Pratite nas

Kolumne

Državni vrh glavni krivac što Međunarodni sud pravde nije presudio Srbiji da je učinila genocid u Vukovaru

Objavljeno

na

Ni nakon oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču i državnom i vojnom vodstvo na čelu s Franjom Tuđmanom i kao i svi najviši državni dužnosnici i Boris Tadić je nastavio optuživati Oluju kao planirano i ostvareno etničko čišćenje i kao navodni najveći zločin poslije II. Svjetskog rata.

HNES_10_prosinca_2014_1

20. rujna 2014. u Vukovaru (ne slučajno) Hrvatsko nacionalno etičko sudište podiglo je moralnu optužnicu za veleizdaju protiv Ive Josipovića, tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske, Vesne Pusić, ministrice vanjskih poslova i prve potpredsjednice Vlade, Stjepana Mesića, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske i Milorada Pupovca, predsjednika Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora. Na istoj sjednici je odlučeno da se pripremi i optužnica za moralnu veleizdaju protiv Zorana Milanovića, predsjednika Vlade Republike Hrvatske i još nekih osoba iz vrha hrvatske politike. Već tada, Hrvatsko nacionalno etičko sudište u obrazloženju optužnica kao ključne argumente, između ostalog, navelo je i izdajničku politiku državnog vrha prema Vukovaru te pomaganje nove velikosrpske agresije na Vukovar utvrđene u Memorandumu 2 SANU, koja je nova platforma za obnovu stare velikosrpske politike.

Hrvatsko nacionalno etičko sudište rezimiralo je brojne argumente koji su potvrdili veleizdajničko djelovanje državnog vrha i u odnosu na Domovinski rat i u odnosu na vukovarsku epopeju te je utvrdilo da su u posljednje dvije godine prouzročili novu krizu u Vukovaru te da su sustavno radili kako bi nametnuli krivotvorine kojima bi se srpska agresija za izvršeni genocid pretvorila u građanski rat i sukob s podijeljenom odgovornošću.

Međunarodni sud pravde u Haagu u raspravi o hrvatskoj tužbi protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj i protutužbi Srbije utvrdio je neosporne činjenice i povijesne istine koje dodatno dokazuju da je hrvatski državni vrh izdao Vukovar i vukovarske branitelje te da je glavni krivac što Srbija nije osuđena za genocid koji je učinila u Vukovaru.

Zašto je državni vrh glavni krivac? Zato što je njegova cjelokupna politika bila u suprotnosti s optužnicom koju je podigla Hrvatska protiv Srbije za učinjeni genocid, u kojem je ključni dokaz bio učinjeni genocid u Vukovaru.

Na najvišem sudu Ujedinjenih naroda presuđeno je da se nije radilo o građanskom ratu niti o oružanom sukobu hrvatskog i srpskog nacionalizma s podjednakom krivnjom. Također je dokazano da ne postoji obostrana krivnja Srbije i Hrvatske, za rat i ratne strahote nego da je jedini krivac ideologija stvaranja velike Srbije i provođenja plana “spaljene zemlje” u kojem su ubojstva, teški zločini bili sredstvo ostvarivanja etničkog čišćenja za stvaranje etnički čiste velike Srbije. Dakle, Međunarodni sud pravde neosporno je utvrdio da su Srbija, Crna Gora i JNA pokušali teškim zločinima i vojnom silom stvoriti veliku Srbiju. Takva presuda je, između ostalog, i presuda Stjepanu Mesiću, Ivi Josipoviću, Vesni Pusić, Miloradu Pupovcu, Zoranu Milanoviću i drugima koji su vodili politiku amnestiranja Srbije i prihvaćanja krivotvorine da se radilo o građanskom ratu s podijeljenom krivnjom i za rat i za počinjeni zločin. Stjepan Mesić je tvrdio godinama da Crna Gora nije ratovala s Hrvatskom. Tvrdio je da su Tuđman i Milošević podjednako krivi za rat. Dakle, suprotno presudi Međunarodnog suda pravde on je optuživao vlastitu domovinu da je kriva za ono za što nije kriva. Vesna Pusić je još prije 12 godina počela tvrditi da nema Domovinskog rata nego da se radilo i radi o sukobu dvaju nacionalizama, srpskog i hrvatskog, radi komadanja Bosne i Hercegovine i stvaranja velike Srbije i velike Hrvatske. Tvrdila je da je Hrvatska agresor na Bosnu i Hercegovinu a da je Oluja zločinački pothvat s ciljem etničkog čišćenja Srba. Bila je zvučnik Carle del Ponte i davala je podršku koncepciji tužilaštva o tome da nema agresora i žrtve, da nema dobrih i loših, da su za zlo krivi i Srbija i Hrvatska, ali možda Srbija nešto malo više. Ivo Josipović je cijelo vrijeme, zajedno s Vesnom Pusić, nastojao povući hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid jer su se bojali onoga što se dogodilo. Bojali su se da će Haaški sud pravde utvrditi da je Srbija agresor, da je uzrok rata, pokušaj stvaranja velike Srbije i provođenje dobro smišljenih masovnih zločina radi etničkog čišćenja dijelova Hrvatske koje su željeli pripojiti velikoj Srbiji.

Zagreb 27.06.2013 POGLED-Ivo Josipoviæsnimio Denis LovroviæTakvom presudom presuđeno je i izdajničkoj politici Ive Josipovića, Vesne Pusić i drugima. Ivo Josipović je sa bivšim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem u Vukovaru javno prihvatio velikosrpsku krivotvorinu da se radilo o građanskom ratu, da su obadvije strane krive za rat, da su obadvije strane činile iste zločine te da se jedni drugima trebamo ispričati i nastaviti u miru živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Ivo Josipović je više puta govorio da su uzroci zla “konglomerati nesretnih politika”. Nije reagirao na javno svojatanje Vukovara kao srpskog grada. Umjesto da reagira na izjavu Tomislava Nikolića da je Vukovar srpski grad i da tu Hrvati nemaju što da traže, on se s njime triput ljubio kao najveći prijatelj. Izjava Ive Josipovića u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, da je za svo zlo kriva hrvatska politika 90- tih godina toliko je bila neistinita i iritirajuća da je na nju čak reagirao i Sulejman Tihić i u Sarajevu i u Zagrebu utvrdivši da to nije istina i da bi bez pomoći Hrvatske u Bosni i Hercegovini bilo još mnogo gore. Ivo Josipović, Vesna Pusić i Milorad Pupovac stalno su izmišljali ustašluk i svuda su vidjeli ustaše i hrvatski šovinizam koji buja, koji je tu i vreba. Josipovićeva izjava u izraelskom Knessetu dala je podlogu za stalno lažno optuživanje Hrvata da su kroz povijest stalno vršili genocide nad Srbijom. Srbijanska protutužba za genocid je sramotan pamflet u kojem se izmišlja kontinuitet ponavljanja genocida Hrvata nad Srbima od I. Svjetskog rata do danas, te se ide tako daleko da se u tom kontinuitetu lažno tvrdi da otpor branitelja nasilnom postavljanju ćiriličnih ploča u Vukovaru je početak novog genocida nad Srbima. I nakon presude Međunarodnog suda pravde reakcija državnog vrha Srbije i Republike Srpske pokazala je da oni ne prihvaćaju presudu, čak da ne odustaju od svoje velikosrpske politike te i da dalje lažno optužuju Hrvatske kao genocidan narod.

Dakle, ukupna politika državnog vrha podržavala je glavne velikosrpske optužbe protiv Hrvatske. Pristala je na podjelu krivnje i prihvaćala je Hrvatsku krivnju koje nema. Međutim, posebno je ta politika bila veleizdajnička u odnosu na Vukovar. Ivo Josipović i Milanovićeva Vlada prihvatili su pravo Srbije da aktivira optužnice i presude vojnih sudova bivše JNA te da obnavlja te optužbe i presude i hapsi i sudi hrvatske branitelje. Dakle, prihvatili su da Srbija sudi kao agresor za neke događaje koji su se dogodili u Hrvatskoj za vrijeme agresije Srbije.

Kada je Hrvatski sabor donio Zakon o ništetnosti pravnih akata bivše SFRJ, i Ivo Josipović i Vlada Zorana Milanovića, zatražili su od Ustavnog suda Hrvatske da poništi taj Zakon.

Ivo Josipović je više puta govorio o štetnosti toga Zakona, a glavno obrazloženje mu je bilo da se time krše ustavna prava branitelja jer im taj Zakon onemogućava da dokazuju svoju nevinost pred srpskim sudovima. Kako to dokazivanje na kraju ispadne vidjeli smo na tragičnoj sudbini Veljka Marića. Zbog takvog ponašanja Ive Josipovića ali i cijelog državnog vrha, dva puta sam pisao Otvorno pismo Ivi Josipoviću i obrazlagao zašto mora promijeniti svoju politiku. Ne samo da nije promijenio svoju politiku nego mi nije ni odgovorio ni na jedno pismo. Nažalost, i nakon presude Međunarodnog suda pravde u Haagu Ivo Josipović nema snage da prizna svoju krivnju zbog pogrešne politike, da se ispriča hrvatskom narodu i javno kaže da je vodio pogrešnu politiku. Umjesto toga on se pokušava izvući, skriti svoju odgovornost i za svoju promašenu politiku optužiti druge. Konkretno, on u intervjuu u Večernjem listu iznosi niz novih neistina na koje se mora javno odgovoriti i zbog kojih ga se mora pozvati na političku odgovornost. Prije svega on negira da je cijelo vrijeme radio protiv hrvatske tužbe, da je do zadnjeg trenutka s Vesnom Pusić pokušavao pritiskom povući tu tužbu. On priznaje da je zajedno s dr. Šimonovićem radio na tužbi 2000-tih godina ali veliča svoju ulogu i tvrdi kako je bitno poboljšao tužbu što je suprotno činjenicama jer oni su odustali od toga da se tuži Crna Gora, oni su razvodnili tužbu a ne ju poboljšali. Josipović nije obrazložio zašto je napustio radnu grupu i zašto se hvalio o tome tada srpskom veleposlaniku koji mu je cinično odgovorio “to ćemo znati ceniti”. Josipović netočno opisuje svoj dogovor s Borisom Tadićem i razloge zašto je u Vukovaru prihvatio demonstrirati javno pretvaranje velikosrpske agresije u građanski rat. On se ne osvrće na činjenicu da su mu vukovarske majke okrenule leđa, kulturno prosvjedujući protiv te veleizdaje. On pokušava krivotvorinama pokazati da je njegova namjera bila dobra, da je želio pomoći Veljku Mariću, čak nas uvjerava da bi mu i pomagao da se Hrvatski sabor i drugi nisu pobunili protiv Sporazuma s Srbijom, preko državnih odvjetništava kojima Hrvatska priznaje pravo Srbije da sudi za događaje na teritoriju Hrvatske koji su se dogodili za vrijeme agresije Srbije. On se ne osvrće na argumente da je prihvaćanje takvog stava gubitak suvereniteta Republike Hrvatske. Državni vrh Hrvatske nikada se nije osvrnuo ni jednom riječju na postojanje Memoranduma 2 u kojem se, između ostalog, kaže da je Vukovar srpski grad i da Srbija nije odustajala od borbe za srpski Vukovar. Hrvatsko vodstvo u svojoj politici prema Vukovaru ne vodi računa o stvarnoj politici državnog vrha Srbije.

Državni vrh Hrvatske ne vodi računa o činjenici da su u Republici Srbiji na vlasti ljudi koji su sudjelovali na agresiju na Republiku Hrvatsku s ciljem da zločinima i etničkim čišćenjem otmu Hrvatskoj dijelove teritorija radi stvaranja velike Srbije. Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić četnički je vojvoda i učesnik agresije na Hrvatsku u okolici Vukovara. On je bio jedan od pomoćnika Vojislava Šešelja i nikada se nije odrekao četničke politike. I drugi vodeći ljudi srpske politike ne razlikuju se od Šešelja i Nikolića. Aleksandar Vučić, predsjednik Vlade Srbije, također je bio učesnik agresije na Hrvatsku. I one je bio pomoćnik Vojislava Šešelja. On je generala Gotovinu uspoređivao s Vojislavom Šešeljom. I on, kao i Nikolić, smatraju da je Tuđmanova Hrvatska bila nacistička i ustaška država. Ivica Dačić, kojeg nazivaju mali Slobo, jer je bio njegov tajnik, također je bio učesnik agresije na Hrvatsku jer je bio u najužem krugu ludi koji su odlučivali o toj agresiji. Da se nije nimalo promijenio pokazuje njegova nedavna izjava da se Srbija nije odrekla pretenzija od izlaska na Jadransko more.
I bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, veliki prijatelj Ive Josipovića, lažni demokrata i liberal, nimalo se nije razlikovao, odnosno ni malo se ne razlikuje od Nikolića, Vučića i Dačića. On je sina akademika Ljube Tadića, jednog od tvoraca Memoranduma 1 i Memoranduma 2.
Boris Tadić j nastavio politiku svoga oca te je tvrdio da je Oluja bila zločinački pothvat, da su hrvatski izvršili etničko čišćenje.

Ni nakon oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču i državnom i vojnom vodstvo na čelu s Franjom Tuđmanom i kao i svi najviši državni dužnosnici i Boris Tadić je nastavio optuživati Oluju kao planirano i ostvareno etničko čišćenje i kao navodni najveći zločin poslije II. Svjetskog rata.

U takvom političkom ozračju hrvatsko državno vodstvo se odlučilo prisilnim stavljanjem ćiriličnih ploča u Vukovaru stvarati veliku krizu i omogućiti nove velike napade na vukovarske branitelje. Branitelji kada su vidjeli da državni vrh, ne samo ne želi braniti istinu o tome što se događalo u Vukovaru nego da posredno i neposredno pomaže velikosrpsku agresiju i krivotvorenje istine o Domovinskom ratu, odlučili su se samoorganizirati. A nasilno nametanje ćiriličnih ploča, suprotno Ustavnom zakonu, posebno članku 8. omogućilo je i velikosrpsku vanjsku agresiju i obnavljanju unutrašnje agresije pete kolone, brojnih ne vladinih udruga i dijela medija koji su počeli optuživati vukovarske branitelje ne samo za šovinizam nego i za ustašluk, čak su ih uspoređivali sa Martićevim balvanašima. Te optužbe išli su tako daleko da su optužene i vukovarske majke zbog crnine. Čak su ih proglasili “morbidnim jer uživaju u svijećama i suzama”.

U Vukovaru je veliko razočaranje što Međunarodni sud pravde nije osudio Srbiju za učinjeni genocid u Vukovaru. Navedene činjenice iz tužbe, koje je konstatirao i Međunarodni sud pravde, dokazale su da je u Vukovaru učinjen genocid i da je sud pravde učinio nepravdu što barem za Vukovar nije presudio da je Srbija učinila genocid.

Tvrdim da je za tu nedonešenu presudu, koju je trebalo donijeti, glavni krivac sadašnje vodstvo Hrvatska koje je uz pomoć protuhrvatskih nevladinih udruga i dijela medija i jednog broja intelektualaca, stalno lažno optuživalo Domovinski rat a pogotovo vukovarske branitelje.

Već su mnogi u nas pisali o tom problemu. Zašto suci, iako je prihvaćeno postojanje genocidnih zločina u Vukovaru, nisu glasovali za genocid na bazi prihvaćenih činjenica o genocidnim zločinima. Svaki sudac emocionalno i subjektivno mogao je glasovati na bazi iznešenih činjenica, bez imalo grižnje savjesti, da je u Vukovaru učinjen genocid kao i u Srebrenici. Postavlja se pitanje zašto većina nije tako glasovala. Mislim da je bila zbunjena ponašanjem hrvatskog državnog vrha. Teško je očekivati da će suci iz Afrike, Amerike, koji ne poznaju prilike u Hrvatskoj i Srbiji, u dvojbi da li glasati za genocid ili ne, glasati za genocid kada su informirani da je i državni vrh Hrvatske bio protiv vlastite tužbe. Ako su informirani da se predsjednik države triput ljubi s predsjednikom Srbije koji javno tvrdi da Hrvati nemaju što tražiti u Vukovaru jer je Vukovar srpski grad. Zašto bi glasali da je bio genocid u Vukovaru kad najviši državni dužnosnici amnestiraju Srbiju od genocida i prihvaćaju krivnju Hrvatske koje nema. Kako je moguće glasovati za genocid Srbije ako Stjepan Mesić, bivši dvostruki predsjednik, javno govori da su uzrok rata planovi Tuđmana i Miloševića da stvaraju veliku Srbiju i veliku Hrvatsku, ako Vesna Pusić tvrdi da su taj plan ostvarivali dogovorno. Zašto bi strani suci glasovali da je učinjen genocid u Vukovaru, ako znatan dio medija, nevladinih udruga i dio političkog vrha borbu vukovarskih branitelja za istinu proglašavaju šovinizmom. Ako se u državnom vrhu ne shvaća da se branitelji ne bune protiv prava nacionalne manjine i protiv ćirilice, nego su ogorčeni što državni vrh i dio državne politike ne samo da se ne suprotstavlja novoj agresiji na Vukovar nego ju i pomaže.
Mislim da je sada krajnji čas da se u Hrvatskoj raščisti sa svim onima u državnom vrhu, medijima, ne vladinim udrugama, koji su sustavno krivotvorili istinu o Domovinskom ratu, koji su agresorski rat protiv Hrvatske pokušali pretvoriti u oružani sukob u Hrvatskoj, u građanski rat, a mnogi su išli i dalje pa su čak i vukovarske branitelje pretvarali u zločince a zločince u žrtve. Kako je bivši predsjednik Stjepan Mesić već otišao iz aktivne politike, kako odlazi i Ivo Josipović ključno pitanje je sadašnja Vlada koja je krivac za stanje u Vukovaru, koja je nasilnim uvođenjem ćiriličnih ploča suprotno Ustavnom zakonu, koja ne provodi odluku Ustavnog suda Hrvatske da je neustavno te ploče nasilno stavljati, ustvari pomaže Memoranduma 2, u kojem je jedan od ciljeva obilježavanje Vukovara kao srpskog grada.

Oporba zato mora u Hrvatskom saboru zatražiti glasanje o povjerenju Vladi kako bi se pred očima hrvatske javnosti utvrdila moralna i politička odgovornost državnog vrha Hrvatske kao krivca što Međunarodni sud pravde nije osudio Srbiju za učinjeni genocid u Vukovaru.

Autor: Zdravko Tomac

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Aca u građanskom ratu – sa samim sobom

Objavljeno

na

Objavio

Mogla je to biti savršena predstava zamišljena po savršenom scenariju. Koju minutu prije 14 sati, činilo se kao da sve ide po planu i nedjeljni je voditelj već trljao ruke zamišljajući sutrašnje naslovnice iz kojih bi bilo razvidno da je on, popularni Aca, dao još jedan obol tezi kako nikada Hrvatska nije bila napadnuta.

Uh, možda će me opet potapšati Pupi, razmišljao je veselo. A kako i ne bi!?

Sve je razradio do detalja. Srbina i vukovarskog branitelja Predraga Mišića Peđu trebalo je samo malo pogurati da potvrdi tezu da se u Hrvatskoj umjesto nekakvog Domovinskog rata vodio građanski rat. Nek’ ovaj malo priča o Vukovaru, borbama i zarobljavanju da zadovoljim formu, mislio je Aca, nek se opusti, a onda ću ga dočekati. Jer, imao je on svoje argumente koje će ispucati u trenutku kad se Peđa ne bude ni najmanje nadao.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Negdje oko 47. minute je krenuo. Lagano. Bez nervoze. Pa sjedili su njemu nasuprot i veći zalogaji od ovog vukovarskog branitelja. Smireno je Aca Mišića priupitao što je zasmetalo Hrvatskoj konzervativnoj stranci u izjavi Aleksandra Vulina o tome da se u Hrvatskoj vodio građanski rat? Uslijedio je hladan tuš, Mišić ga je pogledao i hladno kazao da nije bilo nikakvoga građanskog rata već da je Hrvatska napadnuta i da je riječ o agresiji JNA.

I onda se naš nedjeljni voditelj počeo koprcati nadajući se da Pupi ne gleda TV. Panika je bila sve veća i odlučio je zaigrati na sve ili ništa te mrtvo-hladno izjavio da se radilo o građanskom ratu jer je bilo dosta ljudi srpske nacionalnosti koji su bili građani ove države i koji su se pobunili protiv Hrvatske, a kao dokaz toj tezi naveo je primjer Mišićeva brata koji je bio građanin RH i ratovao je na agresorskoj strani. „To su izdajice domovine“, opet je hladno odgovorio Mišić pa nedjeljnom voditelju nije ostalo ništa drugo nego da nervozno, kao posljednji pokušaj, pročita definiciju građanskog rata koju je netom prije početka emisije pažljivo prepisao s neke internetske stranice. I dobio je što je tražio. Vukovarski branitelj i Srbin (iako je to potonje manje važno) kazao mu je kako je Srbija napala Hrvatsku. I ostavio našeg nedjeljnog voditelja u neobranom grožđu.

No šalu na stranu. Možemo sada raspravljati o tome zašto ovaj voditelj Hrvatske televizije ne poštuje zakone. Možemo raspravljati i o tome zašto, očito namjerno, ignorira Deklaraciju o Domovinskom ratu koju je usvojio Sabor u kojoj jasno stoji da je Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica. Ili, se možemo zapitati je li ovaj nedjeljni voditelj čuo za presudu Haaškog suda hrvatskim generalima iz koje je razvidno da se Hrvatska branila. Sve to Stanković bi trebao objasniti svojim poslodavcima, ali i svima koji plaćaju preplatu ili pune državni proračun.

No isto tako treba biti pošten i reći da se inzistiranjem na građanskom ratu Stanković samo pridružio sramotnom nizu onih koji su i s većih pozicija branili velikosrpsku tezu o podjeli krivnje, u koju se građanski rat savršeno uklapa. Od Josipovića, Pupovca, Vulina, Vučića, Irineja, Nikolića, a svojedobno se čak i Milanović zaigrao s tim terminom.

Josipović je čak išao toliko daleko da je inzistirao na tome da Hrvatska odustane od tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. I to bez obzira na to što je Međunarodni sud pravde kao najviše međunarodno pravosudno tijelo ustvrdilo da je Hrvatska bila žrtva agresije u cilju stvaranja homogene srpske države. To mu nije smetalo pa je i dalje radio sve da se Domovinski rat proglasi građanskim, a onda bi se moglo govoriti i o drugačijoj preraspodjeli krivnje.

Ipak, u Stankovićevoj emisiji čulo se još nešto iznimno važno, a što je dobilo znatno manji medijski prostor. Predrag Mišić Peđa otvorio je temu vođa srpske manjine u Hrvatskoj, posebno Pupovca i Milakovića u Vukovaru, te kazao kako oni zapravo štete srpskoj manjini i uopće nemaju potporu.

Argumentirao je to činjenicom da je Srđan Milaković u Vukovaru dobio tek sedam posto glasova. „Problem je dok se 145.000 ljudi u ovoj državi izjašnjavaju kao Srbi, Pupovac dobiva 8.000 glasova – ma koga on to predstavlja? U tome je problem, to je osnova problema. Koriste novac hrvatske države, a ne predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu, nego SDSS koji je dobio 8000 glasova. Ostalih 137.000 živi za ovu Hrvatsku“, jasno je kazao Mišić. I to je jedina istina. Velikoj većini Srba u Hrvatskoj dosta je konflikata i ratnog huškanja u koje ih gura Pupovac.

I to je razlog zašto, unatoč zakonskoj mogućnosti, ne žele birati zastupnike s manjinske liste. A podsjetimo, na posljednjim parlamentarnim izborima čak 86 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije htjelo glasovati i birati svoje zastupnike na posebnoj listi.

Dovoljno je to snažna poruka da je zrelo vrijeme da se promijeni izborni zakon na način da se ukinu jednakiji i ostanu samo jednaki.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

Marko Jurič: Kakva je ovo glupost HRT se ograđuje od svojeg novinara Ace Stankovića?

HNES donio etičku osudu Aleksandru Stankoviću, zvanom Aca

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari