Pratite nas

Analiza

Državnička inicijativa „iz drugog plana“

Objavljeno

na

Je li izborom Kolinde Grabar Kitarović za Predsjednicu Republike Hrvatske došao kraj „ubacivanjima“ Republike Srbije u praznine (međuprostore) u sigurnosnoj politici Republike Hrvatske, poglavito njenim sastavnicama (vanjskoj i obrambenoj politici) i „prikrivenij agresiji“ na nacionalne interese.

[ad id=”93788″]

Je li ovo ogledan primjer međuovisnosti vanjske i obrambene politike u području nacionalne sigurnosti?

Možemo li očekivati slične pomake u područjima vanjske i unutarnje politike?

Većina medija u RH prenosi izjavu Ivice Dačića, danu za N1, u kojoj on, istina, na primitivan i podrugljiv način komentira nabavu 16 višecijevnih lansera balističkih raketa za OS RH, ali ništa manje opasno nego da je to rekao malo sofisticiranije.

„Ne verujem da će te gađati Austriju, italiju, Bosnu i Hercegovinu, (eventualno Republiku Srpsku), tako da je, sve u svemu to logično. Ja neznam šta će to vama, a ne znam šta će nama“-:rekao je, (između ostalog), Dačić

„Ministarstvo obrane uputilo je zahtjev američkom Pentagonu za doniranje 16 samovoznih višecijevnih lansera raketa M270 MLRS. SAD bi te lansere donirao iz svojih vojnih viškova, a kroz program pomoći savezničkim državama. Nakon što tu donaciju odobri američki Kongres, Hrvatska bi te lansere dobila besplatno, a rakete bi morala kupiti. Lanseri su naoružani raketama kalibra 240 mm, a posebnost ovog sustava je mogućnost ispaljivanja balističkih raketa. Kako saznajemo, Ministarstvo obrane nabavilo bi nekoliko balističkih raketa dometa 300 kilometara! Nabava ovog sustava i balističkih raketa u potpunosti bi promijenila geostratešku sliku i vojnu ravnotežu u regiji. Prema dostupnim informacijama, od 16 lansera tek bi nekoliko njih bilo preuređeno kako bi se omogućilo ispaljivanje balističkih raketa. Prema nekim procjenama, remont sustava stajalo bi oko 4 milijuna dolara, a jedna balistička raketa ovog tipa stajala bi oko dva milijuna dolara. Osim balističkih raketa, kupio bi se i veći broj HE-FRAG raketa 240 mm koje su osnovno naoružanje ovog raketnog sustava. Riječ je o raketi čiji je krajnji domet 40 km, a dugačka je 3,96 metara i teška 307 kilograma. MLRS270 je izrazito moćno oružje čiji se borbeni sustav sastoji od 12 raketa kalibra 240 mm, a cijeli sustav težak je 25 tona. Postavljen je na modificirano podvozje borbenog vozila M2 Bradley, a podvozje su gusjenice. Sustav je u mogućnosti svih 12 raketa ispaliti u roku od 40 sekundi. Ovaj raketni sustav u uporabu u američku vojsku ušao je 1983. i prestao se proizvoditi 2003. godine. U svom sastavu danas ga imaju mnogobrojne svjetske vojske“, javno je dostupna informacija.

Je li Dačić s pravom zabrinut? Na čemu se temeljila dosadašnja „Vojna ravnoteža u regiji“?

Javnosti je uglavnom malo poznato da je Aneks 1B, kao sastavni dio Daytonskog Sporazuma usvojen „u paketu“ sa svim ostalim aneksima pod nazivom „Sporazum o stabilizaciji regije“.

Aneks 1B su, kao ravnopravne strane potpisnice, potpisale: RBiH, RH, SRJ, FBiH i RS.

Transparentni ciljevi ovog Sporazuma su javno definirani u članku 1. Aneksa 1B i oni determiniraju ukupan proces stabilizacije „u regiji“, po fazama, što je u izvornom tumačenju, u trenutku potpisivanja Sporazuma, bilo prihvatljivo za sve strane potpisnice.

Naime, Aneks 1B (tumačeći ono što piše u njemu) je zamišljen kao projekt koji će u tri koncentrična kruga stabilizirati „regiju“ u vojnom smislu.

Pojam „regija“ je i u vrijeme početka pregovora bio problematičan, budući da nije bio definiran, ni u preambuli Sporazuma, niti u njegovom članku 1.

Većina zainteresiranih je pojam „regija“ tumačila u svjetlu odredaba članka V, gdje je kao krajnji cilj navedena „regionalna ravnoteža u bivšoj Jugoslaviji i oko nje“.

U tumačenju ovoga pojma se otišlo i korak dalje, pa su mnogi ovu frazu tumačili kao: „regionalna ravnoteža između država nastalih na prostoru bivše Jugoslavije i njima susjednih država“.

a) prvi od koncentričnih krugova (članak II Aneksa 1B), koji ujedno (nedvojbeno) locira i epicentar nestabilnosti odnosi se na Bosnu i Hercegovinu i ima za cilj stabiliziranje krize u žarištu.

Ova stabilizacija se temelji na ravnoteži vojnih potencijala između Federacije BiH (HVO+ARBiH) i Republike Srpske.

b) drugi od koncentričnih krugova (članak IV Aneksa 1B), označava drugi pojas nestabilnosti koji je uzročno-posljedičnim vezama vezan za žarište krize.

Ovaj koncentrični krug je proširenje (prvog) na SRJ I RH, i za potrebe ovog sporazuma nazvan „sub-regijom“ (podregijom).

c) treći od koncentričnih krugova (članak V Aneksa 1B) označava treći, najširi pojas nestabilnosti, koji je svojim užim dijelom definiran pojmom „u bivšoj Jugoslaviji“, no svojim širim dijelom, koji je definiran pojmom „oko nje“ (bivše Jugoslavije) ostavlja prostora za (više-manje) slobodne procjene koliko daleko doseže val nestabilnosti koji se širi iz epicentra.

Ova stabilizacija se temelji na ravnoteži vojnih potencijala između Republike Hrvatske + Federacija BiH i Savezne Republike Jugoslavije + Republika Srpska.

Strane potpisnice Aneksa 1B su razumjele da će stabiliziranjem krize u epicentru i (članak II) i subregiji (članak IV) stvoriti uvjete da se kroz članak V Aneksa 1B, ravnopravno uključe u europsku sigurnosnu arhitekturu (CFE I WD ’94).

Ovo očekivanje nije daleko od istine, ali je pogrešno u smislu razumijevanja pristupa u „četvrti koncentrični krug“.

Naime, strane potpisnice su očekivale da će, položivši ispit, po članku II i Članku IV Aneksa 1B, svaka za sebe, nastaviti put integriranja u strukture europske sigurnosne arhitekture, a međunarodna zajednica na čelu sa SAD želi ih sve u paketu, tako da drugi koncentrični krug, umjesto da bude prijelaz u širi prostor (kako žele strane potpisnice), postaje neraskidiv okov (koji ih veže u neku vrstu zajednice niže razine u odnosu na „širi prostor“) iz kojega mogu izaći samo zajedno i pod uvjetima koje će diktirati mentori (SAD i sateliti).

Ovo se nedvojbeno vidi iz „Mandata za pregovore po članku V Aneksa 1B“, točnije:

-u preambuli „Mandata“ gdje se kao cilj Sporazuma po članku V Aneksa 1B navodi „promicanje ciljeva mira i stabilnosti u Jugoistočnoj Europi“ (pojam jugoistočna europa treba sagledati u svjetlu „regionalnog pristupa“)

-u zaključku poglavlja „Svrha i ciljevi“, u izjavi: „Države sudionice izjavljuju da bi jačanje i konsolidacija sigurnosti i stabilnosti u čitavoj regiji trebalo omogućiti tekući proces integracije svih zemalja regije u europsku sigurnosnu arhitekturu u razvoju“), međutim,

-u poglavlju „Načela“ u 5. navodu kaže se: „Pregovori i Sporazum neće mijenjati , ni dodavati, niti oduzimati od, bilo kojih prava ili obveza, uključujući ograničenja u postojećem sporazumu o subregionalnoj kontroli naoružanja (po članku IV Aneksa 1B Daytonskog/pariških sporazuma), također poznatog kao „sporazum iz Firence“, u daljem tekstu članak IV Sporazuma) ili u Sporazumu o konvencionalnim oružanim snagama u Europi (u daljem tekstu CFE Sporazum)“, a u navodu 6. kaže se : „Sporazum neće ni na koji način prejudicirati tekući proces adaptacije CFE Sporazuma, niti će utjecati na prava i obveze, uključujući ograničenja koja proizilaze iz Sporazuma, uključujući one koje su rezultat njegove adaptacije“, iz čega se nedvojbeno vidi da je tvorac „Mandata“ zamislio ulazak članica „subregije“ u paketu u „europsku sigurnosnu arhitekturu“, kako je navedeno u izjavi koja predstavlja sažetak poglavlja „Svrha i ciljevi“.

Autor scenarija je vjerojatno bio svjestan otpora koji će pružiti strane potpisnice Aneksa 1B (svaka iz razloga zaštite svojih interesa).

-RH zbog toga što ne želi ulaziti u nikakve „balkanske asocijacije“, niti za pristup europskim i euroatlantskim asocijacijama želi biti tretirana „u paketu“,

-SRJ zbog toga što zadržavanjem razine vojnih potencijala iz Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja ulazi u vrlo neravnopravan odnos sa susjedima, što će je staviti u vrlo tešku poziciju sa aspekta vlastite sigurnosti.

-BiH želi vratiti izgubljenu poziciju u pitanjima obrane u odnosu na FBiH i RS (naravno pod pojmom BiH koji je uporabljen u ovom kontekstu misli se na bošnjačku unitarnu koncepciju koja je do sada plasirana kroz institucije Daytonske BiH)

pa je radi povećanja izgleda za realiziranje krajnjeg cilja, odgađao početak pregovora po članku V, stvarajući uvjete za anuliranje otpora Strana, što se ogleda u nekoliko procesa:

-neprekidni pritisci na RH, koji imaju za cilj unutarnju destabilizaciju i dovođenje RH u poziciju da bez otpora provodi diktate „međunarodne zajednice“,

-otvorena potpora unitariziranju BiH, uz primjenu neviđene demonstracije (i primjene) moći, i u praksi (de facto), redefiniranje Daytonskog sporazuma po mjeri SAD, kroz institucionaliziranje Vijeća za implementiranje mira (PIC), kao foruma čije „želje“ i „preporuke“ postaju ne samo obvezujuće, nego svaki korak koji odstupa od slijepog i poslušnog provođenja ovih „želja“ i „preporuka“ predstavlja najveće svetogrđe i u pravilu biva vrlo oštro sankcionirano.

Pozicija Vijeća za implementaciju mira instrumentalizirana je kroz povećanje ovlasti Visokog predstavnika čije se razmjere više ne mogu uspoređivati sa pozicijom nijednog suverena u suvremenom svijetu, budući da raspolaže vojnom potporom najmoćnije svjetske vojne asocijacije.

U međuvremenu dolazi i do globalnih promjena, te se „kretatori“ mira u „regiji“ odlučuju za napuštanje provedbe članka V Aneksa 1 B Daytonskog sporazuma, „zaboravljajući“ pri tom, (mutatis mutandis) mijenjati odnose snaga.                        Kasniji politički procesi, kao što je „podizanje obrambenih kompetencija na državnu razinu u BiH“, proces „talibaniziranja“ bošnjačkog dijela Federacije BiH, potpunog (fizičkog) uništenja HVO-a i otklanjanje svake mogućnosti vojnog saveza FBiH i RH, dovodi do grubog disbalansa vojnih potencijala RH i Republike Srbije. Naime, vojni potencijali Republike Srbije i Republike Hrvatske nisu (bbilateralno) izbalansirani, nego se balans nalazu unutar multilateralnog sporazuma, od provedbe kojega se (uzgred rečeno) „de facto“, odustalo. Treba li naglašavati kako se vojni potencijali RS formalno se nalaze u BiH. Međutim, Republika Srpska egzistira kao (de facto) posebna država i njeni vojni potencijali se bez ikakve dvojbe mogu pribrojiti potencijalima današnje Republike Srbije.                                                                                                                       NATO savez, 1999.godine, usvajanjem strateškog dokumenta pod nazivom New Strategic Concept, značajno mijenja svoj strateški pristup ravnoteži vojnih potencijala u Europi, značajno se narušava odnos snaga utemeljen na CFE sporazumu i Sporazumu o mjerama za izgradnju povjerenja i sigurnosti u Europi (WD ’94.), a „regija“ iz članka V Aneksa 1 B Daytonskog sporazuma, više nije predmet razmatranja.

Republika Hrvatska, na žalost, nikada nije ozbiljnije obradila ovaj aspekt državne sigurnosti. Do 2000.godine se to događalo po inerciji, pod pritiskom otvorenim SAD, ponavljajući političke pogreške konceptualno sadržane u Daytonskom sporazumu. Nakon 2000.godin, u Račanovo vrijeme donesen je čitav niz ustavnih i zakonskih rješenja koja su naknadnom nadogradnjom ili korekcijama mutirala u razarajuće direktrise, koje (poglavito) pitanja obrane i vanjske politike, ali i sva druga područja nacionalne sigurnosti translatiraju u nove, za državnu sigurnost dugoročno neželjene i opasne ravni. Pri tome je čak i ono što nam se čini dobro, najčešće snažna potpora ključnom pravcu unutarnje destabilizacije, ali i onesposobljavanja za obranu Republike Hrvatske. Samo neznalice u području obrambene i sigurnosne politike ne uviđaju snažnu uzročno-posljedičnu vezu i vektorsku definiciju velikoga broja zakona na najrazličitijim područjima funkcioniranja države. Učinak tih dobro osmišljenih i provedenih projekata je doveo do legaliziranja (ali u dobroj mjeri i legitimiranja) poglavito vanjske i obrambene politike u službi razaranja suverenističke politike vođene do 1999.godine i sustavnog slabljenja slabljenje hrvatske državnosti.

Savez Komunista Hrvatske (SDP), je još tijekom stvaranja samostalne države, zatim za vrijeme rata, polutajno, a nakon smrti Prvog Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, javno, dobrim dijelom unutar HDZ-a, a posebno preko njegovih „tehnomenadžera“ i sigurnosnih struktura pod potpunim nadzorom kadrova SDS SRH, stvorio sve preduvjete koji,ma je preko svojih kadrova u ulozi „ostavljenih snaga“ ili „nositelja strateške ideje“ osigurao presudan utjecaj i nadzor nad svim ključnim projektima, u svim središtima moći u Republici Hrvatskoj. Osloncem na te snage, opreznim kompromisima, bez inzistiranja na trenutnim učincima, Ivica Račan je uspio „pacifizirati“ javnost u RH, sustavnim pomacima (korak po korak) u sve pore sustava ugraditi „virus“ defetizma i nevjere u institucije mlade hrvatske države. Iako je glavnina medijske scene uvijek bila „lijevo“ orijentirana, nakon smrti Predsjednika Tuđmana, nereformirani komunisti u potpunosti preuzimaju nadzor nad medijima. Ostalo je povijest.                                                                                                                                                                                  Uz obilatu pomoć „nekih središta moći izvan RH“, ali po cijenu potpunog gubljenja nadzora nad mehanizmom državne sigurnosti i odustajanja od suverene sigurnosne politike, suverenističke snage se sustavno potiskuju iz područja državne sigurnosti i sa izvršnih funkcija (poglavito obrambene i vanjske politike) a sigurnosni sustav se težišno (planski) usmjerava na najniže razine djelovanja. Sjetimo se samo likova na mjestu ministra obrane RH: Jozo Radoš, Željka Antunović, Berislav Rončević, Branko Vukelić, Davor Božinović i aktualni „biser“ Ante Kotromanović. Sve „biser do bisera“! Kao da se netko (i s lijeva i s desna) sustavno ruga području obrane i nacionalne sigurnosti. To karikiranje za RH prevažnog područja kulminiralo je postavljanjem za ministra SDP-ovog Ante Kotromanovića. Čovjeka koji nije sposoban „vizualizirati“ pješačku bojnu u svim mogućim oblicima djelovanja u ratu, a o shvaćanju svih „dubina, širina i visina“ obrambene doktrine, nećemo govoriti. Da zlo bude gore, zamjenica ministra, osoba koja bi obrambeno planiranje, planiranje razvoja oružanih snaga (u ulozi tehničkog nositelja) morala imati „u malom prstu“, dolazi sa iskustvom nekakvog referenta za poslove mobilizacije u uredu obrane na općinskoj razini.

Najnoviji ispad Ivice Dačića, istina primitivan i neprimjeren, ali dobrodošao i za obezglavljeno područje nacionalne sigurnosti poučan, ponovno stavlja u žarište probleme nacionalne sigurnosti.

Vratimo se projektu uspostave nove sigurnosne arhitekture nakon „nepotpunog“ ostvarenja ciljeva SAD kroz NATO-ov „New Strategic Concept“. Makedonija je na svom putu u NATO blokirana od Grčke, Srbija dvoji između NATO-a i Rusije, u Crnoj Gori bi ulazak u NATO mogao izazvati (blago rečeno) ozbiljnu nestabilnost, BiH je daleko od (najnižih) standarda za ulazak u savez. RH je uspjela (na jedvite jade) ući u NATO savez, no nije uspjela ispuniti niti temeljne uvjete. Ostala je bez kadrova, (poglavito na svim razinama planiranja), ozbiljno je narušena obrambena moć, i tek Bogu hvala, izborom Kolinde Grabar Kitarović Republika Hrvatska ( zaobilaznim putem) dolazi u poziciju „preokrenuti paradigmu“ i javno očitovati svoj obrambeni interes u odnosu na „neimenovanu prijetnju“, ili kako se to sada kaže, izazov. Bez ikakve sumnje, ovaj aranžman, za kojega je Dačić (s pravom) zabrinut, rezultat je „osobnih napora“ Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović. I Bogu hvala da je tako. Bilo je i vrijeme!!

Ilija Vincetić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Zoran Meter: Turski boj na dva fronta – protiv SAD-a i EU-a

Objavljeno

na

Objavio

Promjene na geopolitičkoj i geostrateškoj razini

1. Front SAD-Turska

U petak, 12 srpnja, i konačno se dogodilo ono što je bilo neizbježno (barem smo to takvim, usprkos mnogim suprotnim mišljenjima analitičara diljem svijeta najavljivali mi na portalu Geopolitika News još od 2018. g.): iz ruske baze Akhtibinsk u tursku zrakoplovnu bazu Mürted, pokraj Ankare, sletio je ruski vojni transportni zrakoplov s prvim komponentama ruskog protuzračnog i proturaketnog sustava S-400.

Vijest su potvrdili rusko i tursko Ministarstvo obrane, kazavši, kako će se nastavak isporuka odvijati sukladno odredbama međusobnog ugovora.

Time su razbijene i one posljednje nade američke administracije i NATO saveza da će se turski državni vrh u posljednji čas ipak predomisliti i odustati od tog, po imidž Zapada (a puno manje njegovu sigurnost iako se upravo taj element dominantno predstavljao kao ključan razlog zbog kojega bi Ankara trebala od svega odustati) vrlo neugodnog turskog vojnog posla s Rusijom.

Ta se tinjajuća nada oslanjala prije svega na oštre najave mogućih protuturskih sankcija od strane američkog Kongresa.

Međutim, neshvatljiva je naivnost i kratkovidnost američkih analitičara i stratega, očito još uvijek uljuljkanih u svemoć SAD-a nakon potpunog američkog trijumfa u hladnom ratu i globalne dominacije koju je Washington zbog toga ostvario ali pri tom i iz vida izgubio uvid u razvoj novih globalnih političkih i vojnih procesa koji su i doveli do potrebe da se Sjedinjene Države od prije nekoliko godina ponovo moraju grčevito boriti za očuvanje svog položaja svjetskog hegemona, kojeg, zapravo, više i nemaju, iako su u svijetu i dalje dominantan igrač.

Trump erdogan

Oni, redom, ili nisu prepoznavali ili su ignorirali važnost dvaju ključnih elemenata u svijetu i mentalitetu Istoka, čiji je Turska sastavni dio: prvo, emocije – zbog kojih su turske političke odluke vrlo često nepredvidljive; i drugo, nacionalni (i individualni) ponos – zbog kojeg su Turci spremni trpjeti posljedice, znatno više nego što to mogu u lagodnom životu pa i hedonizmu ogrezli stanovnici razvijenoga Zapada. Turska će obitelj zato radije, ako treba, umjesto kilograma dnevno jesti pola kilograma mesa, ili umjesto zapadnih automobila voziti one jeftinije i nepopularnije – istočne.

Ali na stranu sada promašaji američkih stratega i državne politike, kojih je, čini se, jedini svjestan (ili se barem o tome javno usudi govoriti) samo američki predsjednik Donald Trump. Podsjećam, on je nedavno, na medijskoj konferenciji, nakon neuspjelog sastanka s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom u Osaki, približno točno konstatirao nastalo stanje, kazvši, kako je za krizu s Turskom kriva Obamina administracija koja se nije dobro ponašala prema Erdoganu, ignorirajući i odbacujući njegove želje za kupnjom američkih PRO sustava Patriot, nakon čega je Erdogan posao sklopio s Rusima. Naravno, ova Trumpova teza je vrlo pojednostavljena jer treba reći kako je i njegova administracija do sada činila sve da sprječi tursko-ruski posao, a prijetnje izbacivanjem Ankare iz programa proizvodnje zrakoplova F-35 upravo su i njezin, a ne Obamin produkt.

Bilo kako bilo, rizik uvođenja američkih sankcija po Tursku i dalje ostaje vrlo visok. Ankaru u svakom slučaju očekuju neke negativne posljedice odluke o kupnji S-400, barem ako je suditi prema priopćenju State Departmenta od 9. srpnja (tri dana prije isporuka ruskih sustava Turskoj), kada je rečeno kako se stav te američke institucije po tom pitanju nije promijenio i da svi dobro znaju kako je u Kongresu već ranije usvojen zakon CAATSA (o suprostavljanju protivnicima SAD-a preko sankcija).

„Mi smo već kazali kako Tursku očekuju realne i negativne posljedice ako dobiju S-400“, izjavila je glasnogovornica SD, ponovivši kako se to, između ostalog, odnosi na isključenje Ankare iz programa proizvodnje nevidljivog lovca-bombardera F-35.

Washington Ankari može obustaviti isporuku četiri zrakoplova F-35 koje je ona već platila (od ukupno 100 koliko bi željela nabaviti) ali se postavlja pitanje koliko to više uopće ima smisla i vrijedi li sada kažnjavati Tursku za „grijeh“ samoga Washingtona (kojega je priznao i Trump osobno, što je jasan dokaz svima onim dogmaticima, uvjerenim kako SAD nepogrješivo promišljaju sve svoje poteze godinama pa i desetljećima unaprijed, da i Washington zna griješiti – i to strateški).

Jer bez obzira na moguće sankcije, uključno i one gospodarske od strane SAD-a i NATO saveza, Turska je takve opcije sigurno već ranije uzela u obzir i, očito, podredila svom diplomatskom suverenitetu i pravu na ovladavanje suvremenom vojnom tehnologijom koju joj saveznici u NATO-u nisu željeli predati. Ankara smatra kako je cijena koju za taj cilj mora platiti vrijedna spomenutih rizika.

A ta bi cijena uistinu mogla biti visoka ukoliko Washington odluči primjeniti oštre ekonomske mjere protiv Turske. „U zraku još visi“ i prijetnja zbog turske suradnje s Iranom i Venezuelom usprkos američkim sankcijama, kao i ranije evidentirana pomoć velikih turskih banaka Iranu oko šverca naftom u vrijeme protuiranskih sankcija Obamine administracije.

Turska

Ostaje vidjeti hoće li se Washington usuditi oštro „udariti“ po Turskoj jer je izazov po SAD u tom smislu golem, a Erdogan već dokazao kako misli ozbiljno: prvo, oštrim udarom po Turskoj SAD tu zemlju lako mogu još više gurnuti u orbitu ruskog i kineskog utjecaja, a u regiji i onog iranskog (tursko-iranska bliskoistočna suradnja bila bi smrt po američke bliskoistočne ciljeve, pri čemu se ne smije zaboraviti da je Turska zavađena i s ključnim američkim arapskim saveznicima – Saudijskom Arabijom i Egiptom, kao i Izraelom!); i drugo, ako bi izostale američke sankcije, sve ovo skupa može ozbiljno destabilizirati NATO savez jer bi Turska (ukoliko bi ostala nekažnjena zbog svoga „neposluha“) otvorila put i za samostalne odluke (barem što se tiče onih od koga će nabavljati naoružanje) i za ostale članice NATO saveza, od kojih one ponajveće, poput Njemačke i Francuske, ionako sve otvorenije izražavaju nezadovoljstvo zbog prekoatlantskih pritisaka za kupnju novog i skupog, ali „savezničkog“ američkog oružja u sklopu politike povećanja njihovih vojnih proračuna na čemu je, gotovo ultimativno inzistirao Trump odmah po dolasku na vlast.

Naravno, pri tome ne mislim kako te zemlje podržavaju tursku odluku o kupnji ruskih raketnih sustava, štoviše, ali pojedine od njih bi nedvojbeno bile više sretne da Ankara kupuje njihovo nego američko oružje (od Velike Britanije, preko Francuske i Njemačke do Italije).

2. Front EU-Turska

Iako nema neposredne veze s pogoršanim američko-turskim odnosima i turskom kupnjom ruskih S-400, opasna prijetnja otvaranja drugog ekonomskog bojišta po Tursku otvara se i od strane Europske unije, koja je, k tome, pored Kine, najveći turski gospodarski partner. A sve to u vrijeme kada tursko gospodarstvo prolazi kroz složena vremena, a domaća valuta lira klizi prema minimalnim povijesnim pokazateljima. Evo o čemu je riječ:

U četvrtak, 11. srpnja, Maja Kocijančič, glasnogovornica šefice EU diplomacije, na medijskoj konferenciji u Bruxellesu izjavila je kako EU priprema paket mjera protiv Turske zbog njezinih protuzakonitih geoloških istraživanja u ciparskim vodama Sredozemnog mora, kojima Ankara „krši suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Cipra“.

Kazala je kako su Europska komisija i EU vanjskopolitička služba pripremile protuturske mjere za razmatranje Vijeću EU koje te mjere mora usvojiti. Zasjedanje Vijeća EU održat će se 15. srpnja. Prema navodima Reutersa, to bi Vijeće moglo donijeti odluku i o smanjenju financijske potpore Turskoj za 2020.g., ali i preporučiti (čitaj: obvezati) Europskoj investicijskoj banci da ponovo razmotri financiranje svojih projekata u Turskoj. Reuters navodi kako je EU spremna i na još veće sankcije ako Turska ne obustavi svoja geološka istraživanja u spornom akvatoriju.

Nikozija je proglasila granice svog isključivog gospodarskog pojasa koje Ankara osporava, tvrdeći kako dio njih pripada i međunarodno nepriznatoj ali faktički samostalnoj i od Ankare priznatoj „Turskoj Republici Sjeverni Cipar“). Turska je prije cca dva mjeseca u sporne vode poslala svoj istraživački brod „Fatih“, objavivši kako će probno bušenje trajati do 3. rujna.

Međutim, 10. lipnja ciparske pogranične službe uhitile su članove posade turskog broda, da bi nakon neuspješnog diplomatskog natezanja oko njihovog oslobađanja Ankara 4. srpnja u isti akvatorij poslala svoj drugi istraživački brod „Yavuz“, uz Erdoganovo jasno upozorenje kako je Turska spremna zaštititi prava ciparskih Turaka i uporabom vojne sile.

Prošli je tjedan tursko MVP objavilo kako Turska ne namjerava odustati od geoloških istraživanja u ciparskom priobalju usprkos kritikama međunarodne zajednice, jer je izvjesna turska naftna tvrtka dobila pravo na istraživanje plinskih nalazišta u toj zoni od „vlade“ sjevernog Cipra još 2011. g.

Inače, u isključivoj gospodarskoj zoni Cipra pronađena su velika nalazišta prirodnoga plina. Samo nalazište „Afrodita“, kojega je 2011.g. otkrila američka tvrtka Noble Energy, procjenjeno je na 140 milijardi m3 plina.

Nakon što je Turska u spornu zonu uputila i svoj drugi brod, „ispraćen“ Erdoganovim prijetnjama uporabom vojne sile ako zatreba, predstavnici članica EU žurno su se sastali 10. srpnja kako bi razmotrili varjante protuturskih sankcija, kako ekonomskih tako i onih političkoga karaktera, usmjerenih prema smanjenju intenziteta kontakata na relaciji Bruxelles-Ankara. 15. srpnja trebala bi se donijeti konačna odluka. Ali EU je, kao i uvijek i u svemu, puno više ranjiva u odnosu na druge globalne igrače, pa tako niti po ovom pitanju u njoj ne postoji jedinstveni stav.

Dovoljno je podsjetiti na sporazum između Bruxellesa i Ankare o financijskoj pomoći Turskoj oko zbrinjavanja više milijuna izbjeglica iz Sirije na svom teritoriju. Zato članice EU na tzv. balkanskoj ruti ne iskazuju previše entuzijazma za potpuru protuturskim sankcijama zbog problema te zemlje sa Ciprom.

Prije svega se radi o Bugarskoj, Hrvatskoj, Mađarskoj i Sloveniji, koje se boje da će u tom slučaju Anakra izići iz sporazuma, „otvoriti ventil“ i propustiti novi veliki izbjeglički val iako se Balkan već i s ovim sadašnjim, koji stiže s drugih stana (ne iz Turske) već ionako vrlo teško nosi.

Takav razvoj događaja ne sviđa se ni Austriji ni Italiji, a vjerojatno i ne samo njima. Osim toga, pojedine od spomenutih zemalja, prije svih Bugarska i Mađarska, uvođenjem oštrih protuturskih sankcija boje se i za svoje planove vezane uz izgradnju drugog kraka plinovoda „Turski tok“, koji bi se s turskog teritorija protezao prema Jugo-istočnoj i Srednjoj Europi, dovodeći nove količine jeftinog i sigurnog ruskog plina.

Bilo kako bilo, Bruxelles će neke sankcije Turskoj sigurno morati uvesti (Cipar je ipak član EU), ali kakve će one biti teško je reći. Pri tom ni Erdoganu sasvim sigurno nije svejedno. On (preciznije, njegov kandidat vladajuće Stranke pravde i razvoja) je nedavno teško poražen na ponovljenim izborima u Istanbulu, prije svega zbog lošeg gospodarskog stanja u zemlji.

Pa iako se čini kako Erdoganova borba za bogate energetske resurse u spornim ciparskim vodama ima upravo ekonomski značaj, ekonomija je tu ustvari posve drugorazredno pitanje. Eskalacijom napetosti s Ciprom (a preko njega i s Grčkom) turska vuče snažan geoplitički potez, velike geostraterške važnosti, kojemu je cilj ojačati i ozakoniti postojeći stastus quo koji se odnosi na turske pretenzije u vodama Istočnog Sredozemlja, temeljene na njezinom jednostranom priznanju „Turske Republike Sjeverni Cipar“.

Jačanjem nacionalističke atmosfere u Turskoj (koju u ovom slučaju nije teško pokrenuti) Erdogan bi elegantno skrenuo pozornost s teškog poraza u Istanbulu, a nova homogenizacija naroda omogućila bi mu jednostavniju provedbu ionako novim ustavnim ovlastima danog mu prava za donošenje odluke o smanjenju ovlasti gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua iz oporbene Turske republikanske narodne stranke. Radi se o tzv. Planu B kojega sam spomenuo u svojoj analizi.

Politika pojela ekonomiju

Iako su rizici Erdoganove politike istodobne turske borbe na dva velika fronta, sa SAD-om i EU vrlo veliki, taj nesumnjivi majstor geopolitike, vrhunski retoričar, ali i emotivac, i karizmatični političar ipak je donio snažne odluke koje možemo okarakterizirati riječima „politika je pojela ekonomiju“.

Erdogan očito smatra kako Turska ima još samo jednu jedinu povijesnu šansu za povratak na međunarodnu scenu kako samostalnog igrača, koji će primarno voditi računa o svojim nacionalnim interesima, a tek onda onim općim – zajedničkim.

Plin

Ta je šansa upravo sada, kada se urušava dosadašnji – posljeratni, a kroji budući, dugoročni svjetski poredak (dijelom i u krvi), u kojemu će opstati samo snažni i pametni dok će drugi biti roblje, potrošna roba i moneta za raskusuravanje među velikima (riječima „opstat će samo snažni i pametni“ prošli se tjedan u intervjuu za američki „Time“ izrazio i izraelski premijer Benjamin Netanjahu).

Turska je za sada smogla očuvati i snagu i um, a hoće li joj to uspjeti i do kraja, na putu do konačnoga cilja – nitko sa sigurnošću ne može reći. Ali da joj vrijedi pokušati s obzirom na sve komparativne prednosti kojima ta zemlja raspolaže, kao i na prebogato povijesno nasljeđe, to joj nitko tko nastupa s neutralne pozicije ne može osporiti.

I upravo danas prispjela vijest:

„Zbog nastavka i novih protuzakonitih turskih istraživačkih radova (na bušenju plina u ciparskom isključivom gospodarskom pojasu-IGP) Vijeće EU donosi odluku o zaustavljanju pregovora o sporazumu o zračnom prometu i odlučuje ne održavati sastanke Vijeća za pridruživanje i druge sastanke visoke razine u okviru dijaloga između EU i Turske“, priopćeno je iz Bruxellesa.

Dakle, sankcije EU za sada su, zapravo, simboličkog karaktera. Strah od turske protureakcije očito je prevagnuo, što nije čudo za pragmatične EU birokrate. Međutim, i nakon današnje odluke EU tursko MVP je najavilo nastavak svojih istraživačkih bušenja u ciparskom IGP, štoviše, poslat će i dodatni – četvrti brod k već aktivnim trima brodovima.

Opasnost od sukoba bit će tim veća što je Nikozija koncesiju za tamošnju eksploataciju plina dala američkom „ExxonMobil“-u, a SAD su još u proljeće u tu zonu poslale dodatne brodove svoje 6. flote, što je, tada, i sa strane Washingtona i sa strane Ankare bilo predstavljeno kako vojna vježba. Ali „zamagljivanje očiju“ i skrivanje problema ne može trajati vječno.

A u sve se ovo, naravno, miješa i Moskva, čiji su interesi u Istočnom Sredozemlju isto tako veliki, ne samo zbog Sirije. Rusija će se negativno odnositi prema odluci EU o uvođenju sankcija Turskoj, što ne znači kako ruska strana podupire turske aktivnosti vezano uz bušenja podmorja u isključivoj gospodarskoj zoni Cipra, izjavio je danas zamjenik ministra vanjskih poslova Rusije Aleksandar Grushko.

„Moskva je protiv sankcija na adresu Ankare, a jednostrane sankcije proturječe kako međunarodnom pravu, tako i procedurama Vijeća sigurnosti UN-a“, izjavio je ruski diplomat, i time jasno potvrdio snažnu rusku političku potporu Turskoj.

Iako Rusija ima snažno razvijene veze i sa Ciprom, kako one gospodarske tako i financijske, Moskvi je u nastalim geopolitičkim okolnostima kudikamo važnije razvijati partnerske odnose s Turskom.

Osim toga, ovim potezom Moskva jasno daje do znanja kako se namjerava suprostaviti i najavljenim američkim sankcijama protiv Turske zbog kupnje njezinih sustava S-400, na što Turska svakako računa.

Sve to skupa može iz temelja promijeniti geopolitičke i geostrateške odnose snaga na Jugo-istoku Europe i Bliskom istoku.

Zoran Meter
Geopolitika.news

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek: Srbija sije sjeme novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Danas se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, koji su prije 24 godine izvršile srpske snage masakriravši više od 8,300 Bošnjaka.

Taj golemi zločin Srbija ne priznaje kao genocid, unatoč međunarodnim presudama. Bio je i jedan od faktora u pokretanju veličanstvene oslobodilačke operacije Oluja, kojom nije samo oslobođena većina Hrvatske od srpske okupacije, već je i spašen Bihać kojeg su srpske snage držale u okruženju i gdje bi se nesumnjivo odvio još jedan genocidni zločin, ali s daleko više ubijenih Bošnjaka.

24 godine poslije, situacija na Balkanu sve je gora, remećena prvenstveno velikosrpskim režimom Aleksandra Vučića, koji vještim manipuliranjem javnosti, medija i diplomacije provodi vrlo uspješnu kampanju pretvaranja Srba i Srbije u isključivu žrtvu, te demonizacije susjednih naroda.

Srbija nije sposobna učiti iz svoje povijesti, i umjesto da se s njom pokuša pomiriti, režim sve očitije priprema „ravnanje računa“, kad god se za to pruži prilika.

I dalje se prijeti ujedinjenjem s Republikom Srpskom i razbijanjem BiH, što bi izazvalo novi sukob. Svim sredstvima se napada i prijeti Crnoj Gori, u kojoj je pokušaj puča prije 3 godine gotovo sigurno orkestriran iz Beograda, a režimski tabloidi sve češće napadaju i Makedoniju.

Posebno kada je u pitanju nacionalistička Srpska pravoslavna crkva, čiji utjecaj te zemlje pokušavaju ograničiti. O neprekidnoj kampanji mržnje i dehumanizacije režimskih medija protiv Albanaca i Hrvata, koje velikosrpska ideologija vidi kao glavne neprijatelje, ne treba ni govoriti. Ne odustaje se ni od snova o izlasku na Jadran.

Ukratko, Srbija sije sjeme novih ratova u kojima će se osvetit za sve nepravde koje smatra da su joj počinjene.

No umjesto suradnje protiv ove zajedničke prijetnje, u BiH je na djelu marginalizacija Hrvata, koji se politički obespravljuju, ekonomski napadaju, te se u njihove sredine nameću islamski migranti, a umjesto suradnje s državom čija je vojska spriječila još veći genocid Bošnjaka od srebreničkog, bošnjačko se vodstvo odlučuje za islamizaciju i podilaženje neoosmanskim ambicijama turskog diktatora Erdogana, te potkopavanje Hrvatske svakom prilikom.

Kako bi se spriječili budući ratovi,Hrvatska treba jačati suradnju s državama koje su posebno izložene napadima iz Srbije: Crnom Gorom, Makedonijom i Kosovom.

Uz zaključivanje otvorenih pitanja, Hrvatska im može prenijeti vrijedna znanja i iskustva, ponuditi proizvode vojne industrije, te zajedničkim snagama raditi na suzbijanju malignog utjecaja Srbije te osigurati trajnu stabilnost na Balkanu, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek na facebooku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari