Pratite nas

Analiza

Državnička inicijativa „iz drugog plana“

Objavljeno

na

Je li izborom Kolinde Grabar Kitarović za Predsjednicu Republike Hrvatske došao kraj „ubacivanjima“ Republike Srbije u praznine (međuprostore) u sigurnosnoj politici Republike Hrvatske, poglavito njenim sastavnicama (vanjskoj i obrambenoj politici) i „prikrivenij agresiji“ na nacionalne interese.

[ad id=”93788″]

Je li ovo ogledan primjer međuovisnosti vanjske i obrambene politike u području nacionalne sigurnosti?

Možemo li očekivati slične pomake u područjima vanjske i unutarnje politike?

Većina medija u RH prenosi izjavu Ivice Dačića, danu za N1, u kojoj on, istina, na primitivan i podrugljiv način komentira nabavu 16 višecijevnih lansera balističkih raketa za OS RH, ali ništa manje opasno nego da je to rekao malo sofisticiranije.

„Ne verujem da će te gađati Austriju, italiju, Bosnu i Hercegovinu, (eventualno Republiku Srpsku), tako da je, sve u svemu to logično. Ja neznam šta će to vama, a ne znam šta će nama“-:rekao je, (između ostalog), Dačić

„Ministarstvo obrane uputilo je zahtjev američkom Pentagonu za doniranje 16 samovoznih višecijevnih lansera raketa M270 MLRS. SAD bi te lansere donirao iz svojih vojnih viškova, a kroz program pomoći savezničkim državama. Nakon što tu donaciju odobri američki Kongres, Hrvatska bi te lansere dobila besplatno, a rakete bi morala kupiti. Lanseri su naoružani raketama kalibra 240 mm, a posebnost ovog sustava je mogućnost ispaljivanja balističkih raketa. Kako saznajemo, Ministarstvo obrane nabavilo bi nekoliko balističkih raketa dometa 300 kilometara! Nabava ovog sustava i balističkih raketa u potpunosti bi promijenila geostratešku sliku i vojnu ravnotežu u regiji. Prema dostupnim informacijama, od 16 lansera tek bi nekoliko njih bilo preuređeno kako bi se omogućilo ispaljivanje balističkih raketa. Prema nekim procjenama, remont sustava stajalo bi oko 4 milijuna dolara, a jedna balistička raketa ovog tipa stajala bi oko dva milijuna dolara. Osim balističkih raketa, kupio bi se i veći broj HE-FRAG raketa 240 mm koje su osnovno naoružanje ovog raketnog sustava. Riječ je o raketi čiji je krajnji domet 40 km, a dugačka je 3,96 metara i teška 307 kilograma. MLRS270 je izrazito moćno oružje čiji se borbeni sustav sastoji od 12 raketa kalibra 240 mm, a cijeli sustav težak je 25 tona. Postavljen je na modificirano podvozje borbenog vozila M2 Bradley, a podvozje su gusjenice. Sustav je u mogućnosti svih 12 raketa ispaliti u roku od 40 sekundi. Ovaj raketni sustav u uporabu u američku vojsku ušao je 1983. i prestao se proizvoditi 2003. godine. U svom sastavu danas ga imaju mnogobrojne svjetske vojske“, javno je dostupna informacija.

Je li Dačić s pravom zabrinut? Na čemu se temeljila dosadašnja „Vojna ravnoteža u regiji“?

Javnosti je uglavnom malo poznato da je Aneks 1B, kao sastavni dio Daytonskog Sporazuma usvojen „u paketu“ sa svim ostalim aneksima pod nazivom „Sporazum o stabilizaciji regije“.

Aneks 1B su, kao ravnopravne strane potpisnice, potpisale: RBiH, RH, SRJ, FBiH i RS.

Transparentni ciljevi ovog Sporazuma su javno definirani u članku 1. Aneksa 1B i oni determiniraju ukupan proces stabilizacije „u regiji“, po fazama, što je u izvornom tumačenju, u trenutku potpisivanja Sporazuma, bilo prihvatljivo za sve strane potpisnice.

Naime, Aneks 1B (tumačeći ono što piše u njemu) je zamišljen kao projekt koji će u tri koncentrična kruga stabilizirati „regiju“ u vojnom smislu.

Pojam „regija“ je i u vrijeme početka pregovora bio problematičan, budući da nije bio definiran, ni u preambuli Sporazuma, niti u njegovom članku 1.

Većina zainteresiranih je pojam „regija“ tumačila u svjetlu odredaba članka V, gdje je kao krajnji cilj navedena „regionalna ravnoteža u bivšoj Jugoslaviji i oko nje“.

U tumačenju ovoga pojma se otišlo i korak dalje, pa su mnogi ovu frazu tumačili kao: „regionalna ravnoteža između država nastalih na prostoru bivše Jugoslavije i njima susjednih država“.

a) prvi od koncentričnih krugova (članak II Aneksa 1B), koji ujedno (nedvojbeno) locira i epicentar nestabilnosti odnosi se na Bosnu i Hercegovinu i ima za cilj stabiliziranje krize u žarištu.

Ova stabilizacija se temelji na ravnoteži vojnih potencijala između Federacije BiH (HVO+ARBiH) i Republike Srpske.

b) drugi od koncentričnih krugova (članak IV Aneksa 1B), označava drugi pojas nestabilnosti koji je uzročno-posljedičnim vezama vezan za žarište krize.

Ovaj koncentrični krug je proširenje (prvog) na SRJ I RH, i za potrebe ovog sporazuma nazvan „sub-regijom“ (podregijom).

c) treći od koncentričnih krugova (članak V Aneksa 1B) označava treći, najširi pojas nestabilnosti, koji je svojim užim dijelom definiran pojmom „u bivšoj Jugoslaviji“, no svojim širim dijelom, koji je definiran pojmom „oko nje“ (bivše Jugoslavije) ostavlja prostora za (više-manje) slobodne procjene koliko daleko doseže val nestabilnosti koji se širi iz epicentra.

Ova stabilizacija se temelji na ravnoteži vojnih potencijala između Republike Hrvatske + Federacija BiH i Savezne Republike Jugoslavije + Republika Srpska.

Strane potpisnice Aneksa 1B su razumjele da će stabiliziranjem krize u epicentru i (članak II) i subregiji (članak IV) stvoriti uvjete da se kroz članak V Aneksa 1B, ravnopravno uključe u europsku sigurnosnu arhitekturu (CFE I WD ’94).

Ovo očekivanje nije daleko od istine, ali je pogrešno u smislu razumijevanja pristupa u „četvrti koncentrični krug“.

Naime, strane potpisnice su očekivale da će, položivši ispit, po članku II i Članku IV Aneksa 1B, svaka za sebe, nastaviti put integriranja u strukture europske sigurnosne arhitekture, a međunarodna zajednica na čelu sa SAD želi ih sve u paketu, tako da drugi koncentrični krug, umjesto da bude prijelaz u širi prostor (kako žele strane potpisnice), postaje neraskidiv okov (koji ih veže u neku vrstu zajednice niže razine u odnosu na „širi prostor“) iz kojega mogu izaći samo zajedno i pod uvjetima koje će diktirati mentori (SAD i sateliti).

Ovo se nedvojbeno vidi iz „Mandata za pregovore po članku V Aneksa 1B“, točnije:

-u preambuli „Mandata“ gdje se kao cilj Sporazuma po članku V Aneksa 1B navodi „promicanje ciljeva mira i stabilnosti u Jugoistočnoj Europi“ (pojam jugoistočna europa treba sagledati u svjetlu „regionalnog pristupa“)

-u zaključku poglavlja „Svrha i ciljevi“, u izjavi: „Države sudionice izjavljuju da bi jačanje i konsolidacija sigurnosti i stabilnosti u čitavoj regiji trebalo omogućiti tekući proces integracije svih zemalja regije u europsku sigurnosnu arhitekturu u razvoju“), međutim,

-u poglavlju „Načela“ u 5. navodu kaže se: „Pregovori i Sporazum neće mijenjati , ni dodavati, niti oduzimati od, bilo kojih prava ili obveza, uključujući ograničenja u postojećem sporazumu o subregionalnoj kontroli naoružanja (po članku IV Aneksa 1B Daytonskog/pariških sporazuma), također poznatog kao „sporazum iz Firence“, u daljem tekstu članak IV Sporazuma) ili u Sporazumu o konvencionalnim oružanim snagama u Europi (u daljem tekstu CFE Sporazum)“, a u navodu 6. kaže se : „Sporazum neće ni na koji način prejudicirati tekući proces adaptacije CFE Sporazuma, niti će utjecati na prava i obveze, uključujući ograničenja koja proizilaze iz Sporazuma, uključujući one koje su rezultat njegove adaptacije“, iz čega se nedvojbeno vidi da je tvorac „Mandata“ zamislio ulazak članica „subregije“ u paketu u „europsku sigurnosnu arhitekturu“, kako je navedeno u izjavi koja predstavlja sažetak poglavlja „Svrha i ciljevi“.

Autor scenarija je vjerojatno bio svjestan otpora koji će pružiti strane potpisnice Aneksa 1B (svaka iz razloga zaštite svojih interesa).

-RH zbog toga što ne želi ulaziti u nikakve „balkanske asocijacije“, niti za pristup europskim i euroatlantskim asocijacijama želi biti tretirana „u paketu“,

-SRJ zbog toga što zadržavanjem razine vojnih potencijala iz Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja ulazi u vrlo neravnopravan odnos sa susjedima, što će je staviti u vrlo tešku poziciju sa aspekta vlastite sigurnosti.

-BiH želi vratiti izgubljenu poziciju u pitanjima obrane u odnosu na FBiH i RS (naravno pod pojmom BiH koji je uporabljen u ovom kontekstu misli se na bošnjačku unitarnu koncepciju koja je do sada plasirana kroz institucije Daytonske BiH)

pa je radi povećanja izgleda za realiziranje krajnjeg cilja, odgađao početak pregovora po članku V, stvarajući uvjete za anuliranje otpora Strana, što se ogleda u nekoliko procesa:

-neprekidni pritisci na RH, koji imaju za cilj unutarnju destabilizaciju i dovođenje RH u poziciju da bez otpora provodi diktate „međunarodne zajednice“,

-otvorena potpora unitariziranju BiH, uz primjenu neviđene demonstracije (i primjene) moći, i u praksi (de facto), redefiniranje Daytonskog sporazuma po mjeri SAD, kroz institucionaliziranje Vijeća za implementiranje mira (PIC), kao foruma čije „želje“ i „preporuke“ postaju ne samo obvezujuće, nego svaki korak koji odstupa od slijepog i poslušnog provođenja ovih „želja“ i „preporuka“ predstavlja najveće svetogrđe i u pravilu biva vrlo oštro sankcionirano.

Pozicija Vijeća za implementaciju mira instrumentalizirana je kroz povećanje ovlasti Visokog predstavnika čije se razmjere više ne mogu uspoređivati sa pozicijom nijednog suverena u suvremenom svijetu, budući da raspolaže vojnom potporom najmoćnije svjetske vojne asocijacije.

U međuvremenu dolazi i do globalnih promjena, te se „kretatori“ mira u „regiji“ odlučuju za napuštanje provedbe članka V Aneksa 1 B Daytonskog sporazuma, „zaboravljajući“ pri tom, (mutatis mutandis) mijenjati odnose snaga.                        Kasniji politički procesi, kao što je „podizanje obrambenih kompetencija na državnu razinu u BiH“, proces „talibaniziranja“ bošnjačkog dijela Federacije BiH, potpunog (fizičkog) uništenja HVO-a i otklanjanje svake mogućnosti vojnog saveza FBiH i RH, dovodi do grubog disbalansa vojnih potencijala RH i Republike Srbije. Naime, vojni potencijali Republike Srbije i Republike Hrvatske nisu (bbilateralno) izbalansirani, nego se balans nalazu unutar multilateralnog sporazuma, od provedbe kojega se (uzgred rečeno) „de facto“, odustalo. Treba li naglašavati kako se vojni potencijali RS formalno se nalaze u BiH. Međutim, Republika Srpska egzistira kao (de facto) posebna država i njeni vojni potencijali se bez ikakve dvojbe mogu pribrojiti potencijalima današnje Republike Srbije.                                                                                                                       NATO savez, 1999.godine, usvajanjem strateškog dokumenta pod nazivom New Strategic Concept, značajno mijenja svoj strateški pristup ravnoteži vojnih potencijala u Europi, značajno se narušava odnos snaga utemeljen na CFE sporazumu i Sporazumu o mjerama za izgradnju povjerenja i sigurnosti u Europi (WD ’94.), a „regija“ iz članka V Aneksa 1 B Daytonskog sporazuma, više nije predmet razmatranja.

Republika Hrvatska, na žalost, nikada nije ozbiljnije obradila ovaj aspekt državne sigurnosti. Do 2000.godine se to događalo po inerciji, pod pritiskom otvorenim SAD, ponavljajući političke pogreške konceptualno sadržane u Daytonskom sporazumu. Nakon 2000.godin, u Račanovo vrijeme donesen je čitav niz ustavnih i zakonskih rješenja koja su naknadnom nadogradnjom ili korekcijama mutirala u razarajuće direktrise, koje (poglavito) pitanja obrane i vanjske politike, ali i sva druga područja nacionalne sigurnosti translatiraju u nove, za državnu sigurnost dugoročno neželjene i opasne ravni. Pri tome je čak i ono što nam se čini dobro, najčešće snažna potpora ključnom pravcu unutarnje destabilizacije, ali i onesposobljavanja za obranu Republike Hrvatske. Samo neznalice u području obrambene i sigurnosne politike ne uviđaju snažnu uzročno-posljedičnu vezu i vektorsku definiciju velikoga broja zakona na najrazličitijim područjima funkcioniranja države. Učinak tih dobro osmišljenih i provedenih projekata je doveo do legaliziranja (ali u dobroj mjeri i legitimiranja) poglavito vanjske i obrambene politike u službi razaranja suverenističke politike vođene do 1999.godine i sustavnog slabljenja slabljenje hrvatske državnosti.

Savez Komunista Hrvatske (SDP), je još tijekom stvaranja samostalne države, zatim za vrijeme rata, polutajno, a nakon smrti Prvog Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, javno, dobrim dijelom unutar HDZ-a, a posebno preko njegovih „tehnomenadžera“ i sigurnosnih struktura pod potpunim nadzorom kadrova SDS SRH, stvorio sve preduvjete koji,ma je preko svojih kadrova u ulozi „ostavljenih snaga“ ili „nositelja strateške ideje“ osigurao presudan utjecaj i nadzor nad svim ključnim projektima, u svim središtima moći u Republici Hrvatskoj. Osloncem na te snage, opreznim kompromisima, bez inzistiranja na trenutnim učincima, Ivica Račan je uspio „pacifizirati“ javnost u RH, sustavnim pomacima (korak po korak) u sve pore sustava ugraditi „virus“ defetizma i nevjere u institucije mlade hrvatske države. Iako je glavnina medijske scene uvijek bila „lijevo“ orijentirana, nakon smrti Predsjednika Tuđmana, nereformirani komunisti u potpunosti preuzimaju nadzor nad medijima. Ostalo je povijest.                                                                                                                                                                                  Uz obilatu pomoć „nekih središta moći izvan RH“, ali po cijenu potpunog gubljenja nadzora nad mehanizmom državne sigurnosti i odustajanja od suverene sigurnosne politike, suverenističke snage se sustavno potiskuju iz područja državne sigurnosti i sa izvršnih funkcija (poglavito obrambene i vanjske politike) a sigurnosni sustav se težišno (planski) usmjerava na najniže razine djelovanja. Sjetimo se samo likova na mjestu ministra obrane RH: Jozo Radoš, Željka Antunović, Berislav Rončević, Branko Vukelić, Davor Božinović i aktualni „biser“ Ante Kotromanović. Sve „biser do bisera“! Kao da se netko (i s lijeva i s desna) sustavno ruga području obrane i nacionalne sigurnosti. To karikiranje za RH prevažnog područja kulminiralo je postavljanjem za ministra SDP-ovog Ante Kotromanovića. Čovjeka koji nije sposoban „vizualizirati“ pješačku bojnu u svim mogućim oblicima djelovanja u ratu, a o shvaćanju svih „dubina, širina i visina“ obrambene doktrine, nećemo govoriti. Da zlo bude gore, zamjenica ministra, osoba koja bi obrambeno planiranje, planiranje razvoja oružanih snaga (u ulozi tehničkog nositelja) morala imati „u malom prstu“, dolazi sa iskustvom nekakvog referenta za poslove mobilizacije u uredu obrane na općinskoj razini.

Najnoviji ispad Ivice Dačića, istina primitivan i neprimjeren, ali dobrodošao i za obezglavljeno područje nacionalne sigurnosti poučan, ponovno stavlja u žarište probleme nacionalne sigurnosti.

Vratimo se projektu uspostave nove sigurnosne arhitekture nakon „nepotpunog“ ostvarenja ciljeva SAD kroz NATO-ov „New Strategic Concept“. Makedonija je na svom putu u NATO blokirana od Grčke, Srbija dvoji između NATO-a i Rusije, u Crnoj Gori bi ulazak u NATO mogao izazvati (blago rečeno) ozbiljnu nestabilnost, BiH je daleko od (najnižih) standarda za ulazak u savez. RH je uspjela (na jedvite jade) ući u NATO savez, no nije uspjela ispuniti niti temeljne uvjete. Ostala je bez kadrova, (poglavito na svim razinama planiranja), ozbiljno je narušena obrambena moć, i tek Bogu hvala, izborom Kolinde Grabar Kitarović Republika Hrvatska ( zaobilaznim putem) dolazi u poziciju „preokrenuti paradigmu“ i javno očitovati svoj obrambeni interes u odnosu na „neimenovanu prijetnju“, ili kako se to sada kaže, izazov. Bez ikakve sumnje, ovaj aranžman, za kojega je Dačić (s pravom) zabrinut, rezultat je „osobnih napora“ Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović. I Bogu hvala da je tako. Bilo je i vrijeme!!

Ilija Vincetić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Jedna rejting matematika koja ne ide HDZ-u prilog

Objavljeno

na

Objavio

Klackalica na standardnoj pogreški +/- 3 posto

Istraživanje agencije 2×1 CroElecto otkriva više od onoga što bi u HDZ-u htjeli. Uzorak veći od 1000 ispitanika baca jedno novo svijetlo na sva dosadašnja ispitivanja, pogotovo nakon apsurdne situacije da ista agencija radi ispitivanje za dvije televizije s nacionalnom koncesijom i to u razmaku od par dana.

Pravo pitanje glasi-kako je to moguće i tko može garantirati da ispitivanje nije fabricirano i zašto se rezultati znatno razlikuju, bez obzira na prikazani broj ispitanika, odnosno uzorak. Agencija koja radi izravno za dvije konkurentske strane ili je neprofesionalna ili su obje ankete manipulativne.

Prije svega treba analizirati odnos rejtinga HDZ-a i SDP-a, te na statističku pogrešku, kao i na trend. Razlika između HDZ-a i SDP-a nije veća od plus ili minus statističke greške i u stvarnosti se radi o klackalici te s obzirom na kampanju koja traje u lijevo liberalnim medijima, primjetan je rast tih političkih opcija.

Svemu tome u prilog ide i orkestrirana, sinkroniziranja kampanja u potenciranju HDZ-ih afera bez obzira s koje strane su plasirane.

Rejting HDZ-a u potpunosti oslikava da politika približavanja stranke u centar i veliki utjecaj usvajanja liberalnih načela, HDZ-u neće donijeti očekivani broj mandata jer HDZ napuštaju tradicionalni birači. Brojka od 26,57 % preferencija, u stvarnosti ne oslikava ni da će članovi stranke i njihove obitelji dati svoj glas i izgledno je da će podrška HDZ-u kopnjeti i nije nemoguće, prije je izgledno da HDZ na izborima za EP doživi debakl.

Kod SDP-a / 20,83 % / je vidljivo da će njihova podrška iz dana u dan rasti, bez obzira na sukobe u toj stranci. Biračko tijelo SDP-a, postat će sve homogenije i izraženije. Istina iz tog okvira izdvojili su se oni koji daju svoju podršku Amsterdamskoj koaliciji ali to i je ona brojka koja je radila razliku na brojke s parlamentarnih izbora.

Veliki problem HDZ-u, ali i SDP-u može biti izlaznost veća od 30 % jer ona generira slabiji rezultat i manji broj mandata. SDP to može nadoknaditi agresivnom kampanjom na društvenim mrežama i sebi sklonim medija, dok HDZ u osnovi nema svoje medije i oni koji ih načelno podržavaju mogu im okrenuti leđa i uvesti u probleme. Birači HDZ-a ne vjeruju lijevo liberalnim medijima, neke ni ne čitaju.

Drugi veliki problem je korištenje referendumskih inicijativa protiv HDZ-a jer je premalo vremena prošlo od njih i priče kako su završile.

Osim anketa koje rade hrvatske agencije, još neke agencije iz našeg susjedstva rade ispitivanje i ono je na tragu ovih analiza jer daju po 3 mandata HDZ-u i SDP-u, a svi ostali mandati su rastezljivi, pa i oni desnih i suverenističkih opcija gdje rezultati mogu biti od 1 do 3 mandata.

Po svoj prilici na ovim izborima, profitirati mogu jedino SDP, Amsterdamska koalicija i Živi zid, sve ostalo će biti razočarenje.

Ante Rašić

Izborno ludilo: Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Kako je Mađar Zoltan Dani u ime ‘otadžbine Srbije’ prije 20 godina ‘pobedio’ NATO

Objavljeno

na

Objavio

Saveznička sila
wikipedia

Prije 20 godina (24. ožujka 1999.) započela je operacija “Saveznička sila” u kojoj su zrakoplovi NATO saveza 78 dana bombardirali vojne i strateške ciljeve u Srbiji, Vojvodini i na Kosovu.

U zračnim udarima na tadašnju “SRJ” sudjelovalo je više od 1.030 borbenih zrakoplova. Gubici NATO-a bili su: 2 poginula vojnika, 2 izgubljena zrakoplova i 30 bespilotnih letjelica. Srpska je strana imala 132-169 poginulih vojnika i 299 ranjenih, saveznici su im oborili 6 borbenih zrakoplova i uništili ili oštetili 52 oklopna vozila, a prema procjeni Human Rights Watch-a, poginulo je, nažalost i 489-528 civila.

Mada su angažirali velike snage (između 85.000 i 114.000 vojnika, 20.000 policajaca i oko 15.000 četnika, raznih paravojnih skupina, “specijalnih jedinica” i dobrovoljaca, uz jaku protuzračnu obranu i aktiviranje gotovo svih raspoloživih zračnih snaga), Srbi nisu imali šanse u srazu s daleko moćnijim i tehnički opremljenijim suparnikom.

Samim udarima prethodile su godine mukotrpnog uvjeravanja Miloševića da se odrekne sile kao sredstva za postizanje ciljeva, na što se on nije obazirao. Prekršio je sve donesene rezolucije UN-a, potpisane sporazume i dogovore i odredbe međunarodnog prava i tvrdoglavo nastavljao dalje. Nakon tri izazvana rata, krenuo je etnički očistiti Kosovo. I tada su ga Amerikanci (naravno, ne iz humanitarnih razloga, nego prije svega zbog svojih strateških interesa vezano za Kosovo) odlučili zaustaviti.

Milošević je u mjesecima prije same intervencije NATO-a glatko odbio sve mirovne prijedloge, pa i one što ih je u nekoliko navrata iznosio američki diplomat Holbrook koji je bio prilično sklon Srbiji. U nekoliko svojih posjeta Beogradu, on je proveo sate i sate pokušavajući urazumiti tadašnjeg predsjednika “SRJ”.

Posljednji put su se sastali u ožujku 1999. godine, kad je Holbrook ponudio Miloševiću prihvaćanje sporazuma u Rambouilletu (Kosovo bi dobilo natrag svoju autonomiju, albanske oružane snage – OVK bile bi razoružane, a na područje Pokrajine bile bi raspoređene mirovne snage i postrojbe NATO-a), što je ovaj odbio.

Ne rijetko srpski izvori napominju kako je operacija “Saveznička sila” bila nelegalna, jer Vijeće sigurnosti UN-a nije donijelo rezoluciju koja bi dopustila takvu intervenciju, ali pri tomu se zaboravlja da su Srbija i njezini satrapi u Crnoj Gori, te okupiranim područjima BiH i Hrvatske čitavo jedno desetljeće kršili sve moguće norme međunarodnog prava kao i deklaracije, preporuke i rezolucije UN-a, OESS-a, VE, EZ-a i drugih međunarodnih institucija i izigravali sve dogovore i potpisane sporazume koji su vodili miru, tvrdoglavo nastavljajući svoj agresivni osvajački rat metodama genocida i etničkog čišćenja.

Rezolucija VS UN-a nije bila moguća, jer se unaprijed znalo kako će Rusija staviti veto, pa se prešlo na dugotrajne pregovore u okviru NATO saveza. Najprije su Francuska, SAD i Velika Britanije izrazile stav da NATO može intervenirati i bez nove rezolucije UN-a, u čemu su im se uskoro pridružile Belgija, Španjolska, Italija, Njemačka, Danska i većina drugih članica ovog saveza.

Miloševiću nije bila dovoljna opomena niti to što su 1995. godine od strane NATO-a već izvršeni zračni udari na vojne položaje bosanskih Srba (operacija “Namjerna sila” – od 30. kolovoza do 14. rujna). Poslije svih krvoprolića što su ih uzrokovale srpske snage u BiH, međunarodnu zajednicu su dodatno isprovocirali masakri na ulicama opkoljenog Sarajeva, od kojih oni počinjeni u povijesnoj jezgri grada, na tržnici Markale prelili čašu strpljenja.

Prvi od njih dogodio se 5. veljače 1994. godine, kada su granate ispaljene sa srpskih položaja ubile 68, a ranile 144 osobe, a drugi 28. kolovoza 1995., pri čemu je ubijeno 43, a ranjeno 84 sarajevska civila. Već 27. svibnja 1992. godine, u svijet su doprle snimke masakra u ulici Vase Miskina, gdje su granate pale među građane koji su čekali u redu za kruh. Ubijeno je 26, a ranjeno 108 osoba. Sarajevo, nažalost, nije bilo nikakav izuzetak, jer su srpske snage istu strategiju provodile u svim ratnim zonama, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj.

Srpska je propaganda je nastojala relativizirati ove zločine, pa su njihovi mediji čak tvrdili kako je sve “namješteno” i “režirano”, a pojavile su se i monstruozne teorije o tomu da su same Sarajlije (odnosno, obrambene snage grada) planski izvršile masakre, kako bi za to optužili Srbe.

Tijekom svibnja 1995. godine, snage bosanskih Srba su počele uzimati pripadnike UNPROFOR-a za taoce (kako bi spriječile najavljene zračne udare) i vezivati ih za strateške objekte (mostove, dalekovode, vijadukte, u blizini vojnih objekata itd.), što je također imalo vrlo negativnog odjeka u svijetu.

I pored svih prethodnih iskustava i najava kako se njegova samovolja neće tolerirati u nedogled, Milošević nastavlja svoju hazardersku igru uvlačeći zemlju koju vodi i njezin narod u novu ratnu avanturu, iako je morao znati kako Srbija i Crna Gora nemaju nikakve šanse oduprijeti se neusporedivo nadmoćnijoj sili kakva je NATO savez. Neposredan povod za zračne udare na “SRJ” bio je masakr srpskih snaga u Račku, gdje su među 45 pobijenih albanskih civila bile i žene, djeca i starci.

U to je vrijeme već oko 800.000 Albanaca pobjeglo iz svojih domova, njih tisuće su ubijene, a čitava albanska sela su sustavno pljačkana i paljena. Regularne trupe (vojska i policija) smišljeno su puštale u svoje zone djelovanja paravojne formacije i skupine patoloških ubojica. Oni su služili za odrađivanje prljavih poslova genocida i etničkog čišćenja, što je bila strategija koju je srpski agresor koristio na svim područjima bivše SFRJ koja je osvajao. Treba napomenuti da se najčešće niti regularne snage nisu držale Ženevske konvencije i običaja ratovanja, pa se rat na Kosovu u ožujku 1999. godine pretvorio u projekt istrebljenja i progona albanskog stanovništva neviđenih razmjera.

Već prvoga dana zračnih udara NATO-a (24. ožujka) predsjednik Crne Gore Milo Đukanović kritizirao je “politiku sukoba s cijelim svijetom” i od Miloševića zatražio da prekine dosadašnju praksu koja vodi u sukobe, prijeti uzrokovanjem nevinih žrtava i opstojnosti zajedničke države, ali je pozvao i međunarodnu zajednicu na uzdržavanje od uporabe sile.

No, Miloševića u njegovoj posljednjoj samoubilačkoj ratnoj avanturi nije moglo zaustaviti ništa. Dok je na Kosovu tekla krv, kolone albanskog stanovništva bježale prema Albaniji, a njegovi “patrioti” haračili po selima i gradovima vršeći masovne zločine, paleći, pljačkajući i silujući, “vožd” se ponašao bahato i samouvjereno, gotovo uživajući u tomu što je zaratio sa zapadnim svijetom koji je konačno odlučio stati na kraj njegovoj samovolji.

 “Labuđi pjev” srpskog “vožda” od Kosova

Svjestan da predaja Kosova znači njegov trenutni pad, srpski “vožd” odlučuje produžiti agoniju – i svoju, ali i agoniju Albanaca, pa i naroda kojega politički predstavlja. Začudo, njegovo junačenje nailazi na masovnu potporu i on uoči i tijekom zračnih udara doživljava svoj posljednji uzlet, “labuđi pjev”, a Srbi se ponovno homogeniziraju kao u vrijeme velikog mitinga na Gazimestanu desetljeće prije.

Od studenata, preko vodećih intelektualaca, medija, crkvenih dužnosnika do običnih građana, studenata i srednjoškolaca u  Beogradu i drugim srpskim gradovima, Srbiju je zahvatio rijetko viđen patriotski naboj. Ogorčenost prema “trulim buržujima sa Zapada” koji “bez ikakvog razloga napadaju malu, ali ponosnu Srbiju”, samo zato “što neće da savije šiju pred njima – belosvetskim hohštaplerima”, dostiže svoj zenit uoči samih udara, kad se tisuće građana okuplja na javnim mjestima s uočljivim bedževima na grudima sa skicom mete i natpisom “TARGET”.

Ova riječ uskoro postaje sinonim za patriotizam i otpor “u ime Otadžbine”, pa se na mnogim masovnim skupovima ističe na džinovskim panoima, kao, primjerice, na sjeveru Bačke, u Subotici, početkom travnja 1999. godine (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=-kc03r-epG0).

No, kao i uvijek, Beograd je središte svega i tamo se diže najveća graja. Uvjereni u brzu i laku pobjedu protiv “NATO alijanse”, Srbi su uskoro primorani ipak progutati gorku istinu. Sve je započelo dezertiranjem vojnika s Kosova, od kojih mnogi odlaze kućama u “užu Srbiju” s oružjem.

U njihovu zaštitu skaču rodbina i građani, a središte pobune je grad Kruševac. General Nebojša Pavković i njegovi podređeni odugovlače s kažnjavanjem dezertera, što pogoduje daljnjem širenju  neposluha u redovima vojske i masovnog nezadovoljstva građana u Srbiji koji traže povratak vojnika kućama. Panici doprinose i glasine koje su se proširile a govorile su o “hiljadama mrtvih”, ali i sami zračni udari po unutrašnjosti Srbije i Vojvodine.

Što je posebno zanimljivo, nitko ne povezuje zračne udare s ponašanjem Srbije i Crne Gore, niti uzima u obzir činjenicu o ratovima što ih je Milošević izazvao.

No, unatoč svemu tomu, politička i vojna vrhuška na jedan tragikomičan način želi sve prikazati kao “srpsku pobedu”.

Kao ključni “argument” za to (vjerovali ili ne), poslužilo je rušenje jednog zrakoplova NATO-a.

Mađar Zoltan Dani – “srpski Obilić” novog doba

Već četvrtoga dana zračnih udara, srpska protuzračna obrana “nabola” je jedan NATO zrakoplov F – 117A Nighthawk (tzv. nevidljivi bombarder) i srušila ga u ataru nedaleko od srijemskog sela Buđanovci (općina Ruma), što je izazvalo opću euforiju. Njihova se propaganda dohvatila toga baš kao da je riječ o nečemu što odlučuje ratni sukob i ovaj po svemu minoran uspjeh protuzračnih snaga uzdiglo se na razinu prvorazredne senzacije.

Dulje vrijeme se nije niti znalo tko je novi “srpski Obilić” (jer su se mnogi otimali za svoj komadić slave i tako zamaglili stvar), no, istina je ipak izašla na vidjelo. Lovorov vijenac “pobednika” nad NATO snagama ponio je zapovjednik 3. raketnog diviziona PVO 250. raketne brigade VJ, potpukovnik Zoltan Dani, Mađar po nacionalnosti.

Javnost je njegov identitet doznala tek kad je napustio vojsku i otišao u mirovinu (2004.). Do tada se krio pod imenom Gvozden Đukić.

Dakako, “Obilića” nije se ostavljalo na miru. Uslijedili su demantiji onoga što je on izjavljivao, a njegovi su nadređeni nastojali zasluge za “pobedu nad NATO-om” pripisati sebi. Tako je siroti Mađar koji je (sasvim slučajno) postao “nacionalni junak” i prvi čovjek u povijesti koji je “pobedio NATO” uskoro zguran na marginu. Uspomenu na ovaj “junački čin” čuva još samo dokumentarni film snimljen u čast “velikog događaja” (“Drugi susret” – snimljen 2011. godine).

Film je osvojio 15-nagrada, ali (kako kaže glavni glumac), “nije bilo novca za marketing”, pa se izjalovila i prilika da se nakon kandidature za Oscara nađe među dobitnicima najveće svjetske filmske nagrade.

Uglavnom, danas malo tko u Srbiji zna za Zoltana Danija. Vjerojatno bi stvar bila posve drugačija da je F – 117A skinuo neki Jeremija, Tanasije ili Ljubivoje. To bi se već moglo uklopiti u srpsku patriotsku matricu.

Tamna strana rata na Kosovu – srpski zločini u vrijeme udara NATO-a

 Dosljedni u svojim zakulisnim igrama i prikrivanju vlastitih zločina, srpski su “patrioti” predvođeni Miloševićem nastojali dokazati kako je NATO “jedina opasnost za Kosovo” i da od savezničkih bombi ginu na tisuće Srba i Albanaca, te da ovaj narod napušta Pokrajinu i bježi, “ne od srpske vojske i policije nego od bombardovanja”.

Među ostalim, nastojali su ovo stanje kaosa i pomutnje iskoristiti kako bi pobili što više albanskog stanovništva i potom te masovne zločine pripisali zračnim udarima saveznika.

Jedna takva operacija organizirana je od RDB-a (Resora državne bezbednosti) u zatvoru Dubrava kod Istoka (gradića na sjeverozapadu Kosova) u razdoblju od 19. do 21. svibnja 1999. godine, kada je vatrom iz pješačkog naoružanja i ručnim bombama ubijeno najmanje 93 zatvorenika – Albanca. Egzekutori su bili zatvorenici KPD Zabela kod Požarevca (osuđeni za najteža krivična djela), koji su za tu prigodu privremeno “premješteni” u zatvor Dubrava – njih najmanje 13. Pratila ih je pošiljka oružja (12 puškomitraljeza, 39 automatskih pušaka, te veća količina ručnih bombi i streljiva) koja je službeno bila namijenjena “zatvorskoj straži”.

Nakon što su zatvorenici iz Zabele stigli na odredište, podijeljeno im je oružje – koje su uredno zadužili na revers i potpis. Uskoro je započeo masakr. Jednu skupinu Albanaca su pozvali u zatvorsku blagovaonu da im “podijele cigarete” i kad su stigli na njih otvorili vatru, dok je druga postrojena na igralištu u krugu zatvora i pokošena rafalima. Pokopani su u masovnu grobnicu (a možda i više njih, što nije do kraja istraženo).

Nakon ovog masovnog zločina, ubojice su nagrađene s po 20 dana dopusta, a najveći broj njih se više nije ni vratio u zatvor. Neki su nakon svega završili u inozemstvu. Čak je i RDB-u Srbije bilo teško zločince i kriminalce takvog kalibra držati pod kontrolom.

Srbi su tvrdili kako su zatvorenici stradali od NATO bombi, ali je istina izašla na vidjelo nakon što su pripadnici španjolskog kontingenta KFOR-a obavili ekshumacije i sudsko-medicinsku ekspertizu nad leševima jedne od masovnih grobnica u kojima su bile žrtve iz KPZ Istok.

Pronađeni su fragmenti ručnih bombi i drugih eksplozivnih sredstava kao i projektili iz streljačkog naoružanja, tako da nije bilo sumnje kako su žrtve usmrćene. Daljnjom obradom, Tužiteljstvo za ratne zločine u Beogradu došlo je i do dokumenata (poimeničnih reversa s podacima o zaduženom naoružanju sa serijskim brojevima oružja), a utvrđene su i sve bitne okolnosti samoga događaja. (Opširnije: https://www.vreme.com/cms/view.php?id=988103)

Osim ovih planskih operacija ubijanja Albanaca s namjerom pripisivanja tih zločina NATO snagama, srpski su se zločinci služili i premještanjem leševa (što je bila praksa još iz vremena rata u Hrvatskoj i BiH) kako bi prikrili dokaze o masovnim egzekucijama.

Jedan od najvećih takvih grobnica pronađena je na području Batajnice, na poligonu Specijalne antiterorističke jedinice. Jedna od tih grobnica otkrivena je 2001. godine i iz nje je do sada ekshumirano 705 tijela žrtava, među kojima 75 djece, a istina o tomu izašla je na vidjelo zahvaljujući Fondu za humanitarno pravo iz Beograda.

Opskurna proslava “pobjede” u jazbini srpskog Führera

Uglavnom, ova je epizoda tragikomičnog srpskog junačenja završila tako što se vojska tadašnje “SRJ” povukla s Kosova, a Milošević morao potpisati tzv. Kumanovski sporazum (9. lipnja 1999. godine) kojim je pristao iz južne Pokrajine povući sve vojne i policijske snage, te je prepustiti upravi UN-a (na temelju Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti).

Bilo je to više nalik na kapitulaciju nego pobjedu, ali Milošević se nije dao zbuniti. U Beogradu je održana svečanost koja je, doduše, po atmosferi više sličila komemoraciji, ali su se na njoj podijelila odličja za “posebne zasluge i iskazanu hrabrost u odbrani Otadžbine od agresije”.

Teška koraka, izgubljen i poguren (posve nalik onom pravom Führeru iz Vučje jame u vrijeme kad su mu već otkucavali posljednji sati), srpski je “vožd” svojim generalima kačio kolajne i čestitao na “hrabrosti”.

Svaki neupućeni promatrač pomislio bi kako je to doista konačan pad srpskog Führera koji je krvavim tragovima obilježio posljednje desetljeće postojanja SFRJ, ali on se održao na vlasti gotovo godinu i pol nakon najnovijeg kosovskog poraza (sve do 5. listopada 2000. godine).

Na Vidovdan (obljetnicu mitskog srpskog poraza na Kosovu) 28. lipnja 2001. godine, Srbija je svoga “vožda” predala sudištu u Den Haagu. Simbolika je bila više nego jasna.

Nitko od onih koji su se u njega zaklinjali više od jednog desetljeća – slavili ga, klicali mu, pjevali mu pjesme – nije stao u njegovu obranu. Leđa su mu okrenuli i akademici, SPC, dojučerašnji poltroni, tajne službe, vojni vrh, pa čak i samo osobno osiguranje. Naravno, nisu razlog tomu bili izazvani ratovi i krv koja je godinama tekla “u ime srpstva i pravoslavlja”, pa niti mrtvački sanduci koji su s fronte stizali u Srbiju, nego nedosegnute granice “Zapadne Srbije” (Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag). To mu nikako nisu mogli oprostiti.

Kažu kako su zadnje riječi balkanskog krvnika što ih je na tlu Srbije izgovorio obraćajući se policajcima iz osiguranja u zračnoj luci Surčin, bile: “Braćo, jeftino ste me prodali”.

Naši susjedi ne mogu ili ne žele prihvatiti vlastitu prošlost

Srbija ni danas, 20 godina nakon zračnih udara NATO-a i bitke koja je za nju bila izgubljena prije nego je i počela, u velikoj većini ne želi prihvatiti istinu i spoznaju kakvo je zlo učinila susjedima – i koliko je štetu njoj samoj i srpskom narodu nanio režim Slobodana Miloševića kojega još uvijek mnogi slave.

Oni (uz časne izuzetke) još uvijek njeguju mit o vlastitoj bezgrešnosti i htjeli bi se prikazati žrtvom, što je jednako daleko od istine koliko i takav stav od realnosti.

Kod civilizirani naroda nema nikakvih dilema. Postoje neke univerzalne vrednote koje ljude čine onim što jesu, a u to spada i odnos prema žrtvama.

Najgore je što u ratnim sukobima ne rijetko stradaju civili, pa i žene i djeca. I u operaciji “Saveznička sila” bilo je, nažalost, civilnih žrtava.

Svaka žrtva zaslužuje pijetet. I tu nema povlaštenih.

Od djevojčice Milice Rakić iz Batajnice koja je poginula u NATO udarima, naši su susjedi napravili mit. Snimljene su bezbrojne reportaže, dokumentarni filmovi, napisane pjesme, postoji Facebook stranica s njezinim imenom: jednom riječju, to je dijete postalo simbolom “terorizma Zapada” i “nedužnosti Srbije”.

No, pita li se tko u Srbiji možda, koliko je djece ubijeno od njihovih bombi, strojnica i bodeža u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu? Samo u opkoljenom Sarajevu 1.600 mališana je završilo svoj životni put u prvim mjesecima i godinama postojanja. U Hrvatskoj su ubijena 402 djeteta, a samo u Slavonskom Brodu cijeli jedan razred, njih 28.

Prema (još uvijek nepotpunim) podacima Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, u Bosni i Hercegovini ubijeno je 3.372 djeteta, od čega najviše u Sarajevu i istočnoj Bosni. Djeca su najčešće ginula od granata i snajpera, ili ubijana u masakrima nad vlastitim obiteljima.

U Hrvatskoj i BiH broj ubijene djece iznosi najmanje 3.774. Doda li se tomu i nepoznat broj ubijene djece na Kosovu, on zasigurno prelazi 4.000.

Dakle, broj ubijene djece u srpskoj agresiji na području bivše SFRJ, 8 do 10 puta je veći od ukupnih civilnih žrtava u Srbiji uzrokovanih zračnim udarima NATO-a. To su činjenice, ali brojke ne spominjem zato da bih bilo čiju žrtvu umanjio ili omalovažio. Želim samo reći da ćemo se vrtjeti u zatvorenom krugu dok god i drugima ne priznamo njihovu patnju.

Vječni pokoj maloj Milici Rakić i neka Bog da snage njezinim bližnjima da podnesu taj gubitak. Ali, zar i svi ostali mališani ne zaslužuju isto – koje god da su vjere i nacije bili?

Osjeća li tko u Srbiji barem moralnu odgovornost što je na prostorima bivše SFRJ ubijeno “u ime srpstva” više od 120.000 ljudi i preko 4.000 djece?

I jesu li Beograđani zaboravili kako su cvijećem ispraćali tenkove koji su odlazili u klaonicu Vukovara pobiti ono što je tamo još ostalo živo? Znaju li oni među njima koji i danas slave Miloševića, Mladića, Karadžića, Šljivančanina, Šešelja i druge zločince što čine i što ostavljaju i naslijeđe svojoj djeci?

Kad jednom budu u stanju prihvatiti istinu, onda će bolje razumjeti i sve ono što im se događalo u prošlosti.

No, sve su prilike da ćemo se još načekati dok se takvo što ne dogodi.

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari