Pratite nas

Komentar

Državotvorni trijumvirat u Hrvatskoj

Objavljeno

na

U povijesti hrvatskoga naroda nikada nismo imali ovako dobro sastavljeni i jedinstveni državotvorni trijumvirat, koji nam sada sačinjavaju: predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Hrvatskog državnog sabora Željko Reiner i (budući) predsjednik Hrvatske vlade Tihomir Orešković.

[ad id=”93788″]

Sve troje dokazano su uspješne i ugledne osobe, koje krase isto domoljublje, isti svjetonazor i iste duhovne vrednote. Imamo, dakle,  Hrvatski trijumvirat, na koji možemo biti ponosni i koji će služiti Bogu i hrvatskom narodu, a s kojim s puno nade u bolju budućnost ulazimo u Novu 2016. godinu!

Na taj su način, nadamo se konačno, u Hrvatskoj zatvorena „vrata pakla“ u državnim i društvenim ustanovama i institucijama. Odlaskom vlade, koju su osobito u zadnje vrijeme, mnogi doživljavali kao „sotonsku“, biti će otupljena oštrica inače jedva zamislivog antihrvatstva u medijima, koji su se, služeći nenarodnom režimu, pretvorili u sredstvo veleizdaje i potiranja svega hrvatskoga. Isto se tako nadamo da će, uz poštivanje svih ljudskih prava, biti ušutkana i srpsko-četnička manjina, koja ne bi više trebala imati u Vladi prutuhrvatski nastrojene Srbe, a koji iz hrvatskog proračuna uzdržavaju srpsko pravoslavlje i četništvo u RH.

Dvije SDP-ove veleizdaje u Saboru

Prva: Na posljednjem, sudbonosnom zasjedanju u Sabornici Socijalističke Republike Hrvatske (25. 06. 1991.), kada je trebalo jednoglasno raskinuti državno-pravne veze s Jugoslavijom i donijeti odluku o uspostavi samostalne i slobodne demokratske Republike Hrvatske, Ivica Račan je sa sveukupnim komunističkim i srpskim članstvom SDP-a, demostrativno izašao iz Sabornice.

Druga: Nakon četvrt stoljeća, ista ta veleizdajnička četničko-komunistička klika (SDP-e i Kukuriku-koalicija), koja je nakon jednomandatne vlasti dobila nogu u tur, na konstituiranju Sabora (28. 12. 2015.),  ovog puta predvođena Zoranom Milanovićem – nije napustila Sabornicu, već su svi bili nečujni prilikom brojanja podignutih ruku. Od ukupnog broja zastupnika 151, njih 88 izabrali su za novog predsjednika Sabora Željka Reinera , njih 62  sjedili su mučno  pognutih glava, s ukočenim rukama, a jedan (1) glas je bio protiv. (Mladić se, naravno, htio napraviti važnim, što mu je, nakon što je poslije toga dobivao minutaže na još uvijek protuhrvatskoj HRTV i prilično uspjelo). Inače, ovo je bilo prvi puta da predsjednik Sabora nije izabran jednoglasno!

Ali na izlazu iz Sabornice, mrzovoljni i ucviljeni Milanović – s palcom u nosu, nazvao je novu saborsku većinu: ”špijunsko, kriminalno, proustaškom koalicijom.”  Mutato nomine de te fabula narratur. (Ako se promijeni ime, ta se priča pripovijeda o tebi.)

Milanović se sramotno razgolitio pred hrvatskom i svijetskom javnošću, pa se ljudi s čuđenjem pitaju kakvog su to histeričnog čovjeka Hrvati imali za predsjednika Vlade? Nerijetki su pak uvjereni da je predsjednik SDP-a i Kukuriku-koalicije ili nedopustivo arogantan i prostački nekulturan ili pak duševno bolestan čovjek. A za ovo posljednje lijek je – samo bijela košulja. Znimljivo je, ali ujedno i tragično, da je (sve do ovoga Milanovićevog upravo luđačkoga istupa o „špijunskoj, kriminalnoj i proustaškoj koaliciji“) izgledalo kao da u SDP-u nema pametna čovjeka koji bi takva njegova ponašanja, makar samo i u interesu same stranke, osudio. Kao što znamo sada je to nedvosmisleno učinio gradonačelnik Splita Ivo Baldazar, kojemu je Opačićka, kojoj za njezino ministarsko mjesto u dosadašnjoj vladi nije trebalo ništa drugo osim njezine nacionalnosti, na jednako zajedljiv način zamjerila!

Najveće priznanje za dolazak državotvorne koalicije HDZ-a i Most-a na vlast,  pripada dr. Boži Petrovu i njegovim  vjernim suradnicima u Most-u, koji su ipak uočili kako Milanović u jednoj ruci drži ružu a u drugoj figu, da ne kažemo – nož. No, treba također naglasiti, da je Tomislav Karamarko pokazao političku razboritost, odlučnost i principijelnost, ali i neuobičajenu mjeru osobne uviđavnosti i skromnosti, nakon što nam nije poznat primjer da bi neki predsjednik pobjedničke stranke na parlamentarnim izborima ustupio svoj predsjednički položaj, nekoj drugoj, stručnoj i nestranačkoj osobi. Stoga bi Karamarka i Petrova za domoljubne zasluge trebalo nagraditi priznanjem osobe godine – 2016.

Dvojica se zastupnika – odvojila!

Jedini SDP-ovac, dosadašnji predsjednik Sabora Josip Leko, podržao je Željka Reinera, pri čemu je objasnio, ”da je jedini iz SDP-a, ali i cijele koalicije ”Hrvatska raste”, koji je podržao izbor novog šefa Sabora.” Na kraju je i višeznačno dodao:”Nadam se ostati živ”!

Druga osoba, koja je posebno (htjela biti) zamijećena u Sabornici, bio je zastupnik ”Živog zida” Ivan Vilibor Sinčić, koji je solo (jedini) glasovao protiv izbora Željka Reinera za predsjednika Sabora. Naime, Sinčić je valjda uvjeren u teoriju, da je pametnije sve što je drugačije. Pritom je očito smetnuo s uma da ono što je drugačije – doduše upada u oči, ali da je najupadnija – loša pojava. No, u Hrvatskom državnom saboru ”jedna lasta ne čini proljeće“ – a mi dodajemo: Ali niti zimu! Za pretpostaviti je da između Sinčića i SDP-ovaca u ometanju predstojećih izmjena i dopuna zakona i uredbi, koje je bivši komunistički režim osnažio u RH, vjerojatno neće biti posebnih razmimoilaženja i ograda.

No, ”Živom zidu” ne možemo zanijekati brigu za ugrožene obitelji koje je bivši režim izbacivao iz njihovih domova i stanova, jer nisu mogli plaćati pristojbe za koje je (opet) bio odgovoran – sam taj režim. Stoga bi bilo mnogo bolje da I.V. Sinčić nije ni išao u politiku, jer negov mladenački i buntovnički mentalitet nije za politiku u kojoj, zbog nacionalnih interesa, često treba stvarati kompromise. U medijima je netko Sinčića nazvao ”hrvatski Moore”. Doduše, među tom dvojicom ima i neke sličnosti, ali Michael Moore nije stvarao vlastitu političku stranku, jer je znao da bi mu politika pojela svrhovitost, dočim je Sinčić uplivao u politiku i već na prvom političkom ispitu pao – s glasom protiv izbora Reinera.

Hrvatski državni sabor

Novoizabrani  predsjednik Hrvatskog (državnog) sabora Željko Reiner nakon što se zahvalio svima koji su za njega glasovali, zahvalio se i utemljitelju moderne hrvatske države dr. Franji Tuđmanu, ali i svim onim 15.000 hrabrih vitezova, koji su dali svoje živote u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu, i koji su žrtvujući svoje živote omogućili ne samo neovisnost hrvatske države već i njeno demokratsko parlamentarno uređenje. Akademik Reiner parafrazirao je Lincolna ”da njihova smrt ne bude uzaludna, već da ovaj narod, Božjom milošću, bude svjedokom ponovnog rađanja slobode i da vladavina naroda, od naroda i za narod, nikada neće iščeznuti s lica zemlje.” U Hrvatskoj su, nažalost,   zanemareni mnogi grobovi mrtvih branitelja, a žive se branitelje ne cijeni (ponekada čak i progoni) pa su si neki od njih (gotovo 3.000)  i oduzeli život.

Između ostaloga akademik Reiner je doslovno rekao: ” Cilj i obveza svih nas je, da ovaj Hrvatski Državni Sabor, da dobro ste čuli, namjeravam predložiti da se on opet tako zove…”  Dakle, novoizabrani predsjednik Hrvatskog (Državnog) sabora želi vratiti pravi naslov Saboru, kojega su uskratili i skratili nosioci dosadašnjeg antihrvatskog režima u Hrvatskoj. Naime, Milanović je uklonio državnost  Hrvatskog  sabora, da ne bi trebao za sve svoje odluke tražiti ovlaštenje od Sabora, po čemu ispada da je njegova Vlada vladala nezakonito, što je pak omalovažilo višestoljetnu tradiciju Hrvatskog državnog sabora.

Jer, ”Hrvatska je, zbog postojanja kontinuiteta samovlasti (priznate državne tradicije) u trajanju od dobrih četrnaest stoljeća, bez dvojbe najstarija europska parlamentarna demokracija. U Hrvatskoj cijelo vrijeme njezina trajanja o svim bitnim pitanjima opstanka i obrane odlučuje Hrvatski državni sabor…”, Mirko Vidović (iz knjige u tisku), Miljokazi povijesti Dinaraca, str. 284.

Zaključna misao

Hrvatski je narod nakon teške borbe protiv srpske agresije i pete kolone, uz  velike žrtve, utemeljio slobodnu, neovisnu i demokratsku Državu Hrvatsku. Ali,  nakon oslobođenja, hrvatski je narod raznim lažima i ljevičarskim propagandama bio zaveden pa je dva puta izabrao ne samo antihrvatsku Vladu  nego i dva veleizdajnika za svoje predsjednike! (V. osude Hrv. Etičkog Sudišta). Ne ponovilo se nikada više!

Dolaskom hrvatskog državotvornog trijumvirata: Predsjednice Republike Hrvatske, Predsjednika Hrvatskog državnog sabora i Predsjednika Hrvatske vlade, triju osoba neupitnih moralnih kvaliteta, rodoljubnih vrlina, vjerskog odgoja i izuzetno velikih znanstvenih sposobnosti, s brojnim hrvatskim i svjetskim odličjima i priznanjima, ne možemo a da našem oduševljenju ne damo oduška, jer mislimo da danas nema države koja bi imala tako kvalitetno državno  vodstvo kao što je ustoličeno sada u Hrvatskoj.

Ali, ”Ne činite ništa iz sebičnosti ili tašte slave, nego u poniznosti smatrajte jedan drugoga večim od sebe. Ne gledajte pojedini samo na svoju vlastitu korist nego i na korist drugih! ( Fil. 2: 3,4)

Uz ovaj osvrt šaljemo i novogodišnju čestitku novom hrvatskom državnom vodstvu za svekoliki osobni i narodni prosperitet, uz obilje Božjeg blagoslova u Novoj 2016. godini.

Rudi Tomić / Toronto

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hoće li ‘avet s Durmitora’ dobiti zasluženu kaznu?

Objavljeno

na

Objavio

Za svoju pjesmu “Siđimo u gradove da bijemo gadove”, Radovan Karadžić je 1994. godine dobio nagradu “Risto Ratković” koja se u okviru “Ratkovićevih večeri poezije” dodjeljuje u Bijelom Polju (Crna Gora) od 1973. godine.

Tako su Radovanovi zemljaci (jer on je porijeklom Crnogorac) počastili svoga idola tom “međunarodnom književnom nagradom” i to simbolično i “prigodno”, baš za pjesmu koja veliča razaranje i uništavanje gradova, što dovoljno govori i o “Aveti s Durmitora” i o njegovim sljedbenicima i obožavateljima.

Podsjetimo, događalo se to u vrijeme dok su diljem Bosne i Hercegovine tekli potoci krvi, a Sarajevo prolazilo svoje najteže dane u povijesti. U ovom je gradu za vrijeme opsade koja je trajala puna 44 mjeseca, ubijeno ili umrlo od posljedica rata oko 14.000 osoba (od čega 5.604 civila među kojima je bilo 643 djeteta), dok je ranjeno oko 56.000. Među smrtno stradalim civilima 70% je muslimana – Bošnjaka, 20% Srba, 8% Hrvata, te 2% građana drugih nacionalnosti.

Dakle, srpski je agresor koji je okružio grad i skoro pune 4 godine ga razarao s okolnih brda, u njemu tijekom opsade ubio i 1.133 Srba. I to nešto govori o naravi i stupnju okrutnosti i bešćutnosti s kojom se nastupalo u cilju stvaranja “srpske države” na tlu Bosne i Hercegovine.

No, Sarajevo je samo jedan od masovnih zločina za koje je odgovoran krvnik kojemu se upravo danas treba izreći pravomoćna presuda pred “Mehanizmom za međunarodne kaznene sudove” u Den Haagu.

Optužnica protiv njega podignuta je od strane Tužiteljstva ICTY-a 1995. godine, od 1996. do 2008. godine bio je u bijegu, a uhićen je u Srbiji 21. prosinca 2008. godine, nakon što se dulje vrijeme skrivao iza identiteta “dr. Dabića” i čak javno nastupao, što tajne službe Srbije navodno “nisu znale”. Suđenje je započelo 31. lipnja 2008., a 24. ožujka 2016. godine u prvostupanjskom postupku osuđen je na 40 godina zatvora.

Sa svojim suradnicima (Biljanom Plavšić, Nikolom Koljevićem, Momčilo Krajišnikom, Ratkom Mladićem i drugima), poremećeni psihijatar, predsjednik i utemeljitelj SDS-a, prvi predsjednik genocidne tvorevine “republike srpske” i “vrhovni zapovjednik” njezine paravojske (“VRS”) Radovan Karadžić, sve je učinio kako bi po nalozima Beograda odradio Bosnu i Hercegovinu etnički očistio od muslimana-Bošnjaka, Hrvata i drugih nacija i tako je pretvorio u dio buduće “Velike Srbije”. Tim projektom genocida i etničkog čišćenja, uz nezapamćene masakre i masovne zločine što su ih provodili njegova paravojska, četnici i “dobrovoljci”, on je sebe uvrstio u red najvećih zločinaca XX stoljeća.

Od ukupno 104.732 žrtve koliko ih je tijekom rata u BiH (1992-’95.) bilo (prema podacima Demografskog odjela Ured tužitelja MKSJ u Den Haagu iz 2010. godine), oko 80% su uzrokovali Srbi koji su do jeseni 1994. godine osvojili preko 70% BiH, od čega su velike dijelove etnički očistili, uz masovne zločine (počevši od Ravnog i Sarajeva preko Kupresa, Posavine, Višegrada, Srebrenice i mnogih drugih mjesta). S etnički očišćenih prostora protjerali su blizu 2 milijuna muslimana-Bošnjak i Hrvata.

Za zla što ih je počinio Radovan Karadžić, prave kazne nema.

No, nadajmo se da će žrtve i njihovi potomci ipak dobiti kakvu-takvu zadovoljštinu.

Bilo bi to jako važno i zbog budućnosti ljudi koji će nastaviti živjeti na prostorima BiH, koje god nacije i vjere bili.

“Republike Srpska” je zločinačka tvorevina nastala genocidom i okupana krvlju nevinih – i tu istinu ne smijemo zaboraviti.

To moraju znati i svi oni koji danas slave ovog zločinca nad zločincima, nastavljaju njegovu ideologiju i zagovaraju nove ratove.

Zločin je pitanje svih pitanja – a odnos prema zločinima i zločincima pokazatelj zrelosti jednog naroda, njegovog civilizacijskog dosega i spremnosti suočavanja s prošlošću. Bez toga – bez elementarne pravde i istine, mira i normalnog života u BiH i njezinom susjedstvu nema.

Ako je kod sudaca koji odlučuju o krivnji “Aveti s Durmitora” ili “Krvniku s Pala” ostalo još barem malo časti i osjećaja za pravdu, izricanje najteže kazne ne bi smjelo biti upitno.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Vijeće Mehanizma za međunarodne kaznene sudova danas će izreći pravomoćnu presudu Karadžiću

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: Ivo Goldstein i dalje jaše na svom znanstvenom Šarcu, rujno vino pije…

Objavljeno

na

Objavio

Ivo Goldstein i dalje jaše na svom znanstvenom Šarcu, rujno vino pije. Pola pije, pola Šarcu daje.

Osvrćući se na predstojeću komemoraciju u Jasenovcu, a nakon javne promocije nevjerojatne izmišljotine tzv.drobilice kostiju, Goldstein tvrdi da je u Hrvatskoj nakon izbacivanja Titove biste gotovo završena ustašizacija, a pita se kakvo smo mi to društvo koje se ne može dogovoriti oko temeljnih činjenica? Njemu je činjenica – drobilica!

Pravo je pitanje – kakvo smo mi to društvo kada takvi kao on presudno utječu na formiranje svijesti i normativa, kada takve kao on financira država i štiti njihovo višegodišnje agresivno opravdavanje zločina protiv hrvatskog naroda, posve otvoreno zagovarajući povijesno pravo pobjednika rata na odmazdu nad poraženima?

Uz to, ključno je pitanje danas u Hrvatskoj – smije li hrvatski narod dopuštati da se Goldstein i slični i nakon uspostave samostalne Hrvatske osjećaju i ponašaju kao pobjednici? Od odgovora na ovo pitanje ovisi u velikoj mjeri budućnost hrvatskog naroda, komentirao je novinar i kolumnist Projekta Velebit, Marko Ljubić

 

Ivo Goldstein očito mnogo čita, a nažalost malo razumije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari