Pratite nas

Pregled

Državu vode poput stripa, Alan Ford dobio opaku konkurenciju

Objavljeno

na

Tomislav Stipić: Tjedna lustracija – Državu vode poput stripa, Alan Ford dobio opaku konkurenciju

Ministar Maras nije ni svjestan da je trenutačno popularniji od Grunfa. Nažalost po njega, da je čak i svjestan toga, sumnjam da bi bio svjestan da to zapravo i nije neka preporuka. A još je manje svjestan toga njegov šef. Koji bi kad Maras padne u hladovinu zaborava mogao isto glumiti Grunfa, piše Tomislav Stipić/ HRsvijet.net

Papinska služba u obrani malih naroda

marasArmenski narod jedan je od najmanjih u čitavoj Europi. Ipak, Armencima to nije bila prepreka da postanu prva država u povijesti koja je prihvatila kršćanstvo. Vjerojatno bi ih brojčano bilo više da ih nije potamanila Otomanska vojska u jeku Prvog svjetskog rata i nakon njega. Armenci su ponosan narod. Iako je većina stanovnika vjerna Armenskoj pravoslavnoj crkvi, to nikako ne znači da su im braća katolici strani. Dokazuje to i svečanost u Vatikanu upriličena uoči stote godišnjice genocida nad Armencima. Redom su tamo bili pravoslavne vladike iz čitave Armenije, ali i predstavnici male, ali vrijedne zajednice armenskih katolika.

Armenska katolička crkva dala je velike ljude u povijesti crkve, a među najvećima svakako je Krikor Bedros XV Aghajanian, suvremenik blaženog Alojzija Stepinca. Taj kardinal bio je i prefektom jedne od najvažnijih vatikanskih kongregacija, one za evangelizaciju naroda. Kardinal Aghajanian bio je i jedan od favorita za papu na konklavama nakon smrti sluge Božjega Pia XII. No Duh Sveti lopticu je prebacio na Angela Roncallia, svetog papu Ivana XXIII. Providnost je htjela da Aghajanian i Roncalli postanu dobri suradnici, a Roncalliu je bila dobro poznata otomanska zločinačka politika prema armenskom narodu pošto je budući papa proveo izvjesno vrijeme kao papinski legat u Turskoj.

Kakva je poveznica armenskog i hrvatskog naroda? Već je spomenuh. Kad je Stepinac umro, armenski kardinal izjavio je:

„Vi ste Hrvati na zemlji izgubili velikog čovjeka, ali ste zato na nebu dobili velikog zagovornika“.

Usuđujem se pomisliti kako je Aghajanian u tom trenutku mislio i na svoj armenski narod i time se tješio. Danas pola civiliziranog svijeta priznaje da su Turci napravili genocid nad Armencima, no to ne priznaje i sama Turska. Vrijeme nije zaliječilo rane cijelog naroda, ali prošlo je toliko godina da bi se i turska vlada trebala posuti pepelom i barem se simbolično ispričati. Hrvatski i armenski narod, iako su fizički daleko, spaja jednaka patnja koju je trebalo izdržati za slobodu i jednakopravnost. Armenski slučaj pokazatelj je i današnjem svijetu da se genocid ne može sakriti i da svjetska povijest pamti koliko god se druga strana trudila to zataškati. Upravo o tome progovorio je i sadašnji papa Franjo.

Što će Stanimirović reći predsjednici

Konzultacije s predsjednicom na kraju su dobro prošle. Istina, nije se pojavio onaj koji vedri i oblači hrvatskom politikom, ali sada je valjda jasno da cijeli narod posla ima s nekulturnim čovjekom koji se, nažalost, okitio funkcijom predsjednika hrvatske Vlade. U pohode na Pantovčak čak su se uputili i predstavnici stranka koji čine vladajuću koaliciju, IDS-a i HSU-a. Normalan svijet rekao bi: normalni ljudi. Čak se ispričala i prva dama klijentelističke strančice, HNS-a. I ona će u pohode predsjednici. Ne zato što jako do nje drži, već zato što predsjednica u svojim rukama drži ključeve buduće diplomatske karijere Vesne Pusić.

[ad id=”68099″]

Iako te ključeve neće koristiti, Vesnica se ipak nada kako bi u ugodnom razgovoru s predsjednicom mogla ušićariti kakvu potporu za svoj budući angažman. Srećom, pa će na pokušaju samo i ostati. Na Pantovčak će i SDSS. Ovog puta ne u osobi Milorada Pupovca, već predsjednika na papiru, Voje Stanimirovića. Bilo bi lijepo da Vojo upozna predsjednicu sa svojom ulogom u ratnom Vukovaru kao i sa svojim angažmanom u takozvanoj Vladi takozvane Republike Srpske Krajine gdje su mu kolege bile sve junak do junaka, budući ratni zločinci Goran Hadžić, Mile Martić, Milan Babić, Mile Mrkšić i nezaobilazni Savo Štrbac, kućni prijatelj Zorana Pusića. Isto tako, mogao bi se Vojo pohvaliti Ordenom što ga je u ratnim godinama pribavio od srebreničkog krvnika, psihijatra Radovana Karadžića.

Kako je i dr. Stanimirović psihijatar, bilo bi zanimljivo čuti Stanimirovićevo mišljenje o tome da su Srbe u ratu vodili sve redom psihijatri. Još kad k tome dodamo i činjenicu da je začetnik srpske pobune u Hrvatskoj bio psihijatar Jovan Rašković, koji je svojevremeno stručno izjavio kako su Srbi lud narod, teme za razgovor s predsjednicom bit će vrlo zanimljive. A sljedeća Stanimirovićeva postaja mogao bi biti DORH. Ionako je UN nedavno upozorio kako nije zadovoljan procesuiranjem ratnih zločinaca u Hrvatskoj.

Ista meta, isto odstojanje

‘Vlastitim projektima pomoćnik sada bivše ministrice kulture Berislav Šipuš u 2015. godini dodijelio je čak 30 posto javnih sredstava za glazbu, odnosno 2.440.000 kuna, dok mu je gradski Ured za kulturu na čelu s Tedijem Lušetićem dodijelio još dodatnih 1.245.000 kuna’, navodi u svom priopćenju Udruga koncertnih promotora koja je prije par dana održala konferenciju za medije na kojoj su zatražili njegovu smjenu. Budući da se Šipuša spominje kao potencijalnog nasljednika, iz Udruge Promo upozoravaju da on to ne bi smio postati, a na njegovu su smjenu pozvali prije dva dana.

Vijest je ovo koju je 25. ožujka objavio tportal. Milanoviću je trebalo mjesec dana da nakon smjene Andree Zlatar Violić imenuje novog ministra. Kao, trebali su provjeriti je li i on peglao kartice. Pa su utvrdili da nije. Ne bih se čudio kad bi od silnog stresa, što mu ga je prouzrokovalo Milanovićevo istraživanje, novi ministar Šipuš počeo peglati kartice. Znate ono, kad si pod stresom, šoping je najbolji lijek. Pa što onda ako je čovjek dodijelio sredstva vlastitim projektima? Čovjek je samo poduzetan i uopće ne odskače od prosjeka bilo kojeg ministra. Pogledajte samo Vargu, Jakovinu, Pusić i da ne nabrajam dalje. Ljudi se samo snalaze jer, ljudi moji, kriza je. Tko će kome ako ne svoj svome. Uskočiti. Samo se nadam da kako su uskakali, jednakom brzinom mogli bi i iskočiti. A onda opet neka uskoči USKOK.

Družina Alan Forda

No1akpnsiTko nije čitao Alan Forda, neka ga ni ne čita. Sve ima online. Na web stranici Vlade Republike Hrvatske. Tamo ima jako živopisnih likova kao da je jučer rađen remake kultnog stripa. Jedan od meni posebno zanimljivih likova je ministar obrta i poduzetništva, Gordan Maras. Čovjek jednostavno plijeni, i izgledom i pojavom. Kada bih se igrao igre asocijacije, prvo što bi mi palo na pamet na prezime Maras bio bi Grunf. Ok, Grunf je imao malo gušći brk i pilotsku kapicu, ali i to bi se dalo dotjerati. Može Maras još uvijek postati pilot. No bitna je poanta. A to su svakako Marasove izjave. Recimo ova: „građani nisu ni svjesni da novo poskupljenje trošarina za gorivo zapravo nije poskupljenje. Iako će trošarine realno rasti 25 lipa, u posljednjih nekoliko mjeseci gorivo je palo više od nekoliko kuna po litri. Tako da ovo poskupljenje zapravo i nije poskupljenje.“ Briljantno!

Nešto slično izjavio je i Grunf: „Ko izgubi dobitak dobije gubitak.“ Tako se tješe i igrači lota. Ministar Maras nije ni svjestan da je trenutačno popularniji od Grunfa. Nažalost po njega, da je čak i svjestan toga, sumnjam da bi bio svjestan da to zapravo i nije neka preporuka. A još je manje svjestan toga njegov šef. Koji bi kad Maras padne u hladovinu zaborava mogao isto glumiti Grunfa. Sa sljedećom rečenicom: “Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti.” Sreća po nas što će družini Alan Forda (Vladi RH) poraz na izborima moći biti tek „dobitak gubitka“.

Tko se nije skrio, magarac je bio!

Svi se slažemo da Hrvatski sabor predstavlja zakonodavnu vlast u Hrvatskoj. I da njegove norme treba poštovati. Ne mora ih poštovati jedino posljednji direktor Televizije Zagreb i aktualni ravnatelj HRT-a, štafetonosac Goran Radman. On se vjerno drži one Titove: „Nemojte se držati paragrafa kao pijan plota“. Radman je to shvatio doslovno. Jer tko je Hrvatski sabor, čak i svi zastupnici u njemu, da njega propitkuju o visini njegove plaće. Ne shvaćaju zastupnici Radmana da je njegov posao kruh sa sedam kora i da nijedna plaća ne može prekriti golemu količinu stresa. Treba imati na duši novinare koji su zbog verbalnog delikta dobili otkaze, treba se crvenjeti od srama kada ga na raport poziva europsko udruženje novinara, a o njemu se priča čak i po briselskim hodnicima. Treba imati snage reći zastupnicima NE! Sve je to preveliki teret za brižnoga Gorana.

Najveću mu je količinu stresa priuštio pokrovitelj, bivši predsjednik Josipović gubitkom izbora. Kako su u Milanovićevoj nemilosti svi Josipovićevi kadrovi, nije ni čudo da su protiv Radmana, uz oporbu, ustali i predstavnici većine. Eto, Radmanu je pošlo za rukom ono što nije ni Tuđmanu. Ujediniti sve političke snage u zemlji. To čudo izrodit će i nešto dobro. Radmanovu smjenu. Nakon koje će valjda HRT konačno postati javni servis svih stanovnika Lijepe naše. Radman svakako ima lijepu budućnost. Informacije koje dolaze govore kako je državna televizija Sjeverne Koreje raspisala partijski natječaj za novog direktora. Tamo će Goran moći biti samostalan. Tamo je verbalni delikt ionako zakonska norma, a parlament zasjeda jednom u desetljeću. Dušu dalo!

Tomislav Stipić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Hrvatska i Srbija daleko od dogovora o granici

Objavljeno

na

Objavio

Godinu dana nakon susreta Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića u Zagrebu i dogovora da dvije države u iduće dvije godine pokušaju usuglasiti rješenje o granici, između Zagreba i Beograda suglasja o tome još nema. Pozicije su najudaljenije kada je u pitanju razgraničenje na Dunavu.

U veljači prošle godine dvoje predsjednika dogovorilo se da će Hrvatska i Srbija u dvije godine pokušati postići dogovor oko granice, a ne uspiju li u tome obratit će ne nekom međunarodnom sudu.

Srbijanski je predsjednik tada rekao da Zagreb i Beograd imaju suprotna stajališta o granici.

Po Beogradu, iako je došlo do određenih pomaka po pitanju kopnene granice, Hrvatska i Srbija i dalje miljama daleko od dogovora o razgraničenju na Dunavu.

Državni tajnik u srbijanskom ministarstvu vanjskih poslova Nemanja Stevanović kazao je u nedavnom intervjuu za Tanjug da su najveća prepreka sporazumu dva riječna otoka – Šarengradska i Vukovarska ada, pri čemu Zagreb, po njemu, inzistira na rješenju koje je suprotno međunarodnom pravu.

“Po pitanju Dunava, slažemo se samo da se gotovo ni oko čega ne slažemo, zato što problem vidimo potpuno drugačije. Oni ne žele promijeniti stajalište koje je u potpunosti u suprotnosti s međunarodnim javnim pravom”, rekao je Stevanović i dodao da nije preveliki optimist da će dvije države razgraničenja riješiti bez suda.

Hrvatsko je ministarstvo vanjskih poslova u odgovoru Hini odbacilo srbijansku tezu o kršenju međunarodnog prava, ponovno istaknuvši da je bivša međurepublička granica hrvatskim osamostaljenjm postala i državna.

“Stajališta i zahtjevi Republike Hrvatske čvrsto su utemeljeni i u skladu su s međunarodnim pravom”, kaže MVEP i dodaje da Hrvatska traži da se u budući bilateralni ugovor o granici ugradi “bivša republička granica iz 1991. godine koja je danom osamostaljenja Hrvatske već postala međunarodna granica između Hrvatske i Srbije”.

Drugim riječima, Hrvatska traži da temelj dogovora bude katastar.

“Navedeno je potvrđeno i u mišljenju Badinterove komisije”, dodaje MVEP.

Beograd predlaže da granična linija ide sredinom rijeke, a kaže da bi katastarska podjela Hrvatskoj dala oko 10.000 hektara na lijevoj obali rijeke. Pritom navodi da je takav princip o granici između dvije države sredinom plovnog toka Dunava već primijenjen i u slučaju razgraničenja između Austrije i Njemačke, Rumunjske i Bugarske te Mađarske i Slovačke.

MVEP odgovara da međurepublička granica nikada nije bila na Dunavu.

“Bivša međurepublička granica, u skladu sa zakonodavstvom i hrvatske i srbijanske strane, bila je precizno utvrđena i nije bila na Dunavu, već se protezala, kako u Srijemu tako i u Baranji, vanjskim granicama općina svake republike koje su ujedno bile i vanjske granice katastara tih općina 1991.”, pojašnjava MVEP.

Ministarstvo također naglašava kako u nastavku pregovora očekuje da se “Srbija pridržava svojih više puta javno izrečenih načelnih stajališta o potrebi poštivanja bivših republičkih granica, kao jednog od temeljnih načela međunarodnog prava, te da to to primijeni pri oblikovanju svojih stajališta za cijelu granicu prema Republici Hrvatskoj jer za sada to prihvaća samo u jednom dijelu granice, u području Srijema”.

Međutim, Stevanović, koji je i nacionalni koordinator za rješavanje otvorenih pitanja s Hrvatskom, nije optimist u vezi dogovora o granici na Dunavu, ali jest u slučaju da pitanje granice dođe pred neovisno međunardono pravno tijelo koje bi donijelo konačnu odluku.

On smatra da će ona ići u korist Srbije ako se ne upletu “izvanpravni čimbenici”, odnosno ako Hrvatska ne bude koristila svoje članstvo u EU-u za “ucjenjivanje”.

“Nadam se da nećemo doći pred treću stranu, gajim optimizam, ali me iskustvo rada s Hrvatskom naučilo da prije svega treba biti realist, a kad ste realist radeći s Republikom Hrvatskom, niste veliki optimist”, citira Tanjug Stevanovića koji smatra da Hrvatska nakon iskustva sa Slovenijom i arbitražnim sudom neće pristati na takvu opciju već da će se, ako do toga dođe, ići na Međunarodni sud pravde u Den Haagu.

Stevanović ipak dodaje da je na sastanku međudržavnog povjerenstva za granice prošle godine došlo do određenog pomaka kada je riječ o kopnenom dijelu granice.

Hrvatska strana naglašava da je na njezin poziv u Zagrebu u lipnju 2018. održan sastanak povjerenstva za granice, a potkraj prošle godine i jedan sastanak stručne radne skupine.

“Sada očekujemo poziv srbijanske strane za novu sjednicu, a nadamo se da će ona biti održana uskoro”, dodaje MVEP.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Ante Nazor: Ja sam presretan da smo u ovom kurikulu obuhvatili i nacionalnu sredinu

Objavljeno

na

Objavio

Zašto reforma nastave povijesti izaziva svađe u javnosti? Relativizira li se njome holokaust? Je li učenje o važnim temama poput srednjovjekovne hrvatske povijesti ili Domovinskog rata ostavljeno na izbor nastavnicima?

U emisiji Otvoreno, na ta su pitanja pokušali odgovoriti koordinatorica Stručne radne skupine za povijest Marijana Marinović, bivši član Stručne radne skupine za povijest Neven Budak, povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zadru Mladen Ančić, povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Goran Hutinec te ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor.

Koordinatorica Marijana Marinović kaže da su bili jako iznenađeni doradom koju su morali raditi. Dodaje da se u javnosti jako malo priča, a puno manipulira.

– Skupina za povijest je morala uskladiti dokument s jedinstvenom metodologijom, a zatim i pročitati primjedbe te prijedlog iz javnog savjetovanja. Potom je trebalo vidjeti koje su primjedbe i prijedlozi opravdani te što bi trebalo ugraditi, pojašnjava.

Potom Marinović komentirala navode “da su relativizirali Holokaust”, navodima da se on dogodio “u ratu te u poraću”. Marinović se brani.

– To je stigma koja se baca na neistomišljenike, konkurenciju i protivnike. To je nešto što je praksa u Hrvatskoj od 90-tih godina naovamo i to u visokim političkim krugovima. Podsjećam, sjetite se političara 90-tih koji su stigmatizirali protivnike nazivom “komunjare” pa su im kopali po dosjeima, doktoratima… Ovdje se ne radi o znanstvenom radu već o “uputniku” kako će učitelji i nastavnici podučavati. Tu nema falsifikata. U službenom dokumentu toga nema.

Neven Budak, bivši član Stručne radne skupine za povijest, tvrdi pak da je bilo napisano “Holokaust u ratu i poraću”. Ekspertnu radnu skupinu brani pak Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.

 

– Bilo je nekoliko inačica. Skupina je radila u nerazumno bešćutnom znanstvenom roku. Oni su u dva-tri tjedna trebali doraditi ono što su neki radili dvije ili tri godine. U toj brzini i žurbi ERS je objavila inačicu koja je ispravljena, i prava je verzija poslana ministrici. Jasno piše “Holokaust, žrtve rata i poraća u Europi i svijetu”.

Budak kaže pak da postoji niz prigovora na prijedlog. Radi se o prigovorima tehničke i druge prirode.

– Svi i dan danas rade sukladno volji i želji profesora. Primjerice, jedna je profesorica stavila jedan sat posvećen Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, potom je jedan sat posvetila Bleiburgu. Ne vidim po kojem je nastavnom planu to sada moguće, ali ljudi tako rade.

– Mi iz ovih materijala nemamo pojma što će učenici trebati znati, što će trebati svladiti. Učitelji i nastavnici, kao i profesori, žale se i na druge predmete da je u materijalima navedena samo “razina uspjeha dobar”. “Vrlo dobra” i “izvrsna razina” pojavljuju se u metodičkom priručniku, koji uopće još nije napisan, kaže povjesničar Goran Hutinec s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Povjesničar Mladen Ančić, s Filozofskog fakulteta u Zadru, napao je Nevena Budaka govoreći da je privatizirao prijašnju reformu. Također Ančić ističe da dokument prijašnje ERS “nije bio popravljiv” pa se zato pristupilo izradi novog.

 

– Ne možete očekivati da djeca u osnovnoj školi dobivaju tekstove iz srednjeg vijeka i da ih čitaju. Morate napraviti program da se nešto uči, a ne da se ljudi igraju i istražuju. Ovaj sadašnji dokument je popravljiv, mi smo sjeli i dali ideju što bi se dalo napraviti.

– Ja sam presretan da smo u ovom kurikulu obuhvatili i nacionalnu sredinu. Kada govorite o Vukovaru, mora odmah asocijacija biti na Novu Bilu i Hrvate u središnjoj Bosni. Ona prva inačica je bezlična, smatra Ante Nazor.

U studiju je potom došlo do povišenih tonova i tenzija, a nakon što je povjesničar Hutinec javno prozvao koordinatoricu Marinović zbog relativizacije Holokausta navodeći objave u Narodnim novinama u kojima se on navodno ne spominje.

– U jednoj državi koja želi provesti reformu, nećete imenovati skupinu da doradi materijale koji su došli nakon javne rasprave. Potom se ta radna skupina promjeni i radi nova…. Mislim da ovdje nema ideoloških prijepora oko sadržaja, već je problem tko je na ovome radio, dodaje Neven Budak.

Postavljeno je i pitanje zarade na izradi kurikuluma. Govorka se da se po jednom plaća i po 120 tisuća kuna. Neven Budak kaže da mu je jedino plaćen jedan honorar za tekst koji je napisao za metodički priručnik. Radi se o tri tisuće kuna.

– Plaćaju se putni troškovi nastavnika, tu su udžbenici, materijalno opremanje škola, plaćeni su oni koji dolaze pa se plaća smještaj – iznio je podatke Goran Hutinec.
– Mora se stvoriti klima u kojoj će široko zasnovana ekipa ozbiljno napraviti posao. Na brzinu nešto raditi nema smisla, vratit ćemo se u socijalističku Jugoslaviju koja je u 45 godina imala 52 “velike reforme”, zaključio je za kraj profesor Ančić.

 

dr. sc. Ante Nazor: Kontinuitet velikosrpske politike

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari