Pratite nas

Kolumne

Dubravko Ljubić: Fikcije u političkom životu – što stvarno sadrže politički pojmovi ‘centrizam’ i ‘populizam’?

Objavljeno

na

Terminom fikcije označava se sadržaj koji postoji isključivo kao naša predodžba, odnosno izmišljeni sadržaj kojeg uzimamo kao zbilju iako je očigledno kako tvorba naše mašte ne egzistira u realnom svijetu. Naša politička stvarnost utemeljena je na mnoštvu fikcija slijedom čije opstojnosti jednostavni društveni odnosi dobivaju koprenu misterije. Kreatori javnog mnijenja danas koriste fikcije na jednak način kako su nekad mandarini koristili izmišljeni jezik slijedom čega je u biti sudbeni postupak dobivao karakter spiritualnosti i intelektualizma. Uz to, u istupima predstavnika glavnih političkih opcija, u tiskovinama svih vrsta i boja, baš kao i u elektroničkim sredstvima priopćavanja, zamjetna je poraba ispraznica, odnosno riječi i složenica koje stvarno nemaju nikakav sadržaj. Samo po sebi to i ne bi bio neki naročiti problem kada se na takvim floskulama ne bi temeljile daljnje konstrukcije koje utječu na našu životnu zbilju. Perjanice takvih besmislica su mantra o poželjnosti pozicioniranja političkog programa nositelja političke vlasti u centrističko okružje kao tobože nužne posljedice trenda određenog europskim vrednotama, te isticanje važnosti i neminovnosti borbe protiv populizma i nacionalizma kao posljedicama fašizacije društva, piše Dubravko Ljubić/narod.hr

U parlamentarnim demokracijama voljom većine štite se određeni društveni interesi. Stereotipna podjela zastupnika tih interesa kolokvijalno se određuje pojmovima političke ljevice i desnice. Ovi pojmovi povijesno nastaju u doba oko Francuske revolucije kao oznaka za parlamentarno okupljanje pristaša kralja i monarhije u klupe na desnoj strani sabornice, gledano s mjesta predsjedatelja, dok su oponenti zauzimali suprotnu stranu. Notorno je da ovakva podjela ni na koji način ne definira društvene ciljeve za koje bi se posjednuti u parlamentarne klupa trebali zalagati. Danas se sadržajno pojam političke desnice veže uz zalaganje za političke stavove koji zaziru od novacija u društvenom životu, odnosno uz onaj dio spektra političke misli i ideja koji je povezan sa konzervativizmom, klasičnim ekonomskim liberalizmom, religijskim afirmativizmom te očuvanjem nacionalne samosvijesti. S druge strane, politička ljevica bi se trebala zalagati za pravedniju distribuciju limitiranih ekonomskih sredstava te za ukidanje struktura koje smatraju odgovornim za iskorištavanje radno ovisnog stanovništva, odnosno kako to izričajno uobličava Roderick Lang, brinuti se o pravima radnika, protiviti se plutokraciji, te zalagati se za prava žena i socijalnu jednakost građana. Pojednostavljeno, a na tragu misli Norberta Boobija, desne političke opcije inzistiraju na hijerarhiji pri čemu određene društvene skupine koje čine sposobniji, bogatiji, zaslužniji u ratu, odnosno pripadnici jedne nacije, roda, vjere, trebaju imati određene privilegije, dok se politička ljevica zalaže za socijalni egalitarizam negirajući različitosti koje proizlaze iz ljudske prirode ili socijalne uvjetovanosti.

Pokušaji definiranja socioloških pojmova, zbog njihove predmnijevane nepreciznosti koja neminovno nastaje već radi same mijene društva uvjetovane stalnim socijalnim napretkom, u današnje vrijeme Sizifov je posao. Definicije najčešće služe isključivo na operacionoj razini da bi učesnici u raspravi imali spoznaju o sadržaju koji je predmet komunikacije. Stoga danas priča o progresivnoj političkoj ljevici i regresivnoj desnici, kao egzistentnim sociološkim pojavama, nema nikakvog smisla. Naime, proširenjem aktivnog biračkog prava u njegovoj općoj i jednakoj dimenziji, kao temeljnog političkog prava, smisao podjele na političku ljevicu i desnicu gubi se u bespućima povijesne zbiljnosti. Osnovne političke opcije, ukoliko žele polučiti pozitivan izborni rezultat, moraju u svojim programima koketirati sa svim segmentima društva putem predizbornih obećanja koja barem formalno zadovoljavaju interese dovoljnog broja birača čiji glasovi će predstavljati demokratsku legitimaciju biranima za učešće u vlasti. Osvajanje političke vlasti stoga ovdje postaje smisao ali i cilj političke borbe. Posljedica ovakvog pristupa politici prvenstveno jest učestalo izigravanje volje vlastitog temeljnog biračkog tijela u postizbornim personalnim transakcijama. Nastavno, razočarano glasačko tijelo ulazi u stanje frustracije koje dovodi do apatije. Potonja, pak, izaziva izbornu apstinenciju koja pogoduje članovima glavnih političkih opcija zadržati svoj status dužnosnika usprkos svim iskazanim slabostima kroz razvidnu osobnu nekompetentnosti ili još i gore, usprkos sudjelovanju u skandalima koji osim moralne imaju i kaznenopravnu komponentu. Svemu navedenom pogoduju i svekolika sredstva priopćavanja koja bombardiranjem javnosti beskorisnim kvaziinformacijama, zapravo skreću pozornost s bitnih pojavnosti na one koje to nisu, odnosno nameću određene teme kao društveno relevantne iako o njima ne ovisi niti jedan segment realnog življenja.

Dakle, već sama empirija pokazuje kako ljevica i desnica u političkom smislu zapravo ne postoje. No zanemarimo ovu tvrdnju barem nakratko kako bismo analizirali danas najpopularnij pojam, pojam političkog centra. U teoriji, politički centar je termin koji označava političke opcije koje pokušavaju pronaći medijalni put između lijevih i desnih ideologija. Ako ovu enciklopedističku definiciju pokušamo svoditi na zajednički nazivnik, možemo doći jedino do zaključka kako je politički centar dodirna točka između političke ljevice i desnice. A kao dodirna točka ne može imati sadržaj koji već nije imanentan ljevici ili desnici. U čemu je onda magična privlačnost prezentnog guranja svih aktera na političkoj sceni u tu famoznu točku? Odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan. Jedino političke opcije koje se nalaze u političkom centru ne moraju imati jasan i sadržajno određen politički program niti biračko tijelo sa određenim preferencama, jer one zadovoljavaju interese nečega što se eufemistički naziva najširim slojem društva. Jedino stranke političkog centra jesu politički gledano neodgovorne svom biračkom tijelu u cijelosti, jer eto njihova pozicija zahtijeva zadovoljavanje interesa i nekih drugih. Jedino su stranke političkog centra pogodno okružje za asimilaciju nositelja grijehova svih prijašnjih i sadašnjih struktura. Privilegija pozicioniranja u političkom centru jest oslobođenje nositelja političke igre od nužde iskazivanja moralnosti i vjerodostojnosti u zalaganju za ostvarivanje nekim planom određenih programskih ciljeva. Političke opcije u centru svoju opstojnost i dugovječnost više ne vezuju uz volju birača već uz birokratski i klijentelistički odnos ekonomske zavisnosti svojih pristaša zaduženih politički motiviranim uhljebljivanjem na svim razinama. Bit ovih politika više nije izvršavanje javnih funkcija radi ostvarivanja doprinosa općem dobru. Njihova bit je borba protiv onih koji su zagovaratelji promjena radi uspostave stvarne demokratske vlasti u kojoj nisu zastupljeni samo univerzalni interesi, već i stvarni interesi svakog segmenta društva. Stoga centri političke moći svaku ideju koja se zalaže za ponovno davanje važnosti u političkom životu narodu kao nositelju suvereniteta označavaju ekstremizmom. A borba protiv ekstremizma se provodi kroz demonizaciju populizma ili nacionalizma, kao sadržaja koji nužno moraju ima pežorativan karakter. A je li tome doista tako?

Populizam je okoštalim političkim strukturama opasan jer se radi o teoriji i pokretu koji se javlja u 19. stoljeću u Sjedinjenim Američkim Državama, a kao odgovor na permanentnu bipolarnu vladavinu, odnosno cikličke demokratske utakmice samo dvije političke opcije. Bit populizma je vraćanje vladavine narodu, shvaćenom kao jedinstvenom dobrom i nekorumpiranom subjektu, uslijed egzistentnog nezadovoljstva učincima vlasti. Realno, u demokracijama svaki pokret koji preko izbora pokušava doći na vlast jest u većoj ili manjoj mjeri populistički, već samom činjenicom stavljanja sebe u ulogu predstavnika volje naroda ili njegovih dugoročnih interesa. Stoga se danas čini tragikomičnim svako djelovanje vladajućih usmjereno pridruživanju populizmu kao pojmu isključivo negativnih konotacija. Doista je teško naći logično obrazloženje zašto bi populizam, sam po sebi, bio društveno neprihvatljiva pojava. Ovdje bih podsjetio i na tvrdnju Ive Banca prema kojoj trenutna navala protu-populističke retorike u biti nema važnije društveno značenje. Suvremeni populizam, ili ono što se pod tim nazivom podrazumijeva, možda može biti opasnost za pluralizam liberalne demokracije; međutim vladavina populističke većine, ako je podržana demokratskim izborima, nikada ne može biti tako sustavna društvena prijetnja kao baršunasta arogancija manjine. Ako se već nečega treba bojati, bolje se bojati rigidnih liberala nego kaotičnih populista.

S druge strane, nacionalizam i nacionalna samosvijest su uslijed stoljeća istrebljivanja Hrvata i gušenja hrvatstva od strane velikosrpskog imperijalizma, postale tabu teme i sadržaj uvijek pogodan za etiketiranja najgore vrste. Sve one koji su se drznuli misliti nacionalno treba u ime političke korektnosti satrti u korijenu. No, pri tome se zaboravlja da politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu gdje obrasce ponašanja propisuju igrači na internacionalnoj razini. Politička korektnost je zapravo prikriveni totalitarizam pri čemu su mjere kontrole misli i mišljenja s razine državnog represivnog aparata premještene u domenu autocenzure koja nastaje uslijed bojazni pojedinca od medijske harange i društvenog odstrjela, a čemu nepoćudni promišljatelji obvezatno bivaju izvrgnuti. Politička korektnost u svojoj biti dokida opću slobodu čovjeka. Ljudska sloboda je uvjetovana moralnom obvezom svakog pojedinca živjeti ljudski i međuljudski. Ostvarivanje ljudske osobnosti ne može se zbivati u pukom egocentrizmu ili dominaciji, već je bit njezine izgradnje u djelatnom zauzimanju za drugog radi sebe samog. Stoga se nametanje navodno ispravnih stavova ne smije koristiti kao sredstvo dokidanja prava na mišljenje drugih. Svaki produkt misaonog procesa može i mora biti predmet kritičkog razmatranja učinjenog sine ira et studio (Tacit: “Bez srdžbe i pristranosti”).

Djelovanjem protiv navodnih ekstremizama, uvjeravajući nas pri tome kako je ono utemeljeno na europskim navadama, nositelji političke moći zapravo nas vode u jednoumlje orwellovskog tipa u kojem je osobnost pristaša režima ograničena internim pravilima političkih elita, dok je sloboda svih drugih praktično dokinuta jer oni tako različiti nisu režimski ljudi i kao takvi su isključeni iz društvenog života. U obavljanju društvenih poslova danas je u potpunosti zaboravljena hrvatska tradicija izražena kroz temeljno geslo Dubrovačke Republike obliti privatorum publica curate (“zaboravite privatno i brinite se za javno”). U nas svaka vladajuća politička opcija u želji za zadržavanjem društvene pozicije i povećane mogućnosti ničim opravdane participacije u raspodjeli društvenih bogatstava, izvršava vlast na način kojem krajnji cilj nije dobrobit svih, već to postaje stvaranje kolektiviteta koji zbog ostvarivanja svojih interesa, ako je to potrebno, žrtvuje svoje dijelove radi cjeline. Deklarirana inkluzivnost automatizmom se povlači pred potrebom političkog ekskludiranja neistomišljenika. Vlast se brani i zadržava relativizacijom dometa zakona te na taj način društvo pretvara u etičku pustinju realnog bezakonja. Određene društvene skupine, kao što su primjerice branitelji, dijaspora, vjernici, štovatelji tradicionalnih vrednota ili drugi nacionalno osviješteni pojedinci, koje iskustveno gledano u Hrvatskoj više manje sve vlasti pokušavaju marginalizirati, prvo unutar pravnog poretka gube pravni status i postaju građani drugog reda, što je samo početak njihove društvene eutanazije. Pri tome je razvidna intencija neprestanog povećavanja broja ljudi kojima pravni sustav ne pruža zaštitu predviđenu za podobne. Uništavanjem slobode i osobnosti ljudi društvo postaje jednoobrazno mnoštvo jedinki koje će biti siljene nepogrešivo djelovati u ostvarivanju ciljeva političkih elita. Takva vlast razara slobodu pojedinca dominacijom dogmi u kulturi i obrazovanju te preko toga u svakom obliku ljudske djelatnosti. Cilj odgoja više nije usađivanje vrednota, već uništavanje osobnosti i zatiranje svake kreativnosti. Ljudski aktivitet biva lišen svake vrline, ali i svake volje za obavljanje društvene dužnosti izvan gabarita potrebnih za održavanje sustava. Obrazovanje utemeljeno na ideologiji primarno treba ubiti svaku etičnost pojedinca pripremajući ga tako prema potrebi za društvenu ulogu krvnika ili žrtve, lišenu emocionalnog involviranja.

S druge strane, posljedice promašenih politika političkih elita padaju na teret poreznih obveznika, njihove djece i budućih naraštaja. I to selektivno, pri čemu se iz kruga ekonomski pogođenih izuzimaju članovi političkih elita i oni koji su ostvarujući osobnu korist doprinosili i povećanju ekonomske baze političkih moćnika. Danas je probitačnije biti pripadnik nekog pokreta, sekte ili klana bliskog vlasti, nego razvijati osobne potencijale radi mogućnosti vertikalnog pozicioniranja na društvenoj ljestvici. Političke elite u nas pate od socijalnih bolesti među kojima je najrasprostranjeniji politički autizam. Bahatost, samodopadnost i arogancija osnovne su metode komunikacije vlasti sa svim koji u vlasti ne participiraju. Življenje u takvom društvenom okružju kod pojedinaca izaziva želju za bijegom, kao jedinim izlazom. Stoga je krajnje vrijeme za društvenu akciju oslobađanja svih potencijala političkih Hrvata i uređenja domovine po moralnim i kulturnim uzusima demokratskog svijeta, uvažavajući pri tome specifičnosti koje proizlaze iz naše povijesti i tradicije. Društvo se neminovno mora osloboditi interesnih skupina nastalih povezivanjem političkog te obavještajnog balasta iz bivšeg sustava i ovog novokomponiranog te anacionalnog. Došlo je vrijeme da se budućnost društva da u ruke onima kojima održavanje na vlasti radi obnašanja vlasti nije isključivi životni i politički moto, odnosno onima koji svoje političko djelovanje temelje na jasnim i ostvarivim političkim programima, a ne na bajkovitim vizijama lišenim svakog realnog sadržaja. Na sljedećim izborima stoga valja participirati promišljajući o učincima političkih centara moći na našu prošlost, društvenu zbilju te budućnost. S neizrečenim stavom o nečemu ili nekome ništa ne mijenjamo u biti stvari, ali svakako snosimo odgovornost za moguće štetne posljedice svog propusta.

Dubravko Ljubić/narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

KAKO SE “ISTRAŽUJE” – Mladićev Žurnal info

Objavljeno

na

Objavio

Mladićev Žurnal.info

Doživotna presuda Ratku Mladiću je samo uvertira. Medijski pokus za ono što će se dogoditi 29. studenog. Niti jedno izvješće o presudi Mladiću nije prošlo bez da se spomene kako je „Mladić dobio što je zaslužio, ali ono pravo tek dolazi“. Ponajbolji dokaz tome je analiza Mladićevih dnevnika koju je uradio portal Žurnal.info.

Analizira Žurnal Mladićeve memoare, plaćeno ga reklamira na društvenim mrežama, a brojni mediji prenose. Prenosi Žurnal „zvanični stenogram Mladićevih dnevnika“. Uzima kao nepobitno da su u jeku najžešćih sukoba trajali sastanci između vodstva HZHB, gdje se dogovarala trgovina i licitiralo ljudskim životima. Tako „analiza“ iznosi izjavu Milivoja Petkovića „neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“, datiranu 8. srpnja 1993., i niz drugih koji navodno „bacaju novo svjetlo na cijelu priču“ o ratu u BiH.

Red je zato o istoj potrošiti par redaka. Što Žurnal ne spominje.

Filmsko pronalaženje dnevnika

Krajem veljače 2010. Ratko Mladić je još uvijek bio bjegunac. Srbiji se sa svih strana žestoko prijeti sankcijama, jer ne poštuje odluku o izručenju ratnih zločinaca haškom sudu. Obitelj Ratka Mladića službeno pokreće proces proglašavanja njega mrtvim (zakon dopušta ukoliko je osoba od 70 godina i više nestala dulje od 5 godina, da ju se proglasi mrtvom). Serge Brammertz najavljuje strogo izvješće Vijeću sigurnosti UN-a koje će vrlo vjerojatno biti okidač za spomenute sankcije. Kao u filmovima Michaela Baya, kad se mislilo da je sve izgubljeno događa se veliki obrat za „dobre momke“: pronalazi se 30-ak svezaka Mladićevih memoara, na preko 5000 stranica. Gdje se pronalaze? Na tavanu bezbroj puta pretražene kuće Ratka Mladića, samo su ovaj put koristili „specijalne mašine“, pa je 30 svezaka sa oko 5000 stranica pronađeno.

Zanimljiva je dinamika nakon pronalaženja stranica. Nisu ni prelistane, a srpski mediji poput „Politike“ objavljuju dijelove dnevnika, proglašavaju ih autentičnim i donose analizu svih 5000 stranica. Samo skeniranje stranica je trajalo nekoliko mjeseci. Dana 11. svibnja 2010. dolaze u Haag. Brammerz ih već u lipnju iste godine prezentira Vijeću sigurnosti kao „fenomenalan dokument“, a u kolovozu Sudsko vijeće 18 svezaka sa preko 3400 stranica memoara prihvaća kao relevantan dokazni materijal na suđenju Radovanu Karadžiću, koji je s radošću primio vijest o pronalasku istih, budući da je njegov odvjetnik Peter Robinson rekao kako sadrže „oslobađajuće dokaze“. Sve u nepunih pola godine. Od pronalaska na tavanu, analize, do radosti Radovana Karadžića što ih je Haag priznao.

Analiza Mladićeve poezije i proze

„Potvrdu“ autentičnosti memoara dao je u Haagu pukovnik JNA Manojlo Milovanović u poništenom procesu Stanišiću i Simatoviću. Na pitanje tužiteljstva, Milovanović je izjavio kako se „u globalu“ radi o rukopisu Ratka Mladića. No, da se uistinu radi o njegovom rukopisu nikada nije ni bilo sporno. Sporna je bila autentičnost. Hrvatski tjednik Globus je angažirao skupinu grafologa sudskih vještaka iz Hrvatske i Srbije koji su se složili u jednome: autentičnost dnevnika je više nego upitna.

Prepoznavanje rukopisa je jedno, sudsko vještačenje je nešto sasvim drugo, jer u to ulazi i pojam autentičnosti rukopisa“, pojasnio je tada Marijan Krajina, angažirani vještak, čovjek koji je sudski vještačio na tisuće i tisuće predmeta, a što su potvrdili i sudski vještaci u Srbiji. Došlo se do zaključka kako je moguće da se radi o rukopisu Ratka Mladića, ali grafološki nalaz pokazuje kako ne postoji nijedna indicija da su autentični.

Prvo iz razloga što rukopis pokazuje kako je pisan „kao da je netko diktirao piscu“ i drugo pokazuje da je pisan odjednom, odnosno, da nije pisan periodično, ili „dan za dan“, kako sam pojam dnevnika nalaže.

Drugim riječima, Ratko Mladić je sjeo i pisao 5000 stranica dok ih nije napisao. Ovo zadnje nalaže i sami zdrav razum. Naime, teško je zamisliti kako Ratko Mladić koordinira masakrima od Škabrnje, preko Srebrenice, pa do logora i sabirnih centara, između jedne i druge naredbe piše poeziju na više stranica, i to savršeno urednim rukopisom. Sudeći po sadržaju ispisanih stranica, u jeku najžešćih sukoba, masakriranja, zločina protiv čovječnosti i genocida, Ratku Mladiću su prioriteti bili trgovina gorivom u Tesliću, obračuni u beogradskom podzemlju i nabavka bidona za gorivo. No vratimo se Žurnalu.

Razgovori sa zapovjedništvom HZHB

Mladićevi memoari dobivaju na snazi tek kada na površinu isplivaju navodni dijalozi sa sastanaka sa vodstvom HZHB. Mladić memoare piše poput dijaloga u filmu. Sjeća se svih upadica, tko je što rekao u danom trenutku, kao da je njegova uloga na sastanku bila vođenje stenograma, a ne sama rasprava. Tako navodi kako je 8. srpnja 1993. Milivoj Petković izjavio: „Neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“.

Dakle, to je izjavio Petković, točno mjesec dana nakon najvećeg stradanja hrvatskog naroda Travnika. Naime, 8. lipnja 1993. postrojbe Armije BiH započele su žestoko protjerivanje hrvatskog stanovništva iz Travnika, uništavajući im imovinu. Žene i djecu su odvodili kao taoce u Mehuriće, gdje su bili stacionirani i mudžahedini. U selu Bikošama, u zaseoku Maljine, strijeljano je i ritualno ubijeno 30 hrvatskih civila. Do 10. lipnja 1993. Armija BiH je iz Travnika protjerala 19.000 ljudi. Mjesec dana nakon protjerivanja Hrvata da Petković izjavljuje „neka ginu“?

Ono što je još zanimljivije jeste činjenica da baš u srpnju 1993., po svjedočenju komandanta 8. motorizirane nevesinjske brigade Novice Gušića dolazi do razgovora između VRS-a i Armije BiH, uz suglasnost Arifa Pašalića.

O tome je javno svjedočio i tadašnji pomoćnik za bezbjednost komandanta 4. korpusa ARBiH Šefkija Džiho koji je sudjelovao u razgovorima. Zanimljivo, Žurnalova analiza ovo ne spominje, kao ni, makar u javnosti, objavljeni listovi Mladićevog dnevnika, iako je on sam 16. srpnja 1993. za Tanjug izjavio “Bespoštedni muslimansko-hrvatski obračuni, koji na prostorima bivše BiH traju više od dva mjeseca, nastavljaju se svom žestinom, a muslimanske snage su zamolile srpsku vojsku za pomoć“.

„Rupe“ u Mladićevom i Žurnalovom sjećanju

Zanimljivo kako „memoari Ratka Mladića“ ovo ne spominju, iako je suradnja trajala skoro dvije godine, tijekom kojih je VRS-a granatirala položaje HVO-a po narudžbi zapovjednika ABiH. Nema ih u „dnevnicima“, ali ima u brojnim intervjuima koje je Ratko Mladić dao kasnije, poput onog kojeg je dao srpskom časopisu „Princip“ gdje je prepričao kako je tekao sastanak sa delegacijom ABiH na čelu koje je bio Safet Oručević:

„Odjeven u maskirnu uniformu, Oručević je iskoračio i pružio ruku govorećiČast mi je upoznati se s Vama, gospodine generale. Znam mnogo o Vama i žao mi je što nismo na istim stranama. na što sam ja rekao: Znam i ja o tebi mladiću mnogo više nego što misliš. Čak više od Silajdžićeve supruge!“ na što je ovaj zanijemio, a dalje razgovore je preuzela Fatima Leho“ objavio je početkom 2004. časopis za srpska pitanja „Princip“.

Žurnalova analiza, kao i Mladićeva poezija ne spominje ove razgovore, iako ih je sami Mladić potvrdio i posvjedočio o njima. Ono što, s druge strane, Haški sud nije osigurao kada su u pitanju listovi koje su prihvatili kao dokaz tužiteljstva. Samo je on mogao posvjedočiti o autentičnosti, što je tražio i general Praljak. On je tražio također da svjedoči o tvrdnjama koje njega spominju kao aktera u dnevnicima. Naime, u dnevnicima se navodi kako je on odlučivao o cijelom nizu više političkih pitanja, nego vojnih. U trenutku objave ovog dijela Mladićevih memoara je svojevremeno govorio jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana Andrija Hebrang:

Strateški planovi su se dogovarali u Vrhovnom zapovjedništvu, a nijedan general nije imao ovlasti na terenu mijenjati političke zapovijedi“.

Sudeći po poeziji Ratka Mladića, „odmetnuo“ se general koji je od prvog dana rata u Hrvatskoj dragovoljno pristupio obrani, koji je kada je u Uskoplju počela popuštati crta obrane, u Prozoru se popeo na tenk i rekao vojnicima da krenu za njim u pomoć Uskoplju, koji je isto je napravio u Čitluku kada se nije htjelo propustiti humanitarnu pomoć koja je išla bošnjačkom narodu, koji je nakon što je dragovoljno sišao sa zapovjedne funkcije, uzeo pušku i otišao na prvu crtu.

Žurnalova objektivnost

Srbija je ovih dana proglasila državnom tajnom proces protiv zaštitnika Ratka Mladića dok je bio na slobodi. S jedne strane, dakle, imamo ustupanje javnosti 5000 listova „intimnih ispovijesti Ratka Mladića“, od kojih preko 3400 ulazi kao „dokaz“, a s druge strane se proglašava tajnom tko mu je i kako pomagao.

Isto tako ne smije se zanemariti činjenica kako autentičnost memoara nikada nije potvrdio Ratko Mladić, nego uvijek neki drugi ljudi poput pukovnika Milovanovića  ili odvjetnika Radovana Karadžića.

Zašto je ovo što je „srpska policija“ filmski pronašla memoare čija se autentičnost dokazala, gle slučaja, na suđenju Simatoviću i Stanišiću? Kada se vidi presuda Ratku Mladiću, sve je jasno: nitko ne spominje više agresiju i ulogu Srbije u ratu, nego se sva krivica prebacila na srpski narod u BiH. Postoji nevjerojatna mogućnost da će 29.11. jedinim agresorom biti proglašen onaj koji je agresora i zaustavio: Republika Hrvatska!

Prema tome, za objektivne i istinoljubive medije, pogotovo one koji sebe zovu „istraživačkim“ postoji više nego jedna indicija kako bi se prije „neoborivog“ zaključka da su zapovjednici HZHB trgovali da „ginu Hrvati iz Travnika, svakako nisu ratovali“ i plaćanja oglasa s tim naslovom, ipak valjalo priupitati o vjerodostojnosti istih.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”

Objavljeno

na

Objavio

Kad je agresija, a kad građanski rat?

Nasuprot rasprostranjenom mišljenju kako je Srbija zadnja od bivših jugoslavenskih republika postala samostalnom državom, i to pomalo nevoljko i pokislo, napuštena od svih, stoji jedna zanemarena činjenica – Srbija se zapravo prva osamostalila od zajedničke savezne države.

Učinila je to, doduše, bez pompe i narodnog slavlja pa i nije tako neobično što je to mnogima promaklo. Išuljala se onako zaplotnjački, u tišini, samo kako bi osigurala pogodan položaj za ostvarenje pomno planiranog nacionalnog cilja – što veće Srbije!

Naime, poslovično najglasnija jugo-republika je dana 28.9.1990., dakle gotovo tri mjeseca prije Hrvatske, donijela Ustav kojim se odredila suverenom i neovisnom državom koja prema federaciji nema nikakve dužnosti. Štoviše, taj je Ustav omogućio Srbiji da poštuje savezne zakone samo ako su u njezinom interesu. A u interesu joj je bilo sudjelovati u radu Predsjedništva države čije zakone više nije priznavala i preko njega zadržati nadzor nad vojskom. Ali i kriti se iza imena Jugoslavije, koristiti njezin još uvijek postojeći međunarodni subjektivitet i pred svijetom se, koji je strepio od njezinog raspada, himbeno zalagati za teritorijalni integritet Jugoslavije, a u konačnici i polagati pravo na savezna proračunska sredstva. Time što je Srbija u slučaju spora davala prednost republičkoj vlasti u odnosu na saveznu, federativna Jugoslavija postaje ne samo ustavno-pravno nego i elementarno logičko proturječje, bez obzira što će preko saveznih aparatčika bez izbornog legitimiteta još neko vrijeme figurirati na međunarodnoj sceni.

Da su temeljni funkcionalni elementi jugoslavenske federacije bile republike, potvrđuju i prvi višestranački izbori, održani upravo na republičkoj razini. Vodstva republika su tada po prvi put izabrana voljom naroda a ne u ime njega, dok predstavnici u saveznim tijelima nisu izravno birani na slobodnim izborima, već su ih posredno delegirale republike i pokrajine. Značaj republika pokazuju i pregovori o raspletu jugoslavenske krize (preustroju ili razdruživanju) koje su vodili predsjednici (predsjedništava) republika. S druge strane, nitko ispred Jugoslavije, savezne razine, ne pregovara o njezinoj sudbini, čak ni premijer Ante Marković. Navedeno pokazuje da su jedino republike, iako međunarodno nepriznate kao države, bile subjekti s pravom suverenog odlučivanja o ključnim političkim pitanjima.

Do mirnog raspleta nije došlo uslijed nepomirljivih gledišta između zapadnih republika (Slovenija i Hrvatska), koje su smatrale da su nositelji suvereniteta republike, i Srbije i Crne Gore, koje su držale da su to narodi (Makedonija i BiH su bile nesklone izrijekom se izjasniti). Potonje, u praksi teško provedivo stajalište nije priznavalo granice republika, tek ih je trebalo odrediti ili, kako se još spominjalo, platiti cijenu izlaska iz Jugoslavije. S obzirom da su im postojeće granice bile pretijesne, princip kojeg su zagovarale Srbija i Crna Gora nije se mogao nametnuti i provesti drukčije nego ratom. U tome ih je ohrabrivala spoznaja kako u ratu prednost ima onaj koji može računati na vojsku na svojoj strani, još i veću ako je to jedina raspoloživa vojska.

Povlačenjem iz Slovenije nakon upadljivo kratkotrajnog oružanog sukoba i Jugoslavenska narodna armija priznaje nestanak Jugoslavije. Povukavši se praktično bez borbe iz dijela države čijih je granica prema Ustavu SFRJ bila čuvarica, JNA pokazuje kako je svjesna da je izgubila državu (tj. da Jugoslavije više nema). No, nije joj trebalo dugo da pronađe novu, budući da povlačenjem na pričuvni položaj jugo-vojska pristaje uz politiku vodstva Srbije. Dojučerašnja zaštitnica Jugoslavije postaje zaštitnicom samo jednog naroda – srpskog! Naoružava samo jedan narod (druge razoružava), povlači se na teritorij naseljen pretežno ili u znatnoj mjeri tim narodom, borbeno djeluje koordinirano s paravojnim postrojbama samo tog naroda, žmiri na zločine tog naroda, štoviše katkad ih i organizira i prikriva im tragove. Primijetit će to i Međunarodni sud pravde u Haagu koji u presudi u predmetu tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid utvrđuje da su JNA i srpske postrojbe odgovorne za obrazac genocidnih čina počinjenih diljem Hrvatske s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, što ne ostavlja dvojbe oko napadačkog karaktera rata kojeg su vodile. Osim JNA u tom će udruženom zločinačkom pothvatu aktivno sudjelovati i MUP suverene i neovisne države Srbije (takvom se Ustavom proglasila) osiguravajući logističku, materijalnu i organizacijsku potporu srpskim paravojnim postrojbama na području Hrvatske, o čemu se u Haagu još uvijek vodi iznimno važan sudski proces Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.

Kako u vrijeme rata u Hrvatskoj Jugoslavija više ne postoji – što su već prije, svaka na svoj način, utvrdile i Srbija i JNA – nije ga nikako moguće okvalificirati građanskim ratom u Jugoslaviji. No, kako bi se stvari izbjeglo nazvati pravim imenom, tomu se pokušalo doskočiti nakaradnom kovanicom o “građanskom ratu u bivšoj Jugoslaviji”, dakle građanskom ratu u nečem čega više nema. Time se zamagljivala činjenica da se rat u to vrijeme odvijao isključivo na teritoriju Hrvatske što uz karakter djelovanja JNA i srpskih snaga, kojeg je utvrdio Međunarodni sud pravde u Haagu, nedvojbeno upućuje na zaključak da je Hrvatska napadnuta, dok smjer kretanja i područje novačenja postrojbi JNA zorno pokazuju i odakle je napadnuta. Arhitekti rata nisu taj rat poveli kako bi izgradili drukčiju Hrvatsku, niti su svoju viziju ponudili na slobodnim izborima u Hrvatskoj, nego su ga pokrenuli protiv narodnom voljom izabranog vodstva kako bi Hrvatskoj oteli dio teritorija. Stoga ga se nipošto ne može smatrati niti građanskim ratom u Hrvatskoj. Javno deklarirani ratni cilj prisvajanja dijela teritorija Hrvatske (upakiranog u ostajanje u već nepostojećoj Jugoslaviji), te narav djelovanja njegovih provoditelja nedvojbeno ukazuju kako je riječ o agresiji. Pri tom je važno primijetiti kako opće pojmove poput agresije i građanskog rata određuje postupanje organiziranih struktura i zakonitih predstavnika uključenih skupina, a ne držanje pojedinaca. To nije stvar nečijeg mišljenja, nego jednostavno pitanje zdravog razuma.

Rjeđe se spominje da je osim Srbije, i uz njezinu politiku pristalih Crne Gore i JNA, u agresiji na Hrvatsku aktivno sudjelovala još jedna republika – Bosna i Hercegovina. Ne samo kao logistička baza, ne samo zato što su postrojbe JNA u Hrvatsku ulazile uglavnom iz te republike, niti samo zbog borbenog djelovanja agresora s njezinog teritorija, nego i zato što su naknade za pripadnike Teritorijalne obrane BiH, angažirane na zapadnoslavonskom i dubrovačkom ratištu, isplaćivane iz proračuna BiH. Bilo je to vrijeme kad to još nije bio rat Alije Izetbegovića, iako su i u BiH već ginuli ljudi i gorjela sela. Ali nisu to bili Alijini ljudi, niti su to bila njegova sela.

Taj izabrani predstavnik tek jednog od tri konstitutivna naroda u BiH uočio je znatne poteškoće s kojima se Hrvatska suočavala kako bi međunarodna zajednica, po naravi podložna inerciji, ali i izložena višegodišnjoj ustrajnoj promidžbi prosrpske jugo-diplomacije, jasno i glasno prepoznala školski primjer agresije kao agresiju, a ne kao građanski rat u bivšoj Jugoslaviji. Stoga zaključuje kako najprije treba ishoditi međunarodno priznanje BiH ili kako se izrazio – prvo treba staviti obruče oko Bosne, jer poslije priznanja je agresija, a prije priznanja je građanski rat. Poslužio se pritom i klasičnom prijevarom orijentalnog tipa na osebujan način koristeći pojmove taktike i strategije. Prijetvorno prihvaćanje plana Europske Unije poznatog kao Cutileirov plan – koji je predviđao unutarnji preustroj BiH na tri područja temeljem etničkog načela, a što je ujedno predstavljalo i preduvjet za priznanje BiH – naziva taktikom, a kasnije povlačenje pristanka – strategijom.

Dogovor je minirao samo kako bi stavio “obruče oko Bosne” i tako stvorio preduvjete da uzurpira položaj jedinog legitimnog predstavnika BiH. To, međutim, rat nije spriječilo, nego je i ono malo izgleda da ga se izbjegne svelo na nulu. Srbi u BiH su, baš kao i sunarodnjaci im u Hrvatskoj, počinili agresiju već zbog ratnog cilja – izdvajanja iz BiH i rušenja njezinog teritorijalnog integriteta (dakle njih nije zanimala drukčija BiH) – ali i zbog genocidnih čina provedenih s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Karakterizaciji građanskog rata najbliži je rat između Hrvata i Bošnjaka, budući je prijepor nastao po pitanju unutarnjeg ustroja države. Hrvati su težili (kon)federalnoj BiH, uspostavljenoj na unutarnjoj teritorijalnoj podjeli temeljenoj na etničkim načelima, što su njihovi predstavnici u tri navrata potvrdili prihvaćanjem upravo takvih prijedloga međunarodne zajednice, dok su Bošnjaci inzistirali na unitarnoj ili građanskoj BiH, koja ne bi uvažavala interese konstitutivnih naroda nego samo građana-pojedinaca. Ipak, nije zgoreg primijetiti kako je i u ovom ratu uočljivo znatno više napadačkih elemenata s bošnjačke strane i obrambenih s hrvatske, nego obrnuto – toliko više da to, posebice uzme li se u obzir i način provedbe, ostavlja prostor i za drukčiju karakterizaciju tog rata.

U nedostatku ozbiljnih argumenata, a lako moguće i po onoj “drž’te lopova”, bošnjačka strana optužuje Republiku Hrvatsku za agresiju zbog angažmana Hrvatske vojske u ratu između Hrvata i Bošnjaka u BiH. No, brojnost tih postrojbi koje ni u jednom trenutku nisu prelazile snagu lake pješačke brigade (manje od dvije tisuće ljudi), kao i njihov prostorni raspored (raspršenost na dugačkoj bojišnici) jasno upućuju na taktički (i to obrambeni) karakter te intervencije, a ne na strateški (napadački, agresivni) s ciljem zauzimanja teritorija.

Drugi krak prikaza Hrvatske i Hrvata u BiH kao agresora od strane bošnjačke vrhuške temelji se na telepatskim sposobnostima čitanja tuđih misli i intimnih želja, a ne na vrednovanju djela. Prema takvom viđenju Hrvatska je kriva jer je željela pripojiti dio BiH, a Hrvati iz BiH zato jer su čeznuli priključiti joj se. Ako je to i bila prirodna želja, kako predsjednika Tuđmana, tako i ogromne većine Hrvata u BiH, u realnom vođenju politike izraženom kroz odigrane političke poteze nema naznaka koje bi ukazivale da se takvo što provodilo u djelo. Tome svjedoče uređenje i definicija Herceg Bosne, prvo zajednice a potom i republike, bezuvjetno prihvaćanje mirovnih planova međunarodne zajednice, sudjelovanje na referendumu o neovisnosti BiH, ali i njezino brzo priznanje od strane Hrvatske (Srbija ju je priznala tek 1995.). Slično bi se, primjerice, moglo optužiti Aliju Izetbegovića kako je stvarao, a ne samo sanjao islamističku BiH. Iako se to iz konkretnih političkih poteza bošnjačkog ratnog lidera ne vidi, iz autorskog mu spisa “Islamska deklaracija” očito je kako mu je srce kucalo. Jako ga je žuljala odvojenost vjerskih i svjetovnih zakona, toliko da se ne bi odveć protivio primjeni šerijata. Kad bismo tjerali mak na konac, nije li i postrojavanje odreda mudžahedina El Mudžahid u sastavu Armije BiH predstavljalo puno ozbiljniji znak potpore takvim stremljenjima od bilo kojeg dokumentiranog poteza Hrvatske i BiH Hrvata u smjeru odvajanja dijela teritorija BiH?

No, ni u Hrvatskoj ne manjka onih koji rado čube na glavi pa vide sve naopako. Ukotvljeni u toj pozi rat u Hrvatskoj nazivaju građanskim, dok građanski rat između Hrvata i Bošnjaka vide agresijom Hrvatske na susjednu zemlju. Još je više naopako što mnoge od njih zauzvrat izdržava država spram koje su spremni učiniti sve kako bi joj napakostili. Nađe se među njima nositelja istaknutih političkih funkcija (ipak sve manje) i u politiku zalutalih diletanata (sve više), odvjetnika, sudaca i tužitelja, sveučilišnih profesora i političkih analitičara…, a tu su i neizbježne pomoćne postrojbe – buljuk novinara, horde tzv. kulturnjaka, konačno, kao srp i čekić na petokraku, i nevladini a zapravo vladini aktivisti, naravno u službi stranih vlada… To su oni koji ne podnose pobjedničku Hrvatsku i Hrvate u BiH kao kamen joj zaglavni pa, posebno intenzivno i invazivno od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”, boreći se za neku drugu Hrvatsku ili njihovim rječnikom rečeno – “ovu zemlju”. Hrvatska je to koja će biti sve samo ne hrvatska, zemlja bez okusa, boje i mirisa, bez narodnog pozdrava i ponosa, sa zastavom vazda na pola koplja i naposljetku bez ljudi,…, hrvatskih ljudi koje tako zdušno potiču na odlazak iz domovine uvjeravajući ih kako je ovdje sve loše i ništa nema smisla (samo nikako da to pokažu i vlastitim primjerom iz čega bi se moglo zaključiti kako njima izgleda i nije tako loše, a to je posebno porazno, jer ako njima nije loše, Hrvatskoj mora biti loše). Ukratko, bore se za Hrvatsku upravo po mjeri agresora iz devedesetih. Dijeleći s njim istinu o prošlosti i danas provode ciljeve agresije iz devedesetih, samo sada drugim sredstvima. I zato je za taj podmukli “građanski rat” u ovoj, po toj pojavi endemičnoj državi, “unutarnja agresija” sasvim prikladan izraz. No, ako je već vanjski agresor izbjegao sudu za svoja zlodjela, može li si Hrvatska priuštiti luksuz da takav epilog mimoiđe i ove unutarnje mu pobratime? Toliko ih je, doduše, da bi procesuiranje iz posve praktičnih razloga zahtijevalo ubrzani, da ne kažemo kratki postupak. Jer ne pomažu tu ni ograđivanja, ni suspenzije, pa čak ni otkazi… Najmanje što Hrvatska može učiniti za njih je uskratiti im državljanstvo države koja im toliko ide na jetra.

Grgur S./Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari