Pratite nas

Kolumne

dr. sc. Dubravko Ljubić: Zašto se Hrvatska država ne može razvijati u pravcu moderne ustavne države

Objavljeno

na

Sto godina srpskog i srbijanskog terora na hrvatskom tlu i genocida nad hrvatskim narodom, ostavilo je mnoštvo posljedica na odvijanje političkog i društvenog života kojima i danas svjedočimo. Gotovo tri desetljeća od proglašenja samostalnosti hrvatski narod još se uvijek bori sa svojim demonima, odnosno protiv mentalnih sclavusa i servusa u svojim redovima, kao i protiv onih duša izgubljenih u jugonostalgičarskim bespućima. Ujedno je prisiljen braniti se od nastavka srpske i srbijanske agresije vođene drugim sredstvima.

Međutim, nemogućnost prevladavanja opstrukcija tijekom pokušaja uspostave istinskog demokratskog društva zapravo proizlazi iz naših boljki i slabosti. Još je A.G. Matoš uporno u svojim stihovima upozoravao na sklonost djela hrvatskog naroda slijediti lik i djelo Jude Iškariotskog, odnosno iskazivati svoj vazalski ili sužanjski mentalitet svakom tko je to od nas tražio. Navek su Hrvati mišljenja bili kako su bolji sluge nego gospodari.

Zapravo Hrvatska obiluje onima koji svoju neučinkovitost opravdavaju time što smo “malen narod” pa stoga moramo bespogovorno slušati moćnije od sebe bilo da se oni nalaze u Beogradu, Pešti, Beču ili Briselu. Poltroni u navodno našoj narodnoj vlasti, da bi opravdali svoje promašaje, brišu nam i iskrivljavaju povijest, skrnave nam svetinje, uništavaju nam duh, a teritorije krčme šakom i kapom. Većina hrvatskog naroda to promatra bolno i šutke, pitajući se kako pronaći izlaz i što nam je činiti. Kao da se radi o gordijskom čvoru, a ne o elementarnom rješavanju društvenih problema koji svoju bit nisu mijenjali od kralja Tomislava na ovamo.

Hrvatska, ako želi biti moderna demokratska ustavna država prije svega mora poštivati svoj Ustav. Da bi država bila demokratska nije dovoljno biti samo pravna država. Pravna država u sebi sintetizira i državu i pravo čineći ih međusobno zavisnim. U pravnoj državi je vlast vezana zakonima koje donosi. Teoretski, svaka država je pravna država, neovisno o njezinu demokratskom ili diktatorskom ustrojstvu. Međutim, ideja pravne države konceptualni je pojam koji pripada više sferi esencije nego realnosti. Ona je rođena u okrilju imperijalne njemačke države 19. stoljeća te je u njoj još uvijek dominantna uloga države kao tvorevine koja se ipak nalazi iznad društva. U biti, teorija o pravnoj državi krije u sebi prikriveni etatizam. Stvarni akteri političkog života još uvijek nisu državljani, nego država preko svog zakonodavnog i administrativnog aparata. U pravnoj državi država kreira pravo i dužna je pridržavati se pravila koja sama nameće. Međutim, pri donošenju zakona državna volja nije ograničena nikakvim pravilima, niti na nju mogu utjecati adresati tih zakona. U pravnoj državi ne postoji apsolutna konstitucionalna kontrola zakonodavnog procesa, nego se u njoj isključivo inzistira na poštivanju pravnog sustava od strane svih. Pravnu državu zapravo obilježava ograničena formalna demokracija. Društveni odnosi u njoj se uređuju na temelju volje matematičke većine. U pravnoj državi društveni odnosi mijenjaju se zakonom, dakle odlukom parlamentarne većine, pri čemu su društvene skupine koje ne dijele isti svjetonazor bez ikakve učinkovite zaštite i neprestano u latentnoj opasnosti postati žrtvom većinske volje.

Ustavna država a ne samovolja suverena ili vladajuće većine

Hrvatska država svoje ustrojstvo treba utemeljiti na onoj društvenoj tvorbi koja se u pravnoj teoriji označava pojmom Ustavna država. U pravilu, svaka država ima ustav, odnosno osnovne odredbe koje se bave temeljima njezina ustrojstva i osnovama unutar nje uspostavljenih društvenih odnosa. Međutim, puka činjenica da neka država ima ustav još ne govori o karakteru društva kojeg ona uobličava. Govoriti o državi s ustavom predstavlja deskripciju forme koju neka socijalna zajednica ima, oslobođenu od svakog pokušaja zalaženja u sadržaj i kvalitetu njezinih ustrojbenih i socijalnih rješenja. Jedna od vitalnih pretpostavki ustavne države jest podređenost političke vlasti uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U ustavnoj državi promjene se događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Time se pravo štiti od neposrednog pritiska gole većine, a pojedinac ili uže društvene skupine od nametanja volje većeg kolektiviteta. Ustavna država izraz je pokušaja da se društvo zaštiti od novih totalitarizama. U ustavnoj državi upravo ustav priječi da se politika pretvara u pravni poredak te se na taj način izolira i alijenira od društvenog okruženja. Ustav sadrži i uređuje politička rješenja za problem prava i pravna rješenja za problem politike. Ustav uređuje borbu za vlast predstavnika konkurirajućih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Ustav ne propisuje adresatima što moraju činiti, nego kako to moraju činiti u njegovim granicama. Pritom ustav ne smije limitirati kreativne potencijale demokratske politike kako ne bi postao kočnica društvenog progresa. On na jednak način mora korespondirati politici koja teži ka promjeni društvenih odnosa, kao i onoj koja ima za cilj očuvanje dostignutih vrijednosti. Ustavna država štiti pravo i pravednost od formalno demokratske interesne većine. Ustav je ujedno i generacijski ugovor koji izražava civilizacijski domet društva koje osmišljava, otvoren za nadopune onim generacijama koje dolaze. Ustav ima prednost pred državom koliko god ona bila važna u ostvarivanju njezinih funkcija. U demokratskim državama vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu i u njima ne postoje socijalni uvjeti za pretkonstitucionalnu ili ekstrakonstitucionalnu državnu vlast. Državna tijela nisu svemoćna već su njihove ovlasti ustavom pravno ograničene i funkcionalno-pravno vezane. Ustavna država je suverena prema van, dok iznad ustavom utvrđenog ustrojstva društva ne postoji suverenost bilo koga inoga.

Ustav kao sredstvo političke borbe

Teoretsku distinkciju između anakrone pravne države i moderne ustavne države činim iz razloga što se aktualne političke elite ponašaju kao da u Republici Hrvatskoj Ustava nema. Ustav se upotrebljava kao sredstvo političke borbe ili kao zaštitnik interesa vladajućih. Njegove odredbe tumače se u skladu sa pragmatičnim interesima, a ne na način kako je to propisao njegov članak 3. Vlast se bira prema izbornim pravilima koja su neustavna. Donose se kvasi ustavni, kvasi organski, a u biti bastardni zakoni koji su ustavnopravno vrlo suspektni. Egzemplar opisanog postupanja jest Zakon o pravima nacionalnih manjina, koji je uslijed njegove forme donošenja iznad organskih zakona, a kojima se uzgred rečeno uređuju najvažniji odnosi u društvu kao što je ostvarivanje temeljnih ljudskih prava i određivanje temelja demokratskog ustrojstva. Uz to u svojim javnim istupima neki saborski zastupnici, za što je eklatantan primjer govor predsjednika nekoć slavne hrvatske stranke učinjen na proslavi stogodišnjice šestojanuarske diktature u Zagrebu, svjesno gaze temeljne Ustavne odredbe zagovarajući “bratstvo i jedinstvo Srpskog i Hrvatskog naroda”. Ovdje treba naglasiti kako u Republici Hrvatskoj ne može postojati bratstvo i jedinstvo hrvatskog i bilo koje drugog naroda, iz jednostavnog razloga što je po Ustavu hrvatska država u etničkom smislu država hrvatskog naroda u kojoj žive i pripadnici nacionalnih manjina. Ako se pak mislilo o bratstvu i jedinstvu hrvatskog i nekog drugog naroda iz sastava bivše SFRJ koji živi u svojoj matičnoj državi, tada se radi o svjesnom gaženju odredbe članka 135. stavka 2. Ustava kojim se prohibira bilo koji oblik udruživanja s jugoslavenskim ili  balkanskim državnim tvorbama.

Oko temeljnog ustrojstva hrvatske države nema pogađanja i ono mora biti onakvo kavo je ustavom određeno. Nepromišljenost ili neznanje aktera na političkoj sceni ne može biti opravdanje za odstupanje od društvenog konsenzusa sadržanog u članku 1. Ustava prema kojem je Republika Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih državljana koji tu vlast ostvaruju izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

Državni suverenitet, originarnost vlasti i sloboda kao ideal

Nadalje, da bi neka državna tvorba mogla egzistirati i napredovati ona mora biti suverena i slobodna.

Najkraće rečeno, suverena država je ona koja samostalno donosi Ustav i zakone. Suverenitet je pojam kojim se označava pravo na neograničeno vršenje vlasti na određenom teritoriju. Unutarnji suverenitet podrazumijeva da je državna vlast najviša, neograničena i nedjeljiva. Vlast je vrhovna kad ne postoji nijedna viša vlast od državne vlasti, odnosno onda kad sve ostale vlasti podliježu autoritetu vrhovne vlasti. Vlast je originarna, odnosno izvorna, kad svoj položaj ne crpi kao derivat iz ovlasti neke druge vlasti. Vlast je neograničena i nedjeljiva kada na određenom prostoru samostalno uređuje društvene odnose prema svojoj volji utemeljenoj na ovlastima nositelja suvereniteta. Iz suverenosti proizlazi pravo na donošenje ustava i zakona, zatim pravo na uređenje vojne službe, pravo na uređenje monetarne politike i carina te pravo na određivanje simboličkih akata kao što su državno znakovlje, himna, zastava ili grbovi. Vanjski suverenitet predstavlja stanje u kojem je država kao pravna osoba sui generis nezavisna i ravnopravna sa ostalim zemljama. To ujedno znači da ne postoji viša vlast izvan granica suverene države, koja bi imala pravo utjecati na odnose suverene države sa drugim subjektima međunarodnog prava.

Pojam slobode se pak može opisati isključivo strukturalno. Da bi postojala sloboda u nekoj društvenoj zajednici, ona mora biti integralna. Čovjek mora biti slobodan zbog toga što je čovjek, a to se ne može ostvariti u društvu koje nije slobodno, neovisno o činjenici što to nije uslijed razloga koji postoje izvan društva ili unutar njega samog. Slobodna društvena zajednica ne smije biti žrtva jednoumlja kojeg šire kolektivitete unutar nje ili autokratska vlast alijenirana od stvarnog nositelja suvereniteta. Država pak ne smije biti tlačena ni tutorizirana od bilo kojeg drugog vanjskog čimbenika. Najveći neprijatelj slobode je osveta diktatora ili okupatora u stanju društva koje ostavljaju iza sebe.

Sloboda nije društveno stanje već je ona ideal kojem se treba stremiti. Sloboda nikad nije apsolutna. Svi ljudi i kolektiviteti žele biti slobodni, no stvarno će živjeti slobodno samo oni koji znaju bit slobodni. Sloboda ne ovisi o volji vlasti, već o snazi i razvijenosti društva, odnosno o cjelokupnoj društvenoj realnosti. Nema partikularne slobode jer slobodan čovjek može egzistirati samo u društvu koje mu omogućuje kulturni, duhovni, ekonomski i svaki drugi socijalni probitak preko granica pukog preživljavanja. Samosvijest društva i politike te zrelost spoznaje o vlastitim vrijednostima, preduvjet su slobode pojedinca ali i izvorište spoznaje potrebe o preuzimanju odgovornosti za vlastito djelanje. Nema slobodnog pojedinca ni slobodnog društva u kojemu nije uvedena demokratska vladavina utemeljena na  općenarodnom djelovanju usmjerenom ka postizanju općeg boljitka.

Dakle opće pretpostavke mogućnosti razvoja društva su opstojnost demokratske suverene i slobodne ustavne države. Kako bi smo živjeli demokraciju, odnosno kako bi smo imali normalno društvo koje ima predispozicije za egzistenciju i razvoj trebaju se oživotvoriti u hrvatskom društvu i neki drugi posebni nama svojstveni čimbenici, koji svaki za sebe predstavlja zapreku društvenog napretka.

Izborni sustav valja temeljito redefinirati

Prva zapreka je sustavne naravi, a svoju pojavnost ima u nakaradnom izbornom zakonodavstvu. Izborni sustav valja temeljito redefinirati, kako na ustavnoj, tako na zakonskoj razini. Da je izborno zakonodavstvo Republike Hrvatske u nesuglasju sa Ustavom, već je potvrdilo ustavno tijelo sui generis koje je prema odredbama sadržanim u članku 125. Ustava nadležno za očuvanje supremacije Ustava u društvu. Kako bi se dobio pravičan izborni sustav izmjenama Ustava i zakona treba iz izbornog procesa izbaciti fiksne kvote, posebne izborne jedinice, pretjerani broj izbornih jedinica sa velikim odstupanjem u opsegu biračkog tijela, visoke izborne pragove te nepravedne metode preraspodjele “propalih” glasova. Izborno zakonodavstvo treba mijenjati kako bi se dobila vlast koja će provoditi narodnu volju i štititi nacionalne interese hrvatskog naroda i nacije. Vlast može biti aristokratska, što podrazumijeva vladavinu onih najboljih među nama. Vlast može biti i demokratska što podrazumijeva vladavinu matematičke većine. Oba oblika vladavine mogu se pretvoriti u svoju suprotnost. Prvi u tiraniju manjine nad većinom, dok se drugi oblik može pretvoriti u totalitarizam gdje neuka svjetina prisiljava društvo na uniformnost mišljenja. Stoga je od krucijalne važnosti funkciju predstavljanja narodne volje u parlamentu prepustiti osobama iz čijeg se lika i djela nedvojbeno može zaključiti o temeljnim odrednicama njihovog političkog djelovanja. Biranje osobe, a ne stranačkog aparatčika bio bi preduvjet za određivanje sadržaja državne politike, ali i za raspodjelu novca poreznih obveznika. Glasovanje po inerciji za velike političke opcije i bezimene liste trebalo bi postati anakronim činom. Vodilja bi trebala biti stvarna i djelatna opredijeljenost kandidata za zastupničku funkciju izvršavati sve potrebne radnje radi beskompromisne protekcije narodne volje i nacionalnih interesa.

Sudstvo i Državno odvjetništvo – funkcije trebaju obnašati sposobni a ne podobni.

Druga društvena pojavnost koju treba normativno redefinirati jest pravosuđe. Pri tome treba odvojiti štetu koju po hrvatsko društvo čini sudbena vlast u odnosu na onu koju čini državno odvjetništvo. U Republici Hrvatskoj je državna vlast ustrojena na načelu trodiobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Sudbenu vlast obavljaju sudovi. Sudbena vlast je samostalna i neovisna. Sudovi u Hrvatskoj sude na temelju Ustava, zakona i međunarodnih ugovora koji su dio pravnog poretka Republike Hrvatske, pri čemu je primarna funkcija ove vlasti primjena i tumačenje zakona.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je prema Ustavu Republike Hrvatske samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona. Državno odvjetništvo je jedinstveno pravosudno tijelo koje se ustanovljuje za cijelo područje Republike Hrvatske, a na čelu kojega se nalazi Glavni državni odvjetnik kojeg Sabor bira na prijedlog Vlade i nadležnog saborskog odbora na mandat u trajanju od 4 godine. Državno odvjetništvo ustrojeno je strogo hijerarhijski, pa prema tome općinska državna odvjetništva podređena su županijskim državnim odvjetništvima, a ova Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Samostalnost sudbene vlasti osigurava, sukladno članku 121. stavku 2. Državno sudbeno vijeće (DSV). Uspostavom DSV-a, kadrovska politika sudbene vlasti izdvojena je iz dometa ovlasti zakonodavnog tijela. Slabosti u radu sudbene vlasti ovdje se mogu relativno lagano ukloniti ozbiljenjem već pomalo otrcane maxime prema kojoj funkcije trebaju obnašati sposobni a ne podobni. Nepotizam je bolest modernog svijeta, pa tako svoju pojavnost ova društvena neželjena anomalija ima i u Hrvatskoj. No, teško se oteti dojmu kako zbog nasljeđa balkanske krčme njezini oblici u nas poprimaju čudovišne razmjere. Raduje činjenica kako sive eminencije u hrvatskom pravosuđu svojom bahatošću ogrnutom u lažnu nedodirljivost, uopće ne skrivaju učinke svoje prljave rabote. Tim će ih biti lakše identificirati, locirati, uhititi i transferirati kad se za to stvor objektivne prilike.

Međutim kod ustavnog uređenja Državnog odvjetništva stvar je malo kompliciranija. Ovdje je razvidno već na razini ustavnih određenja miješanje u kadroviranje pravosudnog tijela od strane egzekutive i legislative. Time se državno odvjetništvo čini profesionalno i politički ovisnim o poziciji na vlasti. Miješanje legislative i egzekutive u pravosuđe, zapravo je ustavno suspektno ali je ujedno moćno oružje pretvaranja državnih institucija u instrument vođenja politike ili u mašineriju pogodnu za eliminaciju neistomišljenika. Da bi Republika Hrvatska postala ustavna država treba se osigurati jednaka pravda za sve. Poglavito u domeni kaznenopravne prirode, gdje jednakost tretmana počinitelja kaznenih djela mora biti conditio sine qua non društvene pravde. Ovdje je neophodno izvršnu i zakonodavnu vlast isključiti iz izbora državnog odvjetnika i to prepustiti struci, kako god ponekad i kadrovska rješenja te iste struke nisu bez mane. Pogreške tijela koja nisu neposredno involvirana u prakticiranje vlasti uvijek su manja od onih koje čini vlast kada instrumentalizira tijela pravosuđa u osobnu korist ili u korist partikularnih političkih interesa.

Treći proces kroz koji hrvatsko društvo mora neminovno proći jest lustracija. Izvorno je lustracija pojam iz starorimske religije koji je označavao obredno čišćenje od grijeha, ispitivanje savjesti i pomirenje. Starorimska lustracija provođena je nakon događaja kao što su krvoprolića, dodiri s pokojnikom i slično. Lustrirane su bivale osobe, životinje i stvari u određenim prilikama, osobito prije nego što će ući ili biti unesene u posvećeno mjesto. Danas se pod pojmom lustracije podrazumijeva provjera i uklanjanje iz javnog i političkog života onih osoba koje su bile aktivne u službi totalitarnih režima. Lustraciju su nakon pada željezne zavjese od svih bivših komunističkih zemalja najdosljednije provele Poljska, koja je potom doživjela i najveći rast gospodarstva i svog geopolitičkog utjecaja te Njemačka u svom istočnom dijelu.

Iako i vrapci na granama znaju za rezoluciju Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, kod nas još uvijek ima onih kojima je Tito bio i ostao jedini političar dostojan štovanja. Doista je veliki broj razno raznih sljedbenika Titovog lika i djela koji ispunjavaju medijski prostor ditirambima o njegovoj blagoj naravi prema Hrvatima i prekrasnoj zemlji kojoj je bio na čelu i u kojoj je samoprijegornim radom do kasno u noć izgrađivao socijalizam sa ljudskim likom kakovog nije bilo nigdje na svijetu. Ujedno nas uvjeravajući kako veličina njegovog dijela svakako opravdava i kolateralne žrtve, nešto preko pola milijuna Hrvata, koji su podlegli njegovoj silnoj dobroti.

Za lustraciju nikad nije kasno

No, za one koji smatraju kako bajkama nije mjesto u politici treba ponoviti da u spomenutoj rezoluciji Europski parlament poziva “sve komunističke ili post-komunističke stranke da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.” Zbog protivljenja komunjara u vlastitim redovima rezolucija je osudili zločine, ali je propustila dati preporuke vladama kako lustraciju konkretno provesti. Deklaratorno se spomenutoj rezoluciji pridružio i Sabor osuđujući zločine počinjene tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine. U točki 11. i 12. ove deklaracije Sabor se pridružio Parlamentarnoj Skupštini Vijeća Europe u snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima uz istodobno izražavanje sućuti, razumijevanja i priznanja žrtvama tih zločina u Republici Hrvatskoj.

No, svi spomenuti akti su ostali mrtvo slovo na papiru zbog izostanka djelatne akcije sanitarnog čišćenja javnih funkcija od onih čije se neetičko djelovanje u prošlosti i kršenje temeljnih ljudskih prava sa pozicija komunističkih vlastodržaca nikako ne može opravdati. Iako ima i drugačijih stavova, dijelim mišljenje s onima koji tvrde da za lustraciju nikad nije kasno. Lustrirati treba sve one koji mogu utjecati na opetovano oživljavanje lažnih mitova, a koji nabijaju kolektivne komplekse hrvatskom narodu i iskrivljavaju nacionalnu povijest u korist tuđih interesa. Obrazovanje i medijski prostor ne mogu servisirati pojedinci ukaljani grijehovima prošlosti. O nemogućnosti sudjelovanju takvih u državnoj vlasti ili državnoj upravi izlišno je govoriti jer je potreba njihovog uklanjanja notorna činjenica.

Pravoslavlje – Svetosavlje – Hrvatska pravoslavna crkva

Na kraju, kao četvrtu važnu i nužnu aktivnost u hrvatskoj državi cijenim uspostavu hrvatske pravoslavne crkve. Pravoslavlje ili ortodoksija je jedno od glavnih ogranaka kršćanstva uz katolicizam i protestantizam. Termin pravoslavna ili ortodoksna za vjeru i Crkvu isticao se na europskom istoku da bi označio pristajanje uz pravovjerje i odbacivanje hereza. Antagonizam između Rima i Carigrada, politika cezaropapinstva bizantskih careva, razlike u obredima, jeziku, formuliranju dogmi, crkvenoj disciplini ili celibatu, doveli su 1054.g. do konačnog razilaženja pravoslavlja i zapadne Crkve. Danas u pravoslavlju postoji više neovisnih crkava. Na čelu im stoji patrijarh ili arhiepiskop te arhijerejski sabor ili zbor svih episkopa. Najugledniji je Carigradski patrijarh koji nosi titulu Ekumenskog patrijarha. Neovisna crkva dijeli se na eparhije kojima upravlja episkop, a eparhija se dijeli na parohije kojima upravlja paroh. Za razliku od Katoličke crkve, pravoslavlje je razvilo nacionalne i državne autokefalne crkve. U pravoslavnom kršćanstvu autokefalnom se smatra ona pravoslavna crkva, koja u upravnom smislu ne potpada ni pod kakvu višu crkvenu organizaciju. Nosilac te samostalnosti je episkopat. Osnovna jezgra autokefalnosti je da rukopoloženje (hirotoniju) vrše sami episkopi te crkve. Pravoslavna vjera je po svom sadržaju jedinstvena i nedjeljiva, dok su pravoslavne crkve kao institucije uređene po teritorijalnom principu i vezane su za državu.

Po popisu stanovništva iz 2011. godine u Hrvatskoj živi 16.647 Hrvata pravoslavnih kršćana. Danas ne postoji autokefalna hrvatska pravoslavna crkvena organizacija, što se kao stanje treba odmah uskladiti s Ustavnim odredbama kojima se jamči pravo zaštite foruma internuma pojedinca (njegov intelektualni i duhovni integritet) kao i njegovog foruma publica (sloboda vjeroispovjedi).

S druge strane, ustavno pravo na prakticiranje vjere, pa tako i pravoslavne, u Republici Hrvatskoj je trenutno pretežito moguće samo kroz djelovanje Srpske pravoslavne crkve, koja pak ne djeluje prema načelima pravoslavlja, već prema principima svetosavlja. Svetosavlje je pravoslavno kršćanstvo srpskog stila i iskustva utemeljeno na liku i djelu Svetog Save, a kao srpsko teološko usmjerenje razvilo se je tijekom 30-ih godina prošlog stoljeća. Iako je pravoslavlje među Srbima bilo prisutno i prije Svetog Save, njegovi poštovaoci smatraju da je tek zahvaljujući njegovoj revnosti pravoslavlje proželo srpsko narodno biće i osposobilo ga za njegovanje autentične kršćanske kulture. U kontekstu povijesnog perioda Nemanjića, neki definiraju svetosavlje kao “državnom silom nametnuto pravoslavlje”. U današnje vrijeme, prisutno je svođenje svetosavlja na desnu političku ideologiju koja se naziva “svetosavski nacionalizam”.

Od balkanskih ratova naovamo, postoji jedna konstanta u srpskoj politici, a to je srpski ekspanzionizam. Za svoj objekt ova politika je imala teritorije koji su pripadali Bugarskoj, a i danas je razvidna kroz njezino djelovanje prema Kosovu, dijelovima Makedonije, prema Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini. O pretenzijama srpskog ekspanzionizma prema Hrvatskoj, barem nakon Domovinskog rata, ne treba trošiti riječi. Nažalost, iako je to sa pozicije Srbije legitimna politika, ona u biti nema svoje alternative, čega Republika Hrvatska mora biti svjesna i biti uvijek pripravna odgovoriti na ugroze koje nam sa istoka mogu doći. Opijeni mitom o svojoj snazi i veličini, svi će nositelji vlasti u Srbiji uvijek raditi na povećanju opsega svog teritorija svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju, kao i svim politikama i lažima koje mogu plasirati.

Stoga, svaki srpski ili srbijanski agresivni nacionalizam prakticiran na teritoriju Republike Hrvatske prepreka je reintegraciji srpske nacionalne manjine u naš ustavnopravni poredak. Već zbog navedene činjenice nije prihvatljivo djelovanje Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj kao institucije koja je vezana uz vlast i teritoriji svoje matične države. Na teritoriju Republike Hrvatske ona djeluje kao uljez. Ujedno, sukladno svojim pravnim pravilima Srpska pravoslavna crkva u svojem poslanju ne poštuje cjelovitost i teritorijalni integritet Republike Hrvatske, niti poštuje hrvatski narod te neprestano djeluje na izazivanju tenzija i ekumenske netolerancije. Pri čemu je irelevantno čini li to na vlastitu pobudu ili u sprezi sa srbijanskim vlastima. Stoga se čini nužnim u Republici Hrvatskoj pravo pravoslavnih vjernika urediti na način kako je to primjerice učinila Ukrajinska pravoslavna crkva.

Ništa ne pada s neba bez truda i muke

Iz svega do sada iznijetoga nameće se zaključak kako u sadašnjoj konstelaciji snaga, Republika Hrvatska nema minimalne preduvjete za razvoj i prosperitet. Osim što moramo mijenjati sebe i svoju svijest dobrano okovanu komunističko-globalističkim mentalnim manipulacijama te svoju percepciju o akcijama koje su nužne za uspostavljanje pravednog i slobodnog društva, moramo smoći snage pronaći društveni konsenzus o temeljima društvene zajednice u kojoj živimo. Demokracija, sloboda, suverenitet i ustavom uređena država, ne nastaju same od sebe inercijom, već dugotrajnim i mukotrpnim radom na njihovom ozbiljenju. Kao i svatko od nas u osobnom životu, tako se i društvo mora izboriti za život dostojan čovjeka, jer ništa ne pada s neba bez truda i muke. Poželjno bi bilo shvatiti da smo povijesno gledano veliki, ali malobrojan narod. Veliki upravo toliko da možemo biti ravnopravni svima drugima te da o svojoj sudbini možemo odlučivati samostalno i neovisno. U svom djelovanju moramo se prisjetiti tekovina naših starih i držati se u političkom djelovanju načela “obliti privatorum publica curat” (svoje privatne interese ostavite po strani, a snagu usmjerite na zadovoljenje javnog interesa). Vlast pak trebaju obnašati najbolji među nama ili barem oni čija je stručnost i moralnost neupitna. Zasluge u ostvarivanju općeg interesa treba nagraditi, ali isto tako svako mora podnijeti teret za učinjene grijehe u prošlosti kroz provođenje transparentnog postupka pred neovisnim institucijama sustava i izricanje odgovarajuće sankcije. U cilju uspostave društva prožetog tolerancijom svaka država i svaki narod ima se pravo braniti od onih koji nabrojane vrednote ugrožavaju ili onih koji uporno osporavaju njihova suverena prava. Izopćenje takvih pojavnosti iz hrvatskog društva nije pitanje tolerancije, već je to društveni imperativ.

No, nije sve ipak tako crno da bi trebali gubiti nadu. Ciljevi se znaju, a i sredstva za njihovo ostvarivanje nisu tajna. Potrebno je u slijedećem izbornom ciklusu ostvariti pobjedu dostatnu za pokretanje promjena, dajući povjerenje onima koji ga zaslužuju.

dr. sc. Dubravko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Papa je proglasio pet novih svetaca. Među njima nema Alojzija Stepinca

Objavljeno

na

Objavio

Naivna trogodišnja trešnja u voćnjaku procvjetala je nježnim bijelim cvjetovima, radujući se proljeću. Njezina nešto starija i iskusnija susjeda nije nasjela, ali ako se ovako nastavi, i ona će. Uostalom, čuje dječje glasove s igrališta, znači da su proljetni praznici. Ne zna da su na snazi cirkularni listopadski školnički štrajkovi, usporedno s potpunom anarhijom proizvedenoj u famoznoj Školi za život, nedomišljenoj u teoriji, pa zatim i u praksi, objašnjenoj i objašnjavanoj mandarinskim jezikom koji nitko ne razumije, prepuštenoj napokon improvizacijama koje se svode na nagli povratak uhodanoj tradiciji, sa svim njezinim nedostatcima, ali i stalnostima zaslužnim za dobre „ishode“ mnogih naraštaja, ali i za grijehe postupnog obespismenjavanja mladih, što je dovelo do poraznog ukidanja „eseja“ na državnoj maturi, a taj je poraz prouzročen upravo tehnološkom revolucijom koja je mladež, i prije te škole za život, lišila znanja temeljnoga pisanog izražavanja na svom vlastitom, hrvatskom jeziku. Pomagala s malim ekranima samo će produbiti problem i knjigu – čitanjem koje se obogaćuje pismenost učenika – svesti napokon i konačno na čudnu i nepotrebnu hrpu papira.

Na tom je putu, uostalom, i Nobelova nagrada za književnost koja se također postupno prostituirala, neko vrijeme u novije doba ipak u nešto luksuznijim salonima za masažu, a zatim se srozala na nuđenje u mračnim ulicama. Nagrade za književnost i mir u svijetu oduvijek su bile političke naravi, ali su barem u nekim slučajevima i tako ideologizirane dodjeljivane opusima i autorima literarno nezanemarivim. Sada se i od te „estetičke komponente“ radikalno odustalo, pa se novi dobitnici bezočno predstavljaju kao najbolji na svijetu i trpaju na švedski stol koji tvrdi i nadalje da se na njemu nalaze (citiram) „najizvrsnija djela s idealističkim stremljenjima“. Tako je nagradu dobio Peter Handke, čiji nam je idealizam poznat, naime ideal velikosrpskoga fašizma, ukoričen u dvije knjige od kojih se prva zove „Zimsko putovanje na rijeke Dunav, Savu, Moravu i Drinu ili pravda za Srbiju“, a druga je ljetni dodatak svetosavskom putopisu, iz 1996. Je li u žiriju bio i švedski ljubitelj Miloševića, Carl Bildt, ne znam, vjerojatno nije, ali je njegov duh obuzeo očito i akademike valjda sklone i srbijanskim akademicima, autorima memoranduma, broj jedan i dva. Pa kada sam negdje izjavio da se protiv Hrvatske vodi specijalni rat (a nisam bio prvi), onda su opisani Handke i njegovi nadarnici tek jedan od sporednih rukavaca toga rata, na „neutralnom“ književnom polju, rata koji se agresivno vodi i u unutar Hrvatske, medijski poduprtim favoriziranjem fukare, ali i uz pomoć hrvatskih vlasti svih boja. Čak se fukara u ovom slučaju malo prenerazila pa udarila po Handkeu, ne zato što bi joj bio nesimpatičan, nego poradi toga što je previše otvoreno stao uz velikosrpsku žgadiju i slavio Miloševića. Domaćim našim zaplotnjačkim potkornjacima učinilo se da je i njih razotkrio, pa su panično reagirali.

Da vidimo što o Handkeu misle izvan Hrvatske. Srbiju ne ćemo spominjati, ona je naravno zadovoljna i sretna, ali što kaže recimo Alen Finkielkraut? Kaže da je Handke ideološko čudovište. Jonathan Littell još je izravniji, veli da je Handke asshole, a Salman Rushdie kandidirao je još prije dvadesetak godina Handkea za nagradu „International moron of the year“, iliti u prijevodu idiot godine. Upitan sada što misli o friškom nobelovcu, reče Salman da nema što dodati.

A glede književnosti, bez politike: Handke je kao prozni pisac malo pa nikakav, nezanimljiv, jači u drami, a jedina doista dobra jest „Kaspar“ iz njegove mladosti – gledali smo ju u Teatru ITD vrlo davno.

Vratimo se u politiku. Nije Handke prvi nobelovac koji je, usprkos svemu što se dogodilo devedesetih, čvrsto na strani Srbije, a protiv Hrvata, naravno. Taj drugi je Bob Dylan, pravim prezimenom Zimmermann, kao što znate (a tako se zvao i veleposlanik u Beogradu, Warren Zimmermann koji je do kraja držao štangu već krepaloj Jugoslaviji). Dylan je, doduše, u prvi mah odbio Nobela, ali se poslije pokajao i raspitivao može li dobiti novac. Kako je završilo, ne sjećam se. Taj Dylan dilao je po svijetu mržnju prema Hrvatima i pristajao uz tezu ugroženosti Srba. Čuvena je njegova izjava da Hrvati mogu nanjušiti Srbe, otprilike.

Ne bih se sada vraćao na to da neka klatež nije nedavnih dana na Trgu Republike Hrvatske (!) izvela bljutavi performans, pod budnim okom slabo plaćenih hrvatskih policajaca. Iz objavljene notice razvidno je o čemu se radilo: dvije su djevojke sjedile (u šatoru ili bez?) , a „publika“ je trebala pogoditi koja je od njih Hrvatica, a koja Srpkinja. Tko je pogodio, dobio je novčanu nagradu. Kakvi su to bili ljudi koji su se u pogađanje upustili, je li im trebalo i to malo novaca za kruh, ne znam, ili su bili unaprijed pripremljeni, ali se vjerojatno uvijek nađe i bedaka koji nasjedaju takvim bijednim provokacijama na tragu upravo Dylana i njegove izjave, s tim da valjda nisu njušili nego sam odoka pogađali. No, nisu krivi bedaci, nego oni koji su takvu predstavu dopustili, a – budući da je sve čuvala policija – očito su provokatori dobili dozvolu za održavanje na trgu, koji na njihovu žalost više ne nosi ime zločinca odgovornog za genocid nad Hrvatima. Sve u sklopu specijalnoga rata koji sam spomenuo, nametanja suvremenim Hrvatima nepostojećeg šovinizma, e da bi se, gomilanjem opisanih „akcija“ došlo do stanja kada će nekim Hrvatima prekipjeti, što performanseri i žele. Ili na kraju svim Hrvatima, jer baš svi pomalo razumiju da je riječ o razrađenoj strategiji s pokroviteljima iz „hrvatske“ vlasti i usklađenoj s Beogradom, a prirodno je (ha) da se specijalni rat prije svega, kao uvijek o u povijesti, vodi dovlačenjem snaga na polje kulture, pa ako i kada to uspije, onda se prelazi na druge načine ratovanja, s tim da je pola posla već obavljeno.

A Nobel dodijeljen Handkeu samo je šlag na torti, na neki način međunarodno priznanje ljubiteljima genocida, koji Srbija ne priznaje, ni Handke. Sljedeći nobelovac (za mir) mogao bi biti Zuroff, koji također ne priznaje srpski genocid u Srebrenici. Hrvatima je ulaz zabranjen, pa imali su već nobelovca Ivu Andrića, samoodvedenog u druge vode. I tako, ode Nobelova nagrada u povijest, na najtužniji mogući način, a ostat će popis dobitnika među kojima su primjerice Pirandello, Faulkner, Shaw, Hemingway, Beckett, Neruda, T. Mann i još mnogi. Doduše, u korist Handkea: već je jedan rasist dobio Nobela, naime Kipling od kojega se to ne bi očekivalo.

Pa dok negatori srbijanskog i srpskog genocida nad Hrvatima i muslimanima-bošnjacima dobivaju nagrade, iz Vukovara koji je na svojim leđima najviše u Hrvatskoj osjetio krvavu, zaslinjenu mržnju divlje soldateske, dolazi odlučna riječ: Dosta! Dosta je prenemaganja hrvatskih vlasti i izgovora zašto u više od dva desetljeća nisu pronašli zločince, zašto nisu energičnije tražili da Srbija plati ratnu odštetu, pa čak ni da prizna srbijanske logore u koje je odvedeno trideset tisuća Hrvata i Hrvatica, a mnogi nisu preživjeli. Dnevne novine objavile su popis ubijenih Hrvata u Vukovaru, i to opet ne zahvaljujući „državi“ nego franjevcima koji su strpljivo tragali za podatcima. I ostavili mjesta na popisu za nestale.

Hrvatska politika ne može se voditi pogledom iz Zagreba, nego pogledom iz Vukovara, a sve izlike (nije trenutak, nemojmo sada opet o tome, pa nismo još ni dotaknuli Križne putove, idemo kronološkim redom) amoralne su i ranjavaju hrvatsku dušu. „Država“ odgovara podizanjem optužnice protiv nekih četničkih čudovišta iz Leve Supoderice, za koje je upravo saznala. Njezina taktika je providna i ide na ruku hrvatskom patriotu Pupovcu, koji više no očito upravlja žalosnim Puppenteatrom (ponavljam se), pa i doziranjem „progona“ zločinaca, prije svega onih koji su nedostupni. Gradonačelnik Vukovara i nije imao drugog izlaza do da podigne glas, jer živi u Vukovaru i s Vukovarcima, pa valjda i on sreće na ulici podrugljive razbojnike koji znaju da ih čuva „viša sila“ iz Zagreba. Sadašnja vlast je ucijenjena, u ulozi ginjola, i to znaju i vrapci na krovu. Ucijenjena s nekoliko strana, drhtavo čuva krhku stabilnost, u čemu joj pomaže i HNS koji ne postoji izvan Vlade i koalicije, što je isto tako nonsens čak i u neobičnoj hrvatskoj varijanti demokracije, a čim im tko zaprijeti izvanrednim izborima, odmah traže sastanke, dijalog, jer ne će dobiti ni jedan posto oko kojega se sada vrte. Grupacije koje su preko volje uzele u koaliciju i HDZ, nametnule su se toj nekada slavnoj stranci (pokretu) koja je u opasnosti da postane neprepoznatljivom u narodu, a živi još, i dobiva glasove, upravo na rečenoj staroj slavi.

Dalibor Jelavić

Smrt slikara Dalibora Jelavića na trenutak je svratila pozornost na umjetnike dragovoljce. Hrvatska televizija se (ipak) našla ponukanom da opširnije obavijesti hrvatsku javnost o umjetničkim vrlinama toga doista posebnog čovjeka. Novine – kako koje. Neke samo omanju vijest, neke i puno više (vrlo dobar In memoriam Patricije Kiš). Potpisnik ovih redaka govorio je nad odrom Dalibora Jelavića u ime Satnije hrvatskih umjetnika iz Domovinskoga rata, te donosim ovdje govor gotovo u cijelosti: „U onim vremenima kada je postalo razvidnim da je na kocki opstanak hrvatskoga naroda i mlade države, brojni su se umjetnici svih naraštaja stavili na raspolaganje domovini. Najspremniji od njih, tada srednje i mlađe generacije, postali su pripadnicima Satnije hrvatskih umjetnika, dragovoljne postrojbe do tada nezabilježene u povijesti ratovanja. Među njima i slikar Dalibor Jelavić, koji je prvi odnekud nabavio maskirnu odoru i okupljao likovne umjetnike. Sjećam se naših razgovora u tadanjem Likumu i obližnjem Društvu hrvatskih književnika, kada smo se složili da u istoj postrojbi treba okupiti sve umjetnike – slikare, kipare, književnike, glumce (i odvažne glumice), redatelje filmske i kazališne, pjevače operne i estradne, kaskadere, te i ostale. Oružanu postrojbu predstavili smo hrvatskoj javnosti ispred zapuštene Mogile, podignute svojedobno u slavu tisućite godine Hrvatskoga kraljevstva, te odmah krenuli na sva područja odasvud napadnute Hrvatske. Dalibor je za sebe i skupinu kojom je zapovijedao izabrao Dalmaciju.

Iz tih ga se dana sjećamo i želimo zadržati u uspomeni. Visok i markantan, zdrav, snažan i poduzetan, neustrašiv, i u odori se odlikovao urođenom grandecom, u spoju s čvrstinom koju je donio s kamena vrgoračkog i baštine neretvanske, zagonetan onima koji ga nisu poznavali, svojeglav i samosvjestan, ironičan i ležeran pa i onda kada se pod kišom metaka iz Mokošice gliserom probijao u opkoljeni Dubrovnik. I u tim odsudnim mjesecima devedeset prve, Dalibor nije posve odbacio kist i boje, radio je plakate koji su trebali razbuditi ravnodušnu europsku javnost, a nas je zadužio svojom video kamerom. Da njega nije bilo, kronika Satnije otišla bi u zaborav ili ostala tek na dojmljivim slikama naših fotografa.

Jedan od najboljih slikara hrvatske postmoderne, Dalibor je vodio i svoj osobni rat poslije rata, dugotrajan rat s bolešću koja napada jednoga od milijun ljudi. Dvaput se vraćao s crte na kojoj počinje vječnost, a mi smo u tjeskobi pratili što se s njim događa, pratili mijene na njegovim radovima koji su u lošim danima slikani crnom bojom, a u danima nade i oporavka vraćao se blještavi kolorit po kojemu će ostati zapamćen.

Dalibore, mi koji još neko vrijeme ostajemo, opraštamo se privremeno od tebe, dok s opet ne okupimo u satniji daleko od ratova i zemaljskih muka, u nedokučivom, astralnom svijetu. Slava ti, hrabri prijatelju.“

Usput, da ne bude zabune: podosta se umjetnika uputilo na prve crte i izvan Satnije. Da spomenem samo znamenitu trojku iz Sunje, filmskoga redatelja Slobodana Praljka, kazališnoga redatelja Miroslava Međimorca i glumca Svena Lastu. I neprežaljenog Radovana Domagoja Devlića, uz Maurovića i Kordeja u vrhu hrvatskih autora stripova svih vremena. Devlić se borio u zapadnoj Slavoniji, u postrojbi zvanoj „Štraseri“. Umro je 2000. godine, u punoj stvaralačkoj snazi.

Nema Stepinca

Papa je proglasio pet novih svetaca. Među njima začudo (ha) nema Alojzija Stepinca. I to je, vidite, oblik specijalnog rata protiv Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Naši ljevičari ponašaju se kao da Europski parlament nije donio rezoluciju

Objavljeno

na

Objavio

Još malo pa će “štokholmski sindrom” postati poznatiji od štokholmskog Nobela. To su ti lijevi “intelektualci” od kojih mnogi i danas misle da je Anton Pavlovič Čehov ustvari češki pisac pun humora. Handke ne mora mijenjati nacionalnost. Uz Ivu Andrića on je drugi srpski pisac koji je  ušao u kuću slavnih.

Sjetih se hrvatskog pisca Mile Budaka, noveliste i romanopisca. Našim lijevim genijalcima tlak se dizao do neba na sam spomen Budaka-književnika. Kakav književnik, on je bio ustaša, potpisnik rasnih zakona. Čak je njegova kćer, dvadesetogodišnja Grozda Budak zbog očevih političkih stavova bila živa raskomadana.

Međutim, kod Handkea njegovi politički stavovi ne mogu zasjeniti njegovu “genijalnost”. Miljenko Jergović je oduševljen likom koji tvrdo negira genocid u Srebrenici i koji je nepozvan održao “dirljiv” govor na sprovodu Slobodana Miloševića. To je najnoviji nobelovac koji živi izvan zone savjesti i ljudskosti, čovjek kojem je ubiti 8.300 zarobljenika u tri dana “običan dan u uredu” Ratka Mladića. Ne zaboravite, Mladić je ratni zločinac koji je osuđen u Haagu na doživotnu robiju.

Uzaludna je oslobađajuća presuda našim generalima iz tog istog suda u Haagu kad slovensko-austrijski nobelovac “oslobađa” i Mladića i Slobu za čisti destilirani genocid. No, Jergović i njemu slični nisu do kraja zadovoljni. On pomalo sjetno slini što ovogodišnjeg ili prošlogodišnjeg Nobela nije dobio i Bora Ćosić. Tako u svojoj kolumni o njemu kaže: “ako ćemo pravo govoriti, jedini pisac naših jezika koji ima djelo, a bogme i recepciju, da s književnim pokrićem zasluži Nobelovu nagradu za književnost”.

Naravno, za reputaciju te već dobrano ofucane nagrade po razmišljanju našeg Miljenka bilo bi idealno da je dobije baš Bora. Nakon “trodimenzionalnog” Draže Mihailovića, kojim se Jergović ne tako davno oduševljavao, sad je na redu Bora Ćosić. Uskoro će možda i Ante Tomić početi lobirati, ali za Boru Čorbu tako da će naše komšije, s obzirom na broj stanovnika, postati prvi “na celom svetu” po Nobelovim nagradama.

Inače, naš Piter (Pan) u liku Handkea pobudio je pažnju javnosti kad je napisao scenarij za Wim Wendersov film “Nebo iznad Berlina”. Kasnije je bio označen kao austrijski “enfant terrible” jer je njemačke nobelovce Henricha Bolla i Guntera Grassa proglasio literarno “impotentnima“.

Tip je pun ljubavi i razumijevanja za Ratka Mladića i  Slobodana Miloševića, a pun mržnje prema njihovim žrtvama, pa doista zaslužuje žaljenje i uspješno liječenje. Dodajmo kako je Nobelov komitet zbog svoje česte nekompetentnosti i politikanstva bio ismijavan u svijetu književnosti. Nobel je zaobišao Lava Nikolajevića Tolstoja, Marsel Prusta, Jamesa Joycea, Vladimira Nabukova, Henrika Ibsena, Antona Čehova, Henryja Jamesa, ali i suvremene “velikane pera” poput Ante Tomića, Miljenka Jergovića, Boru Ćosića itd.

Izgleda da je Nobelov komitet pao nisko. Kao da je mogao pasti visoko!

Ima i dobrih vijesti iz Lijepe naše. Večernjak na strani 3. od 12. listopada ljeta Gospodnjeg 2019. donosi zgodnu i vedru vijest: “Veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj Robert Kohorst, u društvu donačelnice Općine Gračac Rajke Rađenović, otvorio je jučer obnovljeni Mjesni dom boraca Narodnooslobodilačke borbe u Srbu, što je američka vlada financirala s 350.000 tisuća dolara… Spomen dom je spreman biti sastavni dio spomeničkog kompleksa posvećenog ustanku naroda Hrvatske protiv fašizma 27. srpnja 1941.g. Veleposlanika Kohorsta je kroz obnovljenu zgradu proveo prvoborac NOB-a saborski zastupnik Milorad Pupovac”.

Članak potpisao “(h)”, pretpostavljam da se radi o hrvatskom Tanjugu tj. Hini. Draga naša ljevičarska Hina! Postoji li netko u kmetskoj i poltronskoj vlasti u RH da Bobu Kohorstu objasni kako je ono što je on napravio u Srbu ravno tome kao kad bi SAD dodijelile 350.000 dolara Meksiku za spomen-dom vojnicima meksičkog generala Santa Anne koji su 6. ožujka 1836.g. u teksaškom mjestu Alamu pobili skoro sve branitelje među kojima i legende kao što su Davy Crockett i James Bowie.

Od 275 branitelja ostalo je živo svega par ljudi. Savka Dabčević Kučar još se je 1971.g. usudila reći da je Srb mjesto velikosrpstva i zločina nad Hrvatima. Tamo su bila pobijena djeca, čak devetero iz obitelji Ivezić, tamo je svećenik Juraj Gospodnetić bio nabijen na ražanj i živ pečen, tamo se dogodio prvi pravi genocid nad hrvatskim stanovništvom.

Sada Klasić, Jakovina i Markovina imaju “partijski” zadatak izmišljati “ustaške zločine NDH” kako bi po izlizanom receptu opravdali to svirepo ubojstvo brojne djece obitelji Ivezić. Međutim, NDH je nastala tek 10. travnja 1941.g. pa u vrijeme ”ustanka” u Srbu nije još bilo ni traga Jasenovcu i zločinima na koje se pozivaju naši “istoričari”.

Zna li Bob da je 19. rujna 2019.g. Europski Parlament usvojio rezoluciju “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe” kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine? Ovu najnoviju vijest Bob nije imao prilike pročitati ni u jednom našem mainstream mediju, ali mi se čini da u Veleposlanstvu SAD-a imaju i neke druge mogućnosti kako doći do tih saznanja.

Naši ljevičari ponašaju se kao da Europski parlament nije donio rezoluciju

Što se tiče naših mainstream ljevičara, oni se ponašaju kao da Europski parlament nije ni donio takovu rezoluciju. Hrvatska je davno izgubila medijski rat s ljevičarima koji prešućuju komunističke i velikosprske zločine, valjda da se ne zamjerimo europskim političkim licemjerima.

Uzmimo samo kao primjer našu “katedralu duha” – HRT. Urednik jedne od gledanijih emisija “Otvoreno” je glavom i bradom Denis Latin. On je, kako je to i red, onako urednički, 27. srpnja čestitao Hrvatekima “Dan pobjede”. Pun ljevičarske senzibilnosti Denis im je zapravo čestitao “dan pljačke i paleži”. Nešto kasnije Denis je malo “ublažio” svoje “progresivne” stavove pa je napisao: “Ne slavim Dan domovinske zahvalnosti, prije svega jer ne priznajem nijednu državu ni vlast. Ali čak da i ne mislim tako, ne mogu slaviti nešto što ne postoji…”

Dobro, Denis ima pravo ne priznavati državu u kojoj živi i javno djeluje. Naravno, ima on po čl. 38. Ustava RH pravo na slobodu misli, govora itd. Ali problem nastaje kad naš Denis vodi političke emisije na HRT-u, državnoj televiziji, a on državu ne priznaje. Ne tako davno napredni i vidoviti Latin, gledajući fotografiju bombardiranja Gaze, izrekao je jednu političko-pastoralnu poruku: “Ponekad mi bude žao što Hitler nije ostvario neke svoje zamisli”. Oho, to ni za koga, pa ni za našu pravobraniteljicu, nije bio govor mržnje.

I tako uglavnom sve sami ljevičari koji se godinama roje na državnoj televiziji za koju smo svi mi dužni svaki mjesec odvajati lovu. Plaćamo plaću Maje Sever, Denisa Latina, Jasmine Popović, Danijele Trbović… Ova zadnja je postala planetarno popularna od kada je, upitana bi li prijavila generala Gotovinu koji je tada bio još u bjekstvu pred Carlom i dragim Ivom, odgovorila da naravno bi te ujedno objasnila što bi napravila s lovom od cinkarenja.

Naša Trba, valjda u znak zahvalnosti za takav stav(ove), danas ima svoju emisiju u elitnom terminu. Gotovinu još nije pozvala kao gosta, a po nekim neprovjerenim glasinama tunu u tanjuru ne želi ni vidjeti. I tako je katedrala duha – HRT, zahvaljujući našim novcima, ali mimo bilo kakvog našeg stvarnog utjecaja na izbor urednika, novinara i emisija, postala čvrsta, monolitna ćelija “bratstva i jedinstva”. Svi je moramo financirati, ali nogomet bilo ligaški bilo reprezentacijski  (kao nedavno Hrvatska-Mađarska) moramo tražiti kod drugih i njima dodatno za to plaćati.

Međutim, ako sirotinja ne plati “harač” od 80 kn to i nije neki problem jer će ti naš HRT putem javnog bilježnika poslati ljubazno rješenje da si ovršen ne za 80 kn nego za približno oko tisuću kuna. To se kod nas naziva pravna država na čelu s ministrom Bošnjakovićem i njegovim genijalnim ovršnim modelima. Svi trebaju biti sretni i zadovoljni da mogu financijski malo izdašnije pripomoći naše javne bilježnike, ovrhovoditelje i, naravno, HRT s Majom, Denisom, Jasminom, Danijelom… i kolonom dokonih ljevičara. Denis nas za uzvrat razveseli s čestitkom za dan “pljačke i paleži”, a Aco Stanković svojim gostima. Isplati se! Kaj ne…?

Vlada planira, u okviru mjera opće štednje, smanjiti roditeljima porodiljsku naknadu ili im skratiti rok za rađanje na 5 mjeseci, pa neka dame biraju. 

Hajmo opet o već famoznoj političkoj korektnosti! Mlada HDZ-ovka iz Rijeke Ivona Milinović malo se zanijela. Srbi, vrbe… i skočiše na zadnje noge borci iz pjesme “po šumama i gorama”. Ivona je tada shvatila da je ovdje “direktna demokracija” te da je vrag odnio šalu pa se malo ispričala. Nešto k’o kad netko ostane malo u drugom stanju. E, sad opet o farizejima i lijevoj dvoličnosti. O dragom Denisu sam već gore pisao.

Međutim, jeste li u bilo kojem dnevnom/tjednom listu u Lijevoj našoj pročitali da se Latin trebao ispričati? Sjetimo se i popularnog i omiljenog Nenada Stazića, doživotnog SDP-ovog zastupnika, koji nas je upozorio da su “njegovi“ 1945.g. bili jako dekoncentrirani” i traljavo odradili svoj posao. Prevedeno – previše je ostalo živih. Ni SDP se nije od toga ogradio tako da nas mora zadiviti SDP-ov fascinantni humanizam. Nigdje u mainstream medijima niste nikada pročitali ni poziv na ispriku, niti njihovu ispriku za izrečeno.

Slažem se stoga sto posto s Ivanom Penavom kad kaže: “Stvorili smo bolesno društvo, dva kilometra od spomenika Blagi Zadri je spomenik Šoškoćaninu…. Tko je osuđen za ubijanje 2.717 Vukovaraca? Tko je osuđen za prekomjerno granatiranje Vukovara uslijed kojeg je izravno stradalo 1.800 civila, građana Vukovara. Tko je osuđen za organizaciju mreže logora na teritoriju Republike Srbije u kojem je bespravno zatočeno više od 6.000 branitelja i civila Vukovara…?”

Naravno, nema na to nikakvog odgovora ni od koga. Ni od vlasti, ni od medijskih ljevičara, ni od pravosuđa s posebnim potrebama. Svi farizeji muče, čkome, šute k’o zaliveni. Ali svako malo, kad netko vikne ZDS, odmah se diže medijska halabuka, prijeti se sankcijama od Slavice Lukić do Branke, Siniše i Visokog prekršajnog suda.

Imam dojam kako se sve čini ne bi li se u žrtvama agresije razvio štokholmski sindrom po kojem se lojalnošću i simpatijom prema svom krvniku stvara čvrst psihološki savez s agresorom. Kao da trebamo razviti vjeru žrtava u dobrotu agresora, dijeljenje istih vrijednosti s njim itd. Je li to doista tako ili se samo pričinja, trebalo bi istražiti. No, to su teme o kojima lijeva medijska falanga šuti. Uporno i dosljedno. Imaju oni svojih “suvremenijih” tema.

Kvaka 22

Recimo Roby Bajruši osjeća kako mora riješiti dilemu: “Jesu li Zagrepčani klicali nacistima koji su 1941. ulazili u Zagreb?”. Naravno, što se tog pitanja tiče, postoji uvijek i ona vrsta svjedoka za koje Zagorci lijepo kažu: ‘ak’ je do svedoka, krava je naša!”. Vjeko Afrić, zacementirani Jugoslaven, povjesničar Ivo Goldstein, Mahmud Konjhodžić, Klasić, Jakovina i Markovina, razglabajući na dvije stranice teksta kako bi odgovorili negativno na Bajrušijevo retoričko pitanje, nisu bili ni potrebni.

Tu su “svjedoci” Vatroslav Mimica, sverežimski režiser i slikar Jozo Kljaković… No, tu se javlja i tzv. kvaka 22! Postoji, naime, fotografija na kojoj se jasno i “glasno” vidi oduševljena gomila koja sa smjehom i veseljem dočekuje naciste. A znamo da slika govori tisuću riječi. E, sad zašto je tome tako? Isključivo zbog dvadeset godina vladavine naše “braće” po Igoru Mandiću i splitskim orjunašima. Čak su se i nacisti dočekivali kao “oslobodioci” od “braće”?.

E, to onda treba povezati i s izlaganjem Franje Tuđmana na Prvom općem saboru HDZ-a u veljači 1990.g. kad je rekao kao NDH “nije bila samo fašistička tvorevina već i izraz stoljetnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom”. Kad smo napokon dobili krvavi Domovinski rat te 5. kolovoza 1995.g. udovoljili “težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom”, pojaviše se, k’o žuti mravi, profe povijesti s hrvatskih filozofskih fakulteta Goldstein, Klasić, Jakovina, Markovina, Perica i dr. usko povezani s jugonostalgičarima iz dnevnih listova.

Ali kako nitko nije idealan, Jutarnjem se dogodila pogreška te su objavili fotografiju iz koje je čak i jugo-slijepcima jasno što se to zaista događalo 1941.g. u “slobodarskom” Zagrebu. Stoga molim Jutarnji da ubuduće, kod programski naručenih tekstova, idu bez slika. Mogu samo crteži Joze Kljakovića, Ede Murtića i autentična sjećanja Kreše Beljaka.

Prebirem po genijalnoj knjizi mog prijatelja Vlade Šimenca. Na strani 18 OESS izvještava  o napretku Hrvatske u ispunjenju međunarodnih obaveza. Naslov: “Prespor povratak Srba”. Valjda se misli u odnosu na brzinu kojom su pobjegli…!

Malo duhovitosti s fejsa i s drugih strana: Bojan Glavašević je na N1 ubijene i zaklane u Vukovaru nazvao “odsutnima”. Onda mu je i otac valjda samo odsutan!

Željka Gadže dijeli komplimente muškarcima:”Muškarci su kao enciklopedije: debeli, dosadni i misle da sve znaju!!!”

Jasmin Novak oglašava prodaju padobrana: “Prodajem padobran jednom korišten, nikada otvaran. Malo krvav…”

Miro Banović je malo zabrinut pa piše:”Pupovca su gađali C vitaminom. Sad on nas gađa CCCC vitaminom…”

“UN Greta je u pubertetu, a klima u klimakteriju. Ne zna se tko više divlja”, javlja na fejsu Zdravko Sertić.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari