Pratite nas

Kolumne

dr. sc. Dubravko Ljubić: Zašto se Hrvatska država ne može razvijati u pravcu moderne ustavne države

Objavljeno

na

Sto godina srpskog i srbijanskog terora na hrvatskom tlu i genocida nad hrvatskim narodom, ostavilo je mnoštvo posljedica na odvijanje političkog i društvenog života kojima i danas svjedočimo. Gotovo tri desetljeća od proglašenja samostalnosti hrvatski narod još se uvijek bori sa svojim demonima, odnosno protiv mentalnih sclavusa i servusa u svojim redovima, kao i protiv onih duša izgubljenih u jugonostalgičarskim bespućima. Ujedno je prisiljen braniti se od nastavka srpske i srbijanske agresije vođene drugim sredstvima.

Međutim, nemogućnost prevladavanja opstrukcija tijekom pokušaja uspostave istinskog demokratskog društva zapravo proizlazi iz naših boljki i slabosti. Još je A.G. Matoš uporno u svojim stihovima upozoravao na sklonost djela hrvatskog naroda slijediti lik i djelo Jude Iškariotskog, odnosno iskazivati svoj vazalski ili sužanjski mentalitet svakom tko je to od nas tražio. Navek su Hrvati mišljenja bili kako su bolji sluge nego gospodari.

Zapravo Hrvatska obiluje onima koji svoju neučinkovitost opravdavaju time što smo “malen narod” pa stoga moramo bespogovorno slušati moćnije od sebe bilo da se oni nalaze u Beogradu, Pešti, Beču ili Briselu. Poltroni u navodno našoj narodnoj vlasti, da bi opravdali svoje promašaje, brišu nam i iskrivljavaju povijest, skrnave nam svetinje, uništavaju nam duh, a teritorije krčme šakom i kapom. Većina hrvatskog naroda to promatra bolno i šutke, pitajući se kako pronaći izlaz i što nam je činiti. Kao da se radi o gordijskom čvoru, a ne o elementarnom rješavanju društvenih problema koji svoju bit nisu mijenjali od kralja Tomislava na ovamo.

Hrvatska, ako želi biti moderna demokratska ustavna država prije svega mora poštivati svoj Ustav. Da bi država bila demokratska nije dovoljno biti samo pravna država. Pravna država u sebi sintetizira i državu i pravo čineći ih međusobno zavisnim. U pravnoj državi je vlast vezana zakonima koje donosi. Teoretski, svaka država je pravna država, neovisno o njezinu demokratskom ili diktatorskom ustrojstvu. Međutim, ideja pravne države konceptualni je pojam koji pripada više sferi esencije nego realnosti. Ona je rođena u okrilju imperijalne njemačke države 19. stoljeća te je u njoj još uvijek dominantna uloga države kao tvorevine koja se ipak nalazi iznad društva. U biti, teorija o pravnoj državi krije u sebi prikriveni etatizam. Stvarni akteri političkog života još uvijek nisu državljani, nego država preko svog zakonodavnog i administrativnog aparata. U pravnoj državi država kreira pravo i dužna je pridržavati se pravila koja sama nameće. Međutim, pri donošenju zakona državna volja nije ograničena nikakvim pravilima, niti na nju mogu utjecati adresati tih zakona. U pravnoj državi ne postoji apsolutna konstitucionalna kontrola zakonodavnog procesa, nego se u njoj isključivo inzistira na poštivanju pravnog sustava od strane svih. Pravnu državu zapravo obilježava ograničena formalna demokracija. Društveni odnosi u njoj se uređuju na temelju volje matematičke većine. U pravnoj državi društveni odnosi mijenjaju se zakonom, dakle odlukom parlamentarne većine, pri čemu su društvene skupine koje ne dijele isti svjetonazor bez ikakve učinkovite zaštite i neprestano u latentnoj opasnosti postati žrtvom većinske volje.

Ustavna država a ne samovolja suverena ili vladajuće većine

Hrvatska država svoje ustrojstvo treba utemeljiti na onoj društvenoj tvorbi koja se u pravnoj teoriji označava pojmom Ustavna država. U pravilu, svaka država ima ustav, odnosno osnovne odredbe koje se bave temeljima njezina ustrojstva i osnovama unutar nje uspostavljenih društvenih odnosa. Međutim, puka činjenica da neka država ima ustav još ne govori o karakteru društva kojeg ona uobličava. Govoriti o državi s ustavom predstavlja deskripciju forme koju neka socijalna zajednica ima, oslobođenu od svakog pokušaja zalaženja u sadržaj i kvalitetu njezinih ustrojbenih i socijalnih rješenja. Jedna od vitalnih pretpostavki ustavne države jest podređenost političke vlasti uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U ustavnoj državi promjene se događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Time se pravo štiti od neposrednog pritiska gole većine, a pojedinac ili uže društvene skupine od nametanja volje većeg kolektiviteta. Ustavna država izraz je pokušaja da se društvo zaštiti od novih totalitarizama. U ustavnoj državi upravo ustav priječi da se politika pretvara u pravni poredak te se na taj način izolira i alijenira od društvenog okruženja. Ustav sadrži i uređuje politička rješenja za problem prava i pravna rješenja za problem politike. Ustav uređuje borbu za vlast predstavnika konkurirajućih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Ustav ne propisuje adresatima što moraju činiti, nego kako to moraju činiti u njegovim granicama. Pritom ustav ne smije limitirati kreativne potencijale demokratske politike kako ne bi postao kočnica društvenog progresa. On na jednak način mora korespondirati politici koja teži ka promjeni društvenih odnosa, kao i onoj koja ima za cilj očuvanje dostignutih vrijednosti. Ustavna država štiti pravo i pravednost od formalno demokratske interesne većine. Ustav je ujedno i generacijski ugovor koji izražava civilizacijski domet društva koje osmišljava, otvoren za nadopune onim generacijama koje dolaze. Ustav ima prednost pred državom koliko god ona bila važna u ostvarivanju njezinih funkcija. U demokratskim državama vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu i u njima ne postoje socijalni uvjeti za pretkonstitucionalnu ili ekstrakonstitucionalnu državnu vlast. Državna tijela nisu svemoćna već su njihove ovlasti ustavom pravno ograničene i funkcionalno-pravno vezane. Ustavna država je suverena prema van, dok iznad ustavom utvrđenog ustrojstva društva ne postoji suverenost bilo koga inoga.

Ustav kao sredstvo političke borbe

Teoretsku distinkciju između anakrone pravne države i moderne ustavne države činim iz razloga što se aktualne političke elite ponašaju kao da u Republici Hrvatskoj Ustava nema. Ustav se upotrebljava kao sredstvo političke borbe ili kao zaštitnik interesa vladajućih. Njegove odredbe tumače se u skladu sa pragmatičnim interesima, a ne na način kako je to propisao njegov članak 3. Vlast se bira prema izbornim pravilima koja su neustavna. Donose se kvasi ustavni, kvasi organski, a u biti bastardni zakoni koji su ustavnopravno vrlo suspektni. Egzemplar opisanog postupanja jest Zakon o pravima nacionalnih manjina, koji je uslijed njegove forme donošenja iznad organskih zakona, a kojima se uzgred rečeno uređuju najvažniji odnosi u društvu kao što je ostvarivanje temeljnih ljudskih prava i određivanje temelja demokratskog ustrojstva. Uz to u svojim javnim istupima neki saborski zastupnici, za što je eklatantan primjer govor predsjednika nekoć slavne hrvatske stranke učinjen na proslavi stogodišnjice šestojanuarske diktature u Zagrebu, svjesno gaze temeljne Ustavne odredbe zagovarajući “bratstvo i jedinstvo Srpskog i Hrvatskog naroda”. Ovdje treba naglasiti kako u Republici Hrvatskoj ne može postojati bratstvo i jedinstvo hrvatskog i bilo koje drugog naroda, iz jednostavnog razloga što je po Ustavu hrvatska država u etničkom smislu država hrvatskog naroda u kojoj žive i pripadnici nacionalnih manjina. Ako se pak mislilo o bratstvu i jedinstvu hrvatskog i nekog drugog naroda iz sastava bivše SFRJ koji živi u svojoj matičnoj državi, tada se radi o svjesnom gaženju odredbe članka 135. stavka 2. Ustava kojim se prohibira bilo koji oblik udruživanja s jugoslavenskim ili  balkanskim državnim tvorbama.

Oko temeljnog ustrojstva hrvatske države nema pogađanja i ono mora biti onakvo kavo je ustavom određeno. Nepromišljenost ili neznanje aktera na političkoj sceni ne može biti opravdanje za odstupanje od društvenog konsenzusa sadržanog u članku 1. Ustava prema kojem je Republika Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih državljana koji tu vlast ostvaruju izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

Državni suverenitet, originarnost vlasti i sloboda kao ideal

Nadalje, da bi neka državna tvorba mogla egzistirati i napredovati ona mora biti suverena i slobodna.

Najkraće rečeno, suverena država je ona koja samostalno donosi Ustav i zakone. Suverenitet je pojam kojim se označava pravo na neograničeno vršenje vlasti na određenom teritoriju. Unutarnji suverenitet podrazumijeva da je državna vlast najviša, neograničena i nedjeljiva. Vlast je vrhovna kad ne postoji nijedna viša vlast od državne vlasti, odnosno onda kad sve ostale vlasti podliježu autoritetu vrhovne vlasti. Vlast je originarna, odnosno izvorna, kad svoj položaj ne crpi kao derivat iz ovlasti neke druge vlasti. Vlast je neograničena i nedjeljiva kada na određenom prostoru samostalno uređuje društvene odnose prema svojoj volji utemeljenoj na ovlastima nositelja suvereniteta. Iz suverenosti proizlazi pravo na donošenje ustava i zakona, zatim pravo na uređenje vojne službe, pravo na uređenje monetarne politike i carina te pravo na određivanje simboličkih akata kao što su državno znakovlje, himna, zastava ili grbovi. Vanjski suverenitet predstavlja stanje u kojem je država kao pravna osoba sui generis nezavisna i ravnopravna sa ostalim zemljama. To ujedno znači da ne postoji viša vlast izvan granica suverene države, koja bi imala pravo utjecati na odnose suverene države sa drugim subjektima međunarodnog prava.

Pojam slobode se pak može opisati isključivo strukturalno. Da bi postojala sloboda u nekoj društvenoj zajednici, ona mora biti integralna. Čovjek mora biti slobodan zbog toga što je čovjek, a to se ne može ostvariti u društvu koje nije slobodno, neovisno o činjenici što to nije uslijed razloga koji postoje izvan društva ili unutar njega samog. Slobodna društvena zajednica ne smije biti žrtva jednoumlja kojeg šire kolektivitete unutar nje ili autokratska vlast alijenirana od stvarnog nositelja suvereniteta. Država pak ne smije biti tlačena ni tutorizirana od bilo kojeg drugog vanjskog čimbenika. Najveći neprijatelj slobode je osveta diktatora ili okupatora u stanju društva koje ostavljaju iza sebe.

Sloboda nije društveno stanje već je ona ideal kojem se treba stremiti. Sloboda nikad nije apsolutna. Svi ljudi i kolektiviteti žele biti slobodni, no stvarno će živjeti slobodno samo oni koji znaju bit slobodni. Sloboda ne ovisi o volji vlasti, već o snazi i razvijenosti društva, odnosno o cjelokupnoj društvenoj realnosti. Nema partikularne slobode jer slobodan čovjek može egzistirati samo u društvu koje mu omogućuje kulturni, duhovni, ekonomski i svaki drugi socijalni probitak preko granica pukog preživljavanja. Samosvijest društva i politike te zrelost spoznaje o vlastitim vrijednostima, preduvjet su slobode pojedinca ali i izvorište spoznaje potrebe o preuzimanju odgovornosti za vlastito djelanje. Nema slobodnog pojedinca ni slobodnog društva u kojemu nije uvedena demokratska vladavina utemeljena na  općenarodnom djelovanju usmjerenom ka postizanju općeg boljitka.

Dakle opće pretpostavke mogućnosti razvoja društva su opstojnost demokratske suverene i slobodne ustavne države. Kako bi smo živjeli demokraciju, odnosno kako bi smo imali normalno društvo koje ima predispozicije za egzistenciju i razvoj trebaju se oživotvoriti u hrvatskom društvu i neki drugi posebni nama svojstveni čimbenici, koji svaki za sebe predstavlja zapreku društvenog napretka.

Izborni sustav valja temeljito redefinirati

Prva zapreka je sustavne naravi, a svoju pojavnost ima u nakaradnom izbornom zakonodavstvu. Izborni sustav valja temeljito redefinirati, kako na ustavnoj, tako na zakonskoj razini. Da je izborno zakonodavstvo Republike Hrvatske u nesuglasju sa Ustavom, već je potvrdilo ustavno tijelo sui generis koje je prema odredbama sadržanim u članku 125. Ustava nadležno za očuvanje supremacije Ustava u društvu. Kako bi se dobio pravičan izborni sustav izmjenama Ustava i zakona treba iz izbornog procesa izbaciti fiksne kvote, posebne izborne jedinice, pretjerani broj izbornih jedinica sa velikim odstupanjem u opsegu biračkog tijela, visoke izborne pragove te nepravedne metode preraspodjele “propalih” glasova. Izborno zakonodavstvo treba mijenjati kako bi se dobila vlast koja će provoditi narodnu volju i štititi nacionalne interese hrvatskog naroda i nacije. Vlast može biti aristokratska, što podrazumijeva vladavinu onih najboljih među nama. Vlast može biti i demokratska što podrazumijeva vladavinu matematičke većine. Oba oblika vladavine mogu se pretvoriti u svoju suprotnost. Prvi u tiraniju manjine nad većinom, dok se drugi oblik može pretvoriti u totalitarizam gdje neuka svjetina prisiljava društvo na uniformnost mišljenja. Stoga je od krucijalne važnosti funkciju predstavljanja narodne volje u parlamentu prepustiti osobama iz čijeg se lika i djela nedvojbeno može zaključiti o temeljnim odrednicama njihovog političkog djelovanja. Biranje osobe, a ne stranačkog aparatčika bio bi preduvjet za određivanje sadržaja državne politike, ali i za raspodjelu novca poreznih obveznika. Glasovanje po inerciji za velike političke opcije i bezimene liste trebalo bi postati anakronim činom. Vodilja bi trebala biti stvarna i djelatna opredijeljenost kandidata za zastupničku funkciju izvršavati sve potrebne radnje radi beskompromisne protekcije narodne volje i nacionalnih interesa.

Sudstvo i Državno odvjetništvo – funkcije trebaju obnašati sposobni a ne podobni.

Druga društvena pojavnost koju treba normativno redefinirati jest pravosuđe. Pri tome treba odvojiti štetu koju po hrvatsko društvo čini sudbena vlast u odnosu na onu koju čini državno odvjetništvo. U Republici Hrvatskoj je državna vlast ustrojena na načelu trodiobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Sudbenu vlast obavljaju sudovi. Sudbena vlast je samostalna i neovisna. Sudovi u Hrvatskoj sude na temelju Ustava, zakona i međunarodnih ugovora koji su dio pravnog poretka Republike Hrvatske, pri čemu je primarna funkcija ove vlasti primjena i tumačenje zakona.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je prema Ustavu Republike Hrvatske samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona. Državno odvjetništvo je jedinstveno pravosudno tijelo koje se ustanovljuje za cijelo područje Republike Hrvatske, a na čelu kojega se nalazi Glavni državni odvjetnik kojeg Sabor bira na prijedlog Vlade i nadležnog saborskog odbora na mandat u trajanju od 4 godine. Državno odvjetništvo ustrojeno je strogo hijerarhijski, pa prema tome općinska državna odvjetništva podređena su županijskim državnim odvjetništvima, a ova Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Samostalnost sudbene vlasti osigurava, sukladno članku 121. stavku 2. Državno sudbeno vijeće (DSV). Uspostavom DSV-a, kadrovska politika sudbene vlasti izdvojena je iz dometa ovlasti zakonodavnog tijela. Slabosti u radu sudbene vlasti ovdje se mogu relativno lagano ukloniti ozbiljenjem već pomalo otrcane maxime prema kojoj funkcije trebaju obnašati sposobni a ne podobni. Nepotizam je bolest modernog svijeta, pa tako svoju pojavnost ova društvena neželjena anomalija ima i u Hrvatskoj. No, teško se oteti dojmu kako zbog nasljeđa balkanske krčme njezini oblici u nas poprimaju čudovišne razmjere. Raduje činjenica kako sive eminencije u hrvatskom pravosuđu svojom bahatošću ogrnutom u lažnu nedodirljivost, uopće ne skrivaju učinke svoje prljave rabote. Tim će ih biti lakše identificirati, locirati, uhititi i transferirati kad se za to stvor objektivne prilike.

Međutim kod ustavnog uređenja Državnog odvjetništva stvar je malo kompliciranija. Ovdje je razvidno već na razini ustavnih određenja miješanje u kadroviranje pravosudnog tijela od strane egzekutive i legislative. Time se državno odvjetništvo čini profesionalno i politički ovisnim o poziciji na vlasti. Miješanje legislative i egzekutive u pravosuđe, zapravo je ustavno suspektno ali je ujedno moćno oružje pretvaranja državnih institucija u instrument vođenja politike ili u mašineriju pogodnu za eliminaciju neistomišljenika. Da bi Republika Hrvatska postala ustavna država treba se osigurati jednaka pravda za sve. Poglavito u domeni kaznenopravne prirode, gdje jednakost tretmana počinitelja kaznenih djela mora biti conditio sine qua non društvene pravde. Ovdje je neophodno izvršnu i zakonodavnu vlast isključiti iz izbora državnog odvjetnika i to prepustiti struci, kako god ponekad i kadrovska rješenja te iste struke nisu bez mane. Pogreške tijela koja nisu neposredno involvirana u prakticiranje vlasti uvijek su manja od onih koje čini vlast kada instrumentalizira tijela pravosuđa u osobnu korist ili u korist partikularnih političkih interesa.

Treći proces kroz koji hrvatsko društvo mora neminovno proći jest lustracija. Izvorno je lustracija pojam iz starorimske religije koji je označavao obredno čišćenje od grijeha, ispitivanje savjesti i pomirenje. Starorimska lustracija provođena je nakon događaja kao što su krvoprolića, dodiri s pokojnikom i slično. Lustrirane su bivale osobe, životinje i stvari u određenim prilikama, osobito prije nego što će ući ili biti unesene u posvećeno mjesto. Danas se pod pojmom lustracije podrazumijeva provjera i uklanjanje iz javnog i političkog života onih osoba koje su bile aktivne u službi totalitarnih režima. Lustraciju su nakon pada željezne zavjese od svih bivših komunističkih zemalja najdosljednije provele Poljska, koja je potom doživjela i najveći rast gospodarstva i svog geopolitičkog utjecaja te Njemačka u svom istočnom dijelu.

Iako i vrapci na granama znaju za rezoluciju Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, kod nas još uvijek ima onih kojima je Tito bio i ostao jedini političar dostojan štovanja. Doista je veliki broj razno raznih sljedbenika Titovog lika i djela koji ispunjavaju medijski prostor ditirambima o njegovoj blagoj naravi prema Hrvatima i prekrasnoj zemlji kojoj je bio na čelu i u kojoj je samoprijegornim radom do kasno u noć izgrađivao socijalizam sa ljudskim likom kakovog nije bilo nigdje na svijetu. Ujedno nas uvjeravajući kako veličina njegovog dijela svakako opravdava i kolateralne žrtve, nešto preko pola milijuna Hrvata, koji su podlegli njegovoj silnoj dobroti.

Za lustraciju nikad nije kasno

No, za one koji smatraju kako bajkama nije mjesto u politici treba ponoviti da u spomenutoj rezoluciji Europski parlament poziva “sve komunističke ili post-komunističke stranke da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.” Zbog protivljenja komunjara u vlastitim redovima rezolucija je osudili zločine, ali je propustila dati preporuke vladama kako lustraciju konkretno provesti. Deklaratorno se spomenutoj rezoluciji pridružio i Sabor osuđujući zločine počinjene tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine. U točki 11. i 12. ove deklaracije Sabor se pridružio Parlamentarnoj Skupštini Vijeća Europe u snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima uz istodobno izražavanje sućuti, razumijevanja i priznanja žrtvama tih zločina u Republici Hrvatskoj.

No, svi spomenuti akti su ostali mrtvo slovo na papiru zbog izostanka djelatne akcije sanitarnog čišćenja javnih funkcija od onih čije se neetičko djelovanje u prošlosti i kršenje temeljnih ljudskih prava sa pozicija komunističkih vlastodržaca nikako ne može opravdati. Iako ima i drugačijih stavova, dijelim mišljenje s onima koji tvrde da za lustraciju nikad nije kasno. Lustrirati treba sve one koji mogu utjecati na opetovano oživljavanje lažnih mitova, a koji nabijaju kolektivne komplekse hrvatskom narodu i iskrivljavaju nacionalnu povijest u korist tuđih interesa. Obrazovanje i medijski prostor ne mogu servisirati pojedinci ukaljani grijehovima prošlosti. O nemogućnosti sudjelovanju takvih u državnoj vlasti ili državnoj upravi izlišno je govoriti jer je potreba njihovog uklanjanja notorna činjenica.

Pravoslavlje – Svetosavlje – Hrvatska pravoslavna crkva

Na kraju, kao četvrtu važnu i nužnu aktivnost u hrvatskoj državi cijenim uspostavu hrvatske pravoslavne crkve. Pravoslavlje ili ortodoksija je jedno od glavnih ogranaka kršćanstva uz katolicizam i protestantizam. Termin pravoslavna ili ortodoksna za vjeru i Crkvu isticao se na europskom istoku da bi označio pristajanje uz pravovjerje i odbacivanje hereza. Antagonizam između Rima i Carigrada, politika cezaropapinstva bizantskih careva, razlike u obredima, jeziku, formuliranju dogmi, crkvenoj disciplini ili celibatu, doveli su 1054.g. do konačnog razilaženja pravoslavlja i zapadne Crkve. Danas u pravoslavlju postoji više neovisnih crkava. Na čelu im stoji patrijarh ili arhiepiskop te arhijerejski sabor ili zbor svih episkopa. Najugledniji je Carigradski patrijarh koji nosi titulu Ekumenskog patrijarha. Neovisna crkva dijeli se na eparhije kojima upravlja episkop, a eparhija se dijeli na parohije kojima upravlja paroh. Za razliku od Katoličke crkve, pravoslavlje je razvilo nacionalne i državne autokefalne crkve. U pravoslavnom kršćanstvu autokefalnom se smatra ona pravoslavna crkva, koja u upravnom smislu ne potpada ni pod kakvu višu crkvenu organizaciju. Nosilac te samostalnosti je episkopat. Osnovna jezgra autokefalnosti je da rukopoloženje (hirotoniju) vrše sami episkopi te crkve. Pravoslavna vjera je po svom sadržaju jedinstvena i nedjeljiva, dok su pravoslavne crkve kao institucije uređene po teritorijalnom principu i vezane su za državu.

Po popisu stanovništva iz 2011. godine u Hrvatskoj živi 16.647 Hrvata pravoslavnih kršćana. Danas ne postoji autokefalna hrvatska pravoslavna crkvena organizacija, što se kao stanje treba odmah uskladiti s Ustavnim odredbama kojima se jamči pravo zaštite foruma internuma pojedinca (njegov intelektualni i duhovni integritet) kao i njegovog foruma publica (sloboda vjeroispovjedi).

S druge strane, ustavno pravo na prakticiranje vjere, pa tako i pravoslavne, u Republici Hrvatskoj je trenutno pretežito moguće samo kroz djelovanje Srpske pravoslavne crkve, koja pak ne djeluje prema načelima pravoslavlja, već prema principima svetosavlja. Svetosavlje je pravoslavno kršćanstvo srpskog stila i iskustva utemeljeno na liku i djelu Svetog Save, a kao srpsko teološko usmjerenje razvilo se je tijekom 30-ih godina prošlog stoljeća. Iako je pravoslavlje među Srbima bilo prisutno i prije Svetog Save, njegovi poštovaoci smatraju da je tek zahvaljujući njegovoj revnosti pravoslavlje proželo srpsko narodno biće i osposobilo ga za njegovanje autentične kršćanske kulture. U kontekstu povijesnog perioda Nemanjića, neki definiraju svetosavlje kao “državnom silom nametnuto pravoslavlje”. U današnje vrijeme, prisutno je svođenje svetosavlja na desnu političku ideologiju koja se naziva “svetosavski nacionalizam”.

Od balkanskih ratova naovamo, postoji jedna konstanta u srpskoj politici, a to je srpski ekspanzionizam. Za svoj objekt ova politika je imala teritorije koji su pripadali Bugarskoj, a i danas je razvidna kroz njezino djelovanje prema Kosovu, dijelovima Makedonije, prema Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini. O pretenzijama srpskog ekspanzionizma prema Hrvatskoj, barem nakon Domovinskog rata, ne treba trošiti riječi. Nažalost, iako je to sa pozicije Srbije legitimna politika, ona u biti nema svoje alternative, čega Republika Hrvatska mora biti svjesna i biti uvijek pripravna odgovoriti na ugroze koje nam sa istoka mogu doći. Opijeni mitom o svojoj snazi i veličini, svi će nositelji vlasti u Srbiji uvijek raditi na povećanju opsega svog teritorija svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju, kao i svim politikama i lažima koje mogu plasirati.

Stoga, svaki srpski ili srbijanski agresivni nacionalizam prakticiran na teritoriju Republike Hrvatske prepreka je reintegraciji srpske nacionalne manjine u naš ustavnopravni poredak. Već zbog navedene činjenice nije prihvatljivo djelovanje Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj kao institucije koja je vezana uz vlast i teritoriji svoje matične države. Na teritoriju Republike Hrvatske ona djeluje kao uljez. Ujedno, sukladno svojim pravnim pravilima Srpska pravoslavna crkva u svojem poslanju ne poštuje cjelovitost i teritorijalni integritet Republike Hrvatske, niti poštuje hrvatski narod te neprestano djeluje na izazivanju tenzija i ekumenske netolerancije. Pri čemu je irelevantno čini li to na vlastitu pobudu ili u sprezi sa srbijanskim vlastima. Stoga se čini nužnim u Republici Hrvatskoj pravo pravoslavnih vjernika urediti na način kako je to primjerice učinila Ukrajinska pravoslavna crkva.

Ništa ne pada s neba bez truda i muke

Iz svega do sada iznijetoga nameće se zaključak kako u sadašnjoj konstelaciji snaga, Republika Hrvatska nema minimalne preduvjete za razvoj i prosperitet. Osim što moramo mijenjati sebe i svoju svijest dobrano okovanu komunističko-globalističkim mentalnim manipulacijama te svoju percepciju o akcijama koje su nužne za uspostavljanje pravednog i slobodnog društva, moramo smoći snage pronaći društveni konsenzus o temeljima društvene zajednice u kojoj živimo. Demokracija, sloboda, suverenitet i ustavom uređena država, ne nastaju same od sebe inercijom, već dugotrajnim i mukotrpnim radom na njihovom ozbiljenju. Kao i svatko od nas u osobnom životu, tako se i društvo mora izboriti za život dostojan čovjeka, jer ništa ne pada s neba bez truda i muke. Poželjno bi bilo shvatiti da smo povijesno gledano veliki, ali malobrojan narod. Veliki upravo toliko da možemo biti ravnopravni svima drugima te da o svojoj sudbini možemo odlučivati samostalno i neovisno. U svom djelovanju moramo se prisjetiti tekovina naših starih i držati se u političkom djelovanju načela “obliti privatorum publica curat” (svoje privatne interese ostavite po strani, a snagu usmjerite na zadovoljenje javnog interesa). Vlast pak trebaju obnašati najbolji među nama ili barem oni čija je stručnost i moralnost neupitna. Zasluge u ostvarivanju općeg interesa treba nagraditi, ali isto tako svako mora podnijeti teret za učinjene grijehe u prošlosti kroz provođenje transparentnog postupka pred neovisnim institucijama sustava i izricanje odgovarajuće sankcije. U cilju uspostave društva prožetog tolerancijom svaka država i svaki narod ima se pravo braniti od onih koji nabrojane vrednote ugrožavaju ili onih koji uporno osporavaju njihova suverena prava. Izopćenje takvih pojavnosti iz hrvatskog društva nije pitanje tolerancije, već je to društveni imperativ.

No, nije sve ipak tako crno da bi trebali gubiti nadu. Ciljevi se znaju, a i sredstva za njihovo ostvarivanje nisu tajna. Potrebno je u slijedećem izbornom ciklusu ostvariti pobjedu dostatnu za pokretanje promjena, dajući povjerenje onima koji ga zaslužuju.

dr. sc. Dubravko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kako su se hrvatske enklave u Središnjoj Bosni branile više od godinu dana u potpunom okruženju

Objavljeno

na

Objavio

Da HVO u Središnjoj Bosni nije uspio obraniti hrvatske enklave i da su Hrvati iz tog dijela BiH tijekom opsade, pristali na evakuaciju ili da su ih sve protjerale snage Armije RBiH, humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” ne bi imao ni kome ni gdje doći.

“Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, na današnji je dan, 10. prosinca 1993., sa zagrebačkog Zapadnog kolodvora krenuo put Lašvanske doline gdje se u okruženju gotovo godinu dana nalazilo oko 80 tisuća Hrvata.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” sa 167 osoba – liječnika, medicinskog osoblja, novinara, humanitaraca i franjevaca, u Lašvansku dolinu i Središnju Bosnu, osim potrebnih medikamenata i prehrambenih namirnica donio je nadu kako će opsada Središnje Bosne biti okončana.

“Bijeli put” – svijetla epizoda u grotlu ratnog pakla 

Sve ono što se događalo godinu dana ranije, točnije, 11 mjeseci prije dolaska “Bijelog puta”, ali i tri mjeseca nakon, dokaz je kako je “Bijeli put” tek jedna epizoda – svijetla točka u tom grotlu ratnog pakla  kojeg su  preživjeli Hrvati u Središnjoj Bosni.

Dolaskom “Bijelog puta” u Središnju Bosnu, iako je na samo nekoliko dana prekinuta prometna blokada, stigla je i nada da Hrvati Središnje Bosne nisu prepušteni sami sebi. Međutim, ti su osjećaji, a i percepcija o stvarnosti, trajali svega nekoliko dana. “Bijeli put” tek je prividno zaustavio “ratna djelovanja” i “zamrznuo” sumornu stvarnost – opsade i borbe Hrvata za gole živote-

Opsada i okruženje u koje je Armija RBiH dovela HVO počela je u siječnju 1993. godine kada su prekinuti putni pravci i veze prema Hercegovini preko Gornjeg Vakufa/Uskoplja.  Osim tog prekida veza s ostatkom svijeta, Središnja Bosna je tijekom četiri jake ofenzive Armije RBiH kroz 93’. godinu i unutar podijeljena i rascjepkana u enklave – Lašva, Lepenica, Bosna.

U Lašvanskoj dolini su godinu dana “živjeli” i bez vode i bez električne energije. Jedina bolnica koju su imali bila je ona improvizirana bolnica – crkva u Novoj Biloj koja se i sama našla na prvoj crti bojišnici, nekoliko je puta granatirana.  Drugih zdravstvenih institucija nije bilo – osim improviziranih ratnih domova zdravlja i stacionara, a ranjenici HVO-a i hrvatski civili s područja Žepča i Lepeničke doline, liječili su se u bolnicama u Banja Luci, Tesliću i Ilidži što se masno plaćalo Vojski Republike Srpske.

Mudžahedini preko Zagreba u Zenicu – glavna postrojba u progonu Hrvata  

Hrvati i Bošnjaci su u Središnjoj Bosni skupa ratovali protiv JNA/ VRS-a tijekom 1992. godine iako danas, službene politike obje sukobljene strane, uglavnom jedne druge optužuju za izdaju.

Dojučerašnjim saveznicima, ipak, nije puno i dugo trebalo da upere puške jedni protiv drugih – protiv donedavnih prvih susjeda. Već u lipnju 1992. godine, izbili su prvi incidenti između Hrvata i Bošnjaka u Novom Travniku, a dodatne napetosti izazvao je i veliki priliv bošnjačkih izbjeglica iz Bihaćke krajine čime je demografska slika u Središnjoj Bosni uveliko promijenjena.

Također, tijekom 1992. godine u Središnju Bosnu i Zenicu došli su mudžahedini – islamski dobrovoljci, elitna postrojba u protjerivanja Hrvata koja se “proslavili” svirepim zločinima, ritualnim ubojstvima, kampovima, a nakon rata i terorističkim aktivnostima u BiH.

U svega nekoliko mjeseci, do sveopćeg pakla u Središnjoj Bosni, mudžahedini su organizirali kampove, zatvore i logore za Hrvate, a bili su i glavna postrojba u protjerivanju Hrvata iz tog dijela BiH.

O tomu najbolje svjedoče sudbine strijeljanih Hrvata na Bikošima nadomak Travnika za čijim tijelima institucije BiH i danas navodno tragaju. Mudžahedini su “pripomogli” osnivanju 7. Muslimanske brigade, najpoznatije po broju zločina nad Hrvatima, a za koju bošnjački dužnosnici u Središnjoj Bosni i danas kažu kako je “donijela slobodu svim građanima gdje god je došla”.

Slobodu je donijela, ne samo ondje gdje je došla, da se poslužimo, tim riječima, nego i tamo gdje je ostala – iza 7. muslimanske brigade, nekakve light verzije odreda El – mudžahid ostajali su svirepo ubijeni civili, masakrirani ratni zarobljenici, spaljene kuće, uništena privatna imovina i natpis “Arrivederci in Roma” (Doviđenja u Rimu), napisan u franjevačkom samostanu sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori.

Gorka je to i bolna činjenica za Hrvate u Središnjoj Bosni danas – franjevačke samostane, brojne katoličke crkve i baštinu jednog naroda, čak i grobove predaka, uništavali su i devastirali mudžahedini, razulareni dugobradi ratnici koji su u njihova sela dolazili u automobilima sa zagrebačkim registracijskim oznakama.

Da je konvoj naoružanja za Armiju RBiH iz Zagreba prošao, Hrvati bi izgubili rat 

Sve do proljeća 1993. godine,  službeni je Zagreb naoružavao Armiju RBiH, iako je rat između Hrvata i Bošnjaka već bio “ozbiljnih razmjera”.

Prvi zločin nad Hrvatima počinjen je 26. siječnja u selu Dusina između Zenice i Busovače u kojem su pripadnici 7. muslimanske brigade i mudžahedina ubili 9 osoba hrvatske i srpske nacionalnosti, a zapovjedniku lokalne postrojbe HVO-a, Zvonku Rajiću, izvadili su srce. Nakon toga uslijedili su zločini nad petoro Hrvatima koje su mudžahedini također masakrirali u selu Miletićima kod Travnika i progon 15 tisuća Hrvata iz Zenice.

Bez znanja i odobrenja državnog vrha Republike Hrvatske, najveći konvoj naoružanja za Armiju BiH, došao je u svibnju 1993.  do Hercegovine. Armiji RBiH trebao je biti poslan očigledno, ne iz nekakvih “dobrosusjedskih interesa i pomoć”, nego iz isključive materijalne koristi. Tomu u prilog ide i tvrdnja Bakira Izetbegovića, predsjednika SDA, koji smatra kako je neprolazak i zaustavljanje tog konvoja uzrokom rata Hrvata i Bošnjaka u BiH.

Taj je konvoj, osim što je dogovoren bez znanja državnog vrha Hrvatske, zaustavljen kasnije u Hercegovini na njihovu inicijativu jer je, valjda, konačno bilo jasno u kakvoj bi se “klaonici” Hrvati u Središnjoj Bosni našli, da je, ipak prošao.  Ili kako je to slikovito Sefer Halilović, još u veljači ’92. najavio “ili put pod crnu zemlju ili u Hrvatsku”.

Dakle, na zagrebački Zapadni kolodvor, vjerojatno, odakle je “Bijeli put” krenuo mjesecima kasnije. Da je konvoj  naoružanja prošao Hrvati bi još u ljeto ’93. Izgubili Središnju Bosnu, kao i one dijelove Hercegovine koje su kontrolirali i na koncu rat: bio bi to sveukupni poraz HVO-a i teško da bi se oslobodili okupirani dijelovi BiH i Hrvatske sredinom 1994. i 1995. godine.

Jedina veza Središnje Bosne s ostatkom svijeta bio je helikopter  

Hrvati tijekom opsade ne samo da nisu imali vezu s Hercegovinom pa tako i s Republikom Hrvatskom, nego nijedan vojnik HV-a nije bio u Središnjoj Bosni tijekom rata. Čak su i pripadnici PPN-a “Ludvig Pavlović”, jedine brigade koja je neko vrijeme pomagala HVO-u  Središnjoj Bosni, “upućeni” na uskopaljsku i ramsku bojišnicu.

Dakle – isključivo srednjobosanski Hrvati, njih oko 15 tisuća u Operativnoj zoni HVO-a Središnja Bosna borilo se protiv 60-ak tisuća vojnika Armije RBiH i oko 2 tisuće islamskih dobrovoljaca.

Jedini link prema svijetu ostvaren je tek od jeseni kada su počeli prvi letovi helikoptera koji je vozio, uz odobrenja i pod nadzorom UN-a isključivo na dvije lokacije – ranjenike iz crkve-bolnice u Novoj Biloj na splitske Firule i Logistički centar HVO-a u Posušuju.

Toliko o “logističkoj” spremnosti HVO-a da uopće vodi rat protiv Bošnjaka. “Ratovati protiv Muslimana u ovim je uvjetima ludost”, bilješka je jednog od HVO-ovih obavještajaca još iz proljeća 1993. godine.

No, u toj zaista, ludosti, HVO je, ipak, uspio do Washingtonskog sporazuma, sačuvati hrvatske enklave u Središnjoj Bosni i preko 150 tisuća Hrvata ostalo je tamo živjeti, iako ih je, kako je rat odmicao, protjerano 110 tisuća.
Sve i jednu ponudu o evakuaciji iz Središnje Bosne, Hrvati odbili

Iako logistički potpuno “nespremni”, kraj rata s Armijom BiH, HVO je dočekao s tek 10 granata, hrvatski su branitelji, kao i inače, ljudi tog kraja, odbijali u nekoliko navrata “nemoralne ponude” međunarodne zajednice i političkih predstavnika u institucijama Hrvatske Republike Herceg – Bosne.

Nekoliko su puta “nuđena” iseljavanja – prinudna, tzv. evakuacije, kako ne bi došlo do masovnog pokolja, međutim, svakog su   puta takve ponude, bilo da su se odnosile na Usoru, Žepče, Kiseljak, te Lašvansku dolinu –  Hrvati u Središnjoj Bosni  odbijali. Evakuacija i napuštanje Središnje Bosne, ako je suditi prema dostupnoj dokumentacija, za HVO u Središnjoj Bosni nikada nije bila opcija.

Četiri velike ofenzive Armije RBiH kroz siječanj, travanj, lipanj, prosinac rezultirale su progonom Hrvata Zenice, Kaknja, Travnika, Fojnice, Bugojna i Vareša u studenom. Protjerano je oko 110 tisuća Hrvata, a njih više od 3 tisuće “logoraški” je “staž” steklo u 269 logora pod kontrolom Armije RBiH.

Hrvati su se u Središnjoj Bosni obranili zahvaljujući, prije svega, njihovim, nije nimalo pretjerano reći, nadljudskim naporima i istrajavanjima da ne odu iz svoje zemlje i da ne napuštaju svoj zavičaj.

Ipak, sve to ne bi bilo tehnički mogući da nije bilo, pokazalo se kasnije, strateške prosudbe vrha Republike Srpske i Vojske Republike Srpske. HVO u Središnjoj Bosni opstanak jest platio brojnim životima, ali i enormnim novčanim iznosima uplaćenim Republici Srpskoj koja je logistički “osiguravala” HVO.

Naoružanje preko Republike Srpske: Skupo plaćeno, uz političke ucjene  

Osim dobro naplaćenih “usluga” u naoružanju i streljivu, VRS je naplaćivala i smještaj hrvatskih ranjenika iz Kiseljaka i Žepča po bolnicama u Banja Luci i Ilidži.
Bila je to, najblaže rečeno, “suradnja s neprijateljem iz nužde” za koju HVO, zapravo, ni u jednom trenutku nije mogao znati kako će i koliko trajati, te u kojoj je mjeri sve to pouzdano jer je srpska strana neprestano manipulirala i politički ucjenjivala padom Središnje Bosne.

Predstavnici VRS-a nisu jednom tražili/prijetili da se za obranu Središnje Bosne, predaju hrvatske enklave u Usori i Bosanskoj Posavini – Ravne – Brčko i dijelovi oko oraškog džepa. Istovremeno, VRS je na gotovo identičan način “opskrbljivala” Armiju RBiH u dolini Neretve dok je trajao sukob s HVO-om.

Uoči dolaska “Bijelog puta”, Hrvatima u te tri enklave, prijetila je nova runda zločina i progona, te se čak razmatralo i izmještanje crkve- bolnice u Novoj Biloj koja se nalazila na prvoj crti obrane.  No, s time su snage Armije RBiH sačekale čak 48 sati kada je napadnuto Križančevo selo, 24. prosinca ’93. i izvršen pokolj nad ukupno 74 hrvatska branitelja.

Svi koji su došli s “Bijeli putem”, prema dogovoru Rasima Delića i Ante Rose, načelnika glavnih stožera Armije RBiH i HVO-a, morali su se s njime i vratiti. Konvoj je po dolasku na području Gornjeg Vakufa pretresan nekoliko puta. Džemal Merdan, dozapovjednik 3. Korpusa tražio je od Slobodana Langa da HVO preda Središnju Bosnu. Po povratku, konvoj je napadnut i ubijen je Ante Vlaić, vozač jednog od kamiona.

Zločini nad Hrvatima i nakon “Bijelog puta” 

Iako je kroz ta tri dana koliko je konvoj uopće boravio u Lašvanskoj dolini, pomoć poslana i Bošnjacima u Zenicu, te naselja Mahalu i Kruščicu, potpisano primirje se prekršilo, a bajka “Bijelog puta”, kao što to obično s bajkama i biva – vratila se na početak – nastavak ratnog horora u Središnjoj Bosni.

Nakon “krvavog Badnjaka” i zločina u Križančevom selu, dan kasnije, na Božić,  napadnuta je kota Pješčara – strateški najvažnija kota za Lašvansku dolinu koju je tada već šest mjeseci ranije od 3 tisuće elitnih specijalaca Armije RBiH branilo tek 300 hrvatskih branitelja.

Pješčara je, tijekom te godine rata, u nekoliko navrata, u jednom danu, bivala pod kontrolom i HVO-a i Armije RBiH. O naravi bitke za Pješčaru govori i činjenica kako su se vojnici na tom lokalitetu borili “prsa u prsa”, ili kako su mi brojni vojnici opisivali “gledali smo se u oči i pucali”.

Bitke za Pješčaru i Zavrtaljku: Obrana Središnje Bosne promijenila tijek rata i  u BiH i Hrvatskoj 

Nakon Božića, počinjen je i zločin nad Hrvatima u selu Buhine kuće – selu 100 metara udaljenom od Ahmića (gdje su pripadnici HVO-a u travnju likvidirali 116 bošnjačkih civila) gdje su ubijene 24 osobe, a najmlađa žrtva bio je  dvogodišnji dječak.

Napadom na Buhine kuće, snage Armije RBiH, htjeli su razbiti i vezu Viteza prema Busovači, no odgovor HVO-a uslijedio je na Zavrtaljci, 28. siječnja 1993. kada je, osim rasterećenja lašvanske bojišnice, HVO pod kontrolu stavio Lepeničku dolini i točno godinu dana nakon prekida – spojio teritorij Kiseljaka i enklave u Lašvanskoj dolini.

Zahvaljujući otporu hrvatskih  dragovoljaca i činjenici da je u prijelomnom trenutku najveći konvoj naoružanja za Armiju RBiH iz Zagreba, ipak, zaustavljen, te umješnim pregovorima s Republikom Srpskom, Hrvati u Središnjoj Bosni su opstali i ostali.

Očuvanjem hrvatskih enklava u Središnjoj Bosni, došlo je i do primirja HVO-a i Armije RBiH, potpisivanja Washingtonskog sporazuma te zajedničkih oslobodilačkih operacija HVO-a, HV-a i Armije RBiH u BiH, te na koncu i oslobađanja Republike Hrvatske 1995. u VRO Oluja. Armija RBiH, kao ni VRS, nisu uspjele “dobaciti” do Jadranskog mora i Neuma, a HVO je uspio sačuvati enklave u Središnjoj Bosni i stratešku Dubravsku visoravan u dolini Neretve.

Washingtonski sporazum HVO dočekao s 10 granata 

Godinu dana opsade i okruženja, bez vode i električne energije, uz jednu improviziranu bolnicu, obrane u nemogućim uvjetima protiv najmanje osam puta snažnije Armije RBiH, nekoliko mjeseci logistički “opskrbljeni” od VRS-a, kraj su rata, Hrvati u Središnjoj Bosni dočekali s 10 granata.

“Bijeli put” jest velika humanitarna akcija, dokaz kako i u najbesmislenijem od svih ratova, onog između Hrvata i Bošnjaka, postoje šanse za mir, no nažalost, nije postao prekretnicom u povijesti tog sukoba. Ili kako je to, bolje od svih generala i vojnika, opisala baka Kata Kesten koja je tijekom rata svakodnevno ranjenicima u crkvi bolnici u Novoj Biloj donosila vodu:”Mi smo imali samo Boga i vojsku, u tu smo se uzdali.”

Gloria Lujanović / dnevnik.ba

10. prosinca 1993. godine krenuo konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ŠOLA: Zašto invaziju iz islamskog svijeta nazivamo migracijom?

Objavljeno

na

Objavio

Svaka manipulacija počinje od jezika. Stara Orwellova lekcija. Najavih prošle nedjelje, baveći se stanjem migranata u Bihaću koji ilegalno (!) nasrću na europske i hrvatske granice, da ću, ne ja, već istaknuti islamski intelektualci, argumentirati zašto smatram da se ovdje radi o invaziji, a ne “migrantskoj krizi”.

Riječ ću prepustiti Kamelu Abderrahmaniju. Taj gospodin je lingvist, musliman, Alžirac koji je u javnosti iznimno angažiran u raspravama vezanim uz suvremeni islam i Europu.

Nakon ubojstva šefa ISIL-a Al-Bagdadija, Abderrahmani je na euforiju na Zapadu kako je islamizam poražen odgovorio jednostavno: Islamizam ne umire eliminacijom vođe, jer islamizam nije osoba, već ideologija. Vi možete ubiti vođu, ali ideja i dalje živi. Po njemu, ne treba odvajati ni islam od islamizma, jer se potonji oslanja na prvi. Naime, veli Abderrahmani, i islamu i islamizmu zajedničko je da su “mješavina političkog i religijskog”, samo su im metode različite, no cilj je isti, islamizacija svijeta.

Tako on piše: “Islamizam postoji od prve noći kada je Prorok preminuo. Tada nastaju dva koncepta (nema ih u Kur’anu, I. Š.) prema kojima islam dijeli svijet. Prvi je Dar al-Islam, ili u prijevodu ‘kuća islama’. On se odnosi na zemlje u kojima vlada šerijat, s islamskom većinom. Drugi je Dar al-Harb, ili ‘kuća rata’, a odnosi se na zemlje u koje islam treba biti prenesen.”

Drugim riječima, to je džihad, oružana borba, osvajanje, dakle, invazija. Jasno je da, i zbog nesumnjivoga grijeha zapadnih zemalja koje su zakuhale sve sasvim nepotrebnim rušenjem Gaddafija i potonjim stvaranjem (planiranog?) kaosa zvanog arapsko proljeće, dobar dio ljudi iz islamskog svijeta (bili) su izbjeglice, migranti, koji bježe od rata i kojima treba pružiti i ruku i srce.

No većina muškaraca koja kuca danas masovno i preko RH na vrata EU-a dolazi iz zemalja u kojima nema rata ni gladi, izvrsno su organizirani i, kako napisah u prošlu nedjelju, financirani. To ne možemo nazvati migracijama, već, ideologiji političke korektnosti i cenzuri unatoč, islamskom invazijom na Europu, i to trećom.

Prve dvije, one na Iberijski i Balkanski poluotok, bile su džihad, dakle oružane invazije, dok je aktualna neoružana, pacifistička, koja se služi pravilom pritajivanja, mimikrije, koja se u islamu naziva “Taqiyya”, taktika koju Abderrahmani opisuje kao “puštanje dimne zavjese, koja se sastoji u navlačenju maske moderniteta kako bi se lakše prebacio u masu”.

Tako se mnogi predstavljaju kao “umjereni muslimani”, iako su dobri ljudi ali korisni idioti islamista, ili teroristi koji to glume (Taqiyya) u svrhu postizanja cilja, terorističkog napada. Takvih je već prepuna Europa.

Izetbegovićevi snovi

Treći, pak, koncept islamizacije Europe koji Abderrahmani spominje je Dar al-Kufr, a odnosi se na zemlje u kojima je nekada vladao šerijat, i koji tamo treba vratiti. To upravo potiho radi Erdogan u Turskoj, a taj pojam objašnjava i radikalizaciju u susjednoj BiH.

Zato ponavljam, radikalizacija islama u BiH na temelju koncepta Dar al-Kufr počela je još u Jugoslaviji sedamdesetih godina, kada je Alija Izetbegović napisao panislamistički, protuzapadni spis “Islamska deklaracija”, koji je do danas programski okvir politike i njegova sina Bakira, lutke na koncu islamskih radikala od Turske do Saudijske Arabije. Ne čudi stoga što je iznova tiskana devedesetih.

U njoj rahmetli Alija jasno kaže: “Prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.” Zato je bio za građanski ustroj BiH, dočim njegov sin Bakir doslovno, prema Hrvatima u Federaciji, provodi ove riječi svoga oca.

Izetbegović sanja islamsku državu od Maroka do Indonezije, veličajući vrijeme Otomanskog Carstva i krvave osvajačke ratove proroka Muhameda i njegovih nasljednika, te jasno kaže da islam nije religija, već politički program, zagovara teokraciju, a nemuslimani u toj teokratskoj državi, kao u Otomanskom Carstvu (Ahdnama iz 15. stoljeća) imali bi mira samo ako se pokore.

Izetbegović zato žestoko kritizira oca moderne Turske Kemala Ataturka kao izdajicu istinskog islama jer se odrekao Kur’ana kao podloge političkog djelovanja, uveo zapadne vrijednosti, a islam, zamislite “zločina” Ataturkova, sveo samo na religiju.

U BiH, sukladno Abderrahmanijevim analizama, islam i islamisti djeluju zajedno u kontekstu turske strategije neoosmanizma kojoj je cilj povratak utjecaja u zemlje bivšeg Otomanskog Carstva, koju provodi Erdogan, a kojem je Alija “ostavio Bosnu u amanet”. Zato ne čudi da su na našu granicu postavili kampove s “izbjeglicama” i izbjeglicama.

Dakle, što se tiče migracija, nazovimo ih pravim imenom, invazija. Ako to kažu islamski intelektualci poput Abderrahmanija i drugih (Mohamed Arkoun, Muhhamed Shahrour, Ferhan el Maliki…) koji žele korjenitu reformu svoje religije, islama, valjda znaju što govore. Ili su, možda – islamofobi!?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

TRAGEDIJA ILI ORGANIZIRANA DIVERZIJA : ‘Saudijski princ nudi 5000 dolara svakom tko iz islamskih zemalja ode u Europu’?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari