Pratite nas

Kolumne

dr. sc. Dubravko Ljubić: Zašto se Hrvatska država ne može razvijati u pravcu moderne ustavne države

Objavljeno

na

Sto godina srpskog i srbijanskog terora na hrvatskom tlu i genocida nad hrvatskim narodom, ostavilo je mnoštvo posljedica na odvijanje političkog i društvenog života kojima i danas svjedočimo. Gotovo tri desetljeća od proglašenja samostalnosti hrvatski narod još se uvijek bori sa svojim demonima, odnosno protiv mentalnih sclavusa i servusa u svojim redovima, kao i protiv onih duša izgubljenih u jugonostalgičarskim bespućima. Ujedno je prisiljen braniti se od nastavka srpske i srbijanske agresije vođene drugim sredstvima.

Međutim, nemogućnost prevladavanja opstrukcija tijekom pokušaja uspostave istinskog demokratskog društva zapravo proizlazi iz naših boljki i slabosti. Još je A.G. Matoš uporno u svojim stihovima upozoravao na sklonost djela hrvatskog naroda slijediti lik i djelo Jude Iškariotskog, odnosno iskazivati svoj vazalski ili sužanjski mentalitet svakom tko je to od nas tražio. Navek su Hrvati mišljenja bili kako su bolji sluge nego gospodari.

Zapravo Hrvatska obiluje onima koji svoju neučinkovitost opravdavaju time što smo “malen narod” pa stoga moramo bespogovorno slušati moćnije od sebe bilo da se oni nalaze u Beogradu, Pešti, Beču ili Briselu. Poltroni u navodno našoj narodnoj vlasti, da bi opravdali svoje promašaje, brišu nam i iskrivljavaju povijest, skrnave nam svetinje, uništavaju nam duh, a teritorije krčme šakom i kapom. Većina hrvatskog naroda to promatra bolno i šutke, pitajući se kako pronaći izlaz i što nam je činiti. Kao da se radi o gordijskom čvoru, a ne o elementarnom rješavanju društvenih problema koji svoju bit nisu mijenjali od kralja Tomislava na ovamo.

Hrvatska, ako želi biti moderna demokratska ustavna država prije svega mora poštivati svoj Ustav. Da bi država bila demokratska nije dovoljno biti samo pravna država. Pravna država u sebi sintetizira i državu i pravo čineći ih međusobno zavisnim. U pravnoj državi je vlast vezana zakonima koje donosi. Teoretski, svaka država je pravna država, neovisno o njezinu demokratskom ili diktatorskom ustrojstvu. Međutim, ideja pravne države konceptualni je pojam koji pripada više sferi esencije nego realnosti. Ona je rođena u okrilju imperijalne njemačke države 19. stoljeća te je u njoj još uvijek dominantna uloga države kao tvorevine koja se ipak nalazi iznad društva. U biti, teorija o pravnoj državi krije u sebi prikriveni etatizam. Stvarni akteri političkog života još uvijek nisu državljani, nego država preko svog zakonodavnog i administrativnog aparata. U pravnoj državi država kreira pravo i dužna je pridržavati se pravila koja sama nameće. Međutim, pri donošenju zakona državna volja nije ograničena nikakvim pravilima, niti na nju mogu utjecati adresati tih zakona. U pravnoj državi ne postoji apsolutna konstitucionalna kontrola zakonodavnog procesa, nego se u njoj isključivo inzistira na poštivanju pravnog sustava od strane svih. Pravnu državu zapravo obilježava ograničena formalna demokracija. Društveni odnosi u njoj se uređuju na temelju volje matematičke većine. U pravnoj državi društveni odnosi mijenjaju se zakonom, dakle odlukom parlamentarne većine, pri čemu su društvene skupine koje ne dijele isti svjetonazor bez ikakve učinkovite zaštite i neprestano u latentnoj opasnosti postati žrtvom većinske volje.

Ustavna država a ne samovolja suverena ili vladajuće većine

Hrvatska država svoje ustrojstvo treba utemeljiti na onoj društvenoj tvorbi koja se u pravnoj teoriji označava pojmom Ustavna država. U pravilu, svaka država ima ustav, odnosno osnovne odredbe koje se bave temeljima njezina ustrojstva i osnovama unutar nje uspostavljenih društvenih odnosa. Međutim, puka činjenica da neka država ima ustav još ne govori o karakteru društva kojeg ona uobličava. Govoriti o državi s ustavom predstavlja deskripciju forme koju neka socijalna zajednica ima, oslobođenu od svakog pokušaja zalaženja u sadržaj i kvalitetu njezinih ustrojbenih i socijalnih rješenja. Jedna od vitalnih pretpostavki ustavne države jest podređenost političke vlasti uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U ustavnoj državi promjene se događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Time se pravo štiti od neposrednog pritiska gole većine, a pojedinac ili uže društvene skupine od nametanja volje većeg kolektiviteta. Ustavna država izraz je pokušaja da se društvo zaštiti od novih totalitarizama. U ustavnoj državi upravo ustav priječi da se politika pretvara u pravni poredak te se na taj način izolira i alijenira od društvenog okruženja. Ustav sadrži i uređuje politička rješenja za problem prava i pravna rješenja za problem politike. Ustav uređuje borbu za vlast predstavnika konkurirajućih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Ustav ne propisuje adresatima što moraju činiti, nego kako to moraju činiti u njegovim granicama. Pritom ustav ne smije limitirati kreativne potencijale demokratske politike kako ne bi postao kočnica društvenog progresa. On na jednak način mora korespondirati politici koja teži ka promjeni društvenih odnosa, kao i onoj koja ima za cilj očuvanje dostignutih vrijednosti. Ustavna država štiti pravo i pravednost od formalno demokratske interesne većine. Ustav je ujedno i generacijski ugovor koji izražava civilizacijski domet društva koje osmišljava, otvoren za nadopune onim generacijama koje dolaze. Ustav ima prednost pred državom koliko god ona bila važna u ostvarivanju njezinih funkcija. U demokratskim državama vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu i u njima ne postoje socijalni uvjeti za pretkonstitucionalnu ili ekstrakonstitucionalnu državnu vlast. Državna tijela nisu svemoćna već su njihove ovlasti ustavom pravno ograničene i funkcionalno-pravno vezane. Ustavna država je suverena prema van, dok iznad ustavom utvrđenog ustrojstva društva ne postoji suverenost bilo koga inoga.

Ustav kao sredstvo političke borbe

Teoretsku distinkciju između anakrone pravne države i moderne ustavne države činim iz razloga što se aktualne političke elite ponašaju kao da u Republici Hrvatskoj Ustava nema. Ustav se upotrebljava kao sredstvo političke borbe ili kao zaštitnik interesa vladajućih. Njegove odredbe tumače se u skladu sa pragmatičnim interesima, a ne na način kako je to propisao njegov članak 3. Vlast se bira prema izbornim pravilima koja su neustavna. Donose se kvasi ustavni, kvasi organski, a u biti bastardni zakoni koji su ustavnopravno vrlo suspektni. Egzemplar opisanog postupanja jest Zakon o pravima nacionalnih manjina, koji je uslijed njegove forme donošenja iznad organskih zakona, a kojima se uzgred rečeno uređuju najvažniji odnosi u društvu kao što je ostvarivanje temeljnih ljudskih prava i određivanje temelja demokratskog ustrojstva. Uz to u svojim javnim istupima neki saborski zastupnici, za što je eklatantan primjer govor predsjednika nekoć slavne hrvatske stranke učinjen na proslavi stogodišnjice šestojanuarske diktature u Zagrebu, svjesno gaze temeljne Ustavne odredbe zagovarajući “bratstvo i jedinstvo Srpskog i Hrvatskog naroda”. Ovdje treba naglasiti kako u Republici Hrvatskoj ne može postojati bratstvo i jedinstvo hrvatskog i bilo koje drugog naroda, iz jednostavnog razloga što je po Ustavu hrvatska država u etničkom smislu država hrvatskog naroda u kojoj žive i pripadnici nacionalnih manjina. Ako se pak mislilo o bratstvu i jedinstvu hrvatskog i nekog drugog naroda iz sastava bivše SFRJ koji živi u svojoj matičnoj državi, tada se radi o svjesnom gaženju odredbe članka 135. stavka 2. Ustava kojim se prohibira bilo koji oblik udruživanja s jugoslavenskim ili  balkanskim državnim tvorbama.

Oko temeljnog ustrojstva hrvatske države nema pogađanja i ono mora biti onakvo kavo je ustavom određeno. Nepromišljenost ili neznanje aktera na političkoj sceni ne može biti opravdanje za odstupanje od društvenog konsenzusa sadržanog u članku 1. Ustava prema kojem je Republika Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih državljana koji tu vlast ostvaruju izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

Državni suverenitet, originarnost vlasti i sloboda kao ideal

Nadalje, da bi neka državna tvorba mogla egzistirati i napredovati ona mora biti suverena i slobodna.

Najkraće rečeno, suverena država je ona koja samostalno donosi Ustav i zakone. Suverenitet je pojam kojim se označava pravo na neograničeno vršenje vlasti na određenom teritoriju. Unutarnji suverenitet podrazumijeva da je državna vlast najviša, neograničena i nedjeljiva. Vlast je vrhovna kad ne postoji nijedna viša vlast od državne vlasti, odnosno onda kad sve ostale vlasti podliježu autoritetu vrhovne vlasti. Vlast je originarna, odnosno izvorna, kad svoj položaj ne crpi kao derivat iz ovlasti neke druge vlasti. Vlast je neograničena i nedjeljiva kada na određenom prostoru samostalno uređuje društvene odnose prema svojoj volji utemeljenoj na ovlastima nositelja suvereniteta. Iz suverenosti proizlazi pravo na donošenje ustava i zakona, zatim pravo na uređenje vojne službe, pravo na uređenje monetarne politike i carina te pravo na određivanje simboličkih akata kao što su državno znakovlje, himna, zastava ili grbovi. Vanjski suverenitet predstavlja stanje u kojem je država kao pravna osoba sui generis nezavisna i ravnopravna sa ostalim zemljama. To ujedno znači da ne postoji viša vlast izvan granica suverene države, koja bi imala pravo utjecati na odnose suverene države sa drugim subjektima međunarodnog prava.

Pojam slobode se pak može opisati isključivo strukturalno. Da bi postojala sloboda u nekoj društvenoj zajednici, ona mora biti integralna. Čovjek mora biti slobodan zbog toga što je čovjek, a to se ne može ostvariti u društvu koje nije slobodno, neovisno o činjenici što to nije uslijed razloga koji postoje izvan društva ili unutar njega samog. Slobodna društvena zajednica ne smije biti žrtva jednoumlja kojeg šire kolektivitete unutar nje ili autokratska vlast alijenirana od stvarnog nositelja suvereniteta. Država pak ne smije biti tlačena ni tutorizirana od bilo kojeg drugog vanjskog čimbenika. Najveći neprijatelj slobode je osveta diktatora ili okupatora u stanju društva koje ostavljaju iza sebe.

Sloboda nije društveno stanje već je ona ideal kojem se treba stremiti. Sloboda nikad nije apsolutna. Svi ljudi i kolektiviteti žele biti slobodni, no stvarno će živjeti slobodno samo oni koji znaju bit slobodni. Sloboda ne ovisi o volji vlasti, već o snazi i razvijenosti društva, odnosno o cjelokupnoj društvenoj realnosti. Nema partikularne slobode jer slobodan čovjek može egzistirati samo u društvu koje mu omogućuje kulturni, duhovni, ekonomski i svaki drugi socijalni probitak preko granica pukog preživljavanja. Samosvijest društva i politike te zrelost spoznaje o vlastitim vrijednostima, preduvjet su slobode pojedinca ali i izvorište spoznaje potrebe o preuzimanju odgovornosti za vlastito djelanje. Nema slobodnog pojedinca ni slobodnog društva u kojemu nije uvedena demokratska vladavina utemeljena na  općenarodnom djelovanju usmjerenom ka postizanju općeg boljitka.

Dakle opće pretpostavke mogućnosti razvoja društva su opstojnost demokratske suverene i slobodne ustavne države. Kako bi smo živjeli demokraciju, odnosno kako bi smo imali normalno društvo koje ima predispozicije za egzistenciju i razvoj trebaju se oživotvoriti u hrvatskom društvu i neki drugi posebni nama svojstveni čimbenici, koji svaki za sebe predstavlja zapreku društvenog napretka.

Izborni sustav valja temeljito redefinirati

Prva zapreka je sustavne naravi, a svoju pojavnost ima u nakaradnom izbornom zakonodavstvu. Izborni sustav valja temeljito redefinirati, kako na ustavnoj, tako na zakonskoj razini. Da je izborno zakonodavstvo Republike Hrvatske u nesuglasju sa Ustavom, već je potvrdilo ustavno tijelo sui generis koje je prema odredbama sadržanim u članku 125. Ustava nadležno za očuvanje supremacije Ustava u društvu. Kako bi se dobio pravičan izborni sustav izmjenama Ustava i zakona treba iz izbornog procesa izbaciti fiksne kvote, posebne izborne jedinice, pretjerani broj izbornih jedinica sa velikim odstupanjem u opsegu biračkog tijela, visoke izborne pragove te nepravedne metode preraspodjele “propalih” glasova. Izborno zakonodavstvo treba mijenjati kako bi se dobila vlast koja će provoditi narodnu volju i štititi nacionalne interese hrvatskog naroda i nacije. Vlast može biti aristokratska, što podrazumijeva vladavinu onih najboljih među nama. Vlast može biti i demokratska što podrazumijeva vladavinu matematičke većine. Oba oblika vladavine mogu se pretvoriti u svoju suprotnost. Prvi u tiraniju manjine nad većinom, dok se drugi oblik može pretvoriti u totalitarizam gdje neuka svjetina prisiljava društvo na uniformnost mišljenja. Stoga je od krucijalne važnosti funkciju predstavljanja narodne volje u parlamentu prepustiti osobama iz čijeg se lika i djela nedvojbeno može zaključiti o temeljnim odrednicama njihovog političkog djelovanja. Biranje osobe, a ne stranačkog aparatčika bio bi preduvjet za određivanje sadržaja državne politike, ali i za raspodjelu novca poreznih obveznika. Glasovanje po inerciji za velike političke opcije i bezimene liste trebalo bi postati anakronim činom. Vodilja bi trebala biti stvarna i djelatna opredijeljenost kandidata za zastupničku funkciju izvršavati sve potrebne radnje radi beskompromisne protekcije narodne volje i nacionalnih interesa.

Sudstvo i Državno odvjetništvo – funkcije trebaju obnašati sposobni a ne podobni.

Druga društvena pojavnost koju treba normativno redefinirati jest pravosuđe. Pri tome treba odvojiti štetu koju po hrvatsko društvo čini sudbena vlast u odnosu na onu koju čini državno odvjetništvo. U Republici Hrvatskoj je državna vlast ustrojena na načelu trodiobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Sudbenu vlast obavljaju sudovi. Sudbena vlast je samostalna i neovisna. Sudovi u Hrvatskoj sude na temelju Ustava, zakona i međunarodnih ugovora koji su dio pravnog poretka Republike Hrvatske, pri čemu je primarna funkcija ove vlasti primjena i tumačenje zakona.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je prema Ustavu Republike Hrvatske samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona. Državno odvjetništvo je jedinstveno pravosudno tijelo koje se ustanovljuje za cijelo područje Republike Hrvatske, a na čelu kojega se nalazi Glavni državni odvjetnik kojeg Sabor bira na prijedlog Vlade i nadležnog saborskog odbora na mandat u trajanju od 4 godine. Državno odvjetništvo ustrojeno je strogo hijerarhijski, pa prema tome općinska državna odvjetništva podređena su županijskim državnim odvjetništvima, a ova Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Samostalnost sudbene vlasti osigurava, sukladno članku 121. stavku 2. Državno sudbeno vijeće (DSV). Uspostavom DSV-a, kadrovska politika sudbene vlasti izdvojena je iz dometa ovlasti zakonodavnog tijela. Slabosti u radu sudbene vlasti ovdje se mogu relativno lagano ukloniti ozbiljenjem već pomalo otrcane maxime prema kojoj funkcije trebaju obnašati sposobni a ne podobni. Nepotizam je bolest modernog svijeta, pa tako svoju pojavnost ova društvena neželjena anomalija ima i u Hrvatskoj. No, teško se oteti dojmu kako zbog nasljeđa balkanske krčme njezini oblici u nas poprimaju čudovišne razmjere. Raduje činjenica kako sive eminencije u hrvatskom pravosuđu svojom bahatošću ogrnutom u lažnu nedodirljivost, uopće ne skrivaju učinke svoje prljave rabote. Tim će ih biti lakše identificirati, locirati, uhititi i transferirati kad se za to stvor objektivne prilike.

Međutim kod ustavnog uređenja Državnog odvjetništva stvar je malo kompliciranija. Ovdje je razvidno već na razini ustavnih određenja miješanje u kadroviranje pravosudnog tijela od strane egzekutive i legislative. Time se državno odvjetništvo čini profesionalno i politički ovisnim o poziciji na vlasti. Miješanje legislative i egzekutive u pravosuđe, zapravo je ustavno suspektno ali je ujedno moćno oružje pretvaranja državnih institucija u instrument vođenja politike ili u mašineriju pogodnu za eliminaciju neistomišljenika. Da bi Republika Hrvatska postala ustavna država treba se osigurati jednaka pravda za sve. Poglavito u domeni kaznenopravne prirode, gdje jednakost tretmana počinitelja kaznenih djela mora biti conditio sine qua non društvene pravde. Ovdje je neophodno izvršnu i zakonodavnu vlast isključiti iz izbora državnog odvjetnika i to prepustiti struci, kako god ponekad i kadrovska rješenja te iste struke nisu bez mane. Pogreške tijela koja nisu neposredno involvirana u prakticiranje vlasti uvijek su manja od onih koje čini vlast kada instrumentalizira tijela pravosuđa u osobnu korist ili u korist partikularnih političkih interesa.

Treći proces kroz koji hrvatsko društvo mora neminovno proći jest lustracija. Izvorno je lustracija pojam iz starorimske religije koji je označavao obredno čišćenje od grijeha, ispitivanje savjesti i pomirenje. Starorimska lustracija provođena je nakon događaja kao što su krvoprolića, dodiri s pokojnikom i slično. Lustrirane su bivale osobe, životinje i stvari u određenim prilikama, osobito prije nego što će ući ili biti unesene u posvećeno mjesto. Danas se pod pojmom lustracije podrazumijeva provjera i uklanjanje iz javnog i političkog života onih osoba koje su bile aktivne u službi totalitarnih režima. Lustraciju su nakon pada željezne zavjese od svih bivših komunističkih zemalja najdosljednije provele Poljska, koja je potom doživjela i najveći rast gospodarstva i svog geopolitičkog utjecaja te Njemačka u svom istočnom dijelu.

Iako i vrapci na granama znaju za rezoluciju Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, kod nas još uvijek ima onih kojima je Tito bio i ostao jedini političar dostojan štovanja. Doista je veliki broj razno raznih sljedbenika Titovog lika i djela koji ispunjavaju medijski prostor ditirambima o njegovoj blagoj naravi prema Hrvatima i prekrasnoj zemlji kojoj je bio na čelu i u kojoj je samoprijegornim radom do kasno u noć izgrađivao socijalizam sa ljudskim likom kakovog nije bilo nigdje na svijetu. Ujedno nas uvjeravajući kako veličina njegovog dijela svakako opravdava i kolateralne žrtve, nešto preko pola milijuna Hrvata, koji su podlegli njegovoj silnoj dobroti.

Za lustraciju nikad nije kasno

No, za one koji smatraju kako bajkama nije mjesto u politici treba ponoviti da u spomenutoj rezoluciji Europski parlament poziva “sve komunističke ili post-komunističke stranke da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.” Zbog protivljenja komunjara u vlastitim redovima rezolucija je osudili zločine, ali je propustila dati preporuke vladama kako lustraciju konkretno provesti. Deklaratorno se spomenutoj rezoluciji pridružio i Sabor osuđujući zločine počinjene tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine. U točki 11. i 12. ove deklaracije Sabor se pridružio Parlamentarnoj Skupštini Vijeća Europe u snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima uz istodobno izražavanje sućuti, razumijevanja i priznanja žrtvama tih zločina u Republici Hrvatskoj.

No, svi spomenuti akti su ostali mrtvo slovo na papiru zbog izostanka djelatne akcije sanitarnog čišćenja javnih funkcija od onih čije se neetičko djelovanje u prošlosti i kršenje temeljnih ljudskih prava sa pozicija komunističkih vlastodržaca nikako ne može opravdati. Iako ima i drugačijih stavova, dijelim mišljenje s onima koji tvrde da za lustraciju nikad nije kasno. Lustrirati treba sve one koji mogu utjecati na opetovano oživljavanje lažnih mitova, a koji nabijaju kolektivne komplekse hrvatskom narodu i iskrivljavaju nacionalnu povijest u korist tuđih interesa. Obrazovanje i medijski prostor ne mogu servisirati pojedinci ukaljani grijehovima prošlosti. O nemogućnosti sudjelovanju takvih u državnoj vlasti ili državnoj upravi izlišno je govoriti jer je potreba njihovog uklanjanja notorna činjenica.

Pravoslavlje – Svetosavlje – Hrvatska pravoslavna crkva

Na kraju, kao četvrtu važnu i nužnu aktivnost u hrvatskoj državi cijenim uspostavu hrvatske pravoslavne crkve. Pravoslavlje ili ortodoksija je jedno od glavnih ogranaka kršćanstva uz katolicizam i protestantizam. Termin pravoslavna ili ortodoksna za vjeru i Crkvu isticao se na europskom istoku da bi označio pristajanje uz pravovjerje i odbacivanje hereza. Antagonizam između Rima i Carigrada, politika cezaropapinstva bizantskih careva, razlike u obredima, jeziku, formuliranju dogmi, crkvenoj disciplini ili celibatu, doveli su 1054.g. do konačnog razilaženja pravoslavlja i zapadne Crkve. Danas u pravoslavlju postoji više neovisnih crkava. Na čelu im stoji patrijarh ili arhiepiskop te arhijerejski sabor ili zbor svih episkopa. Najugledniji je Carigradski patrijarh koji nosi titulu Ekumenskog patrijarha. Neovisna crkva dijeli se na eparhije kojima upravlja episkop, a eparhija se dijeli na parohije kojima upravlja paroh. Za razliku od Katoličke crkve, pravoslavlje je razvilo nacionalne i državne autokefalne crkve. U pravoslavnom kršćanstvu autokefalnom se smatra ona pravoslavna crkva, koja u upravnom smislu ne potpada ni pod kakvu višu crkvenu organizaciju. Nosilac te samostalnosti je episkopat. Osnovna jezgra autokefalnosti je da rukopoloženje (hirotoniju) vrše sami episkopi te crkve. Pravoslavna vjera je po svom sadržaju jedinstvena i nedjeljiva, dok su pravoslavne crkve kao institucije uređene po teritorijalnom principu i vezane su za državu.

Po popisu stanovništva iz 2011. godine u Hrvatskoj živi 16.647 Hrvata pravoslavnih kršćana. Danas ne postoji autokefalna hrvatska pravoslavna crkvena organizacija, što se kao stanje treba odmah uskladiti s Ustavnim odredbama kojima se jamči pravo zaštite foruma internuma pojedinca (njegov intelektualni i duhovni integritet) kao i njegovog foruma publica (sloboda vjeroispovjedi).

S druge strane, ustavno pravo na prakticiranje vjere, pa tako i pravoslavne, u Republici Hrvatskoj je trenutno pretežito moguće samo kroz djelovanje Srpske pravoslavne crkve, koja pak ne djeluje prema načelima pravoslavlja, već prema principima svetosavlja. Svetosavlje je pravoslavno kršćanstvo srpskog stila i iskustva utemeljeno na liku i djelu Svetog Save, a kao srpsko teološko usmjerenje razvilo se je tijekom 30-ih godina prošlog stoljeća. Iako je pravoslavlje među Srbima bilo prisutno i prije Svetog Save, njegovi poštovaoci smatraju da je tek zahvaljujući njegovoj revnosti pravoslavlje proželo srpsko narodno biće i osposobilo ga za njegovanje autentične kršćanske kulture. U kontekstu povijesnog perioda Nemanjića, neki definiraju svetosavlje kao “državnom silom nametnuto pravoslavlje”. U današnje vrijeme, prisutno je svođenje svetosavlja na desnu političku ideologiju koja se naziva “svetosavski nacionalizam”.

Od balkanskih ratova naovamo, postoji jedna konstanta u srpskoj politici, a to je srpski ekspanzionizam. Za svoj objekt ova politika je imala teritorije koji su pripadali Bugarskoj, a i danas je razvidna kroz njezino djelovanje prema Kosovu, dijelovima Makedonije, prema Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini. O pretenzijama srpskog ekspanzionizma prema Hrvatskoj, barem nakon Domovinskog rata, ne treba trošiti riječi. Nažalost, iako je to sa pozicije Srbije legitimna politika, ona u biti nema svoje alternative, čega Republika Hrvatska mora biti svjesna i biti uvijek pripravna odgovoriti na ugroze koje nam sa istoka mogu doći. Opijeni mitom o svojoj snazi i veličini, svi će nositelji vlasti u Srbiji uvijek raditi na povećanju opsega svog teritorija svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju, kao i svim politikama i lažima koje mogu plasirati.

Stoga, svaki srpski ili srbijanski agresivni nacionalizam prakticiran na teritoriju Republike Hrvatske prepreka je reintegraciji srpske nacionalne manjine u naš ustavnopravni poredak. Već zbog navedene činjenice nije prihvatljivo djelovanje Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj kao institucije koja je vezana uz vlast i teritoriji svoje matične države. Na teritoriju Republike Hrvatske ona djeluje kao uljez. Ujedno, sukladno svojim pravnim pravilima Srpska pravoslavna crkva u svojem poslanju ne poštuje cjelovitost i teritorijalni integritet Republike Hrvatske, niti poštuje hrvatski narod te neprestano djeluje na izazivanju tenzija i ekumenske netolerancije. Pri čemu je irelevantno čini li to na vlastitu pobudu ili u sprezi sa srbijanskim vlastima. Stoga se čini nužnim u Republici Hrvatskoj pravo pravoslavnih vjernika urediti na način kako je to primjerice učinila Ukrajinska pravoslavna crkva.

Ništa ne pada s neba bez truda i muke

Iz svega do sada iznijetoga nameće se zaključak kako u sadašnjoj konstelaciji snaga, Republika Hrvatska nema minimalne preduvjete za razvoj i prosperitet. Osim što moramo mijenjati sebe i svoju svijest dobrano okovanu komunističko-globalističkim mentalnim manipulacijama te svoju percepciju o akcijama koje su nužne za uspostavljanje pravednog i slobodnog društva, moramo smoći snage pronaći društveni konsenzus o temeljima društvene zajednice u kojoj živimo. Demokracija, sloboda, suverenitet i ustavom uređena država, ne nastaju same od sebe inercijom, već dugotrajnim i mukotrpnim radom na njihovom ozbiljenju. Kao i svatko od nas u osobnom životu, tako se i društvo mora izboriti za život dostojan čovjeka, jer ništa ne pada s neba bez truda i muke. Poželjno bi bilo shvatiti da smo povijesno gledano veliki, ali malobrojan narod. Veliki upravo toliko da možemo biti ravnopravni svima drugima te da o svojoj sudbini možemo odlučivati samostalno i neovisno. U svom djelovanju moramo se prisjetiti tekovina naših starih i držati se u političkom djelovanju načela “obliti privatorum publica curat” (svoje privatne interese ostavite po strani, a snagu usmjerite na zadovoljenje javnog interesa). Vlast pak trebaju obnašati najbolji među nama ili barem oni čija je stručnost i moralnost neupitna. Zasluge u ostvarivanju općeg interesa treba nagraditi, ali isto tako svako mora podnijeti teret za učinjene grijehe u prošlosti kroz provođenje transparentnog postupka pred neovisnim institucijama sustava i izricanje odgovarajuće sankcije. U cilju uspostave društva prožetog tolerancijom svaka država i svaki narod ima se pravo braniti od onih koji nabrojane vrednote ugrožavaju ili onih koji uporno osporavaju njihova suverena prava. Izopćenje takvih pojavnosti iz hrvatskog društva nije pitanje tolerancije, već je to društveni imperativ.

No, nije sve ipak tako crno da bi trebali gubiti nadu. Ciljevi se znaju, a i sredstva za njihovo ostvarivanje nisu tajna. Potrebno je u slijedećem izbornom ciklusu ostvariti pobjedu dostatnu za pokretanje promjena, dajući povjerenje onima koji ga zaslužuju.

dr. sc. Dubravko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko si ti, Efraime Zuroffe, da sudiš svetom Stepincu

Objavljeno

na

Objavio

Spomen-ploči Alojziju Stepincu nije mjesto nigdje u svijetu, a kamoli u Jeruzalemu. Učinit ću sve što mogu da što prije bude uklonjena – izjavio je ovih dana za srpski Kurir Efraim Zuroff, čelnik Centra Simon Wiesenthal.

Zuroffa, kojem godi kad ga nazivaju posljednjim lovcem na naciste, u Srbiji inače prate sa zanimanjem i uvažavanjem jer je vjerojatno jedini nesrbin u svijetu koji ima razumijevanja za genocid u Srebrenici.

Zločin u Srebrenici, ustvrdio je Efraim prije nekoliko godina, pogrešno se tumači. Po njemu, to nije bio genocid jer su ondje, kako je ustvrdio, srpske snage sredinom srpnja 1995. “oslobodile žene i djecu i nisu ih ubile”. Kad ovo pročitate, zamalo da vas ne spopadne bijes, jer je poznato kako su pripadnici Vojske Republike Srpske, paravojne formacije Škorpioni, pod vodstvom zloglasnog generala Ratka Mladića, pobili 8372 muškarca bošnjačke narodnosti.

Kolike su majke, žene i djecu zavili u crno do konca života, to Zuroffu uopće nije važno, kao da se osvrće na ona Isusova čuda umnažanja kruha, kad je nahranio mnoštvo ljudi, a evanđelist Ivan, pravi Židov, navodi kako je samo muškaraca bilo oko pet tisuća.

Esther Gitman, američka povjesničarka židovskog podrijetla, koja se već dugo bavi temama Drugog svjetskog rata, osobito događajima koji su se zbivali u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, napisala je više knjiga u kojoj ističe ulogu blaženog Alojzija Stepinca u spašavanju Židova u NDH. O Zuroffu i njemu sličnima Gitman je svojedobno izjavila: “Žao mi je što je tako puno priča o Stepincu koje se iznose bez ikakvih dokaza, a pogotovo što neki povjesničari iz Izraela, poput Efraima Zuroffa, Gideona Greifa i drugih, falsificiraju povijest. Ja ne mogu razumjeti zbog čega to rade, je li riječ o nekom prestižu, novcu, što li, no nedavno su ponovili da je Stepinac zločinac, da je bio dio ustaškog režima, što nije istina.”

Štoviše, Gitman otvoreno optužuje Srbe da iskrivljavaju povijest, Zuroff i Greif im u tome pomažu, a zna se tko su bili pokretači antisemitizma u Jugoslaviji, pojedinci i društvene grupe sa srpske strane.

Spomen-ploča postavljena je 27. travnja ove godine na inicijativu Hrvatske magistralne delegacije Viteškog reda Svetoga groba jeruzalemskog, čiji je zaštitnik blaženi Alojzije Stepinac. Nalazi se na ulazu u kapelu u Austrijskom gostinjcu u Via Dolorosa, kojom je Stepinac 23. srpnja 1937. nosio križ tijekom križnog puta hrvatskih hodočasnika. Istim onim “putem suza” kojim je Isus Krist prošao prije raspeća na Golgoti.

Međutim, Zuroff je kasno doznao za spomen-ploču hrvatskome blaženiku, pa nije uspio spriječiti njezino otkrivanje. “To je odvratno. Ne znam tko je to učinio i tko je to mogao učiniti, vrlo sam tužan”, istaknuo je i poručio: “Ne mogu uzeti čekić i razbiti ploču, ali ću učiniti sve što je u mojoj moći da ona bude skinuta.”

E, pa nemaš baš toliku moć, nisi bog, Efraime Zuroffe. I tko si ti da sudiš svetome Alojziju Stepincu?!

Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina – Zašto se hrvatska vlast brani od hrvatskog iseljeništva

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedna i aktivna ministrica Divjak uspjela je uznemiriti i naljutiti i aktiviste hrvatskog iseljeništva. Nemir potječe od spoznaje da ministrica u vrijeme ljetnih odmora pokušava, a možda će i uspjeti, zaustaviti ili barem odgoditi uvođenje Studija demografije i hrvatskog iseljeništva na Hrvatskim studijima, u izradi čije koncepcije i programa je, uz domaće, sudjelovalo i više hrvatskih stručnjaka iz iseljeništva, koji je prošao sve procedure pred međunarodnim i domaćim instancijama i trebao bi započeti ove jeseni.

Ljutnju među angažiranim iseljenicima, pa i onima povezanima u Hrvatski svjetski kongres, izazvao je ministričin dopis Sveučilištu od 31. srpnja, u kojem su prepoznali nakanu odugovlačenja s upisom novog studija u Upisnik studijskih programa.

Zato na različite načine, što pismeno, što usmeno, oni pokušavaju ukazati premijeru Plenkoviću da ministrica znanosti minira projekt koji se odnosi upravo na njegova dva deklarirana strateška prioriteta – demografiju i iseljeništvo. Jer to je trenutačno jedini put kojim se može deaktivirati ministričina mina – praviti se da vjerujete da drug Tito nije znao što rade oni “dolje”.
Ja ne vjerujem da “drug Tito” ne zna što radi drugarica ministrica i ne vjerujem da su mu demografija i hrvatsko iseljeništvo ikakvi prioriteti.

Osim u nekoliko prigodnih i ispraznih rečenica i prigodnih humanitarnih darivanja, u stvarnosti nikada nije djelom pokazao da ga iseljeništvo uopće zanima kao hrvatski razvojni potencijal. Vjerujem i da je ministrica Divjak u svemu što čini vjerni provoditelj stvarne, a iz političkih razloga pritajene političke agende “druga Tita”. Pa tako i kada je riječ o naoko malenom projektu osnivanja Studija demografije i hrvatskog iseljeništva. No voljela bih da je moje vjerovanje krivo. Da izazvani “drug Tito” prozbori “drugarice, bogamu, dosta je”.

Međutim, povijest odnosa prema hrvatskom iseljeništvu pokazuje da su ovakve naoko sitne podvale i opstrukcije poput ministričina zaustavljanja Studija demografije i iseljeništva, dio vrlo sustavne politike, koja ne traje ni tri, ni trideset, ni pedeset, ni sedamdeset, već punih stotinu godina. Hrvatski kulturni i nacionalni identitet i hrvatska intelektualna elita okrenuta zapadnim vrijednostima, formirana ponajprije, ali ne isključivo, na nekadašnjoj austrougarskoj tradiciji, najveći su protivnik i najveća prepreka velikosrpskom projektu u jugoslavenskom pakiranju. Bili su to u prvoj Jugoslaviji, u kojoj je velikosrpski projekt bio zaogrnut južnoslavenskom odorom, u drugoj Jugoslaviji, u kojoj je odora bila revolucionarna, kao i danas, kada je ta odora postala regionalna.

Hrvatska nije slučajno jedina europska država koja nakon pada komunizma praktički nije (is)koristila potencijal svojeg iseljeništva. Osim u prvih pet-šest godina, kada je iseljeništvo bilo jedan od glavnih donatora za obranu države i lobista za njezino međunarodno priznanje, i kada je predsjednik Tuđman uistinu imao snage provoditi koncepciju hrvatske pomirbe. No čim je država postala stvarnost, a stara se duboka (projugoslavenska) država konsolidirala u novome sustavu i preuzela ga, i oni rijetki iseljenici koji su ušli u državni sustav motivirani su da iz njega izađu. A nakon promjene vlasti 2000. su i doslovce pometeni. Poduzetnicima iz iseljeništva, koji su pokušavali pokrenuti poslovne projekte u Hrvatskoj, sustavno je pokazivano da nisu dobrodošli. Oni koji su u SAD-u, u Australiji ili u Latinskoj Americi iz ničega stvorili sve, u Hrvatskoj su mogli samo – sve pretvoriti u ništa.

Hrvatska je posebna i po tome što su poslovno-financijski i akademsko-znanstveni resursi iseljeništva puno veći od onih unutar države. Dakle, glavni hrvatski razvojni potencijali i razvojni resursi veći su izvan države nego u državi. A država, u smislu izvršne vlasti i državne uprave, godinama radi na tome da tako i ostane – da ti resursi nikada ne prijeđu hrvatsku granicu. Osim možda na prigodni okrugli stol s domjenkom.

Na prvi pogled, netko bi pomislio da su oni koji upravljaju državom potpuno nerazumni. No oni su zapravo vrlo racionalni. Država kojom upravljaju umreženi i obnovljeni izdanci jugokomunističke duboke države i u kojoj sedamdeset posto poslovanja izravno ili neizravno čini poslovanje s državom, ne treba na upravljačkim pozicijama doktore s Harvarda, poduzetnike iz Sydneyja ili financijaše iz Vancouvera. To su mjesta predodređena za diplomce stare KOS-ove Pančevačke akademije i sličnih škola, kao i za njihove potomke s pančevačkim atestom. Istina, taj sustav, kao kvazikapitalistička replika komunističke dogovorne ekonomije, nužno ide prema bankrotu, urušavanju i svome kraju, baš kao i njegov komunistički prethodnik.

Ali pančevački diplomanti očito računaju da će i nakon urušavanja oni opet ostati na vrhu – makar ruševine. Zato im je važno držati pozicije i održavati klijentelistički sustav do kraja. I držati što dalje od sebe hrvatsko iseljeništvo, osobito intelektualnu i poslovnu elitu. Uz koju bi se vidjelo koliko je cijela ta aktualna hrvatska upravljačka i kvaziintelektualna elita jedno veliko, napuhano, ideološki kontaminirano – ništa.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari