Pratite nas

Kolumne

dr. sc. Dubravko Ljubić: Zašto se Hrvatska država ne može razvijati u pravcu moderne ustavne države

Objavljeno

na

Sto godina srpskog i srbijanskog terora na hrvatskom tlu i genocida nad hrvatskim narodom, ostavilo je mnoštvo posljedica na odvijanje političkog i društvenog života kojima i danas svjedočimo. Gotovo tri desetljeća od proglašenja samostalnosti hrvatski narod još se uvijek bori sa svojim demonima, odnosno protiv mentalnih sclavusa i servusa u svojim redovima, kao i protiv onih duša izgubljenih u jugonostalgičarskim bespućima. Ujedno je prisiljen braniti se od nastavka srpske i srbijanske agresije vođene drugim sredstvima.

Međutim, nemogućnost prevladavanja opstrukcija tijekom pokušaja uspostave istinskog demokratskog društva zapravo proizlazi iz naših boljki i slabosti. Još je A.G. Matoš uporno u svojim stihovima upozoravao na sklonost djela hrvatskog naroda slijediti lik i djelo Jude Iškariotskog, odnosno iskazivati svoj vazalski ili sužanjski mentalitet svakom tko je to od nas tražio. Navek su Hrvati mišljenja bili kako su bolji sluge nego gospodari.

Zapravo Hrvatska obiluje onima koji svoju neučinkovitost opravdavaju time što smo “malen narod” pa stoga moramo bespogovorno slušati moćnije od sebe bilo da se oni nalaze u Beogradu, Pešti, Beču ili Briselu. Poltroni u navodno našoj narodnoj vlasti, da bi opravdali svoje promašaje, brišu nam i iskrivljavaju povijest, skrnave nam svetinje, uništavaju nam duh, a teritorije krčme šakom i kapom. Većina hrvatskog naroda to promatra bolno i šutke, pitajući se kako pronaći izlaz i što nam je činiti. Kao da se radi o gordijskom čvoru, a ne o elementarnom rješavanju društvenih problema koji svoju bit nisu mijenjali od kralja Tomislava na ovamo.

Hrvatska, ako želi biti moderna demokratska ustavna država prije svega mora poštivati svoj Ustav. Da bi država bila demokratska nije dovoljno biti samo pravna država. Pravna država u sebi sintetizira i državu i pravo čineći ih međusobno zavisnim. U pravnoj državi je vlast vezana zakonima koje donosi. Teoretski, svaka država je pravna država, neovisno o njezinu demokratskom ili diktatorskom ustrojstvu. Međutim, ideja pravne države konceptualni je pojam koji pripada više sferi esencije nego realnosti. Ona je rođena u okrilju imperijalne njemačke države 19. stoljeća te je u njoj još uvijek dominantna uloga države kao tvorevine koja se ipak nalazi iznad društva. U biti, teorija o pravnoj državi krije u sebi prikriveni etatizam. Stvarni akteri političkog života još uvijek nisu državljani, nego država preko svog zakonodavnog i administrativnog aparata. U pravnoj državi država kreira pravo i dužna je pridržavati se pravila koja sama nameće. Međutim, pri donošenju zakona državna volja nije ograničena nikakvim pravilima, niti na nju mogu utjecati adresati tih zakona. U pravnoj državi ne postoji apsolutna konstitucionalna kontrola zakonodavnog procesa, nego se u njoj isključivo inzistira na poštivanju pravnog sustava od strane svih. Pravnu državu zapravo obilježava ograničena formalna demokracija. Društveni odnosi u njoj se uređuju na temelju volje matematičke većine. U pravnoj državi društveni odnosi mijenjaju se zakonom, dakle odlukom parlamentarne većine, pri čemu su društvene skupine koje ne dijele isti svjetonazor bez ikakve učinkovite zaštite i neprestano u latentnoj opasnosti postati žrtvom većinske volje.

Ustavna država a ne samovolja suverena ili vladajuće većine

Hrvatska država svoje ustrojstvo treba utemeljiti na onoj društvenoj tvorbi koja se u pravnoj teoriji označava pojmom Ustavna država. U pravilu, svaka država ima ustav, odnosno osnovne odredbe koje se bave temeljima njezina ustrojstva i osnovama unutar nje uspostavljenih društvenih odnosa. Međutim, puka činjenica da neka država ima ustav još ne govori o karakteru društva kojeg ona uobličava. Govoriti o državi s ustavom predstavlja deskripciju forme koju neka socijalna zajednica ima, oslobođenu od svakog pokušaja zalaženja u sadržaj i kvalitetu njezinih ustrojbenih i socijalnih rješenja. Jedna od vitalnih pretpostavki ustavne države jest podređenost političke vlasti uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U ustavnoj državi promjene se događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Time se pravo štiti od neposrednog pritiska gole većine, a pojedinac ili uže društvene skupine od nametanja volje većeg kolektiviteta. Ustavna država izraz je pokušaja da se društvo zaštiti od novih totalitarizama. U ustavnoj državi upravo ustav priječi da se politika pretvara u pravni poredak te se na taj način izolira i alijenira od društvenog okruženja. Ustav sadrži i uređuje politička rješenja za problem prava i pravna rješenja za problem politike. Ustav uređuje borbu za vlast predstavnika konkurirajućih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Ustav ne propisuje adresatima što moraju činiti, nego kako to moraju činiti u njegovim granicama. Pritom ustav ne smije limitirati kreativne potencijale demokratske politike kako ne bi postao kočnica društvenog progresa. On na jednak način mora korespondirati politici koja teži ka promjeni društvenih odnosa, kao i onoj koja ima za cilj očuvanje dostignutih vrijednosti. Ustavna država štiti pravo i pravednost od formalno demokratske interesne većine. Ustav je ujedno i generacijski ugovor koji izražava civilizacijski domet društva koje osmišljava, otvoren za nadopune onim generacijama koje dolaze. Ustav ima prednost pred državom koliko god ona bila važna u ostvarivanju njezinih funkcija. U demokratskim državama vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu i u njima ne postoje socijalni uvjeti za pretkonstitucionalnu ili ekstrakonstitucionalnu državnu vlast. Državna tijela nisu svemoćna već su njihove ovlasti ustavom pravno ograničene i funkcionalno-pravno vezane. Ustavna država je suverena prema van, dok iznad ustavom utvrđenog ustrojstva društva ne postoji suverenost bilo koga inoga.

Ustav kao sredstvo političke borbe

Teoretsku distinkciju između anakrone pravne države i moderne ustavne države činim iz razloga što se aktualne političke elite ponašaju kao da u Republici Hrvatskoj Ustava nema. Ustav se upotrebljava kao sredstvo političke borbe ili kao zaštitnik interesa vladajućih. Njegove odredbe tumače se u skladu sa pragmatičnim interesima, a ne na način kako je to propisao njegov članak 3. Vlast se bira prema izbornim pravilima koja su neustavna. Donose se kvasi ustavni, kvasi organski, a u biti bastardni zakoni koji su ustavnopravno vrlo suspektni. Egzemplar opisanog postupanja jest Zakon o pravima nacionalnih manjina, koji je uslijed njegove forme donošenja iznad organskih zakona, a kojima se uzgred rečeno uređuju najvažniji odnosi u društvu kao što je ostvarivanje temeljnih ljudskih prava i određivanje temelja demokratskog ustrojstva. Uz to u svojim javnim istupima neki saborski zastupnici, za što je eklatantan primjer govor predsjednika nekoć slavne hrvatske stranke učinjen na proslavi stogodišnjice šestojanuarske diktature u Zagrebu, svjesno gaze temeljne Ustavne odredbe zagovarajući “bratstvo i jedinstvo Srpskog i Hrvatskog naroda”. Ovdje treba naglasiti kako u Republici Hrvatskoj ne može postojati bratstvo i jedinstvo hrvatskog i bilo koje drugog naroda, iz jednostavnog razloga što je po Ustavu hrvatska država u etničkom smislu država hrvatskog naroda u kojoj žive i pripadnici nacionalnih manjina. Ako se pak mislilo o bratstvu i jedinstvu hrvatskog i nekog drugog naroda iz sastava bivše SFRJ koji živi u svojoj matičnoj državi, tada se radi o svjesnom gaženju odredbe članka 135. stavka 2. Ustava kojim se prohibira bilo koji oblik udruživanja s jugoslavenskim ili  balkanskim državnim tvorbama.

Oko temeljnog ustrojstva hrvatske države nema pogađanja i ono mora biti onakvo kavo je ustavom određeno. Nepromišljenost ili neznanje aktera na političkoj sceni ne može biti opravdanje za odstupanje od društvenog konsenzusa sadržanog u članku 1. Ustava prema kojem je Republika Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih državljana koji tu vlast ostvaruju izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

Državni suverenitet, originarnost vlasti i sloboda kao ideal

Nadalje, da bi neka državna tvorba mogla egzistirati i napredovati ona mora biti suverena i slobodna.

Najkraće rečeno, suverena država je ona koja samostalno donosi Ustav i zakone. Suverenitet je pojam kojim se označava pravo na neograničeno vršenje vlasti na određenom teritoriju. Unutarnji suverenitet podrazumijeva da je državna vlast najviša, neograničena i nedjeljiva. Vlast je vrhovna kad ne postoji nijedna viša vlast od državne vlasti, odnosno onda kad sve ostale vlasti podliježu autoritetu vrhovne vlasti. Vlast je originarna, odnosno izvorna, kad svoj položaj ne crpi kao derivat iz ovlasti neke druge vlasti. Vlast je neograničena i nedjeljiva kada na određenom prostoru samostalno uređuje društvene odnose prema svojoj volji utemeljenoj na ovlastima nositelja suvereniteta. Iz suverenosti proizlazi pravo na donošenje ustava i zakona, zatim pravo na uređenje vojne službe, pravo na uređenje monetarne politike i carina te pravo na određivanje simboličkih akata kao što su državno znakovlje, himna, zastava ili grbovi. Vanjski suverenitet predstavlja stanje u kojem je država kao pravna osoba sui generis nezavisna i ravnopravna sa ostalim zemljama. To ujedno znači da ne postoji viša vlast izvan granica suverene države, koja bi imala pravo utjecati na odnose suverene države sa drugim subjektima međunarodnog prava.

Pojam slobode se pak može opisati isključivo strukturalno. Da bi postojala sloboda u nekoj društvenoj zajednici, ona mora biti integralna. Čovjek mora biti slobodan zbog toga što je čovjek, a to se ne može ostvariti u društvu koje nije slobodno, neovisno o činjenici što to nije uslijed razloga koji postoje izvan društva ili unutar njega samog. Slobodna društvena zajednica ne smije biti žrtva jednoumlja kojeg šire kolektivitete unutar nje ili autokratska vlast alijenirana od stvarnog nositelja suvereniteta. Država pak ne smije biti tlačena ni tutorizirana od bilo kojeg drugog vanjskog čimbenika. Najveći neprijatelj slobode je osveta diktatora ili okupatora u stanju društva koje ostavljaju iza sebe.

Sloboda nije društveno stanje već je ona ideal kojem se treba stremiti. Sloboda nikad nije apsolutna. Svi ljudi i kolektiviteti žele biti slobodni, no stvarno će živjeti slobodno samo oni koji znaju bit slobodni. Sloboda ne ovisi o volji vlasti, već o snazi i razvijenosti društva, odnosno o cjelokupnoj društvenoj realnosti. Nema partikularne slobode jer slobodan čovjek može egzistirati samo u društvu koje mu omogućuje kulturni, duhovni, ekonomski i svaki drugi socijalni probitak preko granica pukog preživljavanja. Samosvijest društva i politike te zrelost spoznaje o vlastitim vrijednostima, preduvjet su slobode pojedinca ali i izvorište spoznaje potrebe o preuzimanju odgovornosti za vlastito djelanje. Nema slobodnog pojedinca ni slobodnog društva u kojemu nije uvedena demokratska vladavina utemeljena na  općenarodnom djelovanju usmjerenom ka postizanju općeg boljitka.

Dakle opće pretpostavke mogućnosti razvoja društva su opstojnost demokratske suverene i slobodne ustavne države. Kako bi smo živjeli demokraciju, odnosno kako bi smo imali normalno društvo koje ima predispozicije za egzistenciju i razvoj trebaju se oživotvoriti u hrvatskom društvu i neki drugi posebni nama svojstveni čimbenici, koji svaki za sebe predstavlja zapreku društvenog napretka.

Izborni sustav valja temeljito redefinirati

Prva zapreka je sustavne naravi, a svoju pojavnost ima u nakaradnom izbornom zakonodavstvu. Izborni sustav valja temeljito redefinirati, kako na ustavnoj, tako na zakonskoj razini. Da je izborno zakonodavstvo Republike Hrvatske u nesuglasju sa Ustavom, već je potvrdilo ustavno tijelo sui generis koje je prema odredbama sadržanim u članku 125. Ustava nadležno za očuvanje supremacije Ustava u društvu. Kako bi se dobio pravičan izborni sustav izmjenama Ustava i zakona treba iz izbornog procesa izbaciti fiksne kvote, posebne izborne jedinice, pretjerani broj izbornih jedinica sa velikim odstupanjem u opsegu biračkog tijela, visoke izborne pragove te nepravedne metode preraspodjele “propalih” glasova. Izborno zakonodavstvo treba mijenjati kako bi se dobila vlast koja će provoditi narodnu volju i štititi nacionalne interese hrvatskog naroda i nacije. Vlast može biti aristokratska, što podrazumijeva vladavinu onih najboljih među nama. Vlast može biti i demokratska što podrazumijeva vladavinu matematičke većine. Oba oblika vladavine mogu se pretvoriti u svoju suprotnost. Prvi u tiraniju manjine nad većinom, dok se drugi oblik može pretvoriti u totalitarizam gdje neuka svjetina prisiljava društvo na uniformnost mišljenja. Stoga je od krucijalne važnosti funkciju predstavljanja narodne volje u parlamentu prepustiti osobama iz čijeg se lika i djela nedvojbeno može zaključiti o temeljnim odrednicama njihovog političkog djelovanja. Biranje osobe, a ne stranačkog aparatčika bio bi preduvjet za određivanje sadržaja državne politike, ali i za raspodjelu novca poreznih obveznika. Glasovanje po inerciji za velike političke opcije i bezimene liste trebalo bi postati anakronim činom. Vodilja bi trebala biti stvarna i djelatna opredijeljenost kandidata za zastupničku funkciju izvršavati sve potrebne radnje radi beskompromisne protekcije narodne volje i nacionalnih interesa.

Sudstvo i Državno odvjetništvo – funkcije trebaju obnašati sposobni a ne podobni.

Druga društvena pojavnost koju treba normativno redefinirati jest pravosuđe. Pri tome treba odvojiti štetu koju po hrvatsko društvo čini sudbena vlast u odnosu na onu koju čini državno odvjetništvo. U Republici Hrvatskoj je državna vlast ustrojena na načelu trodiobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Sudbenu vlast obavljaju sudovi. Sudbena vlast je samostalna i neovisna. Sudovi u Hrvatskoj sude na temelju Ustava, zakona i međunarodnih ugovora koji su dio pravnog poretka Republike Hrvatske, pri čemu je primarna funkcija ove vlasti primjena i tumačenje zakona.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je prema Ustavu Republike Hrvatske samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona. Državno odvjetništvo je jedinstveno pravosudno tijelo koje se ustanovljuje za cijelo područje Republike Hrvatske, a na čelu kojega se nalazi Glavni državni odvjetnik kojeg Sabor bira na prijedlog Vlade i nadležnog saborskog odbora na mandat u trajanju od 4 godine. Državno odvjetništvo ustrojeno je strogo hijerarhijski, pa prema tome općinska državna odvjetništva podređena su županijskim državnim odvjetništvima, a ova Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Samostalnost sudbene vlasti osigurava, sukladno članku 121. stavku 2. Državno sudbeno vijeće (DSV). Uspostavom DSV-a, kadrovska politika sudbene vlasti izdvojena je iz dometa ovlasti zakonodavnog tijela. Slabosti u radu sudbene vlasti ovdje se mogu relativno lagano ukloniti ozbiljenjem već pomalo otrcane maxime prema kojoj funkcije trebaju obnašati sposobni a ne podobni. Nepotizam je bolest modernog svijeta, pa tako svoju pojavnost ova društvena neželjena anomalija ima i u Hrvatskoj. No, teško se oteti dojmu kako zbog nasljeđa balkanske krčme njezini oblici u nas poprimaju čudovišne razmjere. Raduje činjenica kako sive eminencije u hrvatskom pravosuđu svojom bahatošću ogrnutom u lažnu nedodirljivost, uopće ne skrivaju učinke svoje prljave rabote. Tim će ih biti lakše identificirati, locirati, uhititi i transferirati kad se za to stvor objektivne prilike.

Međutim kod ustavnog uređenja Državnog odvjetništva stvar je malo kompliciranija. Ovdje je razvidno već na razini ustavnih određenja miješanje u kadroviranje pravosudnog tijela od strane egzekutive i legislative. Time se državno odvjetništvo čini profesionalno i politički ovisnim o poziciji na vlasti. Miješanje legislative i egzekutive u pravosuđe, zapravo je ustavno suspektno ali je ujedno moćno oružje pretvaranja državnih institucija u instrument vođenja politike ili u mašineriju pogodnu za eliminaciju neistomišljenika. Da bi Republika Hrvatska postala ustavna država treba se osigurati jednaka pravda za sve. Poglavito u domeni kaznenopravne prirode, gdje jednakost tretmana počinitelja kaznenih djela mora biti conditio sine qua non društvene pravde. Ovdje je neophodno izvršnu i zakonodavnu vlast isključiti iz izbora državnog odvjetnika i to prepustiti struci, kako god ponekad i kadrovska rješenja te iste struke nisu bez mane. Pogreške tijela koja nisu neposredno involvirana u prakticiranje vlasti uvijek su manja od onih koje čini vlast kada instrumentalizira tijela pravosuđa u osobnu korist ili u korist partikularnih političkih interesa.

Treći proces kroz koji hrvatsko društvo mora neminovno proći jest lustracija. Izvorno je lustracija pojam iz starorimske religije koji je označavao obredno čišćenje od grijeha, ispitivanje savjesti i pomirenje. Starorimska lustracija provođena je nakon događaja kao što su krvoprolića, dodiri s pokojnikom i slično. Lustrirane su bivale osobe, životinje i stvari u određenim prilikama, osobito prije nego što će ući ili biti unesene u posvećeno mjesto. Danas se pod pojmom lustracije podrazumijeva provjera i uklanjanje iz javnog i političkog života onih osoba koje su bile aktivne u službi totalitarnih režima. Lustraciju su nakon pada željezne zavjese od svih bivših komunističkih zemalja najdosljednije provele Poljska, koja je potom doživjela i najveći rast gospodarstva i svog geopolitičkog utjecaja te Njemačka u svom istočnom dijelu.

Iako i vrapci na granama znaju za rezoluciju Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, kod nas još uvijek ima onih kojima je Tito bio i ostao jedini političar dostojan štovanja. Doista je veliki broj razno raznih sljedbenika Titovog lika i djela koji ispunjavaju medijski prostor ditirambima o njegovoj blagoj naravi prema Hrvatima i prekrasnoj zemlji kojoj je bio na čelu i u kojoj je samoprijegornim radom do kasno u noć izgrađivao socijalizam sa ljudskim likom kakovog nije bilo nigdje na svijetu. Ujedno nas uvjeravajući kako veličina njegovog dijela svakako opravdava i kolateralne žrtve, nešto preko pola milijuna Hrvata, koji su podlegli njegovoj silnoj dobroti.

Za lustraciju nikad nije kasno

No, za one koji smatraju kako bajkama nije mjesto u politici treba ponoviti da u spomenutoj rezoluciji Europski parlament poziva “sve komunističke ili post-komunističke stranke da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.” Zbog protivljenja komunjara u vlastitim redovima rezolucija je osudili zločine, ali je propustila dati preporuke vladama kako lustraciju konkretno provesti. Deklaratorno se spomenutoj rezoluciji pridružio i Sabor osuđujući zločine počinjene tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine. U točki 11. i 12. ove deklaracije Sabor se pridružio Parlamentarnoj Skupštini Vijeća Europe u snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima uz istodobno izražavanje sućuti, razumijevanja i priznanja žrtvama tih zločina u Republici Hrvatskoj.

No, svi spomenuti akti su ostali mrtvo slovo na papiru zbog izostanka djelatne akcije sanitarnog čišćenja javnih funkcija od onih čije se neetičko djelovanje u prošlosti i kršenje temeljnih ljudskih prava sa pozicija komunističkih vlastodržaca nikako ne može opravdati. Iako ima i drugačijih stavova, dijelim mišljenje s onima koji tvrde da za lustraciju nikad nije kasno. Lustrirati treba sve one koji mogu utjecati na opetovano oživljavanje lažnih mitova, a koji nabijaju kolektivne komplekse hrvatskom narodu i iskrivljavaju nacionalnu povijest u korist tuđih interesa. Obrazovanje i medijski prostor ne mogu servisirati pojedinci ukaljani grijehovima prošlosti. O nemogućnosti sudjelovanju takvih u državnoj vlasti ili državnoj upravi izlišno je govoriti jer je potreba njihovog uklanjanja notorna činjenica.

Pravoslavlje – Svetosavlje – Hrvatska pravoslavna crkva

Na kraju, kao četvrtu važnu i nužnu aktivnost u hrvatskoj državi cijenim uspostavu hrvatske pravoslavne crkve. Pravoslavlje ili ortodoksija je jedno od glavnih ogranaka kršćanstva uz katolicizam i protestantizam. Termin pravoslavna ili ortodoksna za vjeru i Crkvu isticao se na europskom istoku da bi označio pristajanje uz pravovjerje i odbacivanje hereza. Antagonizam između Rima i Carigrada, politika cezaropapinstva bizantskih careva, razlike u obredima, jeziku, formuliranju dogmi, crkvenoj disciplini ili celibatu, doveli su 1054.g. do konačnog razilaženja pravoslavlja i zapadne Crkve. Danas u pravoslavlju postoji više neovisnih crkava. Na čelu im stoji patrijarh ili arhiepiskop te arhijerejski sabor ili zbor svih episkopa. Najugledniji je Carigradski patrijarh koji nosi titulu Ekumenskog patrijarha. Neovisna crkva dijeli se na eparhije kojima upravlja episkop, a eparhija se dijeli na parohije kojima upravlja paroh. Za razliku od Katoličke crkve, pravoslavlje je razvilo nacionalne i državne autokefalne crkve. U pravoslavnom kršćanstvu autokefalnom se smatra ona pravoslavna crkva, koja u upravnom smislu ne potpada ni pod kakvu višu crkvenu organizaciju. Nosilac te samostalnosti je episkopat. Osnovna jezgra autokefalnosti je da rukopoloženje (hirotoniju) vrše sami episkopi te crkve. Pravoslavna vjera je po svom sadržaju jedinstvena i nedjeljiva, dok su pravoslavne crkve kao institucije uređene po teritorijalnom principu i vezane su za državu.

Po popisu stanovništva iz 2011. godine u Hrvatskoj živi 16.647 Hrvata pravoslavnih kršćana. Danas ne postoji autokefalna hrvatska pravoslavna crkvena organizacija, što se kao stanje treba odmah uskladiti s Ustavnim odredbama kojima se jamči pravo zaštite foruma internuma pojedinca (njegov intelektualni i duhovni integritet) kao i njegovog foruma publica (sloboda vjeroispovjedi).

S druge strane, ustavno pravo na prakticiranje vjere, pa tako i pravoslavne, u Republici Hrvatskoj je trenutno pretežito moguće samo kroz djelovanje Srpske pravoslavne crkve, koja pak ne djeluje prema načelima pravoslavlja, već prema principima svetosavlja. Svetosavlje je pravoslavno kršćanstvo srpskog stila i iskustva utemeljeno na liku i djelu Svetog Save, a kao srpsko teološko usmjerenje razvilo se je tijekom 30-ih godina prošlog stoljeća. Iako je pravoslavlje među Srbima bilo prisutno i prije Svetog Save, njegovi poštovaoci smatraju da je tek zahvaljujući njegovoj revnosti pravoslavlje proželo srpsko narodno biće i osposobilo ga za njegovanje autentične kršćanske kulture. U kontekstu povijesnog perioda Nemanjića, neki definiraju svetosavlje kao “državnom silom nametnuto pravoslavlje”. U današnje vrijeme, prisutno je svođenje svetosavlja na desnu političku ideologiju koja se naziva “svetosavski nacionalizam”.

Od balkanskih ratova naovamo, postoji jedna konstanta u srpskoj politici, a to je srpski ekspanzionizam. Za svoj objekt ova politika je imala teritorije koji su pripadali Bugarskoj, a i danas je razvidna kroz njezino djelovanje prema Kosovu, dijelovima Makedonije, prema Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini. O pretenzijama srpskog ekspanzionizma prema Hrvatskoj, barem nakon Domovinskog rata, ne treba trošiti riječi. Nažalost, iako je to sa pozicije Srbije legitimna politika, ona u biti nema svoje alternative, čega Republika Hrvatska mora biti svjesna i biti uvijek pripravna odgovoriti na ugroze koje nam sa istoka mogu doći. Opijeni mitom o svojoj snazi i veličini, svi će nositelji vlasti u Srbiji uvijek raditi na povećanju opsega svog teritorija svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju, kao i svim politikama i lažima koje mogu plasirati.

Stoga, svaki srpski ili srbijanski agresivni nacionalizam prakticiran na teritoriju Republike Hrvatske prepreka je reintegraciji srpske nacionalne manjine u naš ustavnopravni poredak. Već zbog navedene činjenice nije prihvatljivo djelovanje Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj kao institucije koja je vezana uz vlast i teritoriji svoje matične države. Na teritoriju Republike Hrvatske ona djeluje kao uljez. Ujedno, sukladno svojim pravnim pravilima Srpska pravoslavna crkva u svojem poslanju ne poštuje cjelovitost i teritorijalni integritet Republike Hrvatske, niti poštuje hrvatski narod te neprestano djeluje na izazivanju tenzija i ekumenske netolerancije. Pri čemu je irelevantno čini li to na vlastitu pobudu ili u sprezi sa srbijanskim vlastima. Stoga se čini nužnim u Republici Hrvatskoj pravo pravoslavnih vjernika urediti na način kako je to primjerice učinila Ukrajinska pravoslavna crkva.

Ništa ne pada s neba bez truda i muke

Iz svega do sada iznijetoga nameće se zaključak kako u sadašnjoj konstelaciji snaga, Republika Hrvatska nema minimalne preduvjete za razvoj i prosperitet. Osim što moramo mijenjati sebe i svoju svijest dobrano okovanu komunističko-globalističkim mentalnim manipulacijama te svoju percepciju o akcijama koje su nužne za uspostavljanje pravednog i slobodnog društva, moramo smoći snage pronaći društveni konsenzus o temeljima društvene zajednice u kojoj živimo. Demokracija, sloboda, suverenitet i ustavom uređena država, ne nastaju same od sebe inercijom, već dugotrajnim i mukotrpnim radom na njihovom ozbiljenju. Kao i svatko od nas u osobnom životu, tako se i društvo mora izboriti za život dostojan čovjeka, jer ništa ne pada s neba bez truda i muke. Poželjno bi bilo shvatiti da smo povijesno gledano veliki, ali malobrojan narod. Veliki upravo toliko da možemo biti ravnopravni svima drugima te da o svojoj sudbini možemo odlučivati samostalno i neovisno. U svom djelovanju moramo se prisjetiti tekovina naših starih i držati se u političkom djelovanju načela “obliti privatorum publica curat” (svoje privatne interese ostavite po strani, a snagu usmjerite na zadovoljenje javnog interesa). Vlast pak trebaju obnašati najbolji među nama ili barem oni čija je stručnost i moralnost neupitna. Zasluge u ostvarivanju općeg interesa treba nagraditi, ali isto tako svako mora podnijeti teret za učinjene grijehe u prošlosti kroz provođenje transparentnog postupka pred neovisnim institucijama sustava i izricanje odgovarajuće sankcije. U cilju uspostave društva prožetog tolerancijom svaka država i svaki narod ima se pravo braniti od onih koji nabrojane vrednote ugrožavaju ili onih koji uporno osporavaju njihova suverena prava. Izopćenje takvih pojavnosti iz hrvatskog društva nije pitanje tolerancije, već je to društveni imperativ.

No, nije sve ipak tako crno da bi trebali gubiti nadu. Ciljevi se znaju, a i sredstva za njihovo ostvarivanje nisu tajna. Potrebno je u slijedećem izbornom ciklusu ostvariti pobjedu dostatnu za pokretanje promjena, dajući povjerenje onima koji ga zaslužuju.

dr. sc. Dubravko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih.

Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana.

Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“.

Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama.

Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već.

Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira.

Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje.

Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari