Pratite nas

Kolumne

dr. sc. Dubravko Ljubić: Zašto se Hrvatska država ne može razvijati u pravcu moderne ustavne države

Objavljeno

na

Sto godina srpskog i srbijanskog terora na hrvatskom tlu i genocida nad hrvatskim narodom, ostavilo je mnoštvo posljedica na odvijanje političkog i društvenog života kojima i danas svjedočimo. Gotovo tri desetljeća od proglašenja samostalnosti hrvatski narod još se uvijek bori sa svojim demonima, odnosno protiv mentalnih sclavusa i servusa u svojim redovima, kao i protiv onih duša izgubljenih u jugonostalgičarskim bespućima. Ujedno je prisiljen braniti se od nastavka srpske i srbijanske agresije vođene drugim sredstvima.

Međutim, nemogućnost prevladavanja opstrukcija tijekom pokušaja uspostave istinskog demokratskog društva zapravo proizlazi iz naših boljki i slabosti. Još je A.G. Matoš uporno u svojim stihovima upozoravao na sklonost djela hrvatskog naroda slijediti lik i djelo Jude Iškariotskog, odnosno iskazivati svoj vazalski ili sužanjski mentalitet svakom tko je to od nas tražio. Navek su Hrvati mišljenja bili kako su bolji sluge nego gospodari.

Zapravo Hrvatska obiluje onima koji svoju neučinkovitost opravdavaju time što smo “malen narod” pa stoga moramo bespogovorno slušati moćnije od sebe bilo da se oni nalaze u Beogradu, Pešti, Beču ili Briselu. Poltroni u navodno našoj narodnoj vlasti, da bi opravdali svoje promašaje, brišu nam i iskrivljavaju povijest, skrnave nam svetinje, uništavaju nam duh, a teritorije krčme šakom i kapom. Većina hrvatskog naroda to promatra bolno i šutke, pitajući se kako pronaći izlaz i što nam je činiti. Kao da se radi o gordijskom čvoru, a ne o elementarnom rješavanju društvenih problema koji svoju bit nisu mijenjali od kralja Tomislava na ovamo.

Hrvatska, ako želi biti moderna demokratska ustavna država prije svega mora poštivati svoj Ustav. Da bi država bila demokratska nije dovoljno biti samo pravna država. Pravna država u sebi sintetizira i državu i pravo čineći ih međusobno zavisnim. U pravnoj državi je vlast vezana zakonima koje donosi. Teoretski, svaka država je pravna država, neovisno o njezinu demokratskom ili diktatorskom ustrojstvu. Međutim, ideja pravne države konceptualni je pojam koji pripada više sferi esencije nego realnosti. Ona je rođena u okrilju imperijalne njemačke države 19. stoljeća te je u njoj još uvijek dominantna uloga države kao tvorevine koja se ipak nalazi iznad društva. U biti, teorija o pravnoj državi krije u sebi prikriveni etatizam. Stvarni akteri političkog života još uvijek nisu državljani, nego država preko svog zakonodavnog i administrativnog aparata. U pravnoj državi država kreira pravo i dužna je pridržavati se pravila koja sama nameće. Međutim, pri donošenju zakona državna volja nije ograničena nikakvim pravilima, niti na nju mogu utjecati adresati tih zakona. U pravnoj državi ne postoji apsolutna konstitucionalna kontrola zakonodavnog procesa, nego se u njoj isključivo inzistira na poštivanju pravnog sustava od strane svih. Pravnu državu zapravo obilježava ograničena formalna demokracija. Društveni odnosi u njoj se uređuju na temelju volje matematičke većine. U pravnoj državi društveni odnosi mijenjaju se zakonom, dakle odlukom parlamentarne većine, pri čemu su društvene skupine koje ne dijele isti svjetonazor bez ikakve učinkovite zaštite i neprestano u latentnoj opasnosti postati žrtvom većinske volje.

Ustavna država a ne samovolja suverena ili vladajuće većine

Hrvatska država svoje ustrojstvo treba utemeljiti na onoj društvenoj tvorbi koja se u pravnoj teoriji označava pojmom Ustavna država. U pravilu, svaka država ima ustav, odnosno osnovne odredbe koje se bave temeljima njezina ustrojstva i osnovama unutar nje uspostavljenih društvenih odnosa. Međutim, puka činjenica da neka država ima ustav još ne govori o karakteru društva kojeg ona uobličava. Govoriti o državi s ustavom predstavlja deskripciju forme koju neka socijalna zajednica ima, oslobođenu od svakog pokušaja zalaženja u sadržaj i kvalitetu njezinih ustrojbenih i socijalnih rješenja. Jedna od vitalnih pretpostavki ustavne države jest podređenost političke vlasti uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U ustavnoj državi promjene se događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Time se pravo štiti od neposrednog pritiska gole većine, a pojedinac ili uže društvene skupine od nametanja volje većeg kolektiviteta. Ustavna država izraz je pokušaja da se društvo zaštiti od novih totalitarizama. U ustavnoj državi upravo ustav priječi da se politika pretvara u pravni poredak te se na taj način izolira i alijenira od društvenog okruženja. Ustav sadrži i uređuje politička rješenja za problem prava i pravna rješenja za problem politike. Ustav uređuje borbu za vlast predstavnika konkurirajućih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Ustav ne propisuje adresatima što moraju činiti, nego kako to moraju činiti u njegovim granicama. Pritom ustav ne smije limitirati kreativne potencijale demokratske politike kako ne bi postao kočnica društvenog progresa. On na jednak način mora korespondirati politici koja teži ka promjeni društvenih odnosa, kao i onoj koja ima za cilj očuvanje dostignutih vrijednosti. Ustavna država štiti pravo i pravednost od formalno demokratske interesne većine. Ustav je ujedno i generacijski ugovor koji izražava civilizacijski domet društva koje osmišljava, otvoren za nadopune onim generacijama koje dolaze. Ustav ima prednost pred državom koliko god ona bila važna u ostvarivanju njezinih funkcija. U demokratskim državama vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu i u njima ne postoje socijalni uvjeti za pretkonstitucionalnu ili ekstrakonstitucionalnu državnu vlast. Državna tijela nisu svemoćna već su njihove ovlasti ustavom pravno ograničene i funkcionalno-pravno vezane. Ustavna država je suverena prema van, dok iznad ustavom utvrđenog ustrojstva društva ne postoji suverenost bilo koga inoga.

Ustav kao sredstvo političke borbe

Teoretsku distinkciju između anakrone pravne države i moderne ustavne države činim iz razloga što se aktualne političke elite ponašaju kao da u Republici Hrvatskoj Ustava nema. Ustav se upotrebljava kao sredstvo političke borbe ili kao zaštitnik interesa vladajućih. Njegove odredbe tumače se u skladu sa pragmatičnim interesima, a ne na način kako je to propisao njegov članak 3. Vlast se bira prema izbornim pravilima koja su neustavna. Donose se kvasi ustavni, kvasi organski, a u biti bastardni zakoni koji su ustavnopravno vrlo suspektni. Egzemplar opisanog postupanja jest Zakon o pravima nacionalnih manjina, koji je uslijed njegove forme donošenja iznad organskih zakona, a kojima se uzgred rečeno uređuju najvažniji odnosi u društvu kao što je ostvarivanje temeljnih ljudskih prava i određivanje temelja demokratskog ustrojstva. Uz to u svojim javnim istupima neki saborski zastupnici, za što je eklatantan primjer govor predsjednika nekoć slavne hrvatske stranke učinjen na proslavi stogodišnjice šestojanuarske diktature u Zagrebu, svjesno gaze temeljne Ustavne odredbe zagovarajući “bratstvo i jedinstvo Srpskog i Hrvatskog naroda”. Ovdje treba naglasiti kako u Republici Hrvatskoj ne može postojati bratstvo i jedinstvo hrvatskog i bilo koje drugog naroda, iz jednostavnog razloga što je po Ustavu hrvatska država u etničkom smislu država hrvatskog naroda u kojoj žive i pripadnici nacionalnih manjina. Ako se pak mislilo o bratstvu i jedinstvu hrvatskog i nekog drugog naroda iz sastava bivše SFRJ koji živi u svojoj matičnoj državi, tada se radi o svjesnom gaženju odredbe članka 135. stavka 2. Ustava kojim se prohibira bilo koji oblik udruživanja s jugoslavenskim ili  balkanskim državnim tvorbama.

Oko temeljnog ustrojstva hrvatske države nema pogađanja i ono mora biti onakvo kavo je ustavom određeno. Nepromišljenost ili neznanje aktera na političkoj sceni ne može biti opravdanje za odstupanje od društvenog konsenzusa sadržanog u članku 1. Ustava prema kojem je Republika Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih državljana koji tu vlast ostvaruju izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

Državni suverenitet, originarnost vlasti i sloboda kao ideal

Nadalje, da bi neka državna tvorba mogla egzistirati i napredovati ona mora biti suverena i slobodna.

Najkraće rečeno, suverena država je ona koja samostalno donosi Ustav i zakone. Suverenitet je pojam kojim se označava pravo na neograničeno vršenje vlasti na određenom teritoriju. Unutarnji suverenitet podrazumijeva da je državna vlast najviša, neograničena i nedjeljiva. Vlast je vrhovna kad ne postoji nijedna viša vlast od državne vlasti, odnosno onda kad sve ostale vlasti podliježu autoritetu vrhovne vlasti. Vlast je originarna, odnosno izvorna, kad svoj položaj ne crpi kao derivat iz ovlasti neke druge vlasti. Vlast je neograničena i nedjeljiva kada na određenom prostoru samostalno uređuje društvene odnose prema svojoj volji utemeljenoj na ovlastima nositelja suvereniteta. Iz suverenosti proizlazi pravo na donošenje ustava i zakona, zatim pravo na uređenje vojne službe, pravo na uređenje monetarne politike i carina te pravo na određivanje simboličkih akata kao što su državno znakovlje, himna, zastava ili grbovi. Vanjski suverenitet predstavlja stanje u kojem je država kao pravna osoba sui generis nezavisna i ravnopravna sa ostalim zemljama. To ujedno znači da ne postoji viša vlast izvan granica suverene države, koja bi imala pravo utjecati na odnose suverene države sa drugim subjektima međunarodnog prava.

Pojam slobode se pak može opisati isključivo strukturalno. Da bi postojala sloboda u nekoj društvenoj zajednici, ona mora biti integralna. Čovjek mora biti slobodan zbog toga što je čovjek, a to se ne može ostvariti u društvu koje nije slobodno, neovisno o činjenici što to nije uslijed razloga koji postoje izvan društva ili unutar njega samog. Slobodna društvena zajednica ne smije biti žrtva jednoumlja kojeg šire kolektivitete unutar nje ili autokratska vlast alijenirana od stvarnog nositelja suvereniteta. Država pak ne smije biti tlačena ni tutorizirana od bilo kojeg drugog vanjskog čimbenika. Najveći neprijatelj slobode je osveta diktatora ili okupatora u stanju društva koje ostavljaju iza sebe.

Sloboda nije društveno stanje već je ona ideal kojem se treba stremiti. Sloboda nikad nije apsolutna. Svi ljudi i kolektiviteti žele biti slobodni, no stvarno će živjeti slobodno samo oni koji znaju bit slobodni. Sloboda ne ovisi o volji vlasti, već o snazi i razvijenosti društva, odnosno o cjelokupnoj društvenoj realnosti. Nema partikularne slobode jer slobodan čovjek može egzistirati samo u društvu koje mu omogućuje kulturni, duhovni, ekonomski i svaki drugi socijalni probitak preko granica pukog preživljavanja. Samosvijest društva i politike te zrelost spoznaje o vlastitim vrijednostima, preduvjet su slobode pojedinca ali i izvorište spoznaje potrebe o preuzimanju odgovornosti za vlastito djelanje. Nema slobodnog pojedinca ni slobodnog društva u kojemu nije uvedena demokratska vladavina utemeljena na  općenarodnom djelovanju usmjerenom ka postizanju općeg boljitka.

Dakle opće pretpostavke mogućnosti razvoja društva su opstojnost demokratske suverene i slobodne ustavne države. Kako bi smo živjeli demokraciju, odnosno kako bi smo imali normalno društvo koje ima predispozicije za egzistenciju i razvoj trebaju se oživotvoriti u hrvatskom društvu i neki drugi posebni nama svojstveni čimbenici, koji svaki za sebe predstavlja zapreku društvenog napretka.

Izborni sustav valja temeljito redefinirati

Prva zapreka je sustavne naravi, a svoju pojavnost ima u nakaradnom izbornom zakonodavstvu. Izborni sustav valja temeljito redefinirati, kako na ustavnoj, tako na zakonskoj razini. Da je izborno zakonodavstvo Republike Hrvatske u nesuglasju sa Ustavom, već je potvrdilo ustavno tijelo sui generis koje je prema odredbama sadržanim u članku 125. Ustava nadležno za očuvanje supremacije Ustava u društvu. Kako bi se dobio pravičan izborni sustav izmjenama Ustava i zakona treba iz izbornog procesa izbaciti fiksne kvote, posebne izborne jedinice, pretjerani broj izbornih jedinica sa velikim odstupanjem u opsegu biračkog tijela, visoke izborne pragove te nepravedne metode preraspodjele “propalih” glasova. Izborno zakonodavstvo treba mijenjati kako bi se dobila vlast koja će provoditi narodnu volju i štititi nacionalne interese hrvatskog naroda i nacije. Vlast može biti aristokratska, što podrazumijeva vladavinu onih najboljih među nama. Vlast može biti i demokratska što podrazumijeva vladavinu matematičke većine. Oba oblika vladavine mogu se pretvoriti u svoju suprotnost. Prvi u tiraniju manjine nad većinom, dok se drugi oblik može pretvoriti u totalitarizam gdje neuka svjetina prisiljava društvo na uniformnost mišljenja. Stoga je od krucijalne važnosti funkciju predstavljanja narodne volje u parlamentu prepustiti osobama iz čijeg se lika i djela nedvojbeno može zaključiti o temeljnim odrednicama njihovog političkog djelovanja. Biranje osobe, a ne stranačkog aparatčika bio bi preduvjet za određivanje sadržaja državne politike, ali i za raspodjelu novca poreznih obveznika. Glasovanje po inerciji za velike političke opcije i bezimene liste trebalo bi postati anakronim činom. Vodilja bi trebala biti stvarna i djelatna opredijeljenost kandidata za zastupničku funkciju izvršavati sve potrebne radnje radi beskompromisne protekcije narodne volje i nacionalnih interesa.

Sudstvo i Državno odvjetništvo – funkcije trebaju obnašati sposobni a ne podobni.

Druga društvena pojavnost koju treba normativno redefinirati jest pravosuđe. Pri tome treba odvojiti štetu koju po hrvatsko društvo čini sudbena vlast u odnosu na onu koju čini državno odvjetništvo. U Republici Hrvatskoj je državna vlast ustrojena na načelu trodiobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Sudbenu vlast obavljaju sudovi. Sudbena vlast je samostalna i neovisna. Sudovi u Hrvatskoj sude na temelju Ustava, zakona i međunarodnih ugovora koji su dio pravnog poretka Republike Hrvatske, pri čemu je primarna funkcija ove vlasti primjena i tumačenje zakona.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je prema Ustavu Republike Hrvatske samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona. Državno odvjetništvo je jedinstveno pravosudno tijelo koje se ustanovljuje za cijelo područje Republike Hrvatske, a na čelu kojega se nalazi Glavni državni odvjetnik kojeg Sabor bira na prijedlog Vlade i nadležnog saborskog odbora na mandat u trajanju od 4 godine. Državno odvjetništvo ustrojeno je strogo hijerarhijski, pa prema tome općinska državna odvjetništva podređena su županijskim državnim odvjetništvima, a ova Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Samostalnost sudbene vlasti osigurava, sukladno članku 121. stavku 2. Državno sudbeno vijeće (DSV). Uspostavom DSV-a, kadrovska politika sudbene vlasti izdvojena je iz dometa ovlasti zakonodavnog tijela. Slabosti u radu sudbene vlasti ovdje se mogu relativno lagano ukloniti ozbiljenjem već pomalo otrcane maxime prema kojoj funkcije trebaju obnašati sposobni a ne podobni. Nepotizam je bolest modernog svijeta, pa tako svoju pojavnost ova društvena neželjena anomalija ima i u Hrvatskoj. No, teško se oteti dojmu kako zbog nasljeđa balkanske krčme njezini oblici u nas poprimaju čudovišne razmjere. Raduje činjenica kako sive eminencije u hrvatskom pravosuđu svojom bahatošću ogrnutom u lažnu nedodirljivost, uopće ne skrivaju učinke svoje prljave rabote. Tim će ih biti lakše identificirati, locirati, uhititi i transferirati kad se za to stvor objektivne prilike.

Međutim kod ustavnog uređenja Državnog odvjetništva stvar je malo kompliciranija. Ovdje je razvidno već na razini ustavnih određenja miješanje u kadroviranje pravosudnog tijela od strane egzekutive i legislative. Time se državno odvjetništvo čini profesionalno i politički ovisnim o poziciji na vlasti. Miješanje legislative i egzekutive u pravosuđe, zapravo je ustavno suspektno ali je ujedno moćno oružje pretvaranja državnih institucija u instrument vođenja politike ili u mašineriju pogodnu za eliminaciju neistomišljenika. Da bi Republika Hrvatska postala ustavna država treba se osigurati jednaka pravda za sve. Poglavito u domeni kaznenopravne prirode, gdje jednakost tretmana počinitelja kaznenih djela mora biti conditio sine qua non društvene pravde. Ovdje je neophodno izvršnu i zakonodavnu vlast isključiti iz izbora državnog odvjetnika i to prepustiti struci, kako god ponekad i kadrovska rješenja te iste struke nisu bez mane. Pogreške tijela koja nisu neposredno involvirana u prakticiranje vlasti uvijek su manja od onih koje čini vlast kada instrumentalizira tijela pravosuđa u osobnu korist ili u korist partikularnih političkih interesa.

Treći proces kroz koji hrvatsko društvo mora neminovno proći jest lustracija. Izvorno je lustracija pojam iz starorimske religije koji je označavao obredno čišćenje od grijeha, ispitivanje savjesti i pomirenje. Starorimska lustracija provođena je nakon događaja kao što su krvoprolića, dodiri s pokojnikom i slično. Lustrirane su bivale osobe, životinje i stvari u određenim prilikama, osobito prije nego što će ući ili biti unesene u posvećeno mjesto. Danas se pod pojmom lustracije podrazumijeva provjera i uklanjanje iz javnog i političkog života onih osoba koje su bile aktivne u službi totalitarnih režima. Lustraciju su nakon pada željezne zavjese od svih bivših komunističkih zemalja najdosljednije provele Poljska, koja je potom doživjela i najveći rast gospodarstva i svog geopolitičkog utjecaja te Njemačka u svom istočnom dijelu.

Iako i vrapci na granama znaju za rezoluciju Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, kod nas još uvijek ima onih kojima je Tito bio i ostao jedini političar dostojan štovanja. Doista je veliki broj razno raznih sljedbenika Titovog lika i djela koji ispunjavaju medijski prostor ditirambima o njegovoj blagoj naravi prema Hrvatima i prekrasnoj zemlji kojoj je bio na čelu i u kojoj je samoprijegornim radom do kasno u noć izgrađivao socijalizam sa ljudskim likom kakovog nije bilo nigdje na svijetu. Ujedno nas uvjeravajući kako veličina njegovog dijela svakako opravdava i kolateralne žrtve, nešto preko pola milijuna Hrvata, koji su podlegli njegovoj silnoj dobroti.

Za lustraciju nikad nije kasno

No, za one koji smatraju kako bajkama nije mjesto u politici treba ponoviti da u spomenutoj rezoluciji Europski parlament poziva “sve komunističke ili post-komunističke stranke da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.” Zbog protivljenja komunjara u vlastitim redovima rezolucija je osudili zločine, ali je propustila dati preporuke vladama kako lustraciju konkretno provesti. Deklaratorno se spomenutoj rezoluciji pridružio i Sabor osuđujući zločine počinjene tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine. U točki 11. i 12. ove deklaracije Sabor se pridružio Parlamentarnoj Skupštini Vijeća Europe u snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima uz istodobno izražavanje sućuti, razumijevanja i priznanja žrtvama tih zločina u Republici Hrvatskoj.

No, svi spomenuti akti su ostali mrtvo slovo na papiru zbog izostanka djelatne akcije sanitarnog čišćenja javnih funkcija od onih čije se neetičko djelovanje u prošlosti i kršenje temeljnih ljudskih prava sa pozicija komunističkih vlastodržaca nikako ne može opravdati. Iako ima i drugačijih stavova, dijelim mišljenje s onima koji tvrde da za lustraciju nikad nije kasno. Lustrirati treba sve one koji mogu utjecati na opetovano oživljavanje lažnih mitova, a koji nabijaju kolektivne komplekse hrvatskom narodu i iskrivljavaju nacionalnu povijest u korist tuđih interesa. Obrazovanje i medijski prostor ne mogu servisirati pojedinci ukaljani grijehovima prošlosti. O nemogućnosti sudjelovanju takvih u državnoj vlasti ili državnoj upravi izlišno je govoriti jer je potreba njihovog uklanjanja notorna činjenica.

Pravoslavlje – Svetosavlje – Hrvatska pravoslavna crkva

Na kraju, kao četvrtu važnu i nužnu aktivnost u hrvatskoj državi cijenim uspostavu hrvatske pravoslavne crkve. Pravoslavlje ili ortodoksija je jedno od glavnih ogranaka kršćanstva uz katolicizam i protestantizam. Termin pravoslavna ili ortodoksna za vjeru i Crkvu isticao se na europskom istoku da bi označio pristajanje uz pravovjerje i odbacivanje hereza. Antagonizam između Rima i Carigrada, politika cezaropapinstva bizantskih careva, razlike u obredima, jeziku, formuliranju dogmi, crkvenoj disciplini ili celibatu, doveli su 1054.g. do konačnog razilaženja pravoslavlja i zapadne Crkve. Danas u pravoslavlju postoji više neovisnih crkava. Na čelu im stoji patrijarh ili arhiepiskop te arhijerejski sabor ili zbor svih episkopa. Najugledniji je Carigradski patrijarh koji nosi titulu Ekumenskog patrijarha. Neovisna crkva dijeli se na eparhije kojima upravlja episkop, a eparhija se dijeli na parohije kojima upravlja paroh. Za razliku od Katoličke crkve, pravoslavlje je razvilo nacionalne i državne autokefalne crkve. U pravoslavnom kršćanstvu autokefalnom se smatra ona pravoslavna crkva, koja u upravnom smislu ne potpada ni pod kakvu višu crkvenu organizaciju. Nosilac te samostalnosti je episkopat. Osnovna jezgra autokefalnosti je da rukopoloženje (hirotoniju) vrše sami episkopi te crkve. Pravoslavna vjera je po svom sadržaju jedinstvena i nedjeljiva, dok su pravoslavne crkve kao institucije uređene po teritorijalnom principu i vezane su za državu.

Po popisu stanovništva iz 2011. godine u Hrvatskoj živi 16.647 Hrvata pravoslavnih kršćana. Danas ne postoji autokefalna hrvatska pravoslavna crkvena organizacija, što se kao stanje treba odmah uskladiti s Ustavnim odredbama kojima se jamči pravo zaštite foruma internuma pojedinca (njegov intelektualni i duhovni integritet) kao i njegovog foruma publica (sloboda vjeroispovjedi).

S druge strane, ustavno pravo na prakticiranje vjere, pa tako i pravoslavne, u Republici Hrvatskoj je trenutno pretežito moguće samo kroz djelovanje Srpske pravoslavne crkve, koja pak ne djeluje prema načelima pravoslavlja, već prema principima svetosavlja. Svetosavlje je pravoslavno kršćanstvo srpskog stila i iskustva utemeljeno na liku i djelu Svetog Save, a kao srpsko teološko usmjerenje razvilo se je tijekom 30-ih godina prošlog stoljeća. Iako je pravoslavlje među Srbima bilo prisutno i prije Svetog Save, njegovi poštovaoci smatraju da je tek zahvaljujući njegovoj revnosti pravoslavlje proželo srpsko narodno biće i osposobilo ga za njegovanje autentične kršćanske kulture. U kontekstu povijesnog perioda Nemanjića, neki definiraju svetosavlje kao “državnom silom nametnuto pravoslavlje”. U današnje vrijeme, prisutno je svođenje svetosavlja na desnu političku ideologiju koja se naziva “svetosavski nacionalizam”.

Od balkanskih ratova naovamo, postoji jedna konstanta u srpskoj politici, a to je srpski ekspanzionizam. Za svoj objekt ova politika je imala teritorije koji su pripadali Bugarskoj, a i danas je razvidna kroz njezino djelovanje prema Kosovu, dijelovima Makedonije, prema Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini. O pretenzijama srpskog ekspanzionizma prema Hrvatskoj, barem nakon Domovinskog rata, ne treba trošiti riječi. Nažalost, iako je to sa pozicije Srbije legitimna politika, ona u biti nema svoje alternative, čega Republika Hrvatska mora biti svjesna i biti uvijek pripravna odgovoriti na ugroze koje nam sa istoka mogu doći. Opijeni mitom o svojoj snazi i veličini, svi će nositelji vlasti u Srbiji uvijek raditi na povećanju opsega svog teritorija svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju, kao i svim politikama i lažima koje mogu plasirati.

Stoga, svaki srpski ili srbijanski agresivni nacionalizam prakticiran na teritoriju Republike Hrvatske prepreka je reintegraciji srpske nacionalne manjine u naš ustavnopravni poredak. Već zbog navedene činjenice nije prihvatljivo djelovanje Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj kao institucije koja je vezana uz vlast i teritoriji svoje matične države. Na teritoriju Republike Hrvatske ona djeluje kao uljez. Ujedno, sukladno svojim pravnim pravilima Srpska pravoslavna crkva u svojem poslanju ne poštuje cjelovitost i teritorijalni integritet Republike Hrvatske, niti poštuje hrvatski narod te neprestano djeluje na izazivanju tenzija i ekumenske netolerancije. Pri čemu je irelevantno čini li to na vlastitu pobudu ili u sprezi sa srbijanskim vlastima. Stoga se čini nužnim u Republici Hrvatskoj pravo pravoslavnih vjernika urediti na način kako je to primjerice učinila Ukrajinska pravoslavna crkva.

Ništa ne pada s neba bez truda i muke

Iz svega do sada iznijetoga nameće se zaključak kako u sadašnjoj konstelaciji snaga, Republika Hrvatska nema minimalne preduvjete za razvoj i prosperitet. Osim što moramo mijenjati sebe i svoju svijest dobrano okovanu komunističko-globalističkim mentalnim manipulacijama te svoju percepciju o akcijama koje su nužne za uspostavljanje pravednog i slobodnog društva, moramo smoći snage pronaći društveni konsenzus o temeljima društvene zajednice u kojoj živimo. Demokracija, sloboda, suverenitet i ustavom uređena država, ne nastaju same od sebe inercijom, već dugotrajnim i mukotrpnim radom na njihovom ozbiljenju. Kao i svatko od nas u osobnom životu, tako se i društvo mora izboriti za život dostojan čovjeka, jer ništa ne pada s neba bez truda i muke. Poželjno bi bilo shvatiti da smo povijesno gledano veliki, ali malobrojan narod. Veliki upravo toliko da možemo biti ravnopravni svima drugima te da o svojoj sudbini možemo odlučivati samostalno i neovisno. U svom djelovanju moramo se prisjetiti tekovina naših starih i držati se u političkom djelovanju načela “obliti privatorum publica curat” (svoje privatne interese ostavite po strani, a snagu usmjerite na zadovoljenje javnog interesa). Vlast pak trebaju obnašati najbolji među nama ili barem oni čija je stručnost i moralnost neupitna. Zasluge u ostvarivanju općeg interesa treba nagraditi, ali isto tako svako mora podnijeti teret za učinjene grijehe u prošlosti kroz provođenje transparentnog postupka pred neovisnim institucijama sustava i izricanje odgovarajuće sankcije. U cilju uspostave društva prožetog tolerancijom svaka država i svaki narod ima se pravo braniti od onih koji nabrojane vrednote ugrožavaju ili onih koji uporno osporavaju njihova suverena prava. Izopćenje takvih pojavnosti iz hrvatskog društva nije pitanje tolerancije, već je to društveni imperativ.

No, nije sve ipak tako crno da bi trebali gubiti nadu. Ciljevi se znaju, a i sredstva za njihovo ostvarivanje nisu tajna. Potrebno je u slijedećem izbornom ciklusu ostvariti pobjedu dostatnu za pokretanje promjena, dajući povjerenje onima koji ga zaslužuju.

dr. sc. Dubravko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Davor Domazet Lošo: Zagreb 1945. bio je kao Vukovar 1991.

Objavljeno

na

Objavio

Kako su Titovi prljavi četnici i partizani upali u Zagreb i izvršili neopisivi masakr nad Hrvatima?

Ivan Šibl će se prvi put razočarati još u partizanima, kad dođe zapovijed da Deseti zagrebački korpus ne smije prvi ući u Zagreb. Životna priča Ivana Šibla, partizana kojemu je prvi pištolj poklonio Rade Končar, da bi mu baš taj Udba oduzela 1971. godine ne bi bila zaokružena, a da se ne prozbori o Desetom zagrebačkom korpusu Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, u kojemu je od osnivanja on obnašao dužnost komesara.

Deseti korpus djelovao je u sjevernome dijelu Hrvatske, takozvana Zagrebačka oblast, na terenu između Ilove, Drave, Slovenije i Save, a od 16. travnja 1945. godine, nalazio se u sastavu Treće armije. Sastav korpusa činilo je uglavnom ljudstvo rodom iz Zagreba i širega okružja, ustrojenoga od sedam brigada i više samostalnih postrojba, 32. i 33. divizije i sedam partizanskih odreda – Kalničkoga, Zagorskog, Zagrebačkog, Podravskog, Bjelovarskog, Moslavačkog i Pokupskoga.

Zapovjednik korpusa bio je Vladimir Matetić, rodom iz Lovrana, a kasnije Mate Jerković, rodom iz Siska, koji je do sredine 1942. bio vojnik Nezavisne Države Hrvatske, a poslije rata postat će zapovjednikom Ratne mornarice, komesar Ivan Šibl, pomoćnik Šime Balen, a načelnik Josip Rukavina.

Među ostalima, u zapovjedništvu Desetog korpusa bio je i čelnik Personalnoga odsjeka Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, kao i znani zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac, Rade Bulat i drugi. Do kraja Drugoga svjetskog rata u njegovim redovima borilo se oko dvadeset tisuća partizana, od kojih je 7.786 poginulo i ranjeno.

Oko ovoga korpusa poslije Drugog svjetskog rata nastat će namjerna nesuglasica o njegovoj ulozi u oslobađanju Zagreba 8. svibnja 1945. godine.

znackaXkorpusNaime, godinama se tvrdilo da su njegovi pripadnici prvi ušli u Zagreb, koji su dva dana ranije napustili većina ustaša i domobrana, ali i mnoštvo civila, dok je povijesna istina posve drukčija, a prešućivala se namjerno zbog ideološke dogme zvane bratstvo i jedinstvo.

Snage koje su prve ušle u Zagreb bile su iz Prve armije čiji je zapovjednik bio Peko Dapčević, rođen u Crnoj Gori, i Druge armije pod zapovjedništvom Koče Popovića, rođenoga u Beogradu. Tu su bile i 21. 25. srpska divizija – obje iz središnje Srbije – sastavljene od onih koji su poslije listopada 1944. četničke kokarde zamijenili petokrakama.

Zatim, 6. lička proleterska divizija Nikola Tesla, pod zapovijedanjem ratnoga zločinca iz ‘srpskoga ustanka’ u Srbu 1941. Đoke Jovanića i 28. slavonska divizija pod zapovijedanjem Radojice Nenezića, rođenoga u Nikšiću u Crnoj Gori, u čijem su sastavu i vodstvu bili pretežito Srbi – iz četničkih monarhističkih ili komunističkih krugova.

Glavnu ulogu u ‘oslobađanju’ Zagreba imala je 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu, a među kojima je bilo i mnoštvo aboliranih četnika. Oni su prvi ušli u opustjeli grad i već u prvim satima počeli sustavno, već unaprijed pripremljeno, preuzimanje svih značajnih ustanova i masovna uhićenja uz brojne likvidacije.

Pripadnici Desetoga zagrebačkog korpusa u grad su ušli sljedećega dana. Tek tada su stanovnici izašli na ulice pozdravljajući vojsku jer je u tom korpusu bilo mnoštvo njihovih rođaka, susjeda i prijatelja.

„Oslobađanje“ Zagreba u krvi tisuća nevinih

Postavlja se logično pitanje: zašto su partizani, to jest četnici iz Srbije, morali ući prvi u Zagreb, a ne hrvatski partizani? Zagrebački je korpus namjerno nekoliko dana zadržan u blizini Zagreba, da bi u njega prve mogle ući postrojbe sastavljene od Srba iz Srbije, Bosne i Hrvatske te Crnogoraca.

Zagrebački partizanski 10. korpus čekao je u blizini Sesveta da prvi uđe u Zagreb, ali im je dopušten ulaz u Zagreb preko Sljemena te Sesveta i Dubrave tek 9. svibnja poslije podne, s tim, da su jednu noć morali prenoćiti na otvorenome u Sesvetama, a drugu na tadašnjem Špartinu stadionu, jer su sve prostore u gradu bile zauzele srpske postrojbe. Zagrebački je korpus 10. svibnja formalno preuzeo dužnost “Zagrebačkog garnizona”, da bi već 15. svibnja 1945. bio rasformiran i stavljen pod zapovjedništvo 2. armije Koče Popovića.

Koliko je sve planski bilo osmišljeno da se Hrvate ponizi, pokazuju činjenice da je ‘guverner’ okupiranoga Zagreba od strane partizanskih četničkih postrojba postao Mijalko Todorović-Plavi, Srbin iz Kragujevca. Odnosno, da je zapovjednik tadašnjega mimohoda Jugoslavenske armije održane u Zagrebu, 13. svibnja 1945., bio Vaso Jovanović iz Podgorice, zapovjednik 1. proleterske divizije. O ovome, smišljenom i provedenom protuhrvatskom planu general Ivan Šibl pisat će u svojoj knjizi “Sjećanja”.

Ovakvo je ‘oslobađanje’ Zagreba i Hrvatske donijelo smrt i rijeke krvi za stotine tisuća Hrvata. Dan 9. svibnja u Europi slavi se kao Dan pobjede, a na žalost, hrvatski je narod taj dan, ali i cijeli svibanj 1945. upamtio kao krvavo razdoblje najgore komunističke represije i terora. Osobito je Zagreb u svibnju 1945. doživio jedan od najtamnijih trenutaka u svojoj povijesti. Nadali su se Zagrepčani dolasku dobro organizirane i obučene vojske, a dočekali su gomilu prljavih i okrutnih dojučerašnjih četnika.

Njihov ulazak u Zagreb značio je strahoviti i jezoviti zločin nad onima koji su se tih dana zatekli u njemu, a nisu podržavali komunističku vlast. Zagrebačke bolnice, poglavito Rebro, postale su stratište golobradih hrvatskih vojnika, koji su izbačeni sa svojih ležajeva, prebačeni u kamione i odvezeni na stratišta. Na stotine nepoćudnih Zagrepčana zatvoreno je u zloglasne logore “Kanal”, današnji Autobusni kolodvor u Držićevoj, Prečko i druge.

Gotovo da nije bilo zagrebačke obitelji iz koje nije bilo odvedenih u zatvor ili logor. O tim strašnim zločinima u Zagrebu se šuti i do dana današnjega. Zato Zagreb, što je tragično, ima Trg žrtava fašizma, ali nema Trga žrtava komunizma.

Stratišta na području Zagreba dogodili su se u njegovim rubnim naseljima ispod Medvednice. Gračani, Markuševec, Čučerje, Remete, Šestine i Bukovec, čine niz od nekoliko prigorskih sela koja su od davnina gravitirala Zagrebu vežući svoje življenje uz glavni hrvatski grad. Dolazak 6. ličke proleterske divizije u Gračane bio je traumatičan događaj za cijelo mjesto, kojega se i danas stariji mještani sjećaju sa suzama u očima.

Nakon dvodnevne bitke u kojoj su pripadnici ove brigade svladali hrvatske i njemačke snage u povlačenju, započeo je cjelomjesečni masakr i iživljavanje nad poraženima. U Gračanima je uspostavljen stožer brigade i vojni zatvor. Podrum kuće gdje je bio stožer služio je kao mučilište, dok su gospodarske zgrade postale zatvor. Ovi događaji po mnogo čemu podsjećaju na Vukovar, nakon što su ga Jugoslavenska narodna armija i četničke postrojbe ‘oslobodile’ 18. studenoga 1991. godine. Povijest se Hrvatima, nakon svibnja 1945. ponovila 46 godina kasnije.

Gračani – stratište i danas bez imenovanih ubojica

Prema navodima svjedoka, svako jutro partizani bi čistili podrum od krvi i dijelova tijela mučenih ljudi. U njemu ne samo što su mučeni hrvatski i njemački vojnici, nego i velik broj civila, osobito žena, a i domaći stanovnici. Posebno je stravičan pokolj ranjenika iz bolnice za plućne bolesti “Brestovac” na Sljemenu, iznad Gračana i Šestina, gdje su hrvatski vojnici izbačeni iz bolesničkih kreveta, poklani i pobacani u jame.

Krvavi pir pripadnika 6. ličke proleterske divizije trajao je sve do početka lipnja 1945. godine. 2SR Gračani Obernjak 0002Da je zločin u Gračanima izvršen smišljeno, više nego jasno govori zapovijed koju je Aleksandar Ranković, čelnik Ozne, ili Odjeljenja za zaštitu naroda, odnosno komunističke tajne policije osnovane 13. svibnja 1944. godine, uputio 17. svibnja zapovjedništvu Ozne u Zagrebu: “Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita.

Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.” Dakle, sve je jasno, Ranković kao čelnik Ozne, izravno je podređeni i najbliži Titov suradnik, što znači da je Tito taj koji ne neizravno, nego izravno, stoji iza ovih stravičnih pokolja u glavnom gradu Hrvata.

Desetke i desetke godina o ovim stratištima nije se smjelo govoriti, a grobovi su bili jame bez cvijeća i križa. Zagrepčani se nisu dali pa su stanovnici već nekoliko mjeseci nakon gračanskoga pokolja na pojedinim stratištima ostavljali cvijeće. Uglavnom su to mladi ljudi koji su time prkosili komunističkoj vlasti.

Kada je, jednoga dana, milicija razbila raspelo u blizini grobnice na Lonjščini, Gračanci su razumjeli poruku pa su prestali s tom ljudskom gestom. Obilježavanje stratišta, bez straha, moći će započeti tek stvaranjem slobodne Republike Hrvatske.

Gračani su, na žalost, samo jedno od brojnih stratišta glavnoga grada Hrvatske o kojima se i danas, zbog halabuke kojekakvih radničkih fronti, nevladinih udruga poput Dokumente, zabludjelih bivših predsjednika, sveznajućih jugoslavenštinom zadojenih “vučjih čopora”, povjesničara mrzitelja s Filozofskoga fakulteta i Fakulteta političkih znanosti ne smije govoriti, ne smije se napraviti dokumentarni film, odnosno da se činjenično i povijesno i etički ispravno označi kao kolektivni zločin iz mržnje golemih razmjera na području Zagreba i cijele nam Hrvatske.

A činjenice koje nisu podvrgnute takozvanim povjesničarima sljedbenicima ideologije zla zvanom komunizam, može se znati kao što je to učinio dr. Josip Jurčević navodeći podatke državnih komisija bivše Jugoslavije iz kojih proizlazi da su komunističke vlasti počinile 89 posto zločina, Talijani 8 posto, partizani i četnici 1,5 posto, a režim Nezavisne Države Hrvatske 0,13 posto.

Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

 

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

O Pupovčevu pjevu i čuvanju obraza mesijama

Objavljeno

na

Objavio

Treba vjerovati Miloradu Pupovcu kad kaže da on, evo, već skoro 30 godina, živi razliku između Republike Hrvatske (RH) i Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Naime, njegov prethodnik na mjestu prvog Srbina u Hrvatskoj za vrijeme NDH, dr. Savo Besarović, nije bio te sreće. Nije preživio razliku između Narodne Republike Hrvatske (prethodnice Socijalističke Republike Hrvatske) i NDH. Točnije, smaknule su ga vlasti druge teritorijalne slijednice NDH, Narodne Republike BiH.

Politički Hrvat i politički Srbin

Može se samo nagađati što bi bilo da je dr. Savo Besarović, kao etnički Srbin, pravoslavac, koji se nije pobunio protiv vlastite domovine, nego je sve svoje umne i mentalne kapacitete uložio u njezin razvoj, dočekao demokratsku Hrvatsku i kako bi se u njoj proveo.

Po svemu sudeći bi kao politički Hrvat živio razliku između RH i NDH tako što više ne bi bio ono što je bio u NDH, a bio je predstavnik pravoslavaca u Saboru i Vladi, ali bi, po svoj prilici, ipak nekako preživio tu tranziciju. A to već zvoni na uzbunu nagoneći na pomisao kako suvremena Hrvatska možda i nije toliko različita od nekadašnje NDH, napose ako ih se obje promatra u odnosu prema NRH (i SRH), baš kako je u nedavnom obraćanju na svoj način natuknuo predstavnik Srba u Hrvatskoj, Milorad Pupovac.

Da Pupovac, iako hrvatski državljanin i saborski zastupnik, nije politički Hrvat nego politički Srbin, vidljivo je na primjerima kad su hrvatski i srpski politički interesi suprotstavljeni. Ako se tkogod i ne sjeća njegova držanja u vrijeme hrvatskog priznanja Kosova, ima priliku podsjetiti se na to svake godine, 4. i 5. kolovoza, kad Pupovac sa svojima oplakuje srpske žrtve, a ne slavi s njihovima veličanstvenu hrvatsku pobjedu koja je, među ostalim, omogućila i svim ovdašnjim Srbima da žive u svojoj državi, bila to Hrvatska ili Srbija.

Za ilustraciju, Tomislav Žigmanov, čelnik Hrvata u Srbiji, nedavno reče da kad bi on 5. kolovoza došao u Hrvatsku slaviti Oluju, u Srbiju se više ne bi mogao vratiti. Pupovac ne samo da se u Hrvatsku vraća nego ga se takvoga i prihvaća.

Milorad Pupovac je političko srpstvo samo potvrdio nedavnim zapaženim javnim istupom, ne toliko usporedbom RH i NDH – koja je, pomalo iznenađujuće, najviše pogodila one koji bi to domalo shvatili kao kompliment… za RH, no sad kad novi miljenik desnice u tom kontekstu reče da je NDH bila fašistička tvorevina, ne osjetivši pritom potrebu za Tuđmanovim dodatkom, treba mu očito vjerovati… barem koliko i Pupovcu – koliko izjavom kojom je označio Hrvatsku faktorom nestabilnosti u susjedstvu, danom za portal radiosarajevo.ba koji po uzoru na propalo jugoslavenstvo promiče velikobosansku ideologiju. Pomalo ironično, Pupovac se našao oglasiti baš na portalu sa sjedištem u rodnome gradu Save Besarovića u kojem danas živi osjetno manje Srba, pravoslavaca, nego u vrijeme NDH, i to unatoč tome što sada ima pet puta više žitelja.

Zvonki šamar Srbiji

Ipak, kad se pomnije promotre zbivanja koja su krajem kolovoza i početkom rujna uskovitlala prašinu, samo je jedno šire odjeknulo i, štono bi se reklo, poprimilo strateški značaj – izostanak predstavnika Srbije s obilježavanja 80. godišnjice početka Drugoga svjetskog rata. Iako se doimlje posve prirodnim da u takvoj prigodi ne bude mjesta zemlji koja je pola stoljeća kasnije služeći se komunističkom vojskom, ostavštinom diktatora Tita, nakanila ostvariti tipičan fašistički cilj – proširenu, etnički homogenu državu – u Srbiji je to doživljeno kao težak udarac.

Tamo, naime, žive u uvjerenju da su u Drugom svjetskom ratu imali čak dva antifašistička pokreta – partizanski i četnički. Stoga su se sad našli “iznenadjenima i uvredjenima” što je poziv izostao.

Neovisno o tome je li i u kojoj mjeri hrvatska vanjska politika kumovala nepozivanju Srbije na značajan međunarodni događaj – znakovito je tek da je domaćin, poljski predsjednik Duda politički vrlo blizak predsjednici Grabar Kitarović – Srbija je očito Hrvatsku prepoznala izvorom svojih nedaća. Stoga je odlučila iskaliti sav svoj bijes pokušajem destabilizacije vladajuće koalicije u Hrvatskoj čija joj trenutna vanjska politika očito ne odgovara. A ne odgovara joj jer nije više onako pasivna, svedena na reakcije kao donedavno, nego, upravo suprotno, tjera Srbiju u ćorsokak.

Hrvatska to, kao i druge aktivnosti na vanjskopolitičkom polju, ne provodi onako sirovo, izravno, kao što Slovenija postupa prema njoj, nego više u britanskom stilu – potiho i proračunato. Bitniji joj je učinak nego samohvala. A učinak je takav da Srbija, unatoč deklarativnoj podršci Hrvatske, ovim tempom ne će u EU ni za 50 godina.

Ocvali imperij uzvraća udarac

Operaciju frustrirane Srbije usred sezone kiselih krastavaca nema naročitog smisla promatrati u kontekstu izbora, jer su oni kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, još daleko. Tim više što je izjava Aleksandra Vučića o svojedobnom dogovoru s predsjednicom Grabar Kitarović očito bila plasirana kako bi joj politički naštetila.

Štoviše, pokazala se tek startnim pucnjem iza kojeg je uslijedio niz akcija uglavnom pokazne i psihološke naravi, od riječkog slučaja “Škalamera” pa, sve do, barem zasad, pohoda “Vulinovih 11“, propale parade ponosa u srpskim vojnim uniformama po Jasenovcu, čiji su nesuđeni akteri elegantno ispraćeni riječima iz kultnog srpskog filma – propisi su propisi!

Sve to je trebalo u prvome redu destabilizirati HDZ, nedavno prinuđen na rekonstrukciju Vlade, dok je Pupovac već uobičajeno poslužio kao logistika, da suzama od benzina rasplamsa vatru. Pritom se ponajviše računalo na one koji se, čim im se pokaže mali prst, pale kao suha travka. I neki su se doista, ne prvi put, spremno odazvali.

Rukopis Srbije najlakše se mogao iščitati u riječkome slučaju, prije svega po uključenim akterima (školovani provokator, nimalo slučajno učlanjen u HDZ, tijelo lokalne srpske etničke zajednice, konzulat Srbije u Rijeci i, konačno, k’o žlica vegete u receptima Steve Karapandže, neizbježni Pupovac). Ipak, osim otkrivenog modusa operandi, tu su nikad jasnije na vidjelo isplivali i lokalni srpski igrači u pravosuđu i medijima, što možda i nije tako loše.

Razrješavanje drugog incidenta, onoga u Uzdolju kod Knina, gdje je na svom posjedu pred ženom i djecom zlostavljan navijač Crvene Zvezde i gosti u njegovu kafiću, daleko je još od epiloga, unatoč tome što su neposredni počinitelji do zadnjega otkriveni i privedeni. Naime, tko poznaje princip djelovanja navijačkih skupina, jasno mu je kako takva, planirana i organizirana, načinom i mjestom izvedbe nesvakidašnja i posve netipična navijačka akcija ne može biti posljedica spontane odluke sazrele u samoj skupini.

Idejni začetnik i pokretač većih akcija skupine obično bude vođa, onaj kojem se vjeruje. A kad taj nešto naloži, dalje je sve stvar rutine. Jer što je 19-godišnjim mulcima izmlatiti tamo neke Srbe, pa to im dođe isto k’o da biju purgere, ili ih, recimo, baciti u more kao svojedobno Zdravka Mamića? Kako oni ne diskriminiraju po rasnom kriteriju, nije im problem ni linčovati crnca nasred Rive. A tek na ulici prstom upirati u Azijate, to im zacijelo ne pada teže nego narisati svastiku.

Samo jednog nikako da se sjete – okomiti se na prekupce stranih roba i nastranih ideja, posebno one koji crpe moć iz struktura povezanih s obavještajno-represivnim aparatom komunističke Jugoslavije. To čudi tim više jer se navijači vole predstavljati čuvarima hrvatske tradicije i časti. A možda im je takve teško prepoznati jer su se prilično vješto zakrabuljili. Naime, zvati se “Njemački”, i to još na talijanskom jeziku, moćna je kamuflaža. A da nisu ti navijački batinaši doživotno opskrbljeni žvakama, tim bizarnim artiklom na kojem su pojedini ugledni domaći kapitalisti kozmopolitskih uvjerenja priskrbili prvi milijunčić, pa razvlače li ih, razvlače?

No, postoji i druga perspektiva iz koje djelovanje navijačkih vođa ne izgleda tako autonomnim kako se ostalim pripadnicima čopora možda čini. Nije tajna kako su mnogi istaknuti navijački vođe privezani na povodac raznih obavještajnih i para-obavještajnih struktura, što slučaj u Uzdolju čini zamršenijim. Stoga je zadaća istrage utvrditi i je li tko instruirao vođu, pa potom, ako jest, tko je cimnuo njega i tako sve do vrha hijerarhije… A čuče li tamo domaće strukture usta punih antifašizma, kojima je taj čin, medijski zasjenivši neugodan im Dan sjećanja na žrtve totalitarnih sustava, sjeo kao naručen ili one iz susjedne Srbije, koje je na to mogao nagnati već spomenuti osvetnički poriv, može se tek nagađati.

Moguće se čak radi o jedinstvenoj operativnoj strukturi koju bratski dijele Srbija i domaći kolaboracionisti, antifašisti, kako bi, podržani medijskim udaranjem u bubnjeve na što bez zadrške mogu računati, Hrvatsku iscrpljivali burama u čaši vode.

Bojišnica je u vladajućoj koaliciji

Hrvatsku u još većoj mjeri iscrpljuje politički sustav koji potiče stranačku rascjepkanost u Saboru što znatno sputava kormilarenje vladajućom većinom i čini ga iznimno osjetljivim, nerijetko i nemogućim. Zato je razumno težiti ka što većem okrupnjavanju vladajuće većine, ne samo radi njezine snage, nego i kako bi se otupila pregovaračka moć pojedinih manjih partnera.

Našavši se u uvjetima tanke većine, kad je ona ovisila samo o HNS-u i SDSS-u, o svakome pojedinačno, Andrej Plenković se u to bolno uvjerio ustuknuvši pred Pupovčevim izričitim zahtjevom za smjenom Martine Dalić. Potom je, kao lijek od izglednog recidiva uslijedilo Bandićevo prikupljanje oporbenih zastupnika sklonih suradnji s vladajućom većinom, tzv. žetončića, čime je pojedinačna moć HNS-a i SDSS-a umanjena, međutim ne toliko da oni ne bi mogli ucjenjivati ako se udruže.

Tako združeni zabili su Plenkoviću nož u leđa baš kad je u Bruxellesu igrao utakmicu života i za Hrvatsku izborio rezultat iznad njezine objektivne kategorije. Naime, upravo tada su partneri odlučili zajahati na orkestriranom medijskom valu optužaba protiv više ministara u Vladi, među kojima i nekih od najužeg Plenkovićevog povjerenja, prinudivši predsjednika Vlade na rekonstrukciju.

Da su četvero zastupnika koji slove kao naglašeno domoljubni (Glasnović, Zekanović, Esih, Hasanbegović) ostali dijelom vladajuće koalicije, zajedno s Bandićevim zastupnicima mogli bi predstavljati dovoljnu protutežu udruženom djelovanju HNS-a i SDSS-a ne samo u navedenom slučaju, nego i u sličnima koji izmiču svjetlima pozornice. Jer bojišnica se, čega je Pupovac savršeno svjestan, nalazi unutar Vladine većine, a ne izvan nje. I zato se on, ma koliko cmizdrio, nikako ne želi s nje povući. S druge strane, domoljubni su zastupnici, čim su progutali prvu gorku pilulu, utekli s bojišnice. Pokazavši se nesposobnima za vođenje realne politike, sad iz busije odapinju jalove verbalne strelice prema Vladi. Tako su samo ojačali poziciju Pupovca i HNS-a unutar vladajuće koalicije.

Iako je zahvaljujući takvom rasporedu snaga Pupovac znao zadati Plenkoviću poneki doista neugodan udarac, krajnje je pretjerano tvrditi kako je on tu kolovođa, a ne tek prirepak. Jer ako je doista on glavni, onda mu treba odati zahvalnost i priznanje i za poboljšanje položaja i opremljenosti vojske i policije, povratak hrvatske vojske u Vukovar, izjednačavanje prava ratnih stradalnika i pripadnika HVO-a s onima suboraca im u Hrvatskoj, stalan i stabilan gospodarski rast, odgovorno upravljanje državnim financijama praćeno stvaranjem proračunskog viška i smanjivanjem duga, posljedično i poboljšanjem kreditnog rejtinga, kontinuirani rast turizma mimo nečijih želja i očekivanja, drastično poboljšanje hrvatskog položaja u sporovima sa Slovenijom i Mađarskom (pa, eto, ljudi u Sisku i dalje rade), rješavanje kostura gospodarskih dinosaurusa što svako malo ispadaju iz ormara, drastično pojačano korištenje europskih fondova, ubrzanu izgradnju LNG-a na Krku…

A iznad svega mu onda vrijedi skinuti kapu i za usidravanje Hrvatske u međunarodnim institucijama zauzimanjem tri vrlo važne funkcije (Pejčinović Burić, Šuica, Maletić). Te dužnosti, usko povezane s razvojem demokracije i pravne države, djeluju kao učinkovit diplomatski obrambeni štit od optužaba protiv Hrvatske na te teme, dovoljno je prisjetiti se packi kakve je u prošlosti redovito dobivala od raznih mazowieckih, bildtova i sličnih likova. Ujedno su i brana od prijetnji internacionalizacijom unutarnjih hrvatskih pitanja i tužakanja Hrvatske međunarodnim forumima, čega je perjanica danas pučka pravobraniteljica svih osim Hrvata, Lora Vidović. A time je nedavno zaprijetio i sâm Pupovac da bi, naposljetku, pitanje internacionalizirao samo do Sarajeva.

Bez obzira što očito ipak nije glavni, za sve te hrvatske uspjehe, od kojih neke, osobno, zacijelo smatra neuspjesima, doista je zaslužan i Milorad Pupovac. Ako ništa, onda već zato što je politiku koja je dovela do njih podupirao u Saboru. Stoga je bez dvojbe za sve to zaslužniji od domoljubnih političara pobjeglih s bojišnice kako bi, navodno, sačuvali čast i čist obraz.

Štoviše, dizanje ruke za taj konkretan politički sadržaj značajem i dosegom uvelike nadilazi podmukle verbalne provokacije i zadirkivanja kojima je patološki sklon maltretirati okruženje, pa se komotno može konstatirati apsurd – od političkog Srbina, Pupovca, Hrvatska ima više koristi nego od mnogih Hrvata s dna kace, na kojem se očito nahvatao i pozamašan mulj. A gdje ima mulja, tu je plodno tlo i za muljatore svih fela.

Pa i kad su posrijedi famozne Pupovčeve HOBOCTI, koje mu služe kao top za ispaljivanje sablazni, razložno je zapitati se nije li bolje da ti umješni provokatori pomoću sredstava iz državnog proračuna budu getoizirani u listu jedne ne odveć popularne manjine, nego da djeluju kroz medij nalik Feralu, u jeku rata rado čitanom u praktički svakoj drugoj studentskoj sobi.

Zapravo, da se najvjerniji čitatelji HOBOCTI, vrli, domoljubni komentatori ne opijaju tim prizemnim provokacijama, za njih bi malotko znao. A one su, baš kao i nedavne Pupovčeve verbalne eskapade, prije izraz nemoći nego nadmoći, pri čemu njihovog političkog pokrovitelja najviše od svega može naljutiti nezamijećenost. No, marljivi domoljubni komentatori budno paze da im ništa ne promakne, valjda kako Pupovca ne bi naljutili.

Postojano čuvanje obraza od mesije do mesije

I onda oni koje pretekoše carinici i bludnice u ljubavi prema Hrvatskoj – ne u ljubavi na riječima, tu im nema ravna, nego ljubavi na djelima – sad zamjeraju drugima njihove prirepke upirući prstom u njih. A ne primjećuju kako su u međuvremenu i sami postali prirepcima onima s kojima su suglasni u protivljenju politici Vlade, onima znatno gorima i opasnijima po Hrvatsku od Milorada Pupovca, onima koji su se djelima protiv Hrvatske višekratno dokazali.

Razjurili su ulagače, pogoršali odnose sa svim susjedima, ali i vodećom europskom silom, Njemačkom, uslijed čega je usporeno korištenje europskih fondova (a ne zato što Branko Grčić nije znao upaliti računalo kako se “maštovito” izvlačio suočen s tim pitanjem). Hrvatska je bačena u smeće čime su osigurani nužni preduvjeti za pojačano iseljavanje. A da ne spominjemo kakvu su “osjetljivost” pokazivali za hrvatsku žrtvu, od Bleiburga nadalje…

Valjda u znak zahvalnosti za navedeno prirepci takvih će svakog mesiju kojeg im podvale prihvatiti s jednakim žarom. Ne osvrćući se na filter koji mesije prethodno moraju proći kako bi im uopće bili ponuđeni, olako prelaze preko nekih čudnih izjava kakve bi se prije očekivale od čudnih ljudi čudnog imena. I, evo ih sad spremnih prihvatiti čovjeka koji zahvaljuje Stipi Mesiću na podršci, a čini mu se da ga jedino Ivo Josipović razumije. Ma, kako i ne bi, kad je od njega prepisao program. Pa sad još i stari, potrošeni i pomalo već zaboravljeni mesija podržava nasljednika, doduše, ne baš tako novog i ne baš tako mladog, samo kako bi Hrvate opet preveli žedne preko vode, bila ona u Ustavu ili ne, do slobode. S tom razlikom što sad u ponudi više nisu reforme nego promjene. I u tome je sva promjena.

Sve ostalo ostaje isto, nadasve mesijanska ljubav prema “istini”. Bez imalo srama, a da ni ne trepnu, ne ustručavaju se plasirati posve iskrivljene informacije u nadi da će, ponavljajući ih, postati istinite. Tako potencijalni predsjednički kandidat Miroslav Škoro hvali Most zato što je sačuvao obraz izašavši iz vladajuće koalicije.

Mora da je u vrijeme tih događaja doktor Škoro bio u Americi – voli on otić’ tamo čim ovdje zagusti, tamburu na rame i pa-pa Hrvatska – kad valjda jedini ne zna kako je obraz Mosta, uz asistenciju tajnice, ipak sačuvao Andrej Plenković degažiravši tu destruktivnu nakupinu iz vladajuće koalicije. Neki među njima su to toliko bolno doživjeli da su još koji dan pokušavali doći na posao usput pozivajući narod na ulični bunt.

Ipak, ako se oko nečega doktor Škoro ne mora brinuti, onda je to obraz. Jer baš kako ga je Plenković sačuvao mostovcima, tako će ga i Kolinda Grabar Kitarović sačuvati njemu. Ta, uostalom, znano je, tko s malom djecom liježe, a mesije u politici jedva da su otpjevali “Prvi pljesak”, nema mu druge, nego kad se probudi, obrisati im,… ovaj, sačuvati im obraz.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari