Pratite nas

U potrazi za Istinom

Dubrovačka književnost i Nikola Tesla – Za ‘antifašiste’ je ISTINA fašizam

Objavljeno

na

Srbijanci, koji se kao narod pojavljuju tek u 18. stoljeću uz podršku ruskog Imperija zbog izlazaska na toplo more, i danas pokušavaju oteti hrvatsku povijest, jezik i teritorij uz pomoć komunističke političke, intelektualne i znanstvene elite u Hrvatskoj, dakle, antifašista. Hrvatski antifašisti nisu ništa manje lažljivi nego li Srbijanci i Srbi. Hrvati sa drukčijim mišljenjima i argumentima ne smiju se izjasniti ni o čemu u Hrvatskoj jer ih antifašisti odmah proglašavaju fašistima i primitivcima preko UDB-inih medija. Partijska milicija ih progoni kao u Jugoslaviji. Za ‘antifašiste’ je i ISTINA fašizam jer kontroliraju svijest naroda zbog nikada sprovedene lustracije. Oni i danas peru mozak mlađim pokoljenima preko obrazovanja i medija. Međutim, istina će postati transparentna tek kada i ako ozakonimo lustraciju.

Antifašistima smeta istina jer su njihovi očevi, majke, djedovi i bake nakon 2. svjetskog rata nemilosrdno i sa mržnjom ubijali i progonili Hrvate, a to nam najbolje potvrđuje presuda hrvatskim udbašima u Njemačkoj. To je razlog zašto komunistička intelektualna elita pokušava prikriti ono što je nemoguće prikriti jer istina utemeljena na činjenicama je jača od istine utemeljene na lažima. Tko može opovrgnuti Hudu Jamu, Kočevski Rog i mnoga druga stratišta? Štoviše, antifašisti nisu državljani RH nego su samo građani, a to nam pokazuje kako su dogmatski i jugoslavenski nastrojeni. Oni su i dalje državljani nepostojeće države Jugoslavije. Oni žele živjeti sa slavenskom braćom – Srbijancima – jer ne  znaju da su Srbijanci izmišljotina isto kao i Slaveni.

Srbijanci su nam pokušali oteti dubrovačku književnost i još od toga nisu odustali. Da nemamo nekoliko časnih ljudi u kulturi i to bi nam danas oteli jer su hrvatski antifašisti  većinom zaslijepljeni jugoslavenstvom, dakle, bratsvom i jedinstvom nauštrb hrvatskog identiteta, demokracije, slobode i istine. Uz ime  bratske slavenske ljubavi, Srbijanci su nam nametnuli srbijanski jezik i danas sa pravom mogu tvrditi da hrvatski jezik ne postoji. Tako i danas hrvatski vukovci tvrde da su to dva ista jezika. I jesu po vukovskom poimanju lingivistike jer u hrvatski jezik su preko ijekavice ušle srbijanske riječi sa srbijanskim značenjima.

Kakvi neznalice su morali biti vukovci ako su vjerovali, a i danas, vjeruju da je ekavsko E bilo temelj hrvatske ijekavice ili jekavice. Naime, ni u jednom jeziku slovo E se nije odrazilo kao ije, a glas J nalazimo samo u grčkom jeziku kao iota (I). Logično je zaključiti da Semiti nisu imali glas J. Dakle, glas I je preko grčkog uticaja postao ije ili je, a nikako glas E. Ovo nam pokazuje da je hrvatska ijekavica nastala od hrvatske čakavske ikavice. U glagoljici slovo (I) se prije vukovaca zvalo ije ili iže. Međutim, u čakavskoj ikavici slovo I je često stalo za glas V, jer slovo I je na Levantu izvedeno od izvornog glasa U koje je stalo za glas V. Primjerice, hrvatski naziv Visa je preko Elena postao Issa. Prije Elena Vis se  zvao Učaca, dakle, Vačaca, odakle toponim Učka. Ovo nam pokazuje da su Hrvati na otoku Visu živjeli davno prije dolaska Elena, koje mi danas nazivamo Grci, a ne izvorno Gruci, dakle, Hruči. Gruci su danas u Italiji i Albaniji  poznati kao Guči. Međutim, u Albaniji su još i danas poznati kao Gruji.

U današnjem hrvatskom jeziku surećemo nepostojeći glas J u mnogim riječima kao u riječima deca, mera,  pena, cena, daka (djak=dijak) i pan (pjan=pijan) i mnogim drugima. Dakle, uvođenje glasa J nema nikave sveze sa slavenskim jatom (J). To je turkijski uticaj, a u Europu su ga donijeli Normani.  Ponekad taj nepostojeći glas J u hrvatskom jeziku susrećemo ispred ili iza samoglasnika A i E, pa je, recimo od riječi baka nastala riječ bajka ili od riječi maka riječ majka. U engleskom jeziku nepostojeći glas J se pojavljuje ispred glasa U (duty ili cute) gdje su ga donijeli Normani.  Kod Skandinavaca ga susrećemo nepostojeći glas J ispred glasa O, primjerice, fjord.

Kod nas je glas Č preko Osmanlija postao J jer ime Hrvač je postalo Hrvoj. Tako imamo sufiks u imenima VOJ koji je zamjenio sufiks VAČ. Ovaj sufiks susrećemo kod Srbijanica u drukčijoj inačici mada po religiji njihov sufiks u imenima jest IJE. Tako Radivoj postaje Radivoje, a  Milivoj postaje Milivoje. Zašto Hrvati koriste Hrvoje umjesto Hrvoj ne znam. Moguće je da je prezime Hrvojec postalo ime Hrvoje, ali još nisam vidio prezime Hrvojević. Od ovih srbijanskih imena su nastala prezimena Radivojević i Milivojević. Kako se ovdje pojavljuje glas V kojeg nema u hrvatskim bizantskim prezimenima, možemo kazati da današnji Srbijanci nikada u prošlosti nisu bili pod vlašću Bizanta. Naime, oni i danas Bizant nazivaju Vizant ili Vizantija.

Nema nikakve sumnje da se u prethodnom slučaju radi o zamjeni glasa Č glasom J jer hrvatska riječ sarač se odrazila kao saraj u Turskoj pa tako i u Bosni. Slično se prezime Kovačec odrazilo kao ime Kovače i odatle prezime Kovačevič. Na sličan način prezime Antac se odrazilo kao Anta, a kasnije se ime Anta odrazilo kao Anto,  od kojeg nastaje prezime  Antovič. Tako nastaju prezimena Matovič, Šimovič, Tomovič i tako redom. Danas se čak i Anti nazvaju Slavenima mada je to bio naziv za pripadnike iskonske hrvatske religije. Anti su se izvorno zvali Anci ili Janači. Zoranić je te pripadnike religije u Bosni nazivao Inci.

Narod koji nema svoj identitet traži ga drugim narodima. Tako su Srbijanci posvojili Nikolu Teslu koji nije rođen na teritoriju Srbije, nikade nije bio u Srbiji, nikada se nije izjašnjavao Srbinom dok mu Srbijanci nisu u usta stavili lažnu izjavu – Srbin po narodnosti, a domovina Hrvatska. To su prihvatili hrvatski orjunaši, a kasnije i antifašisti, mada Tesla nema ništa zajedničko sa Srbijancima osim pravoslavlja. Naime, Teslini preci su bili Hrvati katolici. Koliko je meni poznato osim Like to prezime surećemo u Slivnici, a po religiji su katolici i pravoslavci. Da pravoslavci u Hrvatskoj nikada nisu bili Srbi pokazuju nam toponimi Islam grčki.  Dakle riječ je o Hrvatima koji su nakon raskola 1057. godine zadržali bizantsko grčke crkvene  običaje, a ne Srbima. Pridjevi grčki nije isto što i srbski. Ako je Tesla Srb zašto takva prezimena izvorno ne postoje na prostoru Beogradskog pašaluka ili u današnjoj Srbiji? Neka mi netko objasni zašto su Srbi Foču nazvali Srbica?

Na koncu se nameće pitanje: Tko je vladao Beogradskim pašalukom prije Osmanlija? Nema nikakve sumnje da su tim prostorom vladali Franci, a ne Bizant. Franci su vladali cijelom Belom Hrvatskom i tamo je sačuvana ekavica, a upitna zamjenica ča je postala kaj. Po Belim Hrvatima Beograd je dobio ime. Ranije se zvao Bel crat da bi kasnije postao Bel grad, a nakon vukovice Beograd. Tako je naš Bili Grad postao Biograd. To je pogrešno jer latinska riječ bio znači život, a ne boja. Riječ bija je u sanskritu značila sjeme,  a odrazila se preko vukovice kao bio, primjerice, Biokovo.  Nije li onda pravo ime za Bihač bilo Bijač? Nije li onda pravo ime za Biokovo bilo Bijač?

Međutim, kako je pravoslavlje nasljedenik bizantskog kršćanstava, onda su Hrvati morali imati i bizantsko kršćanstvo na prostoru Krajine ili Crvene Hrvatske jer je Krajina bila vazal Bizanta i sastojala se od Dalmacije sve do Drača, Like, Bosne, Dukle i Raške. Zbog toga su Hrvati u Bosni nakon raskola glagoljicu zamjenili bosančicom. Bosančica je najstarija izvorna kirilica koja je nastala na temeljima  glagoljice. Pravoslavni Slaveni  su iz bosančice uzeli slova za glasove Č, Š i Ž, a prije toga su koristili grčko pismo. Riječ krajina je značila carevina, a od riječi kraj nastaje današnja riječ kralj.  Riječ kraljevina se ranije pojavljivala kao krajina.

Nakon kršćanskog raskola 1057. godine, Raška je došla pod bugarsku jurisdikciju. Pećku episkopiju je osnovao Sava Nemanja koji je bio monah u manastiru na svetoj gori Atos, a Pečka episkopija je bila podložna Ohridskoj episkopiji. Za vrijeme turske okupacije Pećka episkopija bila ukinuta više od dva stoljeća. Ta episkopija nikada nije bila patrijaršija jer Patrijarh je stolovao u Carigradu. Dakle, prije Osmanlija bizantska Crkva je bila jedinstvena i imala svoga Papu, a to je bio bizantski Patrijarh. Episkopije ili mitropolije su nosile ime grada u kojem su imale svoje sjedište jer je bizantska Crkva bila jedinstvena. Tako je bilo sve dok Osmanlije nisu osvojile Carigrad. Na čelu lokalne bizantske crkve je stao crkveni dostojanstvenik koji se zvao vladica ili vladika.

Nakon opsade Carigrada sjedište bizantske Crkve je prebačeno u Rusiju. Tada je pravoslvalje postalo službena religija ruskog Imperija i nastanak novih pravoslavnih episkopija i mitropolija uz blagoslov ruskog Imperija. Tada je nastalo i slavenstvo. Da bi se suprostavila širenju ruskog Imperija, Austrija je osnovala dvije pravoslavne episkopije  na teritoriju trojedne kraljevine Hrvatske – jednu u Sremu, a drugu u Dalmaciji – jer se na te prostore naseljavalo pravoslavno pučanstvo bježeći pred Osmanlijama. To su bili Bugari, Grci, Rašani i Dukljani, a Srbijanci u to vrijeme nisu ni postojali kao narod. Vlasi  su bili poznati kao Cincari, dakle, Rumunji. Kako je Hrvatska bila dio austrijskog carstva, te episkopije  su se nalazile na teritoriju Hrvatske i nastankom Jugoslavije trebale su pripasti Hrvatskoj, ali su ih oteli Srbijanci.

Osnivanjem SPC 1874. godine, i nastankom Jugoslavije, sremska episkopija je iz Sremskih Karlovaca prebačena u Beograd i postala patrijaršija. SPC postaje autokefalna, dakle, državna, tek 1920. godine uz pomoć korumpiranog carigradskog  patrijarha i počinje se širiti diljem Jugoslavije. Tada nestaju CPC i MPC,  a Crnogorci i Makedonci se proglašavaju Srbima. Isto se dogodilo sa Hrvatima pravoslavne vjere. Da nije bilo korumpiranog patrijarha, ta crkva bi bila nazvana JPC jer država se zvala Jugoslavija. Ovo je razlog zašto Hrvatska mora osnovati HPC, a Sabor mora zabraniti djelovanje SPC u Hrvatskoj zakonom jer u Hrvatskoj može djelovati sam HPC. Mnogi Hrvati još ne razlikuju pojmove Srbijanac i Srb. Međutim, Srbijanci znaju zašto su svoju crkvu nazvali srpska, a ne srbijanska. Već više puta nam se dogodila Ukrajina i moramo biti oprezni i odgovorni.

Hrvatska budućnost je klimava i jako nesigurna upravo zbog konmunističkih antifašista. To je razlog da se ozakoni lustracija i da se napokon oslobodimo onih koji nam ruše državu i dostojanstvo, te da slobodno i bez ikakvih posljedica možemo bilo gdje reći ZDS. Taj poklič je poziv na patriotizam ili domoljublje i ne vrijeđa nikoga. Čak da se koristio u NDH, mi se tog pokliča ne smijemo odreći. Napokon moramo postati suverena država, zar ne? Ne smiju nam Srbijanci i bivši komunisti  odlučivati kako trebamo živjeti i što možemo slaviti.

Srećko Radović Vir

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Najnoviji primjeri recikliranja kosovsko-labradorovskih bljuvotina

Objavljeno

na

Objavio

Pravnu bitku s Haaškim tužiteljstvom, medijski izdanci KOS-a i Labradora u Hrvatskoj smatraju opstrukcijom suradnje, a Mesićevo i Račanovo protuzakonito ustupanje cjelokupne tajne dokumentacije Haagu, što je klasična izdaja za koju se ide na robiju u svakoj državi, smatraju suradnjom

U jednome od zadnjih brojeva zagrebački tjednik Nacional objavio je svoju “ekskluzivnu informaciju” u povodu imenovanja pukovnika Vlade Galića na mjesto savjetnika za nacionalnu sigumost predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, a zapravo bombastično i u stilu agitpropa napisane su otvorene laži u kojima se tvrdi da je Predsjednica imenovala za savjetnika “špijuna koji je sudjelovao u prikrivanju, osiguravanju lažnih identiteta i financiranju ratnih zločinaca u operativnoj akciji “Haag” s ciljem zavaravanja haaškoga tužiteljstva”.

“Ugledni” novinar ovoga zagrebaćkoga tjednika u tekstu reciklira članke s kraja devedesetih, u kojima se iznose teze o “zloglasnome Tuđmanovu obavještajnome sustavu” uglavnom pozivajuci se na članke “ugledne” dugogodišnje novinarke Nacionala Jasne Babić koja se je u jeku najžešćih velikosrpskih napada na Hrvatsku 1993. susretala po Beogradu s potpukovnikom KOS-a Ivanom Sabolovićem, vođom srpske teroristicke grupe “Labrador”, koja je izvodila razne terorističke akcije po hrvatskoj od kojih su najpoznatije miniranje zgrade Židovske općine i miniranje židovskog groblja na Mirogoju (18. kolovoza 1991.) s ciljem da se nas Hrvate i predsjednika Tuđmana na početku rata prikaže kao antisemite i ustaše. Stoga, koja tajna služba na svijetu ne bi pratila takva novinara koji se sastaje s teroristima i kojima služi za propagandno praćenje teroristićkih djela?

Upitajte se samo koliki je stupanj demokratičnosti postojao u Hrvatskoj za vrijeme najgore agresije – dakle, kad u ratnim uvjetima slobodno izlaze novine koje pišu i uređuju petokolonaški novinari i strani špijuni – i koliko demokracije imamo danas – i koliko je Hrvatska tada ustvari bila jaka samo zato što je narod zaista i stajao iza svoje vlasti, a vlasti su zaista i predstavljale taj narod i njegove interese.

Donoseći odluke u korist tko zna čijih interesa, a ponovno, propagandno podržani petokolonaškim novinama kao što je to Nacional, početkom 2000, Mesić i Račan obračunavaju se s hrvatskim obavještajnim službama (Hrvatskom izvještajnom službom (HIS) i Sigumosno informativnom službom (SIS) koje su u medijima stekle “zloglasan” status, jer su prepoznate kao glavna točka otpora planu kriminalizacije Domovinskoga rata, Franje Tudmana i Gojka Šuška.

Demonstriranje sile bez presedana u demokratskim društvima, ukidanje službi, proglašavanje krivaca prije sudskih presuda, pa čak i prije provedenih istraga, licitiranje haaškim optužnicama, linč preko plaćenih medija, bili su glavni elementi politike “detuđmanizacije” koju je provodila tadašnja hibridna politička elita ćije je glavno glasilo bio Pukanićev Nacional.

Umjesto da recikliraju svoje kosovske bljuvotine, istraživački su novinari Nacionala mogli malo pogledati Wikileaks. Tamo bi našli sve svoje poslodavce; evo, primjerice, kada je u pitanju operacija “Haag”, u jednome od dokumenata mogu naći Mladena Bajića i Ranka Ostojića kako PROTUZAKONITO izvješćuju američkoga službenika o svojemu planu da pokrenu kazneni postupak protiv svih djelatnika obavještajne zajednice koji su sudjelovali u “Operaciji Haag”, čiji je obavještajni cilj bio prikupljanje podataka o međunarodnim organizacijama (lCTY,SFOR,..) koje su nelegalno prikupljale podatke o oslobodilačkim operacijama Hrvatske vojske, drugim riječima, koje su špijunirale HV.

Cjelokupna dokumentacija operacije “Haag” predana je PROTUZAKONITO tužiteljstvu međunarodnoga suda! Zasto?

Stoga, pitamo “istraživačke novinare”: Kako je netko u državi mogao predati dokumentaciju o obavještajnome djelovanju hrvatskih službi, najvišega stupnja tajnosti, koja se nije ticala niti jednoga predmeta vođenoga pred tim sudom, niti se radi o djelima nad kojima ICTY (MKSJ) ima bilo kakvu nadležnost (recimo, da se radi o špijunaži)?

Očito su predmeti pred tim sudom korišteni samo kao alibi za izdaju! Naravno da nikakav postupak ove dvojice izdajnika nikada nije pokrenut jer su te operacije vođene po važećim zakonima. Postojala je pravna praksa koja je omogućavala Hrvatskoj da ne mora bespogovomo davati pristup hrvatskim tajnim podatcima i dokumentima, ostaje nejasno zašto se tadašnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajic ama baš nikada nije pozvao na ukidanje obvezujućega naloga MKS-a (Subpoena duces tecum) iz 1997.

SIS-ova strategija za Subpoenu iz 1997.

Na početku suradnje Hrvatske sa MKS-om, nepripremljenoj Hrvatskoj i njezinu pravnome sustavu dolazili su zahtjevi za bespogovomim masovnim davanjem informacija i dokumenata o Domovinskome ratu . Ti su zahtjevi imaIisva obilježja tzv. “fishing expeditiona”koji je u međunarodnome pravu nedopušten,a svodi se na optuživanje bez dokazai nakon toga na traženje bilo čegašto bi moglo barem donekle potkrijepiti iskonstruiranu optužbu. Predsjednik Tuđman i tadašnja Vlada odlučili suse za strategiju koju je predložila vojna kontraobavještajna služba (SIS), a koju su nakon dolaska na vlast ukinuli Stipe Mesić i Ivica Račan.

Strategija se sastojala u tome da je Hrvatska kao suverena država postavila pitanje Haaskom sudu: Na koji način, unutar kojih pravnih procedura i uz koje limite tužiteljstvo može od suverene države tražiti” dostavu dokumenata uz prijetnju kazne” osobama koje tom zahtjevu ne udovolje, uključujući predsjednika države iministra obrane?

Učinili su to pozivajući se na II. protokol, članak 2. i 3. Ženevske konvencije, gdje se definira što jeto oružani sukob i koje jasno govore da Hrvatska u slučajevima Gotovine, Markačai Čermaka nije dužna “surađivati” s Tribunalom. Taj podnesak nikada nije oboren na Haaškome tribunalu!

Dakle, MKS je poslao Hrvatskoj i njezinu ministru obrane Gojku Šušku obvezujući nalog za svjedočenje i predaju dokumenata 15. 1.1997. Obvezujući nalog (subpoena duces tecum) izdala je sutkinja Gabrielle Kirk McDonald. Predsjednik Tuđman i hrvatska VIada označili su taj nalog neprimjerenim. Tako je počeo akcesorni postupak u sklopu postupka protiv generala Tihomira Blaskića o pravnoj dopustivosti Subpoenae.

U ovoj pravnoj stvari Hrvatsku je zastupao američki odvjetnički tim na čelu s odvjetnikom D. Rivkinom. Hrvatska je zauzela stajalište pridržavajući se međunarodnoga prava i svoga pravnog poretka, naročito ističući Rezoluciju VS 827 i Ustavni zakon o suradnji Hrvatske s MKS-om.

Nakon niza rasprava na sudu, dana 29. 10. 1997. Međunarodni kazneni sud u Haagu donio je odluku kojom se ukida Subpoenae duces tecum protiv Republike Hrvatske i Ministra obrane Gojka Šuška.

Samo nekoliko godina poslije, dolaskom na vlast Mesića i Račana stvoreno je ozrčje izdaje u Hrvatskoj. Osim državnih tajnih dokumenata, kako vidimo, predavali su protuzakonito i osobne dokumente najvećega ministra obrane u povijesti Hrvatske, Gojka Šuška.

Mesić i Račan uz pomoć Budiše, svojim izdajničkim političkim odlukama poništili su subpoenu i prekinuli akcesorni postupak o žalbi koju je Hrvatska pod nazivom “Mišljenje o Oluji” podnijela tužiteljstvu. Time je bio otvoren put ‘za optuživanje Hrvatske bez dokaza, a cijeli državni sustav upregnut na traženje bilo čega sto bi moglo barem donekle potkrijepiti iskonstruirane optužbe.

Tko su zapravo Kameleoni?

S druge strane, u operaciji “KAMELEON” tadašnje hrvatske tajne službe u skladu sa zakonom i svojom zakonskom obvezom prikupljale su informacije o organizaciji koja je ilegalno prikupljala, a onda krivotvorila i frizirala podatke o navodnim nečasnim radnjama (ubojstvima, pljačkama i paljenju imovine) počinjenima tijekom i nakon Oluje, kameleonskoj organizaciji koja je namjerno izrađivala pamflete opterećene nametanjem neargumentiranoga razmišljanja o političkome i vojnome kontekstu operacije “Oluja”.

Zaključak Raspravnoga vijeća u prvostupanjskoj presudi generalima Gotovini i Markaču vezano za knjigu HHO-a i svje dočenje Žarka Puhovskog poznat je. U paragrafu 50 piše: ,,50. Dokazni predmet P2402 je izvješće pod naslovom “Vojna operacija OIuja i poslije”, koje je objavio Hrvatski helsinski odbor i uredio Žarko Puhovski.

Izvješće sadrži izjave koje nisu potkrijepljene izvorima i dvostruke unose. Nadalje, tijekom ispitivanja Puhovskoga u sudnici postalo je jasno da u knjizi ima pogrešaka. Zbog toga je Raspravno vijeće odlučilo ne osloniti se na dokazni predmet P2402 u pogledu u njemu opisanih informacija kad nisu bile potkrijepljene drugim dokazima.”

U unakrsnome ispitivanju Žarka Puhovskog obrane su dokazale da se u knjizi HHO-a na popisu ubijenih navode pripadnici tzv.”RS.K”, osobe koje su umrle u bolnicama, osobe koje žive itd…. U knjizi koji je “uredio” HHO navedeno je 410 navodno ubijenih, a prema podacima DORH-a, za vrijeme i nakon Oluje evidentirano je 47 ubojstava, od kojih je 21 procesuirano (33 počinitelja) Obrane generala i tužiteljstvo usuglasili su se za 44 ubojstva!

Razni kameleoni iz HHO-a, krivotvoritelji kakvi su Čičak i Puhovski, niti oni koji i danas pišu laži kao Nacional, nikada se nisu ispričali hrvatskim braniteljima i hrvatskome narodu za ove gnjusne laži!

Nakon ovakva Zaključka Raspravnoga vijeća suda u Haagu, Hrvatski helsinski odbor za Ijudska prava (HHO) nije se zaustavio nego je nastavio s nametanjem neargumentiranoga razmišljanja o političkomei vojnome kontekstu operacije “Oluja”, opovrgavajući službene podatke DORH-a i lažno tvrdeći kako za ratne zločine nad Srbima nitko nije osuđen!

Za kameleone je mijenjanje boje jedno od vrlo značajnih obilježja, do mjere da su postali sinonim za prevrtljivost, a takvih je u HHO-u bilo napretek. Da imaju imalosavjesti, barem bi se zacrvenjeli!

Nagrada za rušenje Tuđmana

Kakvi su bili “kameleoni” skriveni pod plaštem “boraca za Ijudska prava” i kakva je organizacija bila HHO, vidi se najbolje po zapisniku sa sastanka koji je održan u hotelu Esplanadi 9. veljače 1996., a koji potpisuje Drago Pilsel.

>>Tko je i zašto dao hrvatsko državljanstvo Muniru Podumljaku, Dragi Pilselu i Vesni Teršelič?

Toga dana u sobi 108 sastali su se “borci za ljudska prava” s Georgom Sorosem, predsjednikom Otvorenoga društva da bi razmatrali “korake o filozofskim i strateškim aspektima sučeljavanja s institucijama vlasti”.

Kameleon Soros je kameleonu Čičku i društvu obećao za početak 200.000 dolara, a zatim im je dao zadatak “da moraju proučavati načine da se postojći Tudmanov sustav probije kako bi bilo moguće djelovati iznutra.”

Tijekom sastanka Ivan Zvonimir Čičak predao je Sorosu na uvid knjigu o Međunarodnom kaznenom sudu čije je izdanje financirao sam Sores . Kada je Sores vidio da je zadatak izvršen, zatražio je od ovoga izabranog društva “da vrlo predano rade na promjeni ozračja i pogleda na rad Suda u Haagu”, obećavajući im onoliku financijsku potporu kolika bude potrebna .

Rušenje tadašnje hrvatske Vlade HDZ-a i Predsjednika Tuđmana bilo mu je toliko važno da je rekao “kako će im potpisati bjanko ček” ako to bude potrebno. Danas su u Hrvatskoj ti kameleoni na vlasti i u vlasti.

Zagrebačko državno odvjetništvo otvorilo je predmet “Kameleon”, kaznena prijava nije nikada podnesena, nije bilo ni istrage. Kako će i biti kada je sve rađeno po zakonu!

Stoga pisanje Nacionala o tome kako je SIS skrivao ratne zločince nijeništa drugo nego nastavak “Labradora”, ovoga puta podmetanjem medijskih mina.

Joško Buljan / HRVATSKI TJEDNIK

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Osvrt na laži Jacques Paul Kleina

Objavljeno

na

Objavio

Naravno, nakon dva tjedna šutnje na skandaloznu izjavu koju je dao Jacques Paul Klein, nakon kmetovskog zabijanja glave u pijesak, opet ja moram pobijati izrečene laži. Usput bih zamolio druge da mi kažu koliko se to generala mora ubiti da bi oni konačno počeli shvaćati situaciju, piše Predrag Nebihi.

Dakle, Klein je izjavio slijedeće:

“– Kada opkolite grad, ne bombardirate ga i ne ubijate civile. To nije rat, to je ubojstvo. To vojnici ne rade. Vojnici ne ubijaju civile. Kako su se uopće mogli nazivati vojnicima? Mi to nazivamo ubojicama” (1).

Hmm, a kako nazivate one koji su izvršili masakr u Mi Laiu? (2)
Kako nazivate one koji su izvršili masakr u Hadithi? (3)
Kako nazivate one koji mokre po ljudskim leševima? (4)

Dakle, jasno je da Klein ovdje implicitno govori o Mostaru. I ovo je zapravo dokaz kako je takva dvostruka krupna i bestidna laž mogla proći na haškom sudu. Zato jer je Amerika stajala iza nje, a kad kažem Amerika prije svega mislim na perverznog seksualnog manijaka Billa Clintona i na njegove pijunčiće poput Kleina, Galbraitha ili Okuna.
Zašto je ovo dvostruka laž? Prvo, zato jer se Srbi 1992. godine pod zapovjedanjem Momčila Perišića razrušili najveći dio Mostara i to je sve pripisano HVO-u dok je Perišić za te zločine aboliran i to od strane haškog tužiteljstva.

I drugo, zato jer je drska, bezočna i bestidna laž da je Mostar bio opkoljen, kao što je drska, bestidna i bezočna laž da je Gornji Vakuf bio opkoljen. Za razliku od tih laži, Vareš je stvarno bio opkoljen od strane Muslimana, kao što je bila opkoljena enklava Vitez-Busovača. Da Mostar od 30, lipnja (datum koji je ključan u cijeloj priči) nije bio opkoljen posvjedočio je svjedok tužiteljstva efendija Seid Smajkić, inače duhovnik 4. muslimanske brigade “Muderis”, jedne izrazito ekstremne, zločinačke, džihadističke formacije, a tijekom protuispitivanja od strane generala Praljka (5).

Ovaj video je ključan za razumjevanje situacije pa ga valja nešto opsežnije prokomentirati. Ovih “30 kilometara u Mostaru” koje spominje general Praljak, to su onih 30 kilometara koje je oslobodio upravo Praljak. Naime, Srbi su 1992. držali istočnu stranu. Praljak je poveo opearaciju “Lipanjske zore” u lipnju 1992. godine i odbacio JNA/VRS tih 30 kilometara od Neretve. Dakle, nakon što je tih 30 kilometara bilo pod kontrolom JNA/VRS-a, od lipnja 1992. taj prostor je pod kontrolom HVO-a. A onda je došao čarobnjak Merlin, mahnuo čarobnim štapićem, i u tih 30 kilometara odjednom su se stvorile dvije brigade MOS-a, dakle muslimanskih snaga i taj prostor je čarolijom koja na sudu nije objašnjena potpao pod muslimanski nadzor. Kad je MOS 9. svibnja 1993. godine napao Mostar, HVO je odbio napad i MOS se našao u okruženju koje je trajalo do 30. lipnja 1993, kako to ovdje kažu i Praljak i Smajkić i to je definitivno istina.

A taj 30, lipanj, to je onaj dan kad je Petković izdao onu zapovjed o kojoj visi čitava ova apsurdna presuda, a izdao ju je zato jer je tada došlo do izdaje Muslimana u HVO-u zbog koje je HVO i izgubio vojarnu Sjeverni logor i na taj način muslimanske snage i Mostara spojile su se sa snagama u Konjicu i Jablanici. Upravo zbog te izdaje, koja je nedvojbena, i vojni ekspert obrane Milan Gorjanc i vojni ekspert tužiteljstva Andrew Pringle složili su se da Petkovićeva zapovjed od 30. lipnja nije diskriminatorna nego nužna i razumna mjera. (6).

Valja dodati i kako je već početkom kolovoza 1993. pukla priča o “logorima” u zapadnim medijima, nakon čega dolazi do njihovog zatvaranja, tako da ta “Golgota” nije trajala sveukupno ni dva mjeseca, i to sve skupa je teško pretjerivanje, pogotovo u usporedbi s 332 muslimanska logora za Hrvate u koje je bilo detenirano ukupno 14 446 Hrvata.
Ukratko, Klein laže, hrvatska diplomacija šuti…

(1) http://hrvatskonebo.com/…/jacques-paul-klein-najbolji-mode…/

(2) https://www.youtube.com/watch?v=VWchy6ykNnQ&t

(3) https://www.youtube.com/watch?v=pPCRNq_R22A&t

(4) https://www.youtube.com/watch?v=u0hmmJPFU1s&t

(5) https://www.youtube.com/watch?v=ChoKrZDgZKk&t

(6) http://hrvatskonebo.com/…/sestorka-herceg-bosna-petkovicev…/

Predrag Nebihi

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari