Pratite nas

Povijesnice

Dubrovnik slavi šest stoljeća ukidanja ropstva

Objavljeno

na

Na današnji dan prije šest stoljeća, Dubrovačka Republika je među prvima u Europi zakonski zabranila trgovinu robljem.

[ad id=”68099″]

Veliko i opće vijeće Dubrovačke Republike, koje je tada činilo 78 vijećnika, donijelo je 27. siječnja 1416. odluku za koju je glasalo 75 njih, a koja je već sutradan stupila na snagu čim je pročitana na gradskom trgu.

Odluka određuje da se “ni jedan naš državljanin ili stranac i svaki onaj koji se smatra Dubrovčaninom ni na koji način ili pod kojim izgovorom ne usudi ili drzne kupovati ili prodavati roba ili ropkinju ili biti posrednik pri takvoj trgovini, niti imati društvo ili dioništvo u takvom poslu”.

Zabrana trgovine robljem iz pragmatičnih razloga

Teolog i povjesničar Petar Marija Radelj, koji je o tome objavio opširan prikaz na portalu “Vjera i djela”, upozorava da zakon nije bio idealistički ni revolucionaran, nego pragmatičan. “Postojeće robove u Dubrovniku nije proglasio slobodnima, nego je onemogućio svako daljnje stjecanje i prijevoz robova”, a rješenje je “prepustio biološkom satu”, zahvaljujući kojem je tijekom sljedećih nekoliko desetljeća u cijelosti nestalo robova i ropskih odnosa na dubrovačkom području, piše Radelj.

Povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Ivica Prlender ocjenjuje da tu uredbu treba promatrati u horizontu svog vremena i u europskom kontekstu, u čemu svakako predstavlja pokazatelj civilizacijske razine tadašnjeg humanističkog Dubrovnika, odnosno, kako bi ga danas nazvali, vrijedan civilizacijski iskorak.

“To je jedna od najranijih mjera toga tipa u onodobnoj Europi, ali danas bismo mogli ukazivati na njegove ograničenosti”, kaže Prlender.

Radelj pak ukazuje da je glavni ćudoredni motiv koji zakonodavac iskazuje strah Božji: “I robovi su ljudi, stvoreni na Božju sliku”, a pored njega ističe humanističke, svjetonazorne, državničke, gospodarske i političke razloge: “Takva trgovina postaje ne mali teret i sramota za našu državu“, ističe.

Po Prlenderu, donošenje zakona najviše je potakla činjenica da je Dubrovnik dio općeg humanističkog sazrijevanja onodobnog civiliziranog svijeta koji se, vođen kršćanskim tradicijama, postupno rješava balasta prošlosti, a istodobno se i gospodarstvo ubrzano modernizira.

391 godinu prije Engleske, 450 godina prije SAD-a

“Poticaj donošenju zabrane su kršćanska utemeljenost i novo poimanje čovjeka koje donosi humanizam. Imate već prve jasne naznake kapitalističkog poslovanja i u Dubrovniku, kao i Veneciji i Genovi, te svim velikim mediteranskim trgovačkim republikama”, dodaje.

Engleska je ukinula trgovinu robljem 1807. godine, Sjedinjene Američke Države 1865. godine, a na planetarnoj razini ropstvo je zabranjeno Sveopćom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948. i europskom Konvencijom o zaštiti temeljnih ljudskih prava iz 1950.

Jemen i Saudijska Arabija to su učinili tek 1962., a Mauritanija, kao posljednja zemlja na svijetu, načelno je ukinula ropstvo tek 1981. godine, podsjeća Radelj.

Robovlasničkog odnosa u antičkom smislu u ono vrijeme u Europi nema, postoji stanoviti vid ugovornog ropstva. Tek će se ranomoderni pokreti riješiti tih normi u pravnom smislu, kaže Prlender i upozorava da čovjek može biti porobljen na mnoge načine. “Primjerice, danas kolokvijalno govorimo o dužničkom ropstvu”, kaže.

Raspolaganje gradom i njegovim okružjem u Dubrovačkoj Republici i danas, kaže, teško je dovoditi u vezu. I jedno i drugo vrijeme imalo je svakodnevnicu u kojoj je bilo i dobrih i loših strana.

Ipak, tadašnji je Dubrovnik po svim kriterijima bio u samom vrhu najzrelijih i najrazvijenijih društava, a danas u kulturnom, tehnološkom i poslovnom smislu očigledno nije na uspoređujućoj razini, zaključuje Prlender.

Dubrovačka biskupija priprema stručni skup u povodu obljetnice šest stoljeća ukidanja trgovine ljudima, koji bi se trebao održati u kasnu jesen, piše Hina.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

17. siječnja 1992. – Međunarodno priznanje HOO-a

Objavljeno

na

Objavio

Juan Antonio Samaranch

Na današnji dan, 17. siječnja 1992. predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) Juan Antonio Samaranch i četiri potpredsjednika, koristeći se ovlastima što su ih dobili i ne čekajući plenarni sastanak, donijeli su odluku o priznanju Hrvatskoga olimpijskog odbora (HOO).

Odluka se temeljila na načelu Olimpijske povelje koja propisuje da treba poduzeti sve kako bi se izbjeglo kažnjavanje sportaša zbog političkih razloga neovisnih o njihovoj volji. Tako je HOO postao članom olimpijske obitelji samo dva dana nakon što je Europska zajednica priznala samostalnu hrvatsku državu.

Najvišem sportskom međunarodnom priznanju prethodio je složen, višesmjeran i višeznačan rad HOO-a. Odlukom od 17. siječnja 1992. hrvatski su sportaši stekli pravo sudjelovanja na XVI. zimskim olimpijskim igrama. Samo 23 dana nakon priznanja i primitka u olimpijsku zajednicu počelo je i olimpijsko razdoblje hrvatskog sporta.

U svečanom mimohodu u Albertvilleu bili su prvi naši reprezentativci olimpijci. U momčadi su bili klizači sestra i brat Željka i Tomislav Čižmešija, skijaš alpinac Vedran Pavlek, skijaš trkač Siniša Vukonić, a vodila ih je dr. Sanda Dubravčić-Šimunjak, nekad poznata klizačica.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Obljetnica međunarodnog priznanja Hrvatske i mirne reintegracije Podunavlja

Objavljeno

na

Objavio

Prije 27 godina hrvatsku su neovisnost, na današnji dan, zajedno priznale tadašnje članice Europske unije (EU), a Njemačka, koja je uz Vatikan odigrala ključnu ulogu u tom procesu, 15. siječnja uspostavila je i diplomatske odnose s Hrvatskom koja je istoga datuma, ali 1998. okončala i mirnu reintegraciju u ratu okupiranog hrvatskog Podunavlja.

Kada je Hrvatska 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata Domovinski rat je bio u jeku, a gotovo trećina države bila je pod okupacijom tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih pobunjenika. Na svoje tada priznate granice Hrvatska je izišla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, odnosno šest godina kasnije.

U večeri priznanja prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u emotivnom je obraćanju naciji poručio: “Današnji dan – 15. siječnja 1992. – biti će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana”.  Svojim je suradnicima pak rekao: “Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države”.

Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je uslijedilo nakon proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Toga dana razdruživanje od tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) proglasila je i Republika Slovenija, a već idućega dana novonastale države uzajamno su se priznale.

Paralelno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza u kojemu su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su, iako tada još i same bez međunarodnog priznanja, priznale Hrvatsku tijekom 1991. Prva od njih to je učinila Litva (30. srpnja 1991.), a slijedile su je Ukrajina (11. prosinca) te Latvija (14. prosinca) i Estonija (31. prosinca).

Island – prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku krajem 1991.

Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istoga dana to je učinila i Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. siječnja 1992., zajedno sa ostalim članicama EU-a.

Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica. Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991. posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem. Vatikanska diplomacija kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete Stolice, Hrvatsku je priznao i San Marino.

Nakon što je Hrvatsku priznala EU, tijekom 15. siječnja 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj. Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država – Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina (BiH), Brazil, Paragvaj i Bolivija.

Potom su, među ostalima, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), Sjedinjenih Američkih Država (7. travnja), Izraela (16. travnja, iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina kasnije) te Kine (27. travnja). Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička, Egipat (16. travnja 1992.).

Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala i članicom Ujedinjenih naroda, a 1. srpnja 2013. i 28. članicom EU-a.

Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja 15. siječnja 1998.

Istoga datuma, odnosno 15. siječnja, ali 1998. završena je i mirna reintegracija kojom je u ustavno-pravni poredak Hrvatske vraćeno dotad okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, poznato kao hrvatsko Podunavlje. Temeljni (erdutski) sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu koji je i omogućio mirnu reintegraciju tog dijela Hrvatske potpisan je 12. studenoga 1995. u Erdutu i Zagrebu.

Potpisali su ga tadašnji predstojnik Ureda predsjednika RH Hrvoje Šarinić i vođa srpskoga pregovaračkog izaslanstva Milan Milanović te kao svjedoci tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i posrednik UN-a Thorvald Stoltenberg.

Sporazum je označio početak dvogodišnje prijelazne uprave Ujedinjenih naroda tijekom koje su mirnim putem u ustavno-pravni poredak RH vraćeni preostali privremeno okupirani dijelovi Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije, što je omogućilo obnovu tih područja, razorenih u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku te povratak prognanika i izbjeglica.

Mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja te postizanje mira prethodno su omogućile i pobjedonosne vojno-redarstvene operacije Hrvatske vojske; “Bljesak” završena 2. svibnja te “Oluja” završena 5. kolovoza 1995. Operacijom “Bljesak” oslobođena je Zapadna Slavonija, dok su “Olujom” oslobođeni Knin i najveći dio do tada okupiranog hrvatskog teritorija.

(Hina)

 

15. siječnja 1992. – Dan kada je Republika Hrvatska međunarodno priznata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari