Pratite nas

Povijesnice

Dubrovnik slavi šest stoljeća ukidanja ropstva

Objavljeno

na

Na današnji dan prije šest stoljeća, Dubrovačka Republika je među prvima u Europi zakonski zabranila trgovinu robljem.

[ad id=”68099″]

Veliko i opće vijeće Dubrovačke Republike, koje je tada činilo 78 vijećnika, donijelo je 27. siječnja 1416. odluku za koju je glasalo 75 njih, a koja je već sutradan stupila na snagu čim je pročitana na gradskom trgu.

Odluka određuje da se “ni jedan naš državljanin ili stranac i svaki onaj koji se smatra Dubrovčaninom ni na koji način ili pod kojim izgovorom ne usudi ili drzne kupovati ili prodavati roba ili ropkinju ili biti posrednik pri takvoj trgovini, niti imati društvo ili dioništvo u takvom poslu”.

Zabrana trgovine robljem iz pragmatičnih razloga

Teolog i povjesničar Petar Marija Radelj, koji je o tome objavio opširan prikaz na portalu “Vjera i djela”, upozorava da zakon nije bio idealistički ni revolucionaran, nego pragmatičan. “Postojeće robove u Dubrovniku nije proglasio slobodnima, nego je onemogućio svako daljnje stjecanje i prijevoz robova”, a rješenje je “prepustio biološkom satu”, zahvaljujući kojem je tijekom sljedećih nekoliko desetljeća u cijelosti nestalo robova i ropskih odnosa na dubrovačkom području, piše Radelj.

Povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Ivica Prlender ocjenjuje da tu uredbu treba promatrati u horizontu svog vremena i u europskom kontekstu, u čemu svakako predstavlja pokazatelj civilizacijske razine tadašnjeg humanističkog Dubrovnika, odnosno, kako bi ga danas nazvali, vrijedan civilizacijski iskorak.

“To je jedna od najranijih mjera toga tipa u onodobnoj Europi, ali danas bismo mogli ukazivati na njegove ograničenosti”, kaže Prlender.

Radelj pak ukazuje da je glavni ćudoredni motiv koji zakonodavac iskazuje strah Božji: “I robovi su ljudi, stvoreni na Božju sliku”, a pored njega ističe humanističke, svjetonazorne, državničke, gospodarske i političke razloge: “Takva trgovina postaje ne mali teret i sramota za našu državu“, ističe.

Po Prlenderu, donošenje zakona najviše je potakla činjenica da je Dubrovnik dio općeg humanističkog sazrijevanja onodobnog civiliziranog svijeta koji se, vođen kršćanskim tradicijama, postupno rješava balasta prošlosti, a istodobno se i gospodarstvo ubrzano modernizira.

391 godinu prije Engleske, 450 godina prije SAD-a

“Poticaj donošenju zabrane su kršćanska utemeljenost i novo poimanje čovjeka koje donosi humanizam. Imate već prve jasne naznake kapitalističkog poslovanja i u Dubrovniku, kao i Veneciji i Genovi, te svim velikim mediteranskim trgovačkim republikama”, dodaje.

Engleska je ukinula trgovinu robljem 1807. godine, Sjedinjene Američke Države 1865. godine, a na planetarnoj razini ropstvo je zabranjeno Sveopćom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948. i europskom Konvencijom o zaštiti temeljnih ljudskih prava iz 1950.

Jemen i Saudijska Arabija to su učinili tek 1962., a Mauritanija, kao posljednja zemlja na svijetu, načelno je ukinula ropstvo tek 1981. godine, podsjeća Radelj.

Robovlasničkog odnosa u antičkom smislu u ono vrijeme u Europi nema, postoji stanoviti vid ugovornog ropstva. Tek će se ranomoderni pokreti riješiti tih normi u pravnom smislu, kaže Prlender i upozorava da čovjek može biti porobljen na mnoge načine. “Primjerice, danas kolokvijalno govorimo o dužničkom ropstvu”, kaže.

Raspolaganje gradom i njegovim okružjem u Dubrovačkoj Republici i danas, kaže, teško je dovoditi u vezu. I jedno i drugo vrijeme imalo je svakodnevnicu u kojoj je bilo i dobrih i loših strana.

Ipak, tadašnji je Dubrovnik po svim kriterijima bio u samom vrhu najzrelijih i najrazvijenijih društava, a danas u kulturnom, tehnološkom i poslovnom smislu očigledno nije na uspoređujućoj razini, zaključuje Prlender.

Dubrovačka biskupija priprema stručni skup u povodu obljetnice šest stoljeća ukidanja trgovine ljudima, koji bi se trebao održati u kasnu jesen, piše Hina.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Napad u Mostaru autobombom prvi je teroristički čin koji su islamisti izveli u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Prije 22 godine eksplodirala je auto bomba s 30 kilograma TNT-a i MES-a, postavljena u vozilu Golf.

Teroristički napad autobombom dogodio se u Zapadnom Mostaru, u Splitskoj ulici, ispred zgrade Policijske uprave Mostar i zgrade bivšeg MUP-a Herceg-Bosne, 18. rujna 1997. godine u 23.40 sati a krivac je Ahmed Zuhaira Handal, inače iz Sudana

U napadu je bilo teže i lakše ozlijeđeno 29 osoba, među kojima je bilo i troje policajaca. Na mjestu eksplozije nastao je krater širine 240 cm i dubine 85 cm. U eksploziji je bilo uništeno 120 stanova, od čega 56 potpuno, te 120 automobila, od čega 46 potpuno.

Prvi je na mjesto događaja stigao SFOR. Istraga je započela dan poslije, a vodila ju je krimpolicija Hercegovačko-neretvanske županije uz pomoć stručnjaka iz Zagreba i Splita. Idući dan u jutarnjim satima istraga je bila okončana.

Odmah nakon napada, domaće i strane sigurnosne službe angažirale su se oko istrage počinitelja. Bošnjački političari i mediji su za napad optuživali Hrvate. Kako se napad dogodio nedugo nakon ujedinjenja policije u Mostaru i pobjede HDZ-a BiH na općinskim izborima, pripadnici mirovnih snaga ponudili su tri moguća motiva za podmetanje bombe. Politički motiv objasnili su napadom na “novouspostavljene policijske snage stacionirane u PU Mostar”; kriminalistički motiv naveli su kao mogućnost da je “mafija” željela pokazati policiji da je nakon zadnjih uhićenja jača; te teroristički motiv, koji je za cilj imao što više žrtava i što veću materijalnu štetu. Treći razlog bio je najmanje razmatran, jer su smatrali uobičajenim da teroristi nedugo poslije napada preuzmu odgovornost. Sumnje Stabilizacijskih snaga kasnije su se pokazale pogrešnima.

Krivac za teroristički napad bio je Ahmed Zuhaira Handal, inače iz Sudana. U javnosti je njegovo ime iznio glasnogovornik vehabijske zajednice u BiH Alu Husin Imad, pod nadimkom Abu Hamza, koji je rekao da vehabijska zajednica “ne opravdava, ali razumije zločin”. Handala je zajedno sa suradnicima teroristički napad izveo zbog osvete Hrvatskom vijeću obrane.

Sudski postupak protiv Ahmeda Zuhaire Handale i njegovih petorice pomagača započeo je u svibnju 1998. godine. Handala je dobio kaznu od 10 godina zatvora, no nalazi se u bijegu. Sudionici terorističkog napada, Ali Ahmed Ali Hamad (iz Bahreina) i Nebil Ali Hil, zvani Abu Jemen, dobili su osam, odnosno pet godina zatvora.

Daran Bašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

‘Danak u krvi’ – Odvodili su mladiće u dobi od 13 do 17 godina i stvarali vojnike – Janjičare

Objavljeno

na

Objavio

Nenad Moačanin (68), turkolog je rođen u Zagrebu, a školovao se i diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i orijentalistiku u Sarajevu. Pri Odsjeku za orijentalistiku i hungarologiju predavao je islamsku civilizaciju, osmansku paleografiju i diplomatiku. Prema Moačaninu, osmanska država imala je čvrstu vlast zbog strogog vojnog ustroja.

– Osmanska država, koja je postala carstvo, od vrha do dna vojna je organizacija, nastala otprilike 1300. u sjeverozapadnoj Maloj Aziji kao kneževina lokalnih kondotjera koji su živjeli od rata i ni od čega drugoga. Iznajmljivali su se u službu većih i jačih, pa su i sami polako jačali i tako vrlo vješto i spremno apsorbirali sve moguće institucije – kao što su one tradicionalne iz središnje Azije, stare turske plemenske, a zatim i klasične institucije islamskih država, bizantske ustanove i raznorazne pravne i socijalne elemente balkanskih država. I sve su to vrlo spretno i uspješno povezali i razvili mehanizam koji im je u prvih 200 ili 250 godina jamčio ekspanziju. Jer, i kad su gubili bitke, uvijek i iznova imali su nove vojnike – objašnjava Moačanin, piše Večernji List BiH

Naime, srednjoeuropske sile, prije svega Ugarska, ali i zapadne sile nisu funkcionirale tako. Kršćanska zapadna sila u to se vrijeme bazirala ili na vitezovima ili na najamnicima. I jedni i drugi bili su nedisciplinirani, nisu se slagali međusobno, nisu priznavali vodstvo, postavljali su pretjerane zahtjeve za novčane nagrade i slično. A ako pohod propadne, bilo ih je teško ponovno okupiti.

– Osmanlije su, s druge strane, funkcionirali kao podmazana mašinerija koja se sama obnavlja preko ratnog plijena i danka u krvi, tzv. devširme, stvaranjem janjičara. Poslije se promijenio odnos snaga jer na Zapadu je počeo tehnički i znanstveni napredak koji oni nisu mogli pratiti. I kad je taj napredak zahvatio vojnu sferu, Turci su počeli zaostajati – priča Nenad Moačanin.

Prema njegovu mišljenju, janjičarski sustav bio je presudan u osmanskim osvajanjima. Zašto?

– Janjičari su bili na neki način poput legije stranaca. Nije isto, ali postoje neke paralele. Nije važno tko si i što si, jesi li nešto skrivio prije, sve se to briše i sultan je jedina referentna točka, on je jedina domovina i jedini identitet. Ništa drugo ne postoji – objašnjava Moačanin. Devširmu, danak u krvi, usavršio je Mehmed II. Osvajač (1432. – 1481.) sredinom 15. stoljeća. Iako je opća predodžba da su Osmanlije dankom u krvi, devširmom, u janjičare odvodili djecu, ipak to nije točno. U janjičare nisu odvođena mala djeca, nego su to bili tinejdžeri. Uzrast za sakupljanje i odvođenje bio je između 13. i 17. godine. Kad je već bila stabilizirana turska vlast, onda bi jednostavno, u nepravilnim vremenskim razmacima, išli pa kupili tinejdžere, ali ne uvijek u isto područje. Izgleda da su imali dobre informacije pa su dolazili na područja gdje su tinejdžeri bili i stasitiji i inteligentniji. Zaobišli bi bogato selo u ravnici i penjali se u neko brdo, u mali zaselak da jednog ili dvojicu odvedu – pripovijeda Moačanin. Pravilo je bilo da ne uzimaju sinove jedince kako ne bi ekonomski ruinirali obitelj.

– Nastojali su više uzimati djecu malo viđenijih i uglednijih ljudi, a ne baš od posljednje sirotinje. Onda su ih razvrstavali za vojsku, najveći dio baš za janjičare. Međutim, one koji nisu bili toliko fizički spremni, a pokazivali su talent za nešto drugo, uzimali bi u dvorske službe, za poslugu ili čak za majstore nekih zanata. Iz te devširme, iz danka u krvi, potekao je i priličan broj dvorskih umjetnika. Mnoge kršćanske obitelji nisu htjele da ih zahvati devširma. U tom slučaju pokušali su bježati ili sakriti dijete, s tim da su neki znali vlastito dijete i osakatiti kako ih vlasti ne bi odvele i regrutirale za janjičare. Opet, nekima je to odgovaralo, nekima je to bila dobra investicija. Dijete će, mislili su, napraviti karijeru, možda postati čak i vezir, pa im izgraditi nešto, odužiti se rodnom kraju. A nakon što ih odvedu, djeca “danka u krvi” morala su se najprije preobratiti na islam, nakon čega su ih slali u Malu Aziju.

– Tamo su ih na selu smještali po kućama da služe i usput nauče jezik. Kada prođu akulturaciju i jezičnu asimilaciju, tada bi ih pokupili pa odveli na dvor da vježbaju ratne vještine – tumači dalje je Moačanin.

Mnogi janjičari bili su svjesni svoga vjerskoga podrijetla te su zato bili skloni derviškim redovima, pomalo sinkretističkim. Nije kod janjičara striktno prolazio sunitski islam. Pili su oni i vino. No u čemu je zapravo dugo vremena bila prednost osmanske nad kršćanskom vojskom?

Janjičari su, naime, prva vojska koja je trajno smještena u vojarne, njih ne treba tek skupljati, stalno su spremni za rat. Smješteni su u središtu carstva, u Istanbulu, odakle ih šalju na osvajačke pohode.

– Istodobno, janjičari su i sultanova garda. U doba najvećeg uspona Osmanskog Carstva, sredinom 16. stoljeća, bilo ih je 15 do 20 tisuća. Svi su bili stranog podrijetla. Bilo im je zabranjeno da se žene, smjeli su silovati na pohodima, ali se nisu smjeli ženiti – naglašava ugledni povjesničar Nenad Moačanin.

– U slučaju da se janjičari istaknu u vojnim pohodima, dobivaju status spahije i žive od prihoda sela, mogu zasnovati obitelj, ali ne prije 30. godine života. U kasnijim razdobljima janjičari su se počeli baviti zanatima i uplitati u politiku zato što u njihove redove masovno ulaze Turci. Prije sultani nisu vjerovali maloazijskim Turcima koji su ukorijenjeni i imaju svoje veze i mreže. Među janjičarima svakako je bilo mnogo Hrvata, a neki su kao janjičari postali poznati.

– Jedan je od njih, sasvim sigurno, veliki vezir Rustem-paša koji je oženio Sulejmanovu kćer, onda Pijale-paša… Jusuf Mašković je bio admiral, vrhovni zapovjednik pomorskih snaga, osvojio je Kretu… – zaključuje Moačanin, piše Večernji List BiH.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari