Pratite nas

U potrazi za Istinom

DUBROVNIK: Titoisti obilježili ‘oslobođenje Dalmacije’, o strahovitim ratnim zločinima i klanjima civila nije bilo govora

Objavljeno

na

U Subotu 13.12.2014 je u dubrovačkom hotelu Valamar održan ‘svečani skup’ kojim su nazočni obilježavali nešto što nazivaju ‘70. obljetnica oslobođenja Dalmacije od fašizma i 71. obljetnice osnivanja VIII. Dalmatinskog korpusa’. Na tom derneku sudjelovalo je par stotina ‘fosila’, prikupljenih odasvuda, od kojih je malo tko imao ispod 80-ak godina, tako da je skup prije sličio na hrpetinu suhih smokava, kako reče jadan od nazočnih, nego na politički skup, a ono što su govorili prije bi se moglo nači u rubrikama ‘vjerovali ili ne’ nego li u ozbiljnim povijesnim raspravama.

Nazočni štovatelji ‘dalmatinskih partizana’, a u stvari notornih zločinaca, naravski niti jednom rječju nisu spomenuli strahovite zločine koje su počinili titovi zlikovci, umjesto toga tamburalo se o nekakvom oslobođenju, zatim o ‘značaju VIII. Dalmatinskog korpusa u Drugom svjetskom ratu’ i slične manipulacije.
Huda Jama: direktan ‘učinak’ osloboditelja, dalmatinskih partizana, u slovenskom rudniku Huda Jama, u koji su dalmatinski partizani silom ugurali nekoliko tisuća civila nakon čega su im zabetonirali ulaz te tako onemogućili dotok kisika
Posebno grlat bio je tzv. predsjednik udruge, stanoviti Grošeta, koja slavi partizanske koljače, a zove se ‘Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Dubrovačko-neretvanske županije’, koji je drvio nešto o jednom od desetak najvećih ratnih zločinaca novije svjetske povijesti, krvniku Josipu Brozu zvanom Tito, kojega on naravno tako ne titulira, naglašava kako ga silno živciraju najave da će taj zločinac konačno biti i zakonski sankcioniran, a da će iz hrvatskog ustava biti maknute sramotne odredbe u tome da je današnja Hrvatska nastala na nekakvim antifašističkim temeljima, a ne na temeljima refrenduma o neovisnosti i tekovinama Domovinskog rata.Nakon donošenja zakona o zabrani totalitarnih sustava, koji će s hrvatskih ulica i trgova zauvijek maknuti ime tog zlikovca, naravno neće biti moguće niti održavanje ovakvih derneka kojima se slavi krvnik, zločin i zločinci, a Hrvatska će konačno kročiti svojim modernim europskim putem, te konačno staviti točku na drugi svjetski rat.Na svoju sramotu nazočan je bio i dubrovački gradonačelnik, te je time kritičarima, ali i neodlučnim biračima, dao jedan od najvažnijih razloga za njegovu sve izgledniju smjenu.

Dalmatinski partizani nakon što su ušli u Široki Brijeg pobili su desetine fratara. Ne postoji vojska koja se tako brutalno obračunavala sa svećenstvom kao titovi partizani.

Obzirom kako su nazočni dobar dio vremena divanili o djelatnostima ‘dalmatinskih partizana’ u samom smiraju drugog svjetskog rata i poraća, redakcija portalaoko objavljuje iskaz baš jednog od tih koljača, Ivana Gugića s Korčule, koji je valjda opterećen savješću našao shodno 14. kolovoza 1954. godine ispovjediti se i kazati dosta toga o djelatnostima ‘dalmatinskih partizana’, dakle osloboditelja o kojima su danas u dubrovačkom hotelu Valamar govorili štovatelji tih zlikovaca.
Ispovjest dalmatinskog partizana Ivana Gugića od 14. kolovoza 1954. godine

Rođen sam u Veloj Luci 1925. godine. Za vrijeme rata boravio sam kod kuće, kod svojih roditelja, sve dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. rujna 1943. Bio sam u 26. dalmatinskoj partizanskoj diviziji, te sam bio određen na rad u engleskoj bolnici na Visu jer sam bio malodoban.

U ožujku 1945. bio sam priključen XI. dalmatinskoj brigadi kod Gospića nakon pada tog grada. Odatle sam pošao u borbe kod Trsta, te nakon pada Trsta dalje uz Sočansku dolinu sve do sela Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16. svibnja 1945. Ostao sam sa svojom jedinicom jedan dan, dok se nisu predale neke njemačke čete (Vlasovci u njemačkim uniformama).

U Koruškoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu sam bio prisutan, kad su engleske čete predavale hrvatske vojnike, koji su im se u vjeri bili predali te ih razoružane izručivali Titovim snagama. Nakon toga poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam saveznici nisu više dozvoljavali ostati u Koruškoj. Nakon jednog dana prebacili smo se pješke u Kranj (oko 24. ili 25. svibnja). U Kranju, i to točnije u Primskovu, ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4 bataljuna, najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak.

Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske. Moja treća četa (i ja osobno) bili smo određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske, nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar čete bio je Ivan Bokež, Crnogorac. Glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek

U pratnji čete ubojica

Sutradan, 25. ili 26.svibnja 1945. krenula je ova ubilačka četa praćena od 3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru pred Ljubljanom s drvenim barakama. Tamo je bila masa zarobljenika – vojnika i civila, dapače i žena i cijelih obitelji. Doznao sam, da se logor zove Št.Vid: tamo je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom. Nama nisu dali pristupiti među logoraše, ali je ona izabrana četa ubojica ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje.

Našu treću četu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za skupljanje i otpremu odjeće poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Tržaške ceste, koja ide prema Trstu. Išli smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km, a potom smo skrenuli desno i nastavili širim poljskim putom oko 3 km.

Titovi partizani i četnici Dragoljuba Mihailovića zajedno planiraju akcije.

Tu smo došli do seljačke kuće u voćnjaku, iza koje je bila šumica i njiva, te neka jama oko 100 m daleko od kuće. Došavši na mjesto vidio sam grupu zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu žicom za ruke dva po dva za mišice; te parove su opet povezali između sebe žicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi između dvojice jačih da ih nose do jame. Tukli su ih. Zapovijedali su im, da pjevaju: “Sjeno-slama, kuća-jama”. Zarobljenike su skidali i vezali oni isti, koji su ih i ubijali. Prevozili su ljude kamionima u pratnji slovenske kurirske jedinice pod komandom nekog visokog plavokosog kapetana, Slovenca, borca od 1941. sa spomenicom. Kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli dan, svega oko 40 kamiona te su se navečer hvalili, da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije čuje pucanje, stavljali su na engleske ručne strojnice od 20 metaka tzv. “glušnik” na cijevi.

          Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te žrtve su bili Slovenci, te nešto Hrvata, i to svi odreda muškarci. Ja sam se oko 11 sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije ništa vidjelo. Zbog toga su mi Bokež i Maršić udarili po šamar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest. Našoj pratećoj četi nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do večeri i pakirali robu ubijenih. Vratili smo se oko 8 sati navečer u logor Št.Vid. Te večeri stiglo je naređenje majora Sime Dubajića, da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer tako narod može saznati tajnu. Govorilo se, da će jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Inače, za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kreč je donio neki seljak.

Kočevski rog
          Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje, koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se naselili u neku polurazrušenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidjeli. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog.
          Zadatak moje čete je bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, tražili oružje i zlato – bilo je nakupljeno 5-6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić, Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na željezničku stanicu kamionom. Rekli su nam, da će se roba prerađivati u vojnička odijela. Naš zadatak je bio također čuvati zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik čete bio je Pelješčanin Ivo Franković.

Četnici i partizani skupa proslavljaju pobjedu.
          Ostali smo punih osam dana u Kočevju.
          Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muškarci, ali i nekoliko žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina te znam za slučaj, da je kapetan, plavokosi Slovenac spriječio strijeljanje jednog takvog dečka, valjda jer ga je poznavao. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovenaca, te nekoliko srpskih četnika. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame – bilo je 30 do 40 tisuća u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u 8 dana.
          Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe.

          Žene su silovali kod jama
          Glede žena mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali ja sam za vrijeme svoje službe vidio tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika, te je sigurno tih žena bilo više od 15. Njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevja ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete. Žene su bile odjevene u građanska odijela, a neke su nosile vojničke hlače i čizme, valjda radi lakšeg putovanja.

          Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, koji su nosili uniforme ustaške mladeži. Njih su potukli sve, osim prije spomenutog dečka, spašenog od kapetana Slovenca. Svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali.
          Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa zdravijih i jačih zarobljenika. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku.. Neki su govorili, da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja među zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti. Zajedno su ubijani domobrani, ustaše, četnici, Rupnikovi vojnici i svi drugi. Bilo je čak i nešto malo njemačkih vojnika u uniformama, posebno časnika. Ubijena su tu i 2-3 ustaška pukovnika.
          Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli, da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima.

          Spašeni životi
          Ja sam spasio nekoliko života i to u dva slučaja. Pred kasarnom u Kočevju opazio sam jedno poznato lice. Nisam znao u prvi čas, tko je pa sam ga zapitao: Otkud si ti? – On se sav tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitao sam ga ponovno i ohrabrio ga, da bi on odgovorio: Ja sam Dalmatinac, s Korčule, iz Vele Luke. Kad sam ga pitao da li me poznaje, jer ja sam ga poznao, odgovorio je da me ne poznaje. Kad sam mu se predstavio, onda me prepoznao i poljubio, zaklinjući me, da ga spasim. Ja sam potom otišao kapetanu Bokežu i garantirao svojom glavom za njega, govoreći da su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom napuštanja Korčule i dali u hrvatsku vojsku (imao je tada 15 godina). Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo, da je on pomagao Nijemcima ili ustašama, onda ni tebi nema više glave.

Partizani i četnici zajedno planiraju akciju.
          M.S. je stalno išao sa mnom u mojoj četi. Petnaestog dana stigao je povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi je tada četa bila premještena. Tu je mali oslobođen, ali je ostao u četi još dvije godine na odsluženju vojnog roka.
          Drugi je slučaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz Slavonskog Broda, koji je bio u vagonu s drugim vojnicima i strašno trpio žeđ. Ja sam zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mještanin M. S. Kako sam poznavao pratioce, pustili su me da priđem. Otvorio sam vagon i dao im piti. Kad se stražar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga četiri vojnika, koje je on izabrao, i oni su pobjegli preko željezničke pruge i neke livade u šumu prema jugu. Bila je već polutama, prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lančić s vrata, srdačno mi zahvalio… Ja sam kasnije dobio petnaestak paketa iz Slavonskog Broda sa šunkama, brašnom, mašću, kobasicama…, a i mi smo njima poslali nešto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao u Slavonski Brod moju kućnu adresu pa su paketi stizali najprije na oca, a kasnije na mene, kad sam poslije četiri godine došao kući 1949.(jer sam također odležao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj vesi u Zagrebu).

          Posebnu brigu posvetili zlatu
          Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. Čuo sam, da su neki ljudi u civilu došli, koji su trebali minirati pećine i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko toga strašnog mjesta položili i zelene grane. U subotu, zadnjeg dana ubijanja, došla je neka komisija viših oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi među kojima i pukovnik Dule Korać, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a uz njih je bilo i 2-3 civila u dobrim odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajić i komesar Ivan Bokež. Oni su gledali, kako mi pakiramo odijela te su posebnu brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sa sobom. Predao im ga je Bokež, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanje. Bokež nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, što znači, da je predao zlato u ruke ovlaštenim ljudima.


          Nakon toga otišli su u šumu, kod jama – masovnih grobova. Pri dolasku komisije sam doznao, da im je zadaća utvrditi kako je obavljen posao masovnog ubijanja i da li su dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi masovnog ubijanja ljudi. Komisija nije dolazila natrag u Kočevje. Čule su se samo eksplozije iz šume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju jame s tisućama mrtvih tijela.

Ubojice se odmarale na Bledu
          Ubilačka četa otišla je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati). To sam kasnije doznao, kad su se ubojice vratile svojim četama u Makedoniju. Pričali su, da su bili dobro nagrađeni, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali čamce na raspolaganju, a svaku večer davana je za njih predstava. Svi su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su također i zlatne satove, fotografske aparate i slično. Medu tim najviše odlikovanim ubojicama bio je neki Čepić Ante iz Makarske, kurir štaba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga događaja mnoge od tih ubojicavatali su živčani napadaji – takozvana partizanska bolest.

          Moja 3. četa ostala je do nedjelje navečer u Kočevju, te je potom vlakom bila prebačena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, u Makedoniju, kamo smo stigli 7. srpnja 1945.

Napomena: Ivan Gugić i Ivan Marinović pripadnici 3. čete 3. bataljuna 11. dalmatinske brigade, dali su svoje iskaze u Rimu 1953. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

dr. Slaven Letica: Mesićev otac, Tovariš Josa, bio je ‘pas rata’

Objavljeno

na

Objavio

Arhivski istraživač i povijesni „revizionist“ (tu mu oznaku dodjeljujem kao veliki kompliment, jer se radi o reviziji političkim nasilništvom oktroirane komunističke „povijesti“!), slovenski Hrvat Roman Leljak pronašao u Vojnome arhivu Ministarstva odbrane Republike Srbije izuzetno vrijedan dokument koji je javnosti prikazao 29. lipnja 2018 u televizijskoj emisije „Bujica“ autora i voditelja Velimira Bujanca.

Dokument je napisan na „Položaju“ (može se pretpostaviti da se radi o nekom šumskom „položaju“ na Papuku gdje se nalazilo mnoštvo baraka u koje su se sklanjali ljudi progonjeni ratom) 23. studenoga 1944. godine.

Taj dokument (objavljujemo ga uz ovaj zapis) ima dva potpisnika, od kojih je jedan predsjednik Narodno oslobodilačkog odbora Našica Josip Mesić, otac bivšega, a možda i budućega (javnosti je dao do znanja da „razmišlja“ o još jednoj predsjedničkoj kandidaturi, iako mu to Ustav RH ne omogućuje), predsjednika Republike i jednoga od krunskih svjedoka tužilaštva Haškoga suda Stjepana Stipe Mesića.

Da bi se pronađeni dokument mogao sociologijsko-psihologijski analizirati kao paradigmatski za ponašanje ondašnjih političkih (!) vođa komunističkog partizanskog rata, potrebno je kazati da je nastao u vrijeme (u studeno 1944.) takozvane „Bitke za Našice“ u kojoj je, prema zapisima Jovana Kokota („Drugi napad na Našice“) sudjelovalo oko 18.000 ljudi: 9.000 na komunističko-partizanskoj i 9.000 na njemačko-endehazijskoj strani. U „Drugom napadu na Našice“ Jovan Kokot navodi kako je u sedmodnevnim borbama poginulo 900 i ranjeno 600 „neprijateljskih vojnika“ te da su gubitci NOVJ-a bili 156 poginulih i 812 ranjenih boraca. Spominje da je „na ulicama Našica ostalo 300 njemačkih leševa“.

„Njemački leševi“ mogli bi biti povezani s dokumentom koji je u Beogradu pronašao Roman Leljak.

Naime, u dokumentu se spominje kako su predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić i njegov tajnik „primili u pohranu nešto zlatnine“. Zatim se precizira: „Među tom zlatninom bilo je šest zlatnih zuba i 1 zlatni sat (navodno zlato) sa lančićem neispravan, ali je za popraviti.“

Predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić, otac Stjepana Stipe Mesića čiji je partijsko-komunistički i partizanski nadimak bio „Tovariš“, traži od Oblasnog N.O.O. za Slavoniju da odobri odluku njegova Okružnog N.O.O. Našice da se „zaprimljenih“ šest zlatnih zuba dodijeli njegovom „podpredsjedniku Bori“ koji „pati usled kvarnih zuba“ te da se „zaprimljeni“ zlatni sat s lančićem dade tajniku N.O.O. koji je supotpisnik pronađenog dokumenta.

Za ispravno sociologijsko-povjesničarsko čitanje „Zlatnog dokumenta“ (nazovimo ga tako) potrebno je reći nekoliko riječi i o političkoj povijesti obitelji bivšega predsjednika Republike Stjepana Stipe Mesića.

U tom pogledu najbolje se osloniti na osobna svjedočenja Mesića koja je Ivica Đikić objavio u knjizi „Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat“ (VBZ, Zagreb, 2004.).

U knjizi Mesić pripovijeda: „Ideje komunizma i socijalizma u kuću Mesićevih donio je Ivan Mesić, Stipin djed po očevoj strani, koji je tijekom Prvog svjetskog rata kao austrougarski vojnik dospio u zarobljeništvo u Rusiji: zarobila ga je ruska carska vojska, a onda su se pojavili boljševici koji su sve zarobljenike pustili kućama. ‘Djed je tada prigrlio ideje o bratstvu među ljudima, ravnopravnosti, pravdi.“

Boljševički „komunizam i socijalizam“ od vlastitoga oca koji se vratio iz Sovjetskog Saveza, gorljivo je prihvatio Stipin stric „Ivica Mesić zvani Tovariš“ koji je radio kao brijač u Zagrebu, ali je, kao član Komunističke partije Jugoslavije (od 1937.) svakoga vikenda dolazio u Orahovicu kako bi propagirao revolucionarne komunističke, zapravo staljinističke ideje. „Virus“ boljševizma i staljinizma zarazio je i potpisnika „Zlatnog dokumenta“ Josipa Mesića koji je također za konspirativno komunističko, kasnije partizansko, ime izabrao rusizam „Tovariš“.

Kad „Zlatni dokument“ smjestimo u skicirani obiteljsko-povijesni i komunističko-partizanski kontekst, u njemu možemo iščitati ove povijesne poruke:

Prvo: Iako, gotovo sigurno, nikad ne će biti moguće doznati čijih je onih šest zlatnih zuba koje je „Tovariš“ zaprimio, dokument pokazuje da su komunisti-partizani vadili zlatne zube poginulih ili umrlih osoba i na taj način, kao uvjereni ateisti (o tome Stipe Mesić također pripovijeda u knjizi) bezbožno, lešinarski, skrnavili mir pokojnika.

Drugo: „Zaprimljeni“ morbidni, nekrofilski, ratni plijen nije se koristio, primjerice, kao izvor sredstava za naoružavanje partizanskih boraca ili za njihovi zdravstvenu skrb, već je stavljan na raspolaganje privilegiranim „drugovima“. Bizarni primjer šest zlatnih zuba i jednoga zlatnog sata još su jedno svjedočanstvo o banalnosti zla.

Treće: „Zlatni dokument“ pokazuje kako je komunističko-partizanski mit o tome da su psi rata, pljačkaši zlata i zlatnih zuba bili isključivo „drugi“, tj. „narodni neprijatelji“, najčešće ustaše, suprotan samoj srži rata kao univerzalnoga zla.

dr. Slaven Letica
Hrvatski tjednik

Roman Leljak otkrio dokument: ‘Mesićev otac dilao zlatne zube’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (4)

Objavljeno

na

Objavio

Wikiwand

Iako se na popisu komunističko-partizanskih protivnika nalazio i četnički pokret, prema četnicima nikada nije vladalo neprijateljsko raspoloženje kakvo je vladalo prema ustašama. Poznato je da su postojali brojni pokušaji ugovaranja suradnje između partizana i četnika.

O tome piše i službena povijest KPJ/SKJ: „Računajući s onim dijelom naroda koji je još imao iluzija o monarhiji i bio pod utjecajem tradicija četništva, a koji je u osnovi bio patriotski orijentisan, ona (KPJ, nap. D. D.) je tu borbu vodila sa najvećom mogućom gipkošću i širinom. Isticala je da nema nikakve prepreke saradnji četničkih i partizanskih odreda u borbi protiv okupatora, koja je bila prvenstveni zadatak svih patriotskih snaga“.[1]

Osim što napominje da su partizani dali 500 pušaka četnicima Draže Mihailovića, Josip Broz Tito posve otvoreno priznaje i to da je nudio suradnju Mihailoviću: „Sa Dražom Mihajlovićem (sic!) nisam mogao da postignem sporazum o zajedničkoj borbi protiv okupatora. Čak sam mu nudio i vrhovnu komandu. No, on nikako nije htio da pristane, znao je da mu ne bismo dozvolili da radi šta hoće“.[2] Milovan Đilas potvrđuje Titove riječi navodeći da je Tito dva puta (na njihova dva sastanka u Struganiku i Brajićima) nudio Mihailoviću „funkciju komandanta nad udruženim snagama – svakako za Srbiju i, možda, Bosnu“.[3] Prelasci pak četnika u partizane bili su uobičajena pojava. Sâm Tito, primjerice, navodi kako je u partizane početkom 1942. kod Foče prešlo 10.000 četnika.[4] Suvišno je pritom napominjati da su prelaskom u partizane četnici samo nastavili izvršavati program što ga bolje od svih knjiga, studija i članaka opisuje jedna pjesma koja se u vrijeme rata mogla čuti iz njihovih usta: „Oj, Hrvati, al’ ćemo vas klati/ kad se Pero iz Londona vrati“…

Komentirajući odnose između partizana i četnika, Simo Dubajić navodi da „osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno“.[5] Shvatljivo je stoga da je komandant četničkog korpusa Velebit kapetan Vuksanović u „izveštaju komandantu Dinarske četničke oblasti, vojvodi Momčilu Đujiću“ 11. kolovoza 1943. zapisao: „U Medviđi, kod crkve Malo gospojine, sastali smo se sa partizanima Bijanko, Crljenica i ja. Komandant 1. bataljona, Simo Dubajić je pravi Srbin. Izjavio je pred svima da ne može biti većeg Srbina od njega i da se on bori za srpstvo, Kralja i Otadžbinu. Da se nikad neće odreći svog imena i svoje krsne slave, niti će ikada iz svoje kuće izbaciti ikonu i kandilo. Njegov je otac bio Srbin i kao takav stradao kao i cijela njegova porodica, te on ne može biti ništa drugo nego Srbin. Mogao bi se lako dobiti za našu nacionalnu borbu. Mislim da je bio sam sa svojim bataljonom, u kome su sami Srbi, da bi ga pridobio i ovom prilikom“.[6]

Kad je NDH bila u pitanju, tada partizanima nije bila posve mrska ni suradnja s talijanskim fašistima. Tito je tako 13. kolovoza 1941. izvijestio kominternina agenta Josipa Kopiniča da su talijanski mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima te im daju oružje.[7] Neke postrojbe pod komunističkim utjecajem pokazivale su sklonost suradnji s Talijanima, a neke od njih isticale su i talijanske zastave.[8] Dubajić, primjerice, navodi da je u toku okršaja pod Zečevom na stranu partizana prešao „Đuzepe de Vana Bepo, kapetan, monarhista, sa svojom mitraljeskom četom iz Ervenika“.[9] Dubajić dalje dodaje: „Postavljanje za komandanta odreda dobio sam čim je Bepo de Vana prišao meni, a Šesta i Sedma banda dobrovoljačke antikomunističke milicije prešla na moju stranu“.[10] U redove partizana nakon kapitulacije Italije stupilo je ukupno oko 40.000 Talijana.[11] O prelasku Talijana u partizane svjedoči i Winston Churchill: „Partizanske su snage u roku od nekoliko tjedana razoružale šest talijanskih divizija, a dvije su im se divizije pridružile u borbi protiv Nijemaca“.[12] Švicarski je konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedeće: „Tito je možda jedini Hrvat, kojemu Talijani nedostaju. Oni su, naime, nemalo pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim tvorivom“.[13] Prema nekim izvorima, sâm je talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta priznao da su Talijani podijelili partizanima 25.000 pušaka.[14]

Mjestimična suradnja Talijana s partizanima, a posve otvorena s četnicima,[15] protiv NDH, posve je razumljiva. Jer, kako je to sažeto formulirao M. Roatta, bilo je „pogrešno da se stvara država koja je u osnovi neprijateljska prema Italiji“.[16] Svoje stavove o NDH i partizanima Roatta je u praksi najbolje pokazao kad nije učinio ništa da bi spriječio prodor partizanskih brigada iz sjeverozapadnoga dijela Crne Gore u NDH, što je za hrvatsku vladu 1942. bio jedan od važnijih vojno-strateških ciljeva.[17] Prema pisanju hrvatskoga tiska iz studenog 1943. Roatta se je pred stanovitim britanskim obavještajcem pohvalio „da se njegova vojska otvoreno borila protiv hrvatskih četa službene hrvatske vlade“.[18] Njemački diplomat Edmund Veesenmayer, komentirajući odnose NDH i Italije, u jednom je izvješću zapisao ono što potvrđuje neprijateljski odnos Italije prema NDH: „Italija očito nije zainteresirana za sređenu i nezavisnu Hrvatsku. Svim sredstvima sada pokušava da što je moguće prije stvori stanje koje će NDH trajno onemogućiti život“.[19] Kada je, dakle, NDH bila u pitanju, tada su i ljuti neprijatelji bez većih problema mogli pronaći zajednički jezik.

Jedna od svakako poznatijih komunističkih dogmi je i ona da je jugoslavenski antifašizam čist kako u svojoj ideji tako i u svojoj provedbi (formulacija Stjepana Mesića). Ideju jugoslavenskog antifašizma najispravnije je opisao Ivan Šibl konstatacijom da su se jugoslavenski „antifašisti“ borili „za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata“. Riječ je o ideji koja je u praksi – prema piscima Crne knjige komunizma (sve od reda ljevičarima, marksistima i bivšim komunistima) – rezultirala sa 100 milijuna žrtava,[20] premda je stvaran broj žrtava zasigurno mnogo veći, jer se u knjizi ne obrađuju recimo zločini jugoslavenskih komunista, koji se mogu pohvaliti sa 900 grobišta u Hrvatskoj, te između 500 i 600 grobišta u Sloveniji.[21]

Toliki broj grobišta u koje su komunisti poslije ubojstava bacali razoružane hrvatske vojnike i civile,[22] jasno nam svjedoči da je Bleiburg, kao sinonim za čitavu toponimiju smrti nakon Drugoga svjetskog rata, bio jedan pomno osmišljen, pažljivo organiziran i ideološki potkovan zločin. Tijekom cijeloga rata stvaralo se ozračje zločina koji će kulminirati u svibnju 1945. Jasan dokaz toga je taj da su se partizanski borci tijekom cijeloga rata učili patološkoj mržnji prema neprijatelju.

Član KPJ Milija Stanišić o tomu piše: „Jedan od glavnih ciljeva i zadataka u formiranju političke svesti bio je postupak da se kod boraca i starešina razvija mržnja prema neprijatelju.[23] (…) Ali za razvijanje mržnje nisu bila dovoljna samo predavanja. Bilo je nužno da se mržnja razvija i svakodnevnim razgovorima s pojedincem i manjim grupama, govorom starešine pred akciju, analizom prethodnih akcija i pripremom predstojećih“.[24]

„Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas“ – piše M. Đilas – „dubina mržnje prema neprijatelju. (…) Mrzjeti okupatore, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje – to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećanjem osvetnika naroda, to znači ostati vjeran svome narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti. (…) Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovečanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobjediti dok se ne nauči – mrzjeti ga…“.[25]

Slijedom toga, nije nimalo iznenađujuće da se tijekom rata pojavljuje pjesma sljedećeg sadržaja, koju potpisuje Ante Despot: „U meni plamti gnjev strašne osvete, jake ko ljubav/ spram zaklanog čeda. / Smrvit ću krvnika, borit se do Pobjede./ U sretniju budućnost moje oko gleda…“.[26] Ili pjesma sljedećeg sadržaja, čiji je autor Štefo Pulišelić: „Na juriš/ Za psima/ Sa svetim natpisom ‘Gott mit uns’ ‘Bog je s nama’-/ Na pojasima./ Koljimo i njih/ I boga mu krvnika!“.[27] Potonja pjesma ilustrativna je jer pokazuje modus operandi partizansko-komunističkih boraca: animaliziraj protivnika kako bi se opravdalo njegovo klanje i fizičko uništenje. Masovni zločni opravdavali su se i etiketiranjem svih onih koji su iz bilo kojih razloga smetali komunističko-partizanskome pokretu, etiketama kao što su: „špijun“, „narodni izdajnik“, „suradnik okupatora“, „ustaški pas“ i sl.

U jednoj okružnici Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju iz rujna 1944. tako stoji: „ (…) ako je netko neprijatelj samo naše Partije, to nije dovoljan razlog za likvidaciju. To može dati suprotne rezultate. Ukoliko pak dolazi do likvidacije takovih elemenata, treba ih okarakterisati kao suradnike okupatora, ustaša i njihovih pomagača“.[28]

Pred kraj rata – očito u namjeri da se u završnim operacijama likvidira što veći broj protivnika – u Zagrebu je objavljena knjiga Mihaila Šolohova Nauka mržnje. U njoj se citira „Staljinova prvomajska dnevna zapovijed“ u kojoj stoji: „Ne može se pobijediti neprijatelja ne naučivši se mrziti ga svim snagama duše“.[29]

Pjesnici mržnje i njihovi nalogodavci zadojeni ateističkim i protureligijskim stavovima osobito su na meti imali Katoličku crkvu i svećenstvo. Dosljedno tomu, nije nimalo čudno da partizani tijekom rata pjevaju: „Druže Tito gađaju nas topovi, vigaju (navode) ih fratri i popovi“.[30] U istom je anticrkvenom i antikršćanskom duhu pisana i pjesma gdje stoji: „Nosim kapu sa tri roga, jer se borim protiv boga, popova i fratara i časnih sestara“.[31] Na savjetovanju političkih sekretara OK KPH za Dalmaciju, Vladimir Bakarić je 6. veljače 1945. Katoličku crkvu posve otvoreno označio neprijateljem i najavio borbu protiv nje: „Popovi su nam neprijatelji. Katolička crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Pristupanje popova pojedinaca u Front je posljedica snage masa. U borbi s njima moramo biti oprezni i vanjska hajka protiv njih nije oportuna. Vatikan je moćna snaga. Ali to nikako ne znači, da ćemo dozvoliti pomirljivost prema njima ili da ćemo u Fronti trpiti mir, jer to bi bilo rušenje jedinstva. Budno paziti svaki njihov korak i tražiti intervenciju Fronte. Neka sam narod, neka svaki naš čovjek raskrinkava i udara po njihovim smicalicama, neka ih tjera kad dođu da unašaju nemir i ruše jedinstvo“.[32]

Uzor komunističkih i partizanskih pjesnika mržnje bio je sovjetski pisac, propagandist i patološki mrzitelj Nijemaca, Ilja Erenburg, čije su propagandističke radove objavljivale i komunističko-partizanske tiskovine.[33] U jednomu takvome radu objavljenomu u listu KPH Naprijed Erenburg piše: „Mržnja kipi u našim srcima, i nitko neka se ne usudi da ruži taj osjećaj (…) Sačuvajmo taj plamen do kraja. Budimo tvrdi. Naduveni, vodnjikavih očiju i bezdušni Nijemac ne smije živjeti! To je naša zakletva“.[34] Nema sumnje da su jugoslavenski komunisti poslušali ovu Erenburgovu zapovijed, s obzirom na to da je samo u logorima poslije rata od posljedica zlostavljanja, zime, gladi, tifusa i dizenterije umrlo oko 50.000 do 60.000 pripadnika njemačke manjine.[35]

Kako je mržnja dolazila do izražaja u praksi, ilustrira nam Đilasov opis klanja dvojice zarobljenih njemačkih vojnika u bitci na Sutjesci: „Skinuo sam pušku i – budući da nisam smeo pucati, jer su Nemci bili na steni iznad nas, visokoj četrdesetak metara, tako da se čulo njihovo dovikivanje – udario iz zamaha Nemca po glavi. Kundak se odlomi, Nemac pao na leđa. Izvadio sam nož i jednim mahom presekao Nemcu grkljan. Zatim sam dodao nož Raji Nedeljkoviću, političkom radniku kojega sam poznavao od pre rata i čije su selo Gronicu, sublizu Kragujevca Nemci izmasakrirali 1941. godine – dodao sam mu nož da dokrajči drugog Nemca. Nedeljković je pritiskao Nemca, Nemac se koprcao, ali se ubrzo smirio“.[36]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Pero MORAČA, Dušan BILANDŽIĆ, Stanislav STOJANOVIĆ, Istorija Saveza komunista Jugoslavije – kratak pregled, 113.
[2] J. BROZ TITO, Intervjui, 308.
[3] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 123.
[4] J. B. TITO, Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita, Svjetlost, Sarajevo, 1980., 250.
[5] Simo Š. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 216.
[6] Isto.
[7] Dokumenti centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941.-1945.), I., prir. Radomir VUJOŠEVIĆ, Beograd, 1985., 210. – 211. Također, gotovo je posve neistražena u historiografiji previđana činjenica da su se tzv. „španski borci“ – koji su imali vodeću ulogu u podizanju ustanka u Jugoslaviji – iz Njemačke vratili u Jugoslaviju s propusnicama Gestapoa, koji ih tamo zasigurno ne bi pustio a da zauzvrat nešto ne dobije. Na tu je činjenicu, koja ozbiljno dovodi u pitanje antinacističku orijentaciju vodstva komunističko-partizanskog pokreta i čije bi detaljnije istraživanje moglo promijeniti ukupnu sliku Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima – barem u prvim godinama rata – člankom u Hrvatskom listu, koji se temelji na isključivo partizanskoj literaturi, upozorio Vladimir ŠUMANOVIĆ („Pozadina partizanskog ustanka ili o načinu i okolnostima povratka ‘Španskih dobrovoljaca’“, Hrvatski list, br. 357., Zadar, 28. srpnja 2011., 48. – 50.).
[8] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., 696.
[9] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 221.
[10] Isto, 223.
[11] Nada KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija. Političke veze i diplomatski odnosi, Ljevak, Zagreb, 2001., 389.
[12] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, priredio i preveo: Zlatko CRNKOVIĆ, Školska knjiga, Zagreb, 2002., 407.
[13] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939. – 1942., 848.
[14] Isto.
[15] Talijanski general Giaccomo Zanussi talijansko-četničku suradnju opisao je ovim riječima: „Osim borbe protiv ustanika, četnici su djelovali u našu korist kao protuteža u odnosu na ustaše i na Nijemce. Imati za svoje prijatelje sve neprijatelje naših lažnih prijatelja – 10 do 15 tisuća ljudi prekaljenih u naporima i lukavstvima teškoga i surovoga balkanskoga ratovanja – predstavljalo je pion čija se vrijednost nije mogla zanemariti“ (N. KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija, Političke veze i diplomatski odnosi, 257.).
[16] Isto, 218.
[17] Isto, 292.
[18] Isto, 307.
[19] Bogdan KRIZMAN, NDH između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb, 1986, Treće izdanje, 305.
[20] Stephane COURTOIS, Nicolas WERH, Jean-Louis PANNE, Andrzej POCZKOWSKI, Karel BARTOŠEK, Jean-Louis MARGOLIN, Crna knjiga komunizma. Zločini, teror, represija, Politička kultura, Golden marketing, Zagreb, 1999., 12.
[21] „Slovenija će tražiti ubojice žrtava iz masovne grobnice kraj Laškoga“, http://www.index.hr/vijesti/clanak/slovenija-ce-traziti-ubojice-zrtava-iz-masovne-grobnice-kraj-las/424177.aspx, pristup ostvaren 6. ožujka 2010.
[22] Uz Hrvate, dakako, žrtve komunističkih zločina bili su i pripadnici drugih naroda, kako razoružani vojnici vojnih postrojbi koje su izgubile rat, tako i civili. Primjerice, prema nekim je podacima po svršetku rata u Jugoslaviji strijeljano 5 777 Nijemaca koji nisu pripadali nikakvim vojnim ili poluvojnim formacijama (Vladimir GEIGER, Nestanak Folksdojčera, Nova stvarnost, Zagreb, 1997., 32.).
[23] Milija STANIŠIĆ, KPJ u izgradnji oružanih snaga revolucije, 1941. – 1945., Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1973., 321.
[24] Isto, 323.
[25] M. ĐILAS, Članci 1941.-1946., 30.
[26] Zlata KNEZOVIĆ, Kulturno stvaralaštvo u revoluciji, Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba, Zagreb, 1981., 49.
[27] Isto, 52. – 53.
[28] Mario JAREB, „Etiketa ‘ustaštva’ kao izgovor za progon političkih protivnika u poslijeratnoj Hrvatkoj“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, ur. Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, Mario JAREB, Katarina SPEHNJAK, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006., 300. – 301.
[29] Mihail ŠOHOLOV, Nauka mržnje, Zagreb, 1945., 5.
[30] Ivica LUČIĆ, „Komunistički progoni Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini 1945. -1990.“, National Security and the Future, St. George Association, 9./2008., br. 3(9), Zagreb, 2008., 42.
[31] Aleksa BENIGAR, Alojzije Stepinac: hrvatski kardinal, Glas Koncila, Zagreb, 1993., 459.
[32] T. JONJIĆ, „Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i Crkvi“, u: Alojzije Stepinac. Svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće, Stepinčev zbornik, Glas Koncila, Zagreb, 2009., 70.
[33] Možda i najbolji Erenburgov učenik u partizanskim redovima bio je hrvatski književnik Ivan Goran Kovačić. Njegova pjesma Mrzimo vas školski je primjer patološke mržnje prema neprijatelju.
[34] I. ERENBURG, Naša zakletva, Naprijed, 1944., 12. Prema: Mladen IVEZIĆ, Titova umjetnost mržnje, vlastita naklada, Zagreb, 2001., 13.
[35] V. GEIGER, „Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945. – 1947.“, Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 38./2006., br. 3., Zagreb, 2006., 1085.
[36] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 292.

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (3)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori