Pratite nas

U potrazi za Istinom

DUBROVNIK: Titoisti obilježili ‘oslobođenje Dalmacije’, o strahovitim ratnim zločinima i klanjima civila nije bilo govora

Objavljeno

na

U Subotu 13.12.2014 je u dubrovačkom hotelu Valamar održan ‘svečani skup’ kojim su nazočni obilježavali nešto što nazivaju ‘70. obljetnica oslobođenja Dalmacije od fašizma i 71. obljetnice osnivanja VIII. Dalmatinskog korpusa’. Na tom derneku sudjelovalo je par stotina ‘fosila’, prikupljenih odasvuda, od kojih je malo tko imao ispod 80-ak godina, tako da je skup prije sličio na hrpetinu suhih smokava, kako reče jadan od nazočnih, nego na politički skup, a ono što su govorili prije bi se moglo nači u rubrikama ‘vjerovali ili ne’ nego li u ozbiljnim povijesnim raspravama.

Nazočni štovatelji ‘dalmatinskih partizana’, a u stvari notornih zločinaca, naravski niti jednom rječju nisu spomenuli strahovite zločine koje su počinili titovi zlikovci, umjesto toga tamburalo se o nekakvom oslobođenju, zatim o ‘značaju VIII. Dalmatinskog korpusa u Drugom svjetskom ratu’ i slične manipulacije.
Huda Jama: direktan ‘učinak’ osloboditelja, dalmatinskih partizana, u slovenskom rudniku Huda Jama, u koji su dalmatinski partizani silom ugurali nekoliko tisuća civila nakon čega su im zabetonirali ulaz te tako onemogućili dotok kisika
Posebno grlat bio je tzv. predsjednik udruge, stanoviti Grošeta, koja slavi partizanske koljače, a zove se ‘Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Dubrovačko-neretvanske županije’, koji je drvio nešto o jednom od desetak najvećih ratnih zločinaca novije svjetske povijesti, krvniku Josipu Brozu zvanom Tito, kojega on naravno tako ne titulira, naglašava kako ga silno živciraju najave da će taj zločinac konačno biti i zakonski sankcioniran, a da će iz hrvatskog ustava biti maknute sramotne odredbe u tome da je današnja Hrvatska nastala na nekakvim antifašističkim temeljima, a ne na temeljima refrenduma o neovisnosti i tekovinama Domovinskog rata.Nakon donošenja zakona o zabrani totalitarnih sustava, koji će s hrvatskih ulica i trgova zauvijek maknuti ime tog zlikovca, naravno neće biti moguće niti održavanje ovakvih derneka kojima se slavi krvnik, zločin i zločinci, a Hrvatska će konačno kročiti svojim modernim europskim putem, te konačno staviti točku na drugi svjetski rat.Na svoju sramotu nazočan je bio i dubrovački gradonačelnik, te je time kritičarima, ali i neodlučnim biračima, dao jedan od najvažnijih razloga za njegovu sve izgledniju smjenu.

Dalmatinski partizani nakon što su ušli u Široki Brijeg pobili su desetine fratara. Ne postoji vojska koja se tako brutalno obračunavala sa svećenstvom kao titovi partizani.

Obzirom kako su nazočni dobar dio vremena divanili o djelatnostima ‘dalmatinskih partizana’ u samom smiraju drugog svjetskog rata i poraća, redakcija portalaoko objavljuje iskaz baš jednog od tih koljača, Ivana Gugića s Korčule, koji je valjda opterećen savješću našao shodno 14. kolovoza 1954. godine ispovjediti se i kazati dosta toga o djelatnostima ‘dalmatinskih partizana’, dakle osloboditelja o kojima su danas u dubrovačkom hotelu Valamar govorili štovatelji tih zlikovaca.
Ispovjest dalmatinskog partizana Ivana Gugića od 14. kolovoza 1954. godine

Rođen sam u Veloj Luci 1925. godine. Za vrijeme rata boravio sam kod kuće, kod svojih roditelja, sve dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. rujna 1943. Bio sam u 26. dalmatinskoj partizanskoj diviziji, te sam bio određen na rad u engleskoj bolnici na Visu jer sam bio malodoban.

U ožujku 1945. bio sam priključen XI. dalmatinskoj brigadi kod Gospića nakon pada tog grada. Odatle sam pošao u borbe kod Trsta, te nakon pada Trsta dalje uz Sočansku dolinu sve do sela Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16. svibnja 1945. Ostao sam sa svojom jedinicom jedan dan, dok se nisu predale neke njemačke čete (Vlasovci u njemačkim uniformama).

U Koruškoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu sam bio prisutan, kad su engleske čete predavale hrvatske vojnike, koji su im se u vjeri bili predali te ih razoružane izručivali Titovim snagama. Nakon toga poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam saveznici nisu više dozvoljavali ostati u Koruškoj. Nakon jednog dana prebacili smo se pješke u Kranj (oko 24. ili 25. svibnja). U Kranju, i to točnije u Primskovu, ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4 bataljuna, najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak.

Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske. Moja treća četa (i ja osobno) bili smo određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske, nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar čete bio je Ivan Bokež, Crnogorac. Glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek

U pratnji čete ubojica

Sutradan, 25. ili 26.svibnja 1945. krenula je ova ubilačka četa praćena od 3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru pred Ljubljanom s drvenim barakama. Tamo je bila masa zarobljenika – vojnika i civila, dapače i žena i cijelih obitelji. Doznao sam, da se logor zove Št.Vid: tamo je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom. Nama nisu dali pristupiti među logoraše, ali je ona izabrana četa ubojica ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje.

Našu treću četu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za skupljanje i otpremu odjeće poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Tržaške ceste, koja ide prema Trstu. Išli smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km, a potom smo skrenuli desno i nastavili širim poljskim putom oko 3 km.

Titovi partizani i četnici Dragoljuba Mihailovića zajedno planiraju akcije.

Tu smo došli do seljačke kuće u voćnjaku, iza koje je bila šumica i njiva, te neka jama oko 100 m daleko od kuće. Došavši na mjesto vidio sam grupu zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu žicom za ruke dva po dva za mišice; te parove su opet povezali između sebe žicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi između dvojice jačih da ih nose do jame. Tukli su ih. Zapovijedali su im, da pjevaju: “Sjeno-slama, kuća-jama”. Zarobljenike su skidali i vezali oni isti, koji su ih i ubijali. Prevozili su ljude kamionima u pratnji slovenske kurirske jedinice pod komandom nekog visokog plavokosog kapetana, Slovenca, borca od 1941. sa spomenicom. Kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli dan, svega oko 40 kamiona te su se navečer hvalili, da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije čuje pucanje, stavljali su na engleske ručne strojnice od 20 metaka tzv. “glušnik” na cijevi.

          Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te žrtve su bili Slovenci, te nešto Hrvata, i to svi odreda muškarci. Ja sam se oko 11 sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije ništa vidjelo. Zbog toga su mi Bokež i Maršić udarili po šamar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest. Našoj pratećoj četi nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do večeri i pakirali robu ubijenih. Vratili smo se oko 8 sati navečer u logor Št.Vid. Te večeri stiglo je naređenje majora Sime Dubajića, da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer tako narod može saznati tajnu. Govorilo se, da će jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Inače, za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kreč je donio neki seljak.

Kočevski rog
          Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje, koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se naselili u neku polurazrušenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidjeli. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog.
          Zadatak moje čete je bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, tražili oružje i zlato – bilo je nakupljeno 5-6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić, Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na željezničku stanicu kamionom. Rekli su nam, da će se roba prerađivati u vojnička odijela. Naš zadatak je bio također čuvati zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik čete bio je Pelješčanin Ivo Franković.

Četnici i partizani skupa proslavljaju pobjedu.
          Ostali smo punih osam dana u Kočevju.
          Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muškarci, ali i nekoliko žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina te znam za slučaj, da je kapetan, plavokosi Slovenac spriječio strijeljanje jednog takvog dečka, valjda jer ga je poznavao. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovenaca, te nekoliko srpskih četnika. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame – bilo je 30 do 40 tisuća u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u 8 dana.
          Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe.

          Žene su silovali kod jama
          Glede žena mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali ja sam za vrijeme svoje službe vidio tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika, te je sigurno tih žena bilo više od 15. Njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevja ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete. Žene su bile odjevene u građanska odijela, a neke su nosile vojničke hlače i čizme, valjda radi lakšeg putovanja.

          Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, koji su nosili uniforme ustaške mladeži. Njih su potukli sve, osim prije spomenutog dečka, spašenog od kapetana Slovenca. Svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali.
          Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa zdravijih i jačih zarobljenika. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku.. Neki su govorili, da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja među zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti. Zajedno su ubijani domobrani, ustaše, četnici, Rupnikovi vojnici i svi drugi. Bilo je čak i nešto malo njemačkih vojnika u uniformama, posebno časnika. Ubijena su tu i 2-3 ustaška pukovnika.
          Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli, da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima.

          Spašeni životi
          Ja sam spasio nekoliko života i to u dva slučaja. Pred kasarnom u Kočevju opazio sam jedno poznato lice. Nisam znao u prvi čas, tko je pa sam ga zapitao: Otkud si ti? – On se sav tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitao sam ga ponovno i ohrabrio ga, da bi on odgovorio: Ja sam Dalmatinac, s Korčule, iz Vele Luke. Kad sam ga pitao da li me poznaje, jer ja sam ga poznao, odgovorio je da me ne poznaje. Kad sam mu se predstavio, onda me prepoznao i poljubio, zaklinjući me, da ga spasim. Ja sam potom otišao kapetanu Bokežu i garantirao svojom glavom za njega, govoreći da su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom napuštanja Korčule i dali u hrvatsku vojsku (imao je tada 15 godina). Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo, da je on pomagao Nijemcima ili ustašama, onda ni tebi nema više glave.

Partizani i četnici zajedno planiraju akciju.
          M.S. je stalno išao sa mnom u mojoj četi. Petnaestog dana stigao je povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi je tada četa bila premještena. Tu je mali oslobođen, ali je ostao u četi još dvije godine na odsluženju vojnog roka.
          Drugi je slučaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz Slavonskog Broda, koji je bio u vagonu s drugim vojnicima i strašno trpio žeđ. Ja sam zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mještanin M. S. Kako sam poznavao pratioce, pustili su me da priđem. Otvorio sam vagon i dao im piti. Kad se stražar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga četiri vojnika, koje je on izabrao, i oni su pobjegli preko željezničke pruge i neke livade u šumu prema jugu. Bila je već polutama, prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lančić s vrata, srdačno mi zahvalio… Ja sam kasnije dobio petnaestak paketa iz Slavonskog Broda sa šunkama, brašnom, mašću, kobasicama…, a i mi smo njima poslali nešto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao u Slavonski Brod moju kućnu adresu pa su paketi stizali najprije na oca, a kasnije na mene, kad sam poslije četiri godine došao kući 1949.(jer sam također odležao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj vesi u Zagrebu).

          Posebnu brigu posvetili zlatu
          Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. Čuo sam, da su neki ljudi u civilu došli, koji su trebali minirati pećine i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko toga strašnog mjesta položili i zelene grane. U subotu, zadnjeg dana ubijanja, došla je neka komisija viših oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi među kojima i pukovnik Dule Korać, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a uz njih je bilo i 2-3 civila u dobrim odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajić i komesar Ivan Bokež. Oni su gledali, kako mi pakiramo odijela te su posebnu brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sa sobom. Predao im ga je Bokež, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanje. Bokež nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, što znači, da je predao zlato u ruke ovlaštenim ljudima.


          Nakon toga otišli su u šumu, kod jama – masovnih grobova. Pri dolasku komisije sam doznao, da im je zadaća utvrditi kako je obavljen posao masovnog ubijanja i da li su dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi masovnog ubijanja ljudi. Komisija nije dolazila natrag u Kočevje. Čule su se samo eksplozije iz šume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju jame s tisućama mrtvih tijela.

Ubojice se odmarale na Bledu
          Ubilačka četa otišla je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati). To sam kasnije doznao, kad su se ubojice vratile svojim četama u Makedoniju. Pričali su, da su bili dobro nagrađeni, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali čamce na raspolaganju, a svaku večer davana je za njih predstava. Svi su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su također i zlatne satove, fotografske aparate i slično. Medu tim najviše odlikovanim ubojicama bio je neki Čepić Ante iz Makarske, kurir štaba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga događaja mnoge od tih ubojicavatali su živčani napadaji – takozvana partizanska bolest.

          Moja 3. četa ostala je do nedjelje navečer u Kočevju, te je potom vlakom bila prebačena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, u Makedoniju, kamo smo stigli 7. srpnja 1945.

Napomena: Ivan Gugić i Ivan Marinović pripadnici 3. čete 3. bataljuna 11. dalmatinske brigade, dali su svoje iskaze u Rimu 1953. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

POVIJESNI PRIKAZ ODNOSA SRBA I HRVATA

Objavljeno

na

Objavio

Srbija između mitomanije, zločina, laži, obmana i sna o Velikoj Srbiji, koji joj se umalo nije ostvario sa Jugoslavijom, pa neslavno propao, do sjajne pobjede Hrvata u Domovinskom ratu, koju na sve moguće načine pokušavaju obezvrijediti.

  • Posežući u daleku povijest, značajno je spomenuti da je kralj Tomislav spasio srpski narod u ratu sa bugarskim carem Simeunom 927. godine, porazivši bugarsku vojsku i omogućivši Srbima da se vrate na svoja ognjišta, koja su bili napustili u bijegu pred Bugarima.

Tada je prema pisanju Konstantina Porfirogeneta Hrvatska mogla podići ogromnu vojsku i ratnu mornaricu.

  • Porazom na Kosovu polju 1389.godine Srbi su izgubili svoju državnost i postali turski vazali. Turci su se svojom okrutnošću i silom okomili na srpsku društvenu elitu, srpski kršćanski narod, koji je bio izložen nasilju, ponižavanju i istrebljivanju. Taj i takav način turske vladavine prema Srbima kao stanovnicima drugog reda, ostavio je posljedice na mentalitet , način razmišljanja i ponašanja srpskog naroda. Da bi opstali morali su se služiti bijegom u hajduke i uskoke,  ustancima, raznim smicalicama, krivotvorenjem činjenica, lukavstvom, podvalama i lažima.

Možda najbolje srpski akademik D. Ćosić može objasniti razlog, koji o svojim Srbima kaže :

– „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

– „Laž je srpski državni interes.“

– „Laž je u samom biću Srbina“.

– „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“

– „Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“

 

Ima i A. G. Matoš nesto o Srbima reći : “Srbima je laž od Boga.”

U Finskoj se i dan danas kaže : “Lažes kao Srbin”.

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/11034-srpske-lai-i-hrvatska-utnja.html

U Isto vrijeme Hrvatski je Sabor izumiranjem domaće dinastije Trpimirovića, , izabrao za hrvatske kraljeve, vladare drugih država, stvarajući time personalnu uniju, najprije Hrvatsko-Ugarsku 1102-1526, a potom Hrvatsko-Austrijsku 1527- 1918, zadržavajući pri tom svoju suverenost,  Hrvatski Sabor kao najviše državno tijelo, koje je odlučivalo o sudbini hrvatskog naroda.

  • Hrvatsko kraljevstvo bilo je ključno za zaustavljanje prodora Turaka prema Europi. Papa Leon X dao je Hrvatskoj 1519 godine naziv Antemurale Christianitatis (predziđe kršćanstva) Granični krajevi opustošeni od Turaka, naseljavani su uskocima i njihovim obiteljima i Srbima koji su bježali od turskog zuluma i njihovim obiteljima. Dobivali su i komad zemlje za obrađivanje i oružje za obranu. Tako se formirala Vojna krajina, sa krajišnicima koji su sebe percipirali kao junake u carskoj službi. Stanovništvo Vojne krajine bilo je miješano Hrvatsko- katoličko i Srpsko-pravoslavno, sa uređenim vjerskim i svjetovnim institucijama i  simbolima, pa tako i sa ogromnom ulogom Katoličke i Pravoslavne crkve u svakodnevnom životu, nacionalnoj kulturi i prosvjeti.

Srbija se oslobodila turske vladavine

  • Prvim srpskim ustankom 1804-1813 godine predvođen Karađorđem
  • Hadži- Prodanovom bunom 1814 godine
  • Drugim srpskim ustankom 1815 godine predvođen Milošom Obrenovićem
  • Donošenjem Sretenjskog ustava 1835 godine.

Ukinuto je kmetstvo i prestaje period feudalizma u Srbiji i Srbija postaje kneževina. Tada su srpski knezovi oslobodivši se od Turaka, odmah  počeli stvarati planove o obnovi Dušanova carstva. Smatrali su da Srbija ima povijesno pravo obnoviti Dušanovo carstvo iz 14, stoljeća i proširiti ga na susjedne zemlje, koje povijesno i nisu bile u njegovu sastavu, ali u kojima žive Srbi.

Taj program napisao je Ilija Garašanin, ministar unutarnjih dela, kneza Aleksandra Karađorđevića,  1844 godine, koji je nazvao Načertanije. Upravo to je Načertanije temelj velikosrpske politike do današnjih dana. Kao instrument realizacije ciljeva iz Načertanija formirani su četnički odredi. Četništvo je fizička, vojna sila kojoj je cilj stvaranje Velike Srbije ili novog velikog Dušanova carstva. To je ta mitomanija kod Srba, koja se provlači kroz njihovu povijest, veliko Dušanovo carstvo!

https://www.vecernji.hr/vijesti/velika-srbija-od-ilije-garasanina-do-predsjednika-tome-nikolica-426048

  •  1918 godine, 29. listopada Hrvatski Sabor raskinuo je sve državno – pravne veze sa Austro-Ugarskom, ali nije nikada donio odluku o ulasku Hrvatske u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Slaba je bila vlast Države SHS! U noći na 1.studeni 1918 godine u Pulskoj luci miniran je od strane Talijana admiralski brod Viribus Unitis, hrvatske flote, koju je predala Austro-Ugarska mornarica i potonuo sa oko 400 mornara, uglavnom Hrvata i zapovjednikom Janko Vuković Podkapelskim. Tako su Talijani ušli u Pulu i polako okupirali cijelu Istru, otoke Cres i Lošinj, koje su im sile Antante obećale Londonskim ugovorom 1915 godine ,samo da uđu u rat na njihovoj strani. studenog 1920 godine između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, predani su Italiji Istra, Kvarnerski otoci, Rijeka i Zadar.
  • U novoj je Državi SHS, Srbi su uveli strahovladu, diktaturu, a Hrvati su bili proganjani i obespravljeni, što je kulminiralo atentatom na zastupnike Hrvatske seljačke stranke u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928.godine. Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara I Ivana Granđu. Na mjestu su preminuli Pavle Radić i Đuro Basariček ,a 8.kolovoza od posljedica i Stjepan Radić.
  • siječnja 1929 godine kralj Aleksandar I Karađorđević uvodi diktaturu, a u Hrvatskoj su pale i prve žrtve među demonstrantima i javlja se organizirani otpor u vidu formiranja ustaškog pokreta. Ustaški pokret nastao je kao nacionalistički odgovor na teror i težak položaj Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji.
  • travnja 1941.godine proglašena je Nezavisna Država Hrvatska NDH, koja je bila u savezu Sila osovine, totalitarna sa kultom ličnosti poglavnika Ante Pavelića. Tijekom četiri godine postojanja želja za stvaranje etnički čiste države rezultirala je progonima, zatvaranjem i ubojstvima Srba, Židova i Hrvata neistomišljenika.
  • U isto vrijeme kapitulacijom Jugoslavije nastala je 1941 godine marionetska i profašistička srpska država Nedićeva Srbija, koja je bila u savezu sa Njemačkom i koja se javno pohvalila da je prva riješila „ židovsko pitanje“ u kolovozu 1942 godine. U logoru Sajmište ubijeno je 20 000 ljudi i još toliko na stratištima oko Beograda.

USPOREDBA ULOGE SPC-a I KATOLIČKE CRKVE U 2.SVJ. RATU

Međutim Jugoslavenska i velikosrbijanska politika, namjerno je dugo sakrivala ovu tragičnu činjenicu i počinjen genocid nad židovskim narodom, kao i činjenicu da je Srbija tijekom cijelog 2. svjetskog rata bila saveznica Hitlerove Njemačke.

  • Za razliku od Srbije je prema pisanju dr. Ester Gitman, Židovke i stradalnice holokausta, u Hrvatskoj je postojao široki općenarodni pokret i ljudi, koji su spašavali Židove, od Kardinala Stepinca, ministra u Vladi NDH dr. Ivana Petrića do najobičnijih građana.

https://direktno.hr/direkt/esther-gitman-srbi-iskrivljavaju-povijest-zuroff-i-greif-im-pomazu-a-zna-se-tko-su-bili-pokretaci-antisemitizma-u-jugoslaviji-112132/

Pravoslavna crkva u Srbiji bila je lojalna Nedićevu režimu. Nikada se od Srpske pravoslavne Crkve nije čula ni riječ osude genocida, logora smrti, rasizma i likvidacija. Predstavnici SPC su se odmah po dolasku Njemaca  išli pokloniti i pismeno izjavili lojalnost.“ Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i uticaće preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti“ Također su tri episkopa, preko 500 srpskih intelektualaca  u kolovozu 1941 javno dali podršku kvislinškoj Vladi i Njemcima.

Ovo navodim kao usporedbu sa Katoličkom crkvom i Bl. Kardinalom Alozijem Stepincem, koji su prosvjedovali kod vlasti NDH i osuđivali rasističke progone. Osobnim zalaganjem Kardinala Stepinca i svećenstva u NDH je spašeno nekoliko stotina Židova.

Stoga u usporedbi ponašanja SPC i Katoličke crkve u ratnim zbivanjima, jasno dolazi do izražaja himbena i lažljiva jugoslavenska i srpska politika. Dovoljno je uzeti podatke koliko je ubijeno Katoličkih svećenika, a koliko Pravoslavnih. Prema podacima koje je prikupio don Ante Baković ubijena su 663 katolička svećenika, 88 bogoslova i sjemeništaraca te 31 časna sestra. Dok je do podataka o ubijenim pravoslavnim svećenicima teško doći, jer su mnogi bili u četničkim postrojbama. Veći dio svećenstva i skoro cijeli episkopat SPC-e surađivao je sa Dražom Mihajlovićem, vođom četničkog pokreta. I dan danas SPC rehabilitira četnički pokret, pa čak i proglašava svetim. Tako je episkop Nikolaj Velimirović, vjerski ideolog srpskog antisemitizma, svetac SPCe,a slavi ga se kao svetog Nikolaja Žičkog. Podatak da je u NDH ubijeno 160 pravoslavnih svećenika, nije ničim potkrijepljen, stoga ga uzimam sa rezervom, s obzirom na sklonost srpske strane ka preuveličavanju svojih žrtava.

Treba li uopće komentar na ponašanje SPC-a kod beatifikacije Bl. Alojzija Stepinca? Ovdje dolazi do punog izražaja mitomanija, licemjerje, laži i obmane srpske politike i njenog prirepka SPC-a.

Jeli ijedan Patrijarh SPC-a osuđen kao što je to Bl.Kardinal Alojzije Stepinac bio  od strane Komunističkih vlasti? Nije ,jer su pravoslavni popovi  napredovali  u crkvenoj hijerarhiji i u poratnoj, odnosno u komunističkoj Jugoslaviji. Četnićki pokret je rehabilitiran,a  kako i neće kada je to ustvari  bila Srboslavija!

Zločini počinjeni nakon ratnih zbivanja usmjereni su bili većinom prema hrvatskom narodu. Odmazda je bila strašna od Bleiburga, do Križnog Puta i usputnih bezbroj napunjenih jama, koje su počinili najviše srpski komunisti, preobučeni četnici koji su promijenili odoru pri kraju rata, uvidjevši u kojem smjeru se situacija razvija.

Srpska politika laži, obmana i skidanja odgovornosti sa zločina koje su počinili, odvija se točno prema Memorandumima SANU 1,2 I 3. Kada je postalo jasno da će se raspasti i druga Jugoslavija, odnosno Srboslavija.

  1. Memorandum SANU izradila je Srpska akademija nauka i umetnosti 1986 godine, kada se vidjelo da će se Jugoslavija raspasti, što Srbima nikako nije odgovaralo. U toj su Jugoslaviji Srbi zauzimali najviše mjesta u svim razinama vlasti i u svim državnim institucijama. U JNA činili su preko 90 % kadrova, pogotovo zapovjednog, tako da se Slobodan Milošević sa sigurnošću uzdao u JNA kao garanta očuvanju srpske prevlasti u Jugoslaviji.

Međutim nije računao na hrvatsko domoljublje i vjekovnu želju za samostalnom Hrvatskom državom. Usprkos svoj svojoj umješnosti laganja, lažnih konstrukcija, lažnih obećanja i kršenja istih Slobodana Miloševića , kojima su nasjedali svjetski moćnici, Hrvatsko je vodstvo na čelu sa dr. Franjom Tuđmanom i hrvatskim braniteljima u gotovo nemogućim uvjetima uspjelo ostvariti san o slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj.

  • Nakon izgubljenog rata Srbija se nikako ne može pomiriti sa gubitkom i neostvarenim mitom o obnovi velikog Dušanovog carstva. Stoga je SANU donijela Memorandum SANU 2 ,kojim bi u miru postigli ono što nisu uspjeli u ratu. Radi važnosti citirati ću ga u cjelosti po točkama, iz kojih je vidljiva sva „raskoš“ srpske politike obmane, laži i lažnih konstrukcija. Moram napomenuti da hrvatski političari nisu najprije vjerovali u postojanje takvog dokumenta, a kasnije nisu na njega znali ili htjeli adekvatno odgovoriti. Tek je danas prvi puta jedan srpski dužnosnik proglašen „ personom non grata“ u Hrvatskoj. Iako zakašnjelo i mlako ipak je! Mada ni to nije dovoljna reakcija na velikosrpsku politiku, koja tolerira, dapače još i podstiče ponašanje Vojislava Šešelja,( osuđenog ratnog zločinca na Haškom sudu), jer je to ustvari njihova konstantna politika! Teza o građanskom ratu koju je izrekao ministar obrane Republike Srbije u Hrvatskoj pokušaj je izvrtanja istine o Srbiji na ovim prostorima, a sa zakonom o međunarodnoj juridistikciji pokušaj je pretvaranja Srbije u moralnu vertikalu koja želi na ostale prebaciti dio svoje krivice.”

MEMORANDUM SANU 2

1, Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju;
2. Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu;
3. Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima;
4. Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja;
5. Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem;
6. Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije;
7. Pomagati otcjepljenje Republike Srpske;
-8. insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu;
9. Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.

 Analizirajući točku po točku sasvim je razvidna sva prijetvornost, obmana i pokvarenost, pravi makijavelizam u postizanju političkog cilja.

http://www.hrsvijet.net/index.php/kolumna-ivica-ursic/34-vijesti/hr-svijet-tv/17655-to-sadri-velikosrpski-memorandum-2

Ni to nije bilo dovoljno pa je nedavno osvanuo i Memorandum SANU 3, kojim bi se ostvarila „vekovna težnja svi Srbi u jednoj državi“, to jest ujedinjenje Republike Srpske iz BIH, nepostojeće Republike Srpske krajine iz Hrvatske i Srbije kao matične države. I eto novog Dušanova carstva, mada se ni ono nije rasprostiralo kao što Srbi danas žele.

Malo im se povećao apetit.!

“U stvaranju je Memorandum 3,  Srbi nikako ne odustaju od ovog prostora. Uvijek su imali potporu svojih akademika i vojnih stručnjaka u tim težnjama te samo pronalaze nove načine da izmišljaju nove probleme kako bi djelovali. Čak i događaji koji su se nedavno događali kod nas imaju potporu izvana, a koliko će ta djelovanja biti uspješna i koliko će to biti prepoznato ovisi o onima koji vode državu sada i oni koji su odgovorni za sigurnost države”, upozorava general Miljavac te dodaje kako se jako malo stvari u visokoj politici i međunarodnim odnosima događaju slučajno. Miljavac napominje da Hrvatska mora biti na oprezu jer stvari se ne poboljšavaju u odnosima sa Srbijom već se s novim tezama i problemima dodatno kompliciraju.

https://kamenjar.com/miljavac-srbi-ne-odustaju-moramo-biti-na-oprezu-svim-metodama-zeli-se-izaci-na-nase-more/

HRVATSKA POLITIKA NEMA ČVRSTINU I JASNU STRATEGIJU U ODNOSU NA VELIKO SRPSKU POLITIKU I PROMIDŽBU.

Hrvatski političari nemaju jasnu i čvrstu izrađenu strategiju u odnosu na politiku iz Beograda, ,koja stalno provocira i radi na ostvarenju svojih ciljeva. Pa i laiku je jasno da je dovoljno uzeti i pročitati Memorandume SANU i po njima se ravnati .Hrvatska politika nakon smrti dr.Franje Tuđmana nije suverenistička , ne vodi se obranom hrvatskih nacionalnih interesa,  već je sluganska u odnosu prema Srbiji, prema EU, prema Haškom sudu, prema NATO-u.

Kriva je hrvatska vlast, jer službeno, jasno i glasno nije dala objašnjenje Domovinskog rata, i nikad ne reagira na laži i optužbe koje dolaze iz Beograda.

Prisjetimo se samo izložbe o Jasenovcu u zgradi UN u New Yorku 26.siječnja 2018. godine koju su Srbi iz dijaspore i Srbija organizirali. Dvije godine se znalo za organizaciju te izložbe, a da hrvatska diplomacija nije reagirala, ili je mlako reagirala pred samo otvaranje. Zar se nitko od hrvatskih diplomata nije sjetio organizirati u UN izložbu o stradanju Vukovara, Ovčare, Škabrnje i niz drugih mjesta, koja bi prikazala srpske zločine?

Za to vrijeme Srbija neprestano već preko 70 godina zlorabi Jasenovac, krivotvoreći brojke, popis poginulih, namećući pritom stigmu ustaštva, fašizma i zločina Hrvatskoj.

Komemoracija u Jasenovcu svake se godine zlorabi se u dnevno-političke svrhe, pogotovo od strane  Milorada Pupovca, koji svojim plačkavim izričajem dodaje potrebnu dramatiku, naglašavajući zašto više komemoracija. U čemu je problem, ako ima više komemoracija? Neka svatko na svoj način izrazi pietet svim žrtvama, pa i onima koji su u Jasenovcu stradali nakon 1945.godine.  Istraživanjem i svjedočenjima postoje dokazi da je Jasenovac zatvoren tek 1951 godine, pronađeni su dokumenti, ali službena politika ne reagira, umjesto da se sazna istina. Komu nije stalo do istine?

“Jasenovački logori – istraživanja“ Autori knjige su Vladimir Horvat, Blanka Matković te Igor Vukić i Stipo Pilić. Motiv istraživanja  je bio popis navodnih žrtava u logoru, a koji nije odgovarao stvarnom popisu.  Nakon rata propagandni stroj najčešće se zaustavljao na brojci od 700.000 ubijenih, a taj je broj bio upisan u enciklopedije, školske udžbenike, novinske i televizijske reportaže. Brojna svjedočenja bivših logoraša, arhivski izvori pa čak i knjige objavljene prije 1990. godine, pokazuju da je realna slika jasenovačkog logora daleko od one na koju je, iz raznih razloga, prihvatila hrvatska javnost – U poslijeratno doba logori u Jasenovcu i obližnjoj Staroj Gradiški, osim kao postaje Križnog puta i stratišta, bili su mjesta za zatvaranje stvarnih i potencijalnih protivnika komunističkog režima, a što se godinama prešućivalo .

Prešućivala se i uloga Srbije u 2.svjetskom ratu, i njena antisemitska politika i još se dan danas prešućuje. Prešućivala se i njena kvislinška uloga, logori i sve ostalo za što se tereti NDH i današnja Hrvatska, a Srbija se ne spominje.

NEDIĆEVA SRBIJA JE ISTO KAO NDH BILA SAVEZNIK HITLEROVE NJEMAČKE ,PRVA  JE “RIJEŠILA” ŽIDOVSKO PITANJE! 

ZAŠTO SE TO U HRVATSKOJ JAVNOSTI NE SPOMINJE ?

Sve je to upravo samo dokaz sa kojim uspjehom su Srbi do sada obmanjivali domaću i svjetsku javnost. Istina se teško probija, dok jednom ili više puta ponovljena laž postaje „istina“

http://croatiarediviva.com/wp-content/uploads/2016/06/Razgovor-s-Blankom-Matković-Hrvatski-list.pd

http://www.kastela.org/novosti/aktualnosti/24531-predstavljena-knjiga-o-istrazivanjima-jasenovackih-logora

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

SRBIJOM JE DEVEDESETIH GODINA VLADAO NACI-FAŠIZAM, A ŠEŠELJ JE BIO SAMO ODRAZ TOG LUDILA 3. DIO

Objavljeno

na

Objavio

Kronologija koja govori jezikom činjenica

Prvi masovni izlazak srpskih nacionalista na javnu scenu u komunističkoj Jugoslaviji dogodio se na sprovodu Aleksandra Rankovića (krajem kolovoza 1983. godine; vidi: https://www.youtube.com/watch?v=6eu1HkDyLDI), ratnog zločinca i komunističkog krvnika koji je kriv za smrt stotina tisuća žrtava diljem Jugoslavije i tada je već bilo jasno da se u Srbiji nešto „kuha“ i da nije u pitanju samo nezadovoljstvo Ustavom iz 1974. godine i „položajem Srbije u Federaciji“ (što će sljedećih godina izaći na svjetlo dana).

Dakle, u Srbiji je tinjalo i taj proces započeo je još za života svemoćnog Broza kojemu nitko od srbijanskih komunista (pa ni sam Ranković kao njegov suradnik, potpredsjednik i mogući nasljednik na mjestu šefa države i Partije) nije smio proturječiti.

Srbi su se usudili podići glave tek nakon što su se uvjerili kako je Broz stvarno mrtav i za to im je, kako se vidi, trebalo više od 2 godine, a potom još 2 da stvar sazri.

Mnogi srbijanski analitičari događaja iz 80-ih godina prošlog stoljeća, u razmatranjima oblikovanja ekstremnog nacionalnog pokreta u Srbiji, kao presudnu godinu navode 1985-u.

Tako dr Olivera Milosavljević, srpska povjesničarka iz Beograda i dugogodišnja profesorica povijesti na tamošnjem Filozofskom fakultetu (poznata po kritičkom pristupu suvremenoj srpskoj povijesti i razotkrivanju uvriježenih nacionalnih mitova i stereotipa), svoj stav o toj temi izražava kratko i jasno:

Već tamo, 1985. godine, u vreme onih desetina hiljada tiraža ‘Knjige o Milutinu’ u Srbiji su skoro svi, da tako kažem…prešli na četničku stranu.“

Neupućenima može izgledati čudno, pa čak i nemoguće da jedna knjiga izazove u društvu takve „tektonske potrese“ i dovede do nacionalne homogenizacije. No, u Srbiji je to bilo moguće iz više razloga:

  • Prije svega, javnost je na to bila pripremana godinama, a naročito intenzivno nakon smrti Josipa Broza i to putem medija, preko literature, filma, kazališta, djelovanjem svojih „duhovnih pastira“ iz redova Srpske pravoslavne crkve itd., itd.;
  • U smislu indoktrinacije i utjecaja na kolektivnu svijest (i podsvijest) srpskog naroda u čitavoj plejadi nacionalno opredijeljenih književnika, najviše se isticao „Otac nacije“ Dobrica Ćosić čije je opus Vreme smrti (1-4, 1972-1979.) poslužio kao predložak za ‘Knjigu o Milutinu’ autora Danka Popovića;
  • Ovaj namjenski pisani ‘digest(sažetak) Ćosićevog opsežnog povijesnog romana u 4 sveska, u kojemu se prepliću tragika, mučeništvo i junaštvo jedne srpske obitelji kroz nekoliko naraštaja (a što je metafora za sudbinu cijele nacije) postaje knjiga za svaku kuću, a lik Milutindeda svih Srba“ (kako reče sam Popović o svome književnom junaku);
  • Uzevši u obzir vrlo razvijenu mitološku matricu o vječito „ugroženom“ srpstvu koja se oslanjala na Kosovski, ali i druge mitove iz kasnijih razdoblja (pa i solunski mit, odnosno, mit o srpskoj patnji ali i pobjedi u Prvom svjetskom ratu), ‘Knjiga o Milutinu’ bila je pokretač javnog mnijenja koje ga je usmjerilo u konačno prihvaćanje „istine“ o vječitim žrtvama i nepravdama koje Srbi podnose i to samo iz razloga svoje naivnosti, dobrohotnosti, širokogrudosti i miroljubivosti;
  • I na kraju, nikako se ne može izostaviti još jedan aspekt koji cijeloj stvari daje poseban ton. Kobni „Otac nacije“ Dobrica Ćosić i njegovo čitateljstvo bili su povezani nekim gotovo mističnim vezama, onim tajanstvenim titrajima „napaćene srpske duše“, tim usudom koji „vekovima prati srpski narod“, te „pobednike u ratu, a gubitnike u miru“ i to su bile silnice koje su ih povezivale, trajno, čvrsto i neraskidivo. Sindrom vječite „žrtve“ koja se prinosi na „oltar Otadžbine“, ali i „besprimjerno junaštvo“ – pri čemu Srbin bez oklijevanja umjesto „carstva zemaljskog“ prihvaća „carstvo nebesko“, vječna je tema i moćan motiv za sve koji u sebi imaju dovoljan naboj „patriotizma“ i osjećaja za vlastitu naciju. Drugim riječima, teze „Oca nacije“ (koji se iz ortodoksnog komunista i Titovog poltrona u samo nekoliko godina prometnuo u nacionalnog vođu cijelog jednog naraštaja) prihvaćale su se nekako refleksno, gotovo instinktivno i to nije imalo nikakve veze s književnom vrijednošću djela, estetikom, umjetničkim dojmom i sličnim kategorijama – nego s porukama koje je guru srpske nacije slao svojim poklonicima, a što se onda (zahvaljujući njegovoj karizmi disidenta i „narodskog“ književnika i intelektualca progresivno širilo na milijune sljedbenika i obožavatelja.

Najkraće rečeno, siže ‘Knjige o Milutinu’ sastoji se u krajnje sugestivno ispričanoj priči, odnosno „ispovijesti“ priprostog ali dobrohotnog, časnog i ponosnog, poštenog i dobrodušnog šumadijskog seljaka Milutina koji se vječito bori protiv okupatora (od Balkanskih ratova preko Prvog i Drugog svjetskog rata), oslobađa druge narode (Slovence, Hrvate, Albance, Makedonce, Muslimane), a za uzvrat trpi nepravde i poniženja upravo od „braće“ za koju je krv prolijevao. Taj srpski „patnik“ i „mučenik“, vječita žrtva koji prolazi i osobnu i obiteljsku golgotu samo zato što pripada „hegemonističkoj“ (srpskoj) naciji, jednako je neprihvaćen od svakog režima i svoj životni put završava u komunističkom kazamatu u kojemu (sudrugu iz ćelije) i povjerava svoju tešku životnu sudbinu. Pričana u prvom licu, Popovićeva pripovijest pogodila je ravno u „sridu“ i postala bestseller (mnogi tvrde najčitanija knjiga u povijesti srpske književnosti). U 20 izdanja, tiskano je preko 400.000 primjeraka, a čim se pojavila (1985. godine) dobiva nagradu „Isidora Sekulić“ (kasnije i brojne druge), a ekspresno je uvrštena i u lektiru i to za srednje škole.

Prihvaćanje Milutina kao dede svih Srbaimalo je mnogo dublje značenje od puke simbolike. Bio je to znak da Srbija mora konačno raščistiti sa svojim zabludama o bilo kakvom zajedničkom životu s onima koje je „oslobađala“ a „rade joj o glavi“ i nad njezinim narodom „vrše genocid“ i povesti računa o sebi i svojim interesima. Uostalom, Srbi kao „jedina državotvorna“ nacija na području Jugoslavije imaju pravo na „ispravljanje istorijskih nepravdi“ i „naplatu“ onoga što im narodi iz okruženja „duguju“ za „prolivenu krv“.

I to je poanta.

Opet stižemo do „krvarine“ koju će Srbi (ako nikako drugačije) naplatiti osvajanjem teritorija koja im „pripadaju“ – upravo zato što su ih „svojom krvlju oslobodili“.

Budući da se ovako postavljen nacionalni cilj (sasvim razumljivo) ne može ostvariti demokratskim sredstvima i dogovorom, nego isključivo nasiljem i osvajanjem (koje nužno uključuje etničko čišćenje i genocid), njegova se realizacija vezuje za četnički pokret, kao najnazadniji i najekstremniji izraz nacionalne ideologije.

I zato velika većina pripadnika srpskog naroda upravo u tom ekstremnom pokretu vidi sredstvo za ostvarivanje cilja i mogućnost ispravljanja „vekovnih nepravdi“.

Stoga su (kako to dr Olivera Milosavljević lijepo kaže) „skoro svi postali četnici“ već te 1985. godine – dakle, godinama prije nego su se u Sloveniji i Hrvatskoj pojavile bilo kakve konkretne ideje o samostalnosti i gotovo 5 godina prije pojave dr Tuđmana i HDZ-a (iako mnogi u Srbiji vole sve skupa prikazati kao „princip spojenih sudova“ pri čemu je HDZ uzrokovao radikalizaciju prilika u bivšoj SFRJ, što je apsurdna, neistinita i neodrživa tvrdnja).

Daljnjoj radikalizaciji prilika u Srbiji bitno doprinosi niz krajnje sumnjivih i nikad razjašnjenih događaja iz kojih ću na ovom mjestu izdvojiti samo neke:

  1. Navodno „nabijanje na kolac“ Crnogorca s Kosova (iz Gnjilana) Đorđa Martinovića (1. svibnja 1985. godine), koje dolazi kao naručeno, baš u vrijeme kad iz tiska izlazi ‘Knjiga o Milutinu’ po mnogima je bilo detonator koji je uvelike doprinio stvaranju eksplozivne atmosfere u Jugoslaviji, posebice u Srbiji i na Kosovu, a događaj je iskorišten i za napade na pojedine generale „JNA“ koji nisu bili u dovoljnoj mjeri lojalni Srbiji. Slučaj nikad nije razriješen, počinitelji nisu pronađeni, ali se od početka „znalo“ kako je to „delo šiptarskih terorista“;

 

  1. Instaliranje Slobodana Miloševića na čelno mjesto CK SKS (unatoč protivljenju mnogih starih kadrova, pa čak i strica njegove supruge Dragoslava Draže Markovića) i to mimo uobičajene procedure (izbor prostom većinom glasova umjesto kvalificiranom – dvotrećinskom) u svibnju 1986. godine – upravo u vrijeme kad SANU donosi odluku o početku rada na tekstu Memoranduma;

 

  1. Na mitingu Srba i Crnogoraca u Kosovu Polju (kod Prištine) izrežiran je 24. travnja 1987. godine incident, upravo u vrijeme kad je Slobodan Milošević bio u dvorani kako bi „razgovarao sa građanima o aktuelnoj situaciji vezano za sve teži položaj Srba i Crnogoraca u pokrajini Kosovo“. Okupljeni Srbi kamenicama su gađali policiju, a nakon što je ova pokušala uvesti red, Milošević je ustao u „zaštitu naroda“ svojom glasovitom rečenicom (ponovljenom više puta); „Niko nesme da vas bije!“ Bilo je to dovoljno da ga izbaci u orbitu kao nacionalnog vođu i od tada počinje njegov strelovit uspon uz stalno jačanje karizme. Godinama poslije jedan od organizatora cijelog događaja (Miroslav Šolević) priznat će kako je sve bilo dogovoreno i namješteno, a prikolica s kamenicama postavljena dan prije, kako se ništa ne bi prepustilo slučaju;

 

  1. Objava Memoranduma SANU u Večernjim novostima (24/25. rujna 1986. godine, iza kojega službeno „ne stoji SANU“, jer je tobože riječ o „radnoj verziji“, a u suštini je planski i smišljeno gurnut u medije. Ova „ograda“ od teksta uslijedila je iz prostog razloga što nitko od srpskih akademika nije bio u stanju braniti ni jednu postavljenu tezu u ovom velikosrpskom pamfletu. Ostake zabilježeno da su jedini akademici koji su se od njega odmah i u cijelosti ogradili bili Pavle Savić i Vasa Čubrilović;

 

  1. Nikad razjašnjeno ubojstvo 5 vojnika u vojarni „Branko Krsmanović“ u Paraćinu (Srbija), od kojih je četvoricu (navodno) ubio vojnik Aziz Keljmendi (i potom „sebi oduzeo život“) koje se dogodilo u noći 3/4 rujna 1987. godine izazvalo je daljnju konsternaciju i porast antialbanskog raspoloženja u Srbiji, ali i iskorišteno za čistke u „JNA“. Ostalo je mnogo neodgovorenih pitanja (zašto bi se vojnik koji je bio pred samim svršetkom odsluženja vojnog roka odlučio na takav čin; kako to da su među 4 žrtve pripadnici 3 nacije – dva Muslimana, jedan Hrvat, jedan Srbin, a među 5 ranjenih 2 Muslimana, 1 Slovenac, 1 Hrvat, 1 Srbin; zašto nikad nitko od aktera ili očevidaca nije dao izjavu – jer, čak ni danas, 32 godine poslije događaja o njemu se ne zna ništa više nego što je tog 4. rujna javno priopćeno iz tadašnjeg SSNO-a), a sve vezano za sam događaj i istragu obavijeno je velom tajne i krajnje sumnjivo;

 

  1. Sedam dana poslije događaja u Paraćinu (10 rujna 1987.), tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Srbije Ivan Stambolić u Narodnoj Skupštini Srbije održao je ekspoze kojim je zastupnike parlamenta upoznao s time da su postignuti zadovoljavajući dogovori s obje pokrajine (AP Vojvodinom i AP Kosovom) vezano za izmjene važećeg Ustava SFRJ. Daljnja procedura predviđala je stavljanje tog pitanja na dnevni red i usvajanje od strane Skupštine Srbije;

 

  1. Samo 4 dana poslije izlaganja Ivana Stambolića u Skupštini, Slobodan Milošević zakazao je Osmu sjednicu CK SKS, s očitom namjerom opstrukcije pokrenute procedure dogovorne izmjene saveznog Ustava;

 

  1. Osma sjednica CK SKS održana je 23-24. rujna 1987. godine i na njoj je Milošević izvršio čistku u staljinističkom stilu. Smijenio je predsjednika Predsjedništva SR Srbije Ivana Stambolića, predsjednika Gradskog komiteta OSK Beograd Dragišu Pavlovića, direktora NIŠRO Politika dr Ivana Stojanovića, načelnika SDB-a za Beograd Dušana Stupara Slijedile su temeljite smjene i svih drugih koji se nisu uklapali u velikosrpsku koncepciju.

 Put „voždu“ i njegovim istomišljenicima bio je otvoren. Milošević je za početak proglašen „čovekom godine“ (1987.) i od tada nadalje oko njega se skuplja sve veći broj žestokih nacionalista monarhističke i pročetničke provenijencije. Od njega se očekuje ostvarenje srpskih ciljeva – pretvaranje Jugoslavije u „Veliku Srbiju“.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter

SRBIJOM JE 90-IH VLADAO NACI-FAŠIZAM, A ŠEŠELJ JE BIO SAMO ODRAZ TOG LUDILA 2. DIO

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati