Pratite nas

U potrazi za Istinom

DUBROVNIK: Titoisti obilježili ‘oslobođenje Dalmacije’, o strahovitim ratnim zločinima i klanjima civila nije bilo govora

Objavljeno

na

U Subotu 13.12.2014 je u dubrovačkom hotelu Valamar održan ‘svečani skup’ kojim su nazočni obilježavali nešto što nazivaju ‘70. obljetnica oslobođenja Dalmacije od fašizma i 71. obljetnice osnivanja VIII. Dalmatinskog korpusa’. Na tom derneku sudjelovalo je par stotina ‘fosila’, prikupljenih odasvuda, od kojih je malo tko imao ispod 80-ak godina, tako da je skup prije sličio na hrpetinu suhih smokava, kako reče jadan od nazočnih, nego na politički skup, a ono što su govorili prije bi se moglo nači u rubrikama ‘vjerovali ili ne’ nego li u ozbiljnim povijesnim raspravama.

Nazočni štovatelji ‘dalmatinskih partizana’, a u stvari notornih zločinaca, naravski niti jednom rječju nisu spomenuli strahovite zločine koje su počinili titovi zlikovci, umjesto toga tamburalo se o nekakvom oslobođenju, zatim o ‘značaju VIII. Dalmatinskog korpusa u Drugom svjetskom ratu’ i slične manipulacije.
Huda Jama: direktan ‘učinak’ osloboditelja, dalmatinskih partizana, u slovenskom rudniku Huda Jama, u koji su dalmatinski partizani silom ugurali nekoliko tisuća civila nakon čega su im zabetonirali ulaz te tako onemogućili dotok kisika
Posebno grlat bio je tzv. predsjednik udruge, stanoviti Grošeta, koja slavi partizanske koljače, a zove se ‘Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Dubrovačko-neretvanske županije’, koji je drvio nešto o jednom od desetak najvećih ratnih zločinaca novije svjetske povijesti, krvniku Josipu Brozu zvanom Tito, kojega on naravno tako ne titulira, naglašava kako ga silno živciraju najave da će taj zločinac konačno biti i zakonski sankcioniran, a da će iz hrvatskog ustava biti maknute sramotne odredbe u tome da je današnja Hrvatska nastala na nekakvim antifašističkim temeljima, a ne na temeljima refrenduma o neovisnosti i tekovinama Domovinskog rata.Nakon donošenja zakona o zabrani totalitarnih sustava, koji će s hrvatskih ulica i trgova zauvijek maknuti ime tog zlikovca, naravno neće biti moguće niti održavanje ovakvih derneka kojima se slavi krvnik, zločin i zločinci, a Hrvatska će konačno kročiti svojim modernim europskim putem, te konačno staviti točku na drugi svjetski rat.Na svoju sramotu nazočan je bio i dubrovački gradonačelnik, te je time kritičarima, ali i neodlučnim biračima, dao jedan od najvažnijih razloga za njegovu sve izgledniju smjenu.

Dalmatinski partizani nakon što su ušli u Široki Brijeg pobili su desetine fratara. Ne postoji vojska koja se tako brutalno obračunavala sa svećenstvom kao titovi partizani.

Obzirom kako su nazočni dobar dio vremena divanili o djelatnostima ‘dalmatinskih partizana’ u samom smiraju drugog svjetskog rata i poraća, redakcija portalaoko objavljuje iskaz baš jednog od tih koljača, Ivana Gugića s Korčule, koji je valjda opterećen savješću našao shodno 14. kolovoza 1954. godine ispovjediti se i kazati dosta toga o djelatnostima ‘dalmatinskih partizana’, dakle osloboditelja o kojima su danas u dubrovačkom hotelu Valamar govorili štovatelji tih zlikovaca.
Ispovjest dalmatinskog partizana Ivana Gugića od 14. kolovoza 1954. godine

Rođen sam u Veloj Luci 1925. godine. Za vrijeme rata boravio sam kod kuće, kod svojih roditelja, sve dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. rujna 1943. Bio sam u 26. dalmatinskoj partizanskoj diviziji, te sam bio određen na rad u engleskoj bolnici na Visu jer sam bio malodoban.

U ožujku 1945. bio sam priključen XI. dalmatinskoj brigadi kod Gospića nakon pada tog grada. Odatle sam pošao u borbe kod Trsta, te nakon pada Trsta dalje uz Sočansku dolinu sve do sela Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16. svibnja 1945. Ostao sam sa svojom jedinicom jedan dan, dok se nisu predale neke njemačke čete (Vlasovci u njemačkim uniformama).

U Koruškoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu sam bio prisutan, kad su engleske čete predavale hrvatske vojnike, koji su im se u vjeri bili predali te ih razoružane izručivali Titovim snagama. Nakon toga poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam saveznici nisu više dozvoljavali ostati u Koruškoj. Nakon jednog dana prebacili smo se pješke u Kranj (oko 24. ili 25. svibnja). U Kranju, i to točnije u Primskovu, ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4 bataljuna, najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak.

Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske. Moja treća četa (i ja osobno) bili smo određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske, nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar čete bio je Ivan Bokež, Crnogorac. Glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek

U pratnji čete ubojica

Sutradan, 25. ili 26.svibnja 1945. krenula je ova ubilačka četa praćena od 3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru pred Ljubljanom s drvenim barakama. Tamo je bila masa zarobljenika – vojnika i civila, dapače i žena i cijelih obitelji. Doznao sam, da se logor zove Št.Vid: tamo je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom. Nama nisu dali pristupiti među logoraše, ali je ona izabrana četa ubojica ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje.

Našu treću četu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za skupljanje i otpremu odjeće poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Tržaške ceste, koja ide prema Trstu. Išli smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km, a potom smo skrenuli desno i nastavili širim poljskim putom oko 3 km.

Titovi partizani i četnici Dragoljuba Mihailovića zajedno planiraju akcije.

Tu smo došli do seljačke kuće u voćnjaku, iza koje je bila šumica i njiva, te neka jama oko 100 m daleko od kuće. Došavši na mjesto vidio sam grupu zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu žicom za ruke dva po dva za mišice; te parove su opet povezali između sebe žicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi između dvojice jačih da ih nose do jame. Tukli su ih. Zapovijedali su im, da pjevaju: “Sjeno-slama, kuća-jama”. Zarobljenike su skidali i vezali oni isti, koji su ih i ubijali. Prevozili su ljude kamionima u pratnji slovenske kurirske jedinice pod komandom nekog visokog plavokosog kapetana, Slovenca, borca od 1941. sa spomenicom. Kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli dan, svega oko 40 kamiona te su se navečer hvalili, da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije čuje pucanje, stavljali su na engleske ručne strojnice od 20 metaka tzv. “glušnik” na cijevi.

          Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te žrtve su bili Slovenci, te nešto Hrvata, i to svi odreda muškarci. Ja sam se oko 11 sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije ništa vidjelo. Zbog toga su mi Bokež i Maršić udarili po šamar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest. Našoj pratećoj četi nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do večeri i pakirali robu ubijenih. Vratili smo se oko 8 sati navečer u logor Št.Vid. Te večeri stiglo je naređenje majora Sime Dubajića, da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer tako narod može saznati tajnu. Govorilo se, da će jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Inače, za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kreč je donio neki seljak.

Kočevski rog
          Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje, koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se naselili u neku polurazrušenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidjeli. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog.
          Zadatak moje čete je bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, tražili oružje i zlato – bilo je nakupljeno 5-6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić, Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na željezničku stanicu kamionom. Rekli su nam, da će se roba prerađivati u vojnička odijela. Naš zadatak je bio također čuvati zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik čete bio je Pelješčanin Ivo Franković.

Četnici i partizani skupa proslavljaju pobjedu.
          Ostali smo punih osam dana u Kočevju.
          Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muškarci, ali i nekoliko žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina te znam za slučaj, da je kapetan, plavokosi Slovenac spriječio strijeljanje jednog takvog dečka, valjda jer ga je poznavao. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovenaca, te nekoliko srpskih četnika. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame – bilo je 30 do 40 tisuća u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u 8 dana.
          Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe.

          Žene su silovali kod jama
          Glede žena mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali ja sam za vrijeme svoje službe vidio tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika, te je sigurno tih žena bilo više od 15. Njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevja ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete. Žene su bile odjevene u građanska odijela, a neke su nosile vojničke hlače i čizme, valjda radi lakšeg putovanja.

          Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, koji su nosili uniforme ustaške mladeži. Njih su potukli sve, osim prije spomenutog dečka, spašenog od kapetana Slovenca. Svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali.
          Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa zdravijih i jačih zarobljenika. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku.. Neki su govorili, da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja među zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti. Zajedno su ubijani domobrani, ustaše, četnici, Rupnikovi vojnici i svi drugi. Bilo je čak i nešto malo njemačkih vojnika u uniformama, posebno časnika. Ubijena su tu i 2-3 ustaška pukovnika.
          Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli, da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima.

          Spašeni životi
          Ja sam spasio nekoliko života i to u dva slučaja. Pred kasarnom u Kočevju opazio sam jedno poznato lice. Nisam znao u prvi čas, tko je pa sam ga zapitao: Otkud si ti? – On se sav tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitao sam ga ponovno i ohrabrio ga, da bi on odgovorio: Ja sam Dalmatinac, s Korčule, iz Vele Luke. Kad sam ga pitao da li me poznaje, jer ja sam ga poznao, odgovorio je da me ne poznaje. Kad sam mu se predstavio, onda me prepoznao i poljubio, zaklinjući me, da ga spasim. Ja sam potom otišao kapetanu Bokežu i garantirao svojom glavom za njega, govoreći da su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom napuštanja Korčule i dali u hrvatsku vojsku (imao je tada 15 godina). Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo, da je on pomagao Nijemcima ili ustašama, onda ni tebi nema više glave.

Partizani i četnici zajedno planiraju akciju.
          M.S. je stalno išao sa mnom u mojoj četi. Petnaestog dana stigao je povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi je tada četa bila premještena. Tu je mali oslobođen, ali je ostao u četi još dvije godine na odsluženju vojnog roka.
          Drugi je slučaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz Slavonskog Broda, koji je bio u vagonu s drugim vojnicima i strašno trpio žeđ. Ja sam zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mještanin M. S. Kako sam poznavao pratioce, pustili su me da priđem. Otvorio sam vagon i dao im piti. Kad se stražar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga četiri vojnika, koje je on izabrao, i oni su pobjegli preko željezničke pruge i neke livade u šumu prema jugu. Bila je već polutama, prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lančić s vrata, srdačno mi zahvalio… Ja sam kasnije dobio petnaestak paketa iz Slavonskog Broda sa šunkama, brašnom, mašću, kobasicama…, a i mi smo njima poslali nešto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao u Slavonski Brod moju kućnu adresu pa su paketi stizali najprije na oca, a kasnije na mene, kad sam poslije četiri godine došao kući 1949.(jer sam također odležao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj vesi u Zagrebu).

          Posebnu brigu posvetili zlatu
          Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. Čuo sam, da su neki ljudi u civilu došli, koji su trebali minirati pećine i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko toga strašnog mjesta položili i zelene grane. U subotu, zadnjeg dana ubijanja, došla je neka komisija viših oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi među kojima i pukovnik Dule Korać, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a uz njih je bilo i 2-3 civila u dobrim odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajić i komesar Ivan Bokež. Oni su gledali, kako mi pakiramo odijela te su posebnu brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sa sobom. Predao im ga je Bokež, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanje. Bokež nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, što znači, da je predao zlato u ruke ovlaštenim ljudima.


          Nakon toga otišli su u šumu, kod jama – masovnih grobova. Pri dolasku komisije sam doznao, da im je zadaća utvrditi kako je obavljen posao masovnog ubijanja i da li su dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi masovnog ubijanja ljudi. Komisija nije dolazila natrag u Kočevje. Čule su se samo eksplozije iz šume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju jame s tisućama mrtvih tijela.

Ubojice se odmarale na Bledu
          Ubilačka četa otišla je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati). To sam kasnije doznao, kad su se ubojice vratile svojim četama u Makedoniju. Pričali su, da su bili dobro nagrađeni, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali čamce na raspolaganju, a svaku večer davana je za njih predstava. Svi su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su također i zlatne satove, fotografske aparate i slično. Medu tim najviše odlikovanim ubojicama bio je neki Čepić Ante iz Makarske, kurir štaba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga događaja mnoge od tih ubojicavatali su živčani napadaji – takozvana partizanska bolest.

          Moja 3. četa ostala je do nedjelje navečer u Kočevju, te je potom vlakom bila prebačena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, u Makedoniju, kamo smo stigli 7. srpnja 1945.

Napomena: Ivan Gugić i Ivan Marinović pripadnici 3. čete 3. bataljuna 11. dalmatinske brigade, dali su svoje iskaze u Rimu 1953. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Prava historiografska poslastica prof. dr. Ive Lučića

Objavljeno

na

Objavio

‘OD VILA ILIRSKIH DO BIJELOGA PUTA’ Knjiga o BiH u kojoj činjenice nisu kapitulirale pred političkom korektonošću

Bosna i Hercegovina zemlje su o čijoj je povijesti teško i nezahvalno pisati, više nego o povijesti bilo koje druge europske zemlje, države ili područja. Brojni su razlozi za to. S jedne strane o mnogim razdobljima bosanske i hercegovačke povijesti – od srednjovjekovne do suvremene – ne postoji dovoljno pouzdanih izvora za kvalitetan i cjelovit uvid. S druge strane, postoje brojni mitovi koji su se duboko ukorijenili u kolektivnu svijest dijela bosansko-hercegovačke javnosti, ali i aktera izvan Bosne i Hercegovine koji danas u toj nedavno oformljenoj i nefunkcionalnoj državi na rubu raspada provode svoje političke eksperimente. Neki od tih mitova snažno su oblikovali identitete nacionalnih i vjerskih skupina u BiH. Identiteti najsnažnije oblikovani pod utjecajem mitova su uvijek oni što su nastali nedavno. Tako je i drugdje u svijetu: palestinski ili slavenski makedonski predstavljaju slične primjere. Česta značajka recentno formiranih identiteta selektivno je biranje fragmenata prošlosti i mitova za kreiranje dojmljiva nacionalnog narativa. Tu se lako potkrade i pokoji apsurd. Apsurdi unutar nacionalnog narativa krase, dakako, i puno starije nacije i identitete, ali među njima ipak postoji razlika. Recentno i ad hoc nastali identitet oblikuje se oko mitologije ili povijesnih činjenica s isključivo pozitivnim predznakom, jer je entuzijastična podrška šireg dijela korpusa nove nacije potrebna kako bi ona uopće zaživjela. Gubitnik u takvu konstruktu je historiografija, odnosno činjenice. Pretpostavljanje nacionalnog mita povijesnosti, čak i u okviru znanstvene zajednice dotične novooblikovane zajednice, sužava ili dokida prostor za samokritičnost, a ona je uvijek nužna kako bi se održavalo kolektivno političko (i ostalo) zdravlje zajednice. Nadalje, u takvu se konstruktu mane i nečasnosti uglavnom razabiru samo kod drugih, i to poglavito među najbližim susjedima. Njima se pripisuju negativnosti iz bliže ili dalje povijesti, a s njima i krivnja za sve jade nove nacije. Što god povjesničar napisao o povijesti Bosne i Hercegovine, a posao je povjesničara razbijanje mitova, tumačit će se kroz tu prizmu. O osjetljivosti, da ne kažem kontroverziji teme, uvelike govori i činjenica kako je u Hrvatskoj nakon osamostaljenja napisano vrlo malo znanstvenih knjiga o toj nama susjednoj državi, u kojoj je jedan od triju konstitutivnih naroda hrvatski, piše Boris Havel/Globus

Knjiga Ive Lučića Od vila ilirskih do Bijeloga puta: stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti prvorazredno je historiografsko znanstveno djelo. Autor se usredotočio na izvore od kojih dio dosad nije bio poznat široj javnosti, dio ni povjesničarima, a dio je stajao negdje u nekakvu zapećku, zapostavljen i zanemaren. Od početka Lučićeva teksta od 368 stranica jasno je da autor ničije uvriježene narative, mitove, percepcije, preferencije i službene historiografije ne prihvaća kao mjerodavne, nego, kako najavljuje u podnaslovu, “stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti”, mnoge od njih stavlja pod upit iz nove i drukčije perspektive. To čini nemilosrdno, ali metodološki oprezno, kako se od povjesničara i očekuje.

Početak knjige donosi prikaz stanja u Bosni i Hercegovini početkom i sredinom 19. stoljeća kada slabi osmanska vlast, a interakcija europskih sila i Turske najavljuje dolazak novog odnosa snaga, reforma i paradigmi, na koje različiti akteri u Bosni i u Hercegovini različito reagiraju. Ono što Ivo Andrić u Omerpaši Latasu opisuje kroz roman, Lučić opisuje kroz povijest, stilom čija se znanstvenost očituje u izvorima i metodologiji, ali ne nauštrb čitljivosti. Oni što su tijekom školovanja zamrzili povijest zbog loših nastavnika ili udžbenika lako bi o toj grani znanosti mogli promijeniti mišljenje uz ovaj tekst.

Ozbiljan problem s kojim sam se već na početku suočio čitajući knjigu, u PDF-u jer dok sam je čitao, još nije bila izišla iz tiska, bili su izvori. Svaki povijesni podatak koji nije općepoznat popraćen je referencom s izvorima, koji su prikladno navedeni na istoj stranici i ne daju se zanemariti kao kad se stave na kraj knjige. Budući da je mnoštvo tih podataka ne samo zanimljivo nego nerijetko i nepoznato ili u određenoj mjeri u suprotnosti s uobičajenim shvaćanjima, zanimljiv je i izvor, pa je teško odoljeti i ne potražiti ga. Tako sam u prva dva dana čitanja knjige prošao kroz samo pedesetak stranica, a sate proveo provjeravajući izvore ako su mi bili dostupni i udubljujući se dodatno u njih. Budući da sam za pisanje prikaza imao tek tjedan dana, u jednom sam trenutku morao s time prestati jer tim tempom ne bih pročitao knjigu do Božića. Ali je jasno da je Lučić na raspolaganju imao vjerojatno najbolje i najrelevantnije što o nizu tema koje je obradio postoji dosad zabilježeno na hrvatskom jeziku, te ponešto na njemačkom i engleskom.

U skladu s onim što je najavio u predgovoru, Lučić se držao izvora i povijesnih činjenica, pa i ondje gdje je značajan dio europske historiografije odavno kapitulirao pred političkom korektnošću nauštrb i izvora i činjenica. Bez pokazivanja potrebe da se opravda za iznošenje takva podatka, Lučić piše kako su “Osmanskom Carstvu u vrijeme njegova uspona ratovi bili glavna djelatnost, a širenje islama osnovna svrha”, kako su osmanlije podanike dijelili na “pravovjerne” i “zimije”, te o “turskome nasilju” prema Hrvatima katolicima i drugim nemuslimanima. Referiranje na taj svojevrsni oblik aparthejda, koji je, rekao bih, ključna značajka osmanskoga, kao i gotovo svakoga drugoga islamskog imperija, Lučić je čitatelju koji nije upućen u to razdoblje bosanske i hercegovačke povijesti omogućio da uopće prati daljnji tijek zbivanja, i to sve do rata 90-ih i konvoja za Novu Bilu. Usto je dotaknuo historiografsku temu koja se danas nemilice krivotvori između ostaloga u kontekstu promicanja projekta neoosmanizma i uljepšavanja imidža Osmanskog Carstva među nemuslimanima. No ovo nije protuosmanski tekst. Podatci su izneseni bez nametljivog moraliziranja i etičkih evaluacija osmanskog sustava, a svrha iznošenja nije polemiziranje ni otvaranje starih rana, nego relevantnost podataka za razumijevanje povijesti o kojoj piše. Kod opisa progona kojim su “Turci” odnosno muslimani izvrgnuli kršćane, protuosmanskoga kršćanskog ustanka u Hercegovini i dijelovima Bosne, a osobito shvaćanja tih sukoba unutar europskoga diplomatskog zbora, teško je ne uočiti sličnosti s današnjim prilikama. Lučić u tom kontekstu prikladno citira Šenou koji je već tada upozoravao Europu da je zauzeta materijalnim interesima dok joj kroz prozor “viri polumjesec”.

Interakcija između Hrvata, muslimana i Srba u političkom, religijskom i ideološkom smislu opisana je u svoj svojoj kompleksnosti, uz stalno referiranje na strane aktere, poglavito Austro-Ugarsku do njezina raspada. Slijedi razdoblje Velikog rata i susljednog stvaranja zajedničke države SHS kasnije Jugoslavije. Lučić navodi niz detalja koji su u suprotnosti s uobičajenim percepcijama, poput austrougarskog naziva za Bosnu i Hercegovinu koji njezini službenici nisu izmislili i njime zamijenili navodni dotadašnji naziv “Bosna”, nego su “prihvatili, a ne nametnuli povijesna imena okupiranih (osmanskih) pokrajina Hercegovine i Bosne” ili tradicionalne uporabe imena “Bošnjak” koje se odnosilo na sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Dotukao je moderni mit o Sarajevu “kao o ‘europskom Jeruzalemu’ u kojemu stoljećima zajedno žive pripadnici različitih vjera i nacionalnosti, sa svojim džamijama, crkvama i sinagogama” statističkim podatcima o udjelu različitih konfesija u stanovništvu, iz kojih proizlazi kako je do porasta udjela nemuslimana, osobito katolika u Sarajevu, kao i gradnje značajnih kršćanskih i židovskih bogomolja, došlo tek nakon uspostave austrougarske vlasti. Zanimljivi su, netko će reći neočekivani i porazni, podatci o postotku pismenosti unutar različitih religijskih zajednica početkom 20. stoljeća: 95% muslimana, 90% pravoslavnih i 77% katolika bilo je nepismeno. U okviru nastanka političkih ideja iz hrvatske perspektive Lučić je veliku pozornost posvetio franjevačkoj zajednici i njihovim različitim vizijama budućnosti Bosne i Hercegovine, kao i hrvatskim akterima koji su se dali zavesti idejom jugoslavenstva te pridonijeli da se hrvatski narod uplete u taj pogubni politički sustav: “Nasilja u Hrvatskoj počela su odmah nakon proglašenja nove države, a nastavljena su sve do njezina kraja.” Traženje identiteta među muslimanima Bosne i Hercegovine u tom je razdoblju vidljivo kroz stvaranje Jugoslavenske muslimanske organizacije JMO koji je “sve do raspada Kraljevine Jugoslavije (1941.) bio najjača i najutjecajnija stranka bosansko-hercegovačkih muslimana”.

Prava historiografska poslastica nalazi se u dijelu u kojemu je opisano razdoblje Drugoga svjetskog rata i Bosne i Hercegovine unutar NDH. O stavovima i postupanju kako Hrvata tako i Srba napisana su bezbrojna djela među kojima kritičkih i samokritičkih (poglavito među Hrvatima) ne manjka. Muslimanska je uloga općenito slabije istražena i manje jasna. Lučić objašnjava nova identitetska traženja te zajednice u kojoj se uz dotadašnju projugoslavensku, prohrvatsku, prosrpsku (uključujući i pročetničku) struju pojavila i brzo ojačala nova: autonomaška koja je tražila patronat nacističke Njemačke. Iz mnoštva zanimljivih detalja toga razdoblja koja Lučić navodi izdvojio bih dolazak velikog muftije jeruzalemskog Emina el Huseinija. Jedan od najbližih suradnika Heinricha Himmlera, koji je gotovo čitav rat proveo u Berlinu zalažući se za širenje nacizma u muslimanskom svijetu i potičući progon Židova, u Sarajevo je stigao u travnju 1943. El Huseinijeva glavna poruka tisućama muslimana koji su ga oduševljeno dočekali nije se razlikovala od poruke koju je upućivao i drugdje: “Imajte uviek na umu, da je jedini neprijatelj čitava islama i nas muslimana na svietu Englezka i Amerika udruženi sa Židovima.” Muftiju je pozdravilo i nekoliko katoličkih svećenika, ali ne i sarajevski nadbiskup Šarić. Iz današnje pak perspektive najznačajniji pozdravljač nije bio netko od uglednika toga doba. Pozivajući se na dosad neobjavljeni dokument, klasificirani primarni izvor što se danas čuva u Sarajevu i nije dostupan javnosti, Lučić koji posjeduje presliku piše: “Muftiju El Huseinija prema podatcima SDB-a BiH posjetilo je u Sarajevu i izaslanstvo Mladih Muslimana, u kojemu su bili Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović.” Huseini je tada osnovao i dobrovoljačku SS diviziju poznatu kao “Handžar”.

Lučić donosi podatke o stradalima tijekom Drugoga svjetskog rata referirajući se na starije izvore, ali ukazuje na novija istraživanja prema kojima je broj stradalih veći budući da opseg ubojstva koja su vršili komunisti – za razliku od ustaških, četničkih i okupatorskih – nije sustavno istraživan ni u cijelosti poznat. Napominje i kako su većinu Hrvata u BiH ubili jugoslavenski komunistički partizani srpske ili muslimanske narodnosti, a razlog uglavnom nije bio ideološki (fašizam-antifašizam) nego nacionalni: Hrvati su ubijani kao protivnici srpstva odnosno jugoslavenstva. Muslimani su stradali u manjem broju budući da su krajem rata iz ustaškog prešli u partizanski pokret, a za ustaške su zločine optužili Hrvate. Kao jednoj od tema o kojoj se malo pisalo, Lučić posvećuje pozornost odmetnicima, antikomunistima što su se, vidjevši kako komunisti postupaju s protivnicima, odmetnuli i skrivali po bosansko-hercegovačkim vrletima. Među njima je najviše bilo Srba (budući da su četnici potkraj rata ubijani puno manje nego ustaše), a potom i Hrvata i muslimana. Tim su se skupinama kasnije priključivali i neki koji nisu bili pripadnici četničkog, ustaškog ili nekog drugog antikomunističkog pokreta. Komunističke su ih vlasti progonile i uništavale ih sve do ranih 50-ih. U tom su kontekstu mučili i ubili i mnoge civile, uključujući žene, pod optužbom za podršku odmetnicima. Na osobitu je udaru bila Katolička crkva, pa Lučić iznosi podatak o najmanje 511 crkvenih osoba, većinom svećenika i uglavnom ubijenih nakon rata. Među njima je 66 hercegovačkih franjevaca a za grob polovice njih do danas se ne zna. Lučić pobliže opisuje kontekst nekih ubojstava, te piše o nastavku progona poglavito katoličkog svećenstva, koji je trajao sve do 1991. Prema dosjeima iz SDB-a BiH od 1945. do 1991. većina “operativnih obrada”, čak 71% odnosilo se na katoličke, 13% na pravoslavne svećenike, a 16% na muslimanske vjerske službenike. Budući da je istodobno katoličkog stanovništva u BiH bilo tek 20%, Lučić naglašava da je Katolička crkva smatrana “najopasnijim neprijateljem jugoslavenskoga komunističkog režima”. Komunističke su vlasti progonile i Mlade Muslimane. Izetbegović i drugi članovi skupine u tekstovima koje su ostavili za sobom ne otkrivaju puno o idejama i nastanku skupine. Lučić piše kako je “Alija Izetbegović u svojim Sjećanjima Mladim Muslimanima posvetio tek šest stranica, pišući vrlo uopćeno i ne rekavši ništa.” Neki se mladomuslimani referiraju na svoje “antifašističke djelatnosti”, ali ne pišu što su to antifašističko poduzimali. Nasuprot tomu iz dokumenata ustaških službi, koje su pratile rad Mladih Muslimana zbog njihovih ambicija stavljanja Bosne pod izravnu njemačku vlast, vidi se da su održavali kontakt s muftijom El Huseinijem u Berlinu, pa je jasno kako njihovo protivljenje NDH nije značilo i protivljenje nacizmu, kako se kasnije nastojalo prikazati. O sprezi bosansko-hercegovačkih muslimana s nacizmom općenito je malo izvora na hrvatskom, srpskom i bošnjačkom jeziku, a rijetki hrvatski autori koji su pisali o toj temi morali su se oslanjati na tekstove stranih povjesničara pisane uglavnom na engleskom i njemačkom jeziku. U Lučićevoj je knjizi ovoj temi posvećeno razmjerno dosta prostora uz navođenje brojnih primarnih i sekundarnih izvora korisnih za daljnja istraživanja.

Najveći dio knjige, jedna trećina, posvećen je zbivanjima nakon raspada Jugoslavije, te međunarodnog priznanja i proglašenja “Republike Bosne i Hercegovine” u proljeće 1992. Lučić se argumentirano i kritički odnosi prema politici koju je vodio Alija Izetbegović, a koja je od početka bila nauštrb i na štetu hrvatskog naroda, ali i mnogih Muslimana, uskoro Bošnjaka. Citat sa stranice 224 mnogo govori:

Njegova [Izetbegovićeva] politika, barem na taktičkoj razini, jer je sadržajno bitno drukčija, bila je svojevrsna kopija politike jugoslavenskoga komunističkog vodstva iz Drugoga svjetskog rata. Svodila se na očuvanje vlasti i njezina kakva-takva “legaliteta”, žrtvovanje svojega naroda u zamjenu za vlast i državu kakvu je on zamišljao, a njezinu obranu i eventualno oslobađanje dijelova teritorija prepustio je vremenu i “međunarodnoj zajednici”, odnosno “saveznicima”. Izetbegović je uspio postaviti “obruče” na Bosnu i Hercegovinu i održati njezine vanjske granice, ali su se unutar tih “obruča” nastavili odvijati procesi koji se ni nakon četvrt stoljeća nisu smirili, niti su izgubili na snazi.

Rasplamsavanje rata, srpski zločini nad Hrvatima i Muslimanima, te djelovanje HVO-a u kojem su se Hrvati i dio Muslimana skupa usprotivili velikosrpskom pohodu na BiH opisani su gotovo kao uvod u objašnjenje početka hrvatsko-muslimanskog sukoba, koji “Hrvatima nije trebao”. Lučić objašnjava kako je “Muslimansko političko i vojno vodstvo, nasuprot tome, tim sukobom konsolidiralo svoj položaj te nacionaliziralo, a velikim dijelom i islamiziralo vojsku te znatan dio društva” kao i da je “u ratu s Hrvatima … iskovana bošnjačka nacija”. Ukazuje i kako se među Hrvatima za vlast izborilo dosta nekadašnjih komunističkih kadrova te opisuje djelovanje proustaških aktera koji nisu imali izborni legitimitet, ali su se nastojali nametnuti kroz medije i radikalnu retoriku. S porukama o “Hrvatskoj do Drine” na određeni su način davali legitimitet djelovanju JNA, a Hrvatima općenito nanijeli veliku političku štetu, što je dovelo i do unutarhrvatskih sukoba. U drugoj polovici 1992. u središnju su Bosnu pristigli pripadnici islamističkih skupina, koji su znatno pridonijeli vjerskoj radikalizaciji lokalnih muslimana i raspirivanju hrvatsko-muslimanskog sukoba. Na koncu je taj sukob za Hrvate – možda zato što ga nisu željeli, očekivali a mnogi ni danas s njime nisu načisto – postao i dugoročno najopasniji. Da druga strana neće imati milosti, vidjelo se tijekom probijanja humanitarnog konvoja za Novu Bilu. Dok su desetci tisuća Muslimana bili zbrinuti i liječeni u Hrvatskoj, konvoj je uz stalne prijetnje, brojne opasnosti i ubojstvo jednoga hrvatskog vozača jedva dopremio pomoć za 70.000 Hrvata, među kojima 12.000 djece, što su se nalazili u potpunom muslimanskom okruženju.

Raznovrsnost i bogatstvo izvora otkriva da knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta nije napisana ad hoc, nego je plod dugogodišnjeg istraživanja, prikupljanja materijala i izravnog uvida u temu. Tekst je popraćen brojnim fotografijama, od kojih su neke prvi put objavljene. Čitatelj koji želi istražiti bogatu, fascinantnu, turbulentnu i prevrtljivu bosansku i hercegovačku povijest neće ostati razočaran knjigom. Neki će je čitati od korica do korica, jer je pisana pitko i čitljivo. Drugi će više pozornosti posvetiti pojedinim temama i izvorima, a među njima se može pronaći pravo blago za daljnja istraživanja. No djelo ima i “dodanu vrijednost” od koje se ne da pobjeći sve da se hoće i koja se ne može zanemariti: knjiga je politički relevantna za danas. Ništa u političkim previranjima današnje Bosne i Hercegovine ne može se razumjeti bez uvida u njezinu povijest. Osobito se bez njega ništa ne bi trebalo poduzimati. Bespovijesnost koja obuzima moderni svijet siguran je recept za izvlačenje krivih zaključaka i donošenje glupih i pogubnih odluka u sadašnjosti.

Profesor međunarodnih odnosa i bliskoistočnih studija na Hebrejskom sveučilištu Yehoshafat Harkabi prvi je izraelski znanstvenik koji je razumio bit arapsko-izraelskog odnosno muslimansko-židovskog sukoba iz arapsko-muslimanske perspektive i pisao o tome. Njegova knjiga Arab attitudes to Israel objavljena je 1974., dvadeset godina prije nego što je i ostatak znanstvene zajednice počeo shvaćati što je posrijedi, i to tek nakon stotina ubijenih izraelskih civila. Razlog Harkabijeve avangardne pronicljivosti je poznat: prije znanstvene karijere bio je ravnatelj izraelske Vojne obavještajne službe.

Ivo Lučić je tijekom Domovinskoga rata bio i visoki dužnosnik obavještajne službe Republike Hrvatske (HIS), nakon čega je izgradio impresivnu znanstvenu karijeru. Vrijeme će pokazati u kolikoj su mjeri njegovi političko-historiografski uvidi avangardni. No jedno je sigurno: onima koji se na neki način bave aktualnim bosansko-hercegovačkim zbivanjima, a osobito mlađem naraštaju, knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta bit će od goleme pomoći u stjecanju realistične slike o tamošnjim prilikama, a time i postizanju pametnijeg pristupa. Ne bi bilo pošteno o knjizi suditi samo prema njezinoj političkoj relevantnosti jer autor od nje – sve da je htio, a nije – nije mogao pobjeći. No njezina bi politička relevantnost u bližoj budućnosti lako mogla nadmašiti znanstvenu.

Boris Havel/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Tito i Draža na Jovankinoj slamarici: Nas dva brata oba ratujemo…

Objavljeno

na

Objavio

Obožavatelji i ideološki sljedbenici hohštaplera i mega zločinca kojega se još uvijek naziva Josipom Brozom Titom (mada se ne zna tko se uistinu krije iza tog imena) imaju itekakvih razloga za brigu. Iz godine u godinu na svjetlo dana izlaze podaci koji nikako ne idu u prilog njihovoj „slavnoj antifašističkoj prošlosti“ i historiografiji što su je skrojili po svome staljinističkom obrascu, na lažima i krivotvorinama.

O „najvećem sinu naših naroda“, „proslavljenom maršalu“ i „jednom od najvećih državnika svijeta“ (ma tko on bio) danas se ipak zna mnogo više nego prije nekoliko godina.

No, iako se do sada pojavio veliki broj dokumenata iz arhiva bivšeg SSSR-a (NKVD/KGB-a i Kominterne) do kojih su posljednjih desetljeća zahvaljujući svojim vezama dolazili mnogi istraživači i publicisti a govore o “liku i djelu” ovog komunističkog krvnika (zacijelo najvećeg u novijoj povijesti Balkana i jugoistočne Europe), mora se priznati da su u njegovom životopisu i dalje ostale brojne “rupe” i da će teško (ako ne i nemoguće) biti rekonstruirati sve ono što bi nas zanimalo, a itekako je bitno za sagledavanje istine o prošlosti čiji teret još uvijek osjećamo.

Kako je već spomenuto, nismo sigurni čak ni tko je bio taj navodni “Tito” – dječak sa Sutle, izvanbračni sin bogatog Austrijanca i njegove sobarice ili agent Kominterne (Rus, ili vrag će ga već znati što), koji je našim predratnim komunistima podmetnut nakon što je pravoga Josipa Broza “pojeo mrak” u nekome od podruma NKVD-a 30-ih godina XX stoljeća.

Pouzdano se ne zna niti kad je rođen, gdje je sve bio i što je radio prije Drugoga svjetskog rata – pogotovu u vrijeme španjolskog građanskog rata, kako i kada je postavljen za generalnog tajnika KPJ (dužnost je počeo obnašati 1937. godine – poslije velikih čistki, kad su čitave garniture vodećih jugoslavenskih komunista bile likvidirane po kratkom postupku, pa i njegov dotadašnji prethodnik na vodećoj poziciji Josip Čižinski zvani Milan Gorkić – a potvrđen od Kominterne dvije godine poslije, što je također krajnje sumnjivo), ali je zato jako dobro poznato da je bio jedan od vodećih “drukera”, “cinkera” ili konfidenata zbog čijih su izvješća čelniku Kominterne Dimitrovu pred streljačkim vodovima ili u sibirskim gulazima završili deseci najistaknutijih jugoslavenskih komunista.

Da “Tile” nije prezao ni od čega kako bi sačuvao vlastitu kožu, svjedoči i to što je svoju drugu ženu (Anu Koenig) koju je preoteo jednom kolegi (njemačkom socijaldemokratu) optužio da je njemačka špijunka, označio je kao “najveću grešku u životu” i bez mnogo oklijevanja poslao pred streljački vod, dok je druga (Pelagija Belousova) njegovom zaslugom završila na dugogodišnjoj robiji u jednome od sibirskih gulaga. S Pelagijom je imao i sina (Žarka), kojega nesretna žena nije vidjela do pred samu smrt (poslije izdržane robije u sibirskom gulagu protjerana je u jedno selu u Sibiru, a Tito joj nikad nije dopustio dolazak u Jugoslaviju). Nije ni znala da je Žarko na životu (jer su je po naredbi njezina bivšeg supruga obavijestili kako je poginuo tijekom rata). Sve to govori o kakvom se moralnom degeneriku u ovom slučaju radilo.

Jovanku Budisavljević (četvrtu po redu suprugu) upoznao je (navodno) usred bježanije iz Drvara (svibnja 1944. godine), ali se njome oženio tek poslije rata, nakon što su mu je doveli kao domaćicu u rezidenciju (“Beli dvor” na beogradskom Dedinju).

Ni Jovanka se nije bogzna kako usrećila s njime. Poslije nekih 25 godina uživanja u statusu prve dame (vjenčali su se tajno 1952. godine), već početkom 70-ih pala je u nemilost, a od lipnja 1977. se više ne viđa u javnosti uz komunističkog diktatora.

Kad se danas sklope kockice mozaika – uzimajući u obzir sve okolnosti koje su izašle na vidjelo, Jovanka mu je bila ciljano dovedena i “namještena” kako bi odrađivala poslove za one koji su ga htjeli držati pod kontrolom. U tom krugu zasigurno su bili Aleksandar Ranković, Đoko Jovanić i Ivan Stevo Krajačić.

Prije nego je bila dovedena u “Beli dvor”, ona je (navodno) provela 9 mjeseci u Moskvi, gdje je završila tečaj za agente. Dakle, čini se da “Joža” i nije bio naročito inteligentan, dok je sebe dovodio u situaciju da ga nadzire najbliži krug suradnika, pa da mu ciljano “namjeste” čak i bračnu družicu.

Nakon smrti supruga, Jovanki je sva imovina oduzeta i sljedećih 33 godine (do smrti 2013.) živi u Beogradu, u kućnom pritvoru, pod stalnim nadzorom, u izolaciji i bijedi. Punih 30 godina nije imala čak ni osobnu iskaznicu, a oni koji su je u tom razdoblju viđali, tvrde kako je ostatak života provela u uvjetima nedostojnim ljudskog bića.

Mnogi s nestrpljenjem očekuju njezine memoare (koje je navodno napisala i pohranila na sigurnom mjestu) u nadi da će oni otkriti mnoge još uvijek nepoznate detalje vezano za Broza i njegovo okruženje.

Za sada su procurile samo neke pikanterije, poput primjerice one da je ona (Jovanka) tijekom rata organizirala dva sastanka između Tita i Draže Mihailovića, a što je ispričala otpravniku američkog veleposlanstva s kojim je (navodno) u prosincu 2009. godine razgovarala sat i pol – što je informacija sadržana i u jednoj tajnoj depeši Wikileaksa. (Vidi:  https://wikileaks.org/plusd/cables/09BELGRADE839_a.html)

Jedan od ukupno dva sastanka Tita i Draže što ih je (prema navodnim vlastitim tvrdnjama) organizirala osobno Jovanka, održan je u okolici Knina.

Opisujući njihov susret, ona je iznijela i neke zanimljive detalje.

Pričali su i spavali jedan pored drugog na prostirkama od slame“, navodno je posvjedočila Jovanka koja tvrdi kako im je ona pripremila postelju, a u nastavku iskaza tvrdi da je tom prigodom od strane četnika “dignut u vazduh most” preko kojega je prelazila partizanska delegacija, te da je tada “cijeli Titov krug suradnika bio gotovo potpuno izbrisan” (dakle, likvidiran), ali ostaje nepoznato kako je “najveći sin naših naroda” izašao iz ove pogibelji neokrznut – što se inače prilično često događalo.

Jovanka kaže kako je namjera četnika (nakon što su njihov vođa Draža i Tito prespavali noć na istoj slamarici) bila “ukloniti” komunističkog vođu i da poslije toga između njih i partizana više nije bilo pregovora.

Budući da su se Tito i Jovanka upoznali svibnja 1944. (u vrijeme događanja kod Drvara), ovaj je sastanak (kao i onaj drugi o kojem nije govorila) po logici stvari morao biti održan nakon toga.

Uzimajući u obzir da je dobro poznato kako je tijekom jeseni 1941. godine zasigurno bilo najmanje dva susreta između Tita i Draže (u selu Struganik (Srbija, općina Mionica) 19. rujna 1941., te u Brajićima (kod Gornjeg Milanovca, Srbija) 27. listopada 1941., ova dva o kojima govori Jovanka potvrđuju kako je suradnja između četnika i partizana koja je uspostavljena (i prekinuta) 1941. godine u Srbiji, nastavljena i kasnije tijekom rata. I pitanje je koliko je uopće takvih sastanaka bilo.

Sudeći prema onome što o bliskoj suradnji i prisnim odnosima s četnicima i njihovim vojvodama u istočnoj Bosni piše intimni Titov prijatelj (iz predratnih, ratnih godina i poraća) i osoba od njegovog posebnog povjerenja Rodoljub Čolaković Roćko (u svojoj knjizi Zapisi iz oslobodilačkog rata), nije nikakvo čudo da su partizani imali poseban sentiment prema četnicima. Dodamo li tomu zapise Adila Zulfikarpašića (“Put u Foču”) iz kojih je vidljivo da su i poslije najvećih pokolja vodeći četnički zločinci ostajali nekažnjeni, pa čak i završavali među partizanima kao komandiri, svaka slučajnost je isključena. Ove posebne veze potvrđuju i mnogi drugi izvori, pa i izjave nekih od uglednih komunista, poput Vlade Dapčevića koji je u više navrata otvoreno govorio o vrlo blagom i povlaštenom tretmanu četnika kao ratnih gubitnika na svršetku rata. (Vidi: https://komunistickizlocini.net/2017/10/08/javno-priznaje-strijeljali-smo-30-000-ustasa-cetnike-smo-zarobili-i-niko-od-njih-nije-bio-suden-na-smrt/).

Titov biograf, agitpropovac i komunistički propagandist Vladimir Dedijer koji se (poslije smrti svoga idola) već početkom 80-ih godina pretvorio u otvorenog promicatelja velikosrpske ideologije, tvrdi kako je Jovanka svoje memoare krila u stroju za pranje rublja, te ih tako uspjela sačuvati od zapljene, budući da je bila pod stalnom prismotrom tajnih službi (nakon što je sredinom sedamdesetih pala u nemilost i postala “nepouzdana”).

Materijal (navodno) ima ukupno oko 1.000 stranica, od čega 400 stranica teksta, ostatak popunjavaju fotografije.

“Lik i djelo” komunističkog zločinca i diktatora J.B.Tita i dalje su obavijeni misterijem i brojnim kontroverzama, ali to njegovim obožavateljima ne smeta da ga i dalje idealiziraju i klanjaju mu se. Pa čak i da otvoreno slave komunističke zločine.

Mi danas u našoj Hrvatskoj imamo čak i potpredsjednika Sabora koji javno (putem društvenih mreža) izražava žaljenje što komunistički zločinci koji su provodili masovne likvidacije neposredno po svršetku rata “nisu posao obavili do kraja”. Dakle, po njemu, osim onih 500-600 tisuća Hrvata, trebali su pobiti i ostale. Drugi opet prijete “potocima krvi” i upozoravaju kako će “letjeti glave” (ako se maknu ploče s imenom J.B.Tita s trga – koji je do nedavno nosio njegovo ime). Treći se krajnje vulgarno i primitivno izražavaju o nevinim žrtvama Bleiburga i Križnog puta, pa neki od njih koji se (nažalost) kite doktorskim titulama, poručuju: “Se..m vam se na Bleiburg”. I sve je to jako “zgodno”, “simpatično”, “demokratski” i spada u “uobičajenu komunikaciju”, jer nikakve osude iz lijevo-liberalno-neokomunističko-anarhističkog miljea nema. Ni u tragovima. Njima je sve dopušteno – od masovnih ubijanja do slavljenja zločina i zločinaca.

No, nisu tu problem jedino poremećeni crveni fašisti koji izražavaju tako ekstremne anticivilizacijske stavove, nego i svi oni koji na to ne reagiraju – uključujući i državne dužnosnike i institucije pravne države.

Jadno je ono društvo u kojemu najveći zločinci imaju status idola i nedodirljivih veličina.

Danas, na kraju drugoga desetljeća XXI stoljeća. 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari