Pratite nas

U potrazi za Istinom

DUGO SKRIVAN ZLOČIN: Njemački vojnici živi zazidani na otoku Rabu

Objavljeno

na

Mnogo je skrivenih  masovnih grobišta partizana diljem Hrvatske, Slovenije, BiH, Vojvodine pa sve do Makedonije čiji svjedoci  odavno počivaju na “onome svijetu”, i sa kojima je umrla istina o mjestima pogubljenja i počiniocima.

Mnogi su umrli sa velikim križem na duši znajući za strašne egzekucije zarobljenika nakon njihove predaje i okončanja rata. Ali u vrijeme Titove diktature samo su rijetki i izuzetno hrabri progovarali o tim i takvim zločinima partizana, dok je velika većina šutjela, no bilo je i onih kojima savjest nije dopuštala da krenu na “onaj svijet” a da istinu ne kažu. Tako je sada već davne 1985. godine., to učinio jedan od partizana koji je bio očevidac strašnog zločina na otoku Rabu. Pošto ovu vijest do sad nije prenio niti jedan hrvatski medij a da ne bi bilo zaboravljeno donosimo cijeli prijevod članka o ovome zločinu iz Njemačkog tjednika „Das Ostpreußenblatt“.

Prevedeni članak:

Jugoslavija je omiljena destinacija mnogih njemačkih turista. Dio te zemlje, posebno područja s morskim plažama, živi od turizma. Ovdje svakako spada i otok Rab, kojega su izgradili stari Rimljani i zbog čijih brojnih privlačnih lokaliteta ovaj otok posjećuju i brojni Nijemci. Kao najbolji  na otoku, Nijemcima se obično preporuča hotel „Imperijal“.

Kako javlja jedan seriozni bonnski izvor, pozivajući se na jednog bivšeg Titovog partizana koji sada živi u Kanadi, a koji tvrdi da je po svršetku 2. svjetskog rata, u svibnju 1945. godine bio očevidac strašnog zločina, koji se dogodio u neposrednoj blizini hotela „Imperijal“. Rab je nakon kapitulacije Italije (rujan 1943., op. prev.), okupiralo 3.500 njemačkih vojnika, koji su tamo na kraju rata i položili oružje.

O njihovoj sudbini pripovijeda bivši partizan: „Njemački ratni zarobljenici su zlostavljani i mučeni na sve moguće načine. Potom su odvedeni u bunker koji potječe iz Kraljevine Jugoslavije, s rukama vezanim žicom na leđima. Zazidali su  ulaz u bunker, kojeg su onda i zabetonirali. Tako su pomrli svi njemački vojnici, u ogromnoj plinskoj komori. Njihova grobnica se nalazi na malenom brežuljku, u međuvremenu obraslom borovom šumom, u neposrednoj blizini hotela „Imperijal“. Nakon toliko godina, držim svojom dužnošću progovoriti i podsjetiti na ovaj zločin, koji još nema svoje ime. Trebalo bi osnovati međunarodno istražno povjerenstvo, koje će otvoriti  grobnicu, i utvrditi istinu o ovome strašnom zločinu. Obavijestite o ovome njemačku javnost!“

Ovu obvezu informiranja rado prihvaćamo, pogotovu stoga što masovni mediji, iako su zasigurno o ovome slučaju obaviješteni, o njemu nisu donijeli niti riječi.

Poznato je da Jugoslavija pripada rijetkim zemljama koje ne dopuštaju brigu o grobljima palih neprijateljskih vojnika. Kada je Savezni kancelar Kohl nedavno bio u posjetu Jugoslaviji, odveden je na jedino vojničko groblje, uređeno za „diplomatske svrhe“, na kojem su pokopani i njemački vojnici, poginuli u – Prvom svjetskom ratu. Jugoslavenski domaćini, među njima i aktualni jug. veleposlanik u Bonnu, odbili su Kancelara pratiti pri polaganju vijenca i kratke minute šutnje, već su demonstrativno ostali sjediti u svojim autima.

Oni naravno nemaju interesa priznati svoje ratne zločine, počinjene nakon svršetka rata, već radije puštaju da na grobnici na otoku Rabu naraste borova šuma. Želimo se nadati, da će se naći bar poneki njemački turist,  koji će položiti barem mali struk cvijeća tamo gdje su 3.500 njemačkih vojnika – živi zabetonirani.

Ovako stanje ne smije potrajati: njemački turisti su za Jugoslaviju posebno kvalitetan izvor deviznih priliva, a osim toga ta zemlja od Njemačke očekuje i gospodarsku pomoć. Svako malo njemački političari ukazuju na zločine počinjene u njemačko ime; međutim nijednoj drugoj naciji koje su sudjelovale 2. svjetskom ratu ne pada na um, priznati zločine počinjene nad Nijemcima. Ovdje nam je jedan bivši Titov partizan iscrpno opisao monstruozni zločina nad njemačkim ratnim zarobljenicima, počinjen nakon rata.  Smatramo da organizacije za zaštitu ljudskih prava trebaju reagirati, a Savezna Vlada ne smije spoznaju o ovome strašnom zločinu tek samo uzeti k znanju, nego se mora potruditi i verificirati navode i optužbe o ovome zločinu, o kojemu nam svjedoči bivši Titov partizan. Zločin nad bespomoćnim njemačkim ratnim zarobljenicima ne smije se „u interesu dobrih odnosa“ izgubiti u nekoj ladici zaboravljenih akta.

Hans Rank

Članak je preuzet iz tjednika „Das Ostpreußenblatt“ („Istočnopruski List“ – nezavisni tjednik za Njemačku) broj 27/85 – Vedran.P/komunistickizlocini.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Otkuda zastava BiH na dženazi generalu Qassemu Soleimaniju?

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljivo je kako se tijekom dženaze Qassemu Soleimaniju na ulicama Teherana mogla vidjeti i zastava Bosne i Hercegovine.

Fotografiju je objavljena na Facebook stranici web portala radio televizije Islamske republike Iran (Sahar Balkan).

Autentičnost fotografije za Radiosarajevo.ba je potvrdio Meisam Mirhadi, iranski novinar.

“Zastava BiH se vijorila na ispraćaju šehida Qassema Soleimanija u Teheranu”, naveo je Mirhadi, koji se javio iz Teherana.

On je kazao da je zastavu BiH nosio čovjek čija majka je Bosanka, a  žive u Iranu.

Ubijeni iranski general ratovao u BiH: ‘Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Ubijeni iranski general ratovao u BiH: ‘Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu’

Objavljeno

na

Objavio

Hasan Haidar Diab (56) je poznati novinar i ratni izvjestitelj koji od 1998. godine piše za Večernji list. Međutim, njegova povezanost s Balkanom seže u osamdesete godine prošlog stoljeća , kada je iz rodnog Bejruta došao na studij u tadašnju SFR Jugoslaviju i to ponajviše zahvaljujući liku i djelu Josipa Broza Tita, odnosno njegovoj ulozi u Pokretu nesvrstanih.

Tijekom godina rata, prvenstveno zbog poznavanja arapskog jezika, proputovao je ratom zahvaćena područja, gdje je uradio veliki broj intervjua i reportaža s političarima i izbjeglicama. S pojavom izbjegličke krize u Europi, uslijed započetog građanskog rata u Siriji 2011. godine, postao je jedan od nasjtručnijih sugovornika u emisijama emitiranim na javnim servisima Hrvatske, Slovenije, BiH, Srbije, te i Evrope.

Jedan od njegovih sugovornika bio je i Iranski general Kasem Sulejmani, s kojim je pričao u dva navrata, 2016. i 2017. godine, o čemu je pisao u autorskom tekstu za Večernji list.

Tom prilikom, Sulejmani mu je potvrdio svoj boravak na Balkanu tijekom ratnih sukoba devedesetih godina prošlog vijeka.

– S generalom Sulejmanijem osobno sam se susreo dva puta u Iranu, jednom u Teheranu na konferenciji 2016, a drugi put u gradu Mešadu godinu dana kasnije. Djelovao je jako skromno, vidjelo se da je vagao svaku izgovorenu riječ. Iako nismo dugo razgovarali, kada je saznao da dolazim iz Hrvatske, samo je dobacio pitanje: “Kakva je situacija u BiH?” Na moje pitanje je li bio u BiH, Kasem mi je odgovorio: “Naravno da sam bio, ali davno, 1993. i 1994. Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu”. Na rastanku sam mu rekao neka se čuva, a njegov je odgovor bio: ”Molite se za mene da poginem kao mučenik, to mi je najveća želja” – naveo je Diab u tekstu, čime je samo potvrdio pisanje Blica o njegovom prisustvu na tlu BiH tijekom rata.

U nastavku teksta Diab se osvrnuo ni kult osobnostiubijenog iranskog generala, odnosno na njegove impozantne taktičke i borbene strategije:

Kasem Sulejmani bio je najžešći borac protiv kalifata Islamske države, a zbog tajanstvenih misija koje je obavljao zvali su ga “James Bondom Bliskog istoka”. General Sulejmani bio je prisutan u Iraku od američke invazije 2003, u Libaonnu i na području palestinske samouprave od ranih 90-ih godina, 2011. dobio je novi zadatak: zaustaviti pohod džihadista na Irak i Siriju. Od tada su u Damasku i Bagdadu prisutni zapovjednici snaga Kuds. Poznato je da je često i osobno vodio vojne akcije, kao onu kada je zaustavio ofanzivu islamista prema Damasku i onu prema Bagdadu. Osim što je obranio Damask i Bagdad, pod njegovim zapovjedništvom je oslobođeno čitavo područje Al Kusara i veliki dijelovi provincije Homs u Siriji, Alep, a na koncu i Istočna Guta.

Zahvaljujući strategiji Kasema Sulejmanija, sirijski predsjednik Bašar al-Asad opstao je na vlasti. Nakon što je ISIS zauzeo Mosul, Tikrit i niz drugih gradova, Sulejmani je odmah preuzeo zapovjedništvo i najbolje ljude Kudsa doveo u Bagdad, čime je ujedno pomogao i da se obrani irački Kurdistan i sam Bagdad. Vojni uspjeh protiv boraca ISIS postignut je zahvaljujući tome što su Sulejmani njegovi savetnici promijenili strategiju ratovanja i u Iraku i u Siriji, na temelju iskustva u borbama protiv sovjetskih trupa u Afganistanu.

Prema obavještajnim podacima, Sulejmani je likvidiran na povratku iz Sirije, gdje je zapovjedao ofanzivom na provinciju Idlib, zadnje uporište džihadističkih grupa, piše Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari