Pratite nas

Kolumne

Duguje li nam Marin Čilić nešto?

Objavljeno

na

Ne smijemo od Marina Čilića očekivati da nam svojim pobjedama vrati pobjednički duh koji gubimo svakoga dana. Ne smijemo ni od koga. Trebaju nam pobjednici kao kruh, ali on nam je već kao i njegovi prethodnici puno više vratio, nego smo mu dali. Veliki je dar to što nam svojim pobjedama omogućuje barem na nekoliko sati biti – jedan narod.

CilicNishikori 2Hrvatska je po mnogočemu paradoksalna zemlja. Do tog zaključka svaki puta dođem kada hrvatski sportaši nastupaju na velikim natjecanjima, a hvala Bogu, to je često. Postoji li bolji način za opipati puls nacije, ali i dobiti solidan uzorak za temeljitu psihološku analizu jednog društva od reakcija Hrvata na društvenim mrežama, u ovom primjeru primarno mislim na najrasprostranjeniju od njih – Facebook. Spektar je dakako širi.

Naime, danas je nedjelja. Sedmi je rujan i počinje još jedan poseban, ili kako volimo reći – povjesni dan. Počinje i iščekivanje, gomilanje tenzija, gledanje na sat. Čeka se Marin Čilić. Čeka li se Marin Čilić ili u biti čekamo nešto drugo? Jer, koliku god euforiju može izazvati osvajanje jednog od četiri najveća svjetska teniska turnira dečka iz Međugorja, jednaku razinu ogorčenja i palanke projicirat će potencijalni neuspjeh u finalu. S druge strane je ipak «mali» i «kukavni brzonogi» Nishikori. Njega će Marin pregazit. Zašto uopće igraju? Šampanjac čeka spreman u ledu. Ispisuju se transparenti dobrodošlice, organiziraju prijevozi, tiskaju majice. Lajka se, šera se, društvene mreže vrve izlijevima ljubavi i afilijacije. I sve bi to bilo prihvatljivo kada bih bolovao od specifične vrste amnezije i nezahvalnosti kakva krasi etnik kojem pripadam.

Naravno da sam sretan zbog Marina, zbog Hrvata u Domovini i diljem planete. Ranjena hrvatska duša, pregažena, popišana i ponižena danas je svedena na to da sve svoje emotivne pobude nastoji utažiti kroz sport. Trenutno nemamo drugog izbora.

Navest ću nekoliko primjera zašto je to tako osjećajući uzaludnost svojih nastojanja kakvu obično osjećam kada se tijekom svakidašnjih razgovora dotaknemo teških tema. A teške teme su dakako politika, međunarodna ili unutarnja svejedno je, iako je kudikamo ležernije komentirati konflikt Ukrajine tj. Zapada i Rusije ili divlje eskapade pripadnika radikalnih islamističkih frakcija po Iraku. Društveno je prihvatljivije, štoviše to je dužnost jednog prosječnog intelektualca, da ima stav o tim pitanjima. O Hrvatskoj se s druge strane sve zna.

Mantre su do te mjere ukorijenjene da je teško vjerovati kako je moguće iščupat korijenje. Političari su loši, naravno, svi, jer mi ih sve ponaosob poznajemo pa znamo kakvi su.

Prva dva desetljeća i kusur samostalnosti zemlja je opljačkana što nije daleko od istine, ali pitanje je u koga upiremo prstom. Zapeli smo u slijepoj ulici i ne pada nam na pamet da se okrenemo unatrag. Odgovori leže iza nas. Oni su u protoku vremena, razbacani na sve strane, ali svejedno vidljivi do te mjere da se može rekonstruirati naša prošlost. Netko će reći, tj. mnogi će reći kako je to naivan stav, moguće, a s druge strane i najrealniji.

Tko je mjerodavan dati stav? O mjerodavnosti i slobodi govora nešto kasnije.

recesijaNakon politike tu je i tema domaćeg gospodarstva čiji se epohalni neuspjesi prihvaćaju nevjerojatno lako. Informacija da je BDP u padu jedanaesti kvartal zaredom kružila je medijskim prostorom. Više ne kruži. Lansirana je, ako se ne varam, u proteklih tjedan dana. To me navodi na sljedeće u nizu, netko će reći – retoričkih i filozofskih pitanja. Kako je moguće da o npr. porazu Hrvatske nogometne reprezentacije na Mundijalu i danas možete čuti analize, da će se o Jasminu Repeši, izborniku košarkaške reprezentacije raditi analize danima, a tako kapitalni i pogubni podaci i informacije poput skorog kolapsa gospodarstva nestaju iz cirkulacije u rekordnom roku. Zašto se pjenimo i tražimo glavu na panju jednog izbornika i pokazujemo nevjerojatnu količinu nerealnih očekivanja kada je sport u pitanju, a ne pada nam na pamet ustati i zatražiti promjenu zbog društva u kojem živimo, kojem pripadamo i unutar čijih okvira će, ako dotad opstanu, živjeti i ostvarivati se buduća pokoljenja? Postavimo stvari na sljedeći način. U stanju smo godinama trošiti energiju na nerealna očekivanja prema nogometnoj reprezentaciji, a takvu energiju nemamo recimo kada je u pitanju problematika razminiranja vlastite zemlje. Baš nas briga, znamo da se nekakva skupinica fanatika puževim tempom i debelo potplaćena hvata u koštac s minama diljem Hrvatske. Prognoze su da smo ovim tempom do 2030. čisti. Izvrsno, ne vidim tu ništa sporno. Često se pitam kako će i na koji način ljudi za sto godina okarakterizirati ovo razdoblje ljudske povijesti. Doba paradoksa? Doba umornih? Koliko još dugo možemo svi skupa okretati obraz?

Mene je često sram. Ne zbog toga u kakvom je stanju Hrvatska trenutno već u kakvom smo stanju kao narod, posebno moja generacija. Proklinjati sudbinu ili nešto učiniti? Mi smo Hrvatska, njezina slika i prilika. Tako jednostavna, a opet daleka istina.

ivica&janica2Vratimo se u domenu sporta i napravimo kratku analizu sportskih dostignuća hrvatskih sportaša od samostalnosti. Sigurno je da nisam u stanju sve nabrojati, no pokušat ću zahvatiti većinu. Prvo mi pada na pamet finale OI u Barceloni i srebro hrvatskih košarkaša predvođenih Draženom, Tonijem, Dinom, Tabakom. Potom Goran Ivanišević, od medalja na istim Olimpijskim igrama preko ratnog finala Wimbledona s Agassijem, pa preko dvadesetak osvojenih turnira, stotine dobivenih mečeva i zvjezdane karijere do 9.7.2001. kada sam kao dvanaestogodišnji balavac klečeći plakao pred televizorom. Kako zaboraviti Atlantu?

Zlato rukometaša izboreno u finalnoj utakmici pred tridesetak tisuća gledatelja protiv čuvene i mitske Švedske, prerano preminulog i zaboravljenog Iztoka Puca kako s jednom nogom melje Francuze u polufinalu ili srebrnih vaterpolista. Europskog prvenstva u nogometu održanog u Engleskoj na koje smo se plasirali uvjerljivo marširajući kroz grupu gazeći Talijane pod paskom velikoga Tomislava Ivića čije ime i danas budi respekt širom nogometne Europe. Četvrtfinala u Teatru snova, a prije toga trojke u mreži, tada aktualnih europskih prvaka Danaca uz Šukerov legendarni lob preko budućeg spasitelja Schmeichaela i bijega Gorana Vlaovića protiv Turske. Bronce 98-e iz Francuske. Nije potreban detaljniji opis. Badelovih finala rukometne Lige prvaka u neponovljivoj i ponosnoj «Ledenoj». Nogometnih klupskih natjecanja hrvatskih klubova, Hajduk 1994. i Croatia u dva navrata krajem stoljeća kada je srušen Ajax u Amsterdamu i otkinut bod u Manchesteru. Potom buđenje obitelji Kostelić, nepobjedive Janice, a nedugo zatim i Ivice Kostelića kojega se danas često tjera u mirovinu kroz komentare na društvenim mrežama. Proglašava ga se «pizdom» jer eto, uzeo je samo srebro na Olimpijadi.

ivanisevicbarcelona1992Blanka Vlašić, preskočio sam Ivu Majoli i Roland Garros 1997. godine. Počinjem se gubiti. Svjetsko 2002., Europsko 2004., Svjetsko 2006., Europsko 2008., Europsko 2012., Svjetsko 2014. i otvaranje prvenstva pred nekoliko milijardi ljudi odmjeravajući snage s Brazilom u našim specifičnim šahiranim dresovima. Zoran Primorac, Cro Cop, veslači, Tamara Boroš, Podravka Vegeta, Jug Dubrovnik, Željko Mavrović i Lennox Lewis – sedma i osma runda, Toni Kukoč i tri NBA prstena prvaka uz bok Jordana, Pippena i Rodmana. Giovanni Cernogoraz, Filip Ude, Duje Draganja, Zaninovićke, Beara, Vukas, Skoblar, Zambata, Dinamo 1967. jer ih baš želim spomenuti, Nikolaj Pešalov, rukometaši bezbroj puta, naši internacionalci sportaši u najvećim svjetskim klubovima, hokej u zadnje vrijeme, rukometašice, Sandra Perković, Ana Šimić, Veljko Rogošić, Zvonimir Boban, ATP Umag, ATP Zagreb Indoors, Snow Queen Trophy Sljeme, Barbara Jelić, Branko Zorko, Siniša Ergotić, Ivan Dodig i Marin Čilić, Mario Ančić, Miho Bošković, vaterpolisti 2012., rukometaši 2004., Ivan Ljubičić… je li dovoljno? Dario Šarić, Bojan Bogdanović, Snježana Pejčić, hrvatski bob četverac, Jakov Fak, Borna Ćorić, Donna Vekić, Ana Konjuh, HNK Rijeka, RNK Split, Davis Cup 2005, Ivano Balić, kajakaši kanuisti na divljim vodama, maratonka Lisa Nemec, Cibona, Split, Zadar, najveći Krešimir Ćosić, Mirko Novosel, domaćinstva rukometnih prvenstava, Arena Zagreb, Spaladium, buduća Kantrida, Poljud, Aldo Drosina, HAVK Mladost – najtrofejniji klub u povijesti vaterpola, Hanžekovićev Memorijal, derutni, ali legendarni Maksimir, 3:2 na Wembleyu, 3:0 u Lyonu, hrvatska himna u Berlinu, Sportske igre mladih, naši paraolimpijci, RK Metković, Niko Pulić, Grobničko trkalište, stadion u Dugopolju, mlade reprezentacije u svakom sportu, Pepo Puch (konjaništvo), obitelj Peregrin – majstori samostrela, Tan Rui – Wu, Dontaye Draper, Eduardo da Silva, Luka Modrić, Mario Mandžukić, Raketa, David Diehl, HŠK Zrinjski Mostar, Široki Brijeg – košarka i nogomet, Salt Lake City 2002….

sportasi1To je samo po sjećanju. Kada bi netko sa strane pročitao sve ovo, a pogotovo čitavu listu pritom znajući koliko se planski ulagalo u sport općenito, Hrvatska bi bila proglašena svjetskim sportskim čudom. U čemu smo još toliko uspješni? Odakle nam pravo da tako revolveraški pucamo po našim sportašima? Da ih križamo, psujemo, omalovažavamo i da toliko ne cijenimo sve što su nam dali. Krijepili su nam dušu desetljećima, krijepe ju svaki dan. Svoj krvavi trud i odricanje pretvaraju u našu satisfakciju i radost, a opet, toliko brzo zaboravljamo i hoćemo još, nezasitni što je naša relativno mlada i potencijalna košarkaška vrsta ispala u osmini finala svjetskog prvenstva od aktualnog europskog prvaka Francuske dajući sve od sebe. Zanimljivo da na istom prvenstvu nisu participirali Rusija i Italija. Je li potrebno i je li uopće moguće uspoređivati sport u Rusiji i Hrvatskoj? Lako je razumijeti navijački zanos, ali Hrvati nemaju kriterija. Marin Čilić je trenutno Bog, za mjesec dana može postati najgaženija osoba u zemlji. Sve bi to bilo prihvatljivo kada bi toliko velike standarde i očekivanja postavljali svaki dan ispred sebe, ispred odgovornih ljudi o čijim odlukama ovise naše svakodnevice, kako sada tako i u budućnosti. To je paradoks. To je hrvatska, ne šutnja, jer smo itekako lajavi, nego kolektivna amnezija i nezahvalnost. Prošlo ljeto, malo tko je znao da počinje Eurobasket u Sloveniji, važan turnir za naše momke, pokazat će se prekretnicom. Danas su svi razočarani jer smo očekivali polufinale svjetskog. To je Hrvatska, jučer, danas i bojim se sutra. Zašto se bojim?

Bojim se jer se svako malo pitam hoću li etape svoga života u Hrvatskoj i razvoja Hrvatske pratiti uglavnom kroz sportske uspjehe ili ću se za pedeset godina prisjećati dana kada je broj nezaposlenih pao ispod npr. 100 000, kada je natalitet bio veći od mortaliteta, kada je HRT svečano objavio vijest u udarnom dnevniku da hrvatski zračni prostor čuva eskadrila od npr. 16 vrhunskih borbenih aviona za razliku od jednog i pol danas, kada sam prvi puta doveo svoje dijete na prekrasni nacionalni stadion u Maksimiru kao što je moj otac mene odveo na prvu utakmicu kada mi je bilo pet godina. Dvadeset godina kasnije još se sjećam trenutka kada sam prvi puta uživo vidio pune tribine u šahiranim dresovima i kričavo zeleni travnjak Maksimira. Meni su te uspomene gorivo za dalje. Motivacija da u vremenu i prostoru u kojem živim budem produktivan. Da smeće bacim u kantu, da više nikada ne pljunem na pod svoje Domovine što sam znao činiti, da pomažem svima oko sebe. Mjenjajući sebe mijenjati ljude oko sebe. To je jedini način.

Društvenu promjenu u teoriji je moguće izvesti na dva načina: nasilnim putem ili postepeno na miran ili legalan način. Da sutra dobijem čvrste dokaze kako je nasilan put garancija uspjeha i boljitka Hrvatske, pošao bih tim putem. Ipak, to je neizvedivo. Neizvedivo jer je nemoguća misija pronaći dovoljan broj fanatika koji su spremni uložiti sebe pa i svoj život za nešto sveto, nešto veće od njih samih. Vrijeme takvih revolucija je prošlost. To smo mogli nazad dvadeset godina i to smo učinili. Čudom Božje dobrote, mudrim vodstvom  i junaštvom svojih sinova osigurana je mogućnost. Osigurani su uvjeti da se Hrvatska mijenja na miran i pošten način. Danas, kada imamo ne pravo, već obvezu da takvo što učinimo, ne izlazimo na izbore. Zastave ne ističemo, već svjedočimo otvorenoj i očiglednoj dekonstrukciji Republike Hrvatske valjda misleći da je to odgovornost nekog drugog. Kockamo se sa slobodom koju imamo, a vrijeme teče. Gorak okus protoka vremena ispiru sportaši i što je okus bljutaviji, mi postajemo nezasitniji jer prag tolerancije je s vremenom postao nedohvatljiv. Tipična ovisnost. Tako razmažena sportska javnost, siguran sam, ne postoji ni u Barceloni, sinonimu za sportske uspjehe i moć.

Iz tog razloga, ali i svih navedenih, već duže vrijeme događa mi se da uz osjećaj sreće i ponosa u kratkom roku osjetim i duboko žaljenje i tugu. Kada sutra završi posljednji set, kada prođu komentari i analize, kada se stiša euforija, neminovan je povratak u stvarnost. Ona je takva da ću brže bolje pogledati u raspored ne bih li našao nekakav sport gdje po mogućnosti participiraju «naši» te na taj način zabilježiti još jedan pozitivan trenutak u budućem vlastitom sjećanju. Tako je lakše. To je domena u kojoj Hrvati postižu uspjehe.

2e938cf18bfbbcfb7425ce5b4e479731_slideshow_bg

Hrvatski narod je u periodu samostalnosti, ne računajući ratne dane, vjerojatno desetak puta napunio velike javne prostore. Dolasci papa, povratak sportaša, oslobađanje generala i? Možemo li se sjetiti još kojeg povoda? Ja ne mogu. Pape će zasigurno još svraćati jer da budem pomalo i banalan, Hrvatska im nije daleko. Sportaši će se vraćati. Generala sve manje imamo. Čisto sumnjam da bi ovakva aktualna vlast mogla zanemariti npr. 200 000 ljudi na trgu, 200 000 nepokolebljivih koji se s trga ne će maknuti dok se ne makne aktualna vlast prije toga. Porazno je što niti sam ne vjerujem da je to trenutno ostvarivo iako sam siguran da bi takav tip angažmana bio dovoljan, ne samo za prouzročiti promjenu katastrofalne vlasti, već za svaki tip promjene u Hrvatskoj. Daleko smo od toga. Danas više nije moderno dići glas. Dovoljno je ući u prosječnu studentsku dvoranu u Hrvatskoj i promatrati predavanje. Svi šute osim profesora. Tu i tamo se javi kakav «nabrijani tip» i usudi se upustiti u polemiku koja to u pravilu nije jer profesori, čast iznimkama, ne vole da itko propitkuje njihove stavove, ipak su oni profesori. Biti ponosan na sebe, voljeti svoje i isticati to – to je nacionalizam. Ako uzmem trobojnicu u ruke vjerojatno ne volim Srbe. Nešto nije u redu sa mnom. U redu je sa sedamanaest godina piti bocu Jack Danielsa u turbo folk klubovima i pretvarat se da si nešto što nisi, bježati od sebe. To je društveno poželjno. Poželjno je gorljivo podržavati Gay parade, simpatizirati Bosnu i negirati Hercegovinu, pljuvati po Tuđmanu, ne znati kada je Dan Državnosti, stavljati brdo selfija na Facebook. Bježati od politike koristeći sveti zaključak: svi su oni isti – lopovi. Nabrojao sam samo neke od mantri i pokazatelja kako Hrvati u pravilu, barem sam ja stekao taj dojam, traže odgovore bježeći od onih koji su im pred nosom.

praljakPosve je normalno postalo znati sve o hollywoodskim glumcima, pjevačima, udaljenim zemljama, alkoholu, drogama, a ne znati u pet do deset minuta suvislo opisati u najkraćim mogućim crtama zbivanja u Domovinskom ratu. Normalno je govoriti da je svako drugo mjesto genijalno, a ne primjećivati kakav je biser Hrvatska. Hrvati su sveznalice. Nogometni treneri, filozofi, povjesničari, u pravilu bez pokrića. Gostujući u emisiji Nedjeljom u 2, general HVO-a Slobodan Praljak izrekao je jednu konstataciju spram agresivnog Aleksandra Stankovića koja mi ne izlazi iz glave.

Citiram: «Pravo da govoriš o nečemu, da daješ sudove o tome, proizlazi iz vremena i truda utrošenog kako bi se ovladalo materijom o kojoj se govori».

Često se sjetim te maksime jednostavno osluškujući ljude oko sebe. Kakva je glupost sloboda govora. U sintagmu  «sloboda govora» hitno treba ugraditi i termin odgovornost. Koliko god volim čuti kvalitetan jazz rijetko kada će me itko čuti da glumim profesionalca  tumačeći ga. Da ne igram i ne pratim košarku čitav život ne bih se upuštao u rasprave o njoj. Koliko nas je takvih? Sjećam se da smo nakon zlata rukometaša na SP u Portugalu 2003. svi najedanput povjerovali da se Hrvati rađaju s rukometnim genima. Od tada je Hrvatska dala tisuće rukometnih stručnjaka koji su svi odreda «trenirali rukomet». Obično je to trenirati pokušaj igranja na tjelesnom uz pregršt neznalica i tehničkih grešaka, ali to je danas očito dovoljno da nas legitimira kao stručne analitičare.

Dok ne sazrijemo kao društvo tražit ćemo satisfakciju kroz sporedne kanale. To je u prvom planu sport. Svoja prirodno velika očekivanja i nerealne projekcije plasirat ćemo prema našim sportašima jer je to posatala mantra, to je prihvatljivo. Do te mjere smo navikli na crnilo u najvažnijim sferama našeg društvenog života, do te mjere smo naviknuti na osjećaj poraza da nam je vrlo teško nositi se s neuspjehom u jednom od rijetkih segmenata gdje smo, s obzirom na uvjete i uloženo, blago rečeno izuzetni – a to je sport. Zato želimo medalju na svjetskom košarkaškom, zato rukometna polufinala uzimamo zdravo za gotovo, zato čekamo europska proljeća, a nakon njih, čekat ćemo ljeta.

Ivan Ljubić & Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ivica Šola: Misu na Bleiburgu zabranio dobitnik nagrade ‘Hitlerova kardinala’

Objavljeno

na

Objavio

Za razliku od Njemačke, Austrija nikada nije prošla denacifikaciju i dehitlerizaciju. Sva ova perverzija sažeta je u aforizmu; “Austrijanci su najgenijalniji narod. Cijeli svijet su uvjerili da je Hitler bio Nijemac, a Mozart Austrijanac.” Iako je obrnuto.

Falsifikacija austrijske nacističke prošlosti, nikada okajane i revidirane, počela je već 1945. u Deklaraciji o neovisnosti, a zabetonirana 1955. u Austrijskom državnom ugovoru, gdje stoji laž da je Austrija bila “prva žrtva nacističke agresije”. I ta laž stoji do dan-danas. Svi Austrijanci koji su željeli, kao Nijemci, proći denacifikaciju i demontirati ovu laž nisu uspjeli.

Najpoznatiji primjer je kada je, ni manje ni više, austrijski predsjednik (!) Hainz Fischer istupio hrabro u listu Standard od 10. 4. 2006. i pozvao Austrijance na suočavanje s nacističkom prošlošću jer je njihova Deklaracija o neovisnosti falsifikat: Austrijanci nisu bili prva žrtva Hitlerove agresije, već obrnuto, oni su Hitlera i “Anschluss” željeli, prihvatili i potvrdili, Anschluss koji je snažno podupro i značajan dio Katoličke crkve u Austriji, pa i biskupija Klagenfurt.

Nikada u povijesti, do dana današnjeg, nije se u Beču okupilo toliko ljudi kao 15. 3. 1938., kada su milijunske mase Austrijanaca klicale Hitleru koji je proglasio “prisajedinjenje”, cijeli Beč je vikao: “Heil Hitler”. Nikakva, dakle, okupacija Austrije.

No predsjednik Fischer nije uspio suočiti Austrijance s istinom. I kada je Hitler poražen, a strahote njegovih zločina bile poznate, kako je donio austrijski povjesničar Oliver Rathkolb, 1947. godine u istraživanju koje su proveli saveznici, 52 posto Austrijanaca i dalje je nacizam smatralo “dobrom idejom”!

U tom pristajanju uz Hitlera posebnu nečasnu ulogu odigrali su i mnogi austrijski biskupi, poglavito bečki nadbiskup Theodor Innitzer, koji je pozvao sve katolike da se izjasne za pripojenje, za Hitlera, a poziv podrške Hitleru potpisao je ne sa Hvaljen Isus i Marija, već sa “Heil Hitler!”, zbog čega je dobio nadimak “Heil Hitler Kardinal”.

Kada je papa Pio XI. čuo za to, odmah ga je pozvao na raport u Vatikan, a tadašnji državni tajnik Eugenio Pacelli mu obrisao nos i tražio da povuče to sramotno Heil Hitler pismo, no već je bilo kasno, Hitler je pismo proširio cijelom Njemačkom. Tek nakon pritiska Svete Stolice, Innitzer je okrenuo ploču.

Šutnja Klagenfurta

No ni ova činjenica ne smeta da danas, u 21. stoljeću, jedna od uglednih nagrada u Austriji za prinos, valjda bogoljublju i čovjekoljublju, nosi naziv po Heil Hitler kardinalu Theodoru Innitzeru, koji je za Hitlerov rođendan pozvao da se crkve okite svastikama i da se u svim crkvama moli za Hitlera. Dijecezanski upravitelj biskupije Gurk – Klagenfurt, koji je zabranio misu na Bleiburgu, mons. Guggenberger, vidi sprdnje, jedan je od dobitnika nagrade Heil Hitler kardinala Theodora Innitzera.

I sada osoba koja je dobila Heil Hitler nagradu u obrazloženju zabrane mise na Bleibeurgu tvrdi da “cjelokupna slika priredbe na blajburškom polju škodi ugledu Katoličke crkve”, prvenstveno u Koruškoj, koja bi dopuštenjem takvog liturgijskog slavlja riskirala približavanje “fašističkoj ideologiji”. Rapsodija licemjerja mons. Guggenbergera koji se s Heil Hitler nagradom u ruci bori protiv “fašističke ideologije” među Hrvatima!?

Ni to nije sve. Zašto su, kada smo kod “fašističke ideologije”, mons. Guggenberger i biskupija u Klagenfurt šutjeli kada su vlasti RH prije nekoliko godina tražili izručenje ustaškog zločinca Milivoja Ašnera, koji se skrasio u Koruškoj, u Klagenfurtu.

Zašto je Guggenberger šutio kada je bivši koruški filonacist i antisemit, pokojni Heider, koji je u jednom momentu bio druga politička snaga u Austriji, uz zgražanje cijele Europe, kao guverner Guggenbergove Koruške branio i štitio Ašnera kao “mirnog čovjeka koji već dugo živi među nama”. Gdje je tada bila biskupija Gurk – Klagenfurt u borbi protiv “fašističke ideologije”?

Ustaša Ašner je mirno umro u Klagenfurtu i za njega je služena misa u Guggenbergovoj biskupiji, nije zabranjena, kao za nevine ljude, žene, djecu, civile i razoružane vojnike čiji je genocid počeo baš na Bleiburgu.

Danas kancelar Kurz vlada u koaliciji s Heiderovim nasljednicima, pa je Guggenbergov “argument” o “politizaciji Bleiburške komemoracije” opet zamjena teza. Politizira on i nedenacificirana Austrija, jer takvoj Austriji i Kurzu pred EU i u unutarpolitičkim obračunima zbog koaliranja s Heiderovom djecom, zabranu Bleiburga koriste kao “dokaz” vlastite distance od fašizma i nacizma, koju, za razliku od Nijemaca, nisu napravili.

Tako, u savezništvu s našim ideološkim nasljednicima komunističkih Titovih krvnika ljudi na Bleiburgu, izveli su “operaciju Bleiburg”. Da ti pamet stane, Hrvati koji nisu prošli dekomunizaciju, i Austrijanci koji nisu prošli denacifikaciju, našli se na istoj strani nevjerojatnog paradoksa: Tito i Hitler zajedno protiv komemoracije na Bleiburgu! Rapsodija licemjerja, apsurda i povijesnih izvrtanja.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

 

Kako bi bilo lijepo da je biskupija Gurk-Klagenfurt uspjela zabraniti pokolj na Bleiburgu 1945

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hodak: Crvenim farizejima smeta što Bandić nije bravar

Objavljeno

na

Objavio

”You’ll never walk alone”…legendarna himna FC Liverpoola ili u slobodnijem prijevodu “Nikada nećete biti sami”. Gledajući nedavno kroz prozor Andreja Plenkovića kako na Tomislavcu pažljivo sluša Jelenu Vrljaču, tek pristiglu iz slobodarskog Beograda, kako šalje snažnu, znakovitu i upozoravajuću poruku “Vi više nikada nećete biti same…”, sjetih se vatrenih navijača Liverpoola.

Bez te duboko motivacijske poruke što bi ostalo od momčadi na čelu s Muhamedom Salahom, a koju vodi Švabo Jurgen Klopp? Ništa, najblaže rečeno. Ovako samo zahvaljujući motivacijskoj pjesmi navijači Redsa mogu se lagano s ponosom busati u prsa. Oni su “nedavno”, tj. 1990.g. osvojili prvenstvo Engleske.

Jelena Veljača zna da za dvadeset i devet godina k’o živ k’o mrtav. Liverpool može čekati toliko godina, ali naša Jelka ne. Zlobni desničarski krkani odmah su na fejsu počeli kmečati: “Vlast u Hrvatskoj se dijeli na izvršnu, zakonodavnu, sudsku i Jelenu Veljaču”. To je bio po svim pravilima operativnih vojnih doktrina “Blitzkrieg” iliti munjeviti rat. Jelka je skupila respektabilnu ekipu za juriš na prvo mjesto.

Sve rame do ramena kroz mnoge bitke očvrsnuli progresivci i antifašisti. Nije ih omelo ni to što se ovih dana i Radovan Karadžić nakon duljeg razmišljanja napokon izjasnio kao antifašist pa se nada da će mu se vrijeme koje proveo u pritvoru odbiti od pravomoćne presude. Čuje se da se njegovi fanovi u BiH mole da im Radovan poživi barem dvije stotine godina. I ja mu to želim.

Prosvjed protiv nasilja… Ognjištari, klerofašisti, ljubitelji Thompsona, Ličani, Imoćani, Hercegovci bleje k’o telad u šarena vrata. Čak se i popularni psihijatar Herman Vukušić maliciozno pita: “Zašto smo onda potpisivali Istanbulsku konvenciju…?”.

Stvarno, zašto imamo Marakeški dogovor, Kazneni zakon, Zakon o prekršajima, DORH, USKOK, društvene pravobraniteljice, cvijet hrvatske progresivnosti… Ti “cvjetovi” nisu pokazali baš veliko zanimanje za naše žene silovane u ratu, naročito u Istočnoj Slavoniji. Nemo’š misliti baš na sve. Možda je Veljača po ”kafanama” u Beogradu i sretala četničke i JNA veterane koji su silovali po Hrvatskoj, ali se ona u to nije željela miješati.

Imaju Hrvateki zakone, Istanbulku, pa neka sami “protestuju”. Možda je catch 22 u onih 70 ili 80 milja koje Istanbulska konvencija obvezuje zemlje potpisnice da iskeširaju nevladinim udrugama. Novac navodno kvari ljude… Dragutin Junaković je svime time malo zbunjen pa na fejsu kaže: “Jedino što je ova Hrvatska preuzela iz NDH i što je istinski ‘ustaško’ odnosno što je iz tog doba inovativno, je današnje platežno sredstvo kuna, ali ona nikome ne smeta niti se protiv nje itko buni. Dapače svi bi je htjeli imati što više. Tu mora netko biti lud”.

Moram priznati da sam bio iskreno tronut i duboko granut kad sam na našim dnevnicima vidio da je razdragani narod napokon pobijedio. Plenki je, ispod mog prozora, u “teget” plavom odjelu i s kravatom podijelio vlast sa svojim narodom. Veljača, bez obzira što je u Lijepoj našoj ožujak, smireno je i hladnim glasom, k’o da je studeni, razradila izmjene Prekršajnog zakona. Od sada će u prekršajnoj sferi ostati samo buljenje nekog trogloditskog desničara u minicu plavuše iz stožera Jelene Februarke.

‘Isusek’ Mate i predsjednica

I naša predsjednica je kako joj se sve više bliže izbori naučila u roku odmah što je obespravljeni, gaženi i poniženi narod htio reći. Mogu samo zamisliti našeg “Isuseka” Matu kako je drhtavim glasom savjetovao Predsjednici da odmah održi sastanak dviju najmoćnijih žena na ovim prostorima. Drugi me dan ponovno obuzeo ponos, sreća, čak pomalo i strah je li Pantovčak shvatio što to znači kad im je Jele smirenim i odlučnim glasom te ledena pogleda poručila: “Čini mi se da bi njena, barem simbolička podrška, bila potrebna. Nije se pojavila, apsolutno mi je žao… jako sam razočarana…”.

Ne sjećam se je li se KGK pojavila u Vukovaru na protestu protiv pravosudnog sljepila prema masovnim silovanjima za vrijeme Domovinskog rata…  Dobro, ipak Penava nije Veljača. U  njegovim “sapunicama” su samo smrt, krv, nestali, silovani, a ni riječi o bratstvu i jedinstvu, slobodarskom Beogradu, Šargarepi… No dvije su se državnice složile da je nužno razvijati bilateralne odnose između “revolucionarnog” februarskog vijeća i osvježenog ureda KGK.

Desni padobranac Raspudić i svjetionik demokracije Manolić u ‘Optici Stepinac’

Umjesto da svi sretni i zadovoljni slavimo devedeset i deveti “rojsni””dan Jože Manolića, javljaju se desni padobranci, kao što je to Nino Raspudić, pa u nas u Večernjaku od 22. ožujka vraćaju natrag u veljaču.

Nino je tobože zabrinut pa se k’obajagi pita: “Možete li zamisliti Franju Tuđmana, ili čak Zokija Milanovića, kako prima nekog padobranca na državnu temu i podnosi mu raporte, par dana nakon što je dotični preko Facebooka pozvao na skup?: Nino bi se iznenadio. Kao Tuđmanov poklonik i odvjetnik vjerujem da bi on našu Jelenu odmah pozvao da se kao “stoka” sitnog zuba izgubi u “bespućima povijesti”.

Kod Zokija bi bilo pitanje sata da on, onako strpljiv i jezuitski tolerantan, čitavu tu glumačku skupinu nazove “šakom jada”. Da nije zlobnog i ciničnog Nine mi bismo se u svojim komentarima sigurno svi radosno posvetili našem svjetioniku demokracije i ljudskih prava – Joži Manoliću i njegovom rođendanu. Vauu! Naravno, zlobna ustašija sigurno odmah sikće kako su svijeće za rođendansku tortu bile skuplje od same torte.

Jedan od sudionika slavlja je navodno pričao kako je Joža na slavlju priznao što ga je u životu najviše potreslo. On je još kao mali napredni dječak koji je kritički gledao svijet doživio veliki šok kad se u dvorište njegove kuće u Podravini spustio dinosaurus i odnio mu djedu koji je upravo slavio 150 godina. Baš žalosno!

Kad se Joža rodio mi smo živjeli u zemlji meda i mlijeka. Država nam se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U SAD je tada još vladala prohibicija. Cugalo se u zamračenim podrumima tzv. speakeasy u kojima je bilo više slobode i tolerancije nego na današnjem fejsu. Nezgodno je jedino što Joža u toj novoj mladosti od 99 godina ima navodno malih problema s vidom, ali koje uspješno rješava u “Optici Stepinac”.

U prošloj godini punoj promjena imali smo na zahtjev feminističkih udruga i promjene u proslavi Svetog Nikole. Obred darivanja vodile su Anka Krampusić i Vedrana Voždovac darujući djeci punu košaricu obećanja, a onoj većoj, koja to vole, čak i šibe.

“Prosvjedomanija” se nastavlja. Nakon prosvjeda protiv nasilja, stanovnici Španskog iz Zagreba odlučili su se za prosvjed ”za ljepši život svojih stanovnika”. Zanima ih, između ostalog, gdje su nestale pare. Predstavnik HDZ-a ih je odmah upozorio kako pare nisu nestale. One su samo promijenile vlasnika…

Crvenim farizejima smeta što Bandić nije bravar

Bandiću prijete doktoratom. On samo skromno odvraća: “Nakon šest uzastopnih mandata ja sam za sve vas doktor”. Vuk Drašković, oprostite, Vuković spreman se odreći svoje diplome s Ekonomije zbog “moralne degradacije Sveučilišta…”.

Ogorčen je i Ivan Đikić koji svaki mjesec otkrije novi lijek protiv raka. Uglavnom, Sveučilište u Zagrebu trese se od straha na svojim revolucionarnim, tankim i rahitičnim nogama. Slavni Filozofski faks s Goldstienom, Klasićem, Jakovinom, čak i ¼ vijeća Muzičke akademije (koja je i predložila da se Bandiću dade doktorat) sada je protiv. Za Fakultet političkih znanosti ne moramo ni pitati….

E sad! Među prvima su se povrijeđene digle sve same moralne vertikale samoupravnog socijalizma. Kad su Tito, Bakarić, Blažević i slične političke kreature dobivale počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta, čkomili su k’o zaliveni da ne izgube stolicu ili glavu. I to je tada bilo u redu. Promašene su usporedbe Bandićevog počasnog doktorata s npr.: Titovim koji ga je od Zagrebačkog sveučilišta dobio još davne 1969. godine. Siguran sam da ga je dobio isključivo zbog svog izuzetnog znanstvenog doprinosa.

Niti je Bandić bravar, niti ga glorificiraju kao Maršala koji je pod zemlju poslao oko 570.000 ljudi, nitko ga ne optužuje za pokolj u Bleiburgu, niti za Hudu jamu, ni za Goli otok. Nitko Bandiću ne stavlja na teret ubojstva emigranata, nije zaslužan za jednopartijski surovi komunizam, niti se proglasio doživotnim gradonačelnikom, nema u svakom gradu ima svoju vilu, brodove, avione, svoj Plavi vlak… Ovo s dodjelom počasnog doktorata Bandiću je samo lakmusov papir da se malo prodrmaju oni crveni farizeji koji su slinili i čestitali kad je surovi bravar dobio počasni doktorat i postao počasni član HAZU.

Bandiću i ne treba doktorat, a mislim da ga nije ni zaslužio. Danas su druga vremena i počasne doktorate smiju odbiti samo oni koji to zaista i zaslužuju kao npr.: Dragec Pilsel, Ante Tomić, Dejan Jović, Buda Lončar… uglavnom, samo istaknuti borci protiv klerofašističke i ustašoidne Hrvatske. Ili borci za mir kao npr.: Dražen Keleminec, naš poznati pacifist koji je milom ili silom za Hrvatsku do Pacifika!

Zanimljivo je kako je 1981. g. počasnim doktorom Sveučilišta u Zagrebu postao i Jakov Blažević, komunistički tužitelj Alojziju Stepincu, a da je u isto vrijeme grubo zaobiđen Joža Manolić koji je sve svršeno montirao za točno 16 godina zatvora. Evo, to je još jedna povijesna nepravda. Kako to da na to nisu digli svoj glas svi koji danas urliču? Na kraju nagradno pitanje za zagrebačke boljševike: da sutra, recimo, nesuđeni “doktor”  Bandić odluči ponovno instalirati neprežaljenu ploču “Trg Maršala Tita” na fasadu HNK-a, bi li možda njegov doktorat tada prošao ispod radara? Kad bi se tako nešto zaista dogodilo onda bi to bio pravi spektakularni fijasko za Zagreb i Bandića. No, nadam se kako se srećom radi samo o zlobnoj fikciji.

Uz grob – ‘mrtva straža’

U zadnje vrijeme mnogi mi se klijenti tuže i traže savjet što da naprave s čestim krađama cvjetnih aranžmana na grobovima njihovih najmilijih. Moj savjet je: “Postavite uz grob – mrtvu stražu”.

Čak je i ljudima kojima je povijest “zadnja rupa na svirali” jasno da Komunistička partija Jugoslavije nije nikada dobila vlast na slobodnim demokratskim izborima. A da ih je nekim povijesnim čudom i organizirala, na vlast ne bi došla. Kako to? Zato jer je broj komunista bio zanemariv. Bilo ih je svega 10%. Unatoč tomu, komunistički nostalgičari danima nas uvjeravaju da su Bleiburg, Huda jama, Križni put, Macelj…bio samo pravedna osveta za Jasenovac.

Ne smeta ih što nema podataka da je u Jasenovcu ubijeno u tri dana više od 8.000 tisuća žrtava kao što je to učinjeno u Srebrenici. I sad se javljaju morbidne teorije Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Ive Goldsteina, Franje Habulina o opravdanim odmazdama iz 1945.g. Vrijedi li to možda i za 1995.g?

Naime, tzv. “genocid” iz kolovoza 1995.g. sliči prizoru iz filma “Moje pjesme moji snovi“ u odnosu na kolone smrti iz Austrije prema Sloveniji i Hrvatskoj. Sjećate se kilometarske kolone traktora na čelu s ambasadorom SAD-a. Pitam se što bi se dogodilo da je tada bilo nekih “opravdanih odmazda” s hrvatske strane?

Dan- danas moramo profesorima Filozofskog faksa dokazivati da se zločin sankcionira samo putem suda i presuda i da ne postoje “pravedne odmazde”. Trebali bi biti vječno zahvalni Franji Tuđmanu što je bio rezolutno protiv bilo kakove lustracije. Njemačka, Italija i Japan, tzv. sile osovine, zatim Rumunjska, Mađarska, Bugarska, Petenova Francuska, Frankova Španjolska, Austrija… sve su to bile države koje su dočekale kraj rata na poraženoj strani. Svi pokreti otpora u tim državama bili su nacionalni. I sve te države ostale su države bilo s jedne ili druge strane “Željezne zavjese”. Sve, osim Hrvatske. Ona je uz poraženu vlast izgubila i državu. Isključivo zato jer su se i sami Hrvati borili protiv svoje države za Jugoslaviju.

Dan – danas to ne možeš objasniti ni Ivi Goldsteinu, ni Hrvoju Klasiću, ni Franji Habulinu, ni Tvrtku Jakovini, ni Anti Tomiću, ni Vedrani Rudan, ni Borisu Vlašiću, ni Brani Pofuku, ni Stipi Mesiću, ni Ivi Josipoviću, ni Nenadu Staziću, ni Jurici Pavičiću, ni Oliveru Frljiću, ni Mili Kekinu… ali jugonostalgičarima i dalmatinskim orjunašima je to savršeno jasno. Savršeno im je jasno da danas ponovno moraju živjeti u samostalnoj hrvatskoj državi iako su jugokomunisti jednu, mada fašističku, ali ipak državu Hrvata uništili.

Kad je riječ o zabrani koruške katoličke Crkve da se na Bleiburgu misom obilježi godišnjica pogibije civila, to po meni samo pokazuje kako je Austrija još uvijek duboko iskompleksirana činjenicom da je dala svijetu jednog Hitlera pa sad odjednom pokušava “izglancati” tu činjenicu preko leđa nasljednika onih nenaoružanih zarobljenika, djece, žena i civila koji su izgubili svoje živote na Bleiburgu i krvavom križnom putu nakon Drugog svjetskog rata.

Te žrtve ne žuljaju Branimira Pofuka kao što ga ne žuljaju ni one iz Domovinskog rata, a na hrvatskoj strani. Jeste li ikada u njegovom “Kontrapunktu” išta pročitali o zločinima u Vukovaru, Srebrenici, Ovčari, Škabrnji, Saborskom…? Njega impresionira “primjedba crkve u Koruškoj kako je misa zadušnica na Bleiburgu dio političko nacionalnog rituala”. Ma zamislite drugovi! Nakon stravičnog poslijeratnog pokolja, Križnog puta i 1.700 jama punih kostiju vezanih žicom, djevojačkih pletenica, živih bacanih i zatrpanih u Hudim jamama… Brane se grozi “nacionalnih rituala”!

Citira Brane i Plenkovića koji je rekao da je to “prije svega  pitanje između dvije crkve”. Time je nehotično izrekao istinu da u Hrvatskoj i Austriji doista djeluju dvije potpuno različite crkve. U tom slučaju jedna se od njih očito lažno predstavlja  kao katolička. Jeftiniji silogizam teško je zamisliti. Ali tu je Pofuk da nam pomogne svojim jeftinim jugo nostalgičarskim kolumnama.

Za Pofuka i koruške biskupe boli nas ona stvar

Jednom je Ambrozije Teodozije Makrobije, rimski filozof i gramatičar napisao nešto vrlo zanimljivo: “Si Deus pro nobis, quis contra nos?” ili ”Ako je Bog s nama, tko može biti protiv nas?“. A Bog je bezbroj puta dao znak da je s nama. Naš Bog i naša Crkva. Da nije tako, koliko smo mali, davno bi nestali. Kako je rekao Tomaš Massaryk (još jedan koji je dobio počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta!!!) bili bi niža vrsta Srba. A za notornog Pofuka i koruške biskupe iskreno nas boli ona stvar…

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Hodak: Naš ‘istoričar’ htio dokazati svijetu kako je Adolf Hitler rođen u Širokom Brijegu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari