Pratite nas

Kolumne

Duguje li nam Marin Čilić nešto?

Objavljeno

na

Ne smijemo od Marina Čilića očekivati da nam svojim pobjedama vrati pobjednički duh koji gubimo svakoga dana. Ne smijemo ni od koga. Trebaju nam pobjednici kao kruh, ali on nam je već kao i njegovi prethodnici puno više vratio, nego smo mu dali. Veliki je dar to što nam svojim pobjedama omogućuje barem na nekoliko sati biti – jedan narod.

CilicNishikori 2Hrvatska je po mnogočemu paradoksalna zemlja. Do tog zaključka svaki puta dođem kada hrvatski sportaši nastupaju na velikim natjecanjima, a hvala Bogu, to je često. Postoji li bolji način za opipati puls nacije, ali i dobiti solidan uzorak za temeljitu psihološku analizu jednog društva od reakcija Hrvata na društvenim mrežama, u ovom primjeru primarno mislim na najrasprostranjeniju od njih – Facebook. Spektar je dakako širi.

Naime, danas je nedjelja. Sedmi je rujan i počinje još jedan poseban, ili kako volimo reći – povjesni dan. Počinje i iščekivanje, gomilanje tenzija, gledanje na sat. Čeka se Marin Čilić. Čeka li se Marin Čilić ili u biti čekamo nešto drugo? Jer, koliku god euforiju može izazvati osvajanje jednog od četiri najveća svjetska teniska turnira dečka iz Međugorja, jednaku razinu ogorčenja i palanke projicirat će potencijalni neuspjeh u finalu. S druge strane je ipak «mali» i «kukavni brzonogi» Nishikori. Njega će Marin pregazit. Zašto uopće igraju? Šampanjac čeka spreman u ledu. Ispisuju se transparenti dobrodošlice, organiziraju prijevozi, tiskaju majice. Lajka se, šera se, društvene mreže vrve izlijevima ljubavi i afilijacije. I sve bi to bilo prihvatljivo kada bih bolovao od specifične vrste amnezije i nezahvalnosti kakva krasi etnik kojem pripadam.

Naravno da sam sretan zbog Marina, zbog Hrvata u Domovini i diljem planete. Ranjena hrvatska duša, pregažena, popišana i ponižena danas je svedena na to da sve svoje emotivne pobude nastoji utažiti kroz sport. Trenutno nemamo drugog izbora.

Navest ću nekoliko primjera zašto je to tako osjećajući uzaludnost svojih nastojanja kakvu obično osjećam kada se tijekom svakidašnjih razgovora dotaknemo teških tema. A teške teme su dakako politika, međunarodna ili unutarnja svejedno je, iako je kudikamo ležernije komentirati konflikt Ukrajine tj. Zapada i Rusije ili divlje eskapade pripadnika radikalnih islamističkih frakcija po Iraku. Društveno je prihvatljivije, štoviše to je dužnost jednog prosječnog intelektualca, da ima stav o tim pitanjima. O Hrvatskoj se s druge strane sve zna.

Mantre su do te mjere ukorijenjene da je teško vjerovati kako je moguće iščupat korijenje. Političari su loši, naravno, svi, jer mi ih sve ponaosob poznajemo pa znamo kakvi su.

Prva dva desetljeća i kusur samostalnosti zemlja je opljačkana što nije daleko od istine, ali pitanje je u koga upiremo prstom. Zapeli smo u slijepoj ulici i ne pada nam na pamet da se okrenemo unatrag. Odgovori leže iza nas. Oni su u protoku vremena, razbacani na sve strane, ali svejedno vidljivi do te mjere da se može rekonstruirati naša prošlost. Netko će reći, tj. mnogi će reći kako je to naivan stav, moguće, a s druge strane i najrealniji.

Tko je mjerodavan dati stav? O mjerodavnosti i slobodi govora nešto kasnije.

recesijaNakon politike tu je i tema domaćeg gospodarstva čiji se epohalni neuspjesi prihvaćaju nevjerojatno lako. Informacija da je BDP u padu jedanaesti kvartal zaredom kružila je medijskim prostorom. Više ne kruži. Lansirana je, ako se ne varam, u proteklih tjedan dana. To me navodi na sljedeće u nizu, netko će reći – retoričkih i filozofskih pitanja. Kako je moguće da o npr. porazu Hrvatske nogometne reprezentacije na Mundijalu i danas možete čuti analize, da će se o Jasminu Repeši, izborniku košarkaške reprezentacije raditi analize danima, a tako kapitalni i pogubni podaci i informacije poput skorog kolapsa gospodarstva nestaju iz cirkulacije u rekordnom roku. Zašto se pjenimo i tražimo glavu na panju jednog izbornika i pokazujemo nevjerojatnu količinu nerealnih očekivanja kada je sport u pitanju, a ne pada nam na pamet ustati i zatražiti promjenu zbog društva u kojem živimo, kojem pripadamo i unutar čijih okvira će, ako dotad opstanu, živjeti i ostvarivati se buduća pokoljenja? Postavimo stvari na sljedeći način. U stanju smo godinama trošiti energiju na nerealna očekivanja prema nogometnoj reprezentaciji, a takvu energiju nemamo recimo kada je u pitanju problematika razminiranja vlastite zemlje. Baš nas briga, znamo da se nekakva skupinica fanatika puževim tempom i debelo potplaćena hvata u koštac s minama diljem Hrvatske. Prognoze su da smo ovim tempom do 2030. čisti. Izvrsno, ne vidim tu ništa sporno. Često se pitam kako će i na koji način ljudi za sto godina okarakterizirati ovo razdoblje ljudske povijesti. Doba paradoksa? Doba umornih? Koliko još dugo možemo svi skupa okretati obraz?

Mene je često sram. Ne zbog toga u kakvom je stanju Hrvatska trenutno već u kakvom smo stanju kao narod, posebno moja generacija. Proklinjati sudbinu ili nešto učiniti? Mi smo Hrvatska, njezina slika i prilika. Tako jednostavna, a opet daleka istina.

ivica&janica2Vratimo se u domenu sporta i napravimo kratku analizu sportskih dostignuća hrvatskih sportaša od samostalnosti. Sigurno je da nisam u stanju sve nabrojati, no pokušat ću zahvatiti većinu. Prvo mi pada na pamet finale OI u Barceloni i srebro hrvatskih košarkaša predvođenih Draženom, Tonijem, Dinom, Tabakom. Potom Goran Ivanišević, od medalja na istim Olimpijskim igrama preko ratnog finala Wimbledona s Agassijem, pa preko dvadesetak osvojenih turnira, stotine dobivenih mečeva i zvjezdane karijere do 9.7.2001. kada sam kao dvanaestogodišnji balavac klečeći plakao pred televizorom. Kako zaboraviti Atlantu?

Zlato rukometaša izboreno u finalnoj utakmici pred tridesetak tisuća gledatelja protiv čuvene i mitske Švedske, prerano preminulog i zaboravljenog Iztoka Puca kako s jednom nogom melje Francuze u polufinalu ili srebrnih vaterpolista. Europskog prvenstva u nogometu održanog u Engleskoj na koje smo se plasirali uvjerljivo marširajući kroz grupu gazeći Talijane pod paskom velikoga Tomislava Ivića čije ime i danas budi respekt širom nogometne Europe. Četvrtfinala u Teatru snova, a prije toga trojke u mreži, tada aktualnih europskih prvaka Danaca uz Šukerov legendarni lob preko budućeg spasitelja Schmeichaela i bijega Gorana Vlaovića protiv Turske. Bronce 98-e iz Francuske. Nije potreban detaljniji opis. Badelovih finala rukometne Lige prvaka u neponovljivoj i ponosnoj «Ledenoj». Nogometnih klupskih natjecanja hrvatskih klubova, Hajduk 1994. i Croatia u dva navrata krajem stoljeća kada je srušen Ajax u Amsterdamu i otkinut bod u Manchesteru. Potom buđenje obitelji Kostelić, nepobjedive Janice, a nedugo zatim i Ivice Kostelića kojega se danas često tjera u mirovinu kroz komentare na društvenim mrežama. Proglašava ga se «pizdom» jer eto, uzeo je samo srebro na Olimpijadi.

ivanisevicbarcelona1992Blanka Vlašić, preskočio sam Ivu Majoli i Roland Garros 1997. godine. Počinjem se gubiti. Svjetsko 2002., Europsko 2004., Svjetsko 2006., Europsko 2008., Europsko 2012., Svjetsko 2014. i otvaranje prvenstva pred nekoliko milijardi ljudi odmjeravajući snage s Brazilom u našim specifičnim šahiranim dresovima. Zoran Primorac, Cro Cop, veslači, Tamara Boroš, Podravka Vegeta, Jug Dubrovnik, Željko Mavrović i Lennox Lewis – sedma i osma runda, Toni Kukoč i tri NBA prstena prvaka uz bok Jordana, Pippena i Rodmana. Giovanni Cernogoraz, Filip Ude, Duje Draganja, Zaninovićke, Beara, Vukas, Skoblar, Zambata, Dinamo 1967. jer ih baš želim spomenuti, Nikolaj Pešalov, rukometaši bezbroj puta, naši internacionalci sportaši u najvećim svjetskim klubovima, hokej u zadnje vrijeme, rukometašice, Sandra Perković, Ana Šimić, Veljko Rogošić, Zvonimir Boban, ATP Umag, ATP Zagreb Indoors, Snow Queen Trophy Sljeme, Barbara Jelić, Branko Zorko, Siniša Ergotić, Ivan Dodig i Marin Čilić, Mario Ančić, Miho Bošković, vaterpolisti 2012., rukometaši 2004., Ivan Ljubičić… je li dovoljno? Dario Šarić, Bojan Bogdanović, Snježana Pejčić, hrvatski bob četverac, Jakov Fak, Borna Ćorić, Donna Vekić, Ana Konjuh, HNK Rijeka, RNK Split, Davis Cup 2005, Ivano Balić, kajakaši kanuisti na divljim vodama, maratonka Lisa Nemec, Cibona, Split, Zadar, najveći Krešimir Ćosić, Mirko Novosel, domaćinstva rukometnih prvenstava, Arena Zagreb, Spaladium, buduća Kantrida, Poljud, Aldo Drosina, HAVK Mladost – najtrofejniji klub u povijesti vaterpola, Hanžekovićev Memorijal, derutni, ali legendarni Maksimir, 3:2 na Wembleyu, 3:0 u Lyonu, hrvatska himna u Berlinu, Sportske igre mladih, naši paraolimpijci, RK Metković, Niko Pulić, Grobničko trkalište, stadion u Dugopolju, mlade reprezentacije u svakom sportu, Pepo Puch (konjaništvo), obitelj Peregrin – majstori samostrela, Tan Rui – Wu, Dontaye Draper, Eduardo da Silva, Luka Modrić, Mario Mandžukić, Raketa, David Diehl, HŠK Zrinjski Mostar, Široki Brijeg – košarka i nogomet, Salt Lake City 2002….

sportasi1To je samo po sjećanju. Kada bi netko sa strane pročitao sve ovo, a pogotovo čitavu listu pritom znajući koliko se planski ulagalo u sport općenito, Hrvatska bi bila proglašena svjetskim sportskim čudom. U čemu smo još toliko uspješni? Odakle nam pravo da tako revolveraški pucamo po našim sportašima? Da ih križamo, psujemo, omalovažavamo i da toliko ne cijenimo sve što su nam dali. Krijepili su nam dušu desetljećima, krijepe ju svaki dan. Svoj krvavi trud i odricanje pretvaraju u našu satisfakciju i radost, a opet, toliko brzo zaboravljamo i hoćemo još, nezasitni što je naša relativno mlada i potencijalna košarkaška vrsta ispala u osmini finala svjetskog prvenstva od aktualnog europskog prvaka Francuske dajući sve od sebe. Zanimljivo da na istom prvenstvu nisu participirali Rusija i Italija. Je li potrebno i je li uopće moguće uspoređivati sport u Rusiji i Hrvatskoj? Lako je razumijeti navijački zanos, ali Hrvati nemaju kriterija. Marin Čilić je trenutno Bog, za mjesec dana može postati najgaženija osoba u zemlji. Sve bi to bilo prihvatljivo kada bi toliko velike standarde i očekivanja postavljali svaki dan ispred sebe, ispred odgovornih ljudi o čijim odlukama ovise naše svakodnevice, kako sada tako i u budućnosti. To je paradoks. To je hrvatska, ne šutnja, jer smo itekako lajavi, nego kolektivna amnezija i nezahvalnost. Prošlo ljeto, malo tko je znao da počinje Eurobasket u Sloveniji, važan turnir za naše momke, pokazat će se prekretnicom. Danas su svi razočarani jer smo očekivali polufinale svjetskog. To je Hrvatska, jučer, danas i bojim se sutra. Zašto se bojim?

Bojim se jer se svako malo pitam hoću li etape svoga života u Hrvatskoj i razvoja Hrvatske pratiti uglavnom kroz sportske uspjehe ili ću se za pedeset godina prisjećati dana kada je broj nezaposlenih pao ispod npr. 100 000, kada je natalitet bio veći od mortaliteta, kada je HRT svečano objavio vijest u udarnom dnevniku da hrvatski zračni prostor čuva eskadrila od npr. 16 vrhunskih borbenih aviona za razliku od jednog i pol danas, kada sam prvi puta doveo svoje dijete na prekrasni nacionalni stadion u Maksimiru kao što je moj otac mene odveo na prvu utakmicu kada mi je bilo pet godina. Dvadeset godina kasnije još se sjećam trenutka kada sam prvi puta uživo vidio pune tribine u šahiranim dresovima i kričavo zeleni travnjak Maksimira. Meni su te uspomene gorivo za dalje. Motivacija da u vremenu i prostoru u kojem živim budem produktivan. Da smeće bacim u kantu, da više nikada ne pljunem na pod svoje Domovine što sam znao činiti, da pomažem svima oko sebe. Mjenjajući sebe mijenjati ljude oko sebe. To je jedini način.

Društvenu promjenu u teoriji je moguće izvesti na dva načina: nasilnim putem ili postepeno na miran ili legalan način. Da sutra dobijem čvrste dokaze kako je nasilan put garancija uspjeha i boljitka Hrvatske, pošao bih tim putem. Ipak, to je neizvedivo. Neizvedivo jer je nemoguća misija pronaći dovoljan broj fanatika koji su spremni uložiti sebe pa i svoj život za nešto sveto, nešto veće od njih samih. Vrijeme takvih revolucija je prošlost. To smo mogli nazad dvadeset godina i to smo učinili. Čudom Božje dobrote, mudrim vodstvom  i junaštvom svojih sinova osigurana je mogućnost. Osigurani su uvjeti da se Hrvatska mijenja na miran i pošten način. Danas, kada imamo ne pravo, već obvezu da takvo što učinimo, ne izlazimo na izbore. Zastave ne ističemo, već svjedočimo otvorenoj i očiglednoj dekonstrukciji Republike Hrvatske valjda misleći da je to odgovornost nekog drugog. Kockamo se sa slobodom koju imamo, a vrijeme teče. Gorak okus protoka vremena ispiru sportaši i što je okus bljutaviji, mi postajemo nezasitniji jer prag tolerancije je s vremenom postao nedohvatljiv. Tipična ovisnost. Tako razmažena sportska javnost, siguran sam, ne postoji ni u Barceloni, sinonimu za sportske uspjehe i moć.

Iz tog razloga, ali i svih navedenih, već duže vrijeme događa mi se da uz osjećaj sreće i ponosa u kratkom roku osjetim i duboko žaljenje i tugu. Kada sutra završi posljednji set, kada prođu komentari i analize, kada se stiša euforija, neminovan je povratak u stvarnost. Ona je takva da ću brže bolje pogledati u raspored ne bih li našao nekakav sport gdje po mogućnosti participiraju «naši» te na taj način zabilježiti još jedan pozitivan trenutak u budućem vlastitom sjećanju. Tako je lakše. To je domena u kojoj Hrvati postižu uspjehe.

2e938cf18bfbbcfb7425ce5b4e479731_slideshow_bg

Hrvatski narod je u periodu samostalnosti, ne računajući ratne dane, vjerojatno desetak puta napunio velike javne prostore. Dolasci papa, povratak sportaša, oslobađanje generala i? Možemo li se sjetiti još kojeg povoda? Ja ne mogu. Pape će zasigurno još svraćati jer da budem pomalo i banalan, Hrvatska im nije daleko. Sportaši će se vraćati. Generala sve manje imamo. Čisto sumnjam da bi ovakva aktualna vlast mogla zanemariti npr. 200 000 ljudi na trgu, 200 000 nepokolebljivih koji se s trga ne će maknuti dok se ne makne aktualna vlast prije toga. Porazno je što niti sam ne vjerujem da je to trenutno ostvarivo iako sam siguran da bi takav tip angažmana bio dovoljan, ne samo za prouzročiti promjenu katastrofalne vlasti, već za svaki tip promjene u Hrvatskoj. Daleko smo od toga. Danas više nije moderno dići glas. Dovoljno je ući u prosječnu studentsku dvoranu u Hrvatskoj i promatrati predavanje. Svi šute osim profesora. Tu i tamo se javi kakav «nabrijani tip» i usudi se upustiti u polemiku koja to u pravilu nije jer profesori, čast iznimkama, ne vole da itko propitkuje njihove stavove, ipak su oni profesori. Biti ponosan na sebe, voljeti svoje i isticati to – to je nacionalizam. Ako uzmem trobojnicu u ruke vjerojatno ne volim Srbe. Nešto nije u redu sa mnom. U redu je sa sedamanaest godina piti bocu Jack Danielsa u turbo folk klubovima i pretvarat se da si nešto što nisi, bježati od sebe. To je društveno poželjno. Poželjno je gorljivo podržavati Gay parade, simpatizirati Bosnu i negirati Hercegovinu, pljuvati po Tuđmanu, ne znati kada je Dan Državnosti, stavljati brdo selfija na Facebook. Bježati od politike koristeći sveti zaključak: svi su oni isti – lopovi. Nabrojao sam samo neke od mantri i pokazatelja kako Hrvati u pravilu, barem sam ja stekao taj dojam, traže odgovore bježeći od onih koji su im pred nosom.

praljakPosve je normalno postalo znati sve o hollywoodskim glumcima, pjevačima, udaljenim zemljama, alkoholu, drogama, a ne znati u pet do deset minuta suvislo opisati u najkraćim mogućim crtama zbivanja u Domovinskom ratu. Normalno je govoriti da je svako drugo mjesto genijalno, a ne primjećivati kakav je biser Hrvatska. Hrvati su sveznalice. Nogometni treneri, filozofi, povjesničari, u pravilu bez pokrića. Gostujući u emisiji Nedjeljom u 2, general HVO-a Slobodan Praljak izrekao je jednu konstataciju spram agresivnog Aleksandra Stankovića koja mi ne izlazi iz glave.

Citiram: «Pravo da govoriš o nečemu, da daješ sudove o tome, proizlazi iz vremena i truda utrošenog kako bi se ovladalo materijom o kojoj se govori».

Često se sjetim te maksime jednostavno osluškujući ljude oko sebe. Kakva je glupost sloboda govora. U sintagmu  «sloboda govora» hitno treba ugraditi i termin odgovornost. Koliko god volim čuti kvalitetan jazz rijetko kada će me itko čuti da glumim profesionalca  tumačeći ga. Da ne igram i ne pratim košarku čitav život ne bih se upuštao u rasprave o njoj. Koliko nas je takvih? Sjećam se da smo nakon zlata rukometaša na SP u Portugalu 2003. svi najedanput povjerovali da se Hrvati rađaju s rukometnim genima. Od tada je Hrvatska dala tisuće rukometnih stručnjaka koji su svi odreda «trenirali rukomet». Obično je to trenirati pokušaj igranja na tjelesnom uz pregršt neznalica i tehničkih grešaka, ali to je danas očito dovoljno da nas legitimira kao stručne analitičare.

Dok ne sazrijemo kao društvo tražit ćemo satisfakciju kroz sporedne kanale. To je u prvom planu sport. Svoja prirodno velika očekivanja i nerealne projekcije plasirat ćemo prema našim sportašima jer je to posatala mantra, to je prihvatljivo. Do te mjere smo navikli na crnilo u najvažnijim sferama našeg društvenog života, do te mjere smo naviknuti na osjećaj poraza da nam je vrlo teško nositi se s neuspjehom u jednom od rijetkih segmenata gdje smo, s obzirom na uvjete i uloženo, blago rečeno izuzetni – a to je sport. Zato želimo medalju na svjetskom košarkaškom, zato rukometna polufinala uzimamo zdravo za gotovo, zato čekamo europska proljeća, a nakon njih, čekat ćemo ljeta.

Ivan Ljubić & Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Poslije ‘europskoga Vučića’ dobili smo i ‘europskoga Draškovića’

Objavljeno

na

Objavio

Komu i čemu služi Globusovo šminkanje četnika Vuka Draškovića

Kako i u kojem trenutku realizirati pojedino pitanje nasilnoga uvođenja „duše i mozga Beograda“ u Hrvatsku jedno je od taktičkih pitanja kojim se non-stop bavi velikosrpska beogradska inteligencija i njezine hrvatske sluge. Pokazni primjer u praksi izvrsno ilustrira intervju Vuka Draškovića objavljen u Globusu od 21. rujna 2018. Darko Hudelist se prisjetio kako je prvi intervju s njime objavio u Startu „u kasno ljeto 1989.“. Taj je intervju prava riznica velikosrpskih nastojanja u kojoj se Drašković istovario kao stručnjak za granice velike Srbije. U međuvremenu se „transformisao“, tako da srbijanski portal koreni.rs još 2016. pišući o njemu kažu – „Kako je ‘četnik’ zavoleo NATO“.

Povod novom razgovoru navodno je Draškovićev još neizišli roman u kojemu se divi kralju Aleksandru, budući da je navodno od „Jugoslavije htio napraviti balkansku Ameriku“, čime dosadašnja bolesna mašta autora dobiva novu dimenziju laži. Javni interes hrvatskih čitatelja mogli bi biti romani austrijskih, mađarskih, talijanskih i turskih romanopisaca, svi oni dolaze iz zemalja koje su više ili manje prodirale u Hrvatsku. No u suvremeni hrvatski javni prostor prema jugoslavenskome receptu kralja Aleksandra i drugih pripuštaju se uglavnom srbijanski. Draškovićev roman, može se zaključiti iz intervjua, prinos je stotoj obljetnici okupacije na „ovim prostorima“ i zov prema novim.

Optimalan program Vuka Draškovića

Već u uredničkoj opremi izrađenoj prema tehnici proizvodnje zaborava Drašković je u Globusu najavljen kao „političar i pisac koji je najavio hrvatsko – srpski rat“. Povijesno je točno da je Vuk Drašković svojom ratnohuškačkom retorikom potencirao, zazivao i poticao vojnu agresiju Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. On je jedan od ključnih arhitekata srbijanskoga terora „na ovim prostorima“. I to kao pisac u službi velikosrpske ideologije i kao prevrtljivi političar.

Vukov plan

Drašković je 1990. kazao kako sva nesreća u Jugoslaviji potječe od Hrvata. A 1991. dokazao kontinuitet velikosrpske politike kao svoj politički program: „Optimalan program je (…) sjedinjenje svih srpskih zemalja u jednu državu. Jedan optimalan program mora računati i, na primjer, Skadar. (…) Ako je naše do Ogulina, ako je tako zapisano u ‘Načertaniju’, naš ideal će biti da u pogodnim historijskim okolnostima stignemo do Ogulina. (…) Sada je suludo i nezamislivo inzistirati na pripajanju Temišvara Srbiji, ali 1945. godine, da je pobijedio Draža Mihailović, mogli smo ga dobiti” (politički magazin „Srbija“, posebno izdanje, Beograd, 1991.).

Kako vidimo iz navoda Drašković se čvrsto drži velikosrpske osovine Garašanin – Mihailović – Memorandum SANU u kojoj je kralj Aleksandar jedna od važnijih poluosovina. Njegov „optimalni program“ izveden je iz proglasa Draže Mihailovića: „Borit ću se za najuzvišenije ideale koje Srbin može imati: za oslobođenje i ujedinjenje zauvijek svih srpskih zemalja. (…) Gdje god ima srpskih grobova, ono je srpska zemlja“. Upravo će Drašković u osvit raspada Jugoslavije prvi proglasiti kraljevoga četnika Mihailovića „prvim gerilcem Evrope“.

Osim „Načertanija“ u Draškovićev „optimalan program“ spadaju i poruke objavljene u kapitalnim velikosrpskim djelima kao što su „Srpska Krajina – Srbi u našim sjevero-zapadnim pokrajinama“ (Zagreb, 1939.), „Homogena Srbija“ (1941.) Stevana Moljevića i „Srbi i srpske zemlje – etnografski problem srpskog naroda“ (1942.) Milutina Nedića. Izvorište „optimalnoga programa“ zapisano je u uvodu „Načertanija“: „Temelj srpske politike jest da teži sebi priljubiti sve srpske zemlje koje ju okružuju, a ne da se ograničava na svoje sadašnje granice“. Izvorište je napisano, gle čuda, upravo u doba dinastije Karađorđevića, Aleksandrovih pređa.

Komunistički uhljeb i velikosrpski huškač

Vuk Drašković je od 1982. kuštravo-bradati četnik s kravatom, dotad je bio sluga režima i uspješan komunistički uhljeb. Rođen je 1946. u Banatu u partizanskoj obitelji porijeklom iz istočne Hercegovine, koja je zauzela kuću protjeranih Nijemaca. Kako je u Banatu trebalo na zemlji raditi, obitelj se vratila odakle je i došla, živeći od „tekovina naše revolucije“. Otac mu je bio kapetan JNA, koji mu je kao nadnevak rođenja upisao „29. novembra“ (Dan pokojne republike, točan nadnevak rođenja maloga Vuka ostao je nepoznatim baš kao i Josipa Broza). Po završetku pravnoga fakulteta 1968. odmah je postao režimskim čovjekom zaposlenim u TANJUG-u u kojemu radi do 1977. Posljednje dvije godine u TANJUG-u radi kao dopisnik iz Lusake. Vraćen je doma u „tvrđavu samoupravnoga socijalizma i nesvrstanosti“ kad je u svijet poslao lažnu informaciju da je Rodezija napala Mozambik.

Od 1977. do 1980. šef je informativne službe Sindikata Jugoslavije. U književne vode velikosrpske propagande, po nalogu ili osobnom izboru odmah po smrti Maršala Jugoslavije ulazi romanom „Nož“ (1982.). Ulazi potom i u praktičnu (velikosrpsku) politiku. Osnivač je SNO-a, pa odmah i SPO-a. Zalaže se za veliku Srbiju ostvarenu mirnodopskim putem tako što je srbijanske dragovoljce slao na ratišta. Fingira opoziciju Miloševiću, svojemu nedostižnom uzoru, da bi 1994. s njime ušao u savez koji iduće godine raskida, stvarajući privid srbijanske demokracije. Godine 1997. na Ravnoj Gori poziva na zauzimanje Knina i nudi sebe na čelu tenkovske kolone. Temeljem retorike takvoga predizborja postaje 1998. potpredsjednikom srbijanske vlade, ali je 1999. smijenjen. Godine 2004. postao je ministrom vanjskih poslova Srbije i Crne Gore.

Njegov politički put režimskoga aparatčika oslikava ga kao klasičnoga konvertita i živoga dokaza kako je mali korak od okorjeloga komunista do zadrtoga četnika. Njegov pak roman „Nož“ odaje autora posve uronjenoga u proizvodnju svekolike srpske ugroženosti u susjednim „zemljama“, koje zbog toga treba „osloboditi“ od muslimana i Hrvata, te potom „prisajediniti“, dakle, okupirati. Drašković je bio i komunist i antikomunist. Bio je borac za mir, a istodobno je postrojavao četničke dragovoljačke horde. Bio je protumiloševićevac, ali je izjavljivao – „Milošević je borac za mir“. Sredinom prošloga desetljeća (2006.) glumio je proeuropskoga političara s glavnom zadaćom sprječavanja ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

Ujedinjenje: Od Makedonije do srpske luke Rijeka

Drašković je jedna od ključnih srbijanskih figura odgovornih za psihološku pripravu Srba za agresije na susjedne države i narode. Tijekom pripreme za vojnu agresiju prvi je, prije vjenčanoga kuma Vojislava Šešelja, izdiktirao zapadnu granicu Srbije na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag. Gradeći svoj „optimalni program“ počeo je, dakako, od ustaša, koji su sinonim za Hrvate. Potom je Jasenovac proglasio najvećim srpskim podzemnim gradom. Jedini spas od ustaša i Jasenovca vidio je u velikoj Srbiji. Ako nema Jugoslavije (koju je u njegovim interpretacijama jednom razbio „hrvatski secesionizam“, drugi put „Milošević“), govorio je, jedina alternativa je velika Srbija. Zbog toga je najavljivao „sjedinjenje svih srpskih zemalja“, počevši od Makedonije sve „do stare srpske luke Rijeke“. Taj ga plan intimno i praktično povezuje s kraljem Aleksandrom.

Po okupaciji Knina izjavljuje kako „priče o Kninu kao nekakvom povijesnom hrvatskom gradu ne vrijede ništa jer odlaskom Knina Hrvatska ni u kulturnom ni u duhovnom pogledu neće biti oštećena“, što se podudara s najnovijom Vučićevom „istorijskom“ bljuvotinom o tome da se nikad prije Oluje u Kninu nije vijorio hrvatski stijeg.

Kao srbijansko laprdalo dojadio je i Miloševiću. Dva puta ga je uhitio. Jednom ga i temeljito prebio. U unutarnjim srbijanskim previranjima dvaput je preživio atentat. Unatoč tomu, kao velikosrbin „s dna kace“, Miloševića pred međunarodnom zajednicom pokušava oprati od odgovornosti. Agresija („rat“, kako kaže Vuk i Globus) nije sporna, sporan je srbijanski vojni poraz. Cilj je jasan, treba sprati odgovornost sa Srba i Srbije, pa kaže: „Na Srbe neće pasti prokletstvo da smo izazvali sukobe, ali ne smije pasti ni historijska sramota da smo fašizam dočekali na koljenima“. Ova je izjava ugrađena u ciljeve Memoranduma II., prema kojemu se ravna i znatan dio hrvatske političke i medijske glavne struje. Zbog toga se u Hrvatskoj blokiraju istraživanja srbijanskih zločina a potenciraju nastojanja oko „zajedničke krivnje za rat“ za koji je kriv „konglomerat loših politika“ (Ivo Josipović).

Čime je Aleksandar nadahnuo Draškovića

KarađrođevićTaj i takav Drašković napisao je, dakle, novi roman o kojemu u Globusu zbori veličajući kralja Aleksandra Karađorđevića kao „najveću ličnost u povijesti Srba“ (a sv. Sava?), koji je od Jugoslavije htio napraviti „balkansku Ameriku“ (ludilo!), koji bi – da nije ubijen 1934., Hrvatima iste godine dao „Banovinu Hrvatsku“ (malo morgen), koji je shvatio da je pogriješio s politikom integralnoga jugoslavenstva (konstrukcija), koji za ratni cilj nije htio prihvatiti proglašenje velike Srbije već ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničku državu (ujedinjenje je okupacija „ovih prostora“), kojemu je Wilson čestitao na stvaranju Jugoslavije uz želju da mora stvoriti Jugoslovene (bolesna mašta), koji je navodno bio očajan zbog ubojstva Hrvata u beogradskoj skupštini 1928. (kaj god) i tako dalje zavodi Drašković.

U nečemu se slažem se s njime: „Komunistička Jugoslavija bila je samo replika, dok je original bila Aleksandrova Jugoslavija iz 1918.“. Obje su bile totalitarne, nedvojbeno protuhrvatske i obje su propale s neriješenim „nacionalnim pitanjem“, tvrdeći da su ga riješile. Ali se ne slažem da je Aleksandru na okupaciji čestitao Wilson, budući da je srpsko „prisajedinjenje“ Vojvodine, Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1918. bilo u potpunoj suprotnosti s Wilsonovih 14 točaka i naputkom o pravu naroda na samoodređenje. A da je Wilson tražio od Aleksandra da stvori nepostojeće „Jugoslovene“ spada u list Vrač Pogađač u koji se pretvorio Globus gradeći put afirmacije Draškovićevim fantazmagorijama.

Karađorđevići od Načertanija do Marseillesa

Za vrijeme dinastije Karađorđevića, dobro je podsjetiti se, izrađen je ekspanzionistički program Srbije, „Načertanije“ Ilija Garašanina. Karađorđevići su na temelju njega godine 1848. poduprli srpsku pobunu u južnoj Ugarskoj. Aleksandar Karađorđević (1888. – 1934.) ishodivši odreknuće starijega brata proglašen je 1909. prijestolonasljednikom, a 1914. regentom. Izlazak Rusije iz rata iskoristio je za pridobivanje crnogorske Narodne skupštine da zbaci njegova djeda, kralja Nikolu I., i donese odluku o pripojenju Srbiji 26. studenoga 1918.

Kad je postao „najveća ličnost u povijesti Srba“? Ne uvaživši zahtjeve hrvatskih gusaka u beogradskoj magli, 1. prosinca 1918. proglasio je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca nametnuvši dinastiju i sebe prije odluke Ustavotvorne skupštine. Dvije i pol godine vladao je Kraljevstvom bez ustava. Vidovdanskim ustavom (1921.) uzeo je ovlasti raspisivanja izbora, sazivanja i raspuštanja Narodne skupštine, predlagana i odbijanja zakona, bio je i zapovjednikom vojske. Na njegov zahtjev do 1929. odstupila je 21 od 23 vlade. Sve su to bili nadahnjujući elementi romanopiscu Vuku Draškoviću za veličanje Aleksandra i „balkanske Amerike“.

Aleksandar je Kraljevstvo („balkansku Ameriku“) shvaćao kao proširenu srpsku nacionalnu državu, stoga je odbijao uglavnom hrvatske prijedloge o federalizaciji vodeći represivnu i centralističku unutarnju politiku. Nikad nije dokraja razriješena njegova uloga u pripremi atentata na hrvatske zastupnike u beogradskoj Narodnoj skupštini (1928.), atentat je nedvojbeno bio izraz volje i politike kralja. Poslije atentata ponudio je Hrvatima „miran razlaz“ tzv. amputacijskim planom prema kojemu bi Hrvati ostali bez velikoga dijela svojega teritorija, a Srbi u granicama željkovane velike Srbije. Kad mu amputacija prema karti velike Srbije nije prošla, ukinuo je ustav i građanska prava, praktično je 6. siječnja 1929. izveo državni udar uvevši diktaturu, postavši zakonodavnom i izvršnom vlašću, dok se sudbena obavljala prema izvanrednim zakonima.

Aleksandrov diktatorski poredak oslanjao se na srbijanske generale, žandare, vojsku i glomazan korumpirani i srbizirani državni aparat. Zabranjivao je nacionalna imena i simbole. Izmislio je jugoslavensku naciju – koju Drašković pripisuje želji SAD-a. Aleksandar je 3. listopada 1929. državu preimenovao u Kraljevinu Jugoslaviju, razdijelivši je teritorijalno na devet banovina. One su krojene diktatorskim škarama prema velikosrpskim ciljevima. U šest banovina osigurana je srpska većina. U vanjskoj politici iznimno je štetio hrvatskim interesima. Rijeku je, primjerice, Rimskim ugovorima 1924. prepustio Italiji. Hrvatsku, srednjoeuropsku i mediteransku, dodatno je balkanizirao 1934. sklapanjem Balkanskoga pakta (Jugoslavija, Rumunjska, Turska i Grčka).

Ubijen je 9. listopada 1934. u Marseilleu u atentatu hrvatskih i makedonskih nacionalnih snaga za oslobođenje od velikosrpske diktature. Prethodno je početkom godine ustrojio Namjesništvo (knez Pavle, senator Stanković i ban Perović), koje bi trebalo vladati državom u slučaju njegove smrti. Riječ je, dakle, o klasičnom diktatoru velikosrpskoga opsega.

Drašković „ovim prostorima“ nudi povratak na jugoslavenstvo

Jugoslavenska politička opcija, lijeva i desna, kao i velikosrpska, naziva kralja Aleksandra Karađorđevića – „Ujediniteljem“. To ujediniteljstvo s „prisajedinjenjem“ (okupacijom), izgleda da je i ključan motiv kojim se rukovodio Drašković pišući roman o Aleksandru. Procijenio je, naime, da se prema budućim „prisajedinjenjima“ u ovom trenutku ne može ići s pozicija „prvoga gerilca Europe“, četnika Draže Mihailovića, već zaobilazno preko jugoslavenskoga gudala za kojim hrvatske guske odlično gegaju. Stoga je njegov roman o kralju Aleksandru u Hrvatskoj prvenstveno namijenjen kao duhovna hrana jugoslavenskoj ljevici i desnici. Bude li polučio praktičan uspjeh, sljedeći će roman biti replika „Noža“.

Drugoga razloga od nove jugoslavenizacije za hrvatsku afirmaciju autora i djela – jednostavno nema. Drašković se kao pisac, naime, već dokazao kao literarno impotentan i velikosrpski praktičan. Sve ostalo vezano uz lik i djelo, pa i njegove povijesne interpretacije izrečene u intervju predstavljaju čistu laprdienciju okorjeloga četnika željnoga vlasti ili barem javne promocije, kako bi „na ovim prostorima“ nesmetano sijao svoje više puta propale teze, prvenstveno onu ultimativnu – jugoslavenska zajednica ili velika Srbija. Novim romanom hrvatskim guskama nudi povratak na „jugoslavenstvo“.

Unatoč svemu Globus je Draškovića i roman koji još nije izišao niti mu je poznat naslov, prikazao u najboljem svjetlu. Roman je i prije izlaska, piše Globus, „izazvao golem interes beogradske, ali i mnogo šire javnosti“ (slijedi i nominacija za Nobelovu nagradu?), pa se pretpostavlja „da bi iz niza razloga mogao biti vrlo zanimljiv i hrvatskim čitateljima“ (kriva pretpostavka). Ako ni zbog čega onda zato jer je „Drašković na njemu radio desetak godina, uz ostalo kao pravi povijesni istraživač, pročitavši i analiziravši nekoliko stotina dokumenata (i srpskih i inozemnih) od koji su mnogi sve dosad bili posve nepoznati javnosti“. Čisti oglas, reklama, propaganda i nametanje. K tomu prikazan je kao proeuropski orijentiran političar, premda je jedan od ključnih rehabilitatora četništva, desne ruke i ondašnjega „civilnoga društva“ dinastije Karađorđević.

Drugi četnik koji je u Hrvatskoj 2018. dobio titulu „europski“

Drašković je svoju sklonost povijesnim istraživanjima i dokumentaristici odlično predstavio u romanu „Nož“. U njemu je unatoč povijesnim vrelima dosljedno zamijenio krvnike i žrtve. Pokazao se kao krivotvoritelj, falsifikator, lažljivac, osoba s bolesnim fiksacijama. Njegova se „dokumentaristika“ temelji na kombiniranju laži, fikcija i poluistina, te na „činjenicama“ na razini „rekla-kazala“. „Nož“ je tipičan primjer literature autora koji širi mržnju i rasizam prema drugim narodima. I njegova kasnija „literatura“ („Molitva prva“, „Molitva druga“…) služi za buđenje i aktivaciju najnižih strasti koje su svoj vrhunac doživjele u srbijanskim agresijama tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća u brojnim masakriranjima, iživljavanjima nad mrtvim i živim ljudima. Svoju sklonost proučavanju dokumenata Drašković je dokazao i kad je pisao o Stepincu na temelju krivotvorenih pisama.

Ponovno afirmiranje Vuka Draškovića u Hrvatsku izraz je snage, bezobraštine i bezobzirnosti ovdašnjega jugoslavenstva. Globus piše kako je „Drašković i danas (je) politički aktivan… vrlo značajan čimbenik na javnoj i političkoj sceni u Srbiji… još od 2012. podržava – na svim izborima – političku opciju aktualnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića“. Kako je ove 2018. godine četnik Vučić u Hrvatskoj proglašen „europskim Vučićem“, izgleda da je Globus dobio zadaću proglasiti četnika Vuka Draškovića – „europskim Draškovićem“. Takvo što je moguće provesti samo u nehrvatskoj Hrvatskoj. Stoga je usred Zagreba realno očekivati i svečano predstavljanje novoga romana „europskoga Draškovića“, partnera „europskoga Vučića“ čiji je „poslanik“ u Hrvatskoj, stanoviti Pupovac, ključan faktor „političke stabilnosti“ vlade Andreja Plenkovića. Roman bi uz Pupovca mogla predstaviti ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek, nitko se takvome scenariju ne bi iznenadio. I Drašković, naime, drži – „cijeli Balkan bit će strateško dvorište Zapada“, znajući pritom da je službena Hrvatska već pristala na zapadnobalkansko pozicioniranje, što je (protuustavan!) preduvjet njezine nove jugoslavenizacije u bilo kom obliku. Otud insistiranje na kralju Aleksandru, ujedinitelju!

Globusovo šminkanje četnika Vuka Draškovića proteza je velikosrpske agresije, provođenje Memoranduma II., novo nametanje „duše i mozga Beograda“ i turbofolk obilježavanje stoljeća srbijanskoga terora u Hrvatskoj (1918. – 2018.). Terora koji se provodio i jugoslavenskom i velikosrbijanskom retorikom, „literaturom“, teorijom i praksom. Obje pozicije potrebno je radikalno poraziti, ako Hrvatska hoće opstati.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Sama činjenica da se Komšić kandidirao kao predstavnik hrvatskog naroda bošnjački je zločin nad Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

Probija uši i unosi ratni strah šutnja Svjetske zajednice na bošnjačko frontovsku, Izetbegovićevo- Komšićevu prijetnju ratom i uništenja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Predizborno vrijeme za listopadske izbore 2018. pokazuje bošnjačku opredjeljenost za nastavak, ili početak novog rata na beha područjima, napose protiv hrvatskog naroda do konačnog njihova istrijebljenja sa bosanskohercegovačkih protora.

Medijska agresija na hrvatski narod ne prestaje sve od zaustavljanja rata u Daytonu, no napose je snažno prijeteča u ovo predizborno vrijeme, koje je obilježeno bošnjačkim planom realiziranjem ratnog cilja muslimanske Armije BiH čiji pripadnik je bio Željko Komšić, današnji ratni huškač i glavni realizator tog budućeg opasnog cilja. Agresiju na hrvatski narod Komšić, kao produžena ruka Izetbegovića i Suljagića, više i ne umotava ni u kakve političke, diplomatske, omote već je direktno izgovara kako bi doprla do svakog Bošnjaka, koji kada sutra poslije izbora krene u najavljeni i pripremljeni rat ne bi mogao, i ne bi smio reči, nisam spreman i nisam znao.

Kao vojnik zločinačke muslimanske Armije, a kako bi zadržao ljiljan oko vrata, taj prvi bošnjački kandidat za člana beha Predsjedništva, Komšić se prihvatio zadatka nastavka agresije na hrvatski narod, budući da u tome ima ratno iskustvo, iste one kakvu je provodio u vrijeme muslimanske agresije na Hrvate tijekom građansko vjerskog beha rata za teritotij.

Nikada od završetka beha sukoba predizborno vrijeme nije bilo tako otvoreno ratno, prijeteče Hrvatima kao što je ovo pred listopadske izbore 2018. Komšić predsjednik jednog ogranka bošnjačke Stranke Demokratske Acije, koji se krije pod imenom Demokratski front, svu svoju predizbornu retoriku, znanje i umiječe, usmjerava protiv Hrvata, njihova prava, njihove suverenosti i njihovog biološkog nestanka na beha područjima.

Toliko otvoreno udara da ovu izbornu kampanju čini pripremom za rat, u kojoj je čak i Svjetsku zajednicu ušutkao i stjerao u mišju rupu. Sada kada ga je Izetbegović naoružao za ono „nedaj Bože” a to je nedaj pravo Hrvatima i rasčisti jednom zauvijek sa njima, Komšić priprema muslimane Bošnjake da se prihvate tog oružja, krenu za njim, i počnu ga koristiti za ono za što je proizvedeno i namijenjeno.

Rast vojne industrije u bošnjačkoj Bosni i Hercegovini danas je viši od svih drugi privrednih grana, i to je dovoljno ohrabrenje Komšiću da isilovski zaprijeti svim nemuslimanima u Bosni i Hercegovini, posebno hrvatskom narodu. Zbog toga su svi njegovi predizborni skupovi po kojima ga prate, prepričavaju oni Hrvati koji se zamaskirani nađu na njima, mudžahedini, vehabije, isilovci dugi brada i kratkih hlaća, njegovi nekadašnji suborci iz redova terorističke Armije Bosne i Hercegovine, obilježeni jedino ratnim prijetnjama hrvatskom narodu. Nigdje ni riječi o ekonomiji, pomirenju, suživotu, toleranciji.

I što je Svjetska zajednica šutljivija i prepadnutija pred tom najavom etničko vjerskog rata, Komšić i oni koji ga prate, kao i oni koji su ga poslali na izvršenje tog zločinačkog zadatka su glasniji, ratobojniji, i spremniji na posao kojeg planiraju poslije 7. listopada 2018 . u naveliko zelenoj i turciziranoj Bosni i Hercegovini. Svaki, ama baš svaki njegov skup obilježen je govorom i patološkom mržnjom prema Hrvatima. Zbog toga je ovo predizborno vrijeme, Komšićevo ratno vrijeme, i nije teško zamisliti kako se ponašao prema hrvatskim žrtvama u vrijeme kad je armija kojoj je pripadao etnički i vjerski čistila hrvatske prostore.

To je toliko nabijeno mržnjom, prijetnjama, da svi njegovi predizborni skupovi izgledaju isti, bez obzira gdje ih održavao, jer bez obzira na mjesto publika je ista, pripadnici muslimanske ABiH, vehabije, mudžahedini, arapi, isilovci.

Komšić više i ne krije svoje, i onih koji ga opremili i poslali na zadatak, zločinačke namjere prema hrvatskom narodu, i one su iste kao što su bile i njegovog vrhovnog vojnog zapovjednika Alije Izetbegovića, muslimanska unitarno centralističko zelena Bosna i Hercegovina, kao što je danas njegovo Sarajevo.

Sama činjenica da se Komšić kandidirao kao predstavnik hrvatskog naroda bošnjački je zločin nad hrvatskim narodom, jer kandidatura vojnika protivničke vojske koji se u ratu borio protiv Hrvata je moguća samo u ovako ustrojeno nemogućoj Bosni i Hercegovini. I umjesto da taj zločin odmah u najavi zaustavi Svjetska zajednica je šutjela i šuti, zbog toga što je na muslimanskoj strani i što joj i nije do mira u toj „krčmi pogašenih svjetla”, spomeniku turskog danka u krvi kojeg čuvaju i na sve moguće načine vraćaju na te prostore Komšić i njegove muslimanske komšije.

Komšićeva ratna retorika je kontinuitet muslimanske politike čistog nacionalnog i vjerskog teritorija kakav je u svim islamskim zemljama svijeta. Na putu do tog cilja ratnik muslimanske Armije namjerava, ako bude izabran u Predsjedništvo, a bit će budući da iza njega stoji cijeli bošnjački narod i vjerske vođe, ukinuti konstitutivnost Hrvata, što bi bio veliki korak ka islamskoj Bosni i Hercegovini.

Plaće taj muslimanski vojnik što beha Hrvate ne može dekonstitutivizirati samo jedan bošnjački član, jer on je kaže Komšić manjina u beha Predsjedništva, i eto zato se kandidira kako bi Bošnjaci bili u večini i tako donosili sve odluke ne obaziruči se na druge beha narode. Njima ionako, prijeti muslimanski vojnik , treba ukinuti suverenost i konstitutivnost, jer samo tako Bosna i Hercegovina može biti čisti muslimanski entitet u Europi.

Ukinuti konstitutivnost Hrvatima direktan je Komšićev poziv Bošnjacima na rat protiv njih. Zna taj Komšić kao prvi bošnjački kandidat za tročlano nacionalno beha Predsjedništva da se ta izborena sloboda Hrvata ne može ničim drugim dokinuti, osim nastavkom rata i njihovim progonom iz Bosne i Hercegovine, i stoga je sve svoje snage, i onih koji su ga kandidirali, usmjerio u tom pravcu.

Komšićeve ratne prijetnje hrvatskom narodu nastavak je onog udruženog muslimanskog pothvata što ga radio u ratu, u muslimanskoj agresiji na Hrvate, i etnička čiščenja koja su proveli svugdje kamo je prošla Komšićeva zločinačka ABiH, napose kroz prostore Središnje Bosne. Stoga je posebno ratoboran i pun mržnje prema hrvatskom narodu u mjestima Središnje Bosne, koji su preživjeli vrijeme genocida i konfesiocida Komšićeve armije.

Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari