Pratite nas

Kolumne

Duguje li nam Marin Čilić nešto?

Objavljeno

na

Ne smijemo od Marina Čilića očekivati da nam svojim pobjedama vrati pobjednički duh koji gubimo svakoga dana. Ne smijemo ni od koga. Trebaju nam pobjednici kao kruh, ali on nam je već kao i njegovi prethodnici puno više vratio, nego smo mu dali. Veliki je dar to što nam svojim pobjedama omogućuje barem na nekoliko sati biti – jedan narod.

CilicNishikori 2Hrvatska je po mnogočemu paradoksalna zemlja. Do tog zaključka svaki puta dođem kada hrvatski sportaši nastupaju na velikim natjecanjima, a hvala Bogu, to je često. Postoji li bolji način za opipati puls nacije, ali i dobiti solidan uzorak za temeljitu psihološku analizu jednog društva od reakcija Hrvata na društvenim mrežama, u ovom primjeru primarno mislim na najrasprostranjeniju od njih – Facebook. Spektar je dakako širi.

Naime, danas je nedjelja. Sedmi je rujan i počinje još jedan poseban, ili kako volimo reći – povjesni dan. Počinje i iščekivanje, gomilanje tenzija, gledanje na sat. Čeka se Marin Čilić. Čeka li se Marin Čilić ili u biti čekamo nešto drugo? Jer, koliku god euforiju može izazvati osvajanje jednog od četiri najveća svjetska teniska turnira dečka iz Međugorja, jednaku razinu ogorčenja i palanke projicirat će potencijalni neuspjeh u finalu. S druge strane je ipak «mali» i «kukavni brzonogi» Nishikori. Njega će Marin pregazit. Zašto uopće igraju? Šampanjac čeka spreman u ledu. Ispisuju se transparenti dobrodošlice, organiziraju prijevozi, tiskaju majice. Lajka se, šera se, društvene mreže vrve izlijevima ljubavi i afilijacije. I sve bi to bilo prihvatljivo kada bih bolovao od specifične vrste amnezije i nezahvalnosti kakva krasi etnik kojem pripadam.

Naravno da sam sretan zbog Marina, zbog Hrvata u Domovini i diljem planete. Ranjena hrvatska duša, pregažena, popišana i ponižena danas je svedena na to da sve svoje emotivne pobude nastoji utažiti kroz sport. Trenutno nemamo drugog izbora.

Navest ću nekoliko primjera zašto je to tako osjećajući uzaludnost svojih nastojanja kakvu obično osjećam kada se tijekom svakidašnjih razgovora dotaknemo teških tema. A teške teme su dakako politika, međunarodna ili unutarnja svejedno je, iako je kudikamo ležernije komentirati konflikt Ukrajine tj. Zapada i Rusije ili divlje eskapade pripadnika radikalnih islamističkih frakcija po Iraku. Društveno je prihvatljivije, štoviše to je dužnost jednog prosječnog intelektualca, da ima stav o tim pitanjima. O Hrvatskoj se s druge strane sve zna.

Mantre su do te mjere ukorijenjene da je teško vjerovati kako je moguće iščupat korijenje. Političari su loši, naravno, svi, jer mi ih sve ponaosob poznajemo pa znamo kakvi su.

Prva dva desetljeća i kusur samostalnosti zemlja je opljačkana što nije daleko od istine, ali pitanje je u koga upiremo prstom. Zapeli smo u slijepoj ulici i ne pada nam na pamet da se okrenemo unatrag. Odgovori leže iza nas. Oni su u protoku vremena, razbacani na sve strane, ali svejedno vidljivi do te mjere da se može rekonstruirati naša prošlost. Netko će reći, tj. mnogi će reći kako je to naivan stav, moguće, a s druge strane i najrealniji.

Tko je mjerodavan dati stav? O mjerodavnosti i slobodi govora nešto kasnije.

recesijaNakon politike tu je i tema domaćeg gospodarstva čiji se epohalni neuspjesi prihvaćaju nevjerojatno lako. Informacija da je BDP u padu jedanaesti kvartal zaredom kružila je medijskim prostorom. Više ne kruži. Lansirana je, ako se ne varam, u proteklih tjedan dana. To me navodi na sljedeće u nizu, netko će reći – retoričkih i filozofskih pitanja. Kako je moguće da o npr. porazu Hrvatske nogometne reprezentacije na Mundijalu i danas možete čuti analize, da će se o Jasminu Repeši, izborniku košarkaške reprezentacije raditi analize danima, a tako kapitalni i pogubni podaci i informacije poput skorog kolapsa gospodarstva nestaju iz cirkulacije u rekordnom roku. Zašto se pjenimo i tražimo glavu na panju jednog izbornika i pokazujemo nevjerojatnu količinu nerealnih očekivanja kada je sport u pitanju, a ne pada nam na pamet ustati i zatražiti promjenu zbog društva u kojem živimo, kojem pripadamo i unutar čijih okvira će, ako dotad opstanu, živjeti i ostvarivati se buduća pokoljenja? Postavimo stvari na sljedeći način. U stanju smo godinama trošiti energiju na nerealna očekivanja prema nogometnoj reprezentaciji, a takvu energiju nemamo recimo kada je u pitanju problematika razminiranja vlastite zemlje. Baš nas briga, znamo da se nekakva skupinica fanatika puževim tempom i debelo potplaćena hvata u koštac s minama diljem Hrvatske. Prognoze su da smo ovim tempom do 2030. čisti. Izvrsno, ne vidim tu ništa sporno. Često se pitam kako će i na koji način ljudi za sto godina okarakterizirati ovo razdoblje ljudske povijesti. Doba paradoksa? Doba umornih? Koliko još dugo možemo svi skupa okretati obraz?

Mene je često sram. Ne zbog toga u kakvom je stanju Hrvatska trenutno već u kakvom smo stanju kao narod, posebno moja generacija. Proklinjati sudbinu ili nešto učiniti? Mi smo Hrvatska, njezina slika i prilika. Tako jednostavna, a opet daleka istina.

ivica&janica2Vratimo se u domenu sporta i napravimo kratku analizu sportskih dostignuća hrvatskih sportaša od samostalnosti. Sigurno je da nisam u stanju sve nabrojati, no pokušat ću zahvatiti većinu. Prvo mi pada na pamet finale OI u Barceloni i srebro hrvatskih košarkaša predvođenih Draženom, Tonijem, Dinom, Tabakom. Potom Goran Ivanišević, od medalja na istim Olimpijskim igrama preko ratnog finala Wimbledona s Agassijem, pa preko dvadesetak osvojenih turnira, stotine dobivenih mečeva i zvjezdane karijere do 9.7.2001. kada sam kao dvanaestogodišnji balavac klečeći plakao pred televizorom. Kako zaboraviti Atlantu?

Zlato rukometaša izboreno u finalnoj utakmici pred tridesetak tisuća gledatelja protiv čuvene i mitske Švedske, prerano preminulog i zaboravljenog Iztoka Puca kako s jednom nogom melje Francuze u polufinalu ili srebrnih vaterpolista. Europskog prvenstva u nogometu održanog u Engleskoj na koje smo se plasirali uvjerljivo marširajući kroz grupu gazeći Talijane pod paskom velikoga Tomislava Ivića čije ime i danas budi respekt širom nogometne Europe. Četvrtfinala u Teatru snova, a prije toga trojke u mreži, tada aktualnih europskih prvaka Danaca uz Šukerov legendarni lob preko budućeg spasitelja Schmeichaela i bijega Gorana Vlaovića protiv Turske. Bronce 98-e iz Francuske. Nije potreban detaljniji opis. Badelovih finala rukometne Lige prvaka u neponovljivoj i ponosnoj «Ledenoj». Nogometnih klupskih natjecanja hrvatskih klubova, Hajduk 1994. i Croatia u dva navrata krajem stoljeća kada je srušen Ajax u Amsterdamu i otkinut bod u Manchesteru. Potom buđenje obitelji Kostelić, nepobjedive Janice, a nedugo zatim i Ivice Kostelića kojega se danas često tjera u mirovinu kroz komentare na društvenim mrežama. Proglašava ga se «pizdom» jer eto, uzeo je samo srebro na Olimpijadi.

ivanisevicbarcelona1992Blanka Vlašić, preskočio sam Ivu Majoli i Roland Garros 1997. godine. Počinjem se gubiti. Svjetsko 2002., Europsko 2004., Svjetsko 2006., Europsko 2008., Europsko 2012., Svjetsko 2014. i otvaranje prvenstva pred nekoliko milijardi ljudi odmjeravajući snage s Brazilom u našim specifičnim šahiranim dresovima. Zoran Primorac, Cro Cop, veslači, Tamara Boroš, Podravka Vegeta, Jug Dubrovnik, Željko Mavrović i Lennox Lewis – sedma i osma runda, Toni Kukoč i tri NBA prstena prvaka uz bok Jordana, Pippena i Rodmana. Giovanni Cernogoraz, Filip Ude, Duje Draganja, Zaninovićke, Beara, Vukas, Skoblar, Zambata, Dinamo 1967. jer ih baš želim spomenuti, Nikolaj Pešalov, rukometaši bezbroj puta, naši internacionalci sportaši u najvećim svjetskim klubovima, hokej u zadnje vrijeme, rukometašice, Sandra Perković, Ana Šimić, Veljko Rogošić, Zvonimir Boban, ATP Umag, ATP Zagreb Indoors, Snow Queen Trophy Sljeme, Barbara Jelić, Branko Zorko, Siniša Ergotić, Ivan Dodig i Marin Čilić, Mario Ančić, Miho Bošković, vaterpolisti 2012., rukometaši 2004., Ivan Ljubičić… je li dovoljno? Dario Šarić, Bojan Bogdanović, Snježana Pejčić, hrvatski bob četverac, Jakov Fak, Borna Ćorić, Donna Vekić, Ana Konjuh, HNK Rijeka, RNK Split, Davis Cup 2005, Ivano Balić, kajakaši kanuisti na divljim vodama, maratonka Lisa Nemec, Cibona, Split, Zadar, najveći Krešimir Ćosić, Mirko Novosel, domaćinstva rukometnih prvenstava, Arena Zagreb, Spaladium, buduća Kantrida, Poljud, Aldo Drosina, HAVK Mladost – najtrofejniji klub u povijesti vaterpola, Hanžekovićev Memorijal, derutni, ali legendarni Maksimir, 3:2 na Wembleyu, 3:0 u Lyonu, hrvatska himna u Berlinu, Sportske igre mladih, naši paraolimpijci, RK Metković, Niko Pulić, Grobničko trkalište, stadion u Dugopolju, mlade reprezentacije u svakom sportu, Pepo Puch (konjaništvo), obitelj Peregrin – majstori samostrela, Tan Rui – Wu, Dontaye Draper, Eduardo da Silva, Luka Modrić, Mario Mandžukić, Raketa, David Diehl, HŠK Zrinjski Mostar, Široki Brijeg – košarka i nogomet, Salt Lake City 2002….

sportasi1To je samo po sjećanju. Kada bi netko sa strane pročitao sve ovo, a pogotovo čitavu listu pritom znajući koliko se planski ulagalo u sport općenito, Hrvatska bi bila proglašena svjetskim sportskim čudom. U čemu smo još toliko uspješni? Odakle nam pravo da tako revolveraški pucamo po našim sportašima? Da ih križamo, psujemo, omalovažavamo i da toliko ne cijenimo sve što su nam dali. Krijepili su nam dušu desetljećima, krijepe ju svaki dan. Svoj krvavi trud i odricanje pretvaraju u našu satisfakciju i radost, a opet, toliko brzo zaboravljamo i hoćemo još, nezasitni što je naša relativno mlada i potencijalna košarkaška vrsta ispala u osmini finala svjetskog prvenstva od aktualnog europskog prvaka Francuske dajući sve od sebe. Zanimljivo da na istom prvenstvu nisu participirali Rusija i Italija. Je li potrebno i je li uopće moguće uspoređivati sport u Rusiji i Hrvatskoj? Lako je razumijeti navijački zanos, ali Hrvati nemaju kriterija. Marin Čilić je trenutno Bog, za mjesec dana može postati najgaženija osoba u zemlji. Sve bi to bilo prihvatljivo kada bi toliko velike standarde i očekivanja postavljali svaki dan ispred sebe, ispred odgovornih ljudi o čijim odlukama ovise naše svakodnevice, kako sada tako i u budućnosti. To je paradoks. To je hrvatska, ne šutnja, jer smo itekako lajavi, nego kolektivna amnezija i nezahvalnost. Prošlo ljeto, malo tko je znao da počinje Eurobasket u Sloveniji, važan turnir za naše momke, pokazat će se prekretnicom. Danas su svi razočarani jer smo očekivali polufinale svjetskog. To je Hrvatska, jučer, danas i bojim se sutra. Zašto se bojim?

Bojim se jer se svako malo pitam hoću li etape svoga života u Hrvatskoj i razvoja Hrvatske pratiti uglavnom kroz sportske uspjehe ili ću se za pedeset godina prisjećati dana kada je broj nezaposlenih pao ispod npr. 100 000, kada je natalitet bio veći od mortaliteta, kada je HRT svečano objavio vijest u udarnom dnevniku da hrvatski zračni prostor čuva eskadrila od npr. 16 vrhunskih borbenih aviona za razliku od jednog i pol danas, kada sam prvi puta doveo svoje dijete na prekrasni nacionalni stadion u Maksimiru kao što je moj otac mene odveo na prvu utakmicu kada mi je bilo pet godina. Dvadeset godina kasnije još se sjećam trenutka kada sam prvi puta uživo vidio pune tribine u šahiranim dresovima i kričavo zeleni travnjak Maksimira. Meni su te uspomene gorivo za dalje. Motivacija da u vremenu i prostoru u kojem živim budem produktivan. Da smeće bacim u kantu, da više nikada ne pljunem na pod svoje Domovine što sam znao činiti, da pomažem svima oko sebe. Mjenjajući sebe mijenjati ljude oko sebe. To je jedini način.

Društvenu promjenu u teoriji je moguće izvesti na dva načina: nasilnim putem ili postepeno na miran ili legalan način. Da sutra dobijem čvrste dokaze kako je nasilan put garancija uspjeha i boljitka Hrvatske, pošao bih tim putem. Ipak, to je neizvedivo. Neizvedivo jer je nemoguća misija pronaći dovoljan broj fanatika koji su spremni uložiti sebe pa i svoj život za nešto sveto, nešto veće od njih samih. Vrijeme takvih revolucija je prošlost. To smo mogli nazad dvadeset godina i to smo učinili. Čudom Božje dobrote, mudrim vodstvom  i junaštvom svojih sinova osigurana je mogućnost. Osigurani su uvjeti da se Hrvatska mijenja na miran i pošten način. Danas, kada imamo ne pravo, već obvezu da takvo što učinimo, ne izlazimo na izbore. Zastave ne ističemo, već svjedočimo otvorenoj i očiglednoj dekonstrukciji Republike Hrvatske valjda misleći da je to odgovornost nekog drugog. Kockamo se sa slobodom koju imamo, a vrijeme teče. Gorak okus protoka vremena ispiru sportaši i što je okus bljutaviji, mi postajemo nezasitniji jer prag tolerancije je s vremenom postao nedohvatljiv. Tipična ovisnost. Tako razmažena sportska javnost, siguran sam, ne postoji ni u Barceloni, sinonimu za sportske uspjehe i moć.

Iz tog razloga, ali i svih navedenih, već duže vrijeme događa mi se da uz osjećaj sreće i ponosa u kratkom roku osjetim i duboko žaljenje i tugu. Kada sutra završi posljednji set, kada prođu komentari i analize, kada se stiša euforija, neminovan je povratak u stvarnost. Ona je takva da ću brže bolje pogledati u raspored ne bih li našao nekakav sport gdje po mogućnosti participiraju «naši» te na taj način zabilježiti još jedan pozitivan trenutak u budućem vlastitom sjećanju. Tako je lakše. To je domena u kojoj Hrvati postižu uspjehe.

2e938cf18bfbbcfb7425ce5b4e479731_slideshow_bg

Hrvatski narod je u periodu samostalnosti, ne računajući ratne dane, vjerojatno desetak puta napunio velike javne prostore. Dolasci papa, povratak sportaša, oslobađanje generala i? Možemo li se sjetiti još kojeg povoda? Ja ne mogu. Pape će zasigurno još svraćati jer da budem pomalo i banalan, Hrvatska im nije daleko. Sportaši će se vraćati. Generala sve manje imamo. Čisto sumnjam da bi ovakva aktualna vlast mogla zanemariti npr. 200 000 ljudi na trgu, 200 000 nepokolebljivih koji se s trga ne će maknuti dok se ne makne aktualna vlast prije toga. Porazno je što niti sam ne vjerujem da je to trenutno ostvarivo iako sam siguran da bi takav tip angažmana bio dovoljan, ne samo za prouzročiti promjenu katastrofalne vlasti, već za svaki tip promjene u Hrvatskoj. Daleko smo od toga. Danas više nije moderno dići glas. Dovoljno je ući u prosječnu studentsku dvoranu u Hrvatskoj i promatrati predavanje. Svi šute osim profesora. Tu i tamo se javi kakav «nabrijani tip» i usudi se upustiti u polemiku koja to u pravilu nije jer profesori, čast iznimkama, ne vole da itko propitkuje njihove stavove, ipak su oni profesori. Biti ponosan na sebe, voljeti svoje i isticati to – to je nacionalizam. Ako uzmem trobojnicu u ruke vjerojatno ne volim Srbe. Nešto nije u redu sa mnom. U redu je sa sedamanaest godina piti bocu Jack Danielsa u turbo folk klubovima i pretvarat se da si nešto što nisi, bježati od sebe. To je društveno poželjno. Poželjno je gorljivo podržavati Gay parade, simpatizirati Bosnu i negirati Hercegovinu, pljuvati po Tuđmanu, ne znati kada je Dan Državnosti, stavljati brdo selfija na Facebook. Bježati od politike koristeći sveti zaključak: svi su oni isti – lopovi. Nabrojao sam samo neke od mantri i pokazatelja kako Hrvati u pravilu, barem sam ja stekao taj dojam, traže odgovore bježeći od onih koji su im pred nosom.

praljakPosve je normalno postalo znati sve o hollywoodskim glumcima, pjevačima, udaljenim zemljama, alkoholu, drogama, a ne znati u pet do deset minuta suvislo opisati u najkraćim mogućim crtama zbivanja u Domovinskom ratu. Normalno je govoriti da je svako drugo mjesto genijalno, a ne primjećivati kakav je biser Hrvatska. Hrvati su sveznalice. Nogometni treneri, filozofi, povjesničari, u pravilu bez pokrića. Gostujući u emisiji Nedjeljom u 2, general HVO-a Slobodan Praljak izrekao je jednu konstataciju spram agresivnog Aleksandra Stankovića koja mi ne izlazi iz glave.

Citiram: «Pravo da govoriš o nečemu, da daješ sudove o tome, proizlazi iz vremena i truda utrošenog kako bi se ovladalo materijom o kojoj se govori».

Često se sjetim te maksime jednostavno osluškujući ljude oko sebe. Kakva je glupost sloboda govora. U sintagmu  «sloboda govora» hitno treba ugraditi i termin odgovornost. Koliko god volim čuti kvalitetan jazz rijetko kada će me itko čuti da glumim profesionalca  tumačeći ga. Da ne igram i ne pratim košarku čitav život ne bih se upuštao u rasprave o njoj. Koliko nas je takvih? Sjećam se da smo nakon zlata rukometaša na SP u Portugalu 2003. svi najedanput povjerovali da se Hrvati rađaju s rukometnim genima. Od tada je Hrvatska dala tisuće rukometnih stručnjaka koji su svi odreda «trenirali rukomet». Obično je to trenirati pokušaj igranja na tjelesnom uz pregršt neznalica i tehničkih grešaka, ali to je danas očito dovoljno da nas legitimira kao stručne analitičare.

Dok ne sazrijemo kao društvo tražit ćemo satisfakciju kroz sporedne kanale. To je u prvom planu sport. Svoja prirodno velika očekivanja i nerealne projekcije plasirat ćemo prema našim sportašima jer je to posatala mantra, to je prihvatljivo. Do te mjere smo navikli na crnilo u najvažnijim sferama našeg društvenog života, do te mjere smo naviknuti na osjećaj poraza da nam je vrlo teško nositi se s neuspjehom u jednom od rijetkih segmenata gdje smo, s obzirom na uvjete i uloženo, blago rečeno izuzetni – a to je sport. Zato želimo medalju na svjetskom košarkaškom, zato rukometna polufinala uzimamo zdravo za gotovo, zato čekamo europska proljeća, a nakon njih, čekat ćemo ljeta.

Ivan Ljubić & Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Memorandum II: Stoljeće terora je ‘stoleće pobednika’, a poraz u Oluji je ‘pogrom’

Objavljeno

na

Objavio

Pišući o jednoj od dvije posljednje projekcije u službenom programu za 2018. Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer, JuL je u internetskom izdanju od 11. studenoga 2018., dopustio da njegov novinar na zadatku pusti zločestoj mašti na volju i pritom temeljito prešuti film koji govori o srbijanskome zločinu na Ovčari 1991. Svašta je domislio, kao da film o kojemu piše nije gledao. A jest. Nije bez razloga voditelj završne večeri FDF-a na početku svečanosti u Zaprešiću pozdravio sve koji su došli, pa i one koji su došli po zadatku.

To što je svjetski priznati filmski kritičar, zapravo novinar na zadatku s precizno definiranom zadaćom – nadrobio o filmu „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018. – od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca“, spada u anale nikad ukinutoga agitpropa KPJ (radi non-stop od 1937.). Filmski kritičar, koji se uglavnom bavi vanjskopolitičkim temama po jugosfernim medijima, nije, niti je mogao, opovrgnuti nijednu činjenicu iznesenu u dokumentarcu. A, ipak, zadatak etiketiranja filma i redatelja, posredno i FDF-a, trebao je nekako obaviti bez obzira na činjenice, prema onoj znamenitoj akademika SANU – „mene ne zanima istina, ja znam tko je u pravu“ – poznatoga po vanjskopolitičkoj poemi „Ćeraćemo se još“. E, duh toga „ćeranja“ podmazuje se i vreba i danas, no, u Hrvatskoj zabranjena je tema.

Od hrvatske šutnje preko Ovčare do „glavu dolje, ruke na leđa“

Znano je da u jugoslavenskim odnosima koji i danas prekomjerno drmaju Hrvatskom, dopušteno je samo jugomitovima i serbomitovima da ih „ceo svet razume“, a evo sad hrvatskoga dugometražnoga dokumentarca realiziranoga bez kune državnoga proračuna, oslobođenoga od jugolanaca s neoprostivom bezobraštinom – prijevodom na engleski. Što je onda preostalo, a da se zadatak izvrši? Agitacija i propaganda. Etikete i denuncijacija. Bavljenjem onim čega u filmu nema i prešućivanjem osnovne teme filma. Zamutiti vodu.

Tu su se nakladnik i pisac domaće zadaće pokazali odličnim režimlijama režima prenesenoga iz jugokomunizma u hrvatsku demokraciju. Ako mi ne vjerujete, vjerujte vlastitoj zdravoj pameti i pročitajte vrelo na poveznici. Tekst se u cijelosti može razumjeti tek kad se stavi u kontekst balkanske filmske kritike relevantnih kritičara, dva Aleksandra, Vučića i Vulina. Njihove su interpretacije Sedlarova filma očito poslužile kao „savremena“ podloga jutarnjega jadikovanja. Iako su Vučić i Vulin filmske kritike objavili prije negoli je film publika vidjela, JuL više vjeruje beogradskoj kritici negoli zdravim očima.

Sad kad ste, nadam se, jutarnji chicken shit pročitali možemo reći da je napisan nabrzaka, po osnovnoj špranci agitacije i propagande iz 1945. i srbijanskim državnim kritikama iz 2018. Već dugo jadnije domaće zadaće nisam pročitao. Pisana je prema receptu „kad čujem za kulturu, odmah se mašim pištolja“ sada prepjevanim u „kad čujem za demontažu naših mitova, ‘smesta’ ću da etiketišem narodne neprijatelje i odbranim neuki narod“. Rad zavrjeđuje pohranu u arhiv partijske škole u Kumrovcu! Škole koja je učila komuniste kako hrvatski šutjeti i kako nametnuti šutnju kao jedinu politiku cijeloga jednoga naroda.

Poražene snage u Domovinskom ratu ne mogu smisliti demontažu jugoslavenskih, komunističkih i velikosrpskih mitova. Njih su desetljećima bez otpora plasirali u domaću i svjetsku javnost pumpajući ideološku tezu o genocidnim Hrvatima nedostojnim vlastite države. Na tim su mitovima nadograđivali i hranili osnovnu ideju jugoslavenstva koje je zapravo prikriveno velikosrpstvo, kako to i proizlazi iz činjenica u proteklom stoljeću, djelomično obuhvaćenih i u filmu. Domaća zadaća pokušava Sedlarov film kriminalizirati, misleći da je Republika Hrvatska još i danas SRH s dva konstitutivna naroda. Jednomu je namijenjena blagodat „bratstva i jedinstva“, a drugome „hrvatska šutnja“ o kojoj je film progovorio u kontekstu srbijanskoga terora „after 1971.“ , ali i u produžetku u srbijanskim logorima kad šutnja prelazi u zapovijed hrvatskim logorašima – „glavu dolje, ruke na leđa“. Odnosilo se to na one žrtve koje su preživjele Ovčaru i ostalih više od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica srbijanskoga terora samo u posljednjoj srbijanskoj agresiji.

Memorandum II: Stoljeće terora je „stoleće pobednika“, a poraz u Oluji je „pogrom“

Film koji smeta poraženim snagama u Domovinskom ratu jutarnji agitprop etiketirao je kao „pogromaško-propagandni uradak Jakova Sedlara“. S onom lakoćom kojom je ove godine u Bačkoj Palanki Srbija službeno proglasila besprijekornu Oluju „pogromom“. Odlučio je stoga agitprop, osokoljen i Bandićevim zagrebačkim susretom s okorjelim četnikom, demonstrirati jugoslavensku doktrinu obrane i društvene samozaštite, kako bi obranio hrvatski narod od Sedlara i njegovih napada, a sve zbog toga da se ne dogodi i unutarnja „Oluja“ po uzoru na onu koja je otpuhala „stoleće pobednika“. Braniti hrvatski narod od istine nije neki hvalevrijedan posao. No, ono i dsz mora reagirati, budući da istina poražene boli preko svake mjere. Pritom je, dakako, Sedlarov napad na Hrvate izmišljen, kako i priliči okorjelim režimlijama. Podmetni, pa udri!

VurusicSedlar je, vjerujte mi na riječ, u dvorani doživio ovacije populista, marginalnih skupina i nepismenih Hrvata. I to prije i poslije projekcije filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Od izraelskih „populista“ ovacije je doživio i nekoliko dana ranije u Izraelu u povodu jednoga drugoga filma, važnoga za Izrael koliko i „Sto godina srbijanskoga terora…“ za Hrvatsku. Koliko sam vidio s desne strane zaprešićke dvorane okrenut platnu, ovacijama se nekoliko metara udaljen od mene srčano pridružio i Amerikanac židovskoga podrijetla, filmski producent Stephen Ollendorff.

Očito je novinar na zadatku projekciju pratio iz žablje perspektive, pa nije mogao vidjeti što se zapravo događa na platnu i u dvorani, u kojoj su sva mjesta bila popunjena, stoga je napadnuti narod morao i stojeći podnositi Sedlarove udarce. Branio se od Sedlara, stojeći i sjedeći, plješćući mu od sveg srca, kao Srbi tenkovima JNA kad su gmizali prema Vukovaru dok se u Beogradu smišljalo konačno rješenje na Ovčari – prema rješenju provođenom u četiri koncentracijska logora u Beogradu u kojemu su još 1942. skončali Židovi u Srbiji. Jutarnji uradak zaudara na ustajalu močvaru, kreket i komarce. Komarci i žabe nisu mogli primijetiti kako su na projekciju stigli ne samo brojni Zaprešićani, već i dobronamjernici iz Kaštela, Zagreba, Podravine, Krapine, Zadra, Marije Gorice, Hercegovine, Brdovca, Bistre, vidjeh i jednoga iz Argentine… Došli su unatoč medijsko-ideološkoj okupaciji u kojoj živimo, provođenoj prema stoljetnoj jugoslavenskoj tradiciji koju Sedlarov film iznosi na svjetlo dana.

Zadatak je nametnuti hrvatsku šutnju o kontinuitetu srbijanskoga terora

Čitateljima, koji nisu bili na projekciji, ostavljam neka sami odgovore na pitanja: Čiji su glasnogovornici JuL i njegovi novinari na specijalnim zadatcima? Ekipe iz Bačke Palanke okupljene 4. kolovoza 2018. na događanju srpskoga naroda pod geslom „Oluja je pogrom“? Ili samo njihovim medijskim i političkim slugama u Hrvatskoj? Jesu li JuL i njegovi novinari na zadatku usađivanja hrvatske šutnje, zato da Srbija u Hrvatskoj lakše provodi svoje interese? Jesu li ustaše svi Hrvati koji su se u različitim povijesnim razdobljima suprotstavili kontinuiranome srbijanskom teroru od 1918. do 2018.? U kakvoj su svezi i korelaciji ubojstva Radića, Sufflaya, Pilara, Hebranga s kamenovanjem svetoga Stepinca u Zaprešiću 1946. i zasad samo medijskim kamenovanjem zaprešićke premijere filma redatelja Jakova Sedlara godine 2018., samo dva dana poslije akcije srbijanskih službi protiv nezaštićenih hrvatskih državljana, hrvatskih branitelja protiv srbijanske agresije, Zorice Gregurić i Nikole Kajkića? Ima li tu nekakvoga kontinuiteta? Ili je samo riječ o sporadičnim incidentima u jugoslavenskom prometu?

Znam da se u pravilu, zbog opće kulture ophođenja ne odgovara na denuncijantske radne zadatke komaraca, ali ovaj put morao sam odustati od pravila i reagirati iz moralnih i braniteljskih razloga, pa i prijateljstva s medijski kamenovanima u naše dane. Zbog toga se ispričavam čitateljima. I obavještavam ih kako su poslije objave ovoga sramotnoga teksta, organizatorima Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer stigli pozivi za gostovanje u dva hrvatska grada i jednu općinu s naglaskom na film „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Uz pozive naslušah se i prigodnih ocjena jutarnje domaće zadaće, koje ne bih navodio, također zbog opće kulture javnoga ophođenja.

Nenad Piskač/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Naša dična Javna televizijo smišćena na Prisavlju Izdrži!

Objavljeno

na

Objavio

Okupila nan se u Parizu svicka krema
Obukli svi redon misnu robu
Očešljali se i zalizali
Pa obilužili sto godina kako je završijo prvi svicki rat
E
Fešta se k’o da treći nije prid vratin
Igra in medo u kući

A oni sili pa lipo plješću rukican

Iša u Pariz i Jakov su ženon
Zvali ga pa i on oša
Oša čisto kako bi mu jopet mogli pisat’ one prikosmišne komentare

Jakove izdrži

Ae
Nema šta

Za zacenit se od smija

Neka nami našega Jakova
Ima njegovo postojanje smisla itekako
Jerbo svaki prosječni Hrvat sebi se divi
Kad se sunjin poredi
Kad gleda kako se školovani Jakov pati uza nikakvu ženu
Svojoj unda tepa
Vidi moje lipote i mudrice
Ne smuca se moja po Vrancuskoj, Rusiji i Ameriki
Ma kakvi
Uvik mi je kod kuće, uvik uza šporet
Cila vridna i odana
Vara me samo u mislima su
Turčinima iz serija
Ni’ko mojoj poštenoj ženi vešte a ni kile ne komentira
Moja žena nikoga ne grli i ne ljubi
‘Ko će dat moju ženu
Poštena
Sposobna
Svak je voli
(To je znak, znade se, prave kvalitete i postojana karaktera, dočin te svak voli)
Moja žena nikoga ne sramoti
Mojoj ženi Babićev Indeks nikad ne laje niti se u nju kreće
Ništa joj ne zamiraju niti Pupijeve Novosti
Moja poštena žena bi i Trumpa odbila
Sve da opekić i rebarca nudi
Nikad ona sotin seksiston i seljakon za istu tolu sila ne bi
A kamoli neke mutne posle dogovarala

Nikada

A ti Jakove brajo
Pati se i

Izdrži

Kad se su Jakovon poredi

Svaki oženjeni Hrvat prikosritan je i zadovoljan

Nego, na taj dernek u Parizu di je pozvana bestidna žena našega Jakova
Pozvalo i glavnoga Srbina
Uredijo se i on
Mislijo biće kako je bitan, kako će govorancije i on na bačvi držat
Pa uglanjca i cipele
Kadli
Metnilo ga skroz na drugu bandu
Prikoputa od oni’ važniji ljudi
Kažu, vele ga to ubolo
Pa ‘nako u ner’ozi reži
Evo već danima reži

I on i njegovi mediji

Kažu, Srbi nan se rugaju kako smo u svakomu ratu na krivoj strani
Eto Bože
Oni nan se rugaju?
Di to ima?
Ih, pusta vojna velesila
Gledaj Srbe
Te postrojene, druge Spartance
Narod veliki’ ratnika i još veći’ ratni’ stratega
Njijove silne pobjede i danas se izučavaju na vojnin akademijama
Aleksandar Veliki i na onomu svitu nabraja što se nije k’o Srbin rodijo
Prižalit ne more
Di bi mu tek k’o Srbinu kraj bijo
Upro bi u Tokijo
Dašta
Nikad ništa zaprave sami postigli nisu
Jedino što znaju je prilipit se pobjedniku u nekoj fazi rata
Po mogućnosti u završnoj fazi
Kad je siguro ‘ko će dobit

Pa unda pljeskat i veselit se uskupa

Reka’ bi čovik kad vidi k’liko se fale drugin svickin raton kako su se oni osobno iskrcali na Normandiji
Prikin puton iz Šumadije priko Amerike pa unda Engleske
Potaracali sve redon
Reka’ bi kogod
A nisu brate
U taj vakat vrlo zabavljeni bili minjanjen oznaka i kapa
Ae
Srića ažurni
Vrlo brzo se skoro svaki četnik u partizana priobuka
A danas, valja pravo reć’, malo ‘ko zna priznat in tu njijovu strategiju i brzinu transformacije
Nisu oni bili maniti bižat i
Englezima se pridat

Samo se lipo prisvukli i navisili slavit

A mi
Kažu kako smo oduvik na krivoj strani
Ne kontaju oni kako ne more bit’ kriva

Ona Božija strana

Nego
Albanca, onoga gazdu Kosova smistilo u žižu u Parizu
I neka je
Meni pravo drago
Srbina priko puta glavne ekipe
Tako je moga kupit bombone što ji glavni svati zoblju pa po tleu prospu
Vridilo je to vidit
Gleda ner’ozni Srbin
Kako među glavnima sidi Albanac i žena našega, jadnoga Jakova
Srbin načisto mora mučat i

Izdržat

Nego, naša domaća konjica i elita
Zabljava se i dalje su migrantima
Ner’ozni su vrlo okolo odnosa Hrvata prema njima, jerbo oni nji’ i dalje izbjeglican zovu
Eto
Su njima se niti oko terminologije dogovorit’ ne moreš

Njima je i rećemo Pakistanac izbjeglica neka je lipo u Hrvacku doša’

Izmedju sebe svi u bobu isto o Hrvatima mislu
Maniti smo
Fašisti smo
Ksenofobni smo
A sve to samo zato
Jerbo smo katoliki a katoliki, to se znade, svi su neškolovani i primitivni

Pomoći njima nema

Pojam urbana
Učena čovika
Bijo bi rećemo Bora Dežulović
Nu
(Znan mu ja pravo ime
Al’ ovo Bora ga baš vrlo ljubi pa neka ga tako)
Niki dan mome Imockome čak je naslov da’
Dekeko

Ljudi javljaju

– Eno Bori Imocki u naslovu!

Gledan šta je sad
A šta bi moglo bit, neće nas on falit
Ruga se on u tome svome tekstu kako je Imockome Slobodanka naslovnicu dala

Naslovnicu kaže nizašta

On se ruga

Oće to tako
Oduvik se ruga lonac loncu

A oba mrčava

Piše naš Bora ‘vako
– Drama u Imockome
Za koga piše?
Pa za svoje
Jasno
Ako nije za Novosti
Unda se znade kako je za N1
Neš ti problema pogodit za koga urbani pišu
Ipak je to Feralova ratna škola
Koja je sva ratišta iz kuće obaigrala
Pa svako zlo u srid rata samo Tuđmanu pribotunala
Pomogli peron u homogenizaciji našega nacijonalnoga bića k’o nikad ni’ko
Pravi prikaljeni bojovnici pera

Zato se oni ničega pa niti migranata ne boju

Boro u vriškomu tekstu obradijo krađu auta u našemu Varušu

Krađu od strane migranata

Satra nas vrlo činjenican
Dribla brajo prometnon i knjižicon vozila
Pa unda prikobaciva dupli pas su kolektivnon histerijon i poziranjen dečka ukraj auta
Točno se vidi k’liko je sritan što mu se napokon pružila prilika
Ismijavat Imoćane pa makar i posredno
Tri put san mili brajo čitala kako bi sve povatala
Ae
Vrlo mu duboko štivo
Nije to Bora pisa ‘vako plitko k’o ja
Ni čut
Ne piše on dok meso na kapuli dinsta
Niti se unda to more čitat tek tako iznad bronzina koji krčka
Ma kakvi

Baš se pošteno udubit moraš kako bi pročitano povata i razumijo

Stalno naglašava kako nije ukraden merđo nego obična bembura stara okolo petn’est godina
Pa ponavlja
I godine
I marku auta

Jopet i jopet iznova

Ruga se paniki ljudi u Imockome
I krakunima i katancima
I materama koje dicu pratu do vrata
Pa unda zakucava sotin što je auto ostavljeno meščini u Senju
Što se Bore tiče ništa sporno nije
Sve je na broju osim goriva
Neš ti
Pa se Boro poždera na čisto
Šta taj mali iz Imockoga izvodi i dramatizira
Brez veze

Kad niti nužne uvjete za dramu nema

Poda brojon jedan uopće mu nije ukradeno auto
Nego mu je ukraden be-em-ve
To auto niti nije
Ae
Merđo je auto, ima Bora pravo
Poda brojon dva, nije mlađe od petn’est godina

Poda brojon tri – nađeno je

I di je tuten točno krađa?
Di je taj kriminal?
Manitov u Imockome prijavijo krađu auta umisto da je po Borinoj logiki zovnijo

Ezo tv pa lipo pita di mu je bembura

Ezo tv zovnit
Pa bi mu oni lipo objasnili di mu je
Ne bi se sikira i policiju džaba manita
Vidijo bi u kugli caklenoj te jadne, mlade izbjeglice kako se brez brige vozikaju
Zna bi kako mista paniki nema
Ovako
Dramatizira

I paniku na pristojne izbjeglice diže

One jadne izbjeglice koje su auto zajale
Samo ga otrale doklen in je tribalo
Ae
Ni pedlja dalje
Ne bi da se to ne smi
Najbolje kako ćeš gazdu pitat auto
Kad ga već ne planiraš ukrast
Ajde da je ganjci gal novo
Inekako
Al’ pitat auto staro petn’est godina koje niti merđo nije?

Sramota ‘ko to pita

Žurno triba zavest
Red i stegu
Nema majci više na izbjeglicu niti jedne ružne riči naslonit
Svakoga takoga kaznit triba
Za zlonamjerno i neosnovano širenje panike
Pozatvarat triba svu bandu koja piše kako siluju po Evropi umisto da lipo napišu kako se ti mladi dečki uporno udvaraju i zeru agresivnije vodu ljubav
Sve iz žurbe a ne iz bisa
Pa tako poradi žurbe nemaju kada ni na pristanak čekat
Ae
To nije silovanje
Nikako
To samo ksenofobi izvrću
Logore za tak’u ksenofobnu i lažljivu bandu triba otvorit diljen Evrope
A svakomu novinaru koji bilo kojoj izbjeglici postavi bilo kakvo pitanje
Triba oduzet i svaku mogućnost nagrade hnd-a
Zabranit mu rad na našoj javnoj te ve
I hipotecki
Gore sankcije od toga nema
To se znade

Znade se oduvik šta je prestiž jednomu Hrvatu

Nego
Nije se slavilo samo u Parizu ovi’ dana
Slavila i naša braća Poljaci
Bilo ji čudo jedno po testan
I trgovin
Nji’ što ji naš narod vrlo voli

A naša i’ javna televizija vrlo ne voli

Nu
Nije rećemo kažnjivo lagat na taj pošteni narod u Poljskoj
Tak’a panika je poželjna

Triba su njima plašit ljude diljen svita

Dočin se okupu katoliki bilo di nešto slavit
Alarm civilizacijski se na Prisavlju odman pali
I odvrne s mista na najjače
Velika histerija nastane
Sastavi se nebo su zemljon
Nastane

Plač i škrgut zubi

Taćeš
Nema njima

‘Ko napisat

Ha te ve naša draga
Naša dična
Javna televizijo
Smišćena na Prisavlju

Izdrži!

Izdrži Severice i domoljubna kompanijo

Nekako izdrži

Našu braću Poljake
Izdrži!
Onako kako Srbin
Albanca izdržat mora i more
Onako kako jadni Jakov

Izdržat ženu mora i more

To neka ti svitli uzor bude

Naša draga, javna televizijo

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari