Pratite nas

Kolumne

Duguje li nam Marin Čilić nešto?

Objavljeno

na

Ne smijemo od Marina Čilića očekivati da nam svojim pobjedama vrati pobjednički duh koji gubimo svakoga dana. Ne smijemo ni od koga. Trebaju nam pobjednici kao kruh, ali on nam je već kao i njegovi prethodnici puno više vratio, nego smo mu dali. Veliki je dar to što nam svojim pobjedama omogućuje barem na nekoliko sati biti – jedan narod.

CilicNishikori 2Hrvatska je po mnogočemu paradoksalna zemlja. Do tog zaključka svaki puta dođem kada hrvatski sportaši nastupaju na velikim natjecanjima, a hvala Bogu, to je često. Postoji li bolji način za opipati puls nacije, ali i dobiti solidan uzorak za temeljitu psihološku analizu jednog društva od reakcija Hrvata na društvenim mrežama, u ovom primjeru primarno mislim na najrasprostranjeniju od njih – Facebook. Spektar je dakako širi.

Naime, danas je nedjelja. Sedmi je rujan i počinje još jedan poseban, ili kako volimo reći – povjesni dan. Počinje i iščekivanje, gomilanje tenzija, gledanje na sat. Čeka se Marin Čilić. Čeka li se Marin Čilić ili u biti čekamo nešto drugo? Jer, koliku god euforiju može izazvati osvajanje jednog od četiri najveća svjetska teniska turnira dečka iz Međugorja, jednaku razinu ogorčenja i palanke projicirat će potencijalni neuspjeh u finalu. S druge strane je ipak «mali» i «kukavni brzonogi» Nishikori. Njega će Marin pregazit. Zašto uopće igraju? Šampanjac čeka spreman u ledu. Ispisuju se transparenti dobrodošlice, organiziraju prijevozi, tiskaju majice. Lajka se, šera se, društvene mreže vrve izlijevima ljubavi i afilijacije. I sve bi to bilo prihvatljivo kada bih bolovao od specifične vrste amnezije i nezahvalnosti kakva krasi etnik kojem pripadam.

Naravno da sam sretan zbog Marina, zbog Hrvata u Domovini i diljem planete. Ranjena hrvatska duša, pregažena, popišana i ponižena danas je svedena na to da sve svoje emotivne pobude nastoji utažiti kroz sport. Trenutno nemamo drugog izbora.

Navest ću nekoliko primjera zašto je to tako osjećajući uzaludnost svojih nastojanja kakvu obično osjećam kada se tijekom svakidašnjih razgovora dotaknemo teških tema. A teške teme su dakako politika, međunarodna ili unutarnja svejedno je, iako je kudikamo ležernije komentirati konflikt Ukrajine tj. Zapada i Rusije ili divlje eskapade pripadnika radikalnih islamističkih frakcija po Iraku. Društveno je prihvatljivije, štoviše to je dužnost jednog prosječnog intelektualca, da ima stav o tim pitanjima. O Hrvatskoj se s druge strane sve zna.

Mantre su do te mjere ukorijenjene da je teško vjerovati kako je moguće iščupat korijenje. Političari su loši, naravno, svi, jer mi ih sve ponaosob poznajemo pa znamo kakvi su.

Prva dva desetljeća i kusur samostalnosti zemlja je opljačkana što nije daleko od istine, ali pitanje je u koga upiremo prstom. Zapeli smo u slijepoj ulici i ne pada nam na pamet da se okrenemo unatrag. Odgovori leže iza nas. Oni su u protoku vremena, razbacani na sve strane, ali svejedno vidljivi do te mjere da se može rekonstruirati naša prošlost. Netko će reći, tj. mnogi će reći kako je to naivan stav, moguće, a s druge strane i najrealniji.

Tko je mjerodavan dati stav? O mjerodavnosti i slobodi govora nešto kasnije.

recesijaNakon politike tu je i tema domaćeg gospodarstva čiji se epohalni neuspjesi prihvaćaju nevjerojatno lako. Informacija da je BDP u padu jedanaesti kvartal zaredom kružila je medijskim prostorom. Više ne kruži. Lansirana je, ako se ne varam, u proteklih tjedan dana. To me navodi na sljedeće u nizu, netko će reći – retoričkih i filozofskih pitanja. Kako je moguće da o npr. porazu Hrvatske nogometne reprezentacije na Mundijalu i danas možete čuti analize, da će se o Jasminu Repeši, izborniku košarkaške reprezentacije raditi analize danima, a tako kapitalni i pogubni podaci i informacije poput skorog kolapsa gospodarstva nestaju iz cirkulacije u rekordnom roku. Zašto se pjenimo i tražimo glavu na panju jednog izbornika i pokazujemo nevjerojatnu količinu nerealnih očekivanja kada je sport u pitanju, a ne pada nam na pamet ustati i zatražiti promjenu zbog društva u kojem živimo, kojem pripadamo i unutar čijih okvira će, ako dotad opstanu, živjeti i ostvarivati se buduća pokoljenja? Postavimo stvari na sljedeći način. U stanju smo godinama trošiti energiju na nerealna očekivanja prema nogometnoj reprezentaciji, a takvu energiju nemamo recimo kada je u pitanju problematika razminiranja vlastite zemlje. Baš nas briga, znamo da se nekakva skupinica fanatika puževim tempom i debelo potplaćena hvata u koštac s minama diljem Hrvatske. Prognoze su da smo ovim tempom do 2030. čisti. Izvrsno, ne vidim tu ništa sporno. Često se pitam kako će i na koji način ljudi za sto godina okarakterizirati ovo razdoblje ljudske povijesti. Doba paradoksa? Doba umornih? Koliko još dugo možemo svi skupa okretati obraz?

Mene je često sram. Ne zbog toga u kakvom je stanju Hrvatska trenutno već u kakvom smo stanju kao narod, posebno moja generacija. Proklinjati sudbinu ili nešto učiniti? Mi smo Hrvatska, njezina slika i prilika. Tako jednostavna, a opet daleka istina.

ivica&janica2Vratimo se u domenu sporta i napravimo kratku analizu sportskih dostignuća hrvatskih sportaša od samostalnosti. Sigurno je da nisam u stanju sve nabrojati, no pokušat ću zahvatiti većinu. Prvo mi pada na pamet finale OI u Barceloni i srebro hrvatskih košarkaša predvođenih Draženom, Tonijem, Dinom, Tabakom. Potom Goran Ivanišević, od medalja na istim Olimpijskim igrama preko ratnog finala Wimbledona s Agassijem, pa preko dvadesetak osvojenih turnira, stotine dobivenih mečeva i zvjezdane karijere do 9.7.2001. kada sam kao dvanaestogodišnji balavac klečeći plakao pred televizorom. Kako zaboraviti Atlantu?

Zlato rukometaša izboreno u finalnoj utakmici pred tridesetak tisuća gledatelja protiv čuvene i mitske Švedske, prerano preminulog i zaboravljenog Iztoka Puca kako s jednom nogom melje Francuze u polufinalu ili srebrnih vaterpolista. Europskog prvenstva u nogometu održanog u Engleskoj na koje smo se plasirali uvjerljivo marširajući kroz grupu gazeći Talijane pod paskom velikoga Tomislava Ivića čije ime i danas budi respekt širom nogometne Europe. Četvrtfinala u Teatru snova, a prije toga trojke u mreži, tada aktualnih europskih prvaka Danaca uz Šukerov legendarni lob preko budućeg spasitelja Schmeichaela i bijega Gorana Vlaovića protiv Turske. Bronce 98-e iz Francuske. Nije potreban detaljniji opis. Badelovih finala rukometne Lige prvaka u neponovljivoj i ponosnoj «Ledenoj». Nogometnih klupskih natjecanja hrvatskih klubova, Hajduk 1994. i Croatia u dva navrata krajem stoljeća kada je srušen Ajax u Amsterdamu i otkinut bod u Manchesteru. Potom buđenje obitelji Kostelić, nepobjedive Janice, a nedugo zatim i Ivice Kostelića kojega se danas često tjera u mirovinu kroz komentare na društvenim mrežama. Proglašava ga se «pizdom» jer eto, uzeo je samo srebro na Olimpijadi.

ivanisevicbarcelona1992Blanka Vlašić, preskočio sam Ivu Majoli i Roland Garros 1997. godine. Počinjem se gubiti. Svjetsko 2002., Europsko 2004., Svjetsko 2006., Europsko 2008., Europsko 2012., Svjetsko 2014. i otvaranje prvenstva pred nekoliko milijardi ljudi odmjeravajući snage s Brazilom u našim specifičnim šahiranim dresovima. Zoran Primorac, Cro Cop, veslači, Tamara Boroš, Podravka Vegeta, Jug Dubrovnik, Željko Mavrović i Lennox Lewis – sedma i osma runda, Toni Kukoč i tri NBA prstena prvaka uz bok Jordana, Pippena i Rodmana. Giovanni Cernogoraz, Filip Ude, Duje Draganja, Zaninovićke, Beara, Vukas, Skoblar, Zambata, Dinamo 1967. jer ih baš želim spomenuti, Nikolaj Pešalov, rukometaši bezbroj puta, naši internacionalci sportaši u najvećim svjetskim klubovima, hokej u zadnje vrijeme, rukometašice, Sandra Perković, Ana Šimić, Veljko Rogošić, Zvonimir Boban, ATP Umag, ATP Zagreb Indoors, Snow Queen Trophy Sljeme, Barbara Jelić, Branko Zorko, Siniša Ergotić, Ivan Dodig i Marin Čilić, Mario Ančić, Miho Bošković, vaterpolisti 2012., rukometaši 2004., Ivan Ljubičić… je li dovoljno? Dario Šarić, Bojan Bogdanović, Snježana Pejčić, hrvatski bob četverac, Jakov Fak, Borna Ćorić, Donna Vekić, Ana Konjuh, HNK Rijeka, RNK Split, Davis Cup 2005, Ivano Balić, kajakaši kanuisti na divljim vodama, maratonka Lisa Nemec, Cibona, Split, Zadar, najveći Krešimir Ćosić, Mirko Novosel, domaćinstva rukometnih prvenstava, Arena Zagreb, Spaladium, buduća Kantrida, Poljud, Aldo Drosina, HAVK Mladost – najtrofejniji klub u povijesti vaterpola, Hanžekovićev Memorijal, derutni, ali legendarni Maksimir, 3:2 na Wembleyu, 3:0 u Lyonu, hrvatska himna u Berlinu, Sportske igre mladih, naši paraolimpijci, RK Metković, Niko Pulić, Grobničko trkalište, stadion u Dugopolju, mlade reprezentacije u svakom sportu, Pepo Puch (konjaništvo), obitelj Peregrin – majstori samostrela, Tan Rui – Wu, Dontaye Draper, Eduardo da Silva, Luka Modrić, Mario Mandžukić, Raketa, David Diehl, HŠK Zrinjski Mostar, Široki Brijeg – košarka i nogomet, Salt Lake City 2002….

sportasi1To je samo po sjećanju. Kada bi netko sa strane pročitao sve ovo, a pogotovo čitavu listu pritom znajući koliko se planski ulagalo u sport općenito, Hrvatska bi bila proglašena svjetskim sportskim čudom. U čemu smo još toliko uspješni? Odakle nam pravo da tako revolveraški pucamo po našim sportašima? Da ih križamo, psujemo, omalovažavamo i da toliko ne cijenimo sve što su nam dali. Krijepili su nam dušu desetljećima, krijepe ju svaki dan. Svoj krvavi trud i odricanje pretvaraju u našu satisfakciju i radost, a opet, toliko brzo zaboravljamo i hoćemo još, nezasitni što je naša relativno mlada i potencijalna košarkaška vrsta ispala u osmini finala svjetskog prvenstva od aktualnog europskog prvaka Francuske dajući sve od sebe. Zanimljivo da na istom prvenstvu nisu participirali Rusija i Italija. Je li potrebno i je li uopće moguće uspoređivati sport u Rusiji i Hrvatskoj? Lako je razumijeti navijački zanos, ali Hrvati nemaju kriterija. Marin Čilić je trenutno Bog, za mjesec dana može postati najgaženija osoba u zemlji. Sve bi to bilo prihvatljivo kada bi toliko velike standarde i očekivanja postavljali svaki dan ispred sebe, ispred odgovornih ljudi o čijim odlukama ovise naše svakodnevice, kako sada tako i u budućnosti. To je paradoks. To je hrvatska, ne šutnja, jer smo itekako lajavi, nego kolektivna amnezija i nezahvalnost. Prošlo ljeto, malo tko je znao da počinje Eurobasket u Sloveniji, važan turnir za naše momke, pokazat će se prekretnicom. Danas su svi razočarani jer smo očekivali polufinale svjetskog. To je Hrvatska, jučer, danas i bojim se sutra. Zašto se bojim?

Bojim se jer se svako malo pitam hoću li etape svoga života u Hrvatskoj i razvoja Hrvatske pratiti uglavnom kroz sportske uspjehe ili ću se za pedeset godina prisjećati dana kada je broj nezaposlenih pao ispod npr. 100 000, kada je natalitet bio veći od mortaliteta, kada je HRT svečano objavio vijest u udarnom dnevniku da hrvatski zračni prostor čuva eskadrila od npr. 16 vrhunskih borbenih aviona za razliku od jednog i pol danas, kada sam prvi puta doveo svoje dijete na prekrasni nacionalni stadion u Maksimiru kao što je moj otac mene odveo na prvu utakmicu kada mi je bilo pet godina. Dvadeset godina kasnije još se sjećam trenutka kada sam prvi puta uživo vidio pune tribine u šahiranim dresovima i kričavo zeleni travnjak Maksimira. Meni su te uspomene gorivo za dalje. Motivacija da u vremenu i prostoru u kojem živim budem produktivan. Da smeće bacim u kantu, da više nikada ne pljunem na pod svoje Domovine što sam znao činiti, da pomažem svima oko sebe. Mjenjajući sebe mijenjati ljude oko sebe. To je jedini način.

Društvenu promjenu u teoriji je moguće izvesti na dva načina: nasilnim putem ili postepeno na miran ili legalan način. Da sutra dobijem čvrste dokaze kako je nasilan put garancija uspjeha i boljitka Hrvatske, pošao bih tim putem. Ipak, to je neizvedivo. Neizvedivo jer je nemoguća misija pronaći dovoljan broj fanatika koji su spremni uložiti sebe pa i svoj život za nešto sveto, nešto veće od njih samih. Vrijeme takvih revolucija je prošlost. To smo mogli nazad dvadeset godina i to smo učinili. Čudom Božje dobrote, mudrim vodstvom  i junaštvom svojih sinova osigurana je mogućnost. Osigurani su uvjeti da se Hrvatska mijenja na miran i pošten način. Danas, kada imamo ne pravo, već obvezu da takvo što učinimo, ne izlazimo na izbore. Zastave ne ističemo, već svjedočimo otvorenoj i očiglednoj dekonstrukciji Republike Hrvatske valjda misleći da je to odgovornost nekog drugog. Kockamo se sa slobodom koju imamo, a vrijeme teče. Gorak okus protoka vremena ispiru sportaši i što je okus bljutaviji, mi postajemo nezasitniji jer prag tolerancije je s vremenom postao nedohvatljiv. Tipična ovisnost. Tako razmažena sportska javnost, siguran sam, ne postoji ni u Barceloni, sinonimu za sportske uspjehe i moć.

Iz tog razloga, ali i svih navedenih, već duže vrijeme događa mi se da uz osjećaj sreće i ponosa u kratkom roku osjetim i duboko žaljenje i tugu. Kada sutra završi posljednji set, kada prođu komentari i analize, kada se stiša euforija, neminovan je povratak u stvarnost. Ona je takva da ću brže bolje pogledati u raspored ne bih li našao nekakav sport gdje po mogućnosti participiraju «naši» te na taj način zabilježiti još jedan pozitivan trenutak u budućem vlastitom sjećanju. Tako je lakše. To je domena u kojoj Hrvati postižu uspjehe.

2e938cf18bfbbcfb7425ce5b4e479731_slideshow_bg

Hrvatski narod je u periodu samostalnosti, ne računajući ratne dane, vjerojatno desetak puta napunio velike javne prostore. Dolasci papa, povratak sportaša, oslobađanje generala i? Možemo li se sjetiti još kojeg povoda? Ja ne mogu. Pape će zasigurno još svraćati jer da budem pomalo i banalan, Hrvatska im nije daleko. Sportaši će se vraćati. Generala sve manje imamo. Čisto sumnjam da bi ovakva aktualna vlast mogla zanemariti npr. 200 000 ljudi na trgu, 200 000 nepokolebljivih koji se s trga ne će maknuti dok se ne makne aktualna vlast prije toga. Porazno je što niti sam ne vjerujem da je to trenutno ostvarivo iako sam siguran da bi takav tip angažmana bio dovoljan, ne samo za prouzročiti promjenu katastrofalne vlasti, već za svaki tip promjene u Hrvatskoj. Daleko smo od toga. Danas više nije moderno dići glas. Dovoljno je ući u prosječnu studentsku dvoranu u Hrvatskoj i promatrati predavanje. Svi šute osim profesora. Tu i tamo se javi kakav «nabrijani tip» i usudi se upustiti u polemiku koja to u pravilu nije jer profesori, čast iznimkama, ne vole da itko propitkuje njihove stavove, ipak su oni profesori. Biti ponosan na sebe, voljeti svoje i isticati to – to je nacionalizam. Ako uzmem trobojnicu u ruke vjerojatno ne volim Srbe. Nešto nije u redu sa mnom. U redu je sa sedamanaest godina piti bocu Jack Danielsa u turbo folk klubovima i pretvarat se da si nešto što nisi, bježati od sebe. To je društveno poželjno. Poželjno je gorljivo podržavati Gay parade, simpatizirati Bosnu i negirati Hercegovinu, pljuvati po Tuđmanu, ne znati kada je Dan Državnosti, stavljati brdo selfija na Facebook. Bježati od politike koristeći sveti zaključak: svi su oni isti – lopovi. Nabrojao sam samo neke od mantri i pokazatelja kako Hrvati u pravilu, barem sam ja stekao taj dojam, traže odgovore bježeći od onih koji su im pred nosom.

praljakPosve je normalno postalo znati sve o hollywoodskim glumcima, pjevačima, udaljenim zemljama, alkoholu, drogama, a ne znati u pet do deset minuta suvislo opisati u najkraćim mogućim crtama zbivanja u Domovinskom ratu. Normalno je govoriti da je svako drugo mjesto genijalno, a ne primjećivati kakav je biser Hrvatska. Hrvati su sveznalice. Nogometni treneri, filozofi, povjesničari, u pravilu bez pokrića. Gostujući u emisiji Nedjeljom u 2, general HVO-a Slobodan Praljak izrekao je jednu konstataciju spram agresivnog Aleksandra Stankovića koja mi ne izlazi iz glave.

Citiram: «Pravo da govoriš o nečemu, da daješ sudove o tome, proizlazi iz vremena i truda utrošenog kako bi se ovladalo materijom o kojoj se govori».

Često se sjetim te maksime jednostavno osluškujući ljude oko sebe. Kakva je glupost sloboda govora. U sintagmu  «sloboda govora» hitno treba ugraditi i termin odgovornost. Koliko god volim čuti kvalitetan jazz rijetko kada će me itko čuti da glumim profesionalca  tumačeći ga. Da ne igram i ne pratim košarku čitav život ne bih se upuštao u rasprave o njoj. Koliko nas je takvih? Sjećam se da smo nakon zlata rukometaša na SP u Portugalu 2003. svi najedanput povjerovali da se Hrvati rađaju s rukometnim genima. Od tada je Hrvatska dala tisuće rukometnih stručnjaka koji su svi odreda «trenirali rukomet». Obično je to trenirati pokušaj igranja na tjelesnom uz pregršt neznalica i tehničkih grešaka, ali to je danas očito dovoljno da nas legitimira kao stručne analitičare.

Dok ne sazrijemo kao društvo tražit ćemo satisfakciju kroz sporedne kanale. To je u prvom planu sport. Svoja prirodno velika očekivanja i nerealne projekcije plasirat ćemo prema našim sportašima jer je to posatala mantra, to je prihvatljivo. Do te mjere smo navikli na crnilo u najvažnijim sferama našeg društvenog života, do te mjere smo naviknuti na osjećaj poraza da nam je vrlo teško nositi se s neuspjehom u jednom od rijetkih segmenata gdje smo, s obzirom na uvjete i uloženo, blago rečeno izuzetni – a to je sport. Zato želimo medalju na svjetskom košarkaškom, zato rukometna polufinala uzimamo zdravo za gotovo, zato čekamo europska proljeća, a nakon njih, čekat ćemo ljeta.

Ivan Ljubić & Kamenjar.com

facebook komentari

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari