Pratite nas

Duh slobode iz križarskoga otpora

Objavljeno

na

Osvrt na knjigu: Nikola & Shirley Helen Štedul, Križar ili Duh slobode, Naklada P.I.P Pavičić, Zagreb, 2013.
Nesvakidašnju romansiranu obradbu sudbine hrvatskih boraca iz jednoga isječka gotovo zaboravljene hrvatske povijesti neposredno poslije Drugoga svjetskog rata ponudili su auktori roman „Križar ili Duh slobode“. To kratko razdoblje, od svibnja 1945. pa sve do 1948. godine čak bi se moglo nazvati i razdobljem hrvatskoga križarskog otpora jugoslavenskoj komunističkoj okupaciji.

Naime, nakon sloma hrvatske države i masovnih partizanskih pokolja civila i ratnih zarobljenika na Bleiburgu i križnim putovima preživjeli hrvatski ratnici se povlače u gorovite dijelove tadašnje Hrvatske i organiziraju otpor jugoslavenskoj državi i njezinoj zločinačkoj komunističkoj ideologiji, čija je vlast terorizirala preostalo hrvatsko pučanstvo kako bi ga potpuno uništila ili pak potisnula što dalje iz rubnih područja nekadašnje hrvatske države. Osim jugoslavenskoga terora nad civilima to razdoblje karakterizira i masovna potpora stanovništva hrvatskim borcima te nada bojovnika u materijalnu pomoć sa Zapada, koji je sve više ulazio u Hladni rat s komunističkim zemljama, na čijem je čelu stajala sovjetska Rusija.

Otvaranje sukoba između jugoslavenskih komunista i Staljina smanjilo je zapadni pritisak na Jugoslaviju, a i ono malo američke potpore protukomunističkim borcima u Hrvatskoj ubrzo se istopilo, što je Titinu režimu omogućilo da zavede još snažniji teror nad civilima, čime je praktično skršen i hrvatski oružan otpor. Naime, gerilske operacije su postale besmislene onoga trenutka kad je njihov račun svojim životima moralo plaćati civilno stanovništvo, što je jugoslavenskom režimu i trebalo kao dobrodošla izlika za prikrivanje genocida, koji mu je služio za demografsko ustrojstvo prostora na kojem se sljedećih pola stoljeća pod krinkom jugoslavenstva širila velikosrpska politika. U političkom smislu hrvatski križarski otpor nije imao ideoloških oznaka. Osim gole borbe za preživljavanjem stajao je tek na načelima prirodnoga i demokratskog prava hrvatskoga naroda na vlastitu državu, koju je zaposjela jugoslavenska komunistička vojska.

U povijesnom nizu poratna križarska gerila stoji kao svojevrsna borbena premosnica hrvatstva između Velebitskoga i Bugojanskog ustanka te hrvatskih bojovnika u Domovinskom ratu. Roman je prvi put objavljen 1978. u Chicagu u Sjedinjenim Američkim Državama na engleskom jeziku pa onda nije nikakvo čudo da je jugoslavenska tajna policija – Udba tragala za njegovim auktorom cijelo desetljeće kako bi ga, kao i mnoge druge dotad, likvidirala. Šteta je što roman nije ranije objavljen na hrvatskom jeziku jer su plemenito domoljublje, borbenost i žrtva hrvatskih križara skladno uklopljeni u radnju romana, koji i danas odiše svojevrsnom svježinom. Netočno je ovaj roman uspoređivati s t. zv. pobjedničkom (jugokomunističkom) prozom u neposrednom poraću, kako to ponekad čine i dobronamjerni, dajući mu tek predznak viđenja povijesti iz poražene perspektive. Naime, roman tematski doista obrađuje određeno povijesno razdoblje, a i načinjen je znatnim dijelom na temelju povijesnih događaja pa bi ga bolje bilo svrstati u prozu povijesnoga realizma toliko blisku književnostima podjarmljenih naroda.

Dapače, roman unatoč bezizglednom položaju križara ne odiše beznađem, a njegovi su junaci svjesni da rade samo jednu dionicu otpora u neprekidnoj borbi za nacionalnu slobodu, koju će nakon njih sutra nastaviti naraštaji koji dolaze. Koliko pak god bila pravedna i opravdana borba protiv zločinačke ideologije i okupatorskoga režima, junaci ovoga romana nisu prikazani, socrealizmu toliko omiljenom crno-bijelom tehnikom. Oni su tek ljudi, silom prilika ubačeni u povijesni žrvanj, prisiljeni donositi odluke, pa i pogrješne te na temelju njih i sami djelovati. Ni na protivničkoj, odnosno partizanskoj strani nisu svi likovi crni vragovi, što svjedoče i pokušaji hrvatske strane da još tijekom rata pregovora s partizanima kako bi zajednički od propasti sačuvali hrvatsku državu. Druga je pak stvar, bez obzira na pojedince u partizanskim redovima, što je program komunističke partije bio rušenje hrvatske države i obnova velikosrpske Jugoslavije. Uostalom jedan dio njih tek iz partizana, nakon završetka rata, odlazi u križare kako bi zajedno s dojučerašnjim protivnicima od pomahnitaloga zločinačkog sustava i jugoslavenske okupacije branili vlastito ljudsko i nacionalno dostojanstvo.  Zato je ovaj roman, bez obzira na svoje hrvatske temelje, vrlo blizak jednoj vrsti škotske narodne pa i umjetničke proze koja progovara o vlastitoj borbi za slobodu i nacionalno dostojanstvo.

U sudbini glavnoga lika romana Gorana Budaka sažet je usud borbenoga hrvatstva prve polovice 20. stoljeća. Još kao student završio je u tamnicama i mučilištima monarhističke Jugoslavije. Nakon desetotravanjskoga prevrata izlazi iz zatočeništva i odlazi u hrvatsku vojsku kako bi pomagao učvršćenju mlade države. Vrijeme provodi na ratištu, daleko od politike, a prije povlačenja, neposredno nakon što su mu ubijeni otac i majka, navraća u rodne Sesvete. Sa sobom u povlačenje na zapad prema Saveznicima vodi mlađu sestru, a vidjevši rasplet na Bleiburgu, samostalno napušta polje smrti i vraća se natrag u Hrvatsku. Na putu susreće preživjele bjegunce koji će na hercegovačkom području ustrojiti gerilske skupine za otpor protiv okupacijskih snaga.

Autori su uz sudbinu glavnoga lik vrlo uspješno isprepleli i niz sporednih likova, a posebno uspješno izranja lik Vilka, jednoga od vođa gerilskih skupina. Uz vrijedne opise ambijenta poratne hrvatske stvarnosti, roman supružnika Štedul spasio je od zaborava slike masovnih smaknuća hrvatskih zarobljenika, ali i redarstvenu komunističku, oznašku torturu i metode mučenja – od zakucavanja čavli pod nokte do razapinjanja na križ.
Poratne slike prostačkih i primitivnih napadaja na katoličke crkve i svećenstvo opetovani su i tijekom jugokomunističke agresije na Hrvatsku devedesetih godina. Sve to pa i smaknuće križara nije uspjelo ubiti ideju slobodne i samostalne hrvatske države, što je i bio cilj križarske borbe. Naime, Budak će prije javnoga vješanja prkosno i ponosno uskliknuti: Živjela sloboda! Živjela Hrvatska!, a koje će, unatoč sili i nasilju, stvaranjem slobodne i nezavisne hrvatske države dati puni smisao i poratnom križarskom otporu jugokomunističkom režimu.
Mate Kovačević, Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Hloverka: Od kad je Tuđman skinuo petokraku, svi zagriženi jugokomunisti postali su antifašisti, a svi ostali – ustaše

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Kome se prikloniti, stranačkoj stezi ili svojoj savjesti? Bila je to prava noćna mora brojnih HDZ-ovih saborskih zastupnika uoči usvajanja Istanbulske konvencije, ravna gotovo onoj hamletovskoj biti ili ne biti. Njihovim političkim i ljudskim tjeskobama ne treba se čuditi, kad se dobro zna kako danas u Hrvatskoj funkcioniraju velike stranke, piše Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Odanost i poslušnost vođi prvi je i najvažniji preduvjet političkog opstanka. Samo se tako stiže na izborne liste i na njima uspinje. Što više lojalnosti šefu to lakše do fotelje i ostalih  uhljebničkih povlastica. Rijetki su se hadezovci prilikom usvajanja Istanbulske, koja je do sada i najdublje uzdrmala svjetonazorske temelje stranke, othrvali diktatima i pritiscima svoje vrhuške i glasali protiv.

Njima SDP te noći nije pljeskao, ali su zato ostali s odobravanjem zabilježeni u  velikom dijelu javnosti koja je nametanje rodne ideologije doživjela kao izravnu ugrozu hrvatskih tradicionalnih i identitetskih vrijednosti. Ali su u vodstvu  stranke ipak disidentski obilježeni. Sankcije su izbjegli samo zahvaljujući činjenici da je saborsko brojčano stanje vladajućih toliko krhko da se bez njih jednostavno ne može.

Na tadašnje apele Hrvatske biskupske konferencije zastupnicima vjernicima da zaštite „temeljne vrijednosti kršćanske vjere i kulture“, dio njih se između politike i vjere odlučio pobrinuti ponajprije za  – sebe.

Istaknuti primjer što Partija može učiniti čovjeku upravo je vitez reda Svetoga groba jeruzalemskog, ugledni liječnik Željko Reiner, koji se pod silinom stege preko noći iz viteza preobratio u stranačku pudlicu. Možda su baš njega na umu ovih dana imali članovi Komisije Iustitia et pax kad su napisali izjavu ”Savjest – čuvar čovjekova dostojanstva i slobode.”

Hrvatski biskupi su uoči javne rasprave o pobačaju odlučili podsjetiti političare da je u pitanjima vrijednosne orijentacije sloboda savjesti pojedinca iznad svih pravila stranke i njezine stege. Biskupi k tome drže da je u suprotnom to ne samo nedopustivo, nego i vrlo opasno za demokraciju. Ističući na javnom predstavljanju da izjavu nisu pisali samo za Andreja Plenkovića nego za sve hrvatske političare, nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić odlučio je očito malo osokoliti uplašeno hadezeovo stado pa je u maniri pravoga pastira naglasio da se premijer Plenković može pronaći u izjavi. A u njoj stoji da u Hrvatskoj postoji ozračje straha, da se guši sloboda mišljenja i izražavanja, što je, kako tvrde biskupi, odlazak u jednoumlje i totalitarni sustav u kojemu jedna stranka određuje kako bi se svi trebali ponašati.

Pa se i građanima osporava, naglasili su, da se izjašnjavaju o društvenim i političkim temama i da zatraže referendum o tome.  Na biskupove riječi još se nije oglasio premijer. No, dan ranije, na 29. obljetnici osnivanja  HDZ-a izjavio je da smjer kojim vode Hrvatsku „ide točno u onom pravcu gdje ga je želio Franjo Tuđman, a to je na desnom centru, na širokoj narodnjačkoj platformi, koja ima i svoju demokršćansku dimenziju. Međutim, o Tuđmanovu nasljedniku i njegovu smjeru vođenja HDZ -a oglasila se, između ostalih, svojedobno i Tuđmanova obitelj uskraćujući podršku Istanbulskoj konvenciji i rodnoj idelogiji.

Uglavnom, svima koji dobro poznaju povijest stranke i stvaranje Hrvatske jasno je da je suverenist Tuđman sklapao saveze i s „crnim vragom“ samo ako je to bilo u nacionalnim interesu države, a danas se inkluzivno koalira ako je to u službi  ostanka na vlasti i ako nije protiv naddržavne volje Europske Unije.

Narod je odlučio. Građanske incijative za promjenu izbornog zakona i otkazivanje Istanbulske konvencije prikupile su zajedno gotovo osamsto tisuća potpisa. To je gotovo jedna četvrtina hrvatskih državljana. Politički establišment sada traži način ne bi li osujetio narodnu volju. Ministar Hvaljen Isus i Marija, Lovro Kuščević, promptno je obećao Miloradu Pupovcu da će svaki potpis biti pomno izbrojan i provjeren – je li bio skupljen u skladu sa Zakonom o referendumu. Upravo kako je to prvak SDSS-a i ministrov koalicijski partner i zatražio na saborskom Odboru za ustav, poslovnik i politički sustav koji se također jednoglasno pridružio tom stavu.

U antireferendumsku kampanju uključili su se podjednako i SDP i HDZ. Branko Bačić i Peđa Grbin imaju gotovo istovjetne stavove o tome da je zahtjev za ukidanje prava zastupnicima nacionalnih manjina da odlučuju o povjerenju Vladi i državnom proračunu neustavan. Ministar uprave Lovro Kušćević zaboravio je da ne bi trebao komentirati Inicijative za koje je nadležan, jer je jednostavno u sukobu interesa. „Narod odlučuje“ želi na uštrb desnog biračkog tijela i glasača HDZ-a sebi osigurati političku vidljivost kako bi se smanjenjem izbornog praga s 10 na 4 posto „ugurao u Sabor“, ustvrdio je ministar na Večernjakovu okruglom stolu.

Lovro Kuščević naravno da nije zaboravio da se on uz prag od deset posto i poslušnost šefu uspio ugurati pa bi bio lud kad bi prihvatio nova pravila kojim bi ga narod od tamo izgurao. „Ljudi koji nemaju politički legitimitet pokušavaju krojiti drugačiju politiku onima koji imaju politički legitimitet“, sve nervoznije reagira ministar uprave. Ministar amater, kako su ga jednom kritičari nazvali, zaboravlja da su organizatorima legitimitet dali upravo građani potpisnici referendumskih inicijativa. No, ostaje pitanje bi li Lovri Kuščeviću hadezeovo biračko tijelo uz ovakvu ministarsku  „vidljivost“ i bez promjene izbornog zakona više dalo povjerenje?

Prije više od četrdeset godina, 30. lipnja 1965., troje atentatora upalo je u kuću hrvatskog emigranta Berislava Đure Deželića, potomka poznate zagrebačke obitelji Deželić i voditelja Hrvatskog socijalnog ureda u njemačkom gradu Düsseldorfu te su počeli bjesomučno pucati po ukućanima. Najprije su zapucali na Berislava, a potom i u njegovu suprugu Mariju koja mu je priskočila u pomoć. U susjednoj sobi nalazila se njihova kći Marijana. Kada su je otkrili, atentatori su ispalili više hitaca prema njoj.

O tome je kasnije posvjedočila: „Na vratima je stajao čovjek s oružjem u ruci, a na podu tata i mama leže ko mrtvi, svuda krv… Onda su pucali na mene: u usta, u nos, u ruku koju sam držala na trbuhu, bila sam upravo pred porodom, ruka je spasila moje dijete“. Deželićevi su imali nevjerojatnu sreću jer su svi troje preživjeli ranjavanje. Njemačka je policija ubrzo identificirala Udbine atentatore, trojicu muškaraca i jednu ženu koji su pomoću lažnih dokumenata koje im je dao jugoslavenski konzul Slobodan Krstić uspjeli pobjeći u Jugoslaviju gdje su nastavili nesmetano živjeti. Jedan od ubojica je moj sugrađanin, Makaranin. Srećemo se po ulicama moga grada, ponekad me i pozdravi, a mene primi svaki put neki užas i nelagoda od nekažnjena i svirepa zločina.

Ove zastrašujuće slike zločina i kazne Titova režima prisjetila sam se ovog tjedna kada obilježavamo Dan antifašističke borbe. I nakon press konferencije Zorana Pusića, predsjednika Antifašističke lige, Stjepana Šafranića iz SABH-a i glumca, bivšeg člana Centralnog komiteta SRH, Vilima Matule koji su ustvrdili da je taj Dan državni praznik, pa je stoga, kako su rekli, važno iskazati svoje nemirenje s pokušajima ustašizacije Hrvatske.

Proslavu žele održati na trgu koji će namjerno zvati, najavio je Matula, „Trgom maršala Tita“. Matula kao nekadašnji komunist, a danas antifašist s ekipom istomišljenika skupom na nekadašnjem maršalovom trgu želi izraziti protest zbog, kako tvrdi, sve snažnijih retrogradnih pojava u hrvatskom društvu. A za njega i Zorana Pusića, Milorada Pupovca i njima slične retrogradnja je počela još davnih dana kada je Franjo Tuđman umjesto proslave četničkog ustanka u Srbu ustanovio novi praznik hrvatskih antifašista u spomen sisačkom odredu iz Brezovice. Od tog dana, pa i znatno prije kad je antifašist Tuđman kao prvi predsjednik skinuo petokraku, uveo povijesno hrvatsko znakovlje i utemeljio državu na oslobodilačkom Domovinskom ratu, zagriženi Titovi jugo-komunisti postaju antifašisti, a svi ostali – ustaše.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Šport

Rebić: Da ponovno pucam, opet bih raspalio, pa što bude

Objavljeno

na

Objavio

Ante Rebić prekrasnim je pogotkom u Nižnjem Novgorodu načeo Argentinu i trasirao put velikoj hrvatskoj pobjedi.

Ozljeda i pogodak

“Dobio sam jedan udarac neposredno prije gola, ali potom sam vidio da Messi napada Strinića, a ja sam bio iza njega, no srećom se okrenuo na drugu stranu, nakon čega je uslijedio protunapad. Ne znam ni sam kako sam ga uspio istrčati, ni kako sam udario loptu, ali ubrzo sam ipak morao izaći, nisam više mogao. Boli me, moram ići na pregled pa ćemo vidjeti o čemu se radi. Da ponovno imam takvu priliku, opet bih raspalio, pa što bude. Niko Kovač mi je rekao da ne kompliciram, nego da igram jednostavno”

Izbornik ne može pogriješiti

“Bilo mi je drago što ćemo igrati protiv Argentine i nadigravati se s njime, ali nisu se baš iskazali. Međutim, ne treba omalovažavati našu pobjedu. Svi smo 100 posto ‘unutra’, i koga god izbornik stavi u momčad, neće pogriješiti. Svi se zajednički branimo, nismo još primili niti jedan gol, a igrali smo protiv dvije odlične momčadi i moramo nastaviti tako”

Pojedinačni i momčadski dojam

“Možda su moji nastupi otkriće za neke koji me nisu pratili, no već drugu sezonu zaredom igram jako dobro i sam sebi nisam neko iznenađenje. Hrvatska je snažna, no prerano je za bilo kakve najave. Moramo ići korak po korak”

 

HRVATSKA RAZBILA ARGENTINU I OSIGURALA OSMINU FINALA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori