Pratite nas

Duh slobode iz križarskoga otpora

Objavljeno

na

Osvrt na knjigu: Nikola & Shirley Helen Štedul, Križar ili Duh slobode, Naklada P.I.P Pavičić, Zagreb, 2013.
Nesvakidašnju romansiranu obradbu sudbine hrvatskih boraca iz jednoga isječka gotovo zaboravljene hrvatske povijesti neposredno poslije Drugoga svjetskog rata ponudili su auktori roman „Križar ili Duh slobode“. To kratko razdoblje, od svibnja 1945. pa sve do 1948. godine čak bi se moglo nazvati i razdobljem hrvatskoga križarskog otpora jugoslavenskoj komunističkoj okupaciji.

Naime, nakon sloma hrvatske države i masovnih partizanskih pokolja civila i ratnih zarobljenika na Bleiburgu i križnim putovima preživjeli hrvatski ratnici se povlače u gorovite dijelove tadašnje Hrvatske i organiziraju otpor jugoslavenskoj državi i njezinoj zločinačkoj komunističkoj ideologiji, čija je vlast terorizirala preostalo hrvatsko pučanstvo kako bi ga potpuno uništila ili pak potisnula što dalje iz rubnih područja nekadašnje hrvatske države. Osim jugoslavenskoga terora nad civilima to razdoblje karakterizira i masovna potpora stanovništva hrvatskim borcima te nada bojovnika u materijalnu pomoć sa Zapada, koji je sve više ulazio u Hladni rat s komunističkim zemljama, na čijem je čelu stajala sovjetska Rusija.

Otvaranje sukoba između jugoslavenskih komunista i Staljina smanjilo je zapadni pritisak na Jugoslaviju, a i ono malo američke potpore protukomunističkim borcima u Hrvatskoj ubrzo se istopilo, što je Titinu režimu omogućilo da zavede još snažniji teror nad civilima, čime je praktično skršen i hrvatski oružan otpor. Naime, gerilske operacije su postale besmislene onoga trenutka kad je njihov račun svojim životima moralo plaćati civilno stanovništvo, što je jugoslavenskom režimu i trebalo kao dobrodošla izlika za prikrivanje genocida, koji mu je služio za demografsko ustrojstvo prostora na kojem se sljedećih pola stoljeća pod krinkom jugoslavenstva širila velikosrpska politika. U političkom smislu hrvatski križarski otpor nije imao ideoloških oznaka. Osim gole borbe za preživljavanjem stajao je tek na načelima prirodnoga i demokratskog prava hrvatskoga naroda na vlastitu državu, koju je zaposjela jugoslavenska komunistička vojska.

U povijesnom nizu poratna križarska gerila stoji kao svojevrsna borbena premosnica hrvatstva između Velebitskoga i Bugojanskog ustanka te hrvatskih bojovnika u Domovinskom ratu. Roman je prvi put objavljen 1978. u Chicagu u Sjedinjenim Američkim Državama na engleskom jeziku pa onda nije nikakvo čudo da je jugoslavenska tajna policija – Udba tragala za njegovim auktorom cijelo desetljeće kako bi ga, kao i mnoge druge dotad, likvidirala. Šteta je što roman nije ranije objavljen na hrvatskom jeziku jer su plemenito domoljublje, borbenost i žrtva hrvatskih križara skladno uklopljeni u radnju romana, koji i danas odiše svojevrsnom svježinom. Netočno je ovaj roman uspoređivati s t. zv. pobjedničkom (jugokomunističkom) prozom u neposrednom poraću, kako to ponekad čine i dobronamjerni, dajući mu tek predznak viđenja povijesti iz poražene perspektive. Naime, roman tematski doista obrađuje određeno povijesno razdoblje, a i načinjen je znatnim dijelom na temelju povijesnih događaja pa bi ga bolje bilo svrstati u prozu povijesnoga realizma toliko blisku književnostima podjarmljenih naroda.

Dapače, roman unatoč bezizglednom položaju križara ne odiše beznađem, a njegovi su junaci svjesni da rade samo jednu dionicu otpora u neprekidnoj borbi za nacionalnu slobodu, koju će nakon njih sutra nastaviti naraštaji koji dolaze. Koliko pak god bila pravedna i opravdana borba protiv zločinačke ideologije i okupatorskoga režima, junaci ovoga romana nisu prikazani, socrealizmu toliko omiljenom crno-bijelom tehnikom. Oni su tek ljudi, silom prilika ubačeni u povijesni žrvanj, prisiljeni donositi odluke, pa i pogrješne te na temelju njih i sami djelovati. Ni na protivničkoj, odnosno partizanskoj strani nisu svi likovi crni vragovi, što svjedoče i pokušaji hrvatske strane da još tijekom rata pregovora s partizanima kako bi zajednički od propasti sačuvali hrvatsku državu. Druga je pak stvar, bez obzira na pojedince u partizanskim redovima, što je program komunističke partije bio rušenje hrvatske države i obnova velikosrpske Jugoslavije. Uostalom jedan dio njih tek iz partizana, nakon završetka rata, odlazi u križare kako bi zajedno s dojučerašnjim protivnicima od pomahnitaloga zločinačkog sustava i jugoslavenske okupacije branili vlastito ljudsko i nacionalno dostojanstvo.  Zato je ovaj roman, bez obzira na svoje hrvatske temelje, vrlo blizak jednoj vrsti škotske narodne pa i umjetničke proze koja progovara o vlastitoj borbi za slobodu i nacionalno dostojanstvo.

U sudbini glavnoga lika romana Gorana Budaka sažet je usud borbenoga hrvatstva prve polovice 20. stoljeća. Još kao student završio je u tamnicama i mučilištima monarhističke Jugoslavije. Nakon desetotravanjskoga prevrata izlazi iz zatočeništva i odlazi u hrvatsku vojsku kako bi pomagao učvršćenju mlade države. Vrijeme provodi na ratištu, daleko od politike, a prije povlačenja, neposredno nakon što su mu ubijeni otac i majka, navraća u rodne Sesvete. Sa sobom u povlačenje na zapad prema Saveznicima vodi mlađu sestru, a vidjevši rasplet na Bleiburgu, samostalno napušta polje smrti i vraća se natrag u Hrvatsku. Na putu susreće preživjele bjegunce koji će na hercegovačkom području ustrojiti gerilske skupine za otpor protiv okupacijskih snaga.

Autori su uz sudbinu glavnoga lik vrlo uspješno isprepleli i niz sporednih likova, a posebno uspješno izranja lik Vilka, jednoga od vođa gerilskih skupina. Uz vrijedne opise ambijenta poratne hrvatske stvarnosti, roman supružnika Štedul spasio je od zaborava slike masovnih smaknuća hrvatskih zarobljenika, ali i redarstvenu komunističku, oznašku torturu i metode mučenja – od zakucavanja čavli pod nokte do razapinjanja na križ.
Poratne slike prostačkih i primitivnih napadaja na katoličke crkve i svećenstvo opetovani su i tijekom jugokomunističke agresije na Hrvatsku devedesetih godina. Sve to pa i smaknuće križara nije uspjelo ubiti ideju slobodne i samostalne hrvatske države, što je i bio cilj križarske borbe. Naime, Budak će prije javnoga vješanja prkosno i ponosno uskliknuti: Živjela sloboda! Živjela Hrvatska!, a koje će, unatoč sili i nasilju, stvaranjem slobodne i nezavisne hrvatske države dati puni smisao i poratnom križarskom otporu jugokomunističkom režimu.
Mate Kovačević, Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Šport

Subašić se također oprostio od reprezentacije

Objavljeno

na

Objavio

Nakon Vedrana Ćorluke i Marija Mandžukića, zbogom reprezentaciji odlučio je reći i Danijel Subašić. Jedan od junaka Hrvatske u Rusiji odlučio se oprostiti nakon 44 nastupa u dresu vatrenih.

Debitirao 14. studenog 2009. u pobjedi 5:0 protiv Lihtenštajna, a reprezentativnu jedinicu je prigrlio nakon Svjetskog prvenstva u Brazilu i oproštaja Stipe Pletikose.

Subašić se oprostio od reprezentacije dirljivim pismom koje prenosimo u izvornom i cjelovitom obliku:

– Dragi navijači hrvatske reprezentacije, došlo je vrime da se i ja nakon 10 godina u reprezentaciji oprostim od najdražeg nam dresa. Bilo je ovo dugo putovanje, još od prvog poziva 2008. i ispunjenja sna jednog ‘golmančića’ iz Zadra, a potom puno truda i rada, kao i godine strpljenja na klupi da postanem broj jedan – odnosno meni omiljeni 23.

Želim od srca zahvaliti svim trenerima – od svakoga od vas sam puno naučio! Volio bih posebno spomenuti Slavena Bilića koji me prvi pozvao u reprezentaciju i Zlatka Dalića s kojim smo dogurali do tog nevjerojatnog srebra. Hvala puno svim ljudima u HNS-u i oko reprezentacije što su nam uvik bili tu pri ruci za sve što nam je tribalo, što su činili sve da nam ništa ne fali i da budemo svi zadovoljni, sritni i zdravi.

Hvala mojoj obitelji i svim najmilijima koji su od prvoga dana bili uz mene i na koje sam se mogao osloniti u svim teškim trenucima, a takvih je također bilo dosta.

Ovu odluku donija sam puno prije Svjetskog prvenstva jer sam htio zaključiti reprezentativnu karijeru s nastupom na Svjetskom, što je bio jedan od mojih snova. Svatko od nas ima neki rok trajanja, i na nama je procijeniti koliko dugo možemo igrati. Možda sam mogao još jedan ciklus odigrati, ali to bi možda bilo previše. Ovako želim da moji dragi kolege koji čekaju svoju priliku ostvare svoje snove kao što sam i ja ostvario igrajući za Hrvatsku – na mladima svijet ostaje i oni su hrvatska budućnost.

Moj put je došao do tu, i do svjetskog srebra u svetom dresu za kojeg sam davao cilog sebe, časno i ponosno svaku utakmicu. Iako ih, doduše, nema puno, to je manje bitno – najvažnije od svega je da sam ispunjen i sritan čovik što sam moga igrati za moju domovinu i najlipši dres na svitu. Svi do jednoga smo budni sanjali tijekom onih nevjerojatnih dočeka u Zagrebu, mom Zadru i ciloj Hrvatskoj. To su bili najlipši, najemotivniji trenuci moje karijere koji su, zajedno s tih mjesec dana u Rusiji, obilježili i definirali moju priču u reprezentaciji.

Hvala svim suigračima, bez vas ništa ne bi imalo smisla. Proživljavali smo teške trenutke skupa, ali proveli isto tako zajedno puno lipih. Ovo zajedništvo, skromnost i prijateljstvo iz Rusije pamtit ću cili svoj život. O utakmicama neću pričati; pričali smo na terenu skupa, jedan za drugoga, bacali se na glavu, plakali od sriće, igrali pod injekcijama, gutali tablete k’o bombone, sve za nas, za naš dres, za naš narod, za našu povijesnu svjetsku srebrnu medalju.

Sva klupska natjecanja ne mogu se usporediti ni blizu igranju za hrvatsku reprezentaciju, osjećaju i emocijama pri intoniranju Lijepe naše prije svake utakmice.

Hvala vam svima od srca na bezuvjetnoj podršci!

Ona je ljubav koja ne može proć.

Zauvik jedan od Vas, Vaš Suba

Iznad svih VATRENI 2018!

Mario Mandžukić se oprostio od reprezentacije

Vedran Ćorluka se emotivnim pismom oprostio od reprezentacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Japan obilježava godišnjicu kapitulacije, Akihito izrazio ‘duboko kajanje’

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Japanski car Akihito izrazio je u srijedu “duboko kajanje” na obljetnicu kapitulacije Japana 1945., prigodom njegove posljednje svečanosti prije abdikacije u travnju.

“Izražavajući duboko kajanje, iskreno želim da se nikada ne ponove ratna razaranja”, kazao je 84-godišnji suveren pred okupljenima, njih oko 6000, u dvorani Nippon Budokan, u središtu Tokija.

Akihito, sin Hirohita koji je tada bio na čelu Japana i objavio kapitulaciju arhipelaga 15. kolovoza 1945., prvi put je 2015. upotrijebio izraz “duboko kajanje”. Otada ga je više puta ponovio.

Njegov stariji sin Naruhito trebao bi ga naslijediti krajem travnja u skladu sa zakonom izuzeća koji mu dopušta da stane na Prijestolje Krizantema prije smrti oca.

Premijer Shinzo Abe također je kazao da se “ratna stradanja ne smiju ponoviti. Suočavajući se ponizno s poviješću, nastavit ćemo čvrsto držati to obećanje”, naglasio je on ne izražavajući, ipak, kajanje. Abe je isto tako poslao ritualne darove u kontroverzni hram Yasukuni u kojemu se među ostalim žrtvama rata odaje počast i ratnim zločincima. Hram Yasukuni zbog toga predmet je spora između Japana i njegovih susjeda Južne Koreje i Kine.

Približno 3,1 milijun Japanaca među kojima 800.000 civila smrtno je stradalo tijekom rata na Pacifiku, za što susjedne zemlje Japana krive japansku carsku vojsku.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari