Pratite nas

Duh slobode iz križarskoga otpora

Objavljeno

na

Osvrt na knjigu: Nikola & Shirley Helen Štedul, Križar ili Duh slobode, Naklada P.I.P Pavičić, Zagreb, 2013.
Nesvakidašnju romansiranu obradbu sudbine hrvatskih boraca iz jednoga isječka gotovo zaboravljene hrvatske povijesti neposredno poslije Drugoga svjetskog rata ponudili su auktori roman „Križar ili Duh slobode“. To kratko razdoblje, od svibnja 1945. pa sve do 1948. godine čak bi se moglo nazvati i razdobljem hrvatskoga križarskog otpora jugoslavenskoj komunističkoj okupaciji.

Naime, nakon sloma hrvatske države i masovnih partizanskih pokolja civila i ratnih zarobljenika na Bleiburgu i križnim putovima preživjeli hrvatski ratnici se povlače u gorovite dijelove tadašnje Hrvatske i organiziraju otpor jugoslavenskoj državi i njezinoj zločinačkoj komunističkoj ideologiji, čija je vlast terorizirala preostalo hrvatsko pučanstvo kako bi ga potpuno uništila ili pak potisnula što dalje iz rubnih područja nekadašnje hrvatske države. Osim jugoslavenskoga terora nad civilima to razdoblje karakterizira i masovna potpora stanovništva hrvatskim borcima te nada bojovnika u materijalnu pomoć sa Zapada, koji je sve više ulazio u Hladni rat s komunističkim zemljama, na čijem je čelu stajala sovjetska Rusija.

Otvaranje sukoba između jugoslavenskih komunista i Staljina smanjilo je zapadni pritisak na Jugoslaviju, a i ono malo američke potpore protukomunističkim borcima u Hrvatskoj ubrzo se istopilo, što je Titinu režimu omogućilo da zavede još snažniji teror nad civilima, čime je praktično skršen i hrvatski oružan otpor. Naime, gerilske operacije su postale besmislene onoga trenutka kad je njihov račun svojim životima moralo plaćati civilno stanovništvo, što je jugoslavenskom režimu i trebalo kao dobrodošla izlika za prikrivanje genocida, koji mu je služio za demografsko ustrojstvo prostora na kojem se sljedećih pola stoljeća pod krinkom jugoslavenstva širila velikosrpska politika. U političkom smislu hrvatski križarski otpor nije imao ideoloških oznaka. Osim gole borbe za preživljavanjem stajao je tek na načelima prirodnoga i demokratskog prava hrvatskoga naroda na vlastitu državu, koju je zaposjela jugoslavenska komunistička vojska.

U povijesnom nizu poratna križarska gerila stoji kao svojevrsna borbena premosnica hrvatstva između Velebitskoga i Bugojanskog ustanka te hrvatskih bojovnika u Domovinskom ratu. Roman je prvi put objavljen 1978. u Chicagu u Sjedinjenim Američkim Državama na engleskom jeziku pa onda nije nikakvo čudo da je jugoslavenska tajna policija – Udba tragala za njegovim auktorom cijelo desetljeće kako bi ga, kao i mnoge druge dotad, likvidirala. Šteta je što roman nije ranije objavljen na hrvatskom jeziku jer su plemenito domoljublje, borbenost i žrtva hrvatskih križara skladno uklopljeni u radnju romana, koji i danas odiše svojevrsnom svježinom. Netočno je ovaj roman uspoređivati s t. zv. pobjedničkom (jugokomunističkom) prozom u neposrednom poraću, kako to ponekad čine i dobronamjerni, dajući mu tek predznak viđenja povijesti iz poražene perspektive. Naime, roman tematski doista obrađuje određeno povijesno razdoblje, a i načinjen je znatnim dijelom na temelju povijesnih događaja pa bi ga bolje bilo svrstati u prozu povijesnoga realizma toliko blisku književnostima podjarmljenih naroda.

Dapače, roman unatoč bezizglednom položaju križara ne odiše beznađem, a njegovi su junaci svjesni da rade samo jednu dionicu otpora u neprekidnoj borbi za nacionalnu slobodu, koju će nakon njih sutra nastaviti naraštaji koji dolaze. Koliko pak god bila pravedna i opravdana borba protiv zločinačke ideologije i okupatorskoga režima, junaci ovoga romana nisu prikazani, socrealizmu toliko omiljenom crno-bijelom tehnikom. Oni su tek ljudi, silom prilika ubačeni u povijesni žrvanj, prisiljeni donositi odluke, pa i pogrješne te na temelju njih i sami djelovati. Ni na protivničkoj, odnosno partizanskoj strani nisu svi likovi crni vragovi, što svjedoče i pokušaji hrvatske strane da još tijekom rata pregovora s partizanima kako bi zajednički od propasti sačuvali hrvatsku državu. Druga je pak stvar, bez obzira na pojedince u partizanskim redovima, što je program komunističke partije bio rušenje hrvatske države i obnova velikosrpske Jugoslavije. Uostalom jedan dio njih tek iz partizana, nakon završetka rata, odlazi u križare kako bi zajedno s dojučerašnjim protivnicima od pomahnitaloga zločinačkog sustava i jugoslavenske okupacije branili vlastito ljudsko i nacionalno dostojanstvo.  Zato je ovaj roman, bez obzira na svoje hrvatske temelje, vrlo blizak jednoj vrsti škotske narodne pa i umjetničke proze koja progovara o vlastitoj borbi za slobodu i nacionalno dostojanstvo.

U sudbini glavnoga lika romana Gorana Budaka sažet je usud borbenoga hrvatstva prve polovice 20. stoljeća. Još kao student završio je u tamnicama i mučilištima monarhističke Jugoslavije. Nakon desetotravanjskoga prevrata izlazi iz zatočeništva i odlazi u hrvatsku vojsku kako bi pomagao učvršćenju mlade države. Vrijeme provodi na ratištu, daleko od politike, a prije povlačenja, neposredno nakon što su mu ubijeni otac i majka, navraća u rodne Sesvete. Sa sobom u povlačenje na zapad prema Saveznicima vodi mlađu sestru, a vidjevši rasplet na Bleiburgu, samostalno napušta polje smrti i vraća se natrag u Hrvatsku. Na putu susreće preživjele bjegunce koji će na hercegovačkom području ustrojiti gerilske skupine za otpor protiv okupacijskih snaga.

Autori su uz sudbinu glavnoga lik vrlo uspješno isprepleli i niz sporednih likova, a posebno uspješno izranja lik Vilka, jednoga od vođa gerilskih skupina. Uz vrijedne opise ambijenta poratne hrvatske stvarnosti, roman supružnika Štedul spasio je od zaborava slike masovnih smaknuća hrvatskih zarobljenika, ali i redarstvenu komunističku, oznašku torturu i metode mučenja – od zakucavanja čavli pod nokte do razapinjanja na križ.
Poratne slike prostačkih i primitivnih napadaja na katoličke crkve i svećenstvo opetovani su i tijekom jugokomunističke agresije na Hrvatsku devedesetih godina. Sve to pa i smaknuće križara nije uspjelo ubiti ideju slobodne i samostalne hrvatske države, što je i bio cilj križarske borbe. Naime, Budak će prije javnoga vješanja prkosno i ponosno uskliknuti: Živjela sloboda! Živjela Hrvatska!, a koje će, unatoč sili i nasilju, stvaranjem slobodne i nezavisne hrvatske države dati puni smisao i poratnom križarskom otporu jugokomunističkom režimu.
Mate Kovačević, Hrsvijet

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Sramotan odnos Hrvatske prema ‘šestorki’ Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Jadranko PrlićBruno StojićSlobodan PraljakMilivoj PetkovićValentin Ćorić i Berislav Pušić, naši uznici iz Herceg Bosne za hrvatske medije ne postoje. I ne samo za medije. Njih ne spominju ni najviši hrvatski dužnosnici, vodeće stranke, saborski zastupnici!

Srame ih se!? Boje se nečega? Imaju amneziju? Podlegli su negativnoj kampanji?

Što god od toga bilo, trebali bi znati: hrvatski narod se njima ponosi i zna tko su!

Možete ih klevetati ili šutjeti o njima, ali narod zna tko su!

Oni će, bilo to vama drago ili ne ostati zapisani u povijesti Hrvata kao svijetli primjeri, ma što vi govorili, i koliko god ih prešućivali!

Nije li tako bilo i s Gotovinom, Markačem, Čermakom, Ademijem? Na njih se putem naših mainstream medija ili od strane plaćenih lešinara-piskarala nabacivalo blato sve dok nisu oslobođeni optužbi! Za čiji interes i u ime čega!?

I kad se naša generalska trojka (Gotovina, Markač, Čermak) uzdignuta čela vratila iz Haaga, bili smo svjedoci njihovih izobličenih faca i šoka zbog oslobađajućih presuda. Čak ni u tim trenucima, kad su stotine tisuća Hrvata na svetim misama molili za slobodu nepravedno optuženih, a na središnjem zagrebačkom trgu ih razdragano mnoštvo dočekalo kako se nikada i nikoga u Hrvatskoj nije, kad je cijela Hrvatska bila u suzama radosnicama, oni nisu mogli skriti svoju mržnju i jal. I nevjericu da nevino optuženi nisu osuđeni a Hrvatska nije razapeta na stup srama pred svijetom!

Toliko „vole“ zemlju u kojoj žive!

Tim gubavcima, tom šljamu i ološu, ljudskom talogu kakvoga ima samo kod nas u Hrvatskoj ne smetaju krvnici koji su ostali neosuđeni i danas su na slobodi a počinili su najgora nedjela genocida i etničkog ćišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata! Zločinci koji i dalje ruju i šire mržnju, upućuju uvrede na adresu Hrvatske, pljuju po našim žrtvama i svetinjama i prijete novim ratovima!?

Oni ne nalaze ništa sporno u tomu što balkanski krvnik Milošević nije osuđen, u oslobađajućoj presudi fašistu i četničkom zlikovcu Vojislavu Šešelju, za njih nije upitna ni simbolična kazna izrečena krvniku Veselinu Šljivančaninu, ne oglašavaju se na optužbe dokazanih fašista Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i njihovih slugu.

Više se mediji u Srbiji bave time i imaju objektivniji pristup u odnosu na ove pojave nego mi!

Je li to normalno!?

Nedavno je premijerka Srbije Ana Brnadić javno postavila pitanje: „Tko će Šešelju nadoknaditi onih 13 godina izgubljenog života koje je proveo u Haagu?“

Na stranu to što se dotična gospođa zalaže za prava zločinca i ratnog huškača, ali eto, kod njih se ni ljudi na najvišim pozicijama ne libe uzeti u zaštitu nekoga ako misle da je to u nacionalnom interesu.

Mi nismo doživjeli da naš premijer ili predsjednica barem jednom jedinom riječju podrže naše uznike iz Herceg Bosne. I da kažu istinu o ratu. Ili ja barem nikada nisam takvo što čuo.

SRAME SE ISTINE, ili su i sami podlegli kampanji. Istoj onoj koja je od početka blatila hrvatski Domovinski rat i blistave oslobađajuće operacije Hrvatske vojske i policije.

Hrvatski narod – kad kažem hrvatski narod, za mene je to zajedništvo nas Hrvata u Hrvatskoj, Herceg Bosni i dijaspori – jako dobro zna što je istina.

Hrvatski narod zna da su optužbe za „udruženi zločinački pothvat“ krivotvorine bjelosvjetskih mešetara i mutivoda kojima nije bilo u interesu da se Hrvati u Herceg Bosni obrane.

Hrvatski narod stoji iza svojih generala i iza ISTINE o svojoj borbi za opstojnost. Kolona sjećanja koja danas u Vukovaru teče kao rijeka kolona je sjećanja za sve naše žrtve, kako u Slavoniji, tako i na Banovini, u Dalmaciji, Dubrovniku, Konavlu, u Lašvanskoj dolini, i diljem naše Herceg Bosne.

Hrvatski narod u Herceg Bosni je kriv samo zato što je preživio, na njemu druge krivnje nema. I živjet će i dalje. Bilo to komu drago ili ne.

Sjajna obrana koju je na suđenju u Den Haagu iznio general Slobodan Praljak dokazala je istinu. I naš narod s vjerom u Boga i pravdu čeka presudu šestorki uvjeren u njihovu nevinost, jednako kao i u slučaju generala Gotovine, Markača, Čermaka, Ademija.

Naši generali iz Herceg Bosne, nepravedno optuženi i (nažalost) ostavljeni i od političke elite Republike Hrvatske na milost i nemilost svjetskim moćnicima, čekaju više od 13 godina na presudu. Ali nisu ostavljeni od NARODA i ostat će zapisani u našoj povjesnici, kao ČISTI I ČASNI ljudi, kakva god presuda tih moćnika bila.

Oni, da parafraziram generala Praljka, mogu biti i osuđeni, ali ne po pravdi i pravu, nego po sili i pravu jačega. 

A svi vi koji šutite a ne bi smjeli šutjeti, a u isto se vrijeme grčevito borite za svoje mjesto u povijesti istog ovog naroda, znajte: TA POVIJEST SMJESTIT ĆE VAS TAMO KUD SPADATE.

Jer, istina je voda duboka!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Ovdje je na zrnu Očenaša zakucalo srce Domovine…

Objavljeno

na

Objavio

Misli jedne mlade djevojke iz hrvatske dijaspore

 
Danas, kao i svake godine 18.11. prisjećamo se žrtve grada Vukovara. Svi mi  danas se sjetimo izraziti naše suosjećanje s patnjom onih koji tu bol nose i svaki drugi dan u godini i to već 26 godina.
 
No na današnji dan svi dišemo istim ponosom i domoljubljem. Svi zajedno osjećamo bol i tugu zbog naših dragih poginulih branitelja, ubijenih i progonjenih stanovnika Vukovara, kćeri i sinova, majki i očeva, baka i djedova, braće i sestara…
 
Srca nam se stežu pri govorima Siniše Glavaševića i svi se sjećamo tog strašnog zločina koji je počinjen nad hrvatskim narodom. Danas se sjećamo. A sutra? Doći će sutrašnji dan i opet će se zaborav koji nam se nameće ušuljati u svakodnevnicu. Pravda i istina opet će čekati godinu dana da je se prisjetimo. Pravit ćemo se da se ništa nije dogodilo.
 
Ne postoje naši dragi i hrabri branitelji, ne postoje žrtve, ne postoje nepronađena zaklana tijela!
 
Dogodio se samo papir i sporazum. A dogodile su se i kuće i slobode i radna mjesta onih koji su za te zločine trebali odgovarati.
 
Zaborav na Vukovar  zaborav je identiteta,  povijesti, branitelja i njihovih obitelji. Vrijeme je da svi uništeni i oskvrnjeni Domovinskim ratom dožive pravdu i utjehu prije nego im nada umine.
 Mi danas nismo svjesni koliko smo sretni što imamo svoju Domovinu. Što možemo slobodno i bez straha reći da smo Hrvati i da volimo naše i poštujemo tuđe.
 Neka današnji dan ostavi malo gorčine i težine da nas podsjeti i da nas bude dovoljno sram što tako bahato životarimo.
 
 Pitamo se ima li smisla, ima li nade.
 
 Ja znam da većina nas koji smo sudjelovali na susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru može posvjedočiti da ima smisla! Sve što su ljudi prošli i proživjeli u tom gradu i naši hrabri branitelji. Ima smisla! Jer mi smo ta Hrvatska za koju su se oni borili, za koju su dali život.
 
Kaže se: naša osveta bit će osmjeh naše djece.
 
Prisjetimo se sada te strašne godine 1991… Sjetimo se kolone stanovnika koji su tako hrabro ostali do kraja u svom gradu. Sjetimo se njihovih suza, njihove patnje i boli.
 
I sada se sjetimo mladeži koja je 30. travnja 2017 sa memorijalnog groblja pješačila u koloni do dvorca Eltz gdje se održalo euharistijsko misno slavlje. To je bila kolona nasmijane, vesele mladeži puna nade i vjere. Cijelim se putem pjevalo, molilo i slavilo Krista! Bio je to susret sa živim Isusom, tajnom Njegove ljubavi i žrtve za nas. Ta mladež je nada Hrvatske koju su sanjali svi koji su iz ljubavi prema domovini žrtvovali svoje živote, da bi mi danas mogli uživati u slobodi.
 
Nama je jasno, da nismo bili u običnom gradu nego u gradu žrtve, u gradu heroja! I zato budimo i mi turbo vod i gradimo tu našu voljenu domovinu.
 
Volimo tu našu grudu! Kopati ćemo po njoj, hraniti se njome i blagoslivljati ju!
 
Krist je naša nada i mi smo vjera živa! Isuse povedi me svojim putem, vrati me mojem domu. Za Hrvatskom mi srce žudi. Evo me Gospodine, mene pošalji.
 
Zapamtite Vukovar! Danas, sutra, zauvijek.
 
 
Magdalena Ivošević
studentica
Frankfurt am Main, 18.11.2017.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari