Pratite nas

Komentar

DUHOVIT OSVRT MAKARANKE NA TURISTE: ‘Nitko me nije ovako rasplakao od smijeha’

Objavljeno

na

Književnica iz Makarske Dada Batinić na Facebooku je nedavno opisala kakva iskustva domaći imaju s turistima iz raznih država, a njezina duhovita objava postala je vrlo brzo veliki hit na toj društvenoj mreži. Njezin post lajkan je gotovo 9000 puta i podijeljen više od 4000 puta, a ubrzo je prevedena na engleski i objavljena na Redditu.

Njezin je tekst tako nasmijao tisuće ljudi diljem svijeta, pa ukoliko ga dosad niste pročitali, evo prilike:

Talijani te uvik pitaju govoriš li engleski, ali tvoj odgovor, ma kakav bio, ne razume jer engleski ne pričaju. Rečenica “Spik ingliš?” u njih se prenosi s koljena na koljeno i za nju su svi čuli. Vuču se po kući ka slina po maramici i uvik in svašta triba, obično ono što u sebe doma nemaju. Svi sve pitaju uglas i isprid tebe se posvade prije negoli odgovoriš. Kad odu, taj apartman više ne moreš nikome iznajmit jer ga triba piturat, deratizirat, a najbolje-spalit! Fale ti cijevi od vode, fali ti pepeljara…fali ti i živaca da o Talijanima uopće pišeš.

[ad id=”68099″]

Bosanci, meni najmiliji gosti, uvik u autu dovedu makar osobu više negoli auto more primit. Kako priđu granicu, nije jasno. Čin parkiraju, ispadaju vanka s osmijehon, ko da nisu putovali 5, 6, 7, 8 sati po najvećoj vrućini. Puten, kažu, stali u Jablanicu, donili ti malo pečenoga, pa u Blagaj, donili ti urmašicu, a u Metkoviću kupili marmeladu od nektarina, mislili ponit kući, ali in se sviđaš pa ti dali i to. Grle te i ljube iako se prvi put vidite. Rezervirali su apartman na sedan dana, a lovu potrošili drugi dan ujutro. Nesritni i nikakvi spremaju se kući, povest će i rođaka nazad, trevili ga jutros na plaži, doša samo na dan. Kako su ti se uvukli pod kožu, daš in pet dana gratis. Rođaku također. Oni plaču od sriće, ti jecaš. Pitaju te šta ti je, ne znaš ni sam. Otad ste najboji prijateji pa zimi, dakako, ideš u njih. Više spize izideš u tih sedan dana negoli u sebe cilu godinu. Kad se vratiš doma oni te svako malo pitaju kako si, a ti njih samo kad in misliš doć u goste. Kad o njima pričaš svome društvu, spominješ ih ka čimavice koje ti liti navrnu pa ne moš zaradit, a kad oni svojima govore o tebi, svaki njiov prijatej misli kako si super pa te zafrendava na fejsbuku. Zaključiš da si ograničen dalmatinskin mentaliteton i gadiš se sam sebi u periodu od 1.10. do 1.6.

turistAko je Švabo reka da će doć u subotu u 10.00 more bit autocesta zatvorena zbog bure, more mu umrit mater, ali njega eto u 10:00:00. Prema njima se ophodiš ka i oni prema tebi, službeno, ko da si doša u općinu sređivat papire. Gledate se malo ladno, malo s nerazumijevanjen, ti strepiš jel ti išta fali, a njima smeta i da ih pitaš kako su. Nakon toga ih više ne vidiš i ne čuješ. Pari da ih nema, ne troše ni vodu ni struju, jedino što svaki dan na konop obise novi šugaman. Ti poštuješ kućni red zbog njih, televiziju slušaš na 20, a ćaći zapritiš da ćeš ga ostavit u staračkome pojača li na 30. Mobitel ti ne zvoni nego drće, a taman i da si dobijo na lotu, prošapćeš jupi. Kad odu, daješ stan samo Amerikancima da se izbalansiraju energije.

Amerikanci non-stop laprdaju i zvizneš na živce još na kolodvoru. Nijedne rečenice u njih nema bez najmanje dvi podštapalice i jasno ti je zašto naš čovik uspije u stranome svitu. Za Hrvatsku su prvi put čuli igrajući društvenu igru. Skupilo se njih šest pa jedan nabojo na zemljopisnoj karti di će društvo ove godine prije fakulteta. Prst mu zavatijo i susjedne zemlje no, za razliku od BiH i Srbije, Krejša je na moru. Za Neum isto nikad nisu čuli. U avionu su izguglali sve o našoj povijesti od stoljeća sedmog naovamo, vidili pošto su nan kurve i spiza i čude se da znamo šta je wi-fi. Potraš ih prije negoli ste došli do apartmana.

Poljaci nisu sigurni je li Makarska grad u koji su naumili ić, niti znaju kako su do tebe došli. Pitaju te svašta, ne čuju ništa. Pitaju more li se na planinu i kad je najboje ić. Rečeš da je najboje prije sunca, nikako u podne, odu u podne. Rečeš da je dućan pedeset metara livo, odu desno do izlaza iz grada. Pitaju te di je nudistička plaža, neće se tamo kupat nego da ne bi zabunon na nju nabasali. Uputiš ih nistrmo, javna plaža in je 5 minuta od kuće. Kad se vrate, pokazuju ti slike koza i pripoznaš među kozama Andriju Bakujina koji živi u Velikome brdu, deset kilometara odavde. Svaki put kad ih pogledaš glupavo se smješkaju i u sebi misliš da su tribali odsjest u kakvome centru za skrb. Porazbijaju ti pola inventara, optuže te da in prpaš po stvarima jer ne mogu nać svoj otvarač za konzerve. Zaštopaju perilicu za suđe jer teču skupa sa manistron gurnu unutra. Kad odu, malo razmišljaš o Hitleru.

Englezima je sve ekselent, osin šta prezirno komentiraju ono što vide i dotaknu. Srdela je odlična, ali zar nemate fish and chips? S mladima je lakše, čuli su za Dubrovnik i Zrće pa in objasniš da si ti između. Odma će sutra tamo ili vamo, zavisno od autobusnih linija. Moraš in sve naplatit unaprid jer loču, padnu s balkona istu večer i naredne dane provedu u bolnici. Odeš jednon u posjet, poneseš kilo limuna i litar soka, Englez je još u komi, vratiš sve doma. Potrošio si, ali nije ti žaj.

Australci ti plate deset dana, ali kako prvu večer svrate u pivnicu tako ih narednih devet dana više ne vidiš. Dođu doma tek deseti dan, u istoj majci i istin gaćama u kojima su ih vidio i prvi dan. Panično traže pasoš, kasne na avion. Ljube ti i grle mater, itaju se na susidu s kojon ne govoriš, vidili je da zaliva isprid kuće. Dovikuju se sa prolaznicima, mašu svima. Mašeš skupa sa susjedon (profesionalci ste), a kad zamaknu za prvu okuku, njoj jebeš mater i popiješ malo vode s cukron da te ne kolpa. Za Australce se ne triba sekirat da neće stić na avion jer se još nije dogodilo da oni nemaju sriće. Uvik se potrefi da je gužva oko ukrcaja pa kasnili tri sata ili tri dana uvik stignu na vrime.

Francuzi, čin su došli, zapisuju na šta će se žalit ne bi li dobili povrat novca. Odma se pogodiš da in vratiš 100 eura samo da te ne gnjave za svaku sitnicu. Za njiove pare iznajmiš apartman u tete i vratiš se kad oni odu.

Česi ubace stvari u stan, nameče ceradu na auto i nema šanse da će sist za volan do kraja odmora, iako obilaze cilu Rivijeru. Znaju svaku samoposlugu u gradu, upoznati su sa besplatnin zbivanjima, kulturnin znamenitostima, bauljaju po plaži i planini….Tek kad su sve izvižitali sidnu popit kriglu pive. Ko što Čehinja voli pokazat sise, tako Čeh voli pokazat drob. Ko što se Čehinja, koristeći razvedenost obale, kriomice kresne s našin spasiocen na plaži, tako Čeh kriomice loče pivu, izgovarajući se da mora u kafić na zahod. U muškaraca i dalje dobro kotira “fudbalerka”, a ženske se strižu nakratko i to tako da ne znaš jel je ostriglo ili počupalo. Da se ne misle oće li izgorit ili neće, sprže se odma prvi dan pa se među svojima fale ko je crveniji. Žaj ti je kad odu jer su razdragani i nema u njima zla. Njiova ćer ti se ionako oženi za rođaka, viđat ćete se.

Hercegovac ne rezrvira ništa jer je još za vrime rata kupijo stan u Makarskoj. Kako nije od vele odanja, gleda kako bi dotra prva dva kola od mercedesa u plićak. Kad izađe iz auta sidne u najbliži kafić i pije tri deca dok žena iskrcava sve iz gepeka. Ona ita peraje, maske, dicu, suncobrane, rukavice… Polak toga dica odma meću na sebe. Kad su dica u moru, mater in sidi pod suncobranon i motri na njih ka bejvoć iako ne zna plivat. Dica deranjen nadjačavaju jet-ski egzibicije i cila plaža gleda šta ta dicu mogu. A mogu slijedeće: začepit nos rukon i stisnit usta da poplave, pa taknit glavon more. Tako nekih stotinjak puta, ali s istin žaron i povicima. Jedini način da se njih riješiš je da zovneš “pauka”.

Austrijanac, ka i Slovenac, ako i dođe, dođe na bicikli ili makar s auton koje vuče pet šest bicikli na krovu. Ne iđe na more nego ga vidiš na po staze kad odeš na planinu kopat kunpire. Voziš golfa tricu TDI i do vrha “Sv. Jure” je mrtva trka. Pokušavaš ga izgurat sa staze ali digne biciklu na zadnje kolo i ruvinaš auto o kamen. Dođe na vrh prvi, a od polak litra vode koje ima sa sobon, ostalo mu četiri deca. Daje tebi jer ti u autu ne radi klima.

P.S. Svaka sličnost sa stvarnin osobama je slučajna. Moguće je npr. da Hercegovac nema stan nego kuću…itd.

>pogledajte i>Odgovor Hercegovca

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Jan Ivanjek: Tvrtka Procor nas je kupovinom brazilskih Miragea spasila od dulje aktualizacije ove komične ponude

Objavljeno

na

Objavio

Stanoviti je trgovac oružjem pustio u medije priču kako je spreman HRZ-u isporučiti 12 borbenih aviona Mirage 2000 iz Brazila za svega 76 milijuna dolara.

U tu bi brojku ušao set alata i opreme, pričuvni dijelovi, obuka 5 pilota s po 35 sati naleta, a možda i obuka zemaljskog osoblja. Cijela eskadrila za cijenu manju od jednog Gripena.

Ali dublji uvid u ovu ponudu smjesta ruši ne toliko kulisu, koliko prozirnu papirnatu vrećicu obmane čija svrha teško da je išta više od aktualiziranja spomenutog trgovca u medijima.

Prvo, avioni koji se nude su prodani. Krajem svibnja, prije nepunih mjesec dana, Brazil je objavio kako je 9 od 12 aviona prodano francuskoj tvrtki Procor.

Cijena plaćena za tih 9 aviona? 452,000 dolara! Ni blizu 76 milijuna koliko naš trgovac traži. Inače, Brazil nikad nije svih 12 nudio na prodaju, već prvo 8, pa potom 11 .

To što se nudilo sada već tuđe vlasništvo nije jedini problem. Avioni su gotovo potpuno potrošili dodatnih 1,000 sati resursa koliko im je produljeno u Francuskoj prije isporuke prije gotovo 15 godina, a nisu ni u letnom stanju. A tvrdnja da se prvi remontirani primjerci mogu isporučiti već za 3-4 mjeseca nema nikakve temelje u stvarnosti.

Kada je iste te avione Brazil kupio 2005., Francuskoj je trebalo više od godine da ih počne isporučivati, a remontom im se životni vijek tada produljio za samo 1,000 sati.

Obuka od 35 sati po pilotu je krajnje nedovoljna, a čak i da se avionima mogu produljiti resursi, apsolutno nikakav sustav prihvata i eksploatacije potpuno nepoznatog borbenog aviona ne može se uspostaviti za par mjeseci.

„Brazilci“ su najstarija varijanta Miragea 2000, ali u ponudi je i modernizacija za dodatnih 140 milijuna dolara, navodno na najnoviji standard, što je 2000-5 Mk.2.

No i to je mutna priča: Indija svoje Mirage 2000 upravo modernizira na ovaj standard, po cijeni od 43 milijuna dolara po avionu, pa nema računice kako bi Hrvatska isto platila samo 11 milijuna po avionu.

Srećom, tvrtka Procor nas je kupovinom brazilskih Miragea spasila od dulje aktualizacije ove komične ponude, koja treba što prije biti zaboravljena. Čak se i MORH izjasnio da nije baš sve kako taj trgovac oružjem kaže, što je diplomatski rečeno da cijeli spin nema nikakve veze s istinom.

No ovo je dobar podsjetnik da Hrvatska mora što prije odvojiti svotu u rangu milijarde eura za sigurnu nabavu lovaca, jer novca neosporno ima kad ga se bez štete po proračun može trpati u Uljanik.

A ozbiljni iznosi će nas osloboditi i eventualnih budućih lešinarskih pokušaja uvaljivanja krame, jer idući bi put mogli slušati bajke o nepostojećim F-16 Block 50 iz pustinje AMARG-a, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Gjenero: Milanovićeva kandidatura je pokušaj bijega od napornog rada u poslovnom sektoru

Objavljeno

na

Objavio

SDP-ov kandidat Zoran Milanović ušao je u kampanju posve nepripremljen te nije pokazao nikakvu političku volju niti ideju što bi radio kao predsjednik Republike, dok je Miroslav Škoro vrlo uvjerljivo iznio svoj koncept reforme Ustava, koja bi osnažila ulogu predsjednika te je puno bolji kandidat za pomiriteljsku ulogu, ocjenjuju analitičari za Hinu

“Zoran Milanović ušao je u kampanju posve nepripremljen, bez ijedne nove ideje i bez najave o tome što bi bili ciljevi njegova predsjedništva. Za razliku od njega, Miroslav Škoro je vrlo uvjerljivo iznio svoj koncept reforme Ustava, koja bi osnažila ulogu predsjednika Republike”, kazao je za Hinu politički analitičar Davor Gjenero.

Ističe kako je koncept “plebiscitarne demokracije” koji Škoro nudi de Gaulleova koncepcija vladavine, kojoj je i prilagođen ustavni model V. republike, a hrvatski je Ustav u velikoj mjeri nastao po uzoru na francuski Ustav V. republike.

Škoro, dodaje, traži pravo na odložni veto na zakone, na to da predsjednik, vjerojatno u savjetovanju s akademskom zajednicom, Vrhovnim sudom i odvjetničkom komorom, predlaže suce Ustavnog suda, a da ih i dalje bira Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom. Traži pravo na sazivanje sjednice Vlade, traži pravo na referendumsku inicijativu i u referendumu vidi mogućnost pritiska na Sabor i Vladu.

Gjenero pritom smatra da nema opasnosti od toga da bi Škoro djelovao kao uzurpator unutar političkog sustava, već koncept “plebiscitarne demokracije” doživljava kao mehanizam za prevladavanje aktualne krize stranačkog sustava.

“Naglašava činjenicu da je predsjednik jedini akter koji dobiva investituru izravno od naroda i traži manevarski prostor da u toku mandata bude glas naroda, upravo uz pomoć mehanizama “plebiscitarne demokracije”. Politička kultura u tom modelu od predsjednika zahtijeva da, ako neki njegov zakonodavni koncept ne prođe na referendumu, on prizna gubitak legitimiteta i odrekne se predsjedničke funkcije”, istaknuo je.

Milanovićeva kandidatura tek pokušaj bijega od napornog rada u poslovnom sektoru

Gjenero je za Milanovića kratko prokomentirao da mu se čini da je za njega predsjednička kandidatura “tek pokušaj bijega od napornog rada u poslovnom sektoru, u kome nije ostvario neki relevantan uspjeh”.

S time se složio i politički analitičar Žarko Puhovski, ocijenivši da Milanović smatra da je njegova osoba, njegov karakter dovoljan program.

“Problem je što implicitno govori nešto slično kao i Škoro jer naš Ustav nema potrebu za predsjednikom s jakim karakterom. Naš sustav ima potrebu za predsjednikom koji je posrednik i pomiritelj, a to nije baš uloga koja bi se pripisala Zoranu Milanoviću”, kazao je taj politički analitičar za Hinu.

No, za Škoru ipak smatra da tu ulogu može imati jer se, kaže, pokazao kao netko tko je izrazito pristojan, uvijek iznova odbija radikalne formacije zbog čega smatra da je on u tom pogledu bolji kandidat za pomiritelja.

Za aktualnu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović je komentirao da je ulogu pomiriteljice shvatila tako da je vrludala – “bila je jako desna, pa malo prema centru, pa opet desno”. “To nije pomiriteljica, nije pokazala dovoljno čvrstoće. Zato je očito kod Milanovića slogan s karakterom više upravo kao polemika s Grabar-Kitarović kao onom koja nije pokazala dovoljno karaktera”, ustvrdio je.

Škoro zastupa stari program, Tuđmana za 21. stoljeće

Za Škoru kaže da kao više-manje novo lice u političkom životu zapravo zastupa stari program, Tuđmana za 21. stoljeće “i to radi na jedan umiveniji i manje oštar način jer je drugo vrijeme”.

“To je populistički program, populizam je danas zadnja politička moda i Škoro je na nivou suvremene mode onoga što se nosi u velikim centrima svijeta. To ga ojačava, a slabi ga pitanje koliko je desnica koja je iza njega jaka. Tim više što odbija čak i spomenuti termine ljevice i desnice, znači želi ostati neokrznut time, a bez desnice nema nikakve šanse. Samo s desnicom ne može imati dovoljnu podršku”, ustvrdio je Puhovski.

S druge strane, kaže Puhovski, Milanović je čovjek kojeg ljevica želi, a opet on ne želi biti kandidat ljevice i za razliku od Grabar-Kitarović koja bi htjela biti kandidatkinja desnica – desnica nju ne želi.

“Imamo čitav niz kompliciranih relacija u kojima se meni i dalje čini vjerojatnijim da će u drugom krugu biti par Milanović i Grabar-Kitarović nego bilo koja druga varijanta, ali sada više niti ostale varijante nisu isključene”, zaključio je taj politički analitičar.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari