Pratite nas

Duhovno blagostanje važnije je od materijalnog

Objavljeno

na

“Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.” (Mt 4,4)

Zadovoljiti stvarne potrebe, nahraniti gladne, obući gole, pružiti utočište beskućnicima: da, naša obveza prema drugima u iskazivanju milosrđa jest ozbiljna obveza pravednog odnosa prema našoj obitelji. Naša je moralna obveza učiniti sve što možemo u skrbi za svoje ukućane. Ali ako se iscrpljujemo ulažući sve svoje snage u gomilanje novca, ako težimo za svim nepotrebnim luksuznim proizvodima i samodopadnim trivijalnostima koje nam nudi marketinška industrija, a zanemarujemo ljudsko i duhovno blagostanje onih kojima smo se obvezali, znači da slijedimo put Napasnika.

Kada Napasnik pristupi Isusu, reče: “Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.” (Mt 4,3) Ovo je dvostruka kušnja: kušnja ponosa i pohlepe. Sotona traži od Isusa da pokaže svoju božansku moć ispraznim dokazivanjem, ali on također traži od Isusa, koji je postio četrdeset dana, da napusti vjeru u svog Oca na nebesima i stvori sebi hranu. Upravo je ova napast razmetanja i nedostatka povjerenja u nebeskog Oca kriva što mnogi očevi gotovo sve svoje snage usmjeravaju na zarađivanje novca. Takvi su muškarci dopustili da ih zavede ista ona napast koju je Isus odbacio ovim riječima: “Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.” (Mt 4,4)

Isus ne oklijeva obilno umnožiti kruh i ribu kada je potrebno nahraniti gladno mnoštvo: ali on nam daje primjer pouzdanja u Boga i odbacivanja taštog dokazivanja. To je primjer za koji se ne mari puno u suvremenom društvu u kojem muškarci (i žene), pohlepni za stjecanjem i pokazivanjem bogatstva, dopuštaju da ih njihov posao hranitelja odvoji od njihovih obitelji i od Boga. Nažalost, dopusti li čovjek svom poslu da napravi jedno od toga, na kraju će napraviti i drugo.

Takvi muškarci kući ne donose kruh, nego kamenje.

Ono najbolje što možemo dati djeci jesmo mi sami

Svaki dan čitamo u novinama o nesretnim očevima, gledamo ih u večernjim vijestima. Ponekad ih gledamo u sudnicama u kojima se sudi njihovoj maloljetnoj djeci, lica punih tuge, pitajući se: “U čemu sam pogriješio?” Često se zaklinju i sucima i svijetu: “Sve sam mu dao!”

Ali zar to priznanje zapravo nije odgovor na njihovo pitanje? Zar nisu, dajući djeci sve, činili krivo? “Sve” – ako se to sve odnosi samo na materijalne stvari – nije dovoljno. Ustvari, “sve” je premalo dok god nema odnosa u ljubavi.

Davati stvari ne znači davati ljubav. Stvari koje dajemo drugim osobama samo su vanjski znakovi, simbolični i često tragično krhki izrazi one neiskazive unutarnje predanosti dobrobiti drugih ljudi, koju nazivamo ljubav. Davati ljubav znači davati od sebe. Voljeti znači postojati za drugoga, a najveća ljubav znači predati svoj život dobru onoga koga ljubimo.

“Jezik dojenčeta za nepce se lijepi od žeđi; djeca vape za kruhom, a nikog da im ga pruži”, plače biblijska Knjiga tužaljki (Tuž 4,4). Ovaj opis možemo primijeniti na one koji su dovoljno nesretni da imaju oca koji im je “dao sve”, ali je zaboravio “ono jedino što im treba”. Gladovanje tijela, koje prorok opisuje, samo je blijeda slika gladovanja duha koje stoji iza svakog slučaja o kojem čitamo u novinama: slučaj djece koja su pobjegla od kuće ili su ih njihovi roditelji odbacili, slučaj djece koja završavaju u zločinu, drogi, prostituciji. Naše su novine pune članaka o svijetu koji žeđa za ljubavlju.

Clayton C. Barbeau (Preuzeto iz knjige Glava obitelj – Verbum)/ Bitno.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Događaji

U povodu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. – povezivanje škola u Vukovaru, Širokom Brijegu i Chicagu

Objavljeno

na

Objavio

U subotu, 18. studenog 2017., u organizaciji Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, a povodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, održana je videokonferencija u okviru pilot projekta Korijeni kojim se ostvarila suradnja osnovnih škola Dragutin Tadijanović iz Vukovara, Prve osnovne škole Široki Brijeg i Hrvatske škole Kardinal Stepinac Chicago pri župi Sv. Jeronima u Chicagu te Hrvatske škole pri Hrvatskom kulturnom centru Chicago.

Tijekom videokonferencije djeca iz Chicaga su pokazala što znaju o domovini i otpjevala pjesmu Bože čuvaj Hrvatsku, maleni Vukovarci održali su zanimljivo predavanje. Svojim vršnjacima pričali su o Gradu heroju, o mjestu kojem se svatko od nas nakloni i zahvali na žrtvi. Iz Širokog Brijega naglasili su da je najvažnije zajedništvo našeg naroda, ma gdje bili, jer nas veže jedna ljubav prema istoj domovini Hrvatskoj.

Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, tom je prigodom poručio kako je projekt Korijeni usmjeren na izgradnju i jačanje zajedništva hrvatskog naroda, svijesti da smo jedan – nedjeljiv narod ma gdje živjeli te je prvenstveno usmjeren na djecu i mlade koji su budućnost Hrvatske „ Draga djeco iz Vukovara, Širokog Brijega i Chicaga stvorite nova prijateljstva utemeljena na činjenici da ste Hrvati, da dijelite jedan jezik jednu povijest, jednu kulturu i jednu budućnost. A svaki vaš uspjeh je hrvatski uspjeh, dogodio se on u Vukovaru, u Chicagu ili u Širokom Brijegu.

Svi ga zajedno iščekujemo i svi ćemo ga zajedno slaviti, a Vaša hrvatska država se s Vama i danas već ponosi“.

Cilj projekta Korijeni, između ostalog je, međusobno upoznavanje i zbližavanje djece iz Republike Hrvatske, BiH i iseljeništva u osnovnoškolskoj dobi, radi jačanja svijesti o nedjeljivosti hrvatskog naroda i poticanja njegovog zajedništva, ali i  svladavanja komunikacijskih barijera između Hrvata u Republike Hrvatske i izvan nje, poglavito među najmlađim generacijama.

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Sramota. U svijetu nitko  ne zna ništa o Vukovaru!

Objavljeno

na

Sipa Press

Prolazi još jedna obljetnica sjećanja na nevine žrtve Grada Vukovara, ali i Škabrnje u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Koliko djeca u školi uistinu znaju o ovim velikim tragedijama hrvatskog naroda, koliko znaju o agresorima? Malo ili ništa. Međutim, još je žalosnija činjenica da se recimo o onome što se događalo u Vukovaru tijekom 1991. gotovo ne zna ništa u Europi, a kamoli u svijetu.

Mnogi ne znaju ni pokazati na zemljopisnoj karti gdje je Vukovar, a kamoli Škabrnja, iako je riječ o jednoj od najvećih ratnih katastrofa nakon II. svjetskog rata. O ovom razorenom gradu vrlo malo ili bolje rečeno ništa ne znaju ni žitelji susjednih država, poput Madžarske, Italije…

U školama diljem Europe se ne uči o Domovinskome ratu. Tome se ne treba čuditi kad se ni u hrvatskim školama ovoj temi ne pridaje zaslužena pažnja. Međutim, što rade hrvatska veleposlanstva diljem svijeta, je li ona barem prigodom ovakvih događanja upozoravaju tamošnje medije, odnosno iznose istinitu sliku o onome što ste događalo na ovim prostorima? Prema šutnji europskih medija vrlo lako se da zaključiti da se u ime nečijih interesa ova tema zaobilazi, marginalizira i prešućuje! Zašto?

S druge pak strane svjedoci smo da se svijetom širi lažna istina o Domovinskome ratu, pa čak i da se agresora pretvara u žrtvu. Nitko to ni demantira. To traje iz godine u godinu, pa će na kraju laž  ipak  postati – istina.

Dakle, pitanje glasi: što ste gospodo hrvatski veleposlanici učinili ili što činite da se 26 godina nakon okupacije Vukovara i Škabrnje zna o tim događajima u državama u kojima predstavljate Hrvate, odnosno zašto šutite, umjesto da „urličite“ o onome što ste nadamo se gledali i ovih dana u ovome gradu i ovome selu?

U vrijeme Domovinskoga rata hrvatska je diplomacija odnijela pobjedu, baš kao što su to učinili i mediji, ali u miru opet gubimo.

Ne, ništa se u Europi ne zna o Vukovaru, o bijelim križevima na Memorijalnom groblju ili pak o Ovčari.

Sramotno, ali je tako!

Inače, svjetski mediji su relativno dobro informirani o „ustaškoj Hrvatskoj“, pa i o „genocidu Hrvata nad Srbima“, o čemu im ne svjedoče samo Srbi, već i pojedini hrvatski (?) političari, domaće izdajice i dezerteri.

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari