Pratite nas

Razgovor

DUJE ŠANTIĆ: Politički vrh štiti ubojice moga oca

Objavljeno

na

Tuga, bol, očaj, beznađe i razočarenje samo su kap u moru onoga što više od 20 godina osjeća obitelj generala HVO-a Vlade Šantića jer do dan danas nisu pronađeni njegovi posmrtni ostaci, istrage su do sada uvijek išle u “slijepu ulicu”.

[ad id=”93788″] Vlado_SanticGeneral Šantić posljednji put je viđen 8. ožujka 1995. godine, kada u pratnji Vojne policije Armije BiH ulazi u hotel “Sedra”, gdje su bili visokopozicionirani dužnosnici Armije BiH iz Bihaća, među kojima i general Atif Dudaković. Nakon te večeri generalu Šantiću gubi se svaki trag, vodilo se nekoliko istraga, ali niti jedna od njih nije dala rezultata.
Kako je moguće da se od 1995. do sada nije povela niti jedna ozbiljna istraga oko nestanka moga oca? Kako je moguće da nikoga iz vrha države nije briga za jednog generala? Dosadašnje istrage bile su farsa koja je uvijek bila stopirana iz vrha, govori nam Duje Šantić, sin generala Vlade.

Brojna pitanja

Naglašava kako je toliko živih svjedoka, toliko dokaza, a ubojice i suučesnici i dan danas slobodno šeću znajući kako nikada neće odgovarati za ubojstvo njegovog oca.
Oni su zaštićeni iz samog političkog vrha, drugi su ugledni građani i biznismeni. Sama prekvalifikacija slučaja iz ratnog zločina u civilno ubojstvo, sve govori. Što se tiče Dudakovića, osobno ga smatram odgovornim za smrt moga oca. Iako ga on nije “ovjerio” sa četiri metka, naravno da se zna tko je i to uradio, ističe Šantić. Ističe kako, vjerovali mu ili ne, Dudakovića poštuje kao vojnika koji je branio grad Bihać i koji je za građane Bihaća heroj, ali kada ubiješ jednog generala, ili si u to izravno umješan, tu svako herojstvo prestaje. Kategorički tvrdi kako je “slučaj Šantić” jedna velika mrlja kako za BiH, tako i za Hrvatsku.
Kako je moguće da se moga oca “skida” s helikoptera 6. ožujka 1995., dva dana prije nego je ubijen, kada je zajedno sa Bernardom Jurlinom, Muhamedom Zulićem i Dragom Lovrićem trebao ići u Zagreb? Oni o tome nikoga nisu obavijestili, a da jesu, moglo se nešto učiniti i mislim kako bi moj otac danas bio živ, kazao je Šantić. Uz to, navodi i još neke frapantne činjenice o slučaju o kojima ama baš nitko ne vodi nikakvog računa – primjerice, samo dva dana nakon nestanka njegovog oca, u strogo povjerljivom izvješću Armije BiH stoji: “Pratiti aktivnosti i namjere HVO-a, posebno nakon ubojstva generala Šantića”. Dakle, već tada navode kako je general Šantić ubijen, pa se i iz toga vidi kakve su bile istrage koje su uslijedile, što obitelj Šantić najviše boli.

Razočaranje i tuga

Milijun je tu pitanja: Zbog čega je moj otac spriječen za dva dana prije ubojstva ode u Zagreb? Tko je podmetao dokaze kako bi se istraga vodila u krivom smjeru? Kako više nije sramota sve one koji se igraju ljudskim sudbinama? Neka je vas je stid i sram zbog 20 godina uzaludnog čekanja na istinu o mom ocu. Ne mogu vjerovati da za sve ove godine nijedna politička stranka nije se zauzela u rješavanju slučaja,Vlado Šantić je bio v.d. predsjednik HDZ-a BiH, general bojnik, visoko pozicionirani političar koji je ratovao i vodio vojsku i da na ovakav mučki način bude ubijen i niko ništa da poduzme, jednostavno ne mogu vjerovati. Gospodo dok vi punite svoje džepove i uživate u svim povlasticama, ja samo tražim posmrtne ostatke moga oca ili možda puno tražim. Iako sam se razočarao u sve moguće institucije, još jednom vas molim, dajte mi ostatke moga oca da ga mogu sahraniti kako dolikuje i napokon da moja obitelj nađe unutarnji mir, u jednom dahu kroz suze govori Duje Šantić. Također, napominje kako je jedno od većih razočaranje bilo kada je ratni heroj i čovjek kojeg izuzetno cijeni general Ante Gotovina javno podržao Atifa Dudakovića. Tada je, kako kaže, užasno povrijedio njega i njegovu obitelj zbog čega je želio poslati Gotovini pismo da mu objasni zbog čega je to uradio. Otužna je činjenica kako prolazi još jedna tužna obljetnica, još jedan ubod u dušu obitelji Šantić, koja niti 8. ožujka 2016. ne može otići na grob generala Vlade Šantića kako bi položila cvijeće, zapalila svijeću i pomolila se.

Dosadašnja istraga

Najobuhvatnija bila je ona koju je počela Federalna uprava policije tijekom 2013. godine, kada su se pojavili i neki novi detalji, svjedoci, dokazi. Sve to dovelo je i do pronalaska spomenute bačve u blizini Bihaća za koju se vjerovalo da skriva posmrtne ostatke generala Šantića, što se kasnije pokazalo netočnim. FUP-ova istraga rezultirala je slanjem prijave Županijskom tužiteljstvu u Bihaću protiv Hamdije Abdića zvanog Tigar, koji je tijekom rata bio zapovjednik 502. brigade u sastavu Petog korpusa Armije BiH, te još šestorice bivših pripadnika postrojbe Vojne policije pri Abdićevoj brigadi – Jasmira Topala, Ramiza Ružnića, Ramiza Bajramovića, Indijana Alibegovića, Envera Keranovića i Dede Karabegovića. Međutim, niti to do sada to nije urodilo suđenjem.

Dragan Bradvica/Dnevni list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju sa akademikom Stjepanom Damjanovićem: Uspjesi, ostvarenja i teškoće unutar Matice hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

akademik S. Damjanović

Kada običan čovjek razmišlja o akademicima, tada mu se čini da su to „ možda ljudi puni sebe“, svog ega zbog svojih sposobnosti. Međutim ima sasvim jednostavnih, pristupačnih akademika koji vrlo dobro komuniciraju sa svima. Jedan od takvih akademika je umirovljeni sveučilišni profesor dr. Stjepan Damjanović. Sreli smo se u MH, u Zaprešiću, prigodom sjećanja na sada već nažalost pokojnog akademika Marka Samardžiju. Tom je prilikom svaki sudionik spomena na akademika Marka Samardžiju mogao saznati sve o velikom opusu njegova kulturnog djelovanja. Nakon skupa u MH Zaprešić, zamolio sam akademika Stjepana Damjanović za razgovor, piše Vladimir Trkmić,

Vi ste gospodine Stjepane umirovljeni sveučilišni profesor i akademik. Recite nam nešto o svom profesorskom djelovanju? Jeste li zadovoljni otišli u mirovinu, ili mislite da ste još ponešto mogli ostvariti?

Cijeli radni vijek proveo sam na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. I Katedra i Odsjek mijenjali su za mojega radnoga vrijeme ime, a sada se ovako zovu.  Predavao sam staro (crkveno) slavenski jezik i hrvatski jezik u srednjem vijeku. Znanstveno sam se najviše bavio hrvatskim glagoljaštvom i to najviše s jezikoslovnoga gledišta, zatim poviješću slavistike i kroatistike, a povremeno i drugim temama, posebice poviješću hrvatskoga jezika.

Ima jedna izreka koja nerijetko zvuči kao otrcana fraza: «Uvijek se može bolje».  Kada sam bio mlad, imao sam neke planove. Neki su se ostvarili, neki se nisu ostvarili: pokazalo se da sam, kao i drugi ljudi, kadšto precijenio svoje mogućnosti, kadšto nisam bio dovoljno svjestan složenosti posla koji sam htio obaviti. Ipak, ne žalim ni za čim.  Živimo jedni uz druge, svakom je Bog dao neke darove, treba ih iskoristiti i obogatiti ljude uza se, kao što i oni svojim darovima obogaćuju moj život.

Vi ste akademik. Što to zapravo znači biti akademik? Kako se postaje akademik?

Mnoge države imaju Akademiju znanosti i umjetnosti. S jedne strane žele odati priznanje  svojim istaknutim znanstvenicima i umjetnicima, s druge strane žele imati autoritativnu ustanovu koja može poticati i usmjeravati znanstveni i umjetnički rad. Akademici bi dakle trebali postajati oni koji su se u nekoj znanstvenoj disciplini ili u nekoj grani umjetnosti  osobito istakli. U različitim zemljama takve su ustanove različito organizirane. Današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ima devet razreda, organizirana je po strukama. Važeći propisi nalažu da ni u jednom trenutku  ne može biti više od  160  tzv. pravih članova (obično ih ima oko 140). Da biste postali akademikom, mora Vas predložiti jedan od Akademijinih razreda ili neka znanstvena ustanova izvan Akademije (sveučilišta, fakulteti, instituti). Slijedi proces (izvješća, glasovanja) u  razredu za koji ste predloženi, a završnu riječ ima Akademijina glavna skupština koja svake druge godine (obično u svibnju) bira nove članove.  Na njoj imaju pravo glasa svi pravi članovi Akademije. Osim pravih postoje tzv. članovi suradnici (u pravilu mlađe osobe za koje se očekuje da u dogledno vrijeme postanu pravi članovi, što se kadšto dogodi, kadšto ne) i dopisni članovi (u pravilu strani državljani).

Često znadem čuti kada su u pitanju neki veći problemi unutar hrvatskog društva da kažu: „Svi šute, nitko ne progovara, pa i akademici šute“. Smatrate li da bi akademici, barem pojedini, trebali biti više prisutni u javnom životu i svakodnevnim problemima unutar hrvatskog društva?

Kada sam od 2014. do 2018. obnašao dužnost predsjednika Matice hrvatske, često su me pitali, ne samo bi li akademici, nego bi li intelektualci uopće trebali češće nastupati u javnosti i izricati svoja mišljenja o najvažnijim problemima koji tište Narod i Državu. Može se reći da bi bilo dobro da više intelektualaca, da više akademika sudjeluje primjetljivije u javnim raspravama.  Osobno mislim da je kad smo ostvarili svoju državu, nastao stanoviti zastoj u tom smislu. Svoju smo državu doživljavali kao nešto krhko i bojali smo se da  prilike u njoj ne pogoršamo kakvim prejakim istupom, kakvom žešćom kritikom. Tako smo propuštali kritizirati očite i velike slabosti. Čak se mogla čuti  rečenica: «On nije dobar čovjek, ali je dobar Hrvat» koja je pokazivala da ljudi  ne znaju što govore. Šutjelo se i iz drugih razloga: dodvoravanja moćnima, osobne koristi . . . No uvijek je ipak bilo onih koji su govorili otvoreno i hrabro, ali pitanje je tko ih čuje/čta. Ne smijete od ustanova i istaknutih pojedinaca očekivati da Vam svako malo pošalju u Vaš poštanski sandučić  mišljenje o nekom problemu, morate se potruditi da nešto pratite, pročitate.

Matica Hrvatska je jedna od najčasnijih ustanova u hrvatskom narodu. Njezino djelovanje je najčasniji put hrvatskih težnja u kulturi, znanosti, književnosti i svim drugim područjima života Hrvata u prošlosti i sadašnjosti. Možemo li biti ponosni na Maticu Hrvatsku?

Bez svake sumnje možemo biti ponosni na ukupnu povijest Matice hrvatske. To naravno ne znači da nije bilo i da nema pogrešaka u njezinu djelovanju., da nema zastoja u radu.   Ništa ljudsko nije savršeno. Matica je u našoj povijesti preuzimala često uloge koje kulturnoj ustanovi ne pripadaju, ali nismo imali državu i potrebne institucije pa je  Matica nastojala taj manjak nadomjestiti i činila je to s puno uspjeha.  Kad smo ostvarili svoju državu, počele su diskusije o tome što bi sada trebala raditi Matica i te su diskusije prisutne u nekom obliku i danas. Ali kad uzmete u ruke «Vijenac», «Kolo», «Hrvatsku reviju «, kad uzmete u ruke desetke časopisa i novina koje Matica izdaje izvan Zagreba u svojim ograncima, kad uzmete u obzir da npr. zadnjih godina Matičina središnjica i njezini ogranci izdaju godišnje više od 200 knjiga, da organiziraju bezbrojne kulturne događaje, jasno je da je i danas dobrodošla i da radi dobro. A prijedlozi kako da radi bolje, uvijek su dobrodošli, osobito kad vode računa o realnim mogućnostima.

Čini mi se da bi list MH „ Vijenac“ mogao biti opsegom tema još raznolikiji. Ima li šanse da „ Vijenac“ postane još bolji. Sa više stranica, više tema iz kulturnog života Hrvata u domovini i inozemstvu?

«Vijenac» je osobita Matičina vrijednost i stoga se stalno raspravlja o tome kako da bude bolji. U  tome nema pune suglasnosti. Često se npr. urednicima i uredništvima prigovara da bi trebalo biti više sadržaja o Matičinim ograncima (ima ih 90- ak  u Hrvatsko i 30 – ak izvan Hrvatske), mnogi nisu zadovoljni kad im «Vijenac» ne objavi tekst (najčešće neki prikaz ili neku recenziju). Nikada novine koje do sebe drže i čuvaju razinu ne mogu sve objaviti, ali siguran sam da bi «Vijenčevi» urednici rado objavili više no što objavljuju kad  bi više stranica imali na raspolaganju , a to znači – trebalo bi više novca. Trebala bi nam nešto bogatija Matica hrvatska.

Uvijek me zanimalo kako se MH kroz povijest održala kao neutralna, apolitična ustanova koja nije nikada zastupala interese i ciljeve samo neke od političkih stranaka.

Matica je bila u prošlosti najvažnija kulturna ustanova nesamostalnoga naroda, naroda koji je uvijek bio podređen nekomu i to je samo po sebi hrvatske intelektualce navodilo na ono bitno: hoćemo svoj jezik, hoćemo svoju kulturu, hoćemo – ako je ikako moguće – svoju državu. Svi su se okupljali oko tih velikih ciljeva. Pokušaja snažnijih hrvatskih političkih stranaka da  Maticu učine svojom filijalom bilo je, ali nisu uspjeli jer su u Matici uvijek prevladavali oni koji su znali da bi  opredjeljivanje za konkretnu političku opciju  bilo za Maticu kobno.  Sužavalo bi njezinu bazu i prostor njezina djelovanja. Ona može i treba reagirati na društvene  probleme od nacionalnoga značenja, mora uvijek biti za Hrvatsku, a ne za neko političko usmjerenje, ali ona se ne treba miješati u međustranačka prepucavanja i njihovu borbu za vlast.

Ima li MH dovoljno zaposlenika, dovoljno entuzijasta koji pišu, stvaraju? Koji su zapravo problemi MH sa samofinanciranjem, entuzijazmom?

Važno bi bilo da se dogovorimo na najvišoj razini kakvu Maticu hoćemo. Jesmo li  za  skromnu ustanovu koja ima veliku povijest ali u našoj suvremenosti malo znači ili hoćemo snažnu ustanovu koja okuplja intelektualce i umjetnike kojima nacionalni identitet nije prazna fraza, koja ima ozbiljne programe. Ako hoćemo ovo drugo, jasno je da se to ne može samo entuzijazmom, mora se osjetiti snažnija podrška Države nego li  je sadašnja.  Danas je u središnjici Matice hrvatske zaposleno tridesetak ljudi, a samo rijetki ogranci imaju po  jednu profesionalnu osobu. To je premalo. Godišnje Matica dobije iz državnoga proračuna 5 milijuna kuna, a to je dovoljno za plaće uposlenih, za vodu i struju. Matica se natječe za sredstva za programe, skupi izvjesna sredstva i od članarine svojih članova, ali Matičini prihodi nikada ne prelaze deset milijuna godišnje. Ali kažem: sve ovisi o stavovima i dogovorima. Nekome te cifre izgledaju velike, ali ako hoćemo snažnu nacionalnu kulturnu ustanovu, to nisu dovoljna sredstva.  Matičina su velika snaga  ljudi koji se  okupljaju oko njezinih programa i često besplatno oblikuju dobre sadržaje. I danas ih je mnogo.

U europskim zemljama postoje ustanove slične MH. Kako se te ustanove financiraju? Jesu li one u nekom smislu „ moćnije“ od MH? Tu mislim na izdavaštvo, financijsku podlogu, broj zaposlenih, broja članova tih ustanova?

Mnoge zemlje imaju neku nacionalnu kulturnu ustanovu: neke daju prednost promidžbi svoje kulture u inozemstvu, neke pokušavaju utjecati na kulturu u svojoj zemlji, neke i jedno i drugo. Matice su posebnost slavenskoga svijeta i dulju povijest imaju četiri: Matica slovačka, Matica slovenska, Matica srpska i Matica hrvatska.  Borba za to da vlastiti jezik bude službeni u zemlji bila je u temelju svake od njih, ali se prilično razlikuju i njihove povijesti i njihove  sadašnjosti. Npr. naša je specifična po ograncima i velikom broju članova, slovačka je znala imati stotine pa i tisuće zaposlenih jer je njihova Matica radila  ono što radi naša, ali je dugo radila i ono što u nas radi Akademija i neke druge ustanove. Razlikuju se po opsegu posla, ali svima im je očuvanje narodne posebnosti, jačanje nacionalnoga identiteta  u prvom planu.

Što bi vi profesore Stjepane izdvojili kao velika ostvarenja MH od demokratskih promjena u Hrvatskoj do danas?

Matica je kroz svoju povijest izdavala puno knjiga, ali malo ljudi zna da je od demokratskih promjena Matica  izdala više naslova nego u cijeloj prethodnoj svojoj dugoj povijesti! «Vijenac», «Kolo» , «Hrvatska revija», Pet stoljeća hrvatske književnosti» i «Stoljeća hrvatske književnosti», druge sjajne Matičine biblioteke iz prošlosti i sadašnjosti,  povjesnice hrvatskoga naroda, povijesti književnosti, filozofske hrestomatije, izvanredni prevoditeljski dosezi i mnogo toga drugoga nudila je i nudi Matica hrvatska. Nudila je to ne samo u Zagrebu, nego na stotinu i više mjesta  gdje djeluju njezini ogranci. I ne zaboravimo: ima puno malih mjesta u Hrvatskoj gdje se u kulturnom smislu ne bi događala gotovo ništa da nema Matice hrvatske..

 Imate li neki savjet za one koji su entuzijasti, koji žele pomoći MH da ona bude još bolja, još utjecajnija, još uspješnija u izdavaštvu i općenito kao jedna od najčasnijih ustanova u Hrvatskoj? 

Mi smo narod koji voli pretjerivati u pohvalama i pokudama. Svatko tko je malo dulje obnašao kakvu zahtjevniju dužnost u Matici hrvatskoj sto put je doživio da mu netko govori što je sve Matica trebala a nije učinila, što je krivo učinila, što hitno treba učiniti, ali na pitanje tko bi trebao napraviti neučinjeno, u koje vrijeme za koje novce, odgovora nije bilo. Dobro je konstruktivno kritizirati i konstruktivno predlagati. Planovi ne smiju biti popisi želja nego što ambiciozniji  popisi onoga što je moguće učiniti. Svatko bi sam morao sebe pitati što može učiniti za Maticu. I to ponuditi. Nije dobar ni pesimističan stav najčešće izražen rečenicom «A što ja tu mogu?!» Svatko nešto može i to što može treba učiniti.  Darujmo jedni drugima svoje darovitosti, radujmo se darovitosti čovjeka kraj sebe, radimo za boljitak svojih novih naraštaja.

Razgovarao Vladimir Trkmić
Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Hodak: HDZ najlakše dođe na vlast nakon mandata SDP-a

Objavljeno

na

Objavio

Gost u Podcastu Velebit je kolumnist i odvjetnik Zvonimir Hodak.

► Što znači ne izglasavanje GUP-a u Gradaskoj skupštini Zagreba? Kakav je to taktički potez koalicijskih partnera HDZ-a i gradonačelnika Bandića?
► Je li na djelu ‘pakiranje Bandiću’?
► Zašto je suradnja s manjinama politička pravovjerna referentna točka za HDZ?

► Je li u Hrvatskoj suveren hrvatski narod ili Ustavni sud?
► Zašto Ustavni sud umjesto Sabora rješava pitanje udomljavanja djece od strane homoseksualnih parova?
► Znači li to da se Plenković nije usudio, nakon političke štete koju je imao s Istanbulskom konvencijom, progurati udomljavanje djece od strane LGBT parova u Saboru?

► Znači li to da Ustavni sud neposredno naređuje svim sudovima da ne poštuju važeći Zakon već primjenjuju mišljenje Ustavnog suda izraženo u donesenoj odluci o udomljavanju djece kod istospolnih parova?
► Kako je Ustavni sud ‘žrtvovao’ Mesića za interese istospolnih parova?

► Kako može biti govor mržnje prokazivanje onih vojnih ili političkih formacija koje su ugrožavale Hrvatsku u Domovinskom ratu?
► Zašto je DORH uložio žalbu na oslobađajuću presudu Damiru Markušu zbog HOS-ovog pozdrava, a zašto je Visoki prekršajni sud prihvatio tu žalbu?
► Treba li na ulazu u Hrvatsku stajati natpis: ‘Ulazite u zemlju u kojoj za zločine protiv nje nitko nikada nije odgovarao’?

► Koliko je jeziv cinizam: ‘Ovdje živi narod čiji veterani zavide onima koji su odmah poginuli’?
► Kakav je to cinizam koji se petokrakom, simbolom pod kojim je vođena agresija na Hrvatsku, diči kao Prijestolnica europske kulture?

► Što znači otvoreno agitiranje za Jugoslaviju i komunizam u Rijeci koja se predstavlja kao Europski grad kulture? Zašto se odbacuju tužbe protiv Pupovca ili Stanimirovića, a siluju one protiv hrvatskih branitelja ili novinara?
► Zašto u HDZ-u imaju praksu munjevitog ograđivanja od svojih članova koji se nađu na nišanu medija?
► Donose li Miroslav Škoro, Suverenisti, Most i ostali koji se okupljaju, alternativu sadašnjem političkom dvostranačju?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari