Pratite nas

Kolumne

Dujmović: Mislite da je Matulin pogled prema Plenkoviću bio pogled zabrinutog Zagrepčanina stradalog u potresu?

Objavljeno

na

Sada kada je kristalno jasno da od velike koalicije nema ništa, sada kada je jedan krupan, da ne velim kapitalan argument koji je desnica kao kukavičje jaje ubacivala u HDZ-ovo gnijezdo definitivno otpao i sada kada se pojavljuju prve ankete koje sugeriraju SDP-ovu moguću pobjedu, postavlja se pitanje koje je za istinske trezvene domoljube oduvijek bilo pitanje svih pitanja: može li SDP pobijediti i tako do kraja zacrvenjeti da ne velim zaviti u crno Hrvatsku?

Naime, ako je vjerovati agenciji 2×1 komunikacije (koja je redovito pogađala HDZ-ove pobjede kad su druge agencije navijale za SDP, koja je jedina nagovijestila poraz Kolinde Grabar-Kitarović), rezultati iste te agencije da se sada izbori odvijaju govore da bi SDP pobijedio s deset mandata prednosti! Je li to moguće?

Hoće li dakle nakon crvenog Milanovića na Pantovčaku sada i u Banske dvore zasjesti crvena vlast, nakon koje, kako povijest uči redovito, kreće crveni zulum kadrovskog i ideološkog orgijanja s refrenima o ustaškim zmijama koje plaze širom Hrvatske? Jer pobijedi li SDP, jasno je da nam ne gine ideološka revolucija koju je već nagovijestio Milanović bacivši Tuđmanovu bistu u podrum, a metaforički zapravo u smeće!

Hoće li dakle, dok se desnica svađa do posljednjeg daha, na kraju šampanjac piti – ljevica? Ne znam, ali znam da će u slučaju pobjede ljevice ovo biti kraj hrvatske države kakvu poznajemo, piše Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Jer, uz čovjeka na Pantovčaku koji po nepredvidljivosti već podsjeća na Nerona, u slučaju pobjede ljevice, izvršnu vlast, dakle ono najodgovornije, dnevno vođenje države, trebali bi preuzeti ljudi poput Bernardića i Marasa koji do 40. odnosno 46. godine života nemaju jednog jedinog radnog dana!

A prati ih stari komunistički lavež o ustaškim zmijama gdje na čelu kolone strojevim korakom ide bivši hrvatski predsjednik Josipović, taj privatni Frank Sinatra Milorada Dodika, mentalni Titov gardist koji je to ostao do dana današnjega, sugerirajući u zrelim godinama da je samostan s fratrima u Širokom Brijegu na kraju Drugog svjetskog rata bio legitimni ratni cilj! To će ideološki preuzeti Hrvatsku, pobijedi li SDP na ovim izborima! Da je ovo 1945., ti bi ljudi pucali po “ustaškim zmijama”, da je ovo 1971. masovno bi uhićivali!

Ne vjerujem previše anketama, toliko puta su nas prevarile, a i vrapci na grani znaju da rezultat anketa odlučujuće oblikuje u prvom redu onaj koji ih naručuje, da ne velim plaća. Zato već godinama uporno apeliram da se po uzoru na Gallupov institut i kod nas formira ili odredi neka ekskluzivna znanstvena lokacija koja bi jamčila profesionalnost u anketama, a ne da imamo more agencija od koje ključne tri ne samo da preferiraju, nego su upravo zaljubljene u SDP!

Tako od pet Karamarkovih pobjeda niti jednu nisu pogodili! Uz dakle ekskluzivno pravo nekom institutu da se samo njemu dopusti stručno anketiranje, nakon ovakvih iskustava, valjalo bi usvojiti i običaj da se zadnja dva tjedna prije izbora ankete ne objavljuju jer su ovakve ankete i u to vrijeme gola manipulacija!

Bojim se ljevice na vlasti

No, bez obzira na ankete, postavlja se pitanje kako je moguće da 30 godina nakon formiranja moderne hrvatske države kod svakih izbora drhtimo od ideološkog ishoda? Kako je moguće da imamo toliko otvorenih ideoloških dilema? Kao ni jedna druga država! Od kuda strah od promjena i kakvih? Odgovor je samo jedan: zato jer kad god pobijedi ljevica, tresu se sami temelji hrvatske države! I to je već više-manje, razvidna činjenica, ali to još uvijek nije odgovor na pitanje: zašto se to događa?

Kako je moguće da nakon svih gafova, nasilnog uvođenja ćirilice u Vukovar, slanja specijalaca na stopostotne ratne invalide, dokazano gospodarski lošeg vođenja države, javnog odgovora na dilemu Tito ili Tuđman – Tito, da nakon svega toga jedan Zoran Milanović dobije stotinu tisuća glasova više od Kolinde Grabar-Kitarović? Više od milijun Hrvata stoji iza njega! Uz tezu Tito, a ne Tuđman! Usred hrvatske države! Bez Beča, Beograda i Pešte!

Kako je moguće da Stipe Mesić s onom politikom dobije drugi mandat? Samo je jedan odgovor. Nakon svih masovnih likvidacija nekoliko stotina tisuća ljudi 1945. i paralelnog protjerivanja dodatnih stotina tisuća ljudi, pa onda guranja u gastarbajterske vode dodatnih pola milijuna Hrvata, posve je izmijenjena ideološka struktura ovog stanovništva. A elita u svim segmentima društva je bila 45 godina ultimativno lijeva! I tako godinama. I tako desetljećima. Uz daljnji kapilarni odlazak van tisuća i tisuća uglavnom političkih Hrvata.

U ideološkom smislu Hrvati koji su tu živjeli 1925. ili 1935. i oni koji tu žive danas su razlika kao nebo i zemlja! Devedesete velite? Devedesete nisu revolucija od nule, devedesete vam četnik trči s nožem u zubima i želi vas zaklati! Vi se naravno branite! Referendum velite? To je bijeg od ludog Miloševića koji najavljuje rat! To je bijeg od luđačke politike koja je pomela nekoliko vodstava. To je glas: nećemo u veliku Srbiju! To još nije svjestan nacionalni glas: želimo hrvatsku državu!

Da je kojim slučajem Srbija prihvatila konfederaciju koja joj je nuđena, takva bi konfederalna Jugoslavija sutra ušla u Uniju i nama bi sudbina bila zapečačena. Ovakav “sastav” hrvatske države bi u najvećem dijelu prihvatio jugoslavensku konfederaciju, to će vam priznati i politička elita koja je devedesetih vodila državu. I zbog toga, zbog te nezavršene bitke, zbog tog nezavršenog odnosno prekinutog procesa formiranja nacionalne svijesti, zbog mržnje koja je prema nacionalnom školovana pola stoljeća, zbog toga jer “poraženi” mentalni jugoslaveni još uvijek nisu prihvatili postulate hrvatske države, tresu se temelji hrvatske države kad god ljevica pobijedi! Tu je srce problema! Zato se treba bojati pobjede ljevice. Jer, mi nemamo konsenzus oko osnovnih nacionalnih pitanja!

Treba li i smije li predsjednik države svirati klavir četničkom vođi u Banjoj Luci? Kako znamo, to pitanje je još uvijek otvoreno! Zato se treba bojati ljevice na vlasti, jer ona istinski nikada nije prihvatila postulate nacionalne hrvatske države. I zato se Ostojić javno zahvaljuje mrtvom Titu, zato ne samo Milanović nego i na lokalnim izborima Sandra Švaljek, na “Radiju 101” kaže Tito, a ne Tuđman. Zato Zagorje i dan danas više slavi Tita negoli Tuđmana! I glasa pretežito za SDP!

Zato ovih dana jedan zagrebački ogranak SDP-a na informacije da su kod Brdovca iskopane nove stotine Titovih žrtava na svom facebook profilu piše: “Tito ih je trebao sve pobiti. Mnogo je tog dreka ostalo”. U tom tonu smo ranije već slušali i Stazića i Beljaka! Mi dakle kako vidimo, s osnovnim dilemama: Jugoslavija ili hrvatska država, Tito ili Tuđman, još nismo rasčistili. I zato kad god pobijedi ljevica, vraća nas u regiju, dakle u Jugoslaviju, odmiče se od Njemačke i veže se uz Britaniju, odnosno Rusiju. Refleks starih Titovih dana.

Mislite da je Matulin performans pred Plenkovićem pogled zabrinutog Zagrepčanina zbog potresa?

Taj bijes, taj otpor, ta pritajena mržnja, to korištenje svake prilike da se pokaže odmak, svojevrsno gnušanje prema hrvatskoj državi, savršeno se jasno vidjelo kod zadnjeg prosvjeda glede zagrebačkog potresa. Zato se Vili Matula onako krvožedno dere na megafon pucajući mržnjom iz očiju prema Plenkoviću u onom performansu pred Saborom!

To nije pogled zabrinutog Zagrepčanina zbog potresa, to je stari pogled člana CKSKH! A Vili Matula, čovjek s megafonom ispred Sabora, je to bio! To je čovjek koji je u prosincu 1989. postao član Centralnog komiteta saveza komunista Jugoslavije! Hej! Zamislite što taj čovjek misli o hrvatskoj državi! I onda i danas!

Ona njegova predstava ispred Sabora (kojoj se nitko živ od Zagrepčana nije pridružio, čak niti s Gornjeg grada!), to je pogled iz 1989. godine, koji nikad neće oprostiti što je srušena Jugoslavija, to je pogled prijezira prema onome što je došlo rušenjem Jugoslavije i to je vječni pokušaj povratka starom. I nije slučajno da su se ravno ispred HNK sa svim onim odličnicima HNK, prosvjedno pjevale ruske borbene pjesme kad se skidala tabla s imenom Trga maršala Tita. Djeca komunizma!

Sve to kulja u utrobi hrvatske države i ta lava redovito izađe na površinu kad crveni pobijede. I ništa od toga ne doživljava javnu osudu! Prepristojni Plenković nije mogao vjerovati što vidi ispred Sabora pa je performere nazvao aktivističkim profiterima, što nije netočno, ali to je tek prvi sloj koji se vidi kad ljuštite tu glavicu luka!

Zato i samo zato su izbori u Hrvatskoj pitanje svih pitanja, jer mi još uvijek nismo stare bitke završili, makar se dim baruta odavno razišao, mi se još uvijek borimo oko ustaša i partizana. To nije borba za doslovnu reafirmaciju ustaša i partizana, ali je to borba za današnji put Hrvatske: nacionalno ili internacionalno, globalno ili suverenistički, hrvatski ili regionalno! Ustaše i partizani su samo lozinke za današnje borbe u nekim posve drugim uvjetima i sa drugim sadržajima.

Svi znaju da su hvala Bogu nemoguće i Jugoslavija i NDH, ali borba se vodi oko toga hoće li današnja Hrvatska biti okrenuta sebi kao što su sve nacionalne države primarno okrenute sebi ili će biti okrenuta regiji do neprepoznatljivosti. Zato se hrvatska država ne izgrađuje, kao što se izgrađuju druge nacionalne države, nego luta, muči se, nekonzistentna je i pomalo propada.

No ljevica je ovaj put posložila savršenu matematiku, skupivši sve što se relevantnog skupiti dalo, ne zamarujući se što primjerice članstvo Beljakovog HSS-a u osnovi prezire ideološke preferencije jednog Glasa. Koga briga za program i ideologiju! Skupili su se svi oko stare kvočke, na Pantovčaku imaju svog Jokera za kojeg nema sumnje da će pomoći koliko bude trebalo, a izvan koalicije ih čekaju IDS, najveći dio manjina i Posavec, ako odmah ne završi kod njih. Njihova Ahilova peta, njihova istinska rak rana je u prvom redu čelnik SDP-a Bernardić koji svoju potkapacitiranost pokazuje iz dana u dan i u tom smislu superiornost Andreja Plenkovića je za Bernardića prava noćna mora.

Zakrvljena desnica

Desnica je po običaju zakrvljena, ideološki, taštinski, karijeristički. Uvijek ista priča koja je samo s Karamarkom bila prekinuta 2015. godine, kada se okupila Domoljubna koalicija. Sad je taj model preuzeo Bernardić okupljajući oko sebe sve što želi s njim. Danas HDZ ide sam, vodi grčevitu borbu sa Škorom, a Most je mimo svake zdrave logike i elementarne matematike pucao sam sebi u koljena odbivši Škoru i njegovu koaliciju.

Masovni izlasci Mostovaca, od sjajnog branitelja Marića preko čestitog Dobrovića, Strenje Linić i Ružice Vukovac, pokazuju da je članstvo revoltirano ovim suicidalnim potezom kojeg će teško popraviti najavljene zvijezde, bračni par Marija Selak i Nino Raspudić te Marin Miletić. Marija Selak je već javno potvrdila da izlazi na listi Mosta kao neovisni kandidat, a upućeni tvrde da će se uz nju, Nina Raspudića i Marina Miletića, na Mostovoj listi pojaviti i Trpimir Goluža.

Da je Most otišao sa Škorom, desnica i desni centar bi spokojno mogli čekati izbore, jer bi praktički svi glasovi desnog centra i desnice bili pokriveni i sinergija bi bila potpuna. Ovako se može dogoditi da upravo taj jedan ili dva mandata koji će se moguće izgubiti jer sinergije neće biti, bude alibi Milanoviću da gurnu Bernardiću premijerski mandat u ruke.

Prelazak pak vukovarskog gradonačelnika Penave u Škorine redove apsolutni je hit dosadašnjih predizbornih matematika, to je nesumnjivo težak udarac aktualnom HDZ-u i njegovom vodstu, jer da se radi o Vrbovskom ili Krapini, stvar uopće ne bi bila tako dramatična. Ljudi oko Penave ističu da su kapi koje su prelile čašu njegovog strpljenja bile permanentni ustupci koji su se i kod procesuiranja ratnih zločina i kod načina popisa stanovništva morali raditi srpskoj manjini i iznimno utjecajnom Pupovcu i da je u tom smislu stvar postala neizdrživa. Takav ogroman udarac za HDZ ujedno je velika pobjeda Miroslava Škore koji će od toga sigurno više profitirati negoli sam Penava.

Škoro je pak doživio ozbiljan udarac u trenutku kada je njegov prijatelj i pozhnati vinar Ivan Enjingi ovih dana demonstrativno izašao iz Domoljubnog pokreta, ali Penavin spektakularni odlazak iz HDZ-a, medijski je Enjingijev odlazak stavio u drugi plan. Premda još ima dosta do izbora, povlačenjem Tolušića iz politike, odlaskom Penave i svih HDZ-ovih vijećnika iz Vukovara, teški sukobi u vinkovačkom HDZ-u, sve to dobar dio Slavonije nosi u ruke Miroslava Škore i njegove liste.

No, da u politici vrijedi staro pravilo “nikad ne reci nikad”, svjedoči najava da će se na HDZ-ovim listama naći i Davor Ivo Stier, unatoč neuspjehu na stranačkim izborima, ali da se HDZ vraća Dadi Milinoviću u Lici. Dani koji slijede će do kraja zaoštriti odnose na desnici, upućeni krugovi tvrde da je do podjele došlo i na Kaptolu, što se vidi iz Bozanićeve reakcije na uvodnik Glasa Koncila koji kritizira HDZ i između redova podržava Škoru.

Podjela na desnom centru i desnici zahvaća tako sve dijelove hrvatskog društva i jedino što veseli jest činjenica da će se sva ta jaja na kraju balade naći u istoj košari. Doduše stižu glasine da nije nemoguće da Škoro koalira sa SDP-om, ali obzirom da bi to stvarno bila izdaja svih izdaja, ja ipak u to ne vjerujem. A vi?

Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Dva HDZ-a, dva Raspudića i Restart restauriranog kompjutera s malo memorije’

Objavljeno

na

Objavio

Raspisani izbori, a magla svuda oko nas. Hrvatska politička scena zamagljena zamuljena, gaca se po glibu, tuče teškom artiljerijom, dijele krvna zrnca, izvlače duhovi i politički mrtvaci, krenula je borba za svaku kunu, ispravak – za svaki glas, ispravak – za vlast.

Piše: Ante Rašić

U Hrvatskoj, kod nekih, (možda ne svih, ali ti su manjini) događaju se stvari, a da nisu svjesni što se to događa i što bi im se moglo zbiti.

Možda se u kod nekih ipak, iako u podsvijesti, pojavi misao da je politika rad za javno dobro, a ne grabež, žudnja za vlašću protkana osobnim ili nekim drugim interesima, ali ne interesima za dobro građana Lijepe naše. Možda je njihova želja ipak lijepa njihova.

Nikada nisu dva vazala dijelila vlast, uvijek jedan drugome skidao glavu, a raja je uvijek slavila novog vazala.

No vratimo se mi Lijepoj našoj i našem političkom okršaju. Imamo tako dva HDZ-a, jedan Plenkovićev HDZ i drugi Škorin HDZ. To što se Škorin drugačije zove, to je zbog umjetničkog dojma, da se lakše uklopi uz tamburicu.

Tuku se teškom artiljerijom, istina u otežanim uvjetima jer im je glib pod nogama, sva sreća pa na bojišnici nema Korone, ona je u bunkeru i čeka jesen dok prođu furešti, a i recesiju su stavili u karantenu.

U Zagrebu ništa novo, čeka se povratak ili noć u stožeru, nije važno što je na krovovima umjesto crijepa najlon. Čekaju i građevinari, nisu još dobili predračune s cijenama WC četki, a možda se cijene obnove po kvadratu moraju usuglasiti s onima u Gunji. Ne bi bilo dobro da se razlikuju. Nama to s građevinom ne ide baš od ruke, eto i poslovično točni Kinezi oboljeli od hrvatskog sindroma točnosti pa će se Pelješki most ipak graditi po našim standardima, ili usklađuju dovršetak s dovršetkom pristupnih cesta.

Kako u Zagrebu nema ništa novo, nema ni u HDZ-u. Oni se bave analitikama, krojenjem lista, vađenjem nekih kandidata iz političke povijesti, ali isplivali i neki novi kandidati, kažu da ih ni u njihovim temeljnim ograncima ne poznaju. Služba za analitiku i komunikologiju radi punom parom, otvaraju se komunikacijski kanali u mainstream medijima, ali se ne prezentira ponuda i program za budućnost već otvaraju frontovi prema drugim suparnicima, bolje rečeno suparniku, jer ne daj bože napasti krivog, odnosno poželjnog partnera. Tko je to vidio da neka stranka koalira sama sa sobom, odnosno da koalira HDZ s HDZ-om dva, jer svaki HDZ želi da njihov vođa bude premijer, a da budu oba potpredsjednici, a da neutralni bude premijer, nismo li to probali.

Kažu da HDZ očekuje vlast sa starim partnerima, ankete im još uvijek daju prednost, istina ona koja se pokazala najrelevantnijom u nazad nekoliko izbornih ciklusa kaže da loše stoje, ali u vjerojatno u HDZ-u nisu čuli za “Bradley effect”, ima vremena, čut će.

U HDZ-u dva – svaki dan padne po koja zvijezda, neka sa sjajem, neka s patinom, ali i neka ugasla. Čini mi se da i kod njih stavljaju lokote na ormare, jer ne daj bože da ispadne koji kostur. Sve dok protivnički arheolozi kopaju po njihovoj prošlosti, poglavito po arheološkom nalazištu HDSSB-a, dok vrte snimke vikend tenis okršaja, nema mira ni u tom vinogradu.

Ovih dana u političkim strankama sklonim stranačkim piknicima stalno se prati vremenska prognoza. Dosjetili se da na otvorenom smije biti više ljudi na okupu, pa eto prilike da se uz lošu kobasicu i još lošije pivo okupe članovi i mobiliziraju u lovu na glasove. Vjerojatno će biti i neka kvota, recimo svaki član povede po četiri glasača. Sve je to legitimno, no pojavili se i profesionalni birači, tko da više piva za tog se glasa i samo da plin ne poskupi, jer nikada se ne zna.

No, ne postoji samo HDZ jedan i HDZ dva, već postoji Raspudić jedan i Raspudić dva, ispravak – Selak Raspudić, samo oni igraju filozofski zajedno ovaj put u Sedmom danu. Tako će Mostovci s filozofskom ekipom u dvije liste popuniti ekipu koja je otišla u transferima bez oštete. Ne bi to išlo da im je Mamić menadžer. Uzeo bi on Vinogradaru novce za ekologa. Ipak je on kapitalni vezni igrač, veže ekologiju i energetiku.

Sve to lijepo iz prikrajka prate na restauriranom računalu članovi Restart koalicije. Na njima je samo da Bernardiću i pogotovo Beljaku stave flaster na usta i dogodit će se čudo, past će im ničim izazvana vlast u krilo, ali i oni su problemu.

Jadni i čemerni, treba se obraniti od Korone koja eto spava negdje u prikrajku, a recesija ruši zidove karantene.
Dobro, sad da vidim kad je prvi piknik.

Ante Rašić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon

Objavljeno

na

Objavio

Zatoplilo je, virus se zavukao u hlad, ne pašu mu vrućine. U sjeni oraha proučava hrvatsku glazbenu baštinu. Najviše mu se svidjela pjesma „Suza za zagorske brege“ odnosno stih „Da vrnul se bum nazaj“. Nad razuzdanim opuštanjem lebdi sjena drugoga vala, tek toliko da narod ostane nervozan, uz desetmetarske valove recesije koji će biti sve veći prema svršetku ove uklete, proklete godine u kojoj su i trešnje odbile rađati. No, „moglo je bit i gore“ pjevaju malomišćani. Već su bili otpisali ovu turističku sezonu, kadli se u svibnju pojavili signali da bi se nešto ipak moglo spasiti, s putnicima i ljetnicima iz srednjoeuropskih zemalja koje svoje more nemaju. Prvi su se odvažili Slovenci, koji maleni komadić mora imaju, ali im nije dovoljan pa dolaze u Hrvatsku, mnogi ne kao turisti nego „u svoje kuće“, svoje nekretnine.

Navala na hrvatsku granicu prošloga tjedna izaziva pitanje koliko je u stvari tih slovenskih nekretnina u Hrvatskoj, posebno u Istri, i radi li se možda o puzajućoj kolonizaciji, je li? Prosječan Hrvat iz unutrašnjosti Hrvatske, s prosječnim primanjima može samo sanjati o kući na zgodnom mjestu s pogledom na more. Koliko Hrvata ima kuće, vikendice, kolibe na lijepim mjestima oko Bohinja i Bleda, u Logarskoj dolini? Na slovenskoj zemlji? Malo ili nimalo, sigurno. Ali su zato Hrvati u masovnom broju našli u Sloveniji mjesta pod zemljom nakon svršetka Drugoga svjetskog rata i komunističkih zločina o kojima se čuje i čita samo jednom godišnje.

Vjerojatno je nešto čudnih turista bilo i u Kumrovcu nedavnih dana, vrlo malo, jer zbog virusa nije navrla svakogodišnja četa pionira iz „zapadnog Balkana“ koja inače čini većinu ljubitelja oberzločinca. Ali je nepojmljivo i sablasno da se među njima nađe i izaslanstvo Krapinsko-zagorske županije, a našlo se. Samo taj čin bilo bi u normalnoj zemlji dovoljan da se razjuri cijela ta županijska „elita“, ali tko će to uraditi. Kako su to moji Zagorci (ne svi, zaboga) postali tako črljeni da im komunistički zločinci i njihovi slabo prerušeni duhovni i biološki nasljednici nisu odiozni? Tu zagonetku pokušao sam odgonetnuti, neuspješno. I nitko to ne može. Krvavi maršal je valjda „njihov“, brend i prilika za balkansko-kineski turistički razvitak, što bi bilo blagonaklono objašnjenje fenomena, ali blagonaklonosti tu nema mjesta. Slaveći zločinca, slavi se zločin. I to je kraj priče. Inače, kaže semantika, maršal je nastao od konja i sluge (marah je konj, a skalk sluga, vele franački izvori).

Nekako istodobno podsjećalo se na stotu obljetnicu smrti čovjeka koji nije bio maršal nego štoviše feldmaršal, vlasnik najvišega vojnog čina u austro-ugarskoj vojsci. Svetozar Boroević od Bojne (tako se potpisivao, a zatim pisan i kao Borojević), genijalni vojskovođa, onaj koji je nakon rasapa Monarhije mogao pribrati hrvatsku vojsku, ali su ga politički slijepci odbili. Bio je Hrvat, pravoslavac. Za Srpsko narodno vijeće i slične krivotvoritelje Boroević je Srbin. Naravno, po onoj idiotskoj i zlosutnoj ideji iz krila SPC-a da je svaki pravoslavac Srbin. Nego što. Pa dok se hrvatske kulturne ustanove srde što Srbijanci prisvajaju Držića i cijelu dubrovačku književnost, usred Hrvatske, u Zagrebu, krivotvori se povijest, ne samo književna nego i vojna. Pupovčanima ništa ne znači što je Boroević u mnogo navrata govorio da je Hrvat, recimo u pismu Slavku Kvaterniku („bi li Obzor stao na moju obranu kao Hrvata“) ili u izjavi da „svoju domovinu voli kao i svaki drugi Hrvat“.

„Zagreb jošte stoji“

Dva su mjeseca prošla, dok ovo pišem, od velikoga potresa u ožujku ove uklete godine. Uza sve što je rečeno, napisano i naslikano, ostaje dojam da je je zagrebački potres loše ili nikako „brendiran“, koliko sam mogao vidjeti prateći nesustavno europske i prekobarske tiskovine – prošao je gotovo nezapaženo. Razlog je i globalna panika izazvana koronom, ali da se iz Hrvatske, iz Zagreba, svijetu nije jače i dramatičnije predstavila ta katastrofa – i to je točno. Posljedice? Ne će biti prevelike (novčane) empatije, tih četrdesetak milijardi uglavnom ćemo platiti sami u vremenu sedam mršavih krava koje nam predstoje. Šenoa je u svojem vremenu i potresu govorio „popravak će stajati milijune“. S tim u svezi: mnogi su bili podsjetili da je Šenoa umro od napora i bolesti, pomažući u procjeni i otklanjanju šteta, ali da je ipak dospio napisati članak u „Viencu“ čitamo u izvrsnom glasilu Hrvatske matice iseljenika, „Matici“.

Nesreća je velika, šteta je ogromna, svjedoči pisac, koji usput ismijava ondašnje novinare i lažne vijesti što su se pojavile, a poentira u visokom, sebi svojstvenom stilu ovako: „Ali Zagreb je Zagreb. Nijedna kuća nije se srušila, neima ih deset izmeđ 2000 u kojih se nebi moglo stanovati. Dvadeset i sedam puti zamahnula je šaka prirode na naše srdce i Zagreb, ako i težko ranjen, stoji i živi. Prije 300 godina obori potres toranj sv. Marka i Medvedgrad. Tatari ga srušili, Španjolci bombardirali, četiri puta kroz 3 vijeka pohara ga užasna vatra, ali iz svih tih nevolja dignu se Zagreb kao fenič-ptica. Činilo mi se u sumraku, da je mramor-slika domovine još tužnija, kao da je bolnim okom svrnula na Zagreb, kanda pita: Oj, liepi cviete hrvatski, oj Zagrebe naš, što si skrivio da je upravo tebe nemilosrdna ruka prirode pogodila? Koji je demon podmitio podzemne sile, da se slete na tebe? I tad se sjeti domovina, da je Zagreb izgorio, da ga je potres u davna vremena potresao, al da jošte stoji, i domovina šapnu, ožarena nadom: Evo gledji me, još Hrvatska nije propala, a nisi ni ti, Zagrebe moj! Upri ljudski, drž se junački, evo vjere, cvjetat ćeš ljepše neg što si evo cvao, jer su ti sinci poštenjaci, junaci. Ni živ neće porušiti našeg prava, naše svetinje, nika moć neće porušiti ni tebe, a kukavcima daleka kuća.“

Lijepo, romantično čak, patriotski, nadonosno. Nakon što je realistično, prethodno, opisao kako „mnogi po klupah, po travi sjede, leže žene i djeca“. U svemu, imam dojam da je taj povijesni potres izazvao manje štete (koliko god ogromne) nego ovaj naš suvremeni. Također, čini mi se da je u doba kada je Šenoa bio gradski senator bilo puno više brige, pameti i snalaženja nego sada kada se ni jedan gradski vijećnik nije pretrgnuo od posla ili nedajbože umro od napora, nego su lovili političke bodove ususret parlamentarnim izborima i svađali se kao svrake.

Kampanja za te izbore je počela, stranaka ima koliko i vrabaca pod strehom, pa čovjek u trenutku suludosti gotovo žali za vremenima kada je postojala samo jedna partija, ah, kada ljudi nisu morali razbijati glave za koga će glasovati, to jest glasati. (Ako bi zazivali višestranačje, onda su im komunisti razbijali glave.) Već se nagađa o izlaznosti i novom normalnom Ostani doma na dan izbora, a za jednog se čovjeka zna da će ostati doma. Pa što? Jedan čovjek, jedan glas, nije važno. No ako je taj čovjek predsjednik države, onda stvari izgledaju vrlo loše, bez obzira što se radi o pl. Milanoviću od Okučana. Možda bi mu, ne budi lijen, trebalo odnijeti listić na Pantovčak, otprilike kao što će vjerojatno biti organizirani posjeti nemoćnima koji ne mogu do birališta. Samo treba paziti da donositelj listića ne bude u majici HOS-a. Ili donositeljica, Hosovka djevojka. No, oprezno, u anketi se pokazalo da je pedeset posto Hrvata zadovoljno Zokijevim radom. Kojim radom? Sada bih ja trebao zavapiti kakva smo mi to nacija, ali ne smijem. Nisam ja Starčević koji je smio govoriti o čaši.

U Trojednoj kraljevini stanje je zamršeno prije svega u Slavoniji iz koje prema Zagrebu stupa Domovinski pokret, ostale sastavnice su manje-više jasne, uz (ne) očekivana iznenađenja. Desetci i desetci stranaka boluju od pretrčavanja kao mačke na cesti, tek što jedna otrči dotrče druge, naganjaju se komunisti i kolumnisti, liječnici bivaju zaraženi politikom, svi bi iznad crte, posebno oni koji na crti nisu bili, a nekmoli na prvoj. Mnoge stranke imaju tako jasne programe da bi se u usporedbi s njima čak i školske upute Blaženke Divjak mogle svrstati u smislene. Najviše je stradao izborni zakon s kojim su valjda svi zadovoljni, pa će se izbori održati „po starom“, a to staro je doista staro i ima korijene u Jugoslaviji u kojoj bi bilo nezamislivo ne samo da Sava teče uzvodno, nego i da se hrvatskim iseljenicima omogući glasovanje, makar i za partiju, ha.

Sada, doduše, mogu na birališta (u daleke konzulate, a zrakoplovi ne lete), ali ih se obeshrabruje na sve načine, ovaj put i uz pomoć covida. Toliko o Hrvatima izvan domovine, a u domovini je sve bilo pripremljeno da se na izborima ne pojave neki nepoćudni, kao recimo Karamarko, koji je neoprezno negdje bio izjavio da će u bitku, pa su mu dva dana nakon raspuštanja povijesnog, je li, Sabora, na brzinu priveli suprugu i uz pomoć medija baš od nje napravili zvijezdu spektakularne flajšerske akcije u kojoj je „palo“ tridesetak ljudi. To što će većina optužnica, ako ih uopće bude, također pasti, ali u vodu, za koji mjesec ili godinu nikomu ne će biti važno. Važno je da je posao obavljen u pravom trenutku. Zanimljivo je s tim privođenjima u svezi da je navodno umiješan i jedan – dimnjačar. Dimnjačari su uopće u zadnje vrijeme, nakon potresa, postali vrlo moćni, od njihovih atesta (ili ne) klecaju koljena stradalim Zagrepčanima koji bi se rado vratili u razrušene stanove i kuće.

Inače, vidim vrlo razdragan, da je riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon. Govorljivi Raspudić je čak na TV-u pred sudom partije (Stanković) objasnio porijeklo riječi. I ja sam na kaznenom sudu objašnjavao, ali nije pomoglo.

PENdrek

Nekoliko pisaca pokazalo je stanovite, rudimentarne oblike savjesti, pa su napustili bosanskohercegovačku filijalu PEN-a poradi pen-drekovske „antifašističke“ izjave o misi u Sarajevu. Riječ je o piscima poniklim ili još živućim u Herceg-Bosni. A kako stoji s hrvatskim filijalom PEN-a, teško je znati. Kada je ne tako davno Handke dobio Nobelovu nagradu, hrvatskom PEN-u trebalo je tjedan dana da sroči nježnu izjavu u kojoj je ljubitelj Miloševića više-manje osuđen, to jest njegov velikosrpski angažman.

Što je uopće danas PEN, koji u naslovu ima slikare i pisce, teško je reći. Sudeći po njegovu djelovanju u Hrvatskoj u ratno doba, tek je jedna od mizernih ustanova u službi sorosevskih ili sličnih zamisli, u svakom slučaju anacionalan. Spominjem 1994. godinu (čini mi se ) kada su jugoslavenski hrvatski penovci izbacili iz hrvatske filijale dvadeset i šest hrvatskih književnika, počam od velikoga pjesnika Slavka Mihalića pa sve do mene. Zašto? Mi smo u ratu bili na strani Hrvatske, zamislite vi nacionaliste jedne. Kada smo pendrekovce pitali zašto nas izbacuju, rekli su da je takav zahtjev došao iz – centrale. PEN, koji je u povijesti imao i dobrih trenutaka, sada je samo nevažna krpa koja u Hrvatskoj živi u morganatskom braku s Društvom pisaca, odvojenom od „nacionalističkog“ Društva hrvatskih književnika. Javlja se rijetko, javio se PEN nedavno u potporu stanovitom Jovanoviću koji silom želi postati dekanom Filozofskog fakulteta (o metodama dotičnog i njegova kruga, te stvarnim razlozima zašto je Senat Sveučilišta odbio imenovanje moglo se pročitati u sveučilišnom prilogu dnevnog lista).

I još nešto: neki od onih uspaljenih iz rečene ratne godine u međuvremenu su promijenili ploču i kapute, ma govore sada gotovo kao ja. Jedan od njih je postao i metom Pupovčevih novina, izdajnik, a tako su ga voljeli kada je galamio protiv “tuđmanizma“ i usput mene nazivao trivijalnim piscem.

Uži izbor

Ova rubrika mi počinje škoditi. U zadnjih nekoliko godina na književnim natječajima ulazim u uži izbor, redovito, ali žiriji imaju naputke koji glase: njemu ne dodijeliti nagradu. Čak je i „moje“ književno društvo prije nekoliko godina, važući u sumnjivim okolnostima između dvojice, dodijelilo nagradu notornom orjunašu, s literarnog aspekta vjerojatno nevažnom. To jest, nije društvo nego žiri, ali je simptomatično dokle sve doseže duboka država. Za mene je, znači, gornja granica uži izbor. Ponekad se u Hrvatskoj osjećam kao da sam iz uže Srbije. Ma ne, i tada bi mi bilo bolje. Mnogo bolje.

Komšije se ionako, osim krađom hrvatskoga kulturnog blaga, bave i udžbenicima za hrvatsku manjinu u Bačkoj. Pronašli su jedan u kojemu piše da se u NDH pazilo na jezik. Skandalozno. Udžbenik će biti zabranjen, ili već jest. Ne će nama tu pisati o ustašama, imamo dosta posla s crnogorskim, makedonskim, kosovarskim i albanskim ustašama, pa nam samo trebaju još i hrvatski, vrište blicevi. A hrvatski je ionako samo narječje srpskog jezika, pa kako bi se u NDH toliko pažnje posvećivalo srpskom jeziku, molim vas.

O jeziku uvijek

A kako je s hrvatskim u Hrvatskoj danas? Otužno. Svaka šuša piše i govori u javnom prostoru rječnikom iz svoga privatnog prostora ili svoga užeg zavičaja, lektori su izumrli ili otpušteni, svi nešto brinu a trebali bi se brinuti, svi odmaraju a trebali bi se odmarati, ne prevode se strane riječi iz područja nasilne tehnologije, čitam da su u potresu na FF-u stradale „stalaže“, čujem na TV da „idemo na Supetar“, da „učenici dobe ocjene“, dopuštene su „posjete“ domovima, a ne posjeti, djeci trebaju „odgajatelji“ (još jedan ostatak iz olovnih vremena). Nova se finesa pojavila u novogovoru, u svezi s glagolom priuštiti. „Ne mogu priuštiti“, pišu bilmezi koji žele reći „ne mogu si priuštiti“. Na samom kraju i ja: premda sam stotinu puta napisao riječ metropolit za katoličkoga velikodostojnika, u prošloj rubrici napisao sam pogrješno, to jest mitropolit. Zašto? Treba pitati psihologe. A kardinalu Puljiću se ispričavam.

Nađe se u zadnje vrijeme nekih nedoumica koje muče pravovjerne. Naime, jedan državni ured ima u službenom nazivu riječ šport a ne sport. Hrvatska športska jezična tradicija (GOŠK, POŠK) kao da je prevagnula. Je li? Ako crveni (Retard koalicija) nedajbože dođu na vlast, odmah će napucati šport, kao što su ga svojedobno izbacili iz naziva ministarstva. I tako u nedogled. Tačno tako, rekao bi kolumnist koji u hrvatskim dnevnim novinama piše izmišljenim jezikom, ne više toliko srpskohrvatskim, koliko umjetnim bošnjačkohrvatskim protkanim srbizmima i dakanjima. A lektori šute. Ili su mrtvi.

Tjelesna kultura

Kad smo već kod tjelesnih tema: došao mi je u ruke jedan školski „test“ iz TZK pod naslovom Koliko dobro poznaješ našu dvoranu i hodnik do dvorane. Možda test za daljinske đake, da ipak malo vježbaju. Pitanja su: koliko ima švedskih klupa, koliko karika, koliko stolica. Lijepo. A onda se prelazi na hodnik i pitanje glasi:“ Koliko ima stepenica koje vode dolje ispred kabineta profesora?“ Stilski i sadržajno blistavo, pitanje „vodi dolje ispred“ iza zdravog razuma. Eto zašto đaci ne vole školu (anketa je pokazala i dokazala), ne vole da netko od njih pravi budale. A rečeno hodničko pitanje neodoljivo me podsjeća na ono matematičko: „Ako je brod dug 8o metara, a širok 20 metara, koji broj cipela ima kapetan?“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari