Pratite nas

Kolumne

Dujmović: Pljesak iz Beograda za stradali Zagreb? Ne, hvala

Objavljeno

na

Ilustracija/arhiva

S maskom na licu, vozim po snijegu 25. ožujka, žureći u ispomoć prijatelju u centru Zagreba kojemu je potres odrubio s četvrtog kata, ogroman komad zida nasred ulice! Već četvrti dan trese, pogotovo ovdje u Gračanima, posve blizu Markuševca, gdje se gotovo svako podrhtavanje tla osjeti.

Neizlječivi virus, najrazorniji potres u zadnjih 140 godina i u isto vrijeme, snijeg na pragu travnja! Dobrodošli u Zagreb u proljeće 2020. godine!

Što je još na meniju horora ostalo: nuklearka Krško koja leti u zrak i pad meteora? Svo drugo zlo ovog svijeta već imamo, a rat je bio praktički jučer! Pa ipak, život prkosi ovom koktelu užasa i uz svu muku pokazuje: da, pobijedit ćemo na kraju kao i uvijek! Za utjehu, podizanje ponosa i samopouzdanja zaduženi su naši vječni heroji: hrvatska vojska, hrvatska policija, hrvatski vatrogasci, iznad svega naši liječnici i strašni anđeli čuvari ovoga grada : Bad Blu Boysi! I uvijek je više- manje tako i uvijek više- manje zaboravimo na taj raspored i uvijek nađemo neko drugo zlatno tele kojemu se klanjamo čim zlo prođe. Hožemo li prekinuti niz zabluda nakon ovog jezivog iskustva? Piše Tihomir Dujmović u kolumni za Direktno.hr

Sela oko Markuševca sablasna, centar razrušen

Prave razmjere užasa koje je u Zagrebu napravio potres, površne kamere površnih medija, nažalost, nisu pokazale. Sela u i oko Markuševca djeluju sablasno, a to su mjesta koja se nalaze doslovno na jedva neki kilometar zračne linije od  Nove bolnice u Dubravi. Tu se najviše stradalo i zato je od tuda i najviše ljudi i završilo u studentskom domu na privremenom smještaju.

No, tu su i stotine i stotine stanova u centru Zagreba koja su znatno oštećena i veliko je pitanje što je sa statikom stotina zgrada starih najčešće stotinu godina. A onda zagrebačke veže, potkrovlja i dvorišta, koja ostaju male tajne velikog grada, grada čija idilična medijski posredovana slika predstavlja de facto kazališne kulise metropole (kako je Branimir Donat zvao centar Zagreba) u odnosu na njih. Danas su te veže, potkrovlja i dvorišta, dakle, drugi red iza blještećih kazališnih kulisa metropole, u najvećem broju neupotrebljiva.

Ranjeni Zagreb bori se protiv nevidljivih glasnika smrti

Tu je uz niz bolnica od kojih su neke sada posve neupotrebljive i dvadesetak teško oštećenih škola, kao i niz bisernih kulturnih institucija te Sveučilište i Pravni fakultet, kao i u Medicinski fakultet u koje mjesecima nitko neće moći ući. U ovom trenutku nitko ne zna hoće li se i kako će se uopće polagati ispiti na tim fakultetima. Stradao je, primjerice i Mirogoj i njegove arkade. Uz crkvu u Palmotićevoj, taj pravi duhovni dom tisućama Zagrepčana, stradala je i impresivna mirogojska crkva Krista Kralja i njegovi tornjevi, a prve brojke govore i o pet tisuća oštećenih grobova, o čemu se malo ili ništa ne zna.

Ranjeni i kao nikada nemoćni Zagreb, bori se protiv nevidljivih glasnika smrti. Pobijedit će, ali će mu trebati godine da se vrati. I ne znamo kada je kraj, jer četvrti dan zaredom tlo se uporno trese, danju i noću, prokleto se poigravajući sa sve slabijim živcima metropole.

Na prve znakove do sada nepoznatog zla, sjajno je reagirao Pavle Kalinić i Zagrebački ured za hitne situacije kojemu je on na čelu, a s kojim su se zluradi mediji godinama ismijavali. Taj je pak ured u ovoj epidemiji bio ono što su naši dragovoljci bili Hrvatskoj za vrijeme srbijanske agresije. Prva i kapitalna ruka pomoći, odvažnosti, organizacije i logistike. Ubrzo se snašla i policija, tu su redovito spremni vatrogasci kao i Luka Modrić sveukupnog hrvatskog zdravstva: Vili Beroš. Čovjek koji danas otvoreno govori da je i u ovoj situaciji proradila peta kolona! Hoćemo li doznati njihova imena, hoćemo li ih vidjeti s lisicama na rukama, prije negoli krenu dalje?

Da nismo tako šlampavi kakvi jesmo, naročito mi Hrvati koji ne pamtimo dalje od tri dana, zamrznuli bismo sliku Beroša, Capaka i gospođe Markotić i zatražili od ove i svake druge vlasti: ovako vam moraju izgledati, ovako moraju biti upućeni, ministri, zastupnici u Saboru, gradonačelnici, pomoćnici ministara – u riječ kompletna javna uprava. Upućeno, pristojno, kulturno, odvažno, skromno, spremno na sva pitanja, iznad svega odgovorno. Dajte nam sutra takve ministre, zastupnike, gradonačelnike, a ne uhljebe kojima vraćate tko zna kakve usluge i povjerovat ću da možemo biti kao Švicarska.

Kalinić ne djeluje kao anestetik, ali radi kao lav

Plenković u ovom tsunamiju pliva sjajno, djeluje umirujuće, upućeno, nenametljivo, ne bježi od muke, premda čujem od brojnih poslodavaca da su prve gospodarske mjere gotovo beznačajne u odnosu na realno stanje. I da će nove mjere koje se najavljuju stići prekasno. No, da umjesto ove HDZ-ove vlasti imamo u ovakvoj situaciji Bernardića, Stazića i Beljaka na vlasti, mislim da bismo od straha brojali više srčanih udara negoli oboljelih od korone.

Ok, ne treba gledati na stvari iz stranačke perspektive, to najbolje svjedoći sjajni Pavle Kalinić, koji ne djeluje kao anestetik kada ga čujete, ali radi kao lav i najupućeniji je čovjek u zemlji za ovakva stanja. Ured kojega vodi postoji već desetak godina i sve je ove godine taj ured bio ekskluzivno mjesto na kojem se detaljno vodilo računa o situaciji kod potresa, epidemija i svih drugih užasa koji nas mogu stići i koji su nas stigli. Zato je Kalinić kao istinski upućen u ovakve situacije, tražio niz bržih i hitnijih mjera, tražio je da se odmah uvedu i provedu i na kraju je bilo po njegovom, ali sporije negoli je trebalo.

Generalno govoreći, politika sjajno brodi ovom krizom kakva nas nikada nije zadesila, a tek ćemo vidjeti hoće li politika izvući prave zaključke iz ovog užasa. Najprije glede vrednota koje su izbile u prvi plan. Kao što će reći Petar Vlahov ovih dana; da vidim nekoga tko će sutra jednu riječ prijekorno spomenuti glede hrvatske vojske i policije! Da čujem još nekoga da nam hrvatska vojska ne treba!

I doista, nisu razglašene liderice udruga za zaštitu ženskih prava, niti tobože isposnički borci za ljudska prava, rasčišćavali ruševine da bi došli do ranjene 15-godišnje djevojke koja je, nažalost, preminula, nego hrvatska vojska i policija. Nisam vidio aktiviste ”Zagreb je naš” da čiste ruševine, niti nose inkubature s novorođenom djecom iz Petrove! Niti da čiste ruševine! To ste ostavili hrvatskoj vojsci, hrvatskoj policiji, hrvatskim vatrogascima i Bad Blue Boysima!  Naime, ta činjenica da more nevladinih udruga zaduženih za ljudska prava nije za vidjeti u ovom užasu, traži sutra adekvatnu reakciju. Ako su to nevladine organizacije koje opstoje jer postoji javni interes, onda se mora reći da većeg i boljeg javnog interesa i za njihovim angažmanom od ovoga nije bilo. Ali, ponavljam; nisu te vedete ljudskih prava izvlačile trudnice iz Petrove! Niti Radnička fronta! Nego Bad Blue Boysi! Kakva slika!

Kako je Austrija izbacila Sorosa i njegovo ‘Otvoreno društvo’

Prava vojska nevladinih aktivista i antifa koji na dnevnoj bazi teroriziraju ovo društvo sugerirajući što je naš javni interes, u zemlju su propali u trenutku kada ta zemlja vapi za pomoći, ljudskim držanjem i ispomoći svake vrste. Mislim da tu sliku valja zapamtiti i od sutra se prema tim kulisama ljudskih prava ponijeti onako kako to zaslužuju. Austrija je neki dan izbacila Georga Sorosa  i njegovo ”Otvoreno društvo” iz svoje zemlje. Dali su im 24 sata da napuste zemlju, ili će biti suočeni s tužbama za potkopavanje demokratskog austrijskog društva. Tako to rade odvažni i  oni svjesni prijelomnih vremena. A ovo su bez daljnjega prijelomna vremena i tko to ne razumije, taj, nažalost, ništa ne razumije.

Da su došla nova vremena vidjet će se po tome da hrvatski proračun za iduću godinu neće biti kao što je nekada bio. Ništa neće biti isto, a prvi će stradati zamišljeni proračun. U njemu ne može više biti milijardu kuna za udruge koje su ovdje ovako zakazale. U novom proračunu ne može postojati stara javna uprava koja nam sada elektronskom poštom izdaje dokumente prostački pokazujući da je more službenika suvišno.

Oštri rezovi javne uprave i paralelno prebacivanje novca zdravstvu u kojemu u 30 godina u Zagrebu nije sagrađena niti jedna bolnica, bili bi znak da je vlast razumjela što znači sintagma da ”ništa više neće biti isto nakon ovoga”. Jer, niti svijet neće biti isti. Europska unija do danas nije uhvatila iste mjere zaštite protiv korona virusa i sve su se države poput školjki zatvorile u svoje granice. Jer, zajedničke politike čak ni tu nije bilo! To je prava slika realnih dometa EU. Nije nam pomogla europska vojska, nije nam pomogao NATO, pomogla nam je hrvatska vojska i hrvatska policija. I hrvatsko zdravstvo koje je, na svu sreću, preživjelo udare raznih predatora koji su ga htjeli privatizirati.

Moramo naučiti ovu lekciju do zadnjih korica

Danas britanski proračun plaća enormne iznose privatnim bolnicama od kojih iznajmljuju krevete i liječnike, ne bi li naciji pomogli u ovom užasu. Velike sile sebi čak i taj luksuz mogu dopustiti, ali male nacije poput Hrvatske bez javnog zdravstva u ovakvoj bi krizi nestale! I to valja zapamtiti. Last but not least, ova kriza, a tek je počela, prigoda je za ispravljanje jedne od najvećih gospodarskih grešaka posljednjih 30 godina: zapostavljanja poljoprivrede. Hrvatska mora pomoći lancu OPG-ova, koji jedini sutra mogu biti okosnica zdrave i nove hrvatske poljoprivrede. Ovo je povijesni trenutak! Ova kriza je fantastična prilika da se pomogne toj poljoprivredi i da se više nikad ne nađemo suočeni s ovakvim izazovima bez adekvatnih zaliha hrane.

Još nema nestašica, ali Hrvatska mora ovu lekciju naučiti do  zadnjih korica ove knjige života. Mi moramo proizvoditi dovoljno hrane za ovu naciju. Pod svaku cijenu! Onaj tko će na jesen ponuditi narodu posve novi koncept i hrvatskog proračuna i stupova hrvatskog društva te viziju razvoja Hrvatske u posve novim svjetskim okolnostima, onaj tko drakonskim rezom javne uprave i paralelnim ozbiljnim ulaganjima u novu hrvatsku poljopriredu krene u iduću godinu, onaj tko će razumjeti da je ovo povijesna prigoda da se podigne i ribarstvo i poljoprivreda i zdravstvo i da je vrijeme za novo zdravstvo, ali i novu javnu upravu, da je vrijeme za novu Hrvatsku, taj će sutra biti novi Tuđman! Natječaj za to mjesto otvoren je od prosinca 1999. godine i još nema pobjednika tog natječaja.

Italija je zakazala, a Kina je ‘dužna’ svijetu nadoknaditi štetu

I na kraju vanjskopolitičke relacije. Da se Hrvatska ponijela poput Italije onako neorganizirano, šlampavo, kao da ne postoji kao organizirana država, svjetski mediji bi je razapeli na križ. I nitko vani ne govori o tom katastrofalnom i nedopustivom ponašanju talijanske države čiji su nemar i neodgovornost krivi, kada govorimo o Hrvatskoj, u najmanju ruku za epidemiju s kojom se danas nosi Istra! Ponijeli su se neodgovorno, neshvatljivo nemarno. Pokazalo se da Italija faktički nema centralnu vlast, jer nitko živ nije slušao naputke iz Rima! I epidemija je eksplodirala. Ali, velika su sila pa im se ne zaviruje u svaku grešku.

Druga stvar koju valja staviti na stol je Kina. Ako se definitivno ispostavi da je virus nastao na kineskim tržnicama, Kina je po mom skromnom mišljenju dužna svijetu nadoknaditi nastalu štetu, jer se klanje kobre, šišmiša i mravojeda na istoj tržnici bez ikakvog sanitarnog nadzora, moglo spriječiti. Uostalom, svijetu je svejedno, jedite žive zmije ako vas to veseli, ali ne smijete zbog toga zaraziti cijeli svijet. A to se dogodilo. Ovaj virus, ako su točna dosadašnja nagađanja, zacijelo nikada ne bi sa životinje prešao na ljude da su kineske tržnice imale minimum sanitarnih uvjeta. Zamislite da smo nekim slučajem mi zarazili cijeli svijet ovakvom perverzijom, što bi se sve sručilo na naša leđa.

Hoću reći da tu temu u prvom redu iz pedagoških razloga Pekingu svijet mora staviti pod nos. Doista nema smisla da cijelo čovječavstvo plaća ceh jedne neviđene zaostalosti i zapuštenosti. Pogledajte na internetu kako izgledaju tržnice po kineskim provincijama i sve će vam biti jasno.

Pljesak iz Beograda za stradali Zagreb? Ne, hvala, ne vjerujemo vam ni kada taj pljesak šaljete!

I za kraj, ne mogu odšutjeti naslađivanje lijevih medija u kojemu je ”Novi list” prvi zasvirao staru melodiju. Mislim na pljesak Zagrebu iz Beograda. Jeftini trikovi glede beogradskog pljeska Zagrebu ponovo su razgalili jugoslavenska srca u Hrvatskoj, ali valja pokazati pravi ponos nacije koja je krvarila od više- manje istih ruku koje ovih dana prigodno plješću u znak podrške Zagrebu i valja reći: hvala, ne. Imali ste prilike pokazati se kao ljudi, kada nam je bilo najteže, bili ste krvnici bez presedana, tada ste istim rukama bacali cvijeće na tenkove koji su išli na Vukovar. Sutra na Ovčaru! Hvala, ne. Ne vjerujemo vam ni kad pljesak šaljete. Tim prije što nam do danas niste otkrili sudbinu više od tisuću nestalih, što nam do danas niste vratili sve oteto, što do danas za razbijenu zemlju niste platili kune ratne odštete. Dapače, još bi se i raspravljali da tko je kriv za agresiju! I potres i korona virus ništa su u odnosu na agresiju koju ste nam vi priredili, poklavši nam pola zemlje. Nikada vam to nećemo zaboraviti! Nikada.

Tihomir Dujmović/ Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hodak – Kako od dva s*anja birati manje, ako ne znamo koje je veće…?

Objavljeno

na

Objavio

Korona se vraća, i to na velika vrata. Ne spadam među one koji apokaliptično gledaju na događaje, ljude, rezultate izbora… I tako je previše katastrofičara i kaotičara koji u svemu vide ”kraj svijeta”. Nakon izbornog trijumfa Vučića u Srbiji i Plenkovića u Lijepoj našoj, vratio sam se kao praktični vjernik molitvi. ”Bože daj nam zdravlja, za pamet je i tako prekasno!”

Vučić je već apsolviran. Jedina nepoznanica je sada koga će vožd izabrati za opoziciju svojim depiliranim naprednjacima. Dok se on u Parizu bori k’o lav da dokaže kako su Hrvatska,Sjeverna Makedonija, Kosovo i BiH stare srpske zemlje, u Beogradu, Nišu, Kragujevcu, Šapcu… odvijaju se mitinzi protiv izbornih pobjednika. Umjesto ”rimskog trijumfatora”, jedinstva naroda i vlasti, svjedočimo jurišu policije i konjanika na nadahnute demonstrante. Na kraju će prošaptati: ”Sam pao, sam se ubio”. Toliko o komšijama. Možda i previše…

Imamo mi i naše trijumfatore. Oni koji me čitaju, a sve do sada me nisu uspjeli pročitati, znaju za moju politički prozirnu ideju. Desna politička platforma HDZ i DP zajedno i zagrljeni penju se na Pantovčak, te, cinično se smješkajući, predaju Milanoviću popis nekih 80 i nešto ”časnih hrvatskih muževa i žena” koji će u iduće četiri godine vladati državom, koronom, eurom, turizmom, standardom, povratkom iz Irske itd.

Kako je ispalo – zna se! Desna apokalipsa. Plenkiju ne treba nitko osim manjina, a najmanje želi sa Škorom. Manjinci i njihovi politički ”teškaši”  tu su da u još jednom mandatu Plenkija Hrvatekima vrate smiješak na lice. Osobno se osjećam ponizno i poniženo. Kad god mogu citiram pok. Josipa Severa i njegovu pjesmu ”Molim da me se ne primijećuje”. To je naslov i sav tekst pjesme.

Meni trebaju živci, a ne nešto za njih!

Ne treba meni ništa za živce. Meni trebaju živci! Moj bolski prijatelj Ufo citira mi misao Franza Kafke: ”Jedan idiot je jedan idiot. Dva idiota su dva idiota. Deset tisuća idiota su politička stranka”. U prijevodu opet smo dobili HDZ s Pupijem, Radinom, Kajtazijem, HNS-om i Reformisticom. Poražena JNA 25 godina nakon ”Oluje” Hrvate i nadalje naziva ustašama i nitko ni da ni mukne na to.

Josip Deur upozorava: ”Shvatite! Da Hrvatska vojska i policija zamijeni grb zvijezdom petokrakom opet bi to većini HDZ-ovaca bilo prihvatljivo”. Zvuči pomalo fatalistički. Možda…

Po starom običaju, idemo s imenima. K’o crna muha u čaši bijela mlijeka istakao se Bandićev kum Veljko Kajtazi. Došao tip iz Kosovske Mitrovice, završio vojne škole i do 1991. godine radio na aerodromu Pleso kao oficir JNA za obradu podataka. Osnutkom hrvatske države odjednom je shvatio kako je probitačnije biti ”vječni” manjinski zastupnik u Saboru negoli nešto raditi. Impresivno! Takvu biografiju nema ni Ante Tomić, Boris Dežulović, Rade Šerbedžija…

Moj drugi bolski prijatelj Štujo me uvjerava da je sve u stvari relativno. Da je SDP bio malo bolje ”pripravljen”, kak’ bi rekli Zagorci, Plenki bi tijesno pobijedio pa Kajtazi danas ne bi bio kandidat za ministra demografije i ”čuvar ustaša” u zimskom periodu. Međutim, SDP je, na čelu s Bernadićem, ušao u izbornu bitku spreman ”k’o njemački vojnik u svibnju 1945. godine” i popušio. Mate Knezović jetko na Fejsu konstatira: ”Židovi su čekali svoju državu dvije tisuće godina, a Romi od postanka svijeta. Židovi su je konačno i dobili nakon Drugog svjetskog rata, a Romi ovdje kod nas”.

Kada smo već kod nakaradnog izbornog sustava u RH, onda je samo za napomenuti da je notorni Veljko Kajtazi saborski zastupnik koji predstavlja pripadnike austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine. S dobivenih 3649 glasova on ”s pravom” naziva Domovinski pokret – ustaškim. I dok se Hrvati bave skupljanjem plastičnih boca i starog željeza, Romi se polako, ali sigurno uključuju u državotvornu politiku.

Pa nama ne ide nigdje, a ne samo u Hrvatskoj

No, ne ide nam nigdje, ne samo u Hrvatskoj. U BiH predstavnika Hrvata biraju Bošnjaci. Predstavnik Bošnjaka u Hrvatskoj podržava Pupovca. U Srbiji Hrvate pretvaraju u Bunjevce i Šokce pa u njihovoj Narodnoj skupštini nema predstavnika Hrvata. Možda tamo postoji neki Hrvat kao portir ili čistač… Samo u Hrvatskoj sve manjine svijeta uživaju sva prava. Naročito pravo da nas nazivaju ustašama i klerofašistima… Nedostaje još samo da prisegu novoj Vladi uveliča Lepa Brena pjesmom Jugoslovenka… Moja prijateljica iz Narodnog saveza Nijemaca šalje mi dokument za 2020. godine iz kojega je vidljivo da su nacionalne manjine trebale podijeliti 48.000.000.00 kn. Narodni savez Nijemaca nikada nije dobio ni lipu. E, moji njemački ”nacisti”,  Vijeće Europe donijelo je onu famoznu rezoluciju kojom su nacizam, fašizam i komunizam proglašeni zločinačkim režimima i ideologijama. A sad bi vi još od ovih 48 milja htjeli nešto love i za sebe.

Kod nas se sve više isplati furati na komunizam. Evo dokaza. Javio se na fejsu prof. Dino Trkulja iz vodstva Radničke Fronte, nove parlamentarne stranke u RH. Dino, pametan i lucidan kako ga je majka rodila, objašnjava pastoralnu i privlačnu agendu svoje stranke koja je bljesnula na zadnjim parlamentarnim izborima. Profa nam objašnjava kako će oni (R.F.) u koaliciji s ostalim strankama lijevog spektra, vratiti socijalističku republiku Hrvatsku na slavne puteve kakve smo imali od 1945. godine sve do vremena početka građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije.

”Vjerujemo da ćemo, uz potporu hrvatskog naroda koji je uvijek bio antifašistički i socijalistički, uspjeti u svom naumu, da će Socijalistička Republika Hrvatska biti prepoznata u svijetu kao snažna antifašistička država. Ukoliko se ostale države bivše Jugoslavije povedu našim primjerom, vjerujemo u snagu bratstva i jedinstva u tolikoj mjeri da ćemo uspjeti vratiti slavnu SFRJ, za koju se uistinu borimo i koja nam je svima prirasla srcu”. Moram priznati da sam iskreno tronut.

Dobro, tko još šljivi Ustav RH?! Već će to Vili Matula, bivši član CK SKH, Kata Peović, Rada i Neda Raukar da ”reše” s drugovima. Usput se pitam odnosi li se najnovija odluka Američke udruge psihologa i psihijatara da se ”žal za bliskom osobom proglasi mentalnim poremećajem” odnosi i na žal za komunizmom, na Radničku frontu, prof. Dinu, Katarinu, Vilija, Nedu? Naš orijunaš Dino nije čuo za čl. 141. hrvatskog Ustava koji zabranjuje udruživanje RH u saveze s drugim državama koji bi mogli dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva. To je svojevremeno pokušao srušiti svojim briljantnim neznanjem Zoran Pusić, ali mu na Ustavnom sudu nitko nije imao srca reći da o ustavnom pravu nema pojma. I sada u Saboru imamo parlamentarnu stranku čiji je sveti cilj udružiti se sa Srbijom, Kosovom i Metohijom, BiH… Ni manje ni više…

‘Notorni profa Jović’

Puno je ”jasniji” profa s Hrvatskog vojnog učilišta ”Dr. Franjo Tuđman”- notorni Dejan Jović. On se prisjeća Srebrenice tako da je svima jasno da ima problema s ”memorijom pamćenja”. Tako kaže: ”Srebrenica nas opominje: nacionalizam kojem se ne suprostavljamo vodi u užasne zločine nad civilima, a ponekad i u pravi genocid/etnocid. Jer, ubijanje ljudi redom zbog njihove pripadnosti jest upravo to. Slava žrtvama Srebrenice, ne ponovilo se nikome”. Naizgled, humano i korektno. Ali, samo naizgled. Zaboravio je profa imenovati agresora, ubojice, tko im je zapovijedao, za čiji račun su u tri krvava dana poubijali 8300…muškaraca i dječaka. Dobro, svi mi znamo da su to bili ”ustaše iz Paragvaja i Urugvaja”. To je u stvari jedna država koju neki zovu Paragvaj, a drugi Urugvaj.

Srpski političar Čedomir Jovanović je direktan i pošten kada kaže: ”Svakog trenutka kada razmišljam o tome, stidim se onih koji su pomislili da uzimaju pravdu u svoje ruke… nesvjesni da pišu najcrnju povijest Srbije poslije koje više ništa ne može i nije bilo isto”. No, zaboravio je Čedomir na svibanj 1945. godine, kada je na ”Križnom putu” ubijeno više od 80.000 tisuća ljudi, žena i djece, uglavnom jedne etičke pripadnosti. I onda su naivni mislili da ”ništa više ne može biti isto…”

Usput rečeno, 3. veljače 2015. godine, Međunarodni sud pravde donio je jednu izuzetno važnu presudu u predmetu koji je RH pokrenula protiv Srbije. Prof. Mato Palić se pita: ”Od donošenja presude do danas nije objavljen službeni prijevod presude na mrežnim stranicama nekog državnog tijela… i zbog čijeg  interesa je ta presuda u nekoj ladici… kome to uopće odgovara?” Radilo se o tužbi RH protiv Srbije za genocid. Znači, nigdje službenog prijevoda na reakciju suda na hrvatsku tužbu zbog genocida kao i reakciju suda na hrvatske dokaze za genocidne namjere Srbije, dolus specijalis… Prof. Palić pita se zašto ta neprevedena presuda leži u nečijoj ladici? Umjesto prijevoda, kao Normabel, dobivamo potpredsjednika vlade iz redova SDSS-a kojeg je osnovao osuđeni haški ratni zločinac Goran Hadžić.

Sve je počelo s jednim drugim osuđenikom ”ćaćom” Sanaderom i Slobodanom Uzelcem, potpredsjednikom vlade i kasnije kod Jace Kosor. Da bismo mogli odgovoriti na pitanje prof. Palića kome je u interesu da neprevedena presuda leži u nečijoj državnoj ladici morali bismo dati zadatak prof. dr. Josipu Jurčeviću, specijalistu za takve teme, da to detaljnije istraži. Nemojte sumnjati da bi knjiga koju bi prof. Jurčević dokumentirano o tome napisao sigurno prerasla u knjižurinu od nekoliko tisuća strana. Mislite li da bi se oni koji bi se našli u toj knjizi možda zasramili? Ne vjerujem…

Netko pametan je napisao: ”Nedostatak srama prvi je znak kretenizma…”

Haj’mo sada s lakšim temama, primjerenijim srpanjskim vrućinama, plažama i korona godišnjim odmorima. Jednu grupu na fejsu zanima: ”Kako manjine mogu imati osam zastupnika u Hrvatskom saboru, a tzv. dijaspora od gotovo četiri milijuna ljudi samo tri zastupnika”. Napisao sam im da se za objašnjenje obrate Vladi Šeksu. Možda on zna odgovor kad je pripremao izmjenu Ustava.

U svijetu medijima drma antifa-pokret Black Lives Matter – BLM, a kod nas je na vrhuncu pokret MLM ili Minority Lives Matter. RH je liberalnija od Švedske, Danske, Nizozemske… Herbert Marcuse, neomarksistički filozof, jednom je napisao: ”Nositelj nove komunističke revolucije neće biti proletarijat nego manjine, etničke, spolne, rasne…”. Ja bih nadodao i ”ideološke”. Pogledajte samo tko je sve ušao u Hrvatski sabor. Komunjare koje i danas sanjaju SFRJ, bratstvo i jedinstvo. Sreća je da se protiv takve ”revolucije” nećemo svi morati boriti. Dosta će biti, recimo, samo 4. splitska. Nikoga od ”revolucionara” nećemo tražiti ”po šumama i gorama…”, nego po Filozofskim faksevima.

Kada smo već kod naših legendarnih Filozofskih faksova koji su nam dali Mladena Zvonarevića, Milana Kangrgu, Ivu Goldsteina, Klasića, Jakovinu, Markovinu… evo čime se trenutno bave naše lijeve antife. ”Desni” rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras suspendirao je ”lijevu” dekanicu Vesnu Vlahović-Štetić jer šteti ugledu Filozofskog faksa. Njegova odluka temelji se na presudi Županijskog suda u Zagrebu od 26. lipnja 2020. godine, iz koje proizlazi da je Vesnica pravomoćno osuđena za šikaniranje i mobbing zaposlenika Filozofskog faksa. Ističem pravomoćno! Vesna će naravno ići do Beča, Strasbourga, Haaga, Geneve, ali presuda je i dalje pravomoćna, iako ju je donio ”klerofašistički” sud.

E, sada se diglo na lijevu nogu sve što je progresivno, antifašističko i liberalno na Filozofskom faksu u Zagrebu. Tu je zablistao u punom sjaju prof. Ivo Goldstein. On misli i kaže: ”Radi se o jednom autokratskom ponašanju rektora Borasa koje je možda jednim dijelom utemeljeno na njegovim zakonskim ovlastima, a djelomično se radi o institucionalnom nasilju te izlazi iz dobrih običaja koje bi morale krasiti jednog rektora”.  Ma, bravo Profesore na iskrenosti!!!  Sve presude protiv ljevičara, jugovića i orijunaša treba ”zbog dobrih običaja” poništiti, osuditi, organizirati protiv njih proteste antifa, a studenti trebaju svojim tijelima spriječiti dolazak povjerenstva u zagradu faksa.

Zamislite samo da prof. Raspudić ili prof. Jurčević budu pravomoćno osuđeni zbog, recimo, zlostavljanja svojih kolega, kako bi se za njih zauzeli novinari Jutarnjeg Tanja Rudež i M. Boltižar. Profesori osramotili faks i ”šimecki u tur”! Ovdje imamo atraktivan sudar ”dobrih običaja” protiv ”pravomoćne presude”. Kao tvrdi legalist ne sumnjam u pobjedu ”dobrih običaja”. Svojevremeno su ti ”dobri običaji” doveli na Filozofski faks i u Hrvatsko filozofsko društvo i dr. Vojislava Šešelja.

Arthur Schopenhauer jednom je napisao: ”Ako se teški grijesi okajavaju tek na onom svijetu, neka se onda glupi okaju na ovome”.

Napokon dobra vijest. Od jeseni nam dolazi film ”Dnevnik Diane Budisavljević” u naše škole. Blago današnjoj djeci. Uskoro će se u škole vratiti i ”Sutjeska”, ”Neretva”, ”Boško Buha”, ”Tko to tamo peva”… Ovaj zadnji bih i sam preporučio svima, ne samo djeci, jer ne laže ni mistificira… Opet će ”zatucani” očevi i majke šaptati djeci ”nije to baš tako bilo, oni lažu…”. U filmu ne postoji najstrašniji rat u povijesti – Drugi svjetski rat. Postoji samo tajno spašavanje djece… tajno ili javno uvijek je pozitivno. Ali, u tvrdom ustaškom režimu koji dnevno ubija stotine tisuća ili ih toliko šalje u Jasenovac. Lažno prikazuje i kardinala Stepinca.

U filmu glume ekstremni ljevičari, bivši član CKSKH Vili Matula, Urša Neda Rukar, oba novi ljevičarski zastupnici u Saboru. Ministrice Obuljen i Divjak odradile su ”sjajan” posao… Čekamo sada ”Desant na Drvar”, ”Povratak otpisanih”…. Zamislite kada neki ”krivo” informirani klinac zapita: drugarice, kada će film o Vukovaru. Pa učiteljici ”pukne” film…

Mario Profaca postavlja pragmatično pitanje: ”Kako od dva sranja birati manje, ako ne znamo koje je veće…?”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Teško je reći jesu li neki birači sada progledali

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za deseti saziv Hrvatskoga sabora, održani u eri epidemije koronavirusa u nedjelju 5. srpnja, očitovali su, po procjenama mnogih, gledajući u cjelini, snažnu prisutnost straha u hrvatskom društvu te su donijeli znatne promjene na hrvatskoj političkoj sceni.

U sučeljavanju s koronavirusom, kako je istaknulo više puta više relevantnih psihologa i sociologa, Hrvatska se antiepidemijskim mjerama uspješno borila za zaštitu fizičkoga zdravlja, a veći propusti ili čak zanemarivanja dogodili su se glede zaštite duhovnoga i psihičkoga zdravlja hrvatskih građana pa je logična posljedica toga znatno proširen strah koji može eskalirati u brojna teška psihička oboljenja. Već činjenica da se gotovo 14 posto birača manje odazvalo na izvršavanje te građanske dužnosti negoli na prošlim parlamentarnim izborima 2016. godine potvrđuje snagu straha koji vlada u hrvatskom društvu.

Premda uz pridržavanje propisanih epidemioloških mjera u procesu glasovanja nije bilo realnoga rizika za zarazu koronavirusom, mnogi građani (njih više od 400 tisuća) ipak su odustali od odlaska na izborna mjesta i ostali u svojim domovima. Posljedica slabijega odaziva birača svakako je činjenica da svi izborni pobjednici imaju objektivno smanjen demokratski legitimitet, a to nije niti smije biti irelevantno. U predstavničkoj demokraciji, kakva je Ustavom propisana i u Hrvatskoj, demokratski legitimitet potvrđen većinom birača, a ne samo većinom birača koji su glasovali, daje objektivno veću političku moć i snagu i olakšava donošenje i težih političkih odluka. No kao i glede referenduma za pristup Hrvatske Europskoj uniji, manjkav demokratski legitimitet ne će bitno otežavati funkcioniranje saborske većine i izvršne vlasti.

Povremeni repovi pred izbornim mjestima uz ozbiljno i striktno shvaćanje održavanja distance te što su mnogi birači došli ne samo s preporučenim maskama, nego i gumenim rukavicama, također su očita potvrda straha među hrvatskim građanima. Da je pritom riječ ne samo o odgovornu ponašanju i zdravu oprezu, očitovala je i pretežna šutnja, nekomunikacija među ljudima dok su čekali, kao da su bili u redu za primanje kojega sakramenta, što se događa po crkvama i bogoslužjima, a ne na čekanju za običan građanski čin.

Rezultati izbora pokazali su da je odluka HDZ-a da se ide na redovite prijevremene izbore, baš u vrijeme tinjajuće epidemije koronavirusa, bila mudra i uspješna za njegove ciljeve, no ne može se poreći da je i pritom došao do izražaja postojeći strah kod velikoga dijela hrvatskih građana.

Naime, vladajući za prošloga mandata iskoristili su legalno i legitimno svoj položaj te su se biračima predstavili kao zaštitnici (nije bila slučajna izborna deviza »sigurnost«), jer u vrijeme neizvjesne krize ne odbacuju se tako lako zaštitnici, makar oni i ne bili najbolji. Strah u dijelu biračkoga tijela tako je, čini se, ipak iskorišten, i to uspješno, za stjecanje novoga mandata u upravljanju Hrvatskom. To očitovanje straha golem je izazov za sve odgovorne u svim segmentima društvenoga života, osobito za političare na vlasti i medije, kao i za sve vjerske zajednice, jer postoji opasnost da mogućnost ili vjerojatnost širenja koronavirusa te epidemiološke mjere zaštite (možda katkad suviše restriktivne) ostave daleko ozbiljnije i teže Iječive zdravstvene posljedice od obolijevanja koronavirusom. Duhovno i psihički slomljeni ljudi teško mogu davati očekivane doprinose na osobnom, obiteljskom, crkvenom ili društvenom planu.

Premda je na hrvatskoj političkoj sceni i nakon parlamentarnih izbora opstao stranačko-politički duopol, birači koji su sudjelovali na izborima uvelike su na nov način konfigurirali hrvatsku političku scenu. Naime taj duopol sada ni približno nije više jednak po snazi: HDZ s malobrojnim partnerima ima čak 25 zastupnika više od SDP-a i njegovih sedam partnera u Restart koaliciji. Ako se zbroje osvojena zastupnička mjesta HDZ-a, Domovinskoga pokreta i Mosta nezavisnih lista, dobije se 90 zastupnika, što je očito respektabilna većina (oko 64 posto zastupnika bez manjinaca) izabrana od dijela biračkoga tijela koji podupire političke opcije centra i desno od centra, uz isključivanje desnoga ekstremizma. Oni koji su na parlamentarnim izborima dali glas tim trima opcijama postupili su bitno drugačije negoli na ne tako davnim predsjedničkim izborima.

Teško je reći jesu li to neki birači sada progledali, je li tomu pridonio svojim potezima i izjavama i Predsjednik, no očito je da su oni koji su izišli na birališta i glasovali pokazali da u hrvatskom društvu respektabilnu većinu tvore i politički legitimitet daju političkim opcijama desnoga centra uzimajući u obzir sve njihove nijanse po kojima se razlikuju. Istodobno i na ljevici se dogodio velik raskol, pad popularnosti i dovođenje na političku scenu potpuno novih skupina i ljudi. Izbori, koji su po rezultatu za mnoge veliko iznenađenje i koji su odstranili neke strančice, stvaraju dojam da se politička scena znatno mijenja te da bi se mogla očitovati u Hrvatskoj konačno stvarna i snažna opozicija, a to je preduvjet i za odgovornije upravljanje izvršnih vlasti.

Ivan Miklenić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari