Connect with us

Kolumne

Dujmović: Pupovčeva pompozna svađa s Dačićem samo je predstava za bedake

Published

on

Žurim reći na samom početku da samo veliki opraštaju, da je oprost u srcu kršćanstva, kao i to da je tzv. srpsko pitanje u Hrvatskoj trebalo potaknuti na rješavanje, jer je jasno da se ne razumijemo. Hoću reći, nemam predrasuda. Ali, imam i oči i uši. A to što vidim jednostavno ne sluti dobrom! I o tome treba pisati na vrijeme, samo sa ambicijom da  se na stvar pogleda iz svih uglova.

Srpsko pitanje dakle treba potaknuti na rješavanje jer je to pitanje, potencijalna tempirana bomba u Hrvatskoj i to iz stotinu razloga. U prvom redu zbog Vukovara gdje situacija zbog enormne nepravde napravljene prema Hrvatima, jer za more zločina tamo nitko nije suđen, sutra može eskalirati. Naročito, ako se umjesto afirmacije pravde krene sa uvođenjem čirilicom. U kojoj će uživati i neprocesuirani srpski zločinci! Može li perverznije?

Svijet je, za Boga miloga, prepun takvih neriješenih situacija, koje zbog erupcije nepravde znaju eskalirati sve do razine Belfasta. A, Srbija je kako znamo spremna na sve. Ništa drugo i ne radi negoli politizira sve dok ne ugrabi svoj plijen kao što je u Jugoslaviji zgrabila i Hrvatsku i Sloveniju! Zagreb radi, Beograd se gradi, to se pjevalo čak i u komunizmu! Zato su danas, kad tih osvajanja nema, oni na dnu po svim parametrima standarda. Jer, nema plijena! Što je Srbija danas? Oteta Vojvodina i Beograd! Evo, 25 godina je samostalnosti, 25 godina je od kad smo mogli vidjeti što to Beograd može sam! I što smo vidjeli?

Samo stare filmove u novom ruhu! U BIH krajnja srpska destrukcija, u Hrvatskoj očajničko nametanje podjele krivnje, u Crnoj Gori ruše sve što nije srpsko! Makedoniju na svoj način napadaju. I nitko to na Balkanu ne radi negoli Srbija! Uvijek! Da li itko ugrožava Crnu goru osim Srbije? Da li itko prijeti disolucijom u BIH osim Srba? Da li bilo koja druga manjina traži posebna prava osim srpske u Hrvatskoj? Možemo li već jednom istinom progovoriti o našem susjedu na Dunavu?  Ta i takva velikosrpska Srbija kojom Vučić savršeno vlada, vješto nastoji kontrolirati tzv. regiju, odnosno prostor bivše Jugoslavije i svoje krakove je odavno pustila duboko u Hrvatsku, samo se o tome ustrajno šuti. I financijske, i političke i medijske. Dakle, ako je prvotna ideja glede ovogodišnje Oluje bila izvaditi ovdašnje Srbe iz tih planova,učiniti stanovite lokalne koncesije, a sve kako bi ih se trajno iščupalo iz velikosrpskog zagrljaja, moram reći da je ta ideja definitivno pozitivna, ali u isto vrijeme beznadno naivna.
Makar ulazi u raster racionalnog promišljanja. Idealističko, baš kao hrvatsko jugoslavenstvo. Onaj stari hrvatski film vječne vjere u pošteno srpstvo! Koje je ili zavedeno ili manipulirano, ali u osnovi pošteno! Način pak na koji je odigran prvi čin govori da srpska strana ima i dalje fige u đepu i da se to jasno vidi. Makar Pupovac na momente sjajno igra, pa tobože napada Beograd, pa se pompozno svađa sa Dačičem, pa im poručuju da ne trebaju mentore…. Sve su dakle kulise na sceni.. Sjajna predstava na prvi pogled… Ali ipak, predstava, i to predstava samo za bedake.

Zašto i po čemu?

Najprije, u Kninu se slavi i obilježava pobjeda, praznik, natopljen hrvatskom krvlju, krvavi, ponosni, najponosniji hrvatski praznik, koji se zove Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Pobjede nad srpskim agresorom, fašizmom, kako hoćete. Ne zato jer ga slave ustaše, nego zato jer su nas Srbi napali, osvojili trećinu države i uspjeli smo se osloboditi. I to slavimo ili bi trebali slaviti. Ove godine uvjetno slavimo. Slavimo da je jedan Srbin šuteći cijeli dan došao u Knin. Što je rekao? Je li kleknuo kao Willi Brandt? Je li zatražio oprost? Nije! Zašto? Pa zato jer ga vlast to nije niti tražila! Kao da je rekla: nemoj se ispričavati, mi znamo da niste samo vi krivi!  O pobjedi, o srpskoj agresiji, o srpskom fašizmu, ovaj  put se u Kninu gotovo da i nije govorilo.

Ništa se nije čulo o sedam tisuća ubijenih hrvatskih civila.  Čak niti o 400 ubijene hrvatske djece. Ni riječi o stotinu djece ubijene na minskim poljima, jer nam Borisovi sumještani nisu htjeli dati čak niti mape miniranih polja. Toliko o pomirenju. I katarzi. Ništa se nije čulo o veličanstvenoj  pobjedi, ništa o uzrocima rata, tek par škrtih riječi, a na dan domovnske zahvanosti nekim braniteljima se tako zahvalilo da ih se na proslavu nije niti propustilo. Jer su i Knin došli u istim krvavima majicama HOS-a u kojima su taj Knin i oslobađali. Što im niste 1995. rekli da imaju na sebi krive majice? Što niste poslali Borisa i Milorada da otjeraju četnike iz Knina, ne bi danas imali problema sa krivim majicama? Jer, slanjem interventnih policajaca na bivše HOS-ovce, Plenković je zapravo legitimirao i legalizirao  Milanovićev incident na obilježavanju Bljeska, pokazujući tako da se u svim kapitalnim ideološkim pitanjima do kraja slažu. Druga je stvar što mediji od njihovih nevažnih zadjevica i jeftinih iskrica, da bi se ispekao alibi za priču o najavljenoj tvrdoj kohabitaciji, rade „monade“!

Milanovića se primjerice napada zbog gluparija, ali se  šuti da je rekao da bi bilo dobro da Miloševć dođe u Knin „ako ima želudac“. Kako to da hrvatski partizani i komunisti poput njegova oca ne da nisu trebali poseban želudac da osude ustaške zločine, nego su se utrkivali u tome, a da se Borisu Miloševiću iz istih ideoloških usta poručuje „dođi ako imaš želudca“? Što? Obilježiti pad četničkih vlasti u Kninu! Za to treba želudac? A kad me već vučete za jezik, više želuca je trebalo za šutjeti o partizanskim zločinima nad ustašama i domobranima negoli za dileme koje su razdirale Borisa Miloševića! Po meni! Ali ne i po predsjedniku države! Osim stoga za razliku od Bleiburga, kolona srpskih izbjeglica je gotovo netaknuta došla, kamo je krenula. Bleiburška kolona je uglavnom poklana.

Na licu mjesta ili na križnim putevima. Pa ipak,osudi četničke zločine, “ako imaš želudca” poručuje predsjednik države Milanović predstavniku srpske zajednice! Ali ne kaže predstavnicima hrvatskih vlast, osudite ustaške zločine „ ako imate želudca“. Hrvatski antifašisti su ustašku vlast osuđivali i uz poklanu blajburšku kolonu, srpski antifašisti danas nemaju srca osuditi četničku vojsku čak i kad je njihova kolona civila gotovo netaknuta došla u Srbiju!  Ali na tu kolonu koju je krenula na Bleiburg i bila redom poklana i na kolonu iz Knina koja je uglavnom bila netaknuta ni danas se ne gleda isto! Zašto? Uvijek i samo iz jednog razloga: zbog hrvatskog, a zapravo jugoslavenskog pogleda, koji uvijek gleda na Hrvate sa rezervom, a pogledom punog razumijevanja prema Srbima! Taj neupitni pogled pun potpunog razumijevanja i danas se vidi i osjeća. Ne morate javno progovoriti o osudi četništva u Kninu!

Ne morate prignuti glavu i zatražiti oprost za rat u kojem su masovno sudjelovali dijelovi Vaše nacionalne zajednice. Ali, Vi, Vi, HOS-ovci, vi izvolite van! A Vi, vi koji ste u ratno vrijeme tvrdili kako je tvrdio Pupovac u povijesnom intervjuu Feralu 1993. godine, kako „Srbe treba priznati kao narod sa suverenom političkom voljom“ vi koji ste tvrdili dok nam je trećina Hrvatske bila okupirana kako „ako se hoće prijeći od rata k miru, onda će se i oko teritorijalnog aranžmana trebati stvarati kompromis“, vi izvolite u prvi red! Izvolite, sjednite, ovo je Vaš stolac!

Vidite, to je ta Pupovčeva umješnost i drugoligaško nacionalno držanje nekad Sanadera danas Plenkovića! Pupovac ne šalje nikog svog u Knin, dok se ne poklonite njihovim žrtvama! Tek tada možemo razgovarati o srpskim zločinima. I čeka punih 25 godina! Ali nikad nam neće priznati da su za rat krivi samo Srbi! Nikad! Zato nema pomirenja, osim da Hrvati pristanu na Pupovčevu formulu podijeljene krivnje.

Dakle, mi smo žrtvovali  praktički jedini preostali dan slave i ponosa u zamjenu za prvi dolazak srpskog predstavnika na Oluju. I ta bi se trgovina gutanju žaba, starom hrvatskom političkom običaju, mogla razumjeti da je Boris Milošević progovorio jednu jedinu riječ u Kninu. Ovako je tamo bio kao neka vrsta ljudske makete. Dosta virtualno. Oluja mu je odnijela baku, reći će oni koji ga razumiju.. Točno, ali mu je u redovima hrvatske vojske bio otac. Ako je baka zavrijedila šutnju, je li otac zaslužio koju riječ? Je li činjenica da mu se otac borio protiv istih tih kninskih četnika, je li taj  detalj zaslužio dvije riječi osude? Ili je u toj podvojenosti Milošević zapravo zatajio očev ratni odabir?

Milošević nije govorio, kao što Pupovac vrlo rijetko govori o ratu. Samo kad mora. A rijetko govore jer bi morali reći sve što misle. Naime, centralno pitanje za obojicu, koje im nitko nije postavio niti na njemu inzistirao, a kratko je i jasno: jesu li Srbija, odnosno srpska agresija krivi za rat?  Da li je za rat devedesetih godina kriva isključivo srpska agresija? Odgovor se nazire: da ali djelomično.. .Pretežito, ajde, pretežito, do tuda bi mogli ići, tako bi nam zacijelo odgovorili. Ali ne isključivo! Za rat 1991. godine Srbija nije isključivo odgovorna, to je vrlo izgledan, iskreni stav Milorada Pupovca, SDSS-a, a onda i  Borisa Miloševića. I tu počinje i završava svako mirenje Hrvata i Srba. I zato je svaki hrvatski ustupak korak prema definiciji rata sa podvojenom krivnjom, a ne korak prema izmirenju koji počiva na povijesnoj istini. I kršćanskom mirenju! Tu je problem! U tom kontekstu djeluje upravo prijeteće da je Milošević šutio u Kninu, a osobito skandalozno da je Pupovac govoreći ovih dana o jezivom zločinu u Škabrnji govorio ne o srpskom zločinu, negoli o „stradavanju“ i to stradavanju „zbog počinjenog  čina“.

Ne o srpskom zvjerstvu i zločinu bez presedana, kako bi  odgovaralo istini. Kad govori o ustaškom zločinu u Glini Pupovac nikad ne govori o „stradavanju“ niti o „stradavanju zbog počinjenog čina“. Tu se ne biraju riječi, niti se trebaju birati. To je zločin ustaške vlasti i točka. Ali Škabrnja je po svireposti i bešćutnosti vrhunac zvjerstava! Traži bar isti stav! Izvlačiti ljude iz podruma i streljati ih na kućnom pragu nije „čin stradavanja“.  Ne možemo se miriti na tim osnovama. Niti ćemo se pomiriti na tim osnovama. Jedino relevantno pitanje u ovom očaju je samo jedno: razumije li hrvatska vlast o čemu se tu radi ili je naivna kao oni što su kao guske u magli išli u Beograd? Razumiju li  činjenicu da  dok se Hrvati klanjaju žrtvama jednog hrvatskog zločina, a Srbi šutnjom komemoriraju žrtve srpskih zločina, da tako upravo ispisujemo priču o podijeljenoj krivnji. U Kninu je Milošević šutio i to se knjiži kao sudjelovanje u komemoraciji. U Vukovaru će baciti vijenac za srpske žrtve u Dunav kao i lani i opet će se i to knjižiti kao sudjelovanje u komemoraciji.

Razumiju li hrvatske vlasti o čemu se tu radi? Razumiju li hrvatske vlasti da u pomirenju oduzeti jednom ratu političke uzroke, šutjeti o tome, svesti rat na žrtve čak i bez statistike, da je to put koji vodi ravno u memorandum SANU II. Srpski plan napravljen 2011 godine, podijeljen tadašnjim ministrima i kompletnoj srbijanskoj vrhuški kao upute za daljnje postupanje. A upute su sjajne! Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine, dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama u okruženju, destabilizirati vlasti susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo, slabiti oštricu napada na Srbiju, samo su neki od ciljeva i poglavlja nastavka borbe za veliku Srbiju. Jesmo li tako ograničeni da ne vidimo frapantnu sličnost ovih naputaka i stvarnosti?

Tihomir Dujmović/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari