Pratite nas

Kolumne

Dujmović: Za virus jugoslavenstva Hrvati nisu pronašli cjepivo do dana današnjeg

Objavljeno

na

Fascinantno je kako i u ovim najgorim danima neviđene pošasti, kada je sva energija koncentrirana prema modernoj kugi, Beograd ima vremena zavirivati u tuđe dvorište, analizirati tko što i kako piše i pri tom dakako ponovo izvrijeđati Lijepu našu.

Za specijalne operacije odavno je regrutiran ministar obrane Aleksandar Vulin kojega je zasmetala analiza hrvatskih medija koji, uspoređujući načine na koji se države bore s koronom, ističu da je glavni epidemiolog u Srbiji nitko drugi negoli srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. I doista, s obzirom na to da nas ovdašnji mediji koji narkomanski ne mogu bez Srbije redovito izvješćuju što se tamo događa, nemoguće je ne vidjeti da u Srbiji nema press konferencija glede bolesti stoljeća, niti tamo struka vodi ovu borbu. Nego predsjednik države osobno! Što nekima djeluje diktatorski, a zapravo je tragikomično, piše Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Što je Srbija, kako stvari tamo funkcioniraju, koliko stoljeća smo jedni od drugih zapravo udaljeni, najbolje svjedoči izjava dr. Branimira Nestorovića, poznatog srbijanskog pulmologa, čovjeka iz najužeg Vučićevog tima u borbi s koronom. Dakle, vjerovali ili ne, dr. Nestorović je u nizu svojih bisera rekao na početku korona užasa ovo: “Ne mogu vjerovati da je narod koji je preživio sankcije, bombardiranja i svakakva maltretiranja, da će se prepasti najsmješnijeg virusa u povijesti čovječanstva koji postoji na Facebooku! Estrogeni tu definitivno štite  žene, žene imaju jako blagi oblik… Praktički od ovog virusa ne umiru… Prema tome što se tiče žena, slobodno mogu u shopping u Italiju… Čujem da će sad biti veliki popusti u Italiji jer nitko živ tamo sad neće ići, dakle, pripremite sad muževe za shopping…”.

To je rekao dakle izvjesni dr. Nestorović na jednoj prigodnoj press konferenciji dok je iza njega bio srbijanski predsjednik Vučić koji je inače više puta biranim rječima govorio o dr. Nestoroviću, ističući da spada u sam vrh ne samo srpske medicine negoli i ključnog zdravstvenog tima koji Vučiću pomaže u ovoj krizi. “Ja sam recimo na ovom sastanku bio protiv naručivanja maski i testiranja. Mislim da je to posve besmisleno”, drugi je u nizu bisera koje je ugledni srbijanski pulmolog, i Vučićev čovjek od povjerenja, izgovorio o korona virusu. Dakle, ništa više i ništa bolje ne govori o Srbiji u korona krizi, od ove nevjerojatne izjave koju je još početkom ožujka dao ovaj legendarni stručnjak. A ta izjava dana na samom početku krize meni je intrigantna samo u kontekstu ovdašnjih jugonostalgičara. Naime, zamislite sad da smo u Jugoslaviji i u zajedničkom lječničkom timu imate Vilija Beroša i Krunoslava Capaka i ovog idiota! Zamislite zajednički dogovor oko obrane od korona virusa. Zamislite taj užas i kaos! E, tako bi nam bilo, da se nismo isčupali iz tog željeznog zagrljaja. Nije loše povremeno usporediti te relacije…

Patološka, gotovo ljudožderska mržnja prema Katoličkoj crkvi

Jedna druga nostalgija iz istog filma stigla je ovih dana na dnevni red, radi se o staroj patološkoj mržnji komunističke ljevice i njihovih mentalnih nasljednika prema Katoličkoj crkvi. Glede incidenta u Splitu posve je razumljivo da je  policija morala uredovati, naravno da je sve moralo završiti s kaznenim prijavama jer se svako nasilje mora osuditi, a počinitelja kazniti, to je izvan diskusije.  U pravu je i Capak kad kaže da ako se mogu Papa i hrvatski biskupi držati preporuka civilnog stožera, onda se to očekuje i od ukupnog svečenstva. U pravu je tim prije što se tih preporuka drži tisuću i pol župnika širom Hrvatske! Sve to dakle stoji, sve je na prvu loptu jasno, ali medalja ima dvije strane, a mi onu drugu stranu medalje gotovo nikada ne pogledamo. A treba nam uvid  u tu drugu stranu medalje, je je ovo “never ending story”…

Naime, nakon pojave “svastike” u Splitu, koja nota bene nikad autorski nije otkrivena, čovjek ne može ni na jedan incident u Splitu gledati –plošno. Nikad više! Nema nikakve dvojbe da su tamošnji lijevi aktivisti iznimno umreženi i aktivni i na sve incidente u tom kontekstu valja gledati s povećalom! Kao što nema nikakve dvojbe da taj radikalni lijevi aktivizam svoje korijene vuče iz komunističkog vremena. Komunisti su pak mrzili sve koji nisu kao oni, ali nikoga kao Katoličku crkvu. Stoga povijest bilježi da su u Hrvatskoj nakon dolaska na vlast ubili 660 svećenika što je svojevrsni komunistički nacionalni rekord u likvidaciji svećenika. Naime, u Slovačkoj koja je isto tako dobila komunističku vlast 1945., ubijeno je 14 svećenika, a u Poljskoj koja ima 40 milijuna ljudi ubijeno je 240 svećenika.

Ponovit ću, u Hrvatskoj na manje od pet milijuna ljudi: komunističke vlasti su ubile 660 svećenika! Nema zemlje u svijetu koja je u odnosu na svoj broj stanovnika izvršila ovako masovnu likvidaciju svećenika! Taj nesrazmjer brojki s drugim zemljama govori o patološkoj, gotovo ljudožderskoj mržnji, koju su hrvatski komunisti pokazali prema Crkvi i bez ove statistike o popratnim temama koje nas zanimaju danas, nije moguće ozbiljno razgovarati. Jer ta je mržnja dijelom prenesena i u ove generacije, a ta nesnošljivost prema Crkvi vidi se od prvog dana 1990. godine. Zašto je to sad važno? Zato jer je to bio stari bijes! Bijesna lica novinarke i njenih prijatelja što su na Uskrs na silu htjeli ući u Crkvu to najbolje govori. Mržnja, ta stara nesnošljivost prema Crkvi, kao da curi iz tih pogleda.

Poanta je bila?

Dakle, te slike novinarskog nasilja gdje se njih petero upire otvoriti (na silu!) nota bene zatvorena vrata crkve, sve to bez bilo kakve zaštite od korone, najbolje ilustrira stari bijes, stari lavež i staru nesnošljivost. Jer, što idete ustanoviti? Da crkva krši normu i tako posredno pomaže u širenju korone? OK. Ali vlast to zna. No svjesna delikatnosti i trenutka i protagonista, okreće glavu od toga. Ali, zato ste tu vi, lijevi aktivisti, sa starim puškomitraljezima da kažete: e, nećete! Neće bit’ mise! Ne damo ni vama na vlasti da to tolerirate, a ne damo ni vama u crkvi da imate misu! I to je ta druga strana medalje: sve to naime s koronom ima jako malo veze! Jer, ako  se radi o koroni, ne mislite li da vas pet bez bilo kakve zaštite dok se naguravate oko crkvenih vrata radite isto – ne pridržavate se mjera?Jer, vas je doduše “zakonskih” pet, ali njih je unutra samo 13! A poanta priloga bi trebala biti ukazivanje na kršenje zakona i posljedični strah od širenja zaraze, zar ne? No da je to poanta ove akcije, kolegica bi došla s maskom i rukavicama pred crkvu kao i njenih pet pomagača. Zamolila za izjavu svećenika, kulturno pitala nekog od ljudi koji su na misi, zašto to radite i prilog s istim sadržajem donijela u redakciju. Ali, bez onog bijesa! Bez starih očnjaka! Ali, ne!

OK. Je li tema bila prokazati da Crkva ne poštuje zakon i time ne čuva ljude od virusa? Dakle, je li baš to bila tema reportaže? Ne bih rekao, jer ako se želi javnost upozoriti baš na taj segment, imamo more drugih, većih i gorih primjera o čemu reportaža nema. Pravila o čuvanju od korone krše se svakodnevno na stotinu mjesta. Neki dan u Saboru Zekanović spominje jednu tvrtku u Međimurju gdje u jednoj smjeni radi 300 ljudi(!), spominje građevinske firme gdje deseci radnika rade na istom prostoru. Ako želimo javnost upozoriti na moguće propuste u zaštiti od korone, ne bi li javni interes trebao tamo poslati novinarske kamere? Ako pričamo o koroni! Pogledajte parkove, pogledajte Jarun, Maksimir, Bačvice i sve slične toponime, zavirite u priručne kafiće na benzinskim crpkama, pogledajte malo bolje tržnice, a prokrstarite po rubnim dijelovima grada pa ćete vidjeti da se na svim tim mjestima krši karantena.

Uz malo ustrajnosti našli bi brzo  neki “ilegalni” kafić koji radi. Ali nema kamere niti detaljnih VAR snimki na tim pozicijama! Jer, to nije centralna tema! Ideja je bila prokazati Crkvu i domobransku vlast staviti pred svršen čin, napasti Crkvu, sotonizirati  svećenika i pribiti Crkvu na stup srama. Jer, taj sjaj u očima je sve izdao! I prokazao! To se vidi po nasilju kojim su otvarana crkvena vrata, to se vidi po medijskom tretmanu iste te Crkve, to se vidi po višednevnim napadima i na vlast koja je tolerirala nekoliko misa koje su tamo održane. Jer, mi, lijevi aktivisti, smo pravi gospodari Splita i mi ćemo određivati što će se tolerirati, to je prava poruka. To je druga strana medalje!

Ponovit ću, ako tisuću i pol župnika širom Hrvatske poštuje zabranu održavanja misa, nema opravdanja da se to ne poštuje u Sirobuji. No puna istina je i to da je župnik ovdje dopustio ulazak tek 15-orici vjernika, postavio ih na razmak točno onakav na kojem sjede zastupnici u improviziranom Saboru u zgradi INA-e i jedina je ambicija bila na uskrsne dane pokloniti se Gospodinu. Zato su i vlast i stožer okrenuli glavu, jer tu prave, realne ugroze nije bilo. Ne više negoli u improviziranim uvjetima Sabora! Ili procesije na Hvaru! Zato ih je bilo samo 15, zato su vrata Crkve bila zatvorena, zato nikoga vani i nije bilo. Dok nije došla kolegica sa svojim momcima.

Sto puta se nasjedne istim trikovima!

Što je još druga strana medalje? Recimo to da novinarska ekipa nije imala pravo ući u Crkvu ako joj je to bilo zapriječeno, o čemu govori zakon o nepovredivnosti crkvenih prostorija. Još je manje imala pravo bez dozvole snimati u istoj toj crkvi. A njih petero koji se guraju ispred crkvenih vrata kršeći osnovne mjere zaštite, došli su izvijestiti naciju kako Crkva krši iste te osnovne mjere zaštite od korona virusa!? Nema nikakve dvojbe da se odluke vlasti ne smiju kršiti. Ali ta zapijenjenost drugarice i njenih drugova, taj bijes spram Crkve, taj stari komunistički lavež protiv Crkve i to paralelno prozivanje institucija, sve je to virus koji je došao iz Titovog šinjela. Korona virus jugoslavenstva za koje Hrvati nisu pronašli cjepivo do dana današnjeg!

Čelnik HND-a ide tako daleko da traži čak i očitovanje gradonačelnika Splita(!), ali je smjerno prešutio kada je prije koji tjedan novinarka N1 televizije po Kalinićevom iskazu kočijaški izvrijeđala istog tog Pavla Kalinića. Izvrijeđala ga je, kako ističe Kalinić, i opsovala retorikom koju možete čuti jedino na kolodvoru iza ponoći. Da je novinarka uistinu “reagirala na neprimjeren način” priznao je čak i Tihomir Ladišić u priopćenju koje je N1 izdala, braneći se da to ipak nije bilo u eteru?! Znači može, ako nije u eteru? I to HND ne smeta?

Niti je Hrvoje Zovko i njegova tankoćudna medijska duša inače puna empatije prema žrtvama nasilja imao potrebe reagirati kad je vrijeđan Pavle Kalinić. Koja dvoličnost! Niti je i jedan mainstream medij detaljnije konstatirao ovaj skandal! Ali su svi preuzeli VAR snimku drugarice! Da se razumijemo: nitko ne može podržati nasilje prema novinarki i o tome nema zbora, ali je jednako jasno da ona nije imala prava snimati unutrašnjost Crkve bez dopuštenja. O tome se isto tako šuti. Sve nakon toga već je viđeni scenarij jeftine klopke koje su aktivisti postavili isčekujući nasilni odgovor kako bi ga kao epohalnu VAR snimku poslali urbi et orbi! Sto puta se prodaju isti trikovi i sto puta se tim trikovima nasjedne!

Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miljenko Stojić: Samo svojom stazom

Objavljeno

na

Objavio

Još se u BiH ne stišava bura glede u Sarajevu održane sv. mise zadušnice za žrtve Bleiburga, Križnog puta i drugih hrvatskih stratišta. Predvode je oni koji iz naziva države izbaciše H(ercegovinu).

Nekima tek sada došlo do pameti da je prošlo vrijeme bratstva i jedinstva, da su na pozornicu stupili neki drugi dečki. Čitam o istupanjima iz P.E.N. Centra u BiH. Skupine koja kaže da je hrvatska. Njih osam, valjda je to sve što ih tamo od hrvatskog koljena ima. I uopće ih ne razumijem.

Njihova mi objašnjenja samo još više zamagliše srž, barem ona koja sam pročitao. Jer temeljno je pitanje: Zašto ste uopće bili s njima?
Čini mi se da sam reisul-ulemu Islamske zajednice u BiH Huseina ef. Kavazovića bolje razumio. U jednom od svojih posljednjih razgovora za medije kaže da je svojim istupom glede spomenute sv. mise zaušnice htio skrenuti pozornost na to da je neprihvatljivo da se Crkvi ili bilo kojoj vjerskoj zajednici zabranjuju obredi.

Dobro je učinio, vjerujem da ćemo se svi u tomu složiti. Također je rekao kako razumije potrebu da se svakoj umrloj osobi oda dužno poštovanje nakon njezine smrti. To se također može potvrditi.

No, onda dodaje da vjerske zajednice moraju paziti da ne dopuste politizaciju vjerskih obreda. Hm! Slijedilo je razjašnjenje koje nije baš za potpisati. Kao, u komemoraciji na Bleiburgu se događalo… Nakon toga doda rečenicu: »Nisu isti oni koji su se borili samo za vlastitu naciju, koji su se borili da unište druge, da ih protjeraju s njihovih ognjišta, koji vjeruju da je sloboda samo sloboda njihovog kolektiva; i oni koji su se borili da svi ljudi budu ravnopravni, da žive zajedno s istim pravima, pa makar među njima neki počinili i zločine za koje trebaju odgovarati.«

Čovjeku kao da je vrijeme stalo, kao da nikada nije čuo za rezoluciju Europskog parlamenta koja izjednači tri suvremena totalitarizma: nacionalsocijalizam, fašizam i komunizam. Da o našim stajalištima, pronađenim kostima žrtava, mnogobrojnim jamama koje još čekaju otkopavanje, ne govorimo. Što je s kardinalom Puljićem i njegovim predvođenjem spomenute sv. mise? U najvećoj je mjeri kriv Sabor Republike Hrvatske, kaže Kavazović.

Dalje nastavlja. »No, protiv toga sam da se Katoličkoj Crkvi u BiH tovari breme koje ne stoji. To je Crkva koja je stala u obranu BiH i danas je tome posvećena. Neka mi se pokaže na onoga tko je bezgrješan i čije su sve odluke besprijekorne.« Prevedeno, trebate nam još, a kad nam više ne budete trebali… pisat ćete uvrijeđena pisma kao ovi iz P.E.N.-a. Stvarno? Moglo bi to biti puno drukčije, moj Kavazoviću! Hegemonizmi uvijek loše završe.

Na čijoj je strani Europska unija, to ona najbolje zna. Prema onome kako se ponaša njezin veleposlanik Johann Sattler, izgleda na kukavičjoj, konformističkoj i tome slično. Vrijeme ide, plaća uredno stiže i što bi još htio. Usput viči da domaći političari trebaju biti spremni na kompromise itd. Pomoći će u tome i Stipe Mesić, i Ivo Josipović, i… Ali ne će ništa reći Miloradu Dodiku koji izjavi da je na Bleiburgu trebalo pobiti sve one koji su tamo bili. Bratstvo i jedinstvo još je u njegovoj glavi, a država propala. Urazumi se, Milorade.

Slažem se, nema smisla kukati, treba djelovati. Pokušajmo sada sabrati određene namisli biskupa Bogovića, biskupa Košića, naše namisli glede obilježavanja Bleiburga i Križnog puta. Na uočnicu, 14. svibnja, zbog čega ne bismo upalili svijeće u svojim prozorima, pred spomenicima pobijenima, duž ulica…?

Sutradan, 15. svibnja, zbog čega ne bi zazvonila zvona u 16.00 kada su počela prva ubijanja kao 7. veljače na Širokom Brijegu? Kada prestane zvuk zvona, zbog čega ne bismo u svim svojim mjestima imali sv. misu zadušnicu za žrtve Bleiburga, Križnog puta, ali i za žrtve Domovinskog rata, Prvog svjetskog rata, turskog vremena, žrtve buna i vremena zlosilja, jednostavno za sve naše žrtve? Stvarno zbog čega? Godina je dana pred nama, razmislimo o svemu tomu. Zaboravimo li svoju prošlost, svoje mučenike, zaboravili smo sami sebe.
Ne dopustimo da drugi razmišljaju našom glavom. To u posljednje vrijeme žele sve više. Ne samo u BiH, Hrvatskoj, već i na općoj razini. Više ne možemo slobodno ni na internetu napisati što mislimo. Google, Facebook, Instagram, Twitter trse se kako bi nam ukazali što je prihvatljivo, a što ne. Tu je i neki Faktograf. Samo, kome prihvatljivo? Nama kršćanima, recimo, nije prihvatljivo da se kršćanska vjera na tom Zapadu, u razvikanim medijima u hrvatskom društvu i dalje nesmiljeno progoni, da se nakon ove pošasti (dok ne izmisle neku drugu) vrata crkava otvaraju među posljednjima iako su među prvima zatvorena, da nas sile vjerovati kako smo dostatni samima sebi i kako Boga nema.

Prodrlo je to i u zapadnu teologiju. Zbog toga se crkve tamo prazne, a ne pune kao recimo u Poljskoj. Čudim se da u nju ne idu studirati naši budući teolozi i teologinje. Još kad k tomu dodamo da nam je sličan i kulturni krug, onaj srednjoeuropski. Trebat će očito o tomu povesti računa.

Vratimo se još jednom Sarajevu. Bosanskim franjevcima tamo ne žele vratiti oteti dio samostana, odnosno ne žele im dopustiti njegovu obnovu. Domaći kabadahija odrezao: Ne može. I sad ti reci da su prošla turska vremena!

Odoh prošetati. Našom stazom. Onom koja od crkve Sv. Jakova u župi Međugorje vodi do Brda ukazanja u Bijakovićima. Nedavno je osvijetljena za hodočasnike. Bila bi davno prije da Sarajevo nije i tu miješalo svoje prste. No, uspjelo se. Bit će i dalje tako, sve je do nas!

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tihomir Dujmović: Most je bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova

Objavljeno

na

Objavio

Čak ni u ultimate fightu gdje praktički možete otkinuti glavu protivniku, samo ako budete mrvicu brži od suca, udarci ispod pojasa nisu dozvoljeni, ali nervozna predizborna kampanja označena je sukobom Jandroković-Raspudić, koji ćemo pamtiti upravo po tome. Po udarcu “punom nogom” ispod pojasa!

Nino Raspudić praktički godinama u svojim kolumnama i javnim nastupima upravo Gordana Jandrokovića uzima kao mjeru nemorala, podložništva, dodvorništva, napada ga kao osobu bez osobnosti i nema dvojbe da je Jandroković godinama čekao trenutak da uzvrati. U tom kontekstu Jandroković je bio zapet kao puška i reagirao je eksplozivno!

Naime, jedino se tako može razumjeti ova “prekomjerna uporaba topništva” koju je Jandroković izveo, jer u odnosu na nevinu opasku Raspudića da će ići u onu izbornu jedinicu gdje će biti Jandroković, da ga pobijedi, Jandrokovićev odgovor u kojem zbraja žene i djecu iz Raspudićevih brakova raritetno je niski udarac ispod pojasa na hrvatskoj političkoj sceni.

Mene je asocirao na sliku kad je Joe Šimunić usred Beograda s dvije kopačke uletio u koljena napadaču Srbije koji je krenuo prema hrvatskom golu! Šimunića razumijem jer nam je prijetio gol, Jandroković me začudio jer ga pamtimo kao smirenog i u pravilu odmjerenog političara.

Logično je da je premijer zaštitnički stao uz svog prvog suradnika, no ovo je možda zgodna prigoda da se dogovorimo što jest prilično u žaru predizborne borbe izgovoriti, a što je “nespojivo s boljim običajima” kako bi rekao Krleža.

Milanovićevo svojedobno vrijeđanje Plenkovića, odnosno njegove majke, je bilo neukusno i nedolično, uistinu ispod svake razine, u najmanju ruku nepristojno, o tome nema zbora, ali ako prihvaćamo taj diskurs, onda ne može Jandrokovićevo prebiranje Raspudićeve djece i žena biti ukusno i prihvatljivo! Jednom se moramo odlučiti i jednom moramo podvući crtu!

Stari i novi Most

Mislim da je prava šteta da Raspudićev nastup nije u prvom redu iskorišten za detaljnu analizu onoga što je rekao, jer s obzirom na to da je apsolutni medijski miljenik, nema dvojbe da će medijski od sutra Most biti u prvom redu Nino Raspudić. Tako da umjesto da smo analizirali novi Most, sve je pojela Jandrokovićeva “prekomjerna uporaba topništva”. Ta je pak analiza bila potrebna jer sam gotovo siguran da stari Most i novi Most nisu ista priča, piše Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Nino Raspudić je sada stigao na scenu kao prava zvijezda, njegovo prihvaćanje Mostove ponude se iščekivalo tjednima, a dobio je pravi medijski “prime time” za istrčavanje na teren. Prostor od sat vremena kod Aleksandra Stankovića, gdje je dobro došao svatko tko ima nešto za reći protiv HDZ-a! Raspudić je vješto elaborirao svoja politička stajališta, Stanković je pak bio pitom kao rijetko kad, vidjelo se da je to iznad svega prijateljski razgovor. No, u njemu su spomenute neke važne relacije koje bi mogle približiti odgovor na pitanje tko će s kim koalirati.

Raspudić je, naime, na izravno pitanje izrijekom rekao da neće podržati Plenkovića i HDZ, te da za njegovu novu Vladu neće nikad podići ruku, tako da tu nema nikakvih dilema, ali je na upit o mogućoj suradnji s Bernardićem bio puno manje tvrdokoran i kategoričan. Na upit o koaliranju sa SDP-om tek je rekao da je sam Bernardić već izjavio da mu je Most prekonzervativna stranka, pa da je dakle već najavljeno da SDP ne može s Mostom. Ali, to nije odgovor! To nije odgovor na pitanje da li bi Raspudić ipak išao u koaliciju sa SDP-om, jer Bernardićev stav niti je kategoričan niti je apodiktičan!

Poluodškrinuta vrata koaliranja…

Stav o tome može li koalirati s nekom konzervativnom strankom, pritisnut nekom izbornom matematikom lako je promjenjiv. Znate onu mantru “novi izbori su samo trošak, čekaju nas reforme, nemamo vremena čekati!” Pa sjetite se samo Ivana Vrdoljaka i onaj salto mortale kad nas uvjerava da je zbog reforme obrazovanja spreman prijeći preko svojih ranijih riječi! Hoću reći ne bi bilo prvi put da se tako nešto događa. Bi li tada Nino ipak išao s tom vlašću? E taj odgovor nismo dobili! Nema odgovora, niti je voditelj na odgovoru inzistirao, jer i nije ideja da se tu zatvore sva vrata! Neka ostane nejasno! Kao poluodškrinuta vrata!

Ovo je sve tim prije problematično jer je sapunica na temu već navodno vođenih razgovora o mogućoj suradnji i to na relaciji Beljak-Grmoja kad se razgovaralo o mogućnosti da Most koalira sa SDP-om, pokazala da je Beljak onoj snimanoj provokaciji pristupio uz znanje i dozvolu Bernardića! Dakle, ništa nije nemoguće zar ne? Ono što je u svibnju bilo prekonzervativno, moglo bi u vrućinama srpnja biti podnošljivo! Jer, tri, pet, sedam ili ne znam koliko mandata realno može dobiti Most, mogu biti ključ za formiranje nove Vlade i zato nije isto kad na ovo osjetljivo pitanje odgovorite “on ionako ne bi s Mostom” ili kad decidirano kao kod pitanja o suradnji s HDZ-om kažete: ne dolazi u obzir!

Poznavajući Petrova i Grmoju mislim da suradnja sa SDP-om nije realna opcija, iako ono poniženje koje im je pripremio Plenković nikada neće zaboraviti, pa osveta uvijek ostaje inspirativan motiv. No, njih dvojica nikad nisu izgovorili one panegirike o Milanoviću koje je svojedobno izgovorio Raspudić. Ne jednom! I sad i prije pet godina! Može li se na onim pohvalama koje je svojedobno Raspudić izgovorio o Milanoviću graditi most buduće suradnje sa SDP-om? Teško je reći, no ne sjećam se da je ikada itko s desne strane onako srčane pohvale izgovorio za Zorana Milanovića kao Raspudić. On je primjerice u ključnim danima predsjedničkih izbora Milanovića proglasio “desničarom među ljevičarima”.

Desničar među ljevičarima…

U ključnim danima kada je “na stolu” bila teza da je svejedno hoće li pobijediti Kolinda ili Milanović! Baš tada čujemo tezu da je Milanović “desničar među ljevičarima!” Koji dan kasnije isti će taj Milanović izbaciti Tuđmanovu bistu iz Ureda Predsjednika, zatražiti da se ploča s imenima poginulih HOS-ovaca baci u metaforičko i stvarno smeće i upropastit će obilježavanje kapitalne vojne akcije Bljesak traženjem da se legalne insignije jedne vojne jedinice Hrvatske vojske zabrane! Desničar među ljevičarima…

Nino Raspudić je, koliko znam, prvi neovisni političar koji se izborio za to da ekskluzivno slaže listu na kojoj je nota bene nazočan tek kao nezavisni zastupnik. Takvu ekskluzivu niti je itko ikada tražio, niti je dobio. Da nitko od 14 imena na listu gdje će on izaći, ne može doći ako ga ne potvrdi – Raspudić! Radi se o neviđenom ustupku koji dolazi kao produkt pregovora u idealnom tajmingu za pregovore s posrnulim Mostom koji je sada sve karte bacio na Raspudića i Mariju Selak što je donekle razumljiv, ali riskantan potez.

Grmojino medijski i ljudski posve preuzetno, da ne velim neukusno inzistiranje na tome da “ovih dana stižu kapitalci u naše redove”, izgovorene su točno u vrijeme dok su časni i pošteni članovi i dužnosnici poput Vlade Marića ili Slavena Dobrovića upravo izlazili iz Mosta. Frapirani činjenicom da Most neće sa Škorom, odnosno zgroženi činjenicom da se ponovo ide u destrukciju, u konačnici u političko minoriziranje i da ih se pri tom baš ništa ne pita o tom povijesnom potezu za Most, oni su zaključili da Mostu više nisu potrebni. To se ne bi dogodilo samo da se pokazalo nešto više taktičnosti, političke pristojnosti i ljudskog uvažavanja. Samo da se malo više razgovaralo s njima, negoli se usisavao crveni tepih pred nadolazećim kapitalcima!

I kad su uspjeli toliko žuči stvoriti kod Slavena Dobrovića kojeg nikad nitko nije vidio ogorčenog i uzrujanog, onda je očito da se baš u tome prevršila svaka mjera. Tvrditi da je načelnik općine Podbablje kapitalac, a da časni Vlado Marić, ratni specijalac, sjajan organizator i vrsni poznavatelj političkih prilika nije dostojan da ga vrh stranke primi na razgovor, ne čini mi se racionalnim! “Podržati Miroslava Škoru kao kandidata na prošlim predsjedničkim izborima, mjesecima pregovarati i ne postići sporazum je po mom sudu za Most katastrofalno rješenje za koje nije nitko iz vrha dao opravdano obrazloženje…”, piše Marić u svojoj ostavci na članstvo.

Most je bacio sve u vjetar

Pregovori Mosta i Škore su propali de facto onda kad je Most tražio zapravo Raspudićeve uvjete! Da isključivo on formira kompletnu listu na kojoj se nalazi kao neovisni kandidat! Da se razumijemo, nema tu izravne Raspudićeve krivnje, istaknuti takav uvjet može biti interes nove velike zvijezde na političkom nebu, ali ne može biti interes Mosta, naročito ne običnih članova na terenu koji su krvavo skupljali 50 tisuća potpisa za istog tog Škoru! Tu je Petrov onim sudačkim sprejem morao Raspudiću odrediti granicu! Granicu koja mu čuva potencijal stranke.

Ovako, Most je zapravo bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova. Miletiću samom će biti izuzetno teško u riječkom bazenu, ali on je stvarno sjajan kadar za Most, a obitelj Raspudić je svakako dobro došla sa svojim političkim habitusom, ali to ne znači da su morali izgubiti jednog Vladu Marića i Slavena Dobrovića. I niz drugih! Takvi časni ljudi kao spomenuta dvojica ne rastu iza svakog grma.

Posljednje ankete, mjesec dana prije izbora, govore da HDZ vodi mrtvu trku sa SDP-om, da još uvijek vodi ispred SDP-a, ali i to da se Škoro primakao na 50 posto HDZ-ovih postotaka. Domovinski pokret dakle danas dobiva polovinu od onoga što će dobiti HDZ! Po anketi Nove TV, omjer je 28 posto za HDZ i 13,5 posto za Domovinski pokret! Dobar rezultat za HDZ i sjajan rezultat za Škoru! I u tom smislu je njihova sutrašnja suradnja predvidljiva. Dakako da ni jedni ni drugi u ovom trenutku neće govoriti o budućih potezima jer želite li ishoditi što bolji rezultat na izborima morate do kraja mobilizirati svoje biračko tijelo, a to nije moguće pristajanjem niti najavom bilo kakvih koalicija prije izbora!

Razumljiva retorika Škore i Plenkovića

Tako je retorika i Škore i Plenkovića kad oboje tvrde da o tome ne žele razgovarati prije 5. srpnja, razumljiva. Plenković je izrijekom ovih dana čak dva puta rekao da neće ni pod kojim uvjetima koalirati sa SDP-om, ali i to da se ne vidi ni u koaliciji s Domovinskim pokretom. Tu retoriku određuje predizborno vrijeme, ali i činjenica da su HDZ-ovi oponenti isključivo okrenuti kritici prema HDZ-u! Tome je tako jer mu žele oteti što više birača, ali je neprirodno da o drugoj, realno jakoj stranci, SDP-u, ti isti HDZ-ovi oponenti, u pravilu ne govore. Kao da SDP ne postoji! A radi se o stranci,ako je vjerovati anketama, kojoj jedan ili dva postotka nedostaju da im sutra Milanović da mandat za sastavljanje Vlade!

Ja sam pak i dalje čvrsto uvjeren da ni HDZ ni Domovinski pokret nemaju puno alternative. Koalicija HDZ-a sa SDP-om kao i koalicija Domovinskog pokreta sa SDP-om bila bi izdaja birača. I zdrave pameti. I jedni i drugi imaju samo jedan put, put suradnje i buduće koalicije. U ovom trenutku, to je jedini put za dobrobit hrvatske države, jer svi drugi putevi vode starim Pupovčevim ucjenama. Toj opciji, toj šansi, na putu se može ispriječiti jedino SDP i njegova pobjeda koja, ako pažljivo pratite ankete, pogotovo detaljno, po izbornim jedinicama, uopće nije nemoguća! Pametnom dosta zar ne?

Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati