Connect with us

Kolumne

Dva dinara, druže Vučiću!

Objavljeno

-

Ilustracija/isječak

U Beogradu su opet iznenagjeni i uvregjeni. Kao da ih se od neovlaštena upada u tuđe dvorište nije odvratilo europski, po bontonu, nego s govnjivu motku. Jezivo!

Nakon što prije koju godinu ustaške vlasti (taj je epitet neka vrta počasne titule, zacijelo najveći kompliment što ga danas neki Hrvat iz Srbije može dobiti) nisu dopustile da se Vulinovih 11 u svečanim uniformama iskrca u Jasenovcu, sad je u istoj nakani grubo spriječen, glavom bez brade i obzira, i vožd naših dana – Aleksandar Vučić. A želio je samo privatno posjetiti Spomen-područje Jasenovac kako bi položio cveće i zapalio sveću. Ne bi se protivio ni da mu se pridruži Milorad Pupovac, naravno, samo ako to želi, obzirno mu poručivši kako o tome može obavijestiti i ust…, pardon, hrvatsku vladu. Što je ovaj, očito iščitavši u tome Vučićevu želju, i učinio.

 

Privatno ili službeno?

Na stranu sad što kod Vučića privatno teško i da postoji, budući da ga pompozna svita medijskih trudbenika prati i kad ide tamo gdje i car ide pješice, nakon čega se – bude li cijena tog pohoda, kako pjeva Bora Čorba, ne samo jedan, nego dva dinara, druže… – poveća brojno stanje analitičarske mu pratnje za jedan. Shvativši da će službena potvrda najave Vučićeva posjeta izostati i sve ostati tek na Pupovčevom rekla-kazala, hrvatske su vlasti uputile srpskima službenu notu, kojom ih obavještavaju da srpskom predsjedniku prijelaz hrvatske granice u privatne svrhe ne će biti dopušten.

Nakon toga je službena Srbija u bitnome ipak reterirala, zatraživši termin za službeni posjet njezina predsjednika Jasenovcu. Čitav je dramolet unekoliko podsjetio na svojedobno Milanovićevo muljanje oko naravi posjeta prijatelju Ediju Rami u Albaniji, najprije označenog privatnim, pa potom, nakon dodijavanja predstavnika sedme sile, službenim. S time da je Milanović muljao tek kad je posjet završio, dok to Vučić čini i prije nego što se on uopće dogodio.

Izrazito je malo vjerojatno da u mlađim danima vrstan šahist Vučić nije predvidio ovakav razvoj događaja, ma koliko se sad iščuđavao što je unazad godinu dana u istoj nakani već treći put odbijen. Jednom je posjet Jasenovcu najavio hrvatskim vlastima ciglih 8 dana prije, a drugi put svega 4 dana prije. To se ni doista dobrom prijatelju ne radi, a kamoli susjedu koji ima dobrih razloga biti sumnjičav prema mogućnosti da ovaj gost na jednom tako osjetljivom mjestu štogod neprimjereno blebne. Napokon, upravo šutnja službene Srbije tijekom cijele subote, premda je diplomatsku notu Hrvatska uputila još u petak, rječito potvrđuje kako oštra nedjeljna reakcija srpskog vrha na košaricu Vučiću uopće nije bila spontana. Tek tada se na komšije sručio opšti krik i bes najviših srpskih državnih dužnosnika, praćenih zavijanjem čopora tamošnjih tabloida.

Postupanje u skladu s normama, a ne njihovo zaobilaženje, postaje neviđeni skandal u povijesti odnosa Hrvatske i Srbije, otkazuju se već dogovoreni susreti na ministarskoj razini, srpski ministar unutarnjih poslova najavljuje uvođenje posebnog režima kontrole za ustaše, zgrožen što se potomku jasenovačke žrtve ne da u Jasenovac. Premda je iznimno malo vjerojatno da je takva karakterizacija Aleksandra Vučića istinita. Naime, nema dokaza, čak ni naznaka, da bi netko od Vučićevih u onome ratu smrtno stradao uslijed djelovanja neke vojske ili državnih vlasti. Pa tako ni njegov deda, koji je, kao imućniji domaćin u mahom pravoslavnim pučanstvom tada nastanjenom predgrađu Bugojna, po svoj prilici među prvima pohitao promijeniti vjeru. Vjerojatno ne za večeru kako je to, doduše, konvertirajući u suprotnom smjeru, svojedobno učinio Šešeljev daljnji predak, nego kako bi sačuvao pozamašan imetak.

 

Jasenovac kao džoker za sve srpske zločine 

Upravo predvidljivost posljedica događaja i sama činjenica što ga je Vučić inicirao upućuje na dva moguća motiva za tu očito planiranu akciju. Prvi je reakcija na obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici, a drugi kao anticipacija jednog neobičnog događaja povezanog sa Srbijom, koji se dogodio u noći sa subote na nedjelju. U oba slučaja, skretanjem pozornosti na staru, a opet vazda svježu priču, odjek neugodnih događaja se prigušuje i sprječavaju ništa manje neugodna popratna pitanja. Pritom Vučić u svakom slučaju ostaje na dobitku. Puste li ga u Jasenovac, skresat će ustašama u lice sve što ih ide i sasuti im pravu istinu o najmonstruoznijem logoru u Europi i stotinama hiljada pobijenih Srba. Ako ga, pak, ne puste, ispast će novojasenovački mučenik.

Poznato je, naime, da Srbi nikako ne mogu provariti što je mjerodavni međunarodni sud zločin jedne srpske vojske u Srebrenici označio genocidom, dok istodobno takva pravorijeka za Jasenovac nema. Pritom ih, baš kao i Zorana Milanovića – koji je nedavno, uspoređujući Srebrenicu upravo s neusporedivo groznijim Jasenovcem, tražio da se uvede neki drugi, blaži termin za srebrenički genocid – muči kako to da i Jasenovac nije tako jasno obilježen. Jer Jasenovac je Srbima sve, bez njega su nitko i ništa – tek obične krvožedne protuhe. No, s univerzalnim jasenovačkim džokerom u džepu, kao moralnim opravdanjem kako prošlih, tako i svih svojih budućih zločina, Srbi odjednom postaju plemeniti i posvećeni osvetnici.

Za razliku od svojih pobočnika koji skaču na sve četiri kao opareni, Vučić u reakciji na odbijenicu hrvatskih vlasti naizgled nastoji sačuvati dostojanstvo, no time ustvari propada još dublje. Parafrazira izjavu navodne žrtve Jasenovca, starca Vukašina Mandrape, za kojeg se proširila glasina da je svom ustaškom mučitelju i koljaču skrušeno, pomirljivo, upravo kršćanski poručio – sinko, samo ti radi svoj posao! (elem, kolji!). Paralela je jasna – Vučić jedva malo uvijenije od srpskog ministarstva unutarnjih poslova optužuje današnje hrvatske vlasti da samo nastavljaju ustaški posao. Inače, za spomenutog starca Vukašina nije sigurno čak ni da je postojao (nepoznati su osnovni identifikacijski podaci), a čitava priča o njegovu junaštvu nastala je na izrazito nevjerodostojnom svjedočenju jednog zatočenika jasenovačkog logora. Sve to se navodno odigralo u sklopu oklade trojice ustaša, koji će specijalnim nožem, srbosjekom, zaklati više Srba u jednoj noći. Trijumfirao je neki Brzica (možda ne slučajno odabranog imena?), pobivši nevjerojatnih 1350 logoraša.

Sve to, međutim, nije spriječilo Srpsku pravoslavnu crkvu da starinu Vukašina proglasi svecem, kao ni Vučića da izigrava srpskog sveca danas. Ne treba to čuditi u sredini koja gradi kolektivno sjećanje na fantazmagorijama što ludošću nadilaze jedna drugu. Primjerice, nakon obilježavanja pogibije četiri časne sestre, poznatih kao Drinske mučenice, Srbi odmah uzvraćaju pričom o 385 srpskih djevojaka, koje se, kako bi izbjegle da ih ustaše siluju, hvataju za ruke, skaču u hladnu Drinu i utapaju se. A nije im strano ni skoro pa ravnodušnim glasom, kao, eto, takva se strahota podrazumijeva, pripovijedati i kako su ustaše od pobijene srpske djece pravili lampione za proslavu Božića, povezujući ih crijevcima malenih žrtava. Sve to pozivajući se na pouzdane izvore talijanskih i njemačkih okupatora. Na čemu će, ako ne na takvim mitovima, Vučić, kako sad najavljuje, pojačano producirati filmove, tiskati knjige i prevoditi ih na strane jezike, kao i provoditi velike sistemske promjene u prosvjetnom sustavu? Sve kako bi srpskoj djeci oteo i zadnju mogućnost da odrastu u uravnotežene ljude.

 

Mitomani svih zemalja, ujedinite se!

Kako uopće (p)ostati normalan u sredini, u kojoj treba svijećom tražiti osobu koja će se tom tek prividno kaotičnom, a ustvari sustavno organiziranom ludilu usprotiviti? Pritom tamo nema drobljenja o drobilicama kostiju i gradelama koje ljudske ostatke pretvaraju u pepeo, jednostavno zato što nitko ni ne smije postaviti pitanje kako se zločin tolikih razmjera, svejedno bilo u pitanju skoro sto tisuća žrtava ili stotine tisuća žrtava, mogao počiniti, a da nema zamjetnijih tragova u vidu ljudskih ostataka. Istina se jednostavno podrazumijeva i zabranjeno ju je propitkivati. Doduše, negdje još krajem sedamdesetih netko je u Beogradu postavio to pitanje, ni ne pokušavajući dati odgovor, samo je pitao, i završio na psihijatrijskom liječenju, što potvrđuje da je ocjena mentalnog zdravlja zapravo stvar perspektive i ponajprije kvantitete, odnosno raspoloženja većine.

Imajući sve ovo u vidu, na tren se, ali samo na tren, može naći trun, ali samo trun, razumijevanja za ove naše ludonje koji ponašanje Srba vide uzornim, a ne razlogom za zgražanje ili suosjećanje. Riječ je zapravo o latentnim, nerealiziranim Srbima, čijeg je ludila zacijelo ne prvi, ali zasigurno najznakovitiji simptom rusofilija, a s njom pod ruku i protueuropejstvo pod egidom borbe protiv Četvrtog Reicha. Srećom, ovdašnjim polaznicima škole srpske retorike i tehnike laži ipak fali još kritične mase da postanu onako otvoreno bezočni kao originali. U tome ih ponajprije sprječava što – premda su i više nego solidno pozicionirani u ključnim institucijama društva, od medija i sveučilišta do crkve – ipak još nisu prevladali. Što ne znači da ti fanatični mitomani, umom i dušom Srbima nalik kao jaje jajetu, ne predstavljaju ugrozu hrvatske nacionalne sigurnosti prvog reda.

 

Koliko košta kad unutra plačeš?

Drugi mogući motiv jasenovačke drame u režiji vodećeg srpskog dramaturga je medijsko zagušenje krajnje neobičnog događaja u noći sa subote na nedjelju. U prilog tomu da je to vrlo izgledna opcija ponajviše ide cjelodnevna subotnja tišina službene Srbije, iako joj je već bilo poznato da je Vučić dobio odbijenicu. Kao da se još nešto iščekivalo. Naime, ne događa se baš svaki dan da se negdje u svijetu sruši avion koji prevozi oružje. Dodatno draška uši i što je riječ o avionu ukrajinske tvrtke, inače, certificiranog partnera NATO saveza, kojemu je, sad kad je Ukrajina usred ratnog vihora, krajnje odredište bilo, a gdje nego u Bangladešu. Pa nek’ se sad Ukrajinci usude i dalje prevoziti svijetlo srpsko oružje nekakvim Bangladešima, Salvadorima, Burkinama Faso,… Pored odredišta upada u oči i polazište – Niš! Grad je to na jugu Srbije u kojem je gnijezdo svio dvoglavi orao – rusko-srpski humanitarni centar, koji godinama žudi za diplomatski statusom. No, znači li to što ga još nema da to središte nije osposobljeno baviti se i aktivnostima koje ne zvuče odveć diplomatski, ali mogu poslužiti kao produžena ruka diplomacije? Recimo, diverzijama na zrakoplovima?

Naravno, teoretski je moguće i da je Vučić ražanj pripravio za jednu svrhu, da bi ga potom iskoristio za drugu, nenadano iskrsnulu. Ipak, šanse za to su iznimno male, nadasve zato što se radi o dva vremenski zgusnuta, malo vjerojatna događaja u nizu. Kako bilo da bilo, zagušivanjem javnosti Jasenovcem, žurno plasiranim i kroz svjetske medije, očito se prikrivaju odjeci rušenja transportnog aviona s vojnom opremom i možebitna neugodna popratna pitanja. Osim činjenice da je i Srbiji tradicionalno prijateljska Grčka najavila kako će joj uručiti prosvjednu notu, budući da ju ova nije na vrijeme obavijestila o prijevozu opasnog tereta, ovdje je zapažanja vrijedan još jedan moment. Ako je to bio pravi motiv za Vučićevu jasenovačku akciju, uzevši u obzir kako je ona poduzeta prije zrakoplovne havarije, to bi značilo da je srpsko vodstvo unaprijed znalo kako će se nesreća dogoditi, a očito nije poduzelo dovoljno da se ona spriječi. Iz toga slijedi da se Srbija s mogućom diverzijom makar i prešutno suglasila. To, pak, baca skroz novo svjetlo na čitavu priču. Moguće je Srbiji stigla ruska ponuda koju jednostavno nije mogla odbiti. Prokazivanjem Srbije kao nepouzdanog dobavljača oružja, Ukrajinu se odvraća od nje, i to nakon što joj je Srbija već isporučila veće količine oružja i oruđa, za što se streljivo, koje ona također proizvodi, u ratu vrlo brzo troši.

Odustane li Ukrajina od Srbije, Vučić će moći odahnuti, budući da više ne će morati Rusiju provocirati isporukom oružja i streljiva njezinom neprijatelju. Istina, izgubit će nešto na zaradi od prodaje oružja, ali zauzvrat možda ne će morati previše brinuti oko opskrbe plinom tijekom sezone grijanja. Ako je tako, u pitanju je toliko velika nužda da joj cijena zasigurno prelazi dva dinara. K tome, čini se da bi Vučić uskoro mogao saznati i ono što se Bora Čorba u pjesmi pita – koliko košta kad unutra plačeš?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari