Pratite nas

Kolumne

Dva dvojca s istim kormilarom

Objavljeno

na

Puno je to 20 godina,… 20 godina robije, braka, škole, rada, čega god,… A tek dva desetljeća na vlasti! Evo, Nicolae Ceausescu, svojedobno dobar prijatelj i perspektivan susjed maršala Tita, bio mu je i na znamenitom sprovodu, je sad već daleke 1985. zagazio u 20. godinu vladanja. Tad se činilo sigurnom okladom da će dostići svog uzora, spomenutog maršala koji je žezlo u ruci držao punih 35 godina. Ali nepredvidivi su putevi povijesti. Kad pomisliš da si najsigurniji, sve se izvrne u trenu, i želje vođe rumunjske Partije rasplinuše se kao mjehuri od sapunice.

Neshvatljiv Stankovićev gaf

Aleksandar Stanković nije vođa, nije ni conducator kako se kinđurio Ceausescu, niti maršal kako se okitio Tito. Ali jest voditelj. Evo ga već dvadesetu godinu u istoj fotelji, u istom terminu, netom poslije nedjeljnog ručka kao kakav dosadnjikavi susjed gura nos u dnevne boravke svekolikog hrvatskog puka o njegovu trošku. Što nije mala stvar. Zato ulazak u zadnju godinu četvrte Stankovićeve petoljetke zaslužuje biti dostojno obilježen, da ga dolaskom počasti visoki gost, po mogućnosti i visoki izvor, k tome i prirodni slijednik nauka i duha conducatora i maršala, istina, ponešto prilagođenog uzusima novoga doba. A tom opisu danas nitko bolje ne odgovara od Zorana Milanovića. Ali čovjek snuje, Bog odlučuje. Smrtni slučaj u obitelji spriječio je Milanovića da u već dogovorenom terminu dođe u emisiju u kojoj nije želio nastupiti tijekom čitavog trajanja svoga vladanja, ma koliko ga voditelj kumio i putem malih ekrana javno pozivao. Kakav peh!

I kad se već činilo da Stankoviću više ništa ne stoji na putu da dugovječnošću uloge dostigne i prestigne prvo Conducatora, a potom zasjeni i samoga Maršala, promašio je nemoguće, čisti zicer. Kao zamjenski gost za Milanovića na 80. godišnjicu početka Drugoga svjetskog rata na pladnju mu se ponudio Hrvoje Klasić, kućni povjesničar plavokrvne obitelji iz krvavo crvenog komunizma, familije Špiljak. Naime, svega nekih 4-5 dana ranije počelo je kao naručeno kružiti cirkularno pismo u kojem najmračniji mračnjaci koje je svijet vidio, snage poražene u Drugom svjetskom ratu, napose u poraću, ali ne i u miru, prijete Klasiću oduzeti život, i potom još oskvrnuti mu pogreb nazočnošću u odorama sa zastrašujućim insignijama, eto, baš onima koje na vampire imaju dokazano djelotvoran učinak. Osim što autor čudovišnog pisma nije otkriven – još uvijek se ne zna je li to Tvrtko Jakovina, Ivo Goldstein, neimenovani ovlašteni djelatnik konzulata Republike Srbije u Rijeci ili neki drugi drug – kao pitanje svih pitanja sad se nameće kome će ga Klasić dalje proslijediti. I jednom punokrvnom profesionalcu kalibra Stankovića da takva priča promakne. Blago rečeno, razočaravajuće za gledatelje, što je manji, gotovo zanemariv problem, ali kako će na činjenicu da Klasićeva ugroženost nije odgovarajuće tretirana reagirati obitelj Špiljak? E, to već stavlja nemali upitnik nad daljnjom Stankovićevom karijerom. Možda se izvuče samo s ukorom, a možda i sâm dobije neko pisamce …

Milanović kao “liberal” i “suverenist”

To što Milanović nije uveličao Stankovićev jubilej uopće ne znači da se ne zna kako bi se njihov razgovor odvijao. Istina, Zoran ne bi bio dočekan onako toplo kao najdraži gosti, primjerice, Letu štuke, Dubioza kolektiv i drugi koji umiju upečatljivo naricati za Maršalovim vremenima. Ne bi ga dočekala ni dobrodošlica rezervirana za tzv. kulturnjake, na nezavisnu Hrvatsku vazda nabrijane brijunčadi, pa ni bujrum kao za sarajevskog im kolegu s četiri titule u imenu i prezimenu, poznatijeg kao Ante iz reklame. Jer demokracija zahtijeva da se ostavi barem privid objektivnosti. Stoga bi Aco morao koji put i podići obrve, zakolutati očima, zavrtjeti glavom, pronjuškati čime se gost bavio zadnjih godina kad nije bio na položaju, te je li pri plaćanju poreza postupao moralno ili samo onako kako zakon dopušta. No, posve je sigurno kako mu baš ni u jednom trenu iz ledeno mrtvačkih očiju ne bi sijevnuo onaj čudan sjaj, kad mu bȉlo naglo ubrza pa u sve jačem ritmu ponavlja uzastopce jedno te isto pitanje praveći se da je prečuo odgovor. E, upravo bi tako postupio kad bi nasuprot sebe imao gosta s onu stranu barikade. Tada bi to zvučalo otprilike ovako – jeste li dogovorili s predsjednikom Vučićem da ne spominjete velikosrpsku agresiju?… Jeste li ili niste, a?… A zašto niste u Sisku rekli da je velikosrpska? A?… Zašto? Zašto? Je l’ bila ili nije bila?… Niste mi odgovorili, niste mi odgovorili,… vau, vau…. grrrr… vau!

Ništa manje sigurno nije ni da bi Stankoviću u razgovoru s Milanovićem promaklo potražiti uzroke za jednu zemlju, članicu Europske unije, već godinama izrazito niske razine investicija u teško narušenoj vjerodostojnosti uslijed retroaktivne naplate poreza na višegodišnju dobit, nasilnih zakonskih rješenja, koja naknadno mijenjaju posljedice slobodnom voljom sklopljenih ugovora između privatnih osoba, što pravnih, što fizičkih (predstečajne nagodbe, krediti u švicarskim francima), konačno i krajnje neprijateljskog odnosa prema najvećem pojedinačnom ulagaču u Hrvatsku (tvrtka MOL).

Pa tko bi normalan ulagao u zemlju u kojoj ugovori ostaju tek mrtvo slovo na papiru, a jedino je pravilo da pravila nema? Inače, metodu rastjerivanja investitora u revolveraškom je stilu neposredno pred izbore plastično opisao sâm Milanović – još nisam ispucao sve metke! I onda, nakon narodnog oduševljenja obijesnom pucnjavom uslijedi plač i škrgut zuba što nema ulaganja u visokotehnološke industrije koje donose bolje plaćene poslove, pa ljudi odlaze tamo gdje toga ima… Zanimljivo, jednakom logikom i žestinom kojom se kao deklarirani “liberal” upinjao naškoditi interesima vlasnika kapitala i tako razjuriti potencijalne ulagače, Milanović je kao samoproglašeni “suverenist” štetio i interesima Hrvatske, recimo, posvadivši ju s Njemačkom zbog grijeha otaca (slučaj Perković-Mustač).

Srbi na balkonu, Hrvati u parteru

Upravo na temi suverenizma imala se ispuniti svrha Milanovićeva dolaska na seansu u nedjelju u 2. Nezahvalnu je javnost trebalo podsjetiti kako je on svojedobno znao suverenistički odbrusiti Aleksandru Vučiću dok se, evo, neki s njim sad dogovaraju. Milanović je, podsjetimo, kako bi se u predizborno vrijeme prikazao nacionalno svjesnim, zatvorio kamionski promet sa Srbijom pod izlikom da ona namjerno šalje migrante samo prema Hrvatskoj, a ne i prema Mađarskoj. Navedeni razlog je bio posve besmislen budući je Mađarska u međuvremenu već postavila fizičke prepreke na granici sa Srbijom, čime je odvratila migrante od pokušaja ulaska. Nakon nekoliko napetih dana kriza je razriješena jednim pozivom iz Beograda, grada iz kojeg su nebrojeni hrvatski milanovići tijekom nedavne povijesti navikli naredbe primati i promptno ih izvršavati. Danas, s vremenskim odmakom, ključni trenutci i tijek Milanovićevih misli tog dramatičnog četvrtka mogu se rekonstruirati s prilično visokom pouzdanošću:

14:00

Povjerenik Europske komisije za proširenje, Hahn, iz Beograda zove Milanovića i nalaže mu da u roku 24 sata deblokira granicu.

ZORAN M.: No, kaj se pjeniš! Bum deblokiral!

15:00

ZORAN M.: Kaj misli taj briselski gnom,… da bu meni naređival?… Meni!… Hej, Zoranu Milanoviću!… Ma, bu figu!… Je l’ taj švapski Mimica uopće zna ko sam ja?

16:00

ZORAN M.: Kaj da radim, kaj da radim?… Ma, niš’, idem se malo provozat’ na bajku dok se oni kamiondžije saftaju na Bajakovu.

17:00

Mediji svečano priopćavaju kako je blokada opozvana i proglašavaju Milanovića pobjednikom.

Da bi dojam pobjede bio potpun, pobrinuo se Ranko Ostojić izjavivši kako Srbija sad šalje migrante i prema Mađarskoj čime je cilj blokade postignut, a što su mediji jedva dočekali objaviti, ne osjetivši ni najmanju potrebu provjeriti na licu mjesta istinitost Ostojićeve tvrdnje. Dotle, Mađari i Srbi umiru od smijeha. A Srbima se nipošto ne može spočitnuti kako nemaju dara i volje narugati se luzerima i budalama općenito. Vučić je, naime, već koji dan ranije na Milanovićevu molbu “šaraj malo, brate” doista počeo usmjeravati migrante na još jedan prijelaz, ali i taj prema Hrvatskoj, uz Tovarnik, i na Strošince. Znakovito, na Milanovićevu degutantnu i za Hrvate krajnje ponižavajuću aluziju na rasistički vic na temu “šaranja”, pri čemu su u njegovoj inačici na balkonu Srbi, u parteru Hrvati, dok je ulogu mokraće dodijelio rijekama migranata, nitko od dežurnih nevladinih čistunaca nije reagirao, pa ni sveprisutna pučka pravobraniteljica. To bi zlobnike moglo nagnati na pomisao kako gospođa jednostavno voli da ju se povremeno prošara, ali i na nagađanje kako je upravo zbog izostanka istog zadnjih godina tako nervozna. Mi nismo takvi pa na to ni ne pomišljamo.

Lišeni i zadnje primisli na možebitne Lorine vodoskoke, mirno zaključujemo kako je Hrvatska u ovom slučaju izgubila u svakom pogledu – Europska Unija je po prvi put u nekom sporu otvoreno stala na stranu nečlanice protiv svoje članice, proklamirani cilj “šaranja” nije postignut, Hrvati su poniženi. Ali nitko im to nije rekao! Rečeno im je da su pobijedili i da je njihov premijer heroj i neviđeni suverenist. Sve kako bi se prikrila bit. Da Milanović (i u Hrvatskoj prevladavajući mediji) mogu izaći kao pobjednici – samo ako Hrvatska izgubi! Dvije su to strane iste medalje, kako onda, tako i danas.

Ne-Mata i 3 Mate

Milanovićev “trijumf” su s posebnim oduševljenjem dočekali oni kojima je važnije što se govori od onoga što se radi, oni koje i inače krasi visoko srbizirano poimanje stvarnosti, istine i pobjede, dok na razumnu i učinkovitu misao vodilju “tiha voda brijege dere” gledaju krajnje posprdno. Stoga se ni sad ne pitaju je li baš slučajno što aktivni podupiratelj i apologet komunističko-fašističke agresije na Hrvatsku devedesetih, Aleksandar Vučić nije pozvan na obilježavanje 80. obljetnice početka Drugoga svjetskog rata začetog u režiji istih ideologija, održano u Poljskoj, s čijim predsjednikom Dudom predsjednica Grabar Kitarović gaji izvrsne političke odnose. Hladan je to tuš za Srbiju koja se voli predstavljati zemljom s čak dva antifašistička pokreta (partizanski i četnički). I posve dovoljan razlog da, uvidjevši kako poziv ne će doći, Vučić iz čistoga bijesa i nemoći priredi osvetu, pri čemu su se lokalni srpski kolaboracionisti u politici, medijima i pravosuđu nikad jasnije razotkrili. Iako neugodno, to je u usporedbi sa šamarčinom koju je Srbija fasovala tek bura u čaši vode u kojoj se već iz navike utapaju samo totalni tutleki nesposobni zbrojiti dva i dva. Takvi, uostalom, na svaki hrvatski vanjskopolitički uspjeh odmahuju rukom, jer kaj oni imaju od toga. Iskreno, pa ni ne trebaju niš’ imati. Premda posredno ipak imaju, iako to ničim ne zaslužuju. Ali zato nešto od toga imaju oni koji hoće raditi. Ako ništa, zahvaljujući sredstvima iz europskih fondova kad već kronično manjka investicija kao posljedice Milanovićevog “suverenističkog” ludovanja.

Za razliku od posade Milanović-Stanković, koja je start silom prilika morala odgoditi, susjedna, ništa manje “suverenistička” posada započela je predsjedničku regatu u najavljeno vrijeme. Voditelj čamca Velimir Bujanec ekskluzivno je, obilježavajući drugu petoljetku svoje emisije, predstavio suveslača. Kojeg? Pa onog koji, kad je došla devedeseta, na pitanje “SAD IL’ NIKADA?” nije odgovorio isto što i naslovni lik legendarne pjesme koju je spjevao i u mnoštvo navrata pjevao. Ali je zato, pošto se dim razišao, razvukao firange pa, vidjevši da je došlo vrijeme kirvaja, na širok šor iznio tezgu i ponudio rabljenu, bofl robu vičući kao oparen – SAD! SAD! SAD! SAD! SAD!

Valjda kako bi se prikrilo što devedesete na “SAD IL’ NIKADA?” nije odgovorio kao Mata u istoimenoj pjesmi – štoviše, utekao je već ’89, i to brže nego neki ’95 (jer avion je ipak brži od traktora) – oko njega sad kruže čak 3 Mate… Iako on s njima nema ništa, kao ni s Bujancom, samo, evo, slučajno se tu vrte kao sateliti. Ha, 3 Mate iza leđa, 3 put se vjenčao s istom ženom, a nije li ga i punac za života 3 put ljubio?… Što drugo zaključiti nego da je čovjeku 3 jednostavno sretan broj. Kao i mnogim građanima Hrvatske. Pa što? Ne ćemo se sad valjda prebrojavati po tome koji je broj komu sretan?

Kako god bilo, Miroslav Škoro je u Bujančevu studiju dočekan s ovacijama kakve se ne pamte još od gostovanja gospođe Kristine Ikić Baniček, evo, sad već sedmu godinu gradonačelnice grada Siska, u istoimenom šou uoči lokalnih izbora 2013. godine. Riječ je, da ne bude zabune, o dami koja plijeni pozornost izrazito borbenim i žustrim antifašističkim govorima u Jasenovcu i šumi Brezovica. Primijetimo i kako je svesrdnom potporom dotičnoj gospođi Bujanec popločao put biskupu Košiću da i po drugi put, nakon što je to već iskusio kao župnik u ratu, postane mučenik. A s obzirom na euforično ozračje koje trese Bujicu, u slučaju pobjede Škori zacijelo ne gine doček kakvog je Bujanec priredio Željku Sabi nakon veličanstvene pobjede u Vukovaru nad Penavom te iste 2013. godine. Tko se sjeća, sjeća se… Tko se ne sjeća, ponavlja mu se…

Dvostruka zamjena posade?

No, regata je duga, i psihički, fizički i vremenski iznimno zahtjevna pa se od savezničkih posada očekuje da si daju ruku. Zato je tek pitanje vremena kad će i koliko puta Škoro nastupiti kod Ace (naravno, ako familija Špiljak Stankoviću ipak progleda kroz prste). Tamo ga zasigurno očekuje onaj dobri, pitomi Aco,… Aco koji ne grize,… koji ne će niš’,… miran,… miran Aco. Ma ni govora da bi potezao za jezik a kamoli za nogavicu. Štoviše, Škoro će sasvim izgledno naići na tretman kakvog je imao Božo Reforma kad je bio u fazi (i funkciji) u kojoj je on danas. Aco se topio od umiljatosti, kao da je uključio način rada – “Aca, mala maca” – dok gost raspreda što ga volja, on baš onako milo prede. Škoro, dakle, nema tamo baš nikakvog razloga strepiti od pitanja tipa “je l’ sreo negdje Matu ’91?” ili, recimo, od zahtjeva da otpjeva neku pjesmu kuma Thompsona.

Na jednu stvar će ipak morati pripaziti. Stanković, naime, nema običaj poput Bujanca postaviti pitanje pa na njega sâm odgovoriti, nakon čega gostu ne preostaje drugo nego reći – da, slažem se, i dodati nešto prikladno prema vlastitom nahođenju. Stoga će ovdje 3 marljiva stihoklepca u sjeni, trojica Mata, morati zapeti u 3 smjene kako bi iznjedrili stihove za gotovo čitav album pjesama. A Škori to nabiflati nije nikakav problem. Ta kako bi cijeli život pjevao da nije sposoban nučiti atekstove? Razlika je tek u tome što riječi ovih pjesama ne će biti njegove.

Znatno intrigantnije je pitanje hoće li i Zoran Milanović uskočiti iz Stankovićevog u čamac zvan “Bujica”. Do kraja prvog kruga skoro sigurno ne. Međutim, kako će, uza sav silan entuzijazam trojice Mata i Bujanca, Škoro po prilici biti matiran već u prvome krugu, zašto Milanović ne bi gostovao u Bujici između dva izborna kruga kad se utrka bude lomila? Uostalom, da mu nije mrsko koketirati s tim političkim polom, pokazao je još uoči posljednjih parlamentarnih izbora. Uz najednom otkriveno ustaško porijeklo, to mu je donijelo cijeli dodatni postotni bod, što se, doduše, u konačnici pokazalo nedostatnim budući je na drugoj strani još više birača ipak shvatilo što je to Most. No, iskustvo se ipak pokazalo korisnim, jer se vidjelo da mu je njegovo liberalno, socijaldemokratsko i staro-komunističko izborno tijelo spremno oprostiti baš sve. Za razliku od nekih, oni ipak znaju što znači raskol, a i ne drže toliko do riječi koliko do (ne)djela kojima se Milanović dokazao.

Grgur S./Kamenjar.com

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Analiza

Analiza izbornih rezultata – presjek po segmentima društva

Objavljeno

na

Objavio

Odmah nakon predsjedničkih izbora, uslijed iznova izmiješanih karata i novonastale konstelacije političkih snaga postalo je jasno kako će Andrej Plenković moći sastaviti vladu samo dobije li više mandata od RESTART koalicije i Domovinskog pokreta Miroslava Škore zajedno. U ozračju stvaranom temeljem ispitivanja javnog mišljenja, u kojima je HDZ u pravilu zaostajao i za samim RESTART-om, taj se zadatak doimao gotovo nedostižnim. Ipak, Plenković, koji se tijekom mandata u više navrata pokazao na muci junakom, pri čemu su dvije najveće muke zacijelo bile slučaj Agrokor i izbor vodstva Europske komisije, ni sad nije iznevjerio. Ne samo što je omjerom mandata 66:57 potukao političke grupacije koje su kumovale dolasku Zorana Milanovića na Pantovčak, bilo zaokruživši u završnom krugu predsjedničkih izbora broj 1, bilo broj 3, nego je HDZ-ova lista dobila i više glasova nego te dvije zajedno. To se vidi iz zbirnog prikaza glasova na razini čitave Hrvatske i Hrvata izvan nje, s time da u izračun postotaka nije uzeto tridesetak tisuća glasova u izdvojenoj izbornoj jedinici za nacionalne manjine, budući se tamo nacionalne liste nisu natjecale, piše Grgur S./Kamenjar.com

Iz objavljenih rezultata, poglavito onih na posebnim, izdvojenim biračkim mjestima, moguće je približno razaznati kako su glasovale pojedine društvene skupine. Primjerice, puno se nagađalo kako je opća zdravstvena situacija oko globalne pošasti COVID-19 pogodovala vladajućima zbog straha koji se uvukao napose u birače starije životne dobi. Stoga je zanimljivo vidjeti kako su glasovali štićenici domova za starije i nemoćne osobe, dakle, oni najranjiviji, bolestima posebno podložni. To, naravno, ne znači da je taj uzorak reprezentativan za sve starije osobe, ali ipak predstavlja znakoviti indikator.

Vidljivo je kako je HDZ-ova lista dobila zamjetno više u odnosu na državni prosjek, no možda i ne toliko više koliko bi se očekivalo, SDP je prošao blago bolje, a oni koji su se na ovaj ili onaj način zalagali za „švedski model“ borbe protiv korona virusa, koji je štićenike tamošnjih domova desetkovao, primjetno slabije nego među ostalim biračima.

Znatno zamjetnije odstupanje od državnog prosjeka uočava se u glasovanju pripadnika Hrvatske vojske.

Među hrvatskim vojnicima raskorak između nominalno desnog i lijevog političkog pola je najizraženiji (85% desnica, 7% ljevica).

Zanimljivo je pogledati i kako su glasovali pomorci na brodovima, ponajprije zato što se, unatoč svim visokotehnološkim komunikacijskim mogućnostima koje ovo doba pruža, ipak radi o ljudima izoliranima od sredine u kojoj prebivaju. Pritom je bitno navesti i kako približno 80% glasova pomoraca pripada dvjema dalmatinskim izbornim jedinicama.

Vidi se kako su pomorci, usporedi li ih se s ostalim biračima, moguće zbog prisutnijeg avanturističkog duha manje skloni velikim strankama, a više takozvanim trećim opcijama.

A nakon zatvorenika brodova zgodno je pogledati kako su glasovali i zatvorenici u užem smislu te riječi.

Unatoč medijski raširenoj percepciji, čini se da HDZ u tim krugovima ipak ne kotira baš onako dobro kako se uvriježilo misliti, štoviše, dobiva gotovo 10% manje od prosjeka. Dotle Škorin pokret tu uživa čak dvostruko veću popularnost nego u općoj populaciji. A valjda im je srca osvojio lajt-motivom kampanje, uspješnicom „Sude mi“. Pritom bi netko mogao pomisliti i kako ih je zbližilo što i oni, barem kad su djela posrijedi, svoje vole približno jednako uvjerljivo poput autora te pjesme. Slično kao kod starijih osoba, i ovdje nemilosrdni borci za svekoliku pravednost stoje slabije od prosjeka. Očito se zatvorenici ne nadaju kako bi im s tih strana mogla biti udijeljena bilo kakva amnestija.

No, ako se nečije glasovanje stubokom razlikuje od matice birača, onda su to svakako studenti, pri čemu analiza uzima u obzir samo one koji su se na izborni dan zatekli u Zagrebu, a prebivalište im je u drugim izbornim jedinicama kojima su njihovi glasovi naposljetku i pribrojeni. Naime, priloženi graf, koji pokazuje zbirne rezultate glasovanja na posebnim biračkim mjestima u gimnaziji u Križanićevoj, toliko odudara od prosjeka da ne ostavlja mjesta drugom zaključku nego da se doista radi o „poštenoj inteligenciji“.

Za razliku od prethodno analiziranih društvenih skupina, ovdje upada u oči znatna prevaga ljevice u odnosu na desnicu, izraženo postotcima u omjeru 60:38. No, ta je premoć posve izvjesno i veća. Naime, iako je Možemo vodeća lista među studentima u baš svim izbornim jedinicama osim pete (obuhvaća dio Slavonije bliži Savi nego Dravi), treba uzeti u obzir kako su u analizi znatno zastupljeniji studenti iz krajeva udaljenijih od Zagreba (najviše iz Dalmacije, pa potom iz Slavonije, te Istre i Hrvatskog primorja), među kojima ljevica, iako također preteže, ipak nije toliko dominantna kao među kolegama im iz izbornih jedinica bliže Zagrebu. Također, analiza uopće ne obuhvaća studente iz Zagreba i bliže okolice budući su oni glasovali na redovitim biračkim mjestima u mjestima prebivališta. Uzevši to u obzir, može se pretpostaviti kako među studentima prevaga u korist ljevice iznosi barem 70:30.

U nastavku slijedi analiza glasovanja hrvatskih državljana s prebivalištem u Hrvatskoj, koje je izborni dan zatekao u stranim zemljama. Ovdje, dakle, nije riječ o posebnoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, nego o Hrvatima koji su i dalje prijavljeni u Hrvatskoj, a borave u inozemstvu radi studija, povremenog ili stalnog posla, ili je, pak, riječ o umirovljenicima koji dio godine žive u Hrvatskoj, a dio u zemlji u kojoj su proveli radni vijek. Ove rezultate je smislenije gledati nego one u 11-toj izbornoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, zato što uključuju i RESTART koaliciju, koja se iz načelnih razloga tamo ne kandidira, te Domovinski pokret koji u toj jedinici također nije nastupio nego je podržao listu generala Glasnovića. K tome, uočljivo je i kako se rezultati po državama bitno ne razlikuju u odnosu na one u 11-toj jedinici.

Irsku i Veliku Britaniju, kao stjecišta nove hrvatske dijaspore, razložno je prikazati zajedno, prije svega zbog malog uzorka (svega 164 glasa), pri čemu se ni rezultati promatrani po državama pojedinačno bitno ne razlikuju.

Ukratko, dominacija ljevice poprilično podsjeća na onu među studentima.

Zanimljivo je promotriti i kakva je situacija u Belgiji, budući se u Bruxellesu zadnjih godina skrasilo podosta Hrvata, ponajviše u sklopu administrativnog aparata Europske unije.

Unatoč tome što gotovo trećina ljudi na licu mjesta ipak uviđa i glasom honorira agilnost i postignuća hrvatske vlade u središtu europske moći, u konačnici ovdje ipak blago prevladava ljevica, čija je perjanica pomodno, zeleno Možemo, dok euroskeptične stranke, poglavito DOMPOK, čuče u zapećku, gdje bi i Hrvatsku pozicionirale u odnosu na Europu.

Tradicionalna odredišta hrvatske dijaspore prirodno je podijeliti na njemačko govorno područje u Europi (Njemačka, Austrija i Švicarska) i prekooceansko, englesko govorno područje (SAD, Kanada i Australija). Evo i tih rezultata:

 

Osim što ovdje ljevica uživa za nijansu veću popularnost nego među hrvatskim vojnicima, uočljivo je i kako u oba navedena područja pobjeđuje pokret Miroslava Škore, osjetno izraženije tamo gdje su SAD i Kanada (a i Australija pride), pa to možda posluži njegovu čelniku kao putokaz.

Naposljetku, promotrimo kako su glasovali Hrvati s prebivalištem u Hrvatskoj koji su se na dan izbora našli u BiH, odakle su, razložno je pretpostaviti, znatna većina i porijeklom.

Znakovito je kako hrvatska ljevica ovdje dobiva otprilike onoliko glasova koliko i Željko Komšić glasova Hrvata u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. A i na desnici su stvari kristalno jasne.

Evidentan raskorak u glasovanju između Hrvata u BiH i klasične dijaspore u zapadnoj Europi (gdje također prevladavaju Hrvati porijeklom iz BiH), te prekooceanskim anglofonskim zemljama, odraz je razlika u razmišljanju Hrvata kojima je očito predobro u tuđini pa bi izdaleka eksperimentirali na sunarodnjacima u domaji, te Hrvata koje kruta stvarnost tjera na ozbiljnost budući se bore za goli opstanak na rodnoj grudi. A i među Hrvatima u Hrvatskoj je konačno prevladala svijest o potrebi okupljanja oko dokazano najboljih, koja im nažalost proradi tek kad bude stani-pani.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari