Pratite nas

Kolumne

Dva dvojca s istim kormilarom

Objavljeno

na

Puno je to 20 godina,… 20 godina robije, braka, škole, rada, čega god,… A tek dva desetljeća na vlasti! Evo, Nicolae Ceausescu, svojedobno dobar prijatelj i perspektivan susjed maršala Tita, bio mu je i na znamenitom sprovodu, je sad već daleke 1985. zagazio u 20. godinu vladanja. Tad se činilo sigurnom okladom da će dostići svog uzora, spomenutog maršala koji je žezlo u ruci držao punih 35 godina. Ali nepredvidivi su putevi povijesti. Kad pomisliš da si najsigurniji, sve se izvrne u trenu, i želje vođe rumunjske Partije rasplinuše se kao mjehuri od sapunice.

Neshvatljiv Stankovićev gaf

Aleksandar Stanković nije vođa, nije ni conducator kako se kinđurio Ceausescu, niti maršal kako se okitio Tito. Ali jest voditelj. Evo ga već dvadesetu godinu u istoj fotelji, u istom terminu, netom poslije nedjeljnog ručka kao kakav dosadnjikavi susjed gura nos u dnevne boravke svekolikog hrvatskog puka o njegovu trošku. Što nije mala stvar. Zato ulazak u zadnju godinu četvrte Stankovićeve petoljetke zaslužuje biti dostojno obilježen, da ga dolaskom počasti visoki gost, po mogućnosti i visoki izvor, k tome i prirodni slijednik nauka i duha conducatora i maršala, istina, ponešto prilagođenog uzusima novoga doba. A tom opisu danas nitko bolje ne odgovara od Zorana Milanovića. Ali čovjek snuje, Bog odlučuje. Smrtni slučaj u obitelji spriječio je Milanovića da u već dogovorenom terminu dođe u emisiju u kojoj nije želio nastupiti tijekom čitavog trajanja svoga vladanja, ma koliko ga voditelj kumio i putem malih ekrana javno pozivao. Kakav peh!

I kad se već činilo da Stankoviću više ništa ne stoji na putu da dugovječnošću uloge dostigne i prestigne prvo Conducatora, a potom zasjeni i samoga Maršala, promašio je nemoguće, čisti zicer. Kao zamjenski gost za Milanovića na 80. godišnjicu početka Drugoga svjetskog rata na pladnju mu se ponudio Hrvoje Klasić, kućni povjesničar plavokrvne obitelji iz krvavo crvenog komunizma, familije Špiljak. Naime, svega nekih 4-5 dana ranije počelo je kao naručeno kružiti cirkularno pismo u kojem najmračniji mračnjaci koje je svijet vidio, snage poražene u Drugom svjetskom ratu, napose u poraću, ali ne i u miru, prijete Klasiću oduzeti život, i potom još oskvrnuti mu pogreb nazočnošću u odorama sa zastrašujućim insignijama, eto, baš onima koje na vampire imaju dokazano djelotvoran učinak. Osim što autor čudovišnog pisma nije otkriven – još uvijek se ne zna je li to Tvrtko Jakovina, Ivo Goldstein, neimenovani ovlašteni djelatnik konzulata Republike Srbije u Rijeci ili neki drugi drug – kao pitanje svih pitanja sad se nameće kome će ga Klasić dalje proslijediti. I jednom punokrvnom profesionalcu kalibra Stankovića da takva priča promakne. Blago rečeno, razočaravajuće za gledatelje, što je manji, gotovo zanemariv problem, ali kako će na činjenicu da Klasićeva ugroženost nije odgovarajuće tretirana reagirati obitelj Špiljak? E, to već stavlja nemali upitnik nad daljnjom Stankovićevom karijerom. Možda se izvuče samo s ukorom, a možda i sâm dobije neko pisamce …

Milanović kao “liberal” i “suverenist”

To što Milanović nije uveličao Stankovićev jubilej uopće ne znači da se ne zna kako bi se njihov razgovor odvijao. Istina, Zoran ne bi bio dočekan onako toplo kao najdraži gosti, primjerice, Letu štuke, Dubioza kolektiv i drugi koji umiju upečatljivo naricati za Maršalovim vremenima. Ne bi ga dočekala ni dobrodošlica rezervirana za tzv. kulturnjake, na nezavisnu Hrvatsku vazda nabrijane brijunčadi, pa ni bujrum kao za sarajevskog im kolegu s četiri titule u imenu i prezimenu, poznatijeg kao Ante iz reklame. Jer demokracija zahtijeva da se ostavi barem privid objektivnosti. Stoga bi Aco morao koji put i podići obrve, zakolutati očima, zavrtjeti glavom, pronjuškati čime se gost bavio zadnjih godina kad nije bio na položaju, te je li pri plaćanju poreza postupao moralno ili samo onako kako zakon dopušta. No, posve je sigurno kako mu baš ni u jednom trenu iz ledeno mrtvačkih očiju ne bi sijevnuo onaj čudan sjaj, kad mu bȉlo naglo ubrza pa u sve jačem ritmu ponavlja uzastopce jedno te isto pitanje praveći se da je prečuo odgovor. E, upravo bi tako postupio kad bi nasuprot sebe imao gosta s onu stranu barikade. Tada bi to zvučalo otprilike ovako – jeste li dogovorili s predsjednikom Vučićem da ne spominjete velikosrpsku agresiju?… Jeste li ili niste, a?… A zašto niste u Sisku rekli da je velikosrpska? A?… Zašto? Zašto? Je l’ bila ili nije bila?… Niste mi odgovorili, niste mi odgovorili,… vau, vau…. grrrr… vau!

Ništa manje sigurno nije ni da bi Stankoviću u razgovoru s Milanovićem promaklo potražiti uzroke za jednu zemlju, članicu Europske unije, već godinama izrazito niske razine investicija u teško narušenoj vjerodostojnosti uslijed retroaktivne naplate poreza na višegodišnju dobit, nasilnih zakonskih rješenja, koja naknadno mijenjaju posljedice slobodnom voljom sklopljenih ugovora između privatnih osoba, što pravnih, što fizičkih (predstečajne nagodbe, krediti u švicarskim francima), konačno i krajnje neprijateljskog odnosa prema najvećem pojedinačnom ulagaču u Hrvatsku (tvrtka MOL).

Pa tko bi normalan ulagao u zemlju u kojoj ugovori ostaju tek mrtvo slovo na papiru, a jedino je pravilo da pravila nema? Inače, metodu rastjerivanja investitora u revolveraškom je stilu neposredno pred izbore plastično opisao sâm Milanović – još nisam ispucao sve metke! I onda, nakon narodnog oduševljenja obijesnom pucnjavom uslijedi plač i škrgut zuba što nema ulaganja u visokotehnološke industrije koje donose bolje plaćene poslove, pa ljudi odlaze tamo gdje toga ima… Zanimljivo, jednakom logikom i žestinom kojom se kao deklarirani “liberal” upinjao naškoditi interesima vlasnika kapitala i tako razjuriti potencijalne ulagače, Milanović je kao samoproglašeni “suverenist” štetio i interesima Hrvatske, recimo, posvadivši ju s Njemačkom zbog grijeha otaca (slučaj Perković-Mustač).

Srbi na balkonu, Hrvati u parteru

Upravo na temi suverenizma imala se ispuniti svrha Milanovićeva dolaska na seansu u nedjelju u 2. Nezahvalnu je javnost trebalo podsjetiti kako je on svojedobno znao suverenistički odbrusiti Aleksandru Vučiću dok se, evo, neki s njim sad dogovaraju. Milanović je, podsjetimo, kako bi se u predizborno vrijeme prikazao nacionalno svjesnim, zatvorio kamionski promet sa Srbijom pod izlikom da ona namjerno šalje migrante samo prema Hrvatskoj, a ne i prema Mađarskoj. Navedeni razlog je bio posve besmislen budući je Mađarska u međuvremenu već postavila fizičke prepreke na granici sa Srbijom, čime je odvratila migrante od pokušaja ulaska. Nakon nekoliko napetih dana kriza je razriješena jednim pozivom iz Beograda, grada iz kojeg su nebrojeni hrvatski milanovići tijekom nedavne povijesti navikli naredbe primati i promptno ih izvršavati. Danas, s vremenskim odmakom, ključni trenutci i tijek Milanovićevih misli tog dramatičnog četvrtka mogu se rekonstruirati s prilično visokom pouzdanošću:

14:00

Povjerenik Europske komisije za proširenje, Hahn, iz Beograda zove Milanovića i nalaže mu da u roku 24 sata deblokira granicu.

ZORAN M.: No, kaj se pjeniš! Bum deblokiral!

15:00

ZORAN M.: Kaj misli taj briselski gnom,… da bu meni naređival?… Meni!… Hej, Zoranu Milanoviću!… Ma, bu figu!… Je l’ taj švapski Mimica uopće zna ko sam ja?

16:00

ZORAN M.: Kaj da radim, kaj da radim?… Ma, niš’, idem se malo provozat’ na bajku dok se oni kamiondžije saftaju na Bajakovu.

17:00

Mediji svečano priopćavaju kako je blokada opozvana i proglašavaju Milanovića pobjednikom.

Da bi dojam pobjede bio potpun, pobrinuo se Ranko Ostojić izjavivši kako Srbija sad šalje migrante i prema Mađarskoj čime je cilj blokade postignut, a što su mediji jedva dočekali objaviti, ne osjetivši ni najmanju potrebu provjeriti na licu mjesta istinitost Ostojićeve tvrdnje. Dotle, Mađari i Srbi umiru od smijeha. A Srbima se nipošto ne može spočitnuti kako nemaju dara i volje narugati se luzerima i budalama općenito. Vučić je, naime, već koji dan ranije na Milanovićevu molbu “šaraj malo, brate” doista počeo usmjeravati migrante na još jedan prijelaz, ali i taj prema Hrvatskoj, uz Tovarnik, i na Strošince. Znakovito, na Milanovićevu degutantnu i za Hrvate krajnje ponižavajuću aluziju na rasistički vic na temu “šaranja”, pri čemu su u njegovoj inačici na balkonu Srbi, u parteru Hrvati, dok je ulogu mokraće dodijelio rijekama migranata, nitko od dežurnih nevladinih čistunaca nije reagirao, pa ni sveprisutna pučka pravobraniteljica. To bi zlobnike moglo nagnati na pomisao kako gospođa jednostavno voli da ju se povremeno prošara, ali i na nagađanje kako je upravo zbog izostanka istog zadnjih godina tako nervozna. Mi nismo takvi pa na to ni ne pomišljamo.

Lišeni i zadnje primisli na možebitne Lorine vodoskoke, mirno zaključujemo kako je Hrvatska u ovom slučaju izgubila u svakom pogledu – Europska Unija je po prvi put u nekom sporu otvoreno stala na stranu nečlanice protiv svoje članice, proklamirani cilj “šaranja” nije postignut, Hrvati su poniženi. Ali nitko im to nije rekao! Rečeno im je da su pobijedili i da je njihov premijer heroj i neviđeni suverenist. Sve kako bi se prikrila bit. Da Milanović (i u Hrvatskoj prevladavajući mediji) mogu izaći kao pobjednici – samo ako Hrvatska izgubi! Dvije su to strane iste medalje, kako onda, tako i danas.

Ne-Mata i 3 Mate

Milanovićev “trijumf” su s posebnim oduševljenjem dočekali oni kojima je važnije što se govori od onoga što se radi, oni koje i inače krasi visoko srbizirano poimanje stvarnosti, istine i pobjede, dok na razumnu i učinkovitu misao vodilju “tiha voda brijege dere” gledaju krajnje posprdno. Stoga se ni sad ne pitaju je li baš slučajno što aktivni podupiratelj i apologet komunističko-fašističke agresije na Hrvatsku devedesetih, Aleksandar Vučić nije pozvan na obilježavanje 80. obljetnice početka Drugoga svjetskog rata začetog u režiji istih ideologija, održano u Poljskoj, s čijim predsjednikom Dudom predsjednica Grabar Kitarović gaji izvrsne političke odnose. Hladan je to tuš za Srbiju koja se voli predstavljati zemljom s čak dva antifašistička pokreta (partizanski i četnički). I posve dovoljan razlog da, uvidjevši kako poziv ne će doći, Vučić iz čistoga bijesa i nemoći priredi osvetu, pri čemu su se lokalni srpski kolaboracionisti u politici, medijima i pravosuđu nikad jasnije razotkrili. Iako neugodno, to je u usporedbi sa šamarčinom koju je Srbija fasovala tek bura u čaši vode u kojoj se već iz navike utapaju samo totalni tutleki nesposobni zbrojiti dva i dva. Takvi, uostalom, na svaki hrvatski vanjskopolitički uspjeh odmahuju rukom, jer kaj oni imaju od toga. Iskreno, pa ni ne trebaju niš’ imati. Premda posredno ipak imaju, iako to ničim ne zaslužuju. Ali zato nešto od toga imaju oni koji hoće raditi. Ako ništa, zahvaljujući sredstvima iz europskih fondova kad već kronično manjka investicija kao posljedice Milanovićevog “suverenističkog” ludovanja.

Za razliku od posade Milanović-Stanković, koja je start silom prilika morala odgoditi, susjedna, ništa manje “suverenistička” posada započela je predsjedničku regatu u najavljeno vrijeme. Voditelj čamca Velimir Bujanec ekskluzivno je, obilježavajući drugu petoljetku svoje emisije, predstavio suveslača. Kojeg? Pa onog koji, kad je došla devedeseta, na pitanje “SAD IL’ NIKADA?” nije odgovorio isto što i naslovni lik legendarne pjesme koju je spjevao i u mnoštvo navrata pjevao. Ali je zato, pošto se dim razišao, razvukao firange pa, vidjevši da je došlo vrijeme kirvaja, na širok šor iznio tezgu i ponudio rabljenu, bofl robu vičući kao oparen – SAD! SAD! SAD! SAD! SAD!

Valjda kako bi se prikrilo što devedesete na “SAD IL’ NIKADA?” nije odgovorio kao Mata u istoimenoj pjesmi – štoviše, utekao je već ’89, i to brže nego neki ’95 (jer avion je ipak brži od traktora) – oko njega sad kruže čak 3 Mate… Iako on s njima nema ništa, kao ni s Bujancom, samo, evo, slučajno se tu vrte kao sateliti. Ha, 3 Mate iza leđa, 3 put se vjenčao s istom ženom, a nije li ga i punac za života 3 put ljubio?… Što drugo zaključiti nego da je čovjeku 3 jednostavno sretan broj. Kao i mnogim građanima Hrvatske. Pa što? Ne ćemo se sad valjda prebrojavati po tome koji je broj komu sretan?

Kako god bilo, Miroslav Škoro je u Bujančevu studiju dočekan s ovacijama kakve se ne pamte još od gostovanja gospođe Kristine Ikić Baniček, evo, sad već sedmu godinu gradonačelnice grada Siska, u istoimenom šou uoči lokalnih izbora 2013. godine. Riječ je, da ne bude zabune, o dami koja plijeni pozornost izrazito borbenim i žustrim antifašističkim govorima u Jasenovcu i šumi Brezovica. Primijetimo i kako je svesrdnom potporom dotičnoj gospođi Bujanec popločao put biskupu Košiću da i po drugi put, nakon što je to već iskusio kao župnik u ratu, postane mučenik. A s obzirom na euforično ozračje koje trese Bujicu, u slučaju pobjede Škori zacijelo ne gine doček kakvog je Bujanec priredio Željku Sabi nakon veličanstvene pobjede u Vukovaru nad Penavom te iste 2013. godine. Tko se sjeća, sjeća se… Tko se ne sjeća, ponavlja mu se…

Dvostruka zamjena posade?

No, regata je duga, i psihički, fizički i vremenski iznimno zahtjevna pa se od savezničkih posada očekuje da si daju ruku. Zato je tek pitanje vremena kad će i koliko puta Škoro nastupiti kod Ace (naravno, ako familija Špiljak Stankoviću ipak progleda kroz prste). Tamo ga zasigurno očekuje onaj dobri, pitomi Aco,… Aco koji ne grize,… koji ne će niš’,… miran,… miran Aco. Ma ni govora da bi potezao za jezik a kamoli za nogavicu. Štoviše, Škoro će sasvim izgledno naići na tretman kakvog je imao Božo Reforma kad je bio u fazi (i funkciji) u kojoj je on danas. Aco se topio od umiljatosti, kao da je uključio način rada – “Aca, mala maca” – dok gost raspreda što ga volja, on baš onako milo prede. Škoro, dakle, nema tamo baš nikakvog razloga strepiti od pitanja tipa “je l’ sreo negdje Matu ’91?” ili, recimo, od zahtjeva da otpjeva neku pjesmu kuma Thompsona.

Na jednu stvar će ipak morati pripaziti. Stanković, naime, nema običaj poput Bujanca postaviti pitanje pa na njega sâm odgovoriti, nakon čega gostu ne preostaje drugo nego reći – da, slažem se, i dodati nešto prikladno prema vlastitom nahođenju. Stoga će ovdje 3 marljiva stihoklepca u sjeni, trojica Mata, morati zapeti u 3 smjene kako bi iznjedrili stihove za gotovo čitav album pjesama. A Škori to nabiflati nije nikakav problem. Ta kako bi cijeli život pjevao da nije sposoban nučiti atekstove? Razlika je tek u tome što riječi ovih pjesama ne će biti njegove.

Znatno intrigantnije je pitanje hoće li i Zoran Milanović uskočiti iz Stankovićevog u čamac zvan “Bujica”. Do kraja prvog kruga skoro sigurno ne. Međutim, kako će, uza sav silan entuzijazam trojice Mata i Bujanca, Škoro po prilici biti matiran već u prvome krugu, zašto Milanović ne bi gostovao u Bujici između dva izborna kruga kad se utrka bude lomila? Uostalom, da mu nije mrsko koketirati s tim političkim polom, pokazao je još uoči posljednjih parlamentarnih izbora. Uz najednom otkriveno ustaško porijeklo, to mu je donijelo cijeli dodatni postotni bod, što se, doduše, u konačnici pokazalo nedostatnim budući je na drugoj strani još više birača ipak shvatilo što je to Most. No, iskustvo se ipak pokazalo korisnim, jer se vidjelo da mu je njegovo liberalno, socijaldemokratsko i staro-komunističko izborno tijelo spremno oprostiti baš sve. Za razliku od nekih, oni ipak znaju što znači raskol, a i ne drže toliko do riječi koliko do (ne)djela kojima se Milanović dokazao.

Grgur S./Kamenjar.com

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Višnja Starešina: Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također

Objavljeno

na

Objavio

EU na Barcelonu ne može poslati tenkove, pa pušta madridski pendrek

Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također. Prije dvije godine, kada je na katalonski referendum o neovisnosti tadašnji španjolski premijer, pučanin Mariano Rajoy odgovorio policijskim pendrekom po glasačima, vođe pokreta za neovisnost na čelu s Cerlesom Puigdemontom zatražile su posredovanje i zaštitu od EU-a, a bruxelleska se birokracija pravila da ništa ne vidi i ne čuje, da je na dugom vikendu.

Tad sam se još nadala da europsko političko vodstvo ipak može nešto naučiti iz tog slučaja. Barem toliko da se pendrekom ne može zaustaviti želja naroda za neovisnošću. Nije to uspjelo ni Staljinu, ni Titu u porobljenoj komunističkoj Europi, ne uspijeva to bliskoistočnim diktatorima s Kurdima…

Politički je nepismeno očekivati da će pendrek zaustaviti u nakani ostvarenja državne samostalnosti Katalonce, europski narod bogate kulture, snažnog intelektualnog potencijala i ne manje snažnog gospodarskog potencijala, koji je s BDP-om od 43.000 dolara vrlo blizu Njemačkoj, a znatno ispred Francuske ili ostatka Španjolske.

Ali, imali su taj povijesni peh da ih je još u 15. stoljeću (njihov) kralj Aragonije priženio kao dotu kraljici Kastilje, i tako su kraljevskim bračnim ugovorom ostali stoljećima ugrađeni u španjolsku krunu i kasnije modernu španjolsku državu. Okidač za katalonski referendum o neovisnosti bio je, dakako, u novčaniku: njihov je osjećaj da se nesrazmjerno velik novac iz Katalonije slijeva u centralnu madridsku kasu.

Dvije godine poslije referenduma konflikt je ostao zamrznut, vođe katalonskog pokreta za neovisnost podvrgnute su kaznenom progonu, Puigdemont je potražio i dobio politički azil u Belgiji. A onda je uz samu obljetnicu referenduma premijer socijalist Pedro Sanchez udario po pokretu za neovisnost – sudbenim pendrekom. Devetero vođa pokreta za neovisnost osuđeno je na stotinjak godina zatvora, kao u boljim danima komunističkih diktatura.

Samo što to nije učinjeno „u ime naroda“, već s potpisom politički neovisnog pravosuđa. Zato Barcelona gori. Doslovce gori zbog nasilja na ulicama, koje predsjednik katalonske vlade Quim Torra pripisuje provokatorima, a predsjednik španjolske vlade Pedro Sanchez „secesionistima“. Ali Barcelona i Katalonija još više gore od bunta, koji će biti sve veći, a EU će sve manje znati što činiti.

Hrvatska je u razdoblju vlastite bitke za neovisnost i Domovinskog rata imala mnogo simpatizera za svoju državnu samostalnost u Kataloniji i iskrene sućuti zbog stradanja, što je tada bila rijetkost u europskom javnom prostoru. Katalonija kao pokrajina u Španjolskoj nije mogla pružiti Hrvatskoj nikakvu bitnu političku potporu. Uostalom, bila bi i kontraproduktivna. Ali su nam neki posebni Katalonci itekako pomogli i pokazali svoju veličinu.

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Katalonac Juan Antonio Samaranch, omogućio je da tek nekoliko tjedana nakon europskog priznanja hrvatske države, početkom veljače 1992., sasvim izvanredno, hrvatska reprezentacija nastupi na Zimskim olimpijskim igrama u francuskom Albertvilleu i da prvi put ponesu hrvatsku zastavu na najvećem međunarodnom sportskom natjecanju.

Kako nas je lani, povodom smrti operne dive Katalonke Monserrat Caballe, podsjetio Mišo Mihočević, Caballe je pred televizijskim kamerama ujesen 1991. u suzama čitala njegov telefaks poslan iz okupiranog i granatiranog Dubrovnika, moleći za pomoć i spas Grada. Nezahvalna Hrvatska i to je zaboravila.

Nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom Juana Antonia Samarancha, u parku sjedišta Olimpijskog odbora u Lausannei postavljena je skulptura našeg Dražena Petrovića. Bila je to prva skulptura nekog pojedinačnog sportaša koja je postavljena u olimpijskom parku. A koliko mi je poznato i ostala je jedina. I dobro se sjećam svečanosti njezina otkrivanja u Lausannei, 1. svibnja 1995., u prisutnosti predsjednika Tuđmana, kojeg je čekala ekipa stranih dopisnika, ali iz sasvim drugih razloga – da ga pitaju što se to događa u zapadnoj Slavoniji. Tog je jutra započela operacija “Bljesak”.

Nije mi ni u primisli da bi Sanchez mogao poslati tenkove na Barcelonu, kao što su Milošević i Kadijević poslali na Hrvatsku. Ali trenutačni politički kontekst u Europi u kojem Katalonci nastoje ostvariti svoju državnu samostalnost za nijansu je još nepovoljniji od onog u kojem je to učinila Hrvatska.

U ono vrijeme su načela poput neotuđivog prava naroda na samoodređenje i državu imala šansu da ih se barem čuje u Bruxellesu. Iz pragmatičnih razloga doduše. Između ostalog, i zato što su provođenjem tog načela dekonstruirani sovjetski blok u Europi i Sovjetski Savez. Danas među europskim političkim vođama, kao i u njihovoj bruxelleskoj centrali, dominiraju vizije stvaranja europske naddržave, svaki državni sadržaj se doživljava kao neprijateljski.

Odmah mu se lijepi etiketa nacionalista, secesionista. Ali slučaj Katalonije predstavlja novi izazov ne samo španjolskoj središnjoj vlasti već i birokratiziranom globalističkom europskom vodstvu. Europa ne može poslati tenkove na Barcelonu, jer bi time porušila svoje temelje. A madridski će pendrek samo ojačati katalonsku volju za neovisnošću. Razvod kastiljsko-aragonskog državnog braka već je započeo. Pitanje je samo kakav će model suživota pronaći i koliko će to koštati.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari