Pratite nas

Kolumne

Dva dvojca s istim kormilarom

Objavljeno

na

Puno je to 20 godina,… 20 godina robije, braka, škole, rada, čega god,… A tek dva desetljeća na vlasti! Evo, Nicolae Ceausescu, svojedobno dobar prijatelj i perspektivan susjed maršala Tita, bio mu je i na znamenitom sprovodu, je sad već daleke 1985. zagazio u 20. godinu vladanja. Tad se činilo sigurnom okladom da će dostići svog uzora, spomenutog maršala koji je žezlo u ruci držao punih 35 godina. Ali nepredvidivi su putevi povijesti. Kad pomisliš da si najsigurniji, sve se izvrne u trenu, i želje vođe rumunjske Partije rasplinuše se kao mjehuri od sapunice.

Neshvatljiv Stankovićev gaf

Aleksandar Stanković nije vođa, nije ni conducator kako se kinđurio Ceausescu, niti maršal kako se okitio Tito. Ali jest voditelj. Evo ga već dvadesetu godinu u istoj fotelji, u istom terminu, netom poslije nedjeljnog ručka kao kakav dosadnjikavi susjed gura nos u dnevne boravke svekolikog hrvatskog puka o njegovu trošku. Što nije mala stvar. Zato ulazak u zadnju godinu četvrte Stankovićeve petoljetke zaslužuje biti dostojno obilježen, da ga dolaskom počasti visoki gost, po mogućnosti i visoki izvor, k tome i prirodni slijednik nauka i duha conducatora i maršala, istina, ponešto prilagođenog uzusima novoga doba. A tom opisu danas nitko bolje ne odgovara od Zorana Milanovića. Ali čovjek snuje, Bog odlučuje. Smrtni slučaj u obitelji spriječio je Milanovića da u već dogovorenom terminu dođe u emisiju u kojoj nije želio nastupiti tijekom čitavog trajanja svoga vladanja, ma koliko ga voditelj kumio i putem malih ekrana javno pozivao. Kakav peh!

I kad se već činilo da Stankoviću više ništa ne stoji na putu da dugovječnošću uloge dostigne i prestigne prvo Conducatora, a potom zasjeni i samoga Maršala, promašio je nemoguće, čisti zicer. Kao zamjenski gost za Milanovića na 80. godišnjicu početka Drugoga svjetskog rata na pladnju mu se ponudio Hrvoje Klasić, kućni povjesničar plavokrvne obitelji iz krvavo crvenog komunizma, familije Špiljak. Naime, svega nekih 4-5 dana ranije počelo je kao naručeno kružiti cirkularno pismo u kojem najmračniji mračnjaci koje je svijet vidio, snage poražene u Drugom svjetskom ratu, napose u poraću, ali ne i u miru, prijete Klasiću oduzeti život, i potom još oskvrnuti mu pogreb nazočnošću u odorama sa zastrašujućim insignijama, eto, baš onima koje na vampire imaju dokazano djelotvoran učinak. Osim što autor čudovišnog pisma nije otkriven – još uvijek se ne zna je li to Tvrtko Jakovina, Ivo Goldstein, neimenovani ovlašteni djelatnik konzulata Republike Srbije u Rijeci ili neki drugi drug – kao pitanje svih pitanja sad se nameće kome će ga Klasić dalje proslijediti. I jednom punokrvnom profesionalcu kalibra Stankovića da takva priča promakne. Blago rečeno, razočaravajuće za gledatelje, što je manji, gotovo zanemariv problem, ali kako će na činjenicu da Klasićeva ugroženost nije odgovarajuće tretirana reagirati obitelj Špiljak? E, to već stavlja nemali upitnik nad daljnjom Stankovićevom karijerom. Možda se izvuče samo s ukorom, a možda i sâm dobije neko pisamce …

Milanović kao “liberal” i “suverenist”

To što Milanović nije uveličao Stankovićev jubilej uopće ne znači da se ne zna kako bi se njihov razgovor odvijao. Istina, Zoran ne bi bio dočekan onako toplo kao najdraži gosti, primjerice, Letu štuke, Dubioza kolektiv i drugi koji umiju upečatljivo naricati za Maršalovim vremenima. Ne bi ga dočekala ni dobrodošlica rezervirana za tzv. kulturnjake, na nezavisnu Hrvatsku vazda nabrijane brijunčadi, pa ni bujrum kao za sarajevskog im kolegu s četiri titule u imenu i prezimenu, poznatijeg kao Ante iz reklame. Jer demokracija zahtijeva da se ostavi barem privid objektivnosti. Stoga bi Aco morao koji put i podići obrve, zakolutati očima, zavrtjeti glavom, pronjuškati čime se gost bavio zadnjih godina kad nije bio na položaju, te je li pri plaćanju poreza postupao moralno ili samo onako kako zakon dopušta. No, posve je sigurno kako mu baš ni u jednom trenu iz ledeno mrtvačkih očiju ne bi sijevnuo onaj čudan sjaj, kad mu bȉlo naglo ubrza pa u sve jačem ritmu ponavlja uzastopce jedno te isto pitanje praveći se da je prečuo odgovor. E, upravo bi tako postupio kad bi nasuprot sebe imao gosta s onu stranu barikade. Tada bi to zvučalo otprilike ovako – jeste li dogovorili s predsjednikom Vučićem da ne spominjete velikosrpsku agresiju?… Jeste li ili niste, a?… A zašto niste u Sisku rekli da je velikosrpska? A?… Zašto? Zašto? Je l’ bila ili nije bila?… Niste mi odgovorili, niste mi odgovorili,… vau, vau…. grrrr… vau!

Ništa manje sigurno nije ni da bi Stankoviću u razgovoru s Milanovićem promaklo potražiti uzroke za jednu zemlju, članicu Europske unije, već godinama izrazito niske razine investicija u teško narušenoj vjerodostojnosti uslijed retroaktivne naplate poreza na višegodišnju dobit, nasilnih zakonskih rješenja, koja naknadno mijenjaju posljedice slobodnom voljom sklopljenih ugovora između privatnih osoba, što pravnih, što fizičkih (predstečajne nagodbe, krediti u švicarskim francima), konačno i krajnje neprijateljskog odnosa prema najvećem pojedinačnom ulagaču u Hrvatsku (tvrtka MOL).

Pa tko bi normalan ulagao u zemlju u kojoj ugovori ostaju tek mrtvo slovo na papiru, a jedino je pravilo da pravila nema? Inače, metodu rastjerivanja investitora u revolveraškom je stilu neposredno pred izbore plastično opisao sâm Milanović – još nisam ispucao sve metke! I onda, nakon narodnog oduševljenja obijesnom pucnjavom uslijedi plač i škrgut zuba što nema ulaganja u visokotehnološke industrije koje donose bolje plaćene poslove, pa ljudi odlaze tamo gdje toga ima… Zanimljivo, jednakom logikom i žestinom kojom se kao deklarirani “liberal” upinjao naškoditi interesima vlasnika kapitala i tako razjuriti potencijalne ulagače, Milanović je kao samoproglašeni “suverenist” štetio i interesima Hrvatske, recimo, posvadivši ju s Njemačkom zbog grijeha otaca (slučaj Perković-Mustač).

Srbi na balkonu, Hrvati u parteru

Upravo na temi suverenizma imala se ispuniti svrha Milanovićeva dolaska na seansu u nedjelju u 2. Nezahvalnu je javnost trebalo podsjetiti kako je on svojedobno znao suverenistički odbrusiti Aleksandru Vučiću dok se, evo, neki s njim sad dogovaraju. Milanović je, podsjetimo, kako bi se u predizborno vrijeme prikazao nacionalno svjesnim, zatvorio kamionski promet sa Srbijom pod izlikom da ona namjerno šalje migrante samo prema Hrvatskoj, a ne i prema Mađarskoj. Navedeni razlog je bio posve besmislen budući je Mađarska u međuvremenu već postavila fizičke prepreke na granici sa Srbijom, čime je odvratila migrante od pokušaja ulaska. Nakon nekoliko napetih dana kriza je razriješena jednim pozivom iz Beograda, grada iz kojeg su nebrojeni hrvatski milanovići tijekom nedavne povijesti navikli naredbe primati i promptno ih izvršavati. Danas, s vremenskim odmakom, ključni trenutci i tijek Milanovićevih misli tog dramatičnog četvrtka mogu se rekonstruirati s prilično visokom pouzdanošću:

14:00

Povjerenik Europske komisije za proširenje, Hahn, iz Beograda zove Milanovića i nalaže mu da u roku 24 sata deblokira granicu.

ZORAN M.: No, kaj se pjeniš! Bum deblokiral!

15:00

ZORAN M.: Kaj misli taj briselski gnom,… da bu meni naređival?… Meni!… Hej, Zoranu Milanoviću!… Ma, bu figu!… Je l’ taj švapski Mimica uopće zna ko sam ja?

16:00

ZORAN M.: Kaj da radim, kaj da radim?… Ma, niš’, idem se malo provozat’ na bajku dok se oni kamiondžije saftaju na Bajakovu.

17:00

Mediji svečano priopćavaju kako je blokada opozvana i proglašavaju Milanovića pobjednikom.

Da bi dojam pobjede bio potpun, pobrinuo se Ranko Ostojić izjavivši kako Srbija sad šalje migrante i prema Mađarskoj čime je cilj blokade postignut, a što su mediji jedva dočekali objaviti, ne osjetivši ni najmanju potrebu provjeriti na licu mjesta istinitost Ostojićeve tvrdnje. Dotle, Mađari i Srbi umiru od smijeha. A Srbima se nipošto ne može spočitnuti kako nemaju dara i volje narugati se luzerima i budalama općenito. Vučić je, naime, već koji dan ranije na Milanovićevu molbu “šaraj malo, brate” doista počeo usmjeravati migrante na još jedan prijelaz, ali i taj prema Hrvatskoj, uz Tovarnik, i na Strošince. Znakovito, na Milanovićevu degutantnu i za Hrvate krajnje ponižavajuću aluziju na rasistički vic na temu “šaranja”, pri čemu su u njegovoj inačici na balkonu Srbi, u parteru Hrvati, dok je ulogu mokraće dodijelio rijekama migranata, nitko od dežurnih nevladinih čistunaca nije reagirao, pa ni sveprisutna pučka pravobraniteljica. To bi zlobnike moglo nagnati na pomisao kako gospođa jednostavno voli da ju se povremeno prošara, ali i na nagađanje kako je upravo zbog izostanka istog zadnjih godina tako nervozna. Mi nismo takvi pa na to ni ne pomišljamo.

Lišeni i zadnje primisli na možebitne Lorine vodoskoke, mirno zaključujemo kako je Hrvatska u ovom slučaju izgubila u svakom pogledu – Europska Unija je po prvi put u nekom sporu otvoreno stala na stranu nečlanice protiv svoje članice, proklamirani cilj “šaranja” nije postignut, Hrvati su poniženi. Ali nitko im to nije rekao! Rečeno im je da su pobijedili i da je njihov premijer heroj i neviđeni suverenist. Sve kako bi se prikrila bit. Da Milanović (i u Hrvatskoj prevladavajući mediji) mogu izaći kao pobjednici – samo ako Hrvatska izgubi! Dvije su to strane iste medalje, kako onda, tako i danas.

Ne-Mata i 3 Mate

Milanovićev “trijumf” su s posebnim oduševljenjem dočekali oni kojima je važnije što se govori od onoga što se radi, oni koje i inače krasi visoko srbizirano poimanje stvarnosti, istine i pobjede, dok na razumnu i učinkovitu misao vodilju “tiha voda brijege dere” gledaju krajnje posprdno. Stoga se ni sad ne pitaju je li baš slučajno što aktivni podupiratelj i apologet komunističko-fašističke agresije na Hrvatsku devedesetih, Aleksandar Vučić nije pozvan na obilježavanje 80. obljetnice početka Drugoga svjetskog rata začetog u režiji istih ideologija, održano u Poljskoj, s čijim predsjednikom Dudom predsjednica Grabar Kitarović gaji izvrsne političke odnose. Hladan je to tuš za Srbiju koja se voli predstavljati zemljom s čak dva antifašistička pokreta (partizanski i četnički). I posve dovoljan razlog da, uvidjevši kako poziv ne će doći, Vučić iz čistoga bijesa i nemoći priredi osvetu, pri čemu su se lokalni srpski kolaboracionisti u politici, medijima i pravosuđu nikad jasnije razotkrili. Iako neugodno, to je u usporedbi sa šamarčinom koju je Srbija fasovala tek bura u čaši vode u kojoj se već iz navike utapaju samo totalni tutleki nesposobni zbrojiti dva i dva. Takvi, uostalom, na svaki hrvatski vanjskopolitički uspjeh odmahuju rukom, jer kaj oni imaju od toga. Iskreno, pa ni ne trebaju niš’ imati. Premda posredno ipak imaju, iako to ničim ne zaslužuju. Ali zato nešto od toga imaju oni koji hoće raditi. Ako ništa, zahvaljujući sredstvima iz europskih fondova kad već kronično manjka investicija kao posljedice Milanovićevog “suverenističkog” ludovanja.

Za razliku od posade Milanović-Stanković, koja je start silom prilika morala odgoditi, susjedna, ništa manje “suverenistička” posada započela je predsjedničku regatu u najavljeno vrijeme. Voditelj čamca Velimir Bujanec ekskluzivno je, obilježavajući drugu petoljetku svoje emisije, predstavio suveslača. Kojeg? Pa onog koji, kad je došla devedeseta, na pitanje “SAD IL’ NIKADA?” nije odgovorio isto što i naslovni lik legendarne pjesme koju je spjevao i u mnoštvo navrata pjevao. Ali je zato, pošto se dim razišao, razvukao firange pa, vidjevši da je došlo vrijeme kirvaja, na širok šor iznio tezgu i ponudio rabljenu, bofl robu vičući kao oparen – SAD! SAD! SAD! SAD! SAD!

Valjda kako bi se prikrilo što devedesete na “SAD IL’ NIKADA?” nije odgovorio kao Mata u istoimenoj pjesmi – štoviše, utekao je već ’89, i to brže nego neki ’95 (jer avion je ipak brži od traktora) – oko njega sad kruže čak 3 Mate… Iako on s njima nema ništa, kao ni s Bujancom, samo, evo, slučajno se tu vrte kao sateliti. Ha, 3 Mate iza leđa, 3 put se vjenčao s istom ženom, a nije li ga i punac za života 3 put ljubio?… Što drugo zaključiti nego da je čovjeku 3 jednostavno sretan broj. Kao i mnogim građanima Hrvatske. Pa što? Ne ćemo se sad valjda prebrojavati po tome koji je broj komu sretan?

Kako god bilo, Miroslav Škoro je u Bujančevu studiju dočekan s ovacijama kakve se ne pamte još od gostovanja gospođe Kristine Ikić Baniček, evo, sad već sedmu godinu gradonačelnice grada Siska, u istoimenom šou uoči lokalnih izbora 2013. godine. Riječ je, da ne bude zabune, o dami koja plijeni pozornost izrazito borbenim i žustrim antifašističkim govorima u Jasenovcu i šumi Brezovica. Primijetimo i kako je svesrdnom potporom dotičnoj gospođi Bujanec popločao put biskupu Košiću da i po drugi put, nakon što je to već iskusio kao župnik u ratu, postane mučenik. A s obzirom na euforično ozračje koje trese Bujicu, u slučaju pobjede Škori zacijelo ne gine doček kakvog je Bujanec priredio Željku Sabi nakon veličanstvene pobjede u Vukovaru nad Penavom te iste 2013. godine. Tko se sjeća, sjeća se… Tko se ne sjeća, ponavlja mu se…

Dvostruka zamjena posade?

No, regata je duga, i psihički, fizički i vremenski iznimno zahtjevna pa se od savezničkih posada očekuje da si daju ruku. Zato je tek pitanje vremena kad će i koliko puta Škoro nastupiti kod Ace (naravno, ako familija Špiljak Stankoviću ipak progleda kroz prste). Tamo ga zasigurno očekuje onaj dobri, pitomi Aco,… Aco koji ne grize,… koji ne će niš’,… miran,… miran Aco. Ma ni govora da bi potezao za jezik a kamoli za nogavicu. Štoviše, Škoro će sasvim izgledno naići na tretman kakvog je imao Božo Reforma kad je bio u fazi (i funkciji) u kojoj je on danas. Aco se topio od umiljatosti, kao da je uključio način rada – “Aca, mala maca” – dok gost raspreda što ga volja, on baš onako milo prede. Škoro, dakle, nema tamo baš nikakvog razloga strepiti od pitanja tipa “je l’ sreo negdje Matu ’91?” ili, recimo, od zahtjeva da otpjeva neku pjesmu kuma Thompsona.

Na jednu stvar će ipak morati pripaziti. Stanković, naime, nema običaj poput Bujanca postaviti pitanje pa na njega sâm odgovoriti, nakon čega gostu ne preostaje drugo nego reći – da, slažem se, i dodati nešto prikladno prema vlastitom nahođenju. Stoga će ovdje 3 marljiva stihoklepca u sjeni, trojica Mata, morati zapeti u 3 smjene kako bi iznjedrili stihove za gotovo čitav album pjesama. A Škori to nabiflati nije nikakav problem. Ta kako bi cijeli život pjevao da nije sposoban nučiti atekstove? Razlika je tek u tome što riječi ovih pjesama ne će biti njegove.

Znatno intrigantnije je pitanje hoće li i Zoran Milanović uskočiti iz Stankovićevog u čamac zvan “Bujica”. Do kraja prvog kruga skoro sigurno ne. Međutim, kako će, uza sav silan entuzijazam trojice Mata i Bujanca, Škoro po prilici biti matiran već u prvome krugu, zašto Milanović ne bi gostovao u Bujici između dva izborna kruga kad se utrka bude lomila? Uostalom, da mu nije mrsko koketirati s tim političkim polom, pokazao je još uoči posljednjih parlamentarnih izbora. Uz najednom otkriveno ustaško porijeklo, to mu je donijelo cijeli dodatni postotni bod, što se, doduše, u konačnici pokazalo nedostatnim budući je na drugoj strani još više birača ipak shvatilo što je to Most. No, iskustvo se ipak pokazalo korisnim, jer se vidjelo da mu je njegovo liberalno, socijaldemokratsko i staro-komunističko izborno tijelo spremno oprostiti baš sve. Za razliku od nekih, oni ipak znaju što znači raskol, a i ne drže toliko do riječi koliko do (ne)djela kojima se Milanović dokazao.

Grgur S./Kamenjar.com

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pitanje svih pitanja – s Europom ili protiv nje?

Objavljeno

na

Objavio

Kako se prvo, a možda i jedino, poluvrijeme borbe protiv pošasti COVID-19 diljem Europe uglavnom bliži kraju, sve jasnije se nazire tko su pobjednici, a tko poraženi. Najveći pobjednik je nesumnjivo središnja europska država, motor Europske unije, Njemačka, koja je gotovo u cijelosti povratila ugled poljuljan za vrijeme migrantske krize 2015. godine. Uspjela je u tome opredijelivši se za strategiju „distanca od neznanca“, temeljenu na oprezu i organiziranosti sustava, za razliku od država koje su odabrale njemačku strategiju iz 2015. – „zagrli neznanca!“- pa prolaze kao bose po trnju.

Njemačka kao pobjednik u ratu …

Nadasve je zanimljivo usporediti njemačke rezultate u suzbijanju zaraze – koji doduše, nisu ni blizu tako dobri kao hrvatski, ali ne ćemo sad o onima izvan konkurencije – s postignućima jogunastih država koje vole naglašavati vlastitu posebnost. Tako je, nedavno svojom voljom otpala od Europe, Velika Britanija, suočena s novim izazovom samo nastavila glavinjati poput Buridanova magarca. Italija, koja je godinu dana ranije otvorila vrata kineskom prodoru u Europu, pristavši biti zadnjom postajom kineskog strateškog projekta kolokvijalno zvanog „Put svile“, sada se pokazala i vratima dobrodošlice korona virusu u Europu sumanutom akcijom „zagrli Kineza“ održanom početkom veljače.

Naposljetku, tu je i poslovično svojeglava Švedska, koja punim plućima grli svakog neznanca kojem se nađe na putu, pa se ni nepoznati virus u tome nije našao iznimkom. Dva temeljna mjerila uspjeha – brzina obuzdavanja širenja zaraze i smrtnost – prikazana su na grafovima niže, kroz trend kretanja broja novozaraženih i umrlih po tjednima na milijun stanovnika u razdoblju od 1. ožujka do 30. svibnja, pri čemu se datumi prikazani na grafovima odnose na završetke tjedana.

Spustivši broj novozaraženih na ispod 100 tjedno na milijun stanovnika, Njemačka je primirila zarazu puna dva tjedna prije Italije, iako se njome bolest proširila tjedan dana kasnije. Primjetno je i kako se zelena njemačka crta nalazi sve vrijeme ispod talijanske plave, a od sredine travnja i debelo ispod britanske crvene i švedske žute. I dok Britanija poglavito zadnjih tjedana pokazuje trend jenjavanja zaraze, za Švedsku se to nipošto ne može reći.

Tamo, naime, broj zaraženih stagnira još od sredine travnja. Možda se upravo zato tri njezine skandinavske susjede (Norveška, Danska i Finska), koje su najkasnije početkom svibnja uspjele staviti epidemiju pod kakav-takav nadzor, sad oglušuju na moljakanje Švedske da u ime europskih vrijednosti otvore granice za njezine državljane. Pritom treba reći kako je broj novozaraženih u Švedskoj vjerojatno i podosta veći, budući se tamo provodi osjetno manje testiranja na broj stanovnika u odnosu na ostale zemlje obuhvaćene analizom.

Graf niže pokazuje drugo mjerilo uspješnosti u borbi protiv bolesti COVID-19 – tjedno kretanje broja umrlih na milijun stanovnika.

Ovdje njemački uspjeh još više dolazi do izražaja, budući se zelena crta, kao primjer gotovo savršeno spljoštene krivulje, sve vrijeme nalazi ispod drugih. Slijedno tome, Njemačka i kumulativno ima 4 do 6 puta manje umrlih u odnosu na broj stanovnika od ostalih zemalja obuhvaćenih analizom. Uz to, uočljivo je kako graf države poduljeg službenog imena, koju običavamo zvati Velikom Britanijom, a žitelje joj Britancima, gotovo navlas slijedi talijanski s odmakom od dva tjedna, dosegavši pritom čak i nešto viši vrhunac. To i ne čudi budući su obje zemlje kasnile s primjenom mjera zaštite, Italija, kao rodonačelnik korone u Europi, jer je ostala zatečena, Britanija je, pak, isto to učinila svjesno, prekasno promijenivši strategiju „zagrli neznanca“ u „distanca od neznanca“. Razvidno je i kako u Švedskoj, koja je također mijenjala strategije, čak i u isto vrijeme pokušavala provoditi dvije proturječne, broj novih umrlih najsporije pada. Zapanjujuća je spoznaja o ukupnom broju umrlih u Švedskoj usporedi li se s maločas spomenutim susjednim joj zemljama koje su dosljedno provodile strategiju „distanca od neznanca“, a s kojima ju zbog zemljopisne blizine, ali i svojstvenog im ponešto introvertiranog mentaliteta koji ne pogoduje širenju zaraze, ima više smisla uspoređivati. Švedska, naime, bilježi već skoro četverostruko više registriranih umrlih od posljedica korona virusa od njih zajedno, premda ima za trećinu manje stanovnika.

… ali i u miru!

Osim u ovladavanju bolešću, Njemačka se pokazuje lokomotivom i u mjerama sanacije posljedica nezapamćenog gospodarskog zastoja, ne samo u Europi nego i diljem svijeta, koji je, suočen s nepoznatom zaraznom bolešću, posvuda primijenio stare prokušane metode njezina suzbijanja. Njemačko-francuski prijedlog pomoći s učinkom centralizacije dugova nagomilanih tijekom borbe protiv korone težak 750 milijardi eura – dvije trećine u vidu čistih davanja, i trećina u vidu povoljnih zajmova – iza kojeg je stala Europska komisija, eventualno će doživjeti određene preinake u omjerima, ali ne i konceptualno. Naime, zemlje koje bi trebale podnijeti najveći teret, one najbogatije, nemaju alternativu europskom zajedništvu. Ne samo zato što su one koje su solirale tako loše prošle u priči s korona virusom, nego i zato što je Europa na zajedništvo, s koronom ili bez nje, jednostavno primorana geopolitičkim zakonitostima. S obzirom na datost i realnost višepolarnog svijeta, svejedno bile gospodarske veze između pojedinih sila jake kao prije korone ili slabije kako se predmnijeva da će biti poslije, Europi nema druge nego okupiti se oko svog geografskog srca i gospodarskog motora – Njemačke. U protivnom, rascjepkane europske državice, spremne svaka sa svojom kratkovidnom „suverenističkom“ politikom sabotirati mogućnost da Europa u poslovima s Amerikom, Rusijom, Kinom,… progovara jednim glasom, posve predvidljivo postaju plijenom većih i jačih. Upravo onako kako su u 19. stoljeću, dok se još svijet vrtio oko Europe, nepregledna afrička prostranstva i tamošnja plemena postala kolonijalnim posjedom i podanicima europskih sila. Italija, kao nesumnjivo još uvijek moćna država, članica kluba sedam najbogatijih, je veliko upozorenje kamo vodi takvo bunilo – u prkosno pjevušenje „Bella, ciao“ i „Bandiera rossa“.

Posvemašnjom intelektualnom zapuštenošću raširenom aluzijom ujedinjene Europe na negdašnju Jugoslaviju, predvođenu u svakom pogledu primitivnom Srbijom, olako se zanemaruje kako nipošto ne može biti isto, ma ni slično, natjecati se za prvaka u trećerazrednoj jugo-ligi i boriti se, makar za opstanak, u elitnoj euro-ligi. Iako će zauzimanje za jasnu europsku orijentaciju bez fige u džepu gdjekoga podsjetiti na svojedobno namamljivanje u prvu Jugoslaviju, vrijedi primijetiti kako se Hrvatska sad vraća u matično kulturno-civilizacijsko jato kojem je čitavo tisućljeće pripadala, i u kojem je i prije, ekonomski i biološki devastirana graničnim položajem na razmeđu civilizacija, tavorila pri samome začelju, tako da današnje zakašnjelo hvatanje priključka za Europom ni po čemu nije povijesna iznimka. No, to ne znači kako rješenje treba tražiti odmicanjem od europskog stola, što bi prije bio djetinji kukavičluk doli suverenizam. Doimlje se zrelijim pokušati izboriti se za svoje mjesto pod suncem sjedeći za njim. Pritom, europeizaciju otežava činjenica da su mnogi Hrvati, neovisno o političkom polu kojem gravitiraju, u međuvremenu prihvatili ne-europske obrasce ponašanja i štošta drugo nedolično od naroda, dotle im sličnog tek po razumljivom im jeziku. Obukavši taj par opanaka, ti su sad najglasniji u protivljenju svemu što dolazi iz Europe. No, još su gori oni koji to čine potiho i podmuklo, makar prividno i odjenuli europsko novo ruho.

Tko se osjeća ugroženim jedinstvom Europe?

U Hrvatskoj, dakle, danas ne manjka onih kojima nepodnošljivo smeta europsko zajedništvo i solidarnost kao nužan preduvjet opstanka svake europske zvjezdice ponaosob. Neki u prirodnom okupljanju oko Njemačke vide veliku opasnost, poput, primjerice, onog malteškog sokola, predstavnika satelitske državice na britanskom povodcu – eto, baš one iz koje dolazi Hrvatima Herceg-Bosne dobro znani haški sudac Agius, izricatelj drakonske kazne šestorici njihovih vodećih ljudi – koji se nedavno osjetio pozvanim upozoriti kako je Angela Merkel na istome poslu kao svojedobno Hitler.

Slično, izvjesni, danas iznimno utjecajni krugovi u Hrvatskoj vide svaki njemački uspjeh kao svojevrsnu preinaku, pače reviziju rezultata Drugog< svjetskog rata, upravo onako kao što su u užem, hrvatskom smislu doživjeli 30. svibnja 1990. Kako i ne će kad sve što imaju i sve što jesu duguju pobjednicima u tom ratu. Narogušenost tih gremija na Njemačku samo je učvršćena epizodom oko izručenja dvojca „Perković-Mustač“, kad se njihov štićenik, Zoran Milanović, i pod cijenu odgode korištenja sredstava iz EU fondova, posljedično i produljenja recesije, poslužio neviđenim pravosudnim vratolomijama kako bi doskočio pravnoj stečevini Unije.

Ti se gremiji ni ovih dana nisu libili preko svog glasnogovornika na Pantovčaku, eto, opet Zorana Milanovića, nekako, čini se, sve više morenog prehladom tipa „sva četiri stađuna“, komunicirati koliko ih taj 30. svibnja žulja. Onako kao što iz hrvatske kolektivne memorije žele zatrti Bleiburg, kao simboličku ishodišnu točku, početnu domino pločicu velike hrvatske tragedije i nesreće u danima kad su njihovi mentalni, katkad i biološki predci slavili, isto su naumili, jednom već i uspjeli, učiniti i sa tridesetim svibnja kao prijelomnim začetkom sjajne niske hrvatskih uspjeha, sve redom značajnih povijesnih datuma, kojima se baš i nisu odveć radovali. A oni to – veseliti se kad Hrvati tuguju i rogoboriti kad se Hrvati raduju – mogu činiti i danas jer Hrvatsku drže za gušu još od 3. siječnja 2000., tog istinskog im dana državnosti.

Skretanje s tračnica uključivanja u Europu i europeizacije Hrvatske, na koje je hrvatski vlak postavio dr. Franjo Tuđman, ti krugovi ostvaruju suradnjom s vodećom protueuropskom centrifugalnom silom i nepokolebljivim razgrađivačem europskog zajedništva, a čiji korijeni sežu još u bleiburška vremena (stoga ima neke kozmičke pravde u tome što je Velika Britanija ispraćena iz Europe za hrvatskog predsjedanja). Potvrda i kontinuitet tog ortakluka ogledala se u snažnoj orijentaciji Račanove Vlade na London. A u službi Njezinog Veličanstva, ne doduše pod šifrom ‘007’, nego, izglednije, barem gleda li se po smislu i sadržaju, tek pod prve dvije Bondove znamenke, našao se i Zoran Milanović, posjetivši London neposredno uoči izbora 2015. godine. Tamo je neobično snažno podržao britanske napore da se smanje ovlasti EU. Kao da je bio u predizbornoj misiji obnove zavjeta poslušnosti.

Tko zapravo kontrolira medije i pravosuđe?

Stoga ni najnoviju aferu, slučajno aktiviranu slučajno otkrivenom bubom, slučajno eto baš uoči izbora, slučajno sa HDZ-ovcima i HDZ-ovkama u glavnoj ulozi, ne treba promatrati isključivo kao „čestitku“ gremija pred nemili im, obnovljeni Dan državnosti, nego i kako bi se zataškale sjajne vijesti iz Bruxellesa o izglednih 10 milijardi eura za Hrvatsku, gotovo tri četvrtine na ime bespovratnih sredstava, a ostalo u obliku povoljnih kredita. Kako nema baš nikakva rezona da bi ta afera HDZ-u pred izbore išla u korist, očito je tek da mu nanosi nezanemarivu reputacijsku štetu, jasno je kako se radi o još jednoj potvrdi u nizu da HDZ nema nadzor niti nad „neovisnim“ medijima, a bome niti nad „neovisnim“ pravosuđem, uključujući istražna tijela (pri čemu je primamljivi pridjev „neovisan“ ovdje samo krinka za posve netransparentnu ovisnost o rukama koje povlače konce iz sjene). No, to je ujedno i pokazatelj koliko je HDZ onima, pod čijim su mediji i pravosuđe doista nadzorom, trn u oku. Prepoznat je kao jedini pozornosti vrijedan suparnik, iz čega bi svak’ kome je doista stalo do Hrvatske izvukao određeni zaključak, i prema njemu se pri političkim prosudbama ravnao.

Jedinog, dostojnog im protivnika sustavno slabe već godinama ponavljajući isti, povodljivome uhu mili obrazac – HDZ optužuju za unutarnju izdaju, ali i izdajstvo prema van. Za potrebe prvoga serviraju afere HDZ-ovih uhljeba, dok se u svrhu drugoga podgrijava priča „INA-MOL“, gdje HDZ, neovisno o tomu vodio ga Sanader, Karamarko, pa evo sad i Plenković, uvijek preko istog tjednika, a kasnije svi to kao po komandi prenose, bude optužen za pogodovanje Mađarima nauštrb hrvatskih nacionalnih interesa. Koliko god te optužbe bile bizarne, jer nije li upravo SDP MOL-u prodao 25% udjela INE, k tome i dodatnu dionicu koja je kupcu preko prava veta na strateške operacije, pa čak i one manjeg značaja, ustvari davala 50% udjela u upravljanju? Pa tko bi razborit očekivao kako će preuzimanje dodatnih 22% vlasničkog udjela za gotovo trostruko iznos, biti zapravo humanitarna pomoć Hrvatima, i da se to ne će odraziti na poboljšanje upravljačke pozicije MOL-a u INI? Ukratko, INA gremijima zapravo služi kao zlatna koka, em kao sredstvo ucjene svake HDZ-ove garniture za izdajstvo, em kao sredstvo odvraćanja ulagača pravosudnim progonom najvećeg pojedinačnog investitora u Hrvatsku, koju, kako politički, tako i kapitalistički, doživljavaju kao vlastito leno.

Unatoč tome, smutljivci u misiji razdora na desnom političkom polu cinično optužuju HDZ da si je sam kriv što nema nadzor nad medijima i pravosuđem, olako zaboravljajući kako ga je jedan Viktor Orban uspostavio tek ostvarivši dvotrećinsku parlamentarnu većinu, dobrim dijelom zahvaljujući i izbornom zakonu, posve suprotnom ovdašnjim prijedlozima udruga GONG i U ime obitelji. Dotle HDZ, upravo uslijed programiranog rasapa glasova na desnici, jedva skuca kakvu-takvu natpolovičnu većinu sa s ko’ca i konopca prikupljenim osiguračima u službi vladara iz sjene, čineći koliko je u takvim okolnostima moguće. Je li onda razboritije raspršenjem glasova povećavati utjecaj tih osigurača ili ga okupljanjem oko najjačeg smanjiti na najmanju mjeru?

Milijarde, milijuni, tisuće,… je li baš svejedno?

I dok motiv izdaje, unutarnje i vanjske, gremijima služi kao sredstvo pritiska i mrvljenja domoljubnih glasova, na HDZ istinski podivljaju tek kad ostvari kakav bitan iskorak u europskim poslovima. To navodi na zaključak kako im je upravo to, udaljavanje Hrvatske od Europe i igranje uloge čimbenika nestabilnosti u njoj, strateški cilj u službi spomenutih širih protueuropskih interesa. Ne treba zaboraviti kako je Ivo Josipović putem ulice prizivao rušenje HDZ-ove Vlade 2011. godine neposredno uoči završetka pregovora s EU, da bi, nakon što u tom naumu nije uspio, zauzeo pozu „Srđa Zlopogleđa“ i konstatirao kako to nije nikakav uspjeh. Iz perspektive onih koji su ga instalirali to doista i nije bio. U znak osvete Bajićev parni valjak se neviđenom silinom obrušio na HDZ, nakon čega je na krilima medijskih talambasa stranka doživjela težak izborni poraz, a pobjednik Milanović pokušavao mijenjati čak i Ustav kako bi spriječio izručenje „bondovskog“ dvojca Njemačkoj.

Nije slučajno ni što je upravo u vrijeme kad je Andrej Plenković igrao partiju života u Bruxellesu, koja je urodila njemačkom demokršćankom na čelu Europske komisije umjesto već umalo ustoličenog nizozemskog socijalista, nastupila usklađena medijska haranga protiv šestoro njegovih ministara, optuženih mahom za sitne prekršaje pri popunjavanju imovinske kartice napuhanih do razmjera endemske korupcije, a što je, u konačnici, rezultiralo izbacivanjem četvrtine Vlade iz stroja. Da Plenković nije stajao iza tih napada, kako su mu dežurni mutikaše imputirali, potvrđuje to što je do zadnjega stajao iza najžešće napadanih. Ako ih se doista htio riješiti, čemu bi i sebe izložio tolikoj reputacijskoj šteti?

Pomalo u sjeni strke oko korona virusa, prošla je vijest kako je HNB još sredinom travnja sa Europskom središnjom bankom (ECB) ugovorio valutni swap, zamjenu kuna za dvije milijarde eura, kako bi se osnažila monetarna pozicija Hrvatske, suočene s manjkom deviznog priljeva uslijed očekivano znatno slabije turističke sezone. Time su neutralizirani pritisci na slabljenje kune, koji bi, skroz izgledno, rezultirali novim slučajem franak, ovaj puta za dužnike u eurima. Treba reći kako se ovdje zapravo radi o čistoj donaciji u vrlo teškim vremenima, jer Europi kune ne trebaju, dok Hrvatskoj euri itekako trebaju, a što su mogli ishoditi samo ljudi koje respektiraju utjecajni donositelji odluka. Drugim riječima, Andrej Plenković se i u ovom slučaju pokazao igračem koji čini razliku, i to u milijardama eura. Stoga se doimlju posve deplasiranima prijedlozi kako bi bilo najbolje degradirati ga na poziciju ministra vanjskih poslova. To bi bilo otprilike kao da se Luku Modrića sa središnje pozicije u momčadi prebaci na bočnu, pa neka čeka dok mu drugi ne dodaju loptu, umjesto da ju sam uzme i kreira hrvatske akcije.

Plenkovićevi najozbiljniji konkurenti za mjesto novog predsjednika Vlade ne ostavljaju dojam igrača ni približno takva kalibra, štoviše, kao da nisu ni iz iste lige, a upitno je čak i bave li se istim sportom. Najspominjaniji mu protukandidat, Davor Bernardić iz SDP-a, dosad se dokazao tek na predmetima reda veličine stotina tisuća kuna, kako to pokazuje notorni slučaj stipendije poslovne škole „Cotrugli“, na koju izgleda dolazi red za otplatu. Tu je i Mario Radić, najozbiljniji čovjek u Domovinskom pokretu Miroslava Škore, i zašto ne, prema istom receptu kako je Zoran Milanović nudio mjesto premijera Boži Petrovu, izgledan kandidat za najvišu izvršnu dužnost u slučaju koalicije SDP-DOMPOK. Tako, naime, Pokret naziva sâm Radić, što bi valjda trebalo asocirati na MASPOK, čije je vodeće protagoniste, suprotstavljene Tuđmanu na izborima 1990., potegnuvši iz daleke Amerike tada došao podržati današnji frontman Radićeva pokreta. Međutim, uza sve Radićevo poduzetničko iskustvo i dojmljivu karijeru, vidljivo je kako se uglavnom bavio pitanjima reda veličine milijuna, a prema onome što je kazivao u nedavnim intervjuima, ni širi mu strateški zor u znatno sveobuhvatnijim državnim pitanjima ne seže puno dalje.

Kao i obično, ostaje vidjeti hoće li Hrvati opet progutati vazda jednako obojano medijsko-pravosudno kukavičje jaje ponuđeno im od gremija iz sjene, koji ni ne pomišljaju na promjenu taktike. A zašto i bi kad se dosad uvijek pokazala dobitnom? U svakom slučaju, dostatnom da razmrvi Hrvate i spriječi okupljanje oko najjačeg, jedinog koga su doista za to mjerodavni prepoznali kao prijetnju.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka

Objavljeno

na

Objavio

Virus se potpuno izgubio iz medija, uvidjevši da nema šanse u borbi s vjetrenjačama. Ostao je tek gorak okus ljudske nezahvalnosti prema epidemiološkom stožeru koji je bio dobar u panici, a potom proglašen krticom desnoga centra i predizbornim maljem za vještice iz ljevice. Tako je uvijek u Hrvatskoj koja u doba smrtne opasnosti poput one u srpskoj agresiji, hvali i slavi branitelje i njihove zapovjednike, a onda pobjedničke generale izruči Haagu.

Sve se vratilo, ili gotovo sve, u staru normalu. Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka, ništa se u Hrvatskoj ne mijenja, usprkos Preradovićevoj tvrdnji da na ovom svijetu stalna samo mijena jest.

Mijenjaju se samo datumi iz novije hrvatske povijesti, odnosno nazivi značajnih datuma. Sada je 30. svibnja opet i službeno i državno Dan državnosti nakon što je dvadesetak godina bio narodno i neslužbeno živ u svijesti, trajno zapamćen usprkos malom datumskom zločestom zajedničkom pothvatu u režiji SDP-a i HSLS-a (Škrabalo) početkom stoljeća.

Opet se vijore zastave, na Trgu sv. Marka demonstrativno su stajali članovi Vlade sa zastavicama u rukama, nešto naroda zbijeno u prostor prema Kamenitim vratima. Vidjelo se i nekoliko pripadnika počasne bojne kojoj je Milanović oduzeo stilizirane povijesne kostime s obrazloženjem da njegovim dolaskom na Pantovčak prestaje feudalno razdoblje hrvatske povijesti i počinje građansko. Valjda buržujsko. Na glas o toj promjeni, poludio je feudokrat Stjepko Gregorijanec pa prošle subote usred svečanosti iz Medvedgrada opalio lumbardama po ionako krhkom Zagrebu, koji je uzvratio Gričkim topom.

Na brzinu improvizirana svečanost bila je dosadna Bogu i ljudima, samo je Kravat pukovnija unijela nešto živosti u odorama iz Tridesetgodišnjeg rata. Zapažena je odsutnost predsjednika države koji 30. svibnja ne priznaje Danom državnosti, i to samo zato što njegovi nisu pobijedili na prvim slobodnim izborima nego mrski mu pokret za samostalnost hrvatske države. Vrlo je zanimljivo da Zoki inzistira na 25. lipnju 1991. koji je bez ikakve sumnje jedini Dan nezavisnosti, budući da je tada donesena ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Zašto baš oksimoronski zanimljivo? Pa zato što njegovi pod vodstvom Račana nisu željeli 25. lipnja 1991. glasovati za tu odluku, a što su u stvari htjeli? Da se u jednoj, osobitoj alineji uz razdruživanje spomene u isti mah i moguće udruživanje. S kim? S Finskom, Latvijom? Nije precizirano. I sada bi Zoki da taj datum bude Dan državnosti, a ne onaj Dan nade da Hrvatska ne će šutkom pasti pred srpskim i srbijanskim pretenzijama, što je godinu dana poslije i ustavnom odlukom zapečaćeno na Dan nezavisnosti.

Elem, predsjednik države ruga se Danu državnosti kao smicalici jedne opcije, što je nepovijesno, neznanstveno i nedopustivo, to više što je u konstituiranju višestranačkog Hrvatskog sabora sudjelovala i na izborima poražena komunistička partija. Nije otišla u šumu. No, sada je u šumu (na Pantovčaku) otišao Milanović i prepoznatljivim stilom izaziva skandal za skandalom jer drukčije i ne može, očito. Kada je Tuđman govorio o političkim smušenjacima, onda još nije bilo Milanovića na javnoj sceni, tek se školovao kod Račana. Ustavotvorni Vladimir Šeks točno reče da Zokija treba legalnim načinom najuriti s Pantovčaka, članak Ustava postoji i po njemu treba žurno postupiti. Što kaže članak 104. Ili 105.? „Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti… O odgovornosti predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud RH dvotrećinskom većinom.“ Hoće li se dogoditi opičment? Ne će. Da bi se opičilo prezidenta, postupak treba pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom. Sabor je sada raspušten, a u Ustavni sud mora donijeti odluku o odgovornosti trideset dana nakon zaprimanja prijedloga. Čijeg? Pa Sabora, rekli smo. A kada novi sastav Sabora i nastupi, nema šanse da bi neka stranka ili koalicija sklona takvom prijedlogu mogla imati dvotrećinsku većinu. No, sva su čuda moguća. Veliki su izgledi da ćemo tragikomičnu političku pojavu trpjeti još godinama, a možda taj uđe i u drugi mandat, iskustva imamo. Hrvatska je to, ljudi moji. Narod se želi zabavljati.

Osim toga, postoji i drugi razlog zašto se Milanović pribojava Trga sv. Marka. Stojeći ondje, sigurno bi se prisjetio kako je u predvorje crkve poslao neodredljivu skupinu interventne policije da tuče hrvatske branitelje. Već tada je trebao biti najuren s mjesta premijera, ali ostao je i sada čak izabran za predsjednika države. I vrhovnog zapovjednika vojske, kojoj se na njezin dan obraća s nekoliko neartikuliranih uličnih riječi, što je perverzno podcjenjivanje hrvatskih Oružanih snaga.

Dobro, svečanosti su i bez njega – uz misu u sv. Blažu jer potresena Katedrala iznutra izgleda žalosno kao i izvana s dva križa privremeno nasađena – nastavljene podvečer pred zgradom HNK gdje je razmaknuta elita sjedila na udobnim stolcima, a publika stojećki pasla kulturu na livadi. Malo glazbe, pjevanja, malo baleta, dosta recitacija pjesama velikana u izvedbi glasovno i izražajno doista vrhunskih hrvatskih glumaca. Narod se u većem broju pojavio tek kasno navečer u Đurđevcu gdje je svojedobno iz topa ispaljen pijetao, ma sve je prštalo od rodoljubnih i domoljubnih hrvatskih pjesama što je vjerojatno zgrozilo antife koji su zaključili da se opet budi opasni hrvatski nacionalizam, čak se čula operna arija s riječima „Za dom, za dom“, što zaudara po fašizmu, čak se među čuvstvenim pjesmama iz svih krajeva Hrvatske pojavila i ona o Hercegovini, što vuče na teritorijalne pretenzije prema Izetbegovićevom vilajetu, na Banovinu Hrvatsku i slično, a pojava klerofašizma zapažena je u pjesmi „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Očekujem oštru reakciju habulinskih antifašista i Pupovačkih „Novosti“, te nova hapšenja što bi bilo staro normalno jer se čula i „Vila Velebita“. (Tamo negdje pedesetih pokupila me u velebitskoj raciji milicija, a kada su me utrpavali u maricu začuo sam glas „Njega pustite“. Glas mojega nastavnika u školi. U Kušlanovoj. Valjda je u fušu radio za „službu“. Kako bilo, sigurno mi je spasio dva ili tri rebra.Eto, to je bila škola za život.)

Lijepo su, vizualno, slavili i u Zadru, ali nisam vidio da se slavi u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture. Vječna komunistička vlast u Rijeci grozi se pojma „država“ (hrvatska) sadržanog u državnosti, pa ne će valjda pjevati. Ako je europska prijestolnica, nije hrvatska, reći će obersneli, a imaju i tako problema sa svojim „opernim“ otvorenjem (ujedno i zatvorenjem) za koji su posudili tehničke čarolije iz Srbije, navodno na sumnjiv način ugovorene, ali ljubav je ljubav i ne gleda joj se u zube. Je li barem na vrijeme isplaćen umetnik Nemanja za inštalaciju crvene zvezde, ne znam. Nadam se da nije ostao kratkih rukava. A jako bi me zanimalo, čak privatno, koliko je za vrlo kreativnu inštalaciju i umeteonstvo dobio. Zašto privatno? Eto, recimo, ovu rubriku, „Hrvatske kronike“, pišem već petnaest godina za nula kuna po minuti, prenose je drugi, listovi i portali, a za prijenos mi plaćaju nula kuna, pa je li Nemanja barem dobio toliko koliko bih ja u blago normalnoj zemlji bio honoriran za, recimo, pedeset kolumna. No, kvragu i Nemanja i imanja, glede Dana državnosti sjećam se ipak da je prošlih godina, na krivi datum doduše, u Rijeci ipak slavljen Dan državnosti u organizaciji Zdruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije, Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije i Kluba navijača Armade. Nitko nije uhićen, ali je zapisan u bijelu knjigu. Hrvatska Rijeka mogla bi se pridružiti američkom prosvjedu pod nazivom „Ne mogu disati“.

Županije pod opasdom

Svašta se obećava u predizbornim izjavama, većinom staro normalno (manji porezi, veći standard, protiv korupcije), dosadašnja oporba nije već godinama ništa priskrbila jer se korumpira ili pokušava korumpirati samo one na vlasti, pa grmi protiv korupcije u želji da dođe u situaciju da i ona bude korumpirana. Nevelika novost su obećani zahvati u teritorijalni ustroj RH, s udarima ne samo na općine nego i županije koje treba ukinuti – kaže tako, recimo, Ivan Kovačić iz Stranke s imenom i prezimenom. Polazi mladac od činjenice da će „ako pitate osobu s Korčule ili Murtera, svi reći da su iz Dalmacije.“ Vjerojatno hoće, ali to je njemu znak da Dalmacija treba postati jedna regija, bez županija. A kako je to bilo u povijesti? Porfirogenet nabraja ne četiri nego jedanaest županija u Hrvatskoj, u ranom srednjem vijeku smještenih pretežito na području Dalmacije. Znači, Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, plus „gorske županije“ Krbava, Lika i Gacka kojima upravlja ban. Kako bi se proveo knez ili kralj da je pokušao ukinuti županije? Nismo mi devedesetih izmislili županijski ustroj, tradicija je to hrvatska i u taj ustroj ne treba dirati. Oni koji pokušavaju, zagovaraju regionalizam u smislu koji je Hrvatskoj u povijesti, iz raznih razloga, donio mnogo zla.

Bez medijske pozornosti

Od 18. svibnja počela probna iskapanja na Maceljskoj gori, u organizaciji Ministarstva branitelja. Iskapanja žrtava komunističkih zločina 1945. Samo dan poslije, 19. svibnja, ekshumirani su ostatci 82 „žrtve poslijeratnog razdoblja“. A Maceljska je šuma velika i to je, znači, tek početak početaka. Nisam vidio da su „službena glasila“ o iskopima objavila i jednu riječ. A mogla su barem 82 riječi. Za sada.

Rotor

Zagreb je proslavio svoj dan i zaštitnicu, Majku Božju od Kamenitih vrata. Službeno je otvoren i rotor da bi ljudi mogli brže stići u Remetinec.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari