Pratite nas

BiH

Dva džoksa do Plitvica, a do Splita pet

Objavljeno

na

Jednoga se mirnoga zimskog dana Svebor po tko zna koji put uputi prema Tajanu. Bio je to dan između dvaju vjetrova, dan kad more neiskusne pomorce lako pretvori u svoj plijen. Sunce ih omami, a utiha im ulije odvažnost da se otisnu dalje e kako bi ih na koncu u svoje brazde namamili bozi morski. Svebor i Tajan postadoše nerazdvojni otkad Kosjenke više nema. Ljeti, kad na obale Crvenoga mora pristižu i ribari s drugih mora, Svebor se skrivao u pličinama Tihe luke. Volio je ljeto, no nije volio ljetni žamor. Podsjećalo ga je na to koliko je i u vlastitu okruženju ostao sam. Brzo bi mu dosadile ribarske svađe i ribarske priče kojima se nekoć opijao. Ispričao bi se da mora pregledati vrše i otisnuo daleko od svih, ne u neka dalja mora, nego u blize ali skrovite uvale jer je more uvijek gledao drugim očima, poznavao ga je bolje nego itko, uživao u lomovima svjetla i pregibima boja, znao je pod kojim će kutom Sunce obasjati čun i kad će se ukazati za oblačna dana. Volio je zboriti o tome, volio je to dijeliti, a slušala ga je i u svakome se prizoru nalazila samo Kosjenka. Otkad nje nema, svaki mu je novi razgovor postajao sve uzaludniji, a priče iz morskih dubina koje je nekoć dijelio s njom nisu doprle ni do jednoga drugog uha. Čak ga ni Kalojanis s Crnoga otoka nije slušao. On je prenosio priče svojih starih, ali ga njegove nisu zanimale. Ipak, i danas kad se vraćao s Tajana, dok mu je Sunce još grijalo leđa, osvrnuo se ne bi li negdje na pučini ugledao Perzefonu iz Grkove priče jer samo ga je ona mogla odvesti u duboke morske brazde gdje sad mora da je Kosjenka, jednako sama u mraku podzemlju kao što je on uz obale morske. Nije znao više ni treba li se moliti novomu Bogu, starim ili stranim bozima, znao je samo kako bi da se vrati. „Ej, jesi li vidio Platihljeba?“ prekinu mu misli Hlapac na povratku s obližnjega Pučenjaka. Svebor samo odmahnu kako nije (u dulji se razgovor nije dao uvući da ga Hlapac ponovno ne krene nagovarati da se oženi njegovom sestrom kojoj je more služilo samo za čišćenje ribe) i shvati kako zbog zadubljenosti nije pregledao vrše. Pomisli kako bi mu se na to samo Kosjenka osmjehnula. Kosjenka i nitko više.

I pred kraj uvodnoga dijela, točno kad se Svebor prenu, od morskih prostranstava razdvojiše mene sestra i jedna manje poznata književna kritičarka plaha izgleda i oštra jezika te me spustiše, svaka na svoj način, na zemlju, točnije u ovu državu u kojoj se ljudi predstavljaju kao bozi i sude poput njih, u kojoj u Boga malo tko vjeruje, čak i među onima koji ga najčešće spominju i u njega se zaklinju. Oni koji se pak zaklinju u regionsku suradnju, koji bi najradije da na Markovoj crkvi umjesto ustaške šahovnice sije petokraka, a umjesto Lijepe naše da svira oda bratstvu i jedinstvu, neočekivano su nakon rezultata referenduma zaplakali jer nas rezultati referenduma vraćaju na Balkan iz kojega smo nedavno pobjegli. Pa hajde budi pametan: jučer Srbija uzor koji treba što prije otpraviti u EU kako bi se i region uzdignuo, danas region neka vrsta ničije zemlje nastanjene zatucanim balkanskim plemenima. Lako Sveboru s Hlapcem i njegovom sestrom, ali teško nama s našim hlapićima kojima u čas ishlapi ono što su do jučer govorili. I dok se Josipa Šimunića i dalje napada, Matiju Babića, koji je umjesto šahovnice na hrvatski stijeg nalijepio svastiku, predsjednik HND-a Zdenko Duka može razumjeti. Neka je kuša staviti između zvjezdica na zastavi EU-a, pa će vidjeti kako pravna država ipak djeluje kad mora. Istodobno Ivica Đikić, glavni urednik Novosti, spominje mržnju kao politički program hrvatske države, a ja bih ga upitao u kojoj bi državi mogao neprestano prozivati većinski narod kao fašistički i još za to primati pristojan novac od države. No, novac je dobar i kad je fašistički. Sve je očitije da se u Hrvatskoj već dugo vodi verbalni građanski rat, da su u njemu sukobljeni ponajprije sami Hrvati te da je malo dobrih ljudi. Najugroženiji su oni koji se nađu izvan ladica, a kao što se fašističkim metodama služe samozvani antifašisti, tako se staljinističkim metodama služe navodni protukomunisti. Nevjerojatno mi je koliko je, namjerno ili nenamjerno, neobaviješten jedan od dežurnih pratitelja jezikoslovnih zbivanja na portalu HKV-a. Na uobičajene naljepnice poput „partijska jezična politika“ i „pokorna struka“ čovjek ga može tek zamoliti da baci pogled na institutske mrežne stranice (pa da ondje spozna da Institut jest reagirao na proglas HZZ-a), da se uputi u to da je dopis o promjenama naziva ministarstava sastavljen u doba dok je v. d. ravnatelja bila Nada Vajs Vinja (a ne Dunja Brozović Rončević koja se uistinu jest svim snagama borila za opstojnost hrvatskoga jezika), a da su članak u Jeziku na tu temu objavile dvije autorice pravopisa koje su nekoć bile pravovjerne Hrvatice, a sad su partijski slugani. Posebno golica autorova zamjerka da su pojedini recenzenti pravopisa poznatiji kao dijalektolozi, a to što su Milan Moguš i Božidar Finka, pravopisci, znanstvenu karijeru izgradili kao dijalektolozi, njemu je posve u redu. Na razinu lupetanja na Facebooku iz koje navodi samo dijelove koji njemu odgovaraju, ne da mi se spuštati. Samo se nadam da će autor ubuduće barem provjeriti navode do kojih može doći s dva klika mišem (ne s pomoću miša, dobrodušnoga stanovnika naših domova, to se ne smije, nego uređaja) te da će spoznati da pravo na ocjenjivanje i pisanje pravopisa nemaju samo dva-tri stručnjaka koje on navodi.

I na koncu ponovno objašnjenje naslova. U jeku se različitih rasprava o pogubnom utjecaju tekstova pojedinih glazbenika uvijek navode isti koji navodno truju našu mladež. Koliko je to besmisleno, zorno se vidi iz naslova koji je dijelom teksta jednoga od hitova koji nikad nije (niti je to potrebno) dospio pod lupu dežurnih cenzora. E, Jurice, Jurice, valjda tebi ne će zabraniti nastup u Areni!

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 13. prosinca 2013.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Dragan Čović: Da nije bilo Herceg Bosne Hrvati ne bi opstali u BiH

Objavljeno

na

Objavio

FENA

Predsjedavajući BiH Predsjedništva Dragan Čović, koji je i hrvatski član državnoga vrha, izjavio je u subotu u Mostaru da su utemeljenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne na današnji dan 1991. Hrvati osigurali opstanak u BiH te je poručio kako će se razočarati oni koji očekuju da će Haaški tribunal pravomoćnom presudom šestorici dužnosnika Herceg Bosne kriminalizirati sve Hrvate.

“Da nije bilo toga (Herceg Bosne) teško da bi bilo hrvatskog naroda. Hrvati sigurno ne bi bili politički narod niti bi mogli zagovarati jednakopravnost. S te strane, velika zahvala onima koji su imali snage i mudrosti da donesu ključne odluke kako bi se zaštitio hrvatski narod”, rekao je Čović u izjavi za medije.

On je sa čelnicima Hrvatskog narodnog sabora BiH koji okuplja najveće hrvatske stranke u BiH, te predstavnicima Hrvatske zajednice Herceg Bosne položio vijence i zapalio svijeće ispred središnjeg spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na Trgu hrvatskih velikana u Mostaru.

“Diljem BiH i Hrvatske danas se pale svijeće i prisjećamo se teških vremena, vremena za povijest. Hrvatska zajednica Herceg Bosne je vrijeme ponosa, ona ima prevelik značaj”, rekao je Čović.

Upitan što očekuje od drugostupanjske presude šestorici dužnosnika Herceg Bosne, Čović je kazao kako se radi o časnim ljudima koji osobno nisu počinili nijedan zločin ili udruženi zločinački pothvat.

Izrazio je očekivanje kako će u sudskom pravorijeku biti uklonjeni navodi o kolektivnoj krivnji bh. Hrvata. “Mnogi očekuju da se kriminalizira sve što ima veze sa hrvatskim narodom, no bit će razočarani”, istaknuo je hrvatski član Predsjedništva BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari