Pratite nas

Gost Kolumne

Dva Hrvata, tri stranke

Objavljeno

na

Jedan prut je slab i krhak. No, ako je vezan u snop s mnogim prutovima, taj snop, to pruće postaje snažno i neslomljivo.

Dati sve od sebe unutar nametnutih okvira, najviše je što čovjek može i treba napraviti: za sebe, za svoju obitelj ili čak za vlastiti narod. Da Hrvatima ovo nije strano, pokazuju i dokazuju hrvatski sportaši; toliko plemenitih metala na 8 milijuna Hrvata diljem svijeta, dika su malo kojeg naroda. Kad bi se hrvatski sportski duh mogao prenijeti na hrvatske političare, na upravljanje državom, ekonomijom, pravosuđem i zdravstvom – gdje bi nam bio kraj?

Ne želeći ulaziti u raščlambu suvremene povijesti rastakanja hrvatskog državnog suverenizma, ipak će se svatko složiti da je postupnom gasnuću hrvatskog vrhovništva kumovala ne samo peta kolona potpomognuta iz izvanjskih središta moći, nego i poslovična hrvatska razjedinjenost i zavada. Potonjoj smo, nažalost, mogli i nedavno posvjedočiti, u vidu dvaju referendumskih inicijativa, onoj za promjenu izbornog zakona te za otkaz Istanbulske konvencije.

Dvije su se pruti upustile u borbu s dubokom državom, same proti saveza domaćih nelustriranih kadrova i svjetskog establishmenta. I sukladno krhkosti jedne usamljene pruti – izgubile su, obje inicijative.

Na vrijeme smo upozoravali da se ne srlja u referendume, da se sastav referendumskih pitanja ne prepušta politolozima, nego pravnicima i da se ide korak po korak, zalogaj po zalogaj, planirano, oprezno i postupno. Tko ima uši neka čuje, novozavjetna je doskočica, no mnogi nisu imali ušiju, i zato je završilo kako je završilo. Možda je tako i bolje jer se na ovaj način izbjeglo da Ustavni sud mora proglasiti neustavnim referendumska pitanja o nacionalnim manjinama i otkazu IK – o ljudskim se pravima ne smije (i ne može) odlučivati na referendumu, mada mi znali da su „ljudska prava“ obična floskula, ali svejedno… Odlučili su ukrasti 40 000 potpisa, strahujući kakav bi bio ishod ustavnosudske ocjene, time se raskrinkavši do kraja.

Sad imamo to što imamo: razočaran, malodušan i apatičan puk, beznadne mlade i stare koji, kao da je opet zaživjela nesvrstana Juga, napuštaju domovinu u potrazi za boljim sutra, zemlju toliko opustošenu u miru, a završetku rata brojimo skoro dva desetljeća. Pravosuđe nikakvo, zdravstvo otužno, poduzetništvo osakaćeno. Hrvatska bilježi samo rast birokratskog aparata kojim si odnarođena politička elita omogućava ostanak na vlast. Državno ustrojstvo nam više nije republičko, parlamentarno, nego je postalo gotovo istovjetno birokratskoj despociji.

Međutim, bilo je i crnjih dana po Hrvatice, Hrvate i sve one koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom, u dugačkoj i tužnoj hrvatskoj povijesti. Pa čak se i onda nađoše neki koji napisahu stihove poput „Još Horvatska ni’ propala!“, „Zora puca, bit će dana!“ ili „Ne ćete u Čavoglave, niste ni prije!“. U svakom slučaju imamo mi pjesama, ma pjevali mi „Ustani bane“ ili „Rajska djevo“, važno je ne pokleknuti pred crnim sivilom naše (političke) zbilje, a za to je, osim optimizma, potrebno i zajedništvo.

Možda nije bilo bolje, čestitije i dobronamjernije osobe od generala Željka Sačića kad je 13. veljače, u političkoj emisiji „Bujica“, pozvao na zajedništvo i na ujedinjenje svega domoljubnoga, kao što je nakon svoga „uskrsnuća“ činio i nastojao HDZ od unutarstranačkih izbora u svibnju 2012. Doista, kao jedna politička platforma, Hrvatski suverenisti, se predstaviše ljudi okupljeni oko HKS-a, H-rasta i „Istine o Istanbulskoj“, koji su kao jednog od svojih pobuđujućih razloga naveli HDZ-ovo „oštro skretanje ulijevo.“

HDZ-ovoj svjetonazorskoj katastrofi ravna je jedino dubina ironije predizbornog slogana „Vjerodostojno“. I tu dolazimo do srži problema; kao što „antifašisti“ ne razumiju da postojanje „antifašizma“ nema smisla ukoliko nema fašizma, tako bi ove političke snage, simplificirajmo ih na „Istinu o Istanbulskoj“ i „Narod odlučuje“, trebale shvatiti da njihov smisao postojanja proizlazi iz HDZ-ove (ne)vjerodostojnosti, odnosno „oštrog skretanja ulijevo“. Priznajmo otvoreno, da se HDZ ponaša kao normalna stranka, dakle, kao stranka i starčevićanstva, i radićevštine, i tuđmanizma, ne bi bilo protuprirodnog bluda s HNS-om i Pupovcem, ne bi bilo Istanbulske, i ne bi bilo Marakeša, stoga ne bi bilo potrebe za „ustaškom“ i „klerofašističkom“ „ultradesnicom“, kako nam tepaju „mainstream“ mediji.

Nažalost, ta je, uistinu „reakcionarska“, desnica razjedinjena.

Zašto?

Zbog najgoreg smrtnog grijeha – oholosti iliti taštine. Koliko li je mesijanskih kompleksa, usijanih glava i narcisa među „katoličkim konzervativcima“? Kršćanstvo nas uči skromnosti, krotkosti i poniznosti, i jedino se na tim i takvim temeljima može (iz)graditi kuća zajedništva.

Koliki, na žalost, sebe vide kao nove „velike vođe“ ili „državnike“ koji će napaćeni narod povesti iz svjetonazorske kaljuže i ustajale političke bare, proći kroz pustinju, provesti lustraciju i dovesti svoj narod u obećanu zemlju meda i mlijeka?! Cezar je svoju autobiografiju pisao u trećem licu, te se čini da takvih patoloških slučajeva ima previše među ovom iskreno domoljubnom opcijom, što i priječi prijeko potrebnu nacionalnu homogenizaciju.

Što je bilo, bilo je. Ne valja plakati nad prolivenim mlijekom, nego postići maksimum s raspoloživim sredstvima. Zato se cijela domoljubna opcija mora sad ujediniti, pred ove euro-parlamentarne izbore. Svi smo svjesni činjenice da je zemlja u ovakvom stanju zbog ovog i ovakvog HDZ-a, zbog soroševsko-lončarove provenijencije čelnih ljudi vladajuće stranke, a napose smo svjesni činjenice da će nastati nepovratna šteta po hrvatsku državu i puk u cjelini, ukoliko se nekoć plavom „zmaju“ ne odsječe glava, a glava se siječe tako da HDZ doživi potop na euro-parlamentarnim izborima. Loš izborni rezultat je dovoljan, a ostatak posla će obaviti stranački glodavci.

Dakle, nitko ne predlaže stvaranje trajnog političkog saveza koji će trajati godinama, zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore, nego naprotiv – „ad hoc“ koaliciju ili zajedničku platformu svih skupina povrijeđenih HDZ-ovom veleizdajom za potrebe izbora predstavnika u europski parlament, zajedničku platformu svih povrijeđenih izdajom naslijeđa starčevićanstva, radićevštine i tuđmanizma. Jer ništa nije toliko neposredno opasno po državu i narod koliko ovaj i ovakav HDZ, predvođen lažnim demokratima, lažnim europejcima i lažnim kršćanima.

Vrijeme je da se sjedne za stol i razgovara, premosti trenutne nebitne animozitete, povrijeđene taštine, prevlada oholost i da se „ja, ja, ja“ preobrazi u „mi, mi, mi“, jer se samo zajedničkim i ujedinjenim snagama mogu spriječiti procesi rastakanja, države, vjere i puka hrvatskoga. Prispodoba o pruću aktualnija je no ikad, pa kad već nismo dovoljno pametni učiti iz tuđih pogrješaka, valjda ipak imamo toliko pameti da nešto naučimo iz vlastitih. Zna se komu pogoduje trenutni izborni sustav, zna se da institucije nisu neovisne i zna se da po potrebi čak 40 000 glasova može postati „nevažećima“, no i prijevara, laž te obmana imaju svoje granice. Tim više u ovom trenutku, slijedom svega navedenoga, ne smije biti podjela, nesuglasja i razmirica, nego samo zajedništva.

Briselsko-sorosevsku, anemičnu bojnu treba udariti gdje ih najviše boli. Ionako podršku imaju u anketama koje sami naručuju i plaćaju, njihovim medijima nitko ne vjeruje, a mogu računati samo na glasove činovnika i namještenika koje su uhljebili te eventualno na njihove obitelji. Može se prilikom prebrojavanja glasova malo „oduzeti“ ili „dodati“, ali ne više od toga, zato Hrvatska spas može pronaći samo u brojnosti, u velikoj izlaznosti, a ona može biti postignuta samo ujedinjenjem, slogom i zajedništvom svih zdravih, demokršćanskih, suverenističkih i državotvornih opcija.

Sad je prilika, dame i gospodo, za objelodanjivanje i pokazivanje tog svekolikog domoljublja, za suradnju sviju: obaju referendumskih inicijativa, raznih stranaka, pravaša, pa čak i dijelova MOST-a te onog preostalog neokaljanog dijela Tuđmanovog HDZ-a.

Nemamo medije, ali nam ne trebaju. Imamo portale i društvene mreže. Nemamo televiziju, ali nam ni ona ne treba, jer imamo youtube kanale i nekoliko relevantnih emisija. Nemamo ankete, ali prava se anketa provede tek na izborima. Donald Trump nije imao ničiju naklonost, a izbore je dobio, ako ćemo iskreno, putem Twittera, jer je iza sebe imao naklonost puka. Treba privući skupinu koju je najviše oštetilo stanje u državi i društvu, a to su mladi. Nikomu ne trebaju stari, umirovljeni i potrošeni samoupravljači; oni znaju komu će dati glas i njihovo se mišljenje ne može poljuljati predizbornim spinovima ili agitpropom.

Prilika je tu, ovdje i sad, dame i gospodo, za pokušaj postizanja istinskih promjena. U našem slučaju, (nekoć plava) aždaja smrdi od glave i tu glavu treba odsjeći, metaforički rečeno. Ovom prilikom pozivamo sve kolumniste, komentatore, pisce i ine dionike medijske scene da podupru nastanak ujedinjene domoljubne opcije za potrebe euro-izbora. Nadalje, vrijeme je da sve grupacije izaberu svoje predstavnike, pa bili to Esih, Markić, Ilčić, Starčević, Tomašić, Stier, Petrov ili tko već, neka dobro promisle i neka barem sjednu za stol i pokušaju dogovoriti koaliciju za spas Hrvatske. Bilo bi porazno da se netom spomenuti ne mogu dogovoriti oko boljitka, interesa i budućnosti Hrvatske, a Plenky, Pupovac i Vrdoljak mogu oko nastavka rastakanja iste.

Nastavi li se s podjelama, ustraje li se na vlastitu egu i taštini, ne dođe li do kompromisa, ostat će samo gorčina, jal, plač i škrgut zubi, jer će se glasovi raspršiti u korist odnarođene vlasti i Hrvatska će nastaviti put svoje propasti. I onda će nam, kao pravim pripadnicima slavenske rase svi ostali biti krivi, od UDB-e, preko „establishmenta“ do globalista, masona ili koga sve već ne. Dva Hrvata, tri stranke, star je, ali nažalost točan opis hrvatske političke zbilje, pa neka ovaj put bude i pedeset stranaka, ali neka nastupaju zajednički. Ako mogu naši sportaši, možemo i mi. Tko sumnja, neka pokuša slomiti svežanj pruća.

Zato, dame i gospodo, pamet u glavu! Prilika je tu, tko zna kad će se opet pojaviti.

Uz Isusa Krista protiv udbo-globalista!

Za DOMovinu spremni!

Hvaljen Isus i Marija!

Bog i Hrvati!

Koji god od pozdrava da je, neka je od srca i neka nas zbliži, poveže i ujedini. Ne radi naših ambicija, karijera i materijalne koristi, nego radi naše Domovine, našeg naroda i našeg puka, radi naše budućnosti; radi naše – Lijepe Naše!

Mila Marušić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

BiH

Kako bošnjačka politika lažima dehumanizira Hrvate i ohrabruje zločince

Objavljeno

na

Objavio

Lažima se ne može graditi ništa. No, sasvim je jasno da bošnjačka politika niti ne želi funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu nego žele završiti ono što su u ratu započeli: očistiti svoj „životni prostor“ od drugog i drugačijeg. U prvom redu od Hrvata. Sa Srbima su već razgraničeni.

Stranci demokratske akcije nikako ne odgovara izlazak iz mučne prošlosti. Pošto svojim biračima imaju malo toga za ponuditi (u čemu uopće nisu izuzetak na političkoj sceni u BiH), SDA redovito pribjegava ratnim temama kako bi nekako zadržala bošnjačko biračko tijelo uz svoje skute. Pri tom se služe mitomanijom kakvu smo vidjeli još samo kod Srba krajem 20. stoljeća.

Za izgradnju svojim mitova ne biraju sredstva. To smo zorno mogli vidjeti prije nekoliko dana kada je prvi bošnjački član Predsjedništva BiH u Bugojnu iznio hrpu gluposti ali i običnih laži na štetu bugojanskih Hrvata, koje je po kratkom postupku dehumanizirao i pripremio ih za neki budući odstrel.

„Ne postoji ništa jače od armije časnih ljudi, koji se bore za ispravan cilj, pokazala je i druga velika pobjeda Armije BiH u Bugojno. To je pobjeda nad vojnim snagama HVO-a, koje su bile u službi udruženog zločinačkog pothvata. O prirodi tog agresorskog pothvata, najbolje govori činjenica da je isti taj HVO, koji nigdje na teritoriju Bugojna nije mogao vojno da nadvlada Armiju RBiH, počinio masakr nad 45 nedužnih civila u Vrbanji. Nesposobnošću na bojnom bolju i nemilosrdnošću prema civilima, zločinačke formacije su pokazale svoje pravo lice koje je kasnije sveobuhvatno opisao i haaški sud u svojim presudama“, kazao je Džaferović.

Prethodno je govorio o tomu kako je bošnjačka Armija BiH tobože obranila Bugojno od srpske agresije na početku rata, dok to još „nije bio njihov rat“, a potom je navaljao i laži o tomu kako je bošnjačka Armija BiH, eto, oslobodila Kupres.

Više laži i gluposti u manje riječi sposoban je izraziti valjda još samo drugi bošnjački član Predsjedništva BiH Željko Komšić.

No, krenimo redom. Bugojno nije obranila bošnjačka Armija BiH od Srba iz prostog razlog jer tad nije ni postojala. Postojao je samo HVO koji je branio Bugojnu i u sastavu HVO-a bili su i tadašnji Muslimani. Armija je branila Bugojno od Srba taman koliko i Mostar. Danas se istim perjem kite i za Mostar i za Bugojno i za cijelu BiH. Uskoro ćemo početi slušati kako je bošnjačka Armija BiH oslobađala i samu Hrvatsku.

Što se „agresorskog pothvata“ tiče, on se u Bugojnu može pripisivati isključivo bošnjačkoj Armiji BiH koja nije ostavila hrvatski kamen na kamenu nakon pada Bugojna i koja je zločinom kao metodom ratovanja protjerala 15.000 bugojanskih Hrvata.

Na tisuće kuća i gospodarskih objekata je uništeno, gotovo sve katoličke bogomolje su uništene i oskvrnavljene, katolička groblja prekopana, a civili – žene, djeca i starci – gospodine članu Predsjedništva BiH, pješice su morala bježati pred „časnom“ bošnjačkom Armijom i predati se Srbima na Kupres.

Civili su bježali jer su znali kako prolaze oni koji padaju u ruke vojsci koja je na „Allahovu putu“. Za nevjernike milosti nije bilo. Ni za djecu ni za žene ni za starce. To najbolje znaju oni koji se u ljeto 1993. godine nisu uspjeli izvući iz Bugojna.

HVO jeste napravio zločin u selu Vrbanja. I tu nema nikakvoga spora. Hrvati to ne negiraju, a počinitelji su procesuirani. Međutim, dok su vojnici HVO-a odgovorni za zločin u jednom selu, bošnjačka Armija BiH je odgovorna za zločine u svim selima cijeloga grada Bugojna i nad sve i jednim protjeranim Hrvatom. Njih 15.000 je brutalno protjerano i većina se nikad nije ni vratila. Preko deset hrvatskih sela je u potpunosti ugašeno i u njima danas ne živi doslovno nitko. Nije da se ljudi nisu htjeli vraćati, nego nisu mogli. Povratak je opstruiran na sve moguće načine a opstruira se i danas.

K tomu, kroz bugojanske logore smrti su prošle na stotine vojnika HVO-a i hrvatskih civila. U logorima su mučeni, batinani do smrti, nasilno im je vađena krv, vođeni su na prisilan rad a koristili su ih i kao živi štit. Razmjeri psihološkog zlostavljanja koje su Hrvati doživjeli u bošnjačkim mučilištima po Bugojnu tek se trebaju utvrditi.

No to Džaferović nikad neće priznati. Kao što neće priznati ni rušenje crkava i prekopavanje grobalja. Neće priznati ni masovnu paljevinu hrvatskih imanja a o pljački da i ne govorimo. Hrvatska imovina je smatrana legitimnim ratnim plijenom. Ono što su Hrvati gradili generacijama bošnjačka Armija BiH je uništila, opljačkala i zapalila tijekom samo jednog ljeta.

I umjesto da zatvori usta, ušuti i oda počast svim nevino palim žrtvama, bez obzira na naciju i vjeru, Džaferović puše u ratne trube i ponovno vraća stanovnike Bugojna u nemile godine koje svatko normalan želi zaboraviti i nastaviti sa svojim životom.

Umjesto da šalje poruke pomirenja, da pokaže širinu, ono odobrava počinjeno zlo i čak njihove počinitelje naziva moralno superiornim u odnosu na žrtve. Tako je za Džaferovića jedan Dževad Mlaćo, gospodar života i smrti u ratnom Bugojnu, moralno ispravniji od desetogodišnjeg djeteta koje je ni krivo ni dužno, bježeći od Mlaćinih hordi, moralo napustiti svoj dom i pješice izaći na Kupres i predati se Srbima. U suprotnom to desetogodišnje dijete bi vjerojatno bilo ubijeno od vojnika „časne“ bošnjačke Armije BiH.

U cijeloj priči je porazno da u bošnjačkoj javnosti nije bili niti jedne jedine osude Džaferovićevih laži i prikrivenog govora mržnje.

I onda se netko pita zašto nitko Bošnjacima ne vjeruje da žele državu u kojoj će biti mjesta za svakog, bez obzira na vjeru ili naciju. Bošnjački politički dužnosnici nam svakim danom pokazuju kakva bi bila ta tzv. „građanska“ država za koju se tobože zalažu.

Lažima se ne može graditi ništa. No, sasvim je jasno da bošnjačka politika niti ne želi funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu nego žele završiti ono što su u ratu započeli: očistiti svoj „životni prostor“ od drugog i drugačijeg. U prvom redu od Hrvata. Sa Srbima su već razgraničeni.

U izgradnju suživota u Bosni i Hercegovini vjeruju još samo Hrvati, zbog toga su danas na rubu opstanka kao politički narod u BiH.

Piše: Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Oba kandidata ‘desnice’ trebaju izbjegavati međusobne napade – barem do drugog kruga

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Miroslav Škoro najavio kandidaturu za Predsjednika Republike Hrvatske, (većinski) se desno biračko tijelo podijelilo, što se na odgovarajući način odrazilo i na medijsku scenu, naravno, ne ovu “mainstream”.

Desnica ima dva snažna kandidata te nije isključeno da bi obojica mogla završiti u drugom krugu, što je prijašnjih godina bilo nezamislivo, dok jugoljevica i pobunjeni Srbi imaju Zorana Milanovića, osim ako se ne kandidira Dejan Jović, jer pobunjeni Srbi na čelu s Pupovcem ne će tako lako zaboraviti da im je Zoka sunarodnjake u “otadžbini” nazvao “šakom jada”, niti pak da se hvalio ustaškim precima.

I zapravo je nevjerojatno tko bi osim istinskih preziratelja naše mlade države mogao dati glas Milanoviću, čelniku najnesposobnije vlade u hrvatskoj demokratskoj povijesti, kavandžiji i kavgadžiji koji se krasi lažnim liberalno-progresivnim perjem, pa se stoga, ako ćemo biti objektivni, nitko njime previše ni ne zamara. Istinabog, ima još onih koji će napadati Miroslava Škoru i braniti trenutnu predsjednicu te plašiti puk “jugokomunistma” tj. Milanovićem, no to je potrošena taktika koja je, kad je posljednji put rabljena, rezultirala Sanaderovim dolaskom na vlast. Realnih izgleda za Milanovićev dolazak na vlast nema, jer se scenarij da u drugom krugu budu Bandić i Josipović, dakle dva kandidata (jugo)ljevice ne može ponoviti.

Međutim, iako je trenutna predsjednica u dobroj mjeri izgubila simpatije i potporu potpisnika ovih redaka, prvenstveno zbog priklanjanja odnarođenom Plenkoviću i njegovoj briselskoj bulumenti koji nam ukradoše stranku, valja ipak ispraviti neke navode, plasirane putem određenih medija od strane osvetoljubivih bivših predsjedničinih savjetnika, pokojeg admirala i nekih koji bi na Pantovčaku rado vidjeli svoju “snajku”.

Prije svega, Kolinda Grabar-Kitarović nije kandidatkinja “Plenkovićevog HDZ-a” nego HDZ-a kojemu je trenutno na čelu Andrej Plenković. Ako ćemo baš istini za volju, aktualna je predsjednica pobjednički kandidat “Karamarkovog HDZ-a”. Drugo, u zabludi su oni koji misle da napadanjem predsjednice, napadaju i slabe Plenkovića. Plenkovićev kandidat je Zoran Milanović, jer duboka država, čiji je Plenky najistaknutija figura, priprema teren za veliku koaliciju nakon sljedećih parlamentarnih izbora, pod pretpostavkom da se u vodstvu HDZ-a ništa ne promijeni. Izmišljotina je “mainstream” medija da će Plenković osnažiti svoj položaj na čelu stranke dobije li Kolinda Grabar Kitarović drugi mandat. Da je tomu tako, pokazuje izbor onih koji vode predsjedničin izborni stožer: Ivan Anušić, Ivan Penava, Damir Jelić, Davor Ivo Stier, a ako ga uspije nagovoriti, možda i Milijan Brkić. Dakle, eventualna pobjeda Kolinde Grabar Kitarović će pripadati njima, njihovim ljudima i stranačkih organizacijama, i ne će poduprijeti “anemičnog” na predstojećim unutarstranačkim izborima. Plenković gubi unutarstranačke izbore, neovisno o tomu tko dođe na Pantovčak ili na njemu ostane.

U svakom slučaju, poistovjećivati predsjednicu s Plenkovićem i njegovim ljevičarenjem je neozbiljno, a u krajnju ruku i podmuklo. Istina, ona je krivo procijenila kad mu se priklonila, ali treba kazati da se u tom trenutku činila kao pragmatična odluka. Malo tko ima prethodnu, ali svatko ima naknadnu pamet.

Naposljetku, mora se naglasiti da za političkim angažmanom Miroslava Škore ne bi bilo potrebe da trenutna HDZ-ova vrhuška nije pogazila apsolutno sve vrijednosti na kojima je i putem kojih je 90-ih godina stvarala i branila državu. Škorina pojava je rezultat upravo radikalnog skretanja ulijevo Andreja Plenkovića i njegovih pulena te je trenutna predsjednica time već dosta poljuljana, za što si je, ponovimo, sama kriva. Želi li tko biti posvema objektivan, mora njezin mandat usporediti s mandatima njezinih predšasnika; predsjednici možemo najviše zamjeriti nečinjenje i nedjelovanje, a njezin politički bijeg pod Plenkovićev kišobran je u usporedbi s Mesićevim i Josipovićevim veleizdajama, svatko će se složiti, neznatna stvar.

Kako bilo da bilo, svatko se mora zapitati koga i zašto želi vidjeti na Pantovčaku idućih pet godina, razmisliti te na kraju na biračkom mjestu, na glasačkom listiću odgovoriti, uvijek vodivši računa o široj slici. Prema našem skromnom mišljenju, bit će dobro za Hrvatsku, ali i za HDZ, pobijedi li Kolinda Grabar Kitarović, odnosno Škoro. Hrvatska (demokratska zajednica) ovoga puta ima dva kandidata, od kojih jedan sigurno pobjeđuje. Trenutnu smo predsjednicu imali prilike vidjeti i čuti, pokazala je to što je pokazala, a Miroslav Škoro nudi nešto novo i nešto drukčije. Zaslužuje li priliku? Možda. O tomu zaslužuje li trenutna predsjednica drugu priliku, malo je složenije pitanje.

No, u svakom slučaju ne zaslužuje da se ide takvim blaćenjem i niskim udarcima na nju, pogotovo ne pored Zorana Milanovića, hodajuće katastrofe i putujućeg cirkusa koji je toliko zala nanio našoj državi, a sad bi joj opet htio biti na čelu.

U pravu je Davor Ivo Stier kad kaže da je trenutnoj predsjednici, ali i HDZ-u najveći protivnik Zoran Milanović, a ne Miroslav Škoro. Stoga bi u Škorinom stožeru također trebali shvatiti da od napadanja i blaćenja trenutne predsjednice najviše profitira Milanović, dakle po nužnosti gubi Republika Hrvatska i hrvatski narod. Bilo bi oportuno za oba kandidata desnice da “podignu ručnu” u međusobnim napadima, barem do drugog kruga, a onda više nije ni važno, jer Hrvatska dobiva, ma tko (p)ostao Predsjednik, piše Hrsvijet.net

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari