Pratite nas

Gost Kolumne

Dva Hrvata, tri stranke

Objavljeno

na

Jedan prut je slab i krhak. No, ako je vezan u snop s mnogim prutovima, taj snop, to pruće postaje snažno i neslomljivo.

Dati sve od sebe unutar nametnutih okvira, najviše je što čovjek može i treba napraviti: za sebe, za svoju obitelj ili čak za vlastiti narod. Da Hrvatima ovo nije strano, pokazuju i dokazuju hrvatski sportaši; toliko plemenitih metala na 8 milijuna Hrvata diljem svijeta, dika su malo kojeg naroda. Kad bi se hrvatski sportski duh mogao prenijeti na hrvatske političare, na upravljanje državom, ekonomijom, pravosuđem i zdravstvom – gdje bi nam bio kraj?

Ne želeći ulaziti u raščlambu suvremene povijesti rastakanja hrvatskog državnog suverenizma, ipak će se svatko složiti da je postupnom gasnuću hrvatskog vrhovništva kumovala ne samo peta kolona potpomognuta iz izvanjskih središta moći, nego i poslovična hrvatska razjedinjenost i zavada. Potonjoj smo, nažalost, mogli i nedavno posvjedočiti, u vidu dvaju referendumskih inicijativa, onoj za promjenu izbornog zakona te za otkaz Istanbulske konvencije.

Dvije su se pruti upustile u borbu s dubokom državom, same proti saveza domaćih nelustriranih kadrova i svjetskog establishmenta. I sukladno krhkosti jedne usamljene pruti – izgubile su, obje inicijative.

Na vrijeme smo upozoravali da se ne srlja u referendume, da se sastav referendumskih pitanja ne prepušta politolozima, nego pravnicima i da se ide korak po korak, zalogaj po zalogaj, planirano, oprezno i postupno. Tko ima uši neka čuje, novozavjetna je doskočica, no mnogi nisu imali ušiju, i zato je završilo kako je završilo. Možda je tako i bolje jer se na ovaj način izbjeglo da Ustavni sud mora proglasiti neustavnim referendumska pitanja o nacionalnim manjinama i otkazu IK – o ljudskim se pravima ne smije (i ne može) odlučivati na referendumu, mada mi znali da su „ljudska prava“ obična floskula, ali svejedno… Odlučili su ukrasti 40 000 potpisa, strahujući kakav bi bio ishod ustavnosudske ocjene, time se raskrinkavši do kraja.

Sad imamo to što imamo: razočaran, malodušan i apatičan puk, beznadne mlade i stare koji, kao da je opet zaživjela nesvrstana Juga, napuštaju domovinu u potrazi za boljim sutra, zemlju toliko opustošenu u miru, a završetku rata brojimo skoro dva desetljeća. Pravosuđe nikakvo, zdravstvo otužno, poduzetništvo osakaćeno. Hrvatska bilježi samo rast birokratskog aparata kojim si odnarođena politička elita omogućava ostanak na vlast. Državno ustrojstvo nam više nije republičko, parlamentarno, nego je postalo gotovo istovjetno birokratskoj despociji.

Međutim, bilo je i crnjih dana po Hrvatice, Hrvate i sve one koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom, u dugačkoj i tužnoj hrvatskoj povijesti. Pa čak se i onda nađoše neki koji napisahu stihove poput „Još Horvatska ni’ propala!“, „Zora puca, bit će dana!“ ili „Ne ćete u Čavoglave, niste ni prije!“. U svakom slučaju imamo mi pjesama, ma pjevali mi „Ustani bane“ ili „Rajska djevo“, važno je ne pokleknuti pred crnim sivilom naše (političke) zbilje, a za to je, osim optimizma, potrebno i zajedništvo.

Možda nije bilo bolje, čestitije i dobronamjernije osobe od generala Željka Sačića kad je 13. veljače, u političkoj emisiji „Bujica“, pozvao na zajedništvo i na ujedinjenje svega domoljubnoga, kao što je nakon svoga „uskrsnuća“ činio i nastojao HDZ od unutarstranačkih izbora u svibnju 2012. Doista, kao jedna politička platforma, Hrvatski suverenisti, se predstaviše ljudi okupljeni oko HKS-a, H-rasta i „Istine o Istanbulskoj“, koji su kao jednog od svojih pobuđujućih razloga naveli HDZ-ovo „oštro skretanje ulijevo.“

HDZ-ovoj svjetonazorskoj katastrofi ravna je jedino dubina ironije predizbornog slogana „Vjerodostojno“. I tu dolazimo do srži problema; kao što „antifašisti“ ne razumiju da postojanje „antifašizma“ nema smisla ukoliko nema fašizma, tako bi ove političke snage, simplificirajmo ih na „Istinu o Istanbulskoj“ i „Narod odlučuje“, trebale shvatiti da njihov smisao postojanja proizlazi iz HDZ-ove (ne)vjerodostojnosti, odnosno „oštrog skretanja ulijevo“. Priznajmo otvoreno, da se HDZ ponaša kao normalna stranka, dakle, kao stranka i starčevićanstva, i radićevštine, i tuđmanizma, ne bi bilo protuprirodnog bluda s HNS-om i Pupovcem, ne bi bilo Istanbulske, i ne bi bilo Marakeša, stoga ne bi bilo potrebe za „ustaškom“ i „klerofašističkom“ „ultradesnicom“, kako nam tepaju „mainstream“ mediji.

Nažalost, ta je, uistinu „reakcionarska“, desnica razjedinjena.

Zašto?

Zbog najgoreg smrtnog grijeha – oholosti iliti taštine. Koliko li je mesijanskih kompleksa, usijanih glava i narcisa među „katoličkim konzervativcima“? Kršćanstvo nas uči skromnosti, krotkosti i poniznosti, i jedino se na tim i takvim temeljima može (iz)graditi kuća zajedništva.

Koliki, na žalost, sebe vide kao nove „velike vođe“ ili „državnike“ koji će napaćeni narod povesti iz svjetonazorske kaljuže i ustajale političke bare, proći kroz pustinju, provesti lustraciju i dovesti svoj narod u obećanu zemlju meda i mlijeka?! Cezar je svoju autobiografiju pisao u trećem licu, te se čini da takvih patoloških slučajeva ima previše među ovom iskreno domoljubnom opcijom, što i priječi prijeko potrebnu nacionalnu homogenizaciju.

Što je bilo, bilo je. Ne valja plakati nad prolivenim mlijekom, nego postići maksimum s raspoloživim sredstvima. Zato se cijela domoljubna opcija mora sad ujediniti, pred ove euro-parlamentarne izbore. Svi smo svjesni činjenice da je zemlja u ovakvom stanju zbog ovog i ovakvog HDZ-a, zbog soroševsko-lončarove provenijencije čelnih ljudi vladajuće stranke, a napose smo svjesni činjenice da će nastati nepovratna šteta po hrvatsku državu i puk u cjelini, ukoliko se nekoć plavom „zmaju“ ne odsječe glava, a glava se siječe tako da HDZ doživi potop na euro-parlamentarnim izborima. Loš izborni rezultat je dovoljan, a ostatak posla će obaviti stranački glodavci.

Dakle, nitko ne predlaže stvaranje trajnog političkog saveza koji će trajati godinama, zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore, nego naprotiv – „ad hoc“ koaliciju ili zajedničku platformu svih skupina povrijeđenih HDZ-ovom veleizdajom za potrebe izbora predstavnika u europski parlament, zajedničku platformu svih povrijeđenih izdajom naslijeđa starčevićanstva, radićevštine i tuđmanizma. Jer ništa nije toliko neposredno opasno po državu i narod koliko ovaj i ovakav HDZ, predvođen lažnim demokratima, lažnim europejcima i lažnim kršćanima.

Vrijeme je da se sjedne za stol i razgovara, premosti trenutne nebitne animozitete, povrijeđene taštine, prevlada oholost i da se „ja, ja, ja“ preobrazi u „mi, mi, mi“, jer se samo zajedničkim i ujedinjenim snagama mogu spriječiti procesi rastakanja, države, vjere i puka hrvatskoga. Prispodoba o pruću aktualnija je no ikad, pa kad već nismo dovoljno pametni učiti iz tuđih pogrješaka, valjda ipak imamo toliko pameti da nešto naučimo iz vlastitih. Zna se komu pogoduje trenutni izborni sustav, zna se da institucije nisu neovisne i zna se da po potrebi čak 40 000 glasova može postati „nevažećima“, no i prijevara, laž te obmana imaju svoje granice. Tim više u ovom trenutku, slijedom svega navedenoga, ne smije biti podjela, nesuglasja i razmirica, nego samo zajedništva.

Briselsko-sorosevsku, anemičnu bojnu treba udariti gdje ih najviše boli. Ionako podršku imaju u anketama koje sami naručuju i plaćaju, njihovim medijima nitko ne vjeruje, a mogu računati samo na glasove činovnika i namještenika koje su uhljebili te eventualno na njihove obitelji. Može se prilikom prebrojavanja glasova malo „oduzeti“ ili „dodati“, ali ne više od toga, zato Hrvatska spas može pronaći samo u brojnosti, u velikoj izlaznosti, a ona može biti postignuta samo ujedinjenjem, slogom i zajedništvom svih zdravih, demokršćanskih, suverenističkih i državotvornih opcija.

Sad je prilika, dame i gospodo, za objelodanjivanje i pokazivanje tog svekolikog domoljublja, za suradnju sviju: obaju referendumskih inicijativa, raznih stranaka, pravaša, pa čak i dijelova MOST-a te onog preostalog neokaljanog dijela Tuđmanovog HDZ-a.

Nemamo medije, ali nam ne trebaju. Imamo portale i društvene mreže. Nemamo televiziju, ali nam ni ona ne treba, jer imamo youtube kanale i nekoliko relevantnih emisija. Nemamo ankete, ali prava se anketa provede tek na izborima. Donald Trump nije imao ničiju naklonost, a izbore je dobio, ako ćemo iskreno, putem Twittera, jer je iza sebe imao naklonost puka. Treba privući skupinu koju je najviše oštetilo stanje u državi i društvu, a to su mladi. Nikomu ne trebaju stari, umirovljeni i potrošeni samoupravljači; oni znaju komu će dati glas i njihovo se mišljenje ne može poljuljati predizbornim spinovima ili agitpropom.

Prilika je tu, ovdje i sad, dame i gospodo, za pokušaj postizanja istinskih promjena. U našem slučaju, (nekoć plava) aždaja smrdi od glave i tu glavu treba odsjeći, metaforički rečeno. Ovom prilikom pozivamo sve kolumniste, komentatore, pisce i ine dionike medijske scene da podupru nastanak ujedinjene domoljubne opcije za potrebe euro-izbora. Nadalje, vrijeme je da sve grupacije izaberu svoje predstavnike, pa bili to Esih, Markić, Ilčić, Starčević, Tomašić, Stier, Petrov ili tko već, neka dobro promisle i neka barem sjednu za stol i pokušaju dogovoriti koaliciju za spas Hrvatske. Bilo bi porazno da se netom spomenuti ne mogu dogovoriti oko boljitka, interesa i budućnosti Hrvatske, a Plenky, Pupovac i Vrdoljak mogu oko nastavka rastakanja iste.

Nastavi li se s podjelama, ustraje li se na vlastitu egu i taštini, ne dođe li do kompromisa, ostat će samo gorčina, jal, plač i škrgut zubi, jer će se glasovi raspršiti u korist odnarođene vlasti i Hrvatska će nastaviti put svoje propasti. I onda će nam, kao pravim pripadnicima slavenske rase svi ostali biti krivi, od UDB-e, preko „establishmenta“ do globalista, masona ili koga sve već ne. Dva Hrvata, tri stranke, star je, ali nažalost točan opis hrvatske političke zbilje, pa neka ovaj put bude i pedeset stranaka, ali neka nastupaju zajednički. Ako mogu naši sportaši, možemo i mi. Tko sumnja, neka pokuša slomiti svežanj pruća.

Zato, dame i gospodo, pamet u glavu! Prilika je tu, tko zna kad će se opet pojaviti.

Uz Isusa Krista protiv udbo-globalista!

Za DOMovinu spremni!

Hvaljen Isus i Marija!

Bog i Hrvati!

Koji god od pozdrava da je, neka je od srca i neka nas zbliži, poveže i ujedini. Ne radi naših ambicija, karijera i materijalne koristi, nego radi naše Domovine, našeg naroda i našeg puka, radi naše budućnosti; radi naše – Lijepe Naše!

Mila Marušić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Damir Pešorda: Ćiro na traktoru

Objavljeno

na

Objavio

Iskreno, malo sam se začudio kada sam pročitao da je Milorad Pupovac angažirao Miroslava Ćiru Blaževića da kroz promidžbeni spot pomogne SDSS-u u predizbornoj kampanji za Europski parlament. Ne zbog Ćire, jer taj pomalo zahrđali limeni pijetao i dalje nepogrješivo pokazuje otkuda vjetar puše, nego zbog Pupovca.

Teško da će mu Ćiro donijeti neke glasove kod Srba, a Ćirino mu napadno hrvatovanje sigurno nije simpatično. Zašto ga je onda uzeo? Ne mogu domisliti neki drugi razlog, osim puke želje da se naruga Hrvatima, nešto u smislu: ”Eto, vidite, kako ste jadni kad mogu natjerati i vašeg legendarnog trenera da pleše kako ja sviram!” Ćiro s druge strane vjerojatno rezonira: ”Pupovcu hrvatska vlast daje silne novce, red je da ja nešto od toga i vratim. Sebi, ne Hrvatskoj jer ipak nisam Robin Hood, nego Ćiro Blažević.”

”Ćirohito” se lukavo brani objašnjavajući svoj angažman kao krajnje benigan, štoviše simpatičan: ”Nešto vezano za traktore, tamo gdje ima traktora ima i djece…” I tako: Ćiro na traktoru, Dejan Jović možda u Europarlamentu, a Hrvatska i dalje na začelju Europe. Smisao europskih izbora ionako nije da se nešto promijeni, nego da se nešto već odlučeno potvrdi. Pupovčeva je, barem deklarirana, nakana da i Srbi dobiju predstavnika u Europarlamentu premda bi, po nekim demokratskim uzusima, zastupnik izabran u Hrvatskoj trebao biti hrvatski zastupnik, bez obzira na nacionalnost. Drugi pak nagađaju da Pupovac sudjelovanjem u europskim izborima pomaže svom koalicijskom partneru Plenkoviću jer, oduzimajući glasove SDP-u za kojeg Srbi tradicionalno glasuju, jača HDZ, a njegova stranka ionako neće dobiti dostatan broj glasova da uđe u Europski parlament.

Za ove izbore osobito je aktualna borba protiv fašizma. Partija, Možemo, Pametno, Start, Radnička fronta… sve listom antifašisti! Danas me na Trgu bana Jelačića presretne Nadežda Čačinović i s osmjehom ostarjele djevojčice tutne mi letak liste Možemo. Što ti je aktivizam! Antifašisti, svaka čast, kad bi oni što ih vi fašistima nazivate imali upola vašeg elana i borbenosti, kada bi vremešni sveučilišni profesori s te strane političkog spektra dijelili letke – gdje bi im bio kraj!? Ovako samo statiraju u vašim povjerenstvima i sličnim tijelima koja malo-pomalo hrvatsku povijest vraćaju na svijetle staze revolucije i partizanskog antifašizma. Samo, fašizam stalno mijenja krinke, a nije mu strana ni krinka antifašizma. I već vidim Markovinu pred zrcalom kako ponavlja: ”Are you talking to me?”

Dok se lijevi bore protiv fašizma kojega nema, barem ne tamo gdje ga oni vide, HDZ se, ojačan Angelom Merkel i Manfredom Weberom, bori protiv nacionalizma. ”Naše vrijednosti su to što možemo biti ponosni na svoju zemlju – domoljublje i EU nisu u suprotnosti. A nacionalizam je protivnik koji želi uništiti Europu i to moramo jasno reći” – rekla je Mutti Merkel u Ciboni prepunoj razdraganih hadezeovaca. Kapulici se pokvario pljeskomjer od silnih ovacija kojim su dočekane te duboke i mudre riječi. Svakom poštenom hdezeovcu srce je zaigralo od želje da se iskaže u borbi protiv nacionalizma. Baš kao što su donedavno, u Karamarkovo vrijeme, bili žestoki nacionalisti. Samo mijena na tom svijetu stalna jest.

Kad sam pročitao Merkeličine riječi, i meni su se oči otvorile. Ako nacionalizam želi uništiti Europu, onda mora da taj nacionalizam nije toliko loš. Naime, i u Jugoslaviji su vodeći političari stalno grmjeli protiv nacionalizma, na kraju je Jugoslavija svejedno uništena. A to je nedvojbeno bilo dobro. Bojim se da bi isto moglo važiti i za EU ako nastavi zatiranja nacija od kojih je sastavljena baš kao i Jugoslavija. Samo da ne bude nekog europskog Miloševića. Uostalom, i Hitler je na svoj način ujedinjavao Europu i vidjeli smo kako je to završilo. Europa koja bi se odrekla svojih kršćanskih korijena i svojih starih naroda i ne bi bila Europa, možda tek jezgra novog Babilona.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Benjamin Tolić: Veliki ljudi i velike neistine

Objavljeno

na

Objavio

Rijetko se u Hrvatskoj viđa takva, rekao bi Mate Granić, oluja! Oluja pameti i čestitosti, znanja i domoljublja, iskrenosti i poštenja, kakva nas je zahvatila u zadnjih desetak dana! Meteorološki je uzrok zamašan: politički Hrvati (Hrvati, eurohrvati, jugohrvati, etnički nehrvati, transhrvati) biraju u sljedeću nedjelju, 26. svibnja, 11 (ili 12) od 751 zastupnika u Saveznoj skupštini Europske unije (tzv. Europskom parlamentu).

Za Hrvatsku su ovi izbori prevažni. Važniji nego za ijedno kraljevstvo, za ijednu republiku, za ijedno vojvodstvo u carstvu koje se zove Europska unija. To potvrđuje širina hrvatske predizborne agitacije. Tzv. „Plenkijeva sela“, što se na HRT-u i u Večernjemu listu već mjesecima dižu diljem Hrvatske, odavno su zasjenila glasovita sela ruskoga kneza Potëmkina; nikad dosad njemačka kancelarica i europska carica Angela Merkel nije realno agitirala ni u jednoj predizbornoj kampanji izvan Njemačke; Hrvatska (oko 4 milijuna žitelja) brojem kandidatskih lista (33) u stopu prati Francusku, koja je pučanstvom 15-ak puta veća od nje, a istaknula je 34 kandidatske liste u natjecanju za mandate u Saveznoj skupštini Carstva.

Hrvatska je, kažu, u usporedbi s Njemačkom i Francuskom, mala država. Mala, ali važna. U prvoj polovici sljedeće godine predsjedat će Carstvu.

Hajde, dobro. To se može nekako prihvatiti. Ali Hrvatska nije samo važna, ona je i „snažna država“. Predsjednica joj je „prava generalica“, veli papa Franjo, koji u bratskoj ljubavi s njegovim „preosveštenstvom“ Irinejem, „velikim patrijarhom“ Srpske pravoslavne crkve, neumorno nastoji oko istine. Bit će da su veliki patrijarh i veliki papa zajedno procijenili snagu hrvatske države i zajedno tako ocijenili njezinu Predsjednicu.

Papina je tvrdnja u očitu neskladu sa sekularnom istinom. Njegova „snažna država“ zapravo je vrlo slaba. Ne može svojom proizvodnjom hrane prehraniti svoje pučanstvo, a nitko od njezinih državljana dosad nije čuo da je Predsjednica, gđa Kolinda Grabar-Kitarović, nekakva, a kamoli „prava“ generalica. Papa se očito ruga.

Ali mi Hrvati volimo Papu, kao što i Papa voli nas. Stoga nam taj rug ne će nimalo pomutiti naše razdragano predizborno raspoloženje. A i zašto bi pomutio, kad možemo, uz malo katoličke himbe, prvosvećenikovu porugu shvatiti i doslovce, kao političku pohvalu? Poruga je uz to i posve pristojna. I puno je blaža od one prostote austrijskog „desničara“ Heinz-Christiana Strachea, kojom je budući potkancelar, prijatelj Republike Srpske i Milorada Dodika, prije dvije godine na Ibizi odvraćao lažnu Ruskinju od tobožnjih ulaganja u Hrvatskoj. Vikao je: „Hrvatska je s.anje, s.anje!“

Što dakle? Ništa. Samo treba imati na umu da se velikim ljudima u stanovitim okolnostima znaju omaknuti velike neistine i očita protuslovlja. A predizborno je vrijeme vrlo pogodno za takve provale bedastoća.

Eto, primjera radi, Plenković je pred Banskim dvorima dolično dočekao gospođu Merkel – s limenom glazbom i počasnom stražom. Carica je poslije, u Banskim dvorima, istaknula da u Njemačkoj živi „100.000 Hrvata“ i da su oni most suradnje između Njemačke i Hrvatske, a kao uzornu je suradnju istaknula ulaganja Deutsche Telecoma u Hrvatski telekom. Plenkoviću je obećala potporu pri guranju Hrvatske u jezgru Carstva (tzv. „schengensku zonu“), a podupirat će i Plenkovićevu čvrstu centrističku politiku, te suzbijati populizam i braniti tzv. europske vrjednote od suverenista i nacionalista.

Nije spominjala, niti ju je Plenković podsjećao, da je svojedobno virtualno agitirala za Ivu Sanadera gotovo isto onako kako danas Miroslav Ćiro Blažević i Nikica Gabrić agitiraju za Sanaderova i Plenkovićeva Milorada Pupovca.

Ne bih htio uvrijediti veličanstvo, ali istine radi moram reći da je Carica, po njemačkim statističkim podatcima, utajila 300.000 Hrvata koji žive u Njemačkoj. A prodor Deutsche Telecoma u Hrvatsku iz domoljubne se hrvatske perspektive ne vidi samo kao bezobziran jednokratni grabež, nego i kao trajan mehanizam za nadzor i iscrpljivanje nacije. Primjer zorno prikazuje čisti odnos između velikih i malih, između jakih i slabih nacija u Carstvu i, ako baš hoćete, pokazuje krajnji smisao svih slavnih „europskih vrjednota“.

Velike neistine i očita protuslovlja ne treba zamjerati velikim ljudima. Lagarije moralnih patuljaka i opsjenarstvo tuđinu podložnih moćnika treba pozorno promatrati, a u nedjelju treba izaći na izbore i glasovati za one koji se zauzimaju za preuređenje Carstva u savez suverenih nacionalnih država. Inače će nas kolektivno pozobati svinje. Stoga će moja neznatnost glasovati za listu Neovisnih za Hrvatsku.

Benjamin Tolić/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari