Pratite nas

Kolumne

Dva međeda Nedjeljom u 2

Objavljeno

na

U posvemašnjoj nestašici kvalitetnih talk show formata na nacionalnoj telelviziji kao «kvalitetan» se, barem ako je suditi po gledanosti, nametnuo Stankovićev kultni Nedjeljom u 2. Nema razloga da se lažemo. Prilično redovito pratim emisiju kao i većina vas jer se u njoj nekada zalome i kvalitetni gosti, ali češće ipak, oni ideološki bliži samom voditelju.

piše: Ivan Ljubić & Kamenjar.com

Tu je i posebna kategorija gostiju poput Ivana Pernara (revolucionar), Drito Konja (nezrela, razmažena, needucirana budaletina, lezilebović, koji baca ljagu na veliku lozu Radića, a što je najgore, ima nešto Stjepanovo u licu), Mima Simić (filmska kritičarka, profesionalna lezbijka, TV voditeljica i kompozitor hita «Pedera dva»). Dakako, to nisu svi čudaci, ali nekako su mi se najviše usjekli u pamćenje. Oni će ostati samo na spomenu. Time smo odredili dno.

Gdje svrstati zadnjeg gosta, poznatog glumca Josipa Pejakovića?

Povodom festivala demokracije u BiH, urednik/voditelj Stanković držao je zgodnim pozvati nekoga tko bi mogao biti glas naroda u BiH. Izbor je pao na Pejakovića i uzbuđenja su mogla početi. S obzirom da nisam imao nekakav dojam tko je dotični, poslužio sam se internetom i uspio doznati da se radi o poznatom sarajevskom glumcu. Nisam znao da se radi o tipičnom primjerku regionalnog licemjera. Zašto je Pejaković licemjer?

Da se razumijemo, Pejaković svima vama i meni ne igra ulogu veću od crnog ispod nokta, ali je fantastičan primjer licemjera kakvi prodaju najjeftinu demagogiju, liječe teške komplekse, a sve to na jaslama države koju otvoreno proziva i pljuje. Nesretni ljudi. Idemo od početka.

Kao lajtmotiv gostovanja, odabrana je ludnica. Naravno, aluzija je jasna. Postdaytonska BiH je ludnica. Izbori su ludnica. Tri međeda vode BiH. Sigurno znate onaj osjećaj kada gledate nekoga drugog kako se sramoti pa i vama bude neugodno. Takva su bila četiri momenta tijekom gostovanja Pejakovića u Nu2. Uvodna sekvenca sadrži djelove nove Pejakovićeve monodrame u kojoj je ulogu odigrao i Stanković lamentirajući o «ućerivanju» i «saćerivanju» kao radnjama koje se provode nad jadnim i potlačenim narodima i narodnostima. Nakon toga, kreće priča i sjajno raspoloženi voditelj isijavajući divljenje prema velikom bardu kazališnih dasaka započinje s unaprijed pripremljenim pitanjima.

Pejaković svima vama i meni ne igra ulogu veću od crnog ispod nokta, ali je fantastičan primjer licemjera kakvi prodaju najjeftinu demagogiju, liječe teške komplekse, a sve to na jaslama države koju otvoreno proziva i pljuje. Nesretni ljudi.

 Sve to izgleda kao bildanje ega jednog tipa koji polako pada u zaborav pa se sve pretvara u hvalisanje samog sebe pod krinkom loše odglumljene filozofske napaćenosti uzrokovane bremenitošću svijeta. Laprda se o glupostima sve dok ne dođemo do centralnog pitanja. Pejakovićeve izjave kako BiH nije njegova domovina. Pejaković jasno i iskreno, što je odgovor koji poštujem, kaže kako je za njega domovina Jugoslavija. To je i lijepo argumentirao. Pošteno. Svaka čast. Samo, ako je on svojedobno imao pravo smatrat nešto svojom domovinom, zašto je takav problem ako danas netko prakticira tu slobodu i to misli za BiH li bilo koji drugi komadić tla? Za Jožu to jest problem.

pozoriste2012062514294440Država te drži, ne da ti disati, a mala beba želi biti slobodna. Krasno smišljeno, samo, zar bolnica u kojoj je beba rođena, nije državna bolnica? Zar doktori nisu na državnoj plaći, prije toga na državnim institucijama obrazovani? I Jugoslavija je bila država. Zar projekti koje radiš nisu potpomognuti nekakvim sredstvima neke tamo države i nekog tamo ministarstva? Državo, izvoli se pobrini za mene kao što se brinuo propali totalitarni sistem, a ja ću javno prigovarati i lajati na tebe, nazivat te demonom i borit se za malog čovjeka, za sirotog proletera. Zvuči poznato?

Izrazio je zabrinutost sistemom, strah za vlastite sinove koji nemaju posla, a pametni su kaže Jole. Kako ne bi bili? Jabuka ne pada daleko od stabla. U ovom slučaju – radi se o bukvi. Pada li bukva daleko od stabla bukve? Na kraju smo saznali da ne.

Preporučujući sa zabrinutim izrazom lica svim mladima da odu iz ove «ludnice» jer se nitko za njih ne brine objasnio je kako njegova obitelj kompletna radi s njim na projektima za televiziju. Drago nam je zbog njih. Siguran sam da je prethodno obavljen natječaj dostupan svima na kome se, vidi čuda upravo obitelj dotičnog probila na te pozicije. Naravno, to je sarajevskoj inačici Rade Šerbedžije dopušteno, ali će dotični zabrinuto upozoriti kako nije u redu da se u ostalim strukturama zapošljava rođake, kumove i slično.

Ja nisam nacionalist, reče bijesno Jopa! Čak i u dobrom smislu, ako takvo što postoji. Naravno da ne postoji. Svaki domoljub i čovjek koji drži do sebe i svoje domovine je rušilački nastrojen zlikovac. Takvim zadrtim ognjišćarima obično nedostaje onaj dobro poznati kozmopolitsko – pluralistički pedigre starih titoista koji je danas tako živ i žilav.

titov galebNadalje, izražava svoju zgroženost ratnim strahotama. Trebali smo pecati ribe u Lonjskom polju, piti pivu uz obale Vrbasa i Une, kao dobri stari drugovi. Zašto si trebao bacati granate, oh ti ludi nacionalistu, pita se naš junak. Ako se ne varam, netko je prvi počeo bacati granate po tuđim kućama, masakrirati policajce, gaziti sela, etnički čistiti, razoružavati, mobilizirati itd. Možda bi bilo najbolje da odgovor potraži kod svojih velikih prijatelja Milorada Dodika, Emira Kusturice ili Radeta Šerbedžije. Može skočiti i na riječki Korzo na cugu s Ollyem Frljinhom da izbistre poneku politiku. Nedaleko u luci je i legendarni Titov «Galeb» kao zaštićeno dobro ministarstva kulture RH, a navečer u LGBT kazalištu Ivana pl. Zajca može se odraditi kakva predstavica ilitiga performans za odabrani krug Obersnela i Komadina. Mogao bi to biti i vikend aranžman, ali ljetna sezona kazališta Ullyses je završila. Šteta, no tu je uvijek sljedeće ljeto i milijuni iz proračuna za privatne bakanalije stare garde. Tko kaže da je Juga propala? Uživa u jeseni života.

Za kraj smo počašćeni još jednim komadom i pjesmom starog slavuja. U melankoličnim taktovima i stihovima staroga genija probijen je i termin. Uspjeli su nam ga ućerati.

Žao mi je samo da je, eto, od silne navale sasvim sigurno čistih desetki, pao sistem za ocjenjivanje gosta. I nije neka šteta. Sigurno je bio najbolje ocjenjen gost ikad, ali pade sistem. Elektrifikacija nas zeznula. Nešto slično kada je nakon stotinjak emisija s komentarima gledatelja emitiranim na dnu ekrana, upravo na gostovanju Ive Josipovića optuženom za pronevjere novca, izostala ista praksa, bez riječi i spomena. Ipak, zar netko sumnja da ocjene za našeg precjednika ne bi bile vrhunaravne? Ne budite ludi.

Josip Pejaković kaže da dobro zna što nije – implicirajući da se odbija deklarirati kao Hrvat. Hvala mu na tome. Svima nama nazadnima time čini uslugu. Mogao bi i ne uzimati hrvatske kune i ne nastupati u hrvatskim kazalištima. Ipak, kao što smo mogli vidjeti, za dotičnog gospodina vrijede neka druga pravila.

Na kraju, mogu konstatirati da je korisno pratiti Nu2. Kako god okreneš, dobiješ temu za razmišljanje i raspravu. Bilo da se radi o Zlatku Vitezu, Slobodanu Novaku, Milanu Kujundžiću ili na kraju krajeva Dubiozi Kolektiv, ili dijametralnoj suprotnosti u vidu Pernara, Drito Konja, Mime i ostalih. Gdje je Pejaković u toj priči, prosudite sami.

Za mene je on ipak kategorija jugonostalgičar, iako se sam oštro ograđuje od toga. Ne vidim zašto? Zar je nelegitimno biti jugonostalgičan? Naravno da ne. Milijuni ljudi tom sistemu duguju sve, svoje najljepše godine, mladost, uspjehe, komociju, ugodnost, slobodu i sigurnost. Ono što veliku većinu njih čini licemjerima jest razmišljanje kako je svima bilo tako. Za njih su križni putovi, likvidacije, progoni, etnička čišćenja, Goli otok, atentati, UDBA, zatvorena vrata, stigmatiziranost, manjak sloboda, konkretni dokazi o kršenjima svih ljudskih prava, neravnopravnost naroda unutar zajednice, izborni inžinjerinzi, mitovi o planskom gospodarstvu i razorne posljedice raspada upravo takve «idilične» zajednice – riječi koje ne čuju. Odbijaju to priznati. U takvim mentalnim sklopovima postoji jedan tip membrane, nepropustan za bilo kakav podatak koji bi mogao uzdrmati ta uvjerenja. Tu je svaka debata unaprijed izgubljena. I dok i danas uživaju benefite tih «boljih» vremena, sišu proračune nacionalnih država, nastavljaju biti licemjeri i masno to naplaćuju tobože štiteći malog čovjeka, zagovarajući slobode i isijavajući nezadovoljstvo što je društvo u kojem žive takvo da nešto ipak moraju stvoriti, makar to bilo niskokvalitetno sranje lišeno duha i servirano opskurnom broju gledatelja, najčešće u Hrvatskoj, gdje se takvo što obilato honorira.

Josip Pejaković kaže da dobro zna što nije – implicirajući da se odbija deklarirati kao Hrvat. Hvala mu na tome. Svima nama nazadnima time čini uslugu. Mogao bi i ne uzimati hrvatske kune i ne nastupati u hrvatskim kazalištima. Ipak, kao što smo mogli vidjeti, za dotičnog gospodina vrijede neka druga pravila.

Ivan Ljubić & Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Kome komemoriraju generali – suborcu Praljku, svojoj ratnoj slavi ili hrvatskoj nacionalnoj državi?

Objavljeno

na

Objavio

Patrik Macek/PIXSELL

Skrivajući informacije o posmrtnim događanjima oko pokojnog generala Slobodana Praljka, dopremi tijela u Hrvatsku, te o njegovoj sahrani, od hrvatskoga naroda, država je još jednom pokazala da nema ni malo povjerenja u onu običnu, ljudsku i osobnu svijest ljudi, narodne vrijednosne standarde i samopoštovanje, da ne cijeni ni malo osobne tradicionalne vrijednosti goleme većine hrvatskih ljudi, i da se izrodila u nešto sasvim drugo od nacionalne države. Za koju su, vođeni idejom stvaranja samostalne Hrvatske, svoje vojnike u borbu do smrti i hrvatski narod u cjelini predvodili hrvatski generali u Generalskom zboru.

Kome i što komemoriraju ratni generali?

Valja odmah istaći da je više neupitno i iskreno prihvaćene slobode i nacionalne samosvijesti oslobođeno u Praljkovom zadnjem činu pred međunarodnim kaznenim haškim Sudom nego u svim oslobađajućim presudama hrvatskim časnicima i generalima, pa i od oslobađajuće presude generalima Gotovini, Markaču i Čermaku.

Golema je razlika.

On je s prijezirom odbacio nadležnost nevjerodostojnih, u svim ostalim slučajevima slavilo se njihovu – nadležnost. Stoga, ako već nije vrijeme za slavlje, jer nije, valjalo se i moralo, još uvijek mora i morat će u svakom danu postojanja hrvatskoga naroda iskazivati poštovanje tom činu samooslobođenje, jer je upravo taj čin – pravac koji Hrvatsku vodi iz mraka u kojemu se održava ova komemoracija Generalskog zbora.

Jer, dok god generali govore samo na komemoraciji, njihova vojska je sve slabija.

Zato je pitanje imaju li, mogu li i hoće li uputiti svoj glas izvan komemoracije?

Ako je Generalova posljednja želja bila – bez groba i pogreba, zašto bi netko tko bar minimalno poznaje hrvatski narod mislio da je nužno u potpunoj tajnosti obaviti sahranu i prekriti ga potpunim javnim zaboravom? Prikriti činjenice o dopremi njegovih posmrtnih ostataka Hrvatskoj, njegovoj obitelji, trenutku sahrane, silno podsjeća na zapise iz knjiga i sjećanja rijetkih živućih suvremenika o obračunu komunističkog režima s neistomišljenicima – koje se ubijalao nakon smrti.

Skrivanje informacija o posmrtnim dođajima oko generala Praljka podsjeća na procedure sahrana presuđenih nacističkih zločinaca nakon nuernberškog procesa, kako bi se izbjegla identifikacija njemačkih generacija s ljudima u čiju krivnju i zločinačku odgovornost nitko zdrava razuma nije ni trunke sumnjao, jer ju je cijeli svijet vidio i bila je neupitno potkrijepljena dokazima.

Provalija između presude Praljku i realnih činjenica

Kako će hrvatska država i međunarodni centri moći premostiti provaliju između presude hrvatskog časnika Slobodana Praljka i realnih činjenica, autentičnih sjećanja i milijuna dokaza koji vrišteći ukazuju na – neodrživost te presude?

A moraju, jer ta blokada informacija i šutnja ukazuje na tretman ili opasnog zločinca ili na paničan strah od sudjelovanja u prljavštini presude.

Dakle, kako?

Silom!

Prjevarom!

Do kada i s kojom cijenom?

Sramotno je da svaka informacija o posmrtnim protokolima s pokojnim Generalom i svim relevantnim detaljima od izuzetnoga interesa za hrvatski narod nije javno objavljena, jer se na taj način suvremena hrvatska država svrstava posve uz organsku cjelinu s bivšom komunističkom Jugoslavijom, koja je ubijala svoje oponente, sahranjivala ih na nepoznatim mjestima, i zauvijek zakopavala elementarne činjenice o njima.

Uništavala istinu, kako bi preživjela laž.

Točno na to asocira skrivanje činjenica o sahrani Generala.

Jer, ako se već svi sramni postupci pokušavaju sakriti iza njegove posljednje želje o ispraćaju u krugu obitelji i bez groba, onda valja naglasiti da njegova posljednja želja nije bila, niti je mogla biti, da se naciji koja ima pravo na informacije – uskrati te informacije.

To uveliko nadilazi Praljkove privatne oporuke i pokazuje cilj i namjeru državnoga poretka da Praljka koji pripada hrvatskome narodu sakrije, njegovu poruku uništi, da osuđenika suda čiju je nadležnost s prijezirom odbio strpa nazad u hašku ćeliju i zauvijek pokuša zatvoriti stranicu o postojanju toga čovjeka i jednoga hrvatskog ratnog generala.

Šutnja Generalskog zbora, tisuća braniteljskih udruga, institucija navodno slobodne i samostalne Hrvatske, medijskog mainstreama, potvrđuje samo to da imaju isti politički nerv, isti kodeks ponašanja i isti model djelovanja kao i sve zloćudniji poredak u ovoj sramnoj operaciji, kao i onaj poredak protiv kojega su se borili i stekli časničku ratnu slavu.

Kako se to dogodilo i zbog čega?

Prinudna šutnja

Zar su organizatori prijenosa posmrtnih ostataka i sahrane uistinu mislili da će ljudi nahrliti na Mirogoj i time iskazati prijezir prema posljednoj želji čovjeka koga poštuju?

Nelogično.

Nesuvislo.

Potpuno neutemeljeno u dosadašnjem ponašanju hrvatskoga naroda.

Državna vlast koja je sve organizirala, naravno, nije to mislila. Bojala se nijeme kolone tisuća ljudi uz ceste, bojala se možebitnoga okupljanja, koje ne bi bilo pod kontrolom neke organizirane i odane grupacije koja će nagomilanu energiju držati pod kontrolom i određivati limite dopuštenoga proboja. Jer, ništa se u ovome slučaju nije prepuštalo – slučajnosti.

Ništa.

Zato se primjenjuje nezapamćena blokada i manipulacija, zataškavanje, prinudna šutnja.

Hrvatski narod je morao znati kada tijelo pokojnog generala Praljka stiže u Zagreb.

Morao.

Možda bi se ulicama od aerodroma s imenom, tom presudom kriminaliziranoga, pokojnog Franje Tuđmana, do zadnjega počivališta uredale tisuće Hrvata, stajali bi možda nijemo sa svijećama i poklonom čovjeku koga poštuju i žele ga ispratiti.

Možda i ne bi.

Ali zaslužili su sami odlučiti.

To su pitanja na koja ni jedna država nema pravo odluke, ako je slobodna i demokratska.

Svakako u tim možebitnim nijemim tisućama promatrača i poštovatelja ne bi bilo onoliko neiskrene histerije i tezgaranje, onoliko umjetnoga slavlja i pokušaja naplate presuđene slobode kao u slučaju generala Gotovine i Markača, ali bilo bi čistijeg poštovanja, jer bi bilo svakako lišeno lažne pravovjernosti, interesenog svrstavanja i pokušaja brisanja vlastitih promašaja i lutanja.

Skrivanje informacija o pokopu

Skrivajući informaciju o sahrani generala Praljka, suvremena hrvatska država je zapravo relativizirala stvarnu radost hrvatskog naroda zbog oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, a sudionici tih slavljeničkih kolona koji će komemorirati Solobodanu Praljku pod organizacijom Generalskog zbora, samo će, ili potvrditi da su nekada bili generali, a danas ugašeni dvojbeni časnici jer se nisu usprotivili krajnje nečasnom odnosu države prema svome suborcu, ili da u toj slavi još ima života.

Nije uvijek i zauvijek časnik onaj tko nosi svečane odore, znamenje i zaslužena priznanja.

Bitni su ljudi koji nose te odore i priznanja, ljudi koji dok god postoje imaju obvezu prema svojim odorama i priznanjima na njima, jer – generalsku čast uvijek treba pokazivati.

Poštovanje se odaje ljudima a ne priznanjima.

Zašto ni nakon tjedan dana od strašnoga događaja nemamo informaciju, odnosno potvrdu, gdje je umro general Praljak, iako Hrvatska ima stotine vrhunskih patologa, forenzičara, stručnjaka koji samo na temelju informacije o otrovu koji je ispio General mogu u sekundi izreći potpuno preciznu informaciju o tome kad je, nakon koliko minuta i gdje umro hrvatski General?

Ali – nemaju gdje.

Nitko im nije omogućio nacionalnu pozornicu s koje to mogu reći.

Zašto to pitanje nismo čuli ni u jednoj emisiji tzv. mainstreama, pogotovo na HRT-u, zašto to pitanje nije pokušala otvoriti ni jedna navodna suverenistička medijska alternativa, televizija, radio, bilo tko?

Zašto to pitanje nisu potakli suborci, generali koji organiziraju komemoraciju svome ratnome suborcu?

Je li skrivanje informacije ispunjavanje Angiusovoga zahtjeva na Vijeću sigurnosti – ne smije se dopustiti!?

Je li na toj platformi već ranije pripremljena reakcija Facebooka koji je zadužen da uguši svaki pokušaj bilo kakvoga pitanja ili izraza slobodne ljudske sumnje ili volje milijuna ljudi u ono što im je prikazano i što mu se pokušava nametnuti. U ime „interesa šire zajednice“?

Koje to?

Manipulativni udari

Cinizam je trenutka da će na komemoraciji u organizaciji Generalskog zbora, udruženja nekoliko desetaka ratnih generala HV i HVO govoriti i autor sjajne knjige o informacijskoj manipulaciji, o proizvodnji zaborava i pristanku na zaborav, profesor Miroslav Tuđman i sam ratni general. Kako je moguće pomiriti iskazivanje počasti Generalu, a istovremeno ne pokušati učiniti ništa da se spriječi ta golema manipulacija u kojoj sudjeluju svi koji imaju bilo kakvu mogućnost upozoriti na nju – a šute.

Od trenutka moralnog sloma međunarodnog pravnog poretka u haškoj sudnici, od trenutka dubinskoga ispita hrvatske današnje državnosti i državne infrastrukture, glavni mediji ne prestaju s organiziranim manipulativnim udarima i preusmjeravanjem pozornosti nacije.

Svakoga onoga tko se pobuni, kao što je uradila UiO zahtjevajući ostvarivanje svrhe svoje države histeričnom se kampanjom ismijava, propovijeda i zagovara se nemoć i bespomoćnost, država reagira šutnjom ili izjavama o svojoj nemoći, iako UiO i rijetki među nama – adresiraju odgovornost za duboke poremećaje jedinome tko smije i može biti pozvan riješavati probleme nasrtaja na slobodu komuniciranja – svojoj nacionalnoj državi.

Državi koja nikako ne smije reći da ne može ništa učiniti!

Nikako!

Nakon prvotnoga šoka nepredviđenim Praljkovim činom, jer su očito sve drugo bili predvidjeli i imali spremljeno, manipulacija je započela teći nesmiljenom žestinom.

RTL je istoga dana ispod svojih vijesti emitirao informaciju o tome da je Radovan Karadžić teško pogođen Praljkovom smrću, da su bili kao braća, zatim je tu informaciju reemitirao portal Dnevno kojim ravna Andrea Latinović, a onda se to širilo mrežama, a već se mrežama širi srbijanska priča o tome da je general Praljak kao nekakav zatvorski diler nudio otrov „svome drugome bratu“ Ratku Mladiću, a ovaj odbio.

Je li se netko javno zapitao kome je, kako i kada palo na pamet pitati obitelj Radovana Karadžića je li on boluje zbog smrti svoga „brata“, a istodobno zanemariti tisuće Praljkovih suboraca i dokazane braće, zna li netko odakle ta informacije i tko je iz Haaga gdje se Karadžić nalazi mogao, te zašto, ponuditi tu informaciju medijima?

Ne.

Takvih pitanja nema.

Obavještajni rat

A upravo rukopis svrstavanja hrvatskog ratnog junaka s njegovim bivšim neprijateljima, ljudima koje cijeli suvremeni svijet percipira kao zločince, od čijih je vojski branio svoj narod, i ispod čijih su ratnih rukopisa ostale zapisane tisuće smrti i užasa, silno ukazuje na prljavi obavještajni rat kome se tepa nazivljem – hibridni, na matricu žestoke manipulacije i kuhinju beogradskih tajnih službi čiji su prsti izvan svake sumnje duboko u svim ratnim i pogotovo poratnim događajima, a epilozi ovo čemu svjedočimo. Sa snažnim osloncem na ekspoziture u Hrvatskoj.

Koristi li aktualni hrvatski mainstream svjesno podvale beogradskih službi, je li to neki zajednički pakleni plan ubijanja uzora u hrvatskom narodu, radi njegove lakše i sigurnije pacifikacije i usmjeravanja u nove zajednice čije je ceste probijao upravo haški sud ovakvim presudama?

Smiju li to odšutjeti ratne vojskovođe kad već politike šute?

Štogod bilo, blokada informacija i opipljivo nastojanje prekrivanja debelim javnim slojem zaborava svega oko generala Praljka ukazuje na zlokobnost pozadinskih namjera i ciljeva.

U takvoj prljavoj rijeci nitko tko drži do svoje higijene ne pliva.

Informacije o pojačanoj sigurnosti zbog Adventa u Zagrebu, policijski djelatnici u studiju HRT-a koji neizravno, a otvoreno plaše naciju mogućim terorizmom, ističući kako će psi obučeni za otkrivanje eksploziva krstariti centrom Zagreba, samo zorno pokazuju stupanj zastranjivanja manipulativne srži navodno nacionalne države, koja umjetno izaziva krize i prijetnjom nasiljem – kontrolira događaje.

To tako naime ispada u kontekstu sveopće manipulacije čak i ako država ima indicije o terorističkoj prijetnji. Kad nema povjerenja, nema ga, a ovakvim serijskim manipulativnim rukopisom samo pojačava nepovjerenje u nepremostive raspukline, koje se u jednome trenutku moraju početi premoštavati silom.

Jer druge moći neće biti.

Jesmo li nakon svega čemu svjedočimo na pragu toga?

Baš me zanima kako će HRT i ostali mainstream mediji, koji redovito izravno u svojim programima izvještavaju s prosvjednih skupova ili zahtjeva opskurnih antifa skupinica ispred Sabora, popratiti najavljeni prosvjedni dolazak skupina mladih i studenata podrijetlom iz BiH koji namjeravaju donijeti državnoj Vladi poruku – S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo?

Služe li dakle i ratni generali manipulaciji zalažući ratnu slavu, ne samo svoju, nego svoga naroda, nemoguće je ne pitati se javno u ovome trenutku?

Šutjeti o tome da je netko organizirano i ciljano sakrio informaciju o dopremi posmrtnih ostataka pokojnog Generala u Zagreb, o izostanku toliko nužnih informacija o svemu nakon događaja u Haagu, konačno o tome kad je ispraćen General prema svojoj želji, nije zalog primjerene komemoracije, nije poštovanje, nije ni – viteški, časnički i ljudski. I to se pitanje, ta teška dvojba nad Zagrebom i nad Hrvatskom ne može rastjerati nikakvim govorima.

Hrvatska, svaki Hrvat, pa i generali će morati reći i učiniti više od prigodnih riječi na komemoraciji.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Udruženi zločinački pothvat i hrvatska ne-država

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska kao država uistinu nije osuđena za udruženi zločinački pothvat progona Muslimana/Bošnjaka u BiH. Jer Haaški sud uistinu nema mandat suditi državama.

Hrvatska također nije osuđena za agresiju na BiH. Jer Haaški sud uistinu nema mandat suditi za agresiju. U posljednjoj presudi Haaškog suda protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Čorića i Berislava Pušića Hrvatska je samo p(r)okazana kao ne-država.

Zašto ne-država? Pa zato što se samo ne-državi može dogoditi da međunarodni sud njezinim državljanima sudi po pravnim standardima koje ne primjenjuje ni na koga drugoga.

Riječ je o tzv. trećem obliku udruženog zločinačkog pothvata, koji je po svome pravnom rezonu vrlo blizak boljševičkim revolucionarnim sudovima, jer potpuno kolektivizira krivnju i suđenje čini suvišnim, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Svi se smiju Zagrebu

Samo tako se mogao presuditi svehrvatski UZP, iako su baš u vrijeme njegova presuđenog trajanja, od srpnja do studenog 1993. godine, „oslobodilačke“ snage A BiH, potpomognute stranim islamskim borcima mudžahedinima, bile u velikoj ofenzivi u središnjoj Bosni i Hercegovini, nastojeći prodrijeti dolinom Neretve do jadranske obale i „osloboditi“ taj prostor od „okupacijskog“ hrvatskog stanovništva, počinivši pritom niz brutalnih zločina, uključujući i one obredne.

HVO ih je uspio u tome spriječiti i zato mu je suđeno kao – okupacijskoj vojsci. Kada bi Hrvatska uistinu bila država, a ne ne-država, onda joj se ovakva presuda ne bi mogla dogoditi.

Država Srbija je, primjerice, iz svih optužnica protiv Srba nakon 2002. godine, kako za zločine u Hrvatskoj, tako i za zločine u BiH, uspjela izbaciti kvalifikaciju „međunarodnog oružanog sukoba“. I zato se danas službeni Beograd podsmjehuje službenom Zagrebu kao osuđenom agresoru.

Upravo u tom se razdoblju ne-država Hrvatska osobito trudila, s najviših institucionalnih adresa, dokazati da je bila agresor na BiH: od političkih deklaracija i dostave dokumentacije, preko potpune paralize institucija u zaštiti državnog interesa, u prvim redu DORH-a i obavještajne zajednice.

Da se je Hrvatska u proteklih dvadesetak godina ponašala kao država, a ne kao državna ljuštura izbušena bivšim jugoslavenskim tajnim službama (personificiranim u KOS-u), onda ovakve presude nikada ne bi ni bilo. No ostavimo sada prošlost. Okrenimo se sadašnjosti i budućnosti.

Kada bi današnja Hrvatska funkcionirala uistinu kao država, a ne kao nedržavna ljuštura, onda bi joj ovakva presuda bila nelagoda, ali ne nepremostiva. Nelagoda bi bila jer će je ne samo bošnjačko, već i srpsko vodstvo nastojati iskoristiti za ostvarenje svojih političkih ciljeva, preko suđenja za ratne zločine u BiH.

Završni politički obračun s Hrvatima u BiH preko suđenja za ratne zločine pred bosanskohercegovačkim sudovima već je pripremljen kroz dosadašnja suđenja: Hrvati se tretiraju kao agresori i u odnosu na Bošnjake i u odnosu na Srbe (međunarodni oružani sukob), cilja se na zapovjedni kadar, a ne na počinitelje, model udruženog zločinačkog pothvata iz presude Prlić i ostali samo će olakšati nakane.

Zato je realno očekivati, možda već oko Božića, novi val optužnica protiv zapovjednika HVO-a za mostarsko područje, ali i prvi val optužnica za završne operacije HV-a i HVO-a protiv srpske vojske Maestral i Južni potez u jesen 1995. godine, na kojima već dva desetljeća srpske službe nastoje optužiti cijeli zapovjedni vrh HV-a i HVO-a, na čelu s Antom Gotovinom i Damirom Krstičevićem.

U sadašnjosti, hrvatska se državna politika nalazi u okolnostima vrlo usporedivim s onima u jesen 1993. godine, kada je završna podjela karata u BiH bila na vidiku, srpsko-muslimanski politički dogovor na pomolu, a Hrvatska pred slomom i to još s atributom agresora i pod prijetnjom sankcija.

Danas je opet na vidiku nova podjela karata na Balkanu, sa BiH kao središnjom točkom i povratkom SAD-a na političku scenu. Hrvatska je politički iznimno oslabljena i ovom presudom, ali i sustavnim potpirivanjem drugih susjedskih sporova, opstanak Hrvata u BiH je upitan, hrvatsko članstvo u EU-u i NATO-u neiskorišteno.

Nastavi li se politički ponašati kao ne-država, Hrvatskoj je otvoren put u balkansku zajednicu, a ratnim zapovjednicima u srpske i bošnjačke zatvore.

Igrajmo na Ameriku

Takvu budućnost još uvijek može spriječiti – Hrvatska koja se ponaša kao država. U sličnim i zbog rata težim okolnostima 1993. godine Tuđman je učinio zaokret potraživši strateško partnerstvo sa SAD-om i jačajući Hrvatsku vojsku.

Premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović (ako se mogu dogovoriti) danas to mogu učiniti pokazujući da Hrvatska uistinu želi biti strateški partner SAD-a na Balkanu. To, među ostalim, znači da je LNG na Krku već trebalo dovršiti.

A ne se igrati balkanskih trgovaca obećanjima. Drugo i jednako značajno je jačanje hrvatskih državnih institucija – iznad svega pravosuđa i obavještajne zajednice. A jačanje može početi upravo njihovim čišćenjem od supočinitelja u montiranom udruženom zločinačkom pothvatu.

Bez obzira jesu li to činili svjesno ili nesvjesno, zbog potkapacitiranosti, zbog vlastitog ili obiteljskog dosjea u Beogradu, Sarajevu i Banjoj Luci… Bez takvog državnog zaokreta – budućnost je u istočnom koruptivnom klupku.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Tko želi da Hrvata u BiH više ne bude?

HAŠKA PRAVDA: Za zločine u hrvatskobošnjačkom ratu – Hrvatima 273, Bošnjacima 8,5 godina zatvora

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari