Pratite nas

Povijesnice

Dvadeset druga godišnjica progona Hrvata

Objavljeno

na

S tužnim sjećanjem, s cvijećem, upaljenim svijećama i molitvom, u utorak je dostojanstveno obilježena 22. godišnjica progona i stradanja žitelja travničkih župa Potkraj i Turbe.

Spomen-obiljezje-u-Potkraju-702x336Naime, s područja ove dvije župe postrojbe tzv. JNA i srpske oružane formacije iz BiH 18. studenog 1992. godine, u krvavom pohodu na područje srednje Bosne, prognali su hrvatski puk župa Potkraj, njih blizu 2.000 i veći dio od 1.500 Hrvata s područja susjedne župe Turbe.

Njihova imovina je opljačkana, kuće i gospodarski objekti teško su oštećeni ili zapaljeni i potpuno uništeni. U tom naletu srpskih snaga potpomognutih postrojbama tzv. JNA, prognan je i veliki broj bošnjačkog stanovništva koje je živjelo na tom području. A Hrvati koji su ostali živjeti u dijelu župe sv. Josipa u Turbetu koje srpske snage i postrojbe tzv. JNA nisu uspjele zauzeti, osam mjeseci poslije, 8. lipnja 1993. godine prognale su do tada savezničke postrojbe Armije BiH. I s istim žarom i mržnjom ničim izazvanom, kao i srbočetničke postrojbe, pripadnici Armije BiH su opljačkali imovinu svojih susjeda Hrvata, a stambene i gospodarske objekte uselili prognanicima svoje nacionalnosti koje su prognale srbočetničke snage, ili ih potpuno uništili.

U borbama sa srbočetničkim snagama, a poslije u krvavom ratu s pripadnicima Armije BiH, poginulo je ili je ubijeno 60 pripadnika HVO-a i hrvatskih civila iz ove dvije travničke župe. Među poginulim je i dozapovjednik „Travničke“ brigade HVO-a, pukovnik Nikola Grubeša. Nakon rata povratak Hrvata na njihove opustošene posjede pratile su brojne poteškoće, „igre“ s donacijama za obnovu porušenih domova i gospodarskih objekata, zastrašivanje, prijetnje, pljačke, skrnavljenje sakralnih objekata, grobalja…, a najviše nepovoljna (za Hrvate) političko-sigurnosna situacija, pa su tako Hrvati ovih župa želju za povratkom platili i s tri nedužna života. Naime, 30. kolovoza 1997. kroz prozor djelom obnovljene obiteljske kuće, rafalnim pucnjima, u vrijeme večernjeg objeda, ubijeni su Luka Jezerčić (59) i njegov sin Pero (27). Zločin se dogodio u selu Nula, a na isti način, u istom selu, nepuna dva mjeseca kasnije, 26. listopada, ubijen je Ivica Domić (30). Počinitelji ovih teških zločina ni do danas nisu otkriveni, kao i niz drugih zločina počinjenih u poraću nad Hrvatima Travnika, jer za to nije bilo političke volje i odlučnosti da se i otkriju. I u takvom nepovoljnom ozračju, do sada se u ove dvije župe, od predratnih 3.500 Hrvataq vratilo njih manje od tisuću. I može se reći da je povratak, već odavno, potpuno prestao.

U povodu 22. godišnjice progona Hrvata s tog područja i u spomen na poginule branitelje i ubijene civile, u župnoj crkvi sv. Josipa u Turbetu, svetu misu zadužnicu, uz koncelebraciju don Viktora Šošića, župnika župe svete Ane u Potkraju, predvodio je župnik don Nikola Lovrić.

Uz spomen-obilježje u Potkraju i Didacima u župi Turbe, podignuta u znak sjećanja na poginule i ubijene župljane, uz rodbinu, prijatelje, predstavnike udruga proisteklih iz Domovinskoga rata Travnika, cvijeće su položili i svijeće upalili i predstavnici političke vlasti Srednjobosanske županije i Federacije BiH, na čelu s general-bojnikom u mirovini, Ilijom Nakićem i predsjednicom Ž.O. HDZ-a BiH, Lidijom Bradarom.

vitez.info

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari