Pratite nas

Kolumne

Dvadeset dvojica

Objavljeno

na

U zemlji i u inozemstvo uobičajilo se reći da su u Hrvatskoj na vlasti konzervativci, nacionalisti. Na žalost, to nije točno. Velim na žalost jer Hrvatska već predugo skakuće samo na lijevoj nozi. Da se pomalo i umorila.

Bilo bi dobro radi uspostavljanja ravnoteže da se osloni i na desnu nogu. Ali od toga neće biti ništa jer u Hrvatskom (državnom) saboru su samo dvadeset i dvojica zastupnika za koje bi se moglo reći da nisu protiv hrvatskih interesa. Ne znamo još jesu li baš nacionalisti, ali čini se da barem nisu protiv Hrvatske.

[ad id=”93788″]

Zašto to mislim? Jednostavno, držim se logike, jednostavne i nedvojbene logike. Naime, točno su se dvadeset dvojica zastupnika izjasnila protiv toga da Vesna Pusić bude hrvatska kandidatkinja za predsjednicu UN-a. Ostali se prešutno slažu s Oreškovićevom odlukom da podrži Vesnu Pusić u njezinu pohodu na East River. Zašto je podržavanje Vesne Pusić iskaz ravnodušnosti prema hrvatskim nacionalnim interesima ako ne i štogod gore? – možda se pitaju neki.

Krenimo redom. Vesna Pusić je više puta optužila Hrvatsku za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Optuživala je Tuđmana da je kriv za rat barem koliko i Milošević, a za vrijeme najžešćeg rata s još nekim ortacima pokušala je srušiti Tuđmana. Da je u tomu uspjela, nikada ne bi bilo Bljeska ni Oluje. Dakle ni oslobođenja Hrvatske. Domovinski rat je za nju i istomišljenike bio dogovoreni rat, građanski rat itd. Ukratko, iz sveukupnog njezina političkog i društvenog djelovanje razvidno je da joj je srcu više prirasla neka druga država od one koje su u Domovinskom ratu stvorili Tuđman i ”nacionalisti”.

U demokraciji je legitiman i takav stav dok se ne pokušava provesti nasilnim sredstvima, međutim neobično je da takve osobe dobivaju podršku od ”nacionalističke” vlasti. I to ne samo neobično nego i skandalozno! Dvadeset dvojica potpisali su peticiju protiv kandidature Vesne Pusić i tako spasili vlastiti obraz. Ostalih se sto i tridesetak, izgleda, slažu s projugoslavenskom politikom Vesne Pusić. Odnos je to porazan za sve iskrene domoljube u Hrvatskoj, ali dobro je znati na čemu smo.

To što Tihomir Orešković – od milja zvani mister Good – podržava Vesnu Pusić nije toliko njegov problem koliko je problem onih koji su ga doveli. Pa čak i ako se oteo kontroli, to njih ne amnestira od odgovornosti. Vrijeme je da konačno počnu voditi račun i o tomu. Inače, mogla bi cijela ta sapunica o vlasti i oko vlasti neslavno završiti. A to bi uistinu bila šteta jer učinjene su i neke dobre stvari. Barem u odnosu na Milanovićevo haranje ostacima hrvatske državnosti.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Ustaše se pretvoriše u ‘ostaše’

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj, kako bi to lijepo kazali rafinirani ljubitelji latinskih poslovica, je status quo vadis! Lijeva zvjezdica Sabina Glasovac kaže: “Referendum je opasan za hrvatsko društvo“. Ognjištari i rigidni desničari poručuju preko fejsa: “Sabina Glasovac je opasna za hrvatsko društvo“.

Saša Kosanović se vraća na HRT kao zamjena za Karolinu Vidović Krišto. Uz famoznog Aleksandra Stankovića, sada imamo na javnoj TV i drugog svjedoka, očevidca da se na “ovim prostorima“ vodio građanski rat.

Kad smo već kod Karoline opet se našla pred inkvizitorskim čuvarem “tekovina“ kojih su se već davno odrekli u svim tranzicijskim zemljama. Osim, naravno, u RH i Sloveniji. Drugovi u Programskom vijeću “prosto nisu mogli da veruju“ što se to dogodilo na našoj državnoj TV. Igor Vukić, Srbin po nacionalnosti, jedan od bivših bliskih suradnika Aleksandra Stankovića, pozvan je u emisiju “Dobar dan Hrvatska“. Tema je bila njegova knjiga “Radni logor Jasenovac“.

Knjiga je ocijenjena na Vijeću kao destilirani revizionizam. A kako revizionisti prolaze u tvrdoj antifašističkoj državi, zna se. Sve je mirisalo na to da Karolina i po drugi put dobije «šimecki», ali desio se kopernikanski obrat. Najprije je drugovima objašnjeno da je Vukićevu knjigu sufinaciralo Ministarstvo kulture RH. Zatim, knjiga “Radni logor Jasenovac” predstavljena je bila u Hrvatskom novinarskom društvu u prepunoj dvorani. Naravno, treba imati na umu kakvi “klerofašisti“ vode HND.

Usput rečeno, registraciju udruge “Trostruki logor Jasenovac“ odobrio je ministar Uprave u Vladi RH, okorjeli ustašoid Arsen Bauk. Inače, Igor Vukić je saznanja o Jasenovcu dobio od svoje obitelji koja je prošla kroz taj logor i za divno čudo preživjela.

Naravno, mnogi su ubijeni, a da nikada nisu stupili nogom u “Trostruki logor…“ U arhivu HRT-a postoje dokazi o čestim Igorovim gostovanjima na HRT-u u kojima je u pravilu kritizirao dr. Franju Tuđmana. Od 1990. “odmetnuti“ je Igor pisao za Vjesnik, TV Mrežu, u Novom listu, Jutarnjem (od 2001-2005), Poslovnom dnevniku, Privrednom vjesniku itd.

Kao što se vidi u njegovoj biografiji nije pisao za recimo 7Dnevno, Kamenjar, dnevno hr., Hrvatski tjednik, ne poznaje mene, Marka Juriča, Marka Ljubića, Kraljević Marka… Za Željku Markić nisam siguran. Klasika. Plusevi i minusi. Minus je Bujica, a plus NU2. I uza sve ovo nabrojeno, tko mu je financirao knjigu? Koji ministar mu je registrirao udrugu “Trostruki logor Jasenovac“?

Zašto nije žešće i zagriženije napadao Tuđmana, zašto mu je jugo-progresivni HND-o iznajmio svoj legendarni ring za borbu protiv fašista, ustaša, desničara…? Tko mu je dopustio da antifašistički hram napuni do vrha? Za sve te nekontrolirane ispade trebala je na HTV-u platiti Karolina Vidović Krišto.

Postavlja se još jedno zanimljivo pitanje: kakve sve to veze ima sa svima nama “dragom“ Istanbulskom konvencijom? Dobro, znamo da IK ima sveti zadatak da štiti, mazi i pazi na Anku partizanku, Radu, Vesnu Tršelič, Sabinu Glasovac, Ikaču, sve vrste rodova, malih lijevih bogova i božica… pa je zato Hrvateki i tako vole i obožavaju. Sad kad nam ovako dobro ide, ustaše se pretvoriše u «ostaše», a sada nam vodu muti tamo neki Srbin koji se ponaša k’o ustaša. Godine 1961. je pjesnik Gustav Krklec u polemičkom žaru izvrijeđao pisca Vladimira Desnicu rekavši mu doslovno: “P…. ti materina. Ti si četnik”.

Naravno, veliki hrvatski književnik Vladan Desnica nije bio četnik. Danas su liberalnija i mekša vremena. Hrvatski antifašisti žele jednog srpskog novinara, pisca i povjesničara pretvoriti u ustašu. Drugovi i drugarice u Programskom vijeću nisu se uzbudili, što i nije čudno s obzirom na njihove godine, na tvrdnje gostiju NU2 o građanskom ratu od 1991-1995.g. i na tvrdnje o ustaškoj državi u tim godinama, ali su živahno skočili na svoje rahitične noge čuvši da netko pokušava znanstveno oboriti «komunističke istine» o Jasenovcu. Neka odgovore samo na jedno pitanje: zašto Tito nikada nije posjetio Jasenovac? To je majka svih tajni u Lijepoj našoj i Lijevoj njihovoj.

Da parafraziram Benjamina Franklina: troje Hrvata može sačuvati tajnu samo ako je dvoje od njih umrlo. U već famoznom Titovom zaobilaženju mjesta gdje su ustaše ubile 700.000 tisuća Srba, Židova, Cigana i Hrvata, a od toga 20.000 djece, izgleda da su sva tri Hrvata davno već mrtva.

Zvalo me je par portala da kao odvjetnik komentiram presudu Zdravku Mamiću. Glatko sam odbio. Mamić mi je par godina bio klijent, zastupao sam i “Dinamo“ kada je Mamić bio direktor i na kraju krajeva Mamić je okupio oko sebe najbolju odvjetničku ekipu u državi pa ako je i potreban komentar nepravomoćne presude onda neka je oni komentiraju. Međutim, mene laički rečeno žulja nešto drugo.

Postoji nešto što se zove Ustav RH. Točnije član 28. koji govori o tzv. presumpciji nevinosti. Što god to značilo. Čl. 28 kaže: “Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja“. Prilično jednostavno. Zar ne? A Mamić, iako ga po čl.28 Ustava RH “nitko ne može smatrati krivim…“, bježi iz Hrvatske da bi izbjegao odlazak u zatvor.

Naime, postoji zakonska odredba koja je preuzeta iz komunizma u demokratsku RH, a po kojoj osoba koja je u kaznenom postupku osuđena na pet ili više godina zatvora obvezno mora u pritvor do završetka kaznenog postupka. A zašto bi morala drugovi i drugarice? Ako Ustav kaže da je svatko nevin dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne dokaže krivnja, onda bi možda trebalo razmisliti o brisanju iz kaznenog zakonodavstva odredbe o obvezatnom pritvoru.

Mnogi u Hrvatskoj baš i ne vjeruju hrvatskom pravosuđu. Ima zlobnika koji ga nazivaju čak i retardiranim. Recimo, ovih dana je na Županijskom sudu u Splitu na šest godina zatvora osuđen je kapetan bojnog broda Pavle Pantić. Osuđen je za smrt troje ljudi i ranjavanje 11 osoba. I Panta je po Ustavu RH nevin što samo dokazuje prisustvo zakonodavnog mentaliteta neke banana republike. Ovdje je zanimljiva čak i kazna.

Usporedimo je recimo sa kaznom Tomislavu Merčepu. On, nije nikoga ubio, nije nikoga ranio, ali to ipak nije spriječilo druge da to rade. Znači Merčep može odgovarati samo po zapovjednoj odgovornosti mada je tijekom kaznenog postupka bilo nepobitno utvrđeno kako on nije bio zapovjednik. Možda neformalni, ali ne službeni zapovjednik. Pravosudno drveno željezo odrapilo mu je ipak osam godina zatvora. Nesrazmjer koji bode oči i osobama ne vičnima pravu. Radi se u stvari o animozitetu pravosuđa prema braniteljima.

Evo i drugog primjera: Dragec, Zvonimir, Carlos Pilsel nazvao je na portalu Stožer za obranu Hrvatskog Vukovara “neofašističkom gamadi“ ili tako nekako. Stožer ga tuži, a sudac Marijan Bertalanič donosi oslobađajuću presudu jer Dragec ima pravo na svoje progresivno mišljenje. Dana 29. svibnja prosvjed branitelja selio se pred crkvu Svetog Marka.

Branitelji su se sklonili u Markovu crkvu, a branitelji Glavota, Šimunović i Renić su kao “živi zid“ spriječili policiju da uđe u crkvu. Naravno da su bili optuženi za počinjenje kaznenog djela. Predmet je “slučajno“ opet bio dobio Marijan Bertalanič koji očekivano nije povjerovao iskazima optuženih. Dobili su po šest mjeseci zatvora na rok kušnje od dvije godine. Usput, napominjem da i u diktatorskim režimima policiji ne pada na pamet ulaziti u crkve i na fakultete. To su institucije koje u civiliziranom svijetu uživaju neformalnu eksteritorijalnost.

I nakon samo dva od brojnih sličnih primjera mržnje sudaca prema braniteljima, naši suci i tužitelji se i dalje čude otkud takva negativna percepcija o njima u skoro svim anketama. Čudit će se i dalje k’o pura dreku. Novi Zeland ima 99 sudaca i ni jedan predmet u zaostatku. Hrvatska ima preko dvije tisuće sudaca i oko milijun predmeta starijih od 10 godina. A suci se čude i čude… Pomalo sve podsjeća na antičku priču o Augijevim štalama, Augij je bio kralj Elide, sin boga sunca Helija. Po legendi, njegove štale nisu bile očišćene od postanka svijeta.

Heraklo je od Euristeja dobio zadatak da očisti Augijeve štale u jednom danu. Tu se Heraklo pokazao izuzetno sposoban i efikasan. Razbio je dva zida i preusmjerio rijeke Alfej i Penej prema štalama. U jedan dan uspio ih je očistiti i ući u legendu. Znamo, mada ne svi, da se «početak svijeta», kada je riječ o hrvatskoj državi, stvarno zbio 5. kolovoza 1995.g. Međutim, zbog političkih okolnosti nije nakon toga bila provedena lustracija, a bio je i donesen nepravedni Zakon o oprostu… Tako naše štale nikada nisu bile očišćene. Još se čeka hrvatski Heraklo. Negdje mi zvoni samo, ne znam na kojem tornju, da sam u ovih deset godina već pisao o Augijevim štalama… Stoga isprika ako se ponavljam.

Još je Konfucije rekao: “Samo najmudriji i najgluplji ne mogu se promijeniti“. Pogodite što se u toj izreci odnosi na Hrvatsku?

Kako na primjer promijeniti Peđu Grbina koji je, kad je čuo da je Građanska inicijativa “Istina o Istanbulskoj“ skupila dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma, zacvrkutao: “Ovo baca ljagu na demokraciju!“ On je baš ta moralna vertikala koja može ocjenjivati što jest, a što nije dobro za demokraciju u Hrvata! Pravu «kriptokomunističku demokraciju» upravo demonstriraju likovi kao što su Obersnel, Beljak, Anka Taritaš, Furio Radin, Mile Kekin, Dragec Pilsel, Nenad Stazić itd.

Obersnel i Beljak svojim shvaćanjem demokracije sličnije sjeverno-korejskoj ili kubanskoj, a ne europske, spriječili su tisuće i tisuće potpisa za referendum u Rijeci i Samoboru. Je li itko od gore spomenutih osudio takav nedemokratski i nezakonit čin ili bar to komentirao kao antidemokratsku svinjariju?

Naši ljevičari odlično znaju glumatati kako će napustiti zemlju ili se zapaliti ako im nešto nije po volji, ali niti odlaze niti se pale. Doduše, pale se, ali na ustaške kune. I to je sve. Zanimljivo je kako su svi oni cijelo vrijeme dobro uhljebljeni u RH, a cmizdre i tuguju za Jugom. Za to vrijeme, djeca domoljuba i sirotinje, kojima nisu dostupna takva dobro plaćena mjesta i pozicije, odlaze van. Međutim, naši ljevičari na taj egzodus liju samo lažne «krokodilske» suze, a zapravo im je u duši drago što se Hrvatska sve više opustošuje ljudima.

Jedino ih zabrinjava sudbina jednog Olivera Frljića. Sjajni Frljini uspjesi u Poljskoj, Češkoj i Austriji…zabrinuli su Večernjak, Bojanu Radović i notornog Branimira Pofuka. Globalno smo selo pa već drugo jutro možemo pročitati kritiku Frljićevog “nasilja“ u Der Standardu iz pera Ronalda Pohla koji piše: “Kada biste starom ljevičarskom šok-umjetniku Johannu Kresniku došli sa ovakvom besmislicom, valjao bi se po podu od smijeha. I tako se bečki festival… mora nositi s ovom idiotskom predstavom“. Norbert Mayer u Die Presseu piše: “Jedino što smo vidjeli je neprimjeren opći napad na sve i svakoga… slab aplauz. Klicali su samo ljubitelji hard-core pornografije“. O češkim i poljskim kritikama bolje je i ne govoriti.

Sada nam Bojana Radović predstavlja Ivana Medenicu, umjetničkog ravnatelja Bitefa. Medeni nas mudro podučava: “Društvo bez frljićevskog teatra ima problema s demokracijom“. Ma, nemoj! Medeni nam se ukazao objavom da će na ovogodišnjem Bitefu biti prikazana Frljićeva i Kerempuhova predstava “Šest likova traži autora“. I tako Kerempuh, nekada ugledno satirično kazalište, danas izvozi u «prestolnicu» svinjske glave onih koji su se itekako borili protiv čelične kulturne beogradske giljotine. Sjetite se 1971.godine!

Međutim, naša Bojana polako, ali sigurno vodi svog Medu prema pravom cilju, a to je Ana Lederer pročelnica za kulturu grada Zagreba. Medo nas lagano uvjerava da ako nema frljićevskog kazališta onda “je to sindrom problematičnog društva… ako se takve predstave pokušavaju prekinuti, zabraniti…“ “Uskratiti im financiranje“ uskače Bojana. I evo nas na samom vrhu Olimpa. Medo iz Beograda u tandemu s našom Bojanom nježno nas i ljupko upozorava “da je društvo dužno financirati kritičku misao…“ a “kritička misao“ se svodi, između ostalog, na to da “Hrvati nisu narod, da Hrvatska nije država, da će se Juga vratiti“.

Oni koji ne podržavaju financiranje jugonostalgije dobivaju svinjske glave i bivaju likvidirani, a Jugoslavenčine, kao u antičkom amfiteatru, okreću palac prema dolje i svršavaju od smjeha za vrijeme likvidacije biskupa Bogovića. I dok za takvu “umjetničku slobodu“ mora, po mišljenju Radovićke i Mede, biti novaca, dotle naša mladost čeka na autobusnim kolodvorima odlazeći na put u razno razne Irske.

U spašavanje “vojnika Frljića, naravno, da se aktivno uključio i njegov “prvoborac“ Branimir Pofuk. Na koji način? Brane je od “vidovitog“ urednika Večernjaka dobio partijski zadatak da napravi razgovor s već spomenutom Anom Lederer pročelnicom Gradskog ureda za kulturu. Nakon što je dobio pismene odgovore na svoja pitanja ljevoruki Pofuk se nasmiješio sam sebi u brk, digao kažiprst i mudro nas podučio: “Prozivati nekog zbog mržnje prema bilo kojoj državi je totalitaristički i antikulturni diskurs“. Strašno mudar naslov.

Kao da je rekao: noću je hladnije nego vani. Iskoristiti vlastiti intervju s nekom osobom da je nakon toga pokušaš kompromitirati je debeli novinarski autogol nakon čega je naš Brane ostao gol kao i njegov “antikulturni diskurs“.

U klasičnom ljevičarskom pamfletu Pofuk je nagurao svega čega se njegova ljevičarska duša mogla sjetiti. Bujanac, Hasanbegović, hajka na Frljića i Dubravku Vrgoč, plač za lovom koju sad kontrolira Ana Lederer ili lov na lovu koja izmiče Frljiću i drugovima. Ajde Brane o’ladi napokon!!!

Sjećam se jedne lucidne i gorke izjave Dražena Budiše:“ Kad mi nismo lustrirali njih sad oni lustriraju nas.“

Zvonimir Hodak / 7 Dnevno

 

SRAMOTA – HRT maknuo Karolinu Vidović Krišto

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Marko Ljubić: Kako se boriti i pobijediti protiv prijevara, laži i stečenog prava na zlo? (I. dio)

Objavljeno

na

Objavio

Pogrješne sintagme kao polazišta na kojima se grade realni društveni odnosi

Jako dugo se u hrvatskom javnom, političkom i na žalost stručnom diskursu koristi čitav niz posve pogrješnih sintagmi, koje ne bi bile toliki problem da ljudi podrazumijevaju njihovo stvarno značenje. Kao kad se pogrješno izgovara neka riječ ili umjesto imena koristi nadimak čovjeku, čije značenje u svijesti ljudi ostaje nepromijenjeno i označava konkretnog čovjeka ili sadržaj. Problem nastaje kad se upravo te pogrješne sintagme uzimaju kao polazišta na kojima se i prema kojima se grade realni društveni odnosi, a nerijetko i kreiraju najvažnije nacionalne politike i usmjerenje hrvatske državnosti. A to je u Hrvatskoj postala opasna praksa, svojevrsna epidemija s razornim posljedicama. Iako mnogima ne treba isticati esencijalno značenje pojma „hrvatske državnosti“ za svaki ću slučaj istaknuti još jednom, da je to – upravljanje i usmjeravanje razvoja hrvatskoga naroda. Jer države su dobre ili loše onoliko koliko uspješno kormilare razvojem svoga naroda i njegovih ukupnih ljudskih potencijala. Ni jedna dobra država se ne odriče ni jednoga jedinoga svoga čovjeka, nikada, a to se posebno odnosi na države kršćanskih naroda kao što je hrvatski. Ovdje moram naglasiti da riječ „politike“ u realnom sadržajnom smislu znači – svakodnevni život konkretnih ljudi. Jer politike su, kako ih god umotavali, izgovarali, osmišljavali, deklarirali – upravljanje realnim životom stvarnih ljudi.

Floskule, netočnosti i laži u obrani lošega poretka

U zadnjih mjesec dana učestalo se ponavljaju neki od tih izraza i sintagmi, pa čak i teza, koje izazivaju dvojbe, nose prjevaru, stvaraju interpretativni kaos i razaraju po definiciji minimum prepoznatljivih društvenih regulativa, bez kojih društvo ne može funkcionirati na ljudsku sliku i priliku. Vjernici bi rekli i na – Božju.

Prilikom promoviranja namjere da će se neposredno ratificirana Istanbulska konvencija pokušati osporiti i opozvati referendumom hrvatskoga naroda, u javnosti su se odmah pojavila tumačenja, poruke i teze, s navodno stručnih stajališta – da se ne može referendumom odlučivati o ljudskim pravima, da se međunarodni dokumenti ili ugovori ne mogu osporavati referendumom, te da postoje političke odluke, koje usvaja Sabor, a koje se ne mogu usvajati ili osporavati referendumom.

Pa pođimo od najrazvikanijega pitanja – stečenog prava nacionalnih manjina.

Može li se steći legalno pravo – činiti zlo?

Potpuno je pogrješan stav da se referendumom ili na bilo koji drugi izvorno izraženi politički način većinskoga naroda ne mogu mijenjati „stečena prava“ bilo koga u Hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj zemlji i državnom poretku.

Mogu.

I moraju, ako je to nužno za uspostavljanje boljih društvenih standarda.

U javnosti je tragom aktualnih referendumskih inicijativa nametnuta floskula kako se ne mogu referendumom mijenjati „stečena prava“ nacionalnih manjina.

Zbog stečenih prava političkoga srpstva u Hrvatskoj, koja su srpsku manjinu, a za vrijeme Jugoslavije narod u neslobodnoj SR Hrvatskoj, činila posve povlaštenim i nadmoćnim većinskom hrvatskom narodu u svim usporedivim kategorijama, hrvatski narod je, prvo izborima, zatim referendumom, a zatim, zbog srpske agresije i puškom, uz teške žrtve – odlučio vratiti svoju slobodu oduzimanjem tako stečenih političkih prava srpskoj nacionalnoj manjini.

To je civilizacijski čin.

Nadriznanstveno mudrovanje u funkciji političkog srpstva u Hrvatskoj

I to nije borba protiv „srpskih prava“ nego – za hrvatsku slobodu. Upravo na tome je sadržajno i promotivno posrnula inicijativa o promjeni izbornog sustava, jer je umjesto promoviranja političke jednakosti hrvatskih državljana kao isključivog načela izbornoga sustava i ponuđenih izmjena s ciljem potpune integracije hrvatskoga naroda, s defanzivnih i trgovačkih pozicija, prvo dopustila interpretaciju o „smanjivanju“ nečega što je nužno eliminirati upravo radi afirmacije jednakosti i ravnopravnosti, drugo, pristala na segregaciju polovice hrvatskoga naroda, čija se dramatična politička obespravljenost i neravnopravnost ni ne spominje, ili se o njoj laže ističući povijesno jedinstvo „iseljene i domovinske Hrvatske“, koje je osporeno golemim ustavnim i zakonskim zidinama. Tim propustom je inicijativa “Narod odlučuje“ dala istovremeno izravan povod i pragmatičan, pa i logičan, alat u ruke upravo strukturama i establišmentu potiv čijih se nevaljalosti navodno ili stvarno i osmišljavala ta inicijativa, za dodatnu reafirmaciju, pa i cementiranje javne legalizacije izrazito opasnoga paradoksa u izbornom i ustavnom poretku. Navodim to ovdje kao klasičan primjer kako se nedostatci pokušavaju sakriti lažnim tvrdnjama i lažnim promoviranim ciljevima, s naglaskom – na laž u komunikaciji.

Ali, o tom po tom.

Model stjecanja prava određuje svako pravo

Prava se mogu steći na više načina, a svi ti načini najčešće niti jesu, niti moraju biti – pošteni, legitimni, politički opravdani i sa izvorištem u samome temelju države, koja je to dopustila ili omogućila. Ustav je društveni ugovor hrvatskoga naroda. Ostvarivanje prava bilo kome u okviru korekcija takvoga ugovora izvan izvorne volje hrvatskoga većinskoga naroda, pogotovo prava koja omogućuju destrukciju poželjnih društvenih standarda u zemlji, kao što je slučaj s tzv. srpskim manjinskim pravima u ovome trenutku, pri čemu agresivna parapolitička skupina oko Pupovca i SPC-a upravo ta prava koristi za otvoreno, legalno i s pozicija državne vlasti nastavak provođenja otvorene agresije na hrvatski narod, nametanja, prijetnji i nasilja (HRT- Karolina Vidović Krišto, ranije Marko Jurič, aktualni Bilten 14 s javnom kriminalizacijom desetina intelektualaca, medija i novinara) te arbitriranja društvenim standardima na temelju velikosrpskih povjesnih krivotvorina i o hrvatskom narodu i njegovoj povijesti. Nevolja s tim „stečenim pravima“ na političku srbizaciju hrvatske politike i društva je i s potencijalnim razvojem tako osmišljenih „stečenih prava“ ostalih nacionalnih manjina u istoj ravni i s istim destruktivnim ciljem, što je izravno neuvažavanje izvorne političke volje većinskoga naroda, oduzimanje većinskome narodu političke osobnosti, osporavanje političke osobnosti pripadnicima toga naroda i otvoreni akt podčinjavanja većinskoga naroda – manjinskoj zajednici.

Tako se razara integrativni temelj svakoga društva.

Povijesni paradoksi ne mogu biti kvalitetan model

To je povijesni i politički paradoks, koga svaka slobodna i uređena ljudska i društvena zajednica mora odmah riješiti, otkloniti i uspostaviti nužnu ravnotežu, koja počiva na izrazu volje i osobnosti većinskoga naroda. Izbjegavati eksplicitan iskaz volje većinskoga naroda znači izravno pristajati na kvalifikaciju da taj većinski narod povijesno i civilizacijski – ne valja. Jedini ispravan način verifikacije političkih težnji hrvatskih Srba, Bošnjaka, pripadnika svih mogućih socijalnih i inih manjina jest da svoje zahtjeve, ciljeve i interese traže i ostvaruju u okviru programskih i društvenih načela većinskoga naroda. Jedino tako i nikako drugačije.

To je jedini model integracije društva, a suprotnost je siguran pravac dezintegracije.

Ima li se što onda tu birati?

Tumači ustavnosti, nadriznanstveni aktivisti ili ključari režima!

Nažalost, čitatelji će se prisjetiti da je prvu poruku o neustavnosti referendumske inicijative protiv Istanbulske konvencije, pozivajući se na neimenovane „stručnjake“ u javnost priopćenjem poslala inicijativa „Narod odlučuje“, što je stvorilo vrlo ružan dojam, da inicijatori referenduma za promjenu izbornoga sustava otvoreno zagovaraju neuspjeh i nepotrebnost referenduma protiv Istanbulske konvencije. Taj dojam je dodatno pojačalo puno realnih događaja nakon toga, ali, to je tema za neku drugu priliku. U nastavku ćemo se pozabaviti sintagmama i porukama, koje su sadržajno u prilično suprotstavljenom odnosu s golemom nacionalnom vjerom, nadom i očekivanjima nekoliko stotina tisuća ljudi, koji su iskazali iskrenu vjeru u dobro i golem stvaralački potencijal, makar i pod prijetvornim sadržajima i ciljevima.

Totalitarno tumačenje granica slobode – primjeri rasprava o ustavnosti referendumskih inicijativa

Stavovi o neustavnosti pokušaja deratifikacije međunarodnih dokumenata su potpuno pogrješni, jer su utemeljeni na totalitarnom tumačenju slobode i društvenih standarda.

A na žalost, iz akademskih krugova ih nitko ni ne pomišlja ozbiljno dekonstruirati i osporiti, a kad ih se, i ako ih se tumači, onda se polazi od krajnje mehaničkoga i potpuno površnoga iščitavanja postojećih dokumenata i to po klasičnom komunističkom i totalitarnom modelu – da je zabranjeno sve što nije eksplicitno odobreno. Valja istaknuti da se nekolicina provikanih ustavnih stručnjaka u Hrvatskoj ponašaju kao ustavni sudci, a ne kao znanstvenici čiji je poziv promišljati najdublji smisao ustavnih normi u funkciji razvoja nacionalne državnosti i osiguravanja najefikasnije moguće države i javnih institucija, pri čemu otvoreno robuju od interpretativne pozicije zaštite političke klase i postojećega stanja, a ne smisla i svrhe državnosti u njenoj esencijalnoj ulozi i povijesno-teorijskoj funkciji.

Ustavni stručnjaci, umjesto znanstvenu, primjenjuju sudačku metodologiju

Formalna zaštita političke klase je i predviđena radi osiguranja razvoja efikasnosti i sprječavanja kaotičnoga utjecaja, a ne radi eliminacije mogućnosti poboljšanja države s narodnim inicijativama, pogotovo kada politička struktura svoje odluke donosi ne uvažavajući razum, mudrost, znanje i dobre običaje. To polazište kod većine hrvatskih znanstvenika i stručnjaka, koji su se očitovali o spomenutim referendumskim inicijativama je izrazito – totalitarističko, sa snažnim naslijeđenim refleksom komunističko-provincijalnoga mentaliteta, gdje je sve što čovjek iskazuju u društvu dobro, ako je u funkciji nedodirljive države, ili nedodirljivoga autoriteta izvan zemlje, naroda i ljudi, a loše ili opasno ako to propitkuje ili osporava. Pogotovo naglašavam pojam „provincijalnog“, jer u svojim tumačenjima, uporište umjesto u znanju, specifičnostima hrvatske relanosti i primjeni postignutih znanja na konkretne realitete, posežu za – iskustvima i posve neprimjerenim usporedbama iz svijeta.

Ne valjaju pismoznanci, a ne narod

Sjetite se samo dugogodišnjih priča i legendi o finskim, irskim, francuskim, njemačkim ili izraelskim iskustvima u svim područjima života u Hrvatskoj, kao uzorima, koji se prilikom separatne ili mehaničke primjene pokažu – katastrofalnim, iako su u tim narodima i zemljama bili – efikasni modeli ili instrumenti. Pa gotovo sve zakone i norme smo prepisali, najčešće od Njemačke, a imamo zastrašujuće neefikasnu državu, jer se nekritički i mehanički primjenjuju po modelu prepisivača švercera, koji za prepisani test dobije peticu, a padne na usmenom ispitu jer je prepisao i ne razumije to što je prepisao. Na temelju toga se izvlači, prvo pojedinačni zaključak, a onda kasnije i cijela teorija da kao – narod ne valjamo.

Ne valjaju tumači, pismoznanci, a ne narod.

Model tumačenja standarda slobodnih društava je upravo suprotan od modela koji primjenjuju stručnjaci iz ove priče.

Dopušteno je sve što eksplicitno nije zabranjeno, a pogotovo je i dopušteno i poželjno sve što ukazuje na namjeru ljudi da aktualni politički poredak ili realitet dovedu u ravnotežu s isitinskim narodnim interesima i očekivanjima.

Model tumačenja dopuštenoga

Prvo, neistina je da se međunarodni ugovori ne smiju osporavati referendumom, jer ako se mogu i smiju usvajati referendumom, kao primjerice ugovor o pristupanju Europskoj uniji, onda ne postoji ni jedna jedina zaprijeka da se takvi ugovori ne osporavaju na isti način. Jer, načelo je načelo, pa se ne može u jednom slučaju primjenjivati i tumačiti na jedan, a u drugom na drugi način, jer na taj način se potiče kaos u standardima, a to unosi nesigurnost u društvene odnose i ponašanje ljudi, a svaka nesigurnost spriječava, a ne potiče slobodu, dajući arbitrarnu mogućnost onome tko u datom trenutku ima umjesto racionalnih argumenata – golu moć. Istanbulska konvencija je međunarodni ugovor koji je ratificirao Sabor i na taj način mu je pristupila Republika Hrvatska.

Pobuna naroda protiv Sabora nije zakonski ili ustavni, nego moralni imperativ

Politički legitimitet Sabora je snažno i legitimno osporen, što prosvjednim aktivnostima hrvatskoga naroda, što akademskim i intelektualnim raspravama, kolumnama, jasnim stavovima Katoličke Crkve, što prikupljenim potpisima, pri čemu je sa stajališta zakonskih standarda bitno je li prikupljen dovoljan broj potpisa, ali je s političkoga stajališta i stajališta poruke o legitimitetu saborske odluke gotovo nebitna tisuća potpisa iznad ili ispod zadatog praga, jer je svakoj razumnoj politici nezanemarivo to što četiristo tisuća ljudi ne odobrava njene postupke ili što u devedeset postotnom kršćanskom društvu misli Katolička Crkva, pa bi svaka aktivnost svakoga saborskoga zastupnika prema referendumskom zahtjevu morala biti – izraz najvišega mogućega poštovanja. To je granica moralnoga imperativa, koji je važniji od pisanih zakona, a koji su besmisleni bez te granice, jer potiče dobru vjeru, odgovornost i reafirmira dobre običaje bez kojih, usprkos svim normativima – civlizirano društvo ne može dobro funkcionirati. Nitko ne može sve normirati, niti smije, jer prenormiranost prelazi u otvoreni čin neslobode i nehumanih ograničenja. Jednako se odnosi na obje referendumske inicijative, bez obzira što one kao sadržaj stvarno nose, jer obje iskazuju nesumnjiv otpor naroda. Pri tome je manje više jasno što nosi inicijativa protiv Istanbulske konvencije, jer tu nije moglo biti dvojbenih interpretacija nakon polugodišnje javne polemike i rasprava, dok je sadržaj inicijative za promjenu izbornoga sustava prilično sigurno miljama daleko od proklamiranih teza i ciljeva.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori