Pratite nas

Kolumne

Dvadeset dvojica

Objavljeno

na

U zemlji i u inozemstvo uobičajilo se reći da su u Hrvatskoj na vlasti konzervativci, nacionalisti. Na žalost, to nije točno. Velim na žalost jer Hrvatska već predugo skakuće samo na lijevoj nozi. Da se pomalo i umorila.

Bilo bi dobro radi uspostavljanja ravnoteže da se osloni i na desnu nogu. Ali od toga neće biti ništa jer u Hrvatskom (državnom) saboru su samo dvadeset i dvojica zastupnika za koje bi se moglo reći da nisu protiv hrvatskih interesa. Ne znamo još jesu li baš nacionalisti, ali čini se da barem nisu protiv Hrvatske.

[ad id=”93788″]

Zašto to mislim? Jednostavno, držim se logike, jednostavne i nedvojbene logike. Naime, točno su se dvadeset dvojica zastupnika izjasnila protiv toga da Vesna Pusić bude hrvatska kandidatkinja za predsjednicu UN-a. Ostali se prešutno slažu s Oreškovićevom odlukom da podrži Vesnu Pusić u njezinu pohodu na East River. Zašto je podržavanje Vesne Pusić iskaz ravnodušnosti prema hrvatskim nacionalnim interesima ako ne i štogod gore? – možda se pitaju neki.

Krenimo redom. Vesna Pusić je više puta optužila Hrvatsku za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Optuživala je Tuđmana da je kriv za rat barem koliko i Milošević, a za vrijeme najžešćeg rata s još nekim ortacima pokušala je srušiti Tuđmana. Da je u tomu uspjela, nikada ne bi bilo Bljeska ni Oluje. Dakle ni oslobođenja Hrvatske. Domovinski rat je za nju i istomišljenike bio dogovoreni rat, građanski rat itd. Ukratko, iz sveukupnog njezina političkog i društvenog djelovanje razvidno je da joj je srcu više prirasla neka druga država od one koje su u Domovinskom ratu stvorili Tuđman i ”nacionalisti”.

U demokraciji je legitiman i takav stav dok se ne pokušava provesti nasilnim sredstvima, međutim neobično je da takve osobe dobivaju podršku od ”nacionalističke” vlasti. I to ne samo neobično nego i skandalozno! Dvadeset dvojica potpisali su peticiju protiv kandidature Vesne Pusić i tako spasili vlastiti obraz. Ostalih se sto i tridesetak, izgleda, slažu s projugoslavenskom politikom Vesne Pusić. Odnos je to porazan za sve iskrene domoljube u Hrvatskoj, ali dobro je znati na čemu smo.

To što Tihomir Orešković – od milja zvani mister Good – podržava Vesnu Pusić nije toliko njegov problem koliko je problem onih koji su ga doveli. Pa čak i ako se oteo kontroli, to njih ne amnestira od odgovornosti. Vrijeme je da konačno počnu voditi račun i o tomu. Inače, mogla bi cijela ta sapunica o vlasti i oko vlasti neslavno završiti. A to bi uistinu bila šteta jer učinjene su i neke dobre stvari. Barem u odnosu na Milanovićevo haranje ostacima hrvatske državnosti.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Komunizam je pao, totalitarni mentalitet ostao

Objavljeno

na

Objavio

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim

Prošle godine obilježavanje šezdesetosmaške revolucije vrištalo je iz svih medija. Sudionici i svjedoci te revolucije koja je ustala protiv konformizma, protiv autoriteta, danas sjede u Europskom parlamentu, upravljaju svijetom medija i i sveučilišta, postavši sve ono protiv čega su se borili, foteljaši, mainstream.

Sve u svemu bizaran događaj, još bizarniji epilog: sjaši Kurta da uzjaši Murta, odnosno ustali su protiv normi, da bi rekli – mi smo norma.

Ove pak godine je jedan puno važniji događaj za Europu i Europljane, trideset je godina od pada Berlinskog zida, od pada, uz nacifašizam, najkrvavije ideje i sustava u povijesti, komunizma. O 1968. godini pompa i vika, o 1989. godini i propasti komunizma – šutnja, kao da milijuni ljudi nisu izbavljeni od terora i masovnih zločina.

Te su godine kineski komunisti dostojno proslavili pad komunizma pokoljem na Tienanmenu i okrenuli se kapitalizmu. Ta “nova Kina” započela je masakrom. Bolje da propadne selo nego (komunistički) običaji…

Zašto ne obilježavano 1989., barem s par posto pompe kojom je proslavljena i obilježena 68.? Ljevicu razumijem, ona je dugo vremena na slobodnom Zapadu sa simpatijama gledala na komunistički eksperiment, da bi kasnije rekli, a mnogi i danas misle, da je socijalizam dobra ideja, ali loše realizirana.

Ta ljevica se danas prestrojila, pa vidjevši da svijet ne može mijenjati nasilnim političkim putem, odlučila se mijenjati pojedinca, zaposjevši medije te kulturne i sveučilišne institucije, a proletera i brigu za njega zamijenila je LGBTIQ… agendom, migrantom i ostalim novima “prezrenim na svijetu” koje treba osloboditi, spasiti i, kao i komunisti, “svijet učiniti pravednijim”.

Životinjska farma

Berlinski zid zapravo nikada nije pao, on se samo preselio u ljudske glave. Ako ljevičari ne obilježavaju, komemoriraju ovu važnu obljetnicu, zašto to ne čine liberali?

Kao odgovor ponovit ću temeljnu tezu knjige Ryszarda Legutka pod znakovitim naslovom “The Demon in Democracy”, koju sam prošle godine donio u Globusu, pa je ove godine, godine pada komunizma, moram prigodno ponoviti: Jeste li sigurni da postoji razlika između starog komunističkog režima i modernog liberalnog sustava? Da, postoje enormne razlike, ali i enormne sličnosti.

Legutko, koji je kao Poljak živio i u komunističkom i u liberal-demokratskom sustavu (bio je europarlamentarac, ne znam je li opet izabran), ovako sažimlje temeljnu sličnost komunizma i liberalne demokracije: Oba politička sustava prožimaju cijeli društveni poredak, sve institucije, norme, mentalitet. I komunizam i liberalna demokracija postavljaju se kao zadnje referentne točke za sve što se događa u društvu.

“U komunizmu je”, piše Legutko, “sva stvarnost morala biti i zvati se komunističkom. Nije postojao odgoj, već komunistički odgoj, nije postojala obitelj, već komunistička obitelj, nije postojao moral, već komunistički moral…

Malo kasnije, kada je naša zemlja prihvatila novi sustav, vidio sam, s izvjesnim razlikama, da u liberalno-demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberal-demokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito.”

Čak se i religija, u liku pape Franje, uzvisuje ako se Crkva liberalizira i demokratizira, inače, kuš! Pridjev komunist nekoć, kao i liberal danas, označava superiornog čovjeka, sve drugo je ili sumnjivo, ili manje vrijedno. Dijelimo se i danas, kao u komunizmu, na napredne i nazadne snage.

U tom slučaju, kao u komunizmu, radi se o neprijatelju naroda, ili, kao u liberalnoj demokraciji, da citiramo Poppera, “o neprijateljima otvorenog društva” i slobode kao takve.

Kao i komunizam, i liberalna demokracija ima globalne ambicije, ona je globalistička, pa se također izvozi uz pomoć bombi i tenkova proizvodeći “proljeća”, bila ona arapska ili iračka, u kojima onda “procvjeta tisuću cvjetova”, od ISIL-a do Muslimanske braće.

I jedan i drugi sustav kontrolu temelje na kontroli jezika, bilo verbalnim deliktom (govor mržnje u liberalizmu), ili političkom korektnošću. Ni za jedne ni za druge nije važno što je dobro ili istinito, već što je (ideološki, politički) korektno, ispravno, u skladu s dominantnim poretkom, od medija do sveučilišta.

Kao što su komunisti mislili da su oni zadnja riječ, kraj povijesti, tako je i Fukuyama u istoimenoj knjizi rekao za liberalizam 1989.

Osim pada komunizma, ove je godine, ne lezi vraže, i sedamdeseta obljetnica od prvog izdanja Orwellove 1984., pisca koji je najavio novi totalitarizam na Zapadu, koji će distorzijom jezika napraviti distorziju stvarnosti.

Nema više Udbe, nema KGB-a, na djelu je Orwellova policija mišljenja, jezični inženjering, zvan politička korektnost, a Zapad je doista postao životinjska farma u kojoj su neke životinje jednake, a neke jednakije.

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari