Pratite nas

Povijesnice

Dvadeset i osma obljetnica jugoslavensko udbaškog terorističkog i zločinačkog čina u Sydneyu

Objavljeno

na

Dvadeset i osma obljetnica jugoslavensko udbaškog terorističkog i zločinačkog čina u Sydneyu kad su jugoslavenski agenti pucali iz automatskih pušaka na hrvatske iseljenike koji su prosvjedovali ispred jugoslavenskog konzulata.

Zbog pomaganja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Munchenu 1983. godine, Visoki zemaljski sud u Muenchenu je početkom kolovoza ove godine osudio na doživotni zatvor visoke udbaške dužnosnike Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. U obrazloženju presude predsjednik sudskog vijeća Manfred Dauster izrazio je nadu da će presuda Perkoviću i Mustaču pokrenuti proces sučeljavanja s prošlošću u Hrvatskoj.

Nažalost, danas, četiri mjeseca kasnije, po neznam koji puta od uspostave samostalne hrvatske države, svjedoci smo koliko je Udba još moćna u svim segmentima društva u ovoj zemlji, i s kakvom lakoćom može nametnuti nedijsku i političku šutnju kad je riječ o komunističkim zločinima protiv cijelog hrvatskog naroda od 1945. godine do današnjeg dana. Po tom je pitanju sve ponovno utihnulo, kao da nije bilo suđenja i sudskih odluka Munchenu. No, zato ne šuti Perkovićevi i Mustačev odvjetnik Anto Nobilo. On dobiva veliki prostor prostor i na HTV-u da još jače ismijava hrvatsku državu i opravdava udbaške zločine. Premda je to bila zadnja moguća pomisao stvaratelja ove  hrvatske države, a posebno hrvatskih branitelja, jugokomunisti koji se na sebe navukli plašt liberala i demokrata, od 2000. godine nastavili su svim mogućim javnim i tajnim putevima i načinima sustavno uništavati hrvatsku državu uništavati kao i sve hrvatske tradicionalne vrijednosti. Naivna očekivanja nas domoljuba da bi Hrvatska demokratska zajednica, pod vodstvom «europskog demokrščana» Andreja Plenkovića, mogla krenuti, sukladno rezoluciji Europskog parlamenta 1481 od 2006. godine, u potpuno otkrivanje i rasvjetljavanje zločina koji su počinjeni u SR Hrvatskoj u vrijeme komunističkog režima, pokazala su da smo veći naivci od Dudeka iz Gruntovčana.

Rezolucija Skupštine Europskog parlamenta 1481

Opravdano je postaviti pitanje našem novom premijeru, prošlo je sto dana nakon njegovog preuzimanje dužnosti predsjednika Vlade, tijekom kojih nisam komentirao njegove pomalo sve više zabrinjavajuće političke i kadrovske poteze: zašto ne postupa prema rezoluciji Europskog parlamenta 1481? Evo kako glasi točka 5. te rezolucije:

«Pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je to bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio Nacionalsocijalizam (nacizam)».

Bio bih jako sretan kad bi me gospodin Plenković njegovim brzim potezima u skoroj budućnosti ne samo razuvijerio nego i pokazao kako nisam u pravu što sam počeo ozbiljno sumnjati u ispravnost nekih njegovih odluka, koje nikako nisu na tragu otkirivanja istine što se u Hrvatskoj događalo od dolaska partizana i komunista na vlast 1945. godine. Posebno bih se radovao osnivanju u Hrvatskom saboru nove komisije za istraživanje komunističkih zločina u SR Hrvatskoj i diljem svijeta od 1945. do 1990.  Ta bi komisija trebala imati najveće moguće ovlasti u istraživanju i objavljivanju rezultata njezinog rada. Bez izlaska na vidjelo povijesne istine o komunističkim zločinima neće nikada doći do toliko potrebnog potpunog pomirenja među nama Hrvatima.

Udbaški zločini i u dalekoj Australiji

Hrvatska iseljenička zajednice diljem Australije više je od tri desetljeća, sve do 1990., redovno organizirala prosvjede za tzv. Dan Republike, koji se u Titovoj Jugoslaviji slavio 29. Novembra (studenog). Bilo da su se održavali ispred jugoslavenskih diplomatskih predstavništava, na glavnim trgovima ili pokrajinskim parlamentima u Sydneyu, Melbourneu, Adelaideu, Brisbaneu, Perthu, te pred saveznim parlamentom u Canberi, na tim prosvjedima bilo je svekupono nazočno i po dvadesetak tisuća hrvatskih iseljenika. Jedan takav prosvjed ispred jugoslavenskog konzulata u Sydneyu, Hrvati tog grada organizirali su 27. Studenoga 1988. godine.

U kojoj je mjeri jugoslavenski komunistički režim u svojoj srži bio zločinački i okrutan kad je riječ o progonu i ubojstvima običnih hrvatskih iseljenika i hrvatskih političkih emigranata ne samo u Europi nego i u Sjevernoj Americi i Australiji, predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i cjelokupnu hrvatsku javnost treba podsjetiti na 28. obljetnicu na australskom tlu nezapamćenog terorističkog, zločinačkog i kriminalnog čina koji su jugoslavenski tajni agenti u konzulatu učinili 27. studenoga 1988. Godine, tijekom mirnog prosvjeda hrvatskih iseljenika ispred jugoslavenskog konzulata u Sydney-u.

Teško ranjen maloljetni hrvatski prosvjednik Josip Tokić

Evo što sam, kao glavni urednik, o tom jugoslavenskom udbaškom zločinu u Sydneyu napisao u glasilu Hrvatske seljačke stranke za Australiju, «Hrvatskoj slobodi» za prosinac 1988. godine (zbog dužine teksta izostavljeni su u ovom trenutku neki manje važni dijelovi izviješća):

«U nedjelju 4. prosinca 1988. godine zrakoplovom JAT-a, i pod zaštitom policije, Australiju su napustili djelatnici jugoslavenskog konzulata u Sydney-u, na čelu s generalnim konzulom Stanojlom Glišićem, koje je australska federalna vlada proglasila nepoželjnim osobama tj. protjerala iz ove zemlje. Protjerivanje je uslijedilo nakon što je jugoslavenska vlada u Beogradu odbila australskoj policiji predati čuvara konzulata koji je u nedjelju 27. studenog 1988. godine, pucajući na hrvatske demonstrante ispred jugoslavenskog konzulata teško ranio hrvatskog dječaka Josipa Tokića. Odlazak jugoslavenskih «diplomata» po noći u nedjelju 4. prosinca bio je kulminacija povijesnog i presudnog događaja, koji je kao malo koji drugi slučaj nakon Drugog svjetskog rata, bio tjedan dana u centru pozornosti cijele australske javnosti…

Vijest o teškom ranjavanju mladog Josipa Tokića proširila se munjevitom brzinom diljem Australije. Sve australske radio postaje javljale su svakih sat vremena o tom jugoslavenskom zločinu, a u TV dnevnicima navečer to je bila glavna vijest, s prikazom mirnih hrvatskih demonstracija ispred konzulata u Sydney-u. Za bolji pregled događaja koji su uslijedili nakon oružanog napada na Hrvate iz jugoslavenskog konzulata najprije donosimo reakciju Vlade Australije i australskih sredstava za priopćavanje, a iza toga reakciju Hrvata u Australiji.

Reakcija ministra vanjskih poslova Australije

Odmah nakon što je doznao za pucanje iz jugoslavenskog konzulata u Sydneyu na hrvatske demonstrante, ministar vanjskih poslova Australije, senator Gareth Evans, osudio je taj jugoslavenski zločin i zatražio od jugoslavenskog konzulata u Sydney-u i ambasade u Canberri da konzulat i ambasada u potpunosti surađuju s australskom policijom u istrazi cijelog slučaja, s namjerom da se utvrdi tko je pucao, da bi se nakon toga, po australskom zakonu, tu osobu moglo izvesti pred sud, kako bi joj se sudilo za pokušaj ubojstva. Jugoslavenska ambasada u Canberri, na čelu s ambasadorom Borisom Cizeljom (Slovenac), najprije je obećala tu suradnju da bi već slijedećeg dana, nakon poruke iz Beograda, počela odugovlačiti s pružanjem suradnje australskim vlastima. Bio je to prvi znak da će se Jugoslavija pozvati na Bečku konvenciju, prema kojoj se diplomatsko osoblje može pozvati na diplomatski imunitet u slučaju kršenja zakona u zemljama u kojima se nalaze. U međuvremenu se uspostavilo da je mladog Hrvata ranio čuvar konzulata Zoran Matijaš, koji je bio na popisu diplomatskog osoblja i australske su vlasti odmah zatražile da ga jugoslavenski konzulat preda policiji New South Walesa. Taj je zahtjev Australije odbijen i nastalo je natezanje u iduća tri dana, kad je, u četvrtak 1. prosinca 1988. godine ministar vanjskih poslova Australije, senator Gareth Evans dao ultimatum Jugoslaviji da preda osobu koja je pucala u Hrvata ili će Australija poduzeti najoštrije mjere protiv konzulata u Sydney-u.

Jugoslavija dobila šest sati da odgovori na australski ultimatum

U petak navečer 2. prosinca Jugoslavija je dobila šest sati da odgovori na australski ultimatum. U međuvremenu u australskom se tisku razvila živa rasprava o cijelom događaju. Sve najvažnije australske novine najoštrije su osudile jugoslavenski zločin, dok su vodeći radio i TV komentatori već od ponedjeljka 28. studenoga počeli tražiti da se zatvori jugoslavenski konzulat i protjera njegovo osoblje. U brojnim TV i radio postajama intervjuirani su predstavnici hrvatske zajednice u Australiji.

Budući da se jugoslavenski zločin dogodio u Sydney-u, gđica Barbara Zaher i urednik «Spremnosti» g. Lovoković bili su intervjuirani u najvažnijim TV i radio emisijama, u kojima su vrlo razumno, djelotvorno i s velikom mjerom uvjerljivosti upoznali australsku javnost s pozadinom zločina u Sydney-u: progonom hrvatskog naroda u Jugoslaviji od 1918. godine., ubojstvima hrvatskih emigranata diljem svijeta od strane Udbe poslije Drugog svjetskog rata i zahtjevom Hrvata za svoju slobodnu i demokratsku hrvatsku državu….

Bivši šef australske tajne službe optužio Udbu za ubojstva hrvatskih emigranata diljem svijeta

Istodobno su svi australski dnevnici bili puni članaka o Jugoslaviji i Hrvatima u Australiji… Najznačajniji je bio komentar bivšeg šefa australske tajne policije g. Harvey Barnetta, koji na toj dužnosti bio od 1981. do 1985. godine. U vlastitom članku za visokotiražni dnevnik «The Herald» iz Melbournea od 5. prosinca 1988. godine Barnett je među ostalim napisao:

Finoća nije nikada bila sastavni dio diplomacije jugoslavenske vlade. Od konca Drugog svjestkog rata Beograd karakterizira super osjetljivo ponašanje prema bilo kome tko kritizira njegovu vlast. Beograd posebno nastoji neutralizirati sve dijelove hrvatske manjine u prekomorskim zemljama koji su se usudili kritizirati Jugoslaviju…

Jugoslavija se redovno žali onim zemljama, kao što je Australija, u kojima njihovi hrvatski građani prosvjeduju protiv svoje bivše domovine. Beograd traži da se ušutka svaka njihova opozicija. Kad se to ne dogodi, protivnici beogradskog režima bivaju podvrgnuti oštrim mjerama…

Postoje dokumentirani dokazi o jugoslavenskim zastrašivanjima (i ubojstvima) hrvatskih emigranata diljem svijeta. Jugoslavenska vlada troši ogromne novce za ušutkivanje svojih protivnika. Glavna djelatnost jugoslavenske obavještajne službe je infiltracija raznih hrvatskih disidentskih organizacija u namjeri da kontrolira njihovo djelovanje. U posebno težim slučajevima istaknuti Hrvati su bili ubijeni od strane profesionalnih agenata…

Tajne službe u zapadnim zemljama, uključujući Australiju, svjesne su opasnosti od strane ubojica jugoslavenske tajne službe koje tragaju za svojim hrvatskim žrtvama i poduzimaje potrebne mjere da ih neutraliziraju…

Zatvaranje jugoslavenskog konzulata u Sydney-u

Zatvaranje jugoslavenskog konzulata u Sydney-u

Zatvaranje jugoslavenskog konzulata u Sydney-u

Kao što se očekivalo, Jugoslavija nije do šest sati navečer u petak 2. prosinca predala jugoslavenskog državnog teroristu Zorana Matijaša australskoj policiji, a ona to nije imala namjeru učiniti niti jednog trenutka, jer je osoblje konzulata počelo pakirati svoje kovčege odmah nakon što je Jugoslaviji uručen ultimatum…

Zatvaranje jugoslavenskog konzulata u Sydney-u i protjerivanje njegovog osoblja iz Australije bio je za Jugoslaviju bolje rješenje nego da je Matijaš izveden pred australski sud, na kojem bi se najvjerojatnije otkrile mnoge druge stvari povezane sa zločinom pred konzulatom i djelovanju Udbe u Australiji…

Reakcija hrvatskih iseljenika

Jugoslavenski zločin u Sydney-u izazvao je veliko ogorčenje među Hrvatima diljem Australije. U Melbourneu su održane, samo sat vremena nakon što se čulo o oružanom napadu na Hrvate u Sydney-u,  spontane demonstracije ispred parlamenta  za državu Viktoriju, u kojima je sudjelovalo preko tisuću Hrvata, uglavnom mladeži.

Istu večer su predstavnici hrvatskih političkih organizacija, koje se nalaze u Hrvatskom međudruštvenom odboru za Viktoriju, odlučili da se slijedeću subotu, 3. prosinca, ispred zgrade parlamenta u Viktoriji također održe mirne i demonstracije. I zaista, usprkos tomu što je za mnoge Hrvate, koji rade u tvornicama i gradilištima, subota radni dan, već u 10 sati ujutro u centru Melbourne-a okupilo se preko 5000 Hrvata svih dobi.

Na trgu u centru grada održano je nekoliko kraćih govora, a onda je preko dva kilometra duga kolona prosvjednika, noseći oko stotinu hrvatskih i australskih barjaka i bezbroj slika ranjenog mladog Josipa Tokića i drugih Udbinih žrtava, krenula prema zgradi parlamenta. Prema priznanju policije bio je to do sada najveći etnički skup u centru grada Melbournea poslije Drugog svjetskog rata. Kad je nakon skoro pola sata kolona stigla pred zgradu parlamenta, predstavnici Hrvatskog međudruštvenog odbora održali su nekoliko govora na engleskom i hrvatskom jeziku, koje je nazočno mnoštvo burno ali i dostojanstveno pozdravljalo. Govore su držali: Josip Pavlović, Josip Čuk, Ivan Čorić, Ivan Butković, Stjepan Zdelar, Mimi Perak (koja je održala izvrstan govor na engleskom jeziku) i Ante Babić. Na kraju demonstracija koje su trajale od 10 sati ujutro do 1 sat popodne otpjevane su hrvatska i australska himna, a nakon toga se okupljeno mnoštvo mirno razišlo i krenulo svojim domovima.

Urednik «Hrvatske slobode» upozorio na djelovanje Udbe u Australiji

Hrvatski prosvjed u Melbourneu-u izazvao je nezapamćenu reakciju australskih medija, koji su tri dana ranije počeli najavljivati da se organizira prosvjed. Već sat vremena prije prosvjeda, u 9 sati ujutro, na mjestu okupljanja, na glavnom trgu Melbournea, došao je najveći broj TV, radio i novinskih izvijestitelja od kako Hrvati demonstriraju u ovoj zemlji.

Urednik «Hrvatske slobode», Ante Babić, bio je intervjuiran od strane svih pet australskih TV kanala, koji su kasnije navečer u glavnim vijestima donijeli do sada nezamislivo objektivne i za nas Hrvate pozitivne osvrte o hrvatskom prosvjedu. Svi su kanali prenijeli i intervju s urednikom «Hrvatske slobode», koji je naglasio kako Hrvati pozdravljaju odluku australske vlade o istjerivanju jugoslavenskih diplomata iz Sydneya i zatvaranju konzulata, ali je i dodao kako to nije dovoljno. Naglasio je da Australija treba prekinuti sve diplomatske odnose s Jugoslavijom i da treba također zatvoriti konzulat u Melbourneu i ambasadu u Canberri, jer se iza odluke o oružanom napadu na hrvatske demonstrante nalazi vlada u Beogradu.

Urednik «Hrvatske slobode» upozorio je i na djelovanje jugoslavenske tajne službe, koja stoji iza raznih nasilnih akcija u ovoj zemlji, a koja su kasnije pripisane Hrvatima. On je također skrenuo pozornost na ozbiljnu mogućnost da jugoslavenski agenti u Australiji krenu s novom serijom nasilja, kako bi diskreditirali hrvatsku zajednicu…

Na pomolu kraj Jugoslavije

Jedan od sudionika na prosvjedu u Melbourneu u subotu 3. prosinca rekao je da nakon jugoslavenskog zločina u Sydney-u počinje novi, bolji i uspješniji život Hrvata ne samo u Australiji nego i diljem svijeta. To je do sada najbolji znak da su kraj Jugoslavije i uspostava samostalne i demokratske hrvatske države na pomolu…

Pred odlazak novina u tiskaru dobili smo obavijest da su u bolnici u kojoj se nalazi Josip Tokić primijećene tri sumnjive i nepoznate osobe za koje se pretpostavlja da su htjele doći do Josipa Tokića sa zlim namjerama. Josipa sada danonoćno čuvaju detektivi.

Samo nam samostalna hrvatska država pruža sigurnost

U zaključku članka ostaje nam samo reći da će Jugoslavija nastaviti ubijati nas Hrvate i našu djecu ma gdje na svijetu bili. Za nas Hrvate nema sigurnog mjesta, sve dok Hrvatska ne bude slobodna i samostalna država»

Jugoslavenske terororiste iz Sydneya u Beogradu kao heroje dočekao Budimir Lončar

Uz moj uvodnik o teškom ranjavanju Josipa Tokića vrijedno je prenijeti i vijest iz uglednog australskog dnevnika «The Age» iz tog vremena, kako su po dolasku u Beograd terorist Zoran Matijaš i drugi protjerani djelatnici jugoslavenskog konzulata u Sydneyu bili dočekani kao heroji. Izvjestitelj australskih novina iz Beograda javio je da je atentatora na maloljetnika Josipa Tokića, Zorana Matijaša, i druge udbaške agente iz konzulata u Sydney-u osobno dočekao i ministar vanjskih poslova Jugoslavije Hrvat Budimir Lončar.

Da, to je taj isti Lončar koji je bio glavni savjetnik za vanjsku politiku bivšem predsjedniku Stipi Mesiću, a sada je glavni savjetnik odlazećem predsjedniku Hrvatske Ivi Josipoviću. Zar je onda čudno što udbaške strukture u Hrvatskoj i djeca komunista, koja danas vladaju Hrvatskom, poduzimaju sve moguće kako se ne bi otkrile brojne tajne o zločinima jugoslavenskih tajnih službih u svijetu, ali i u Hrvatskoj?

Krvavo ubojstvo Stjepana Đurekovića samo je vrh sante leda o brojnim ubojstvima hrvatskih emigranata i iseljenika koja je diljem svijeta vršila tajna služba zločinačkog komunističkog režima u Jugoslaviji i SR Hrvatskoj.

Sve dok se ne otkriju i sankcioniraju zločini jedne od najokrutnijih tajnih obaviještajnih službi u svijetu u Hrvatskoj neće nikada biti društvenog mira i stabilnosti niti će se Hrvatska moći razviti u gospodarski razvijenu zemlju i demokratski uspješno društvo. Dapače, ako se to pitanje ne riješi na zadovoljavajući i pravedan način, Hrvatskoj prijeti opasnost od totalnog urušavanja ono malo poveznica koje nas drže zajedno kao jedan narod.

Antun Babić

bivši urednik novina «Hrvatska sloboda» u Australiji

bivši generalni konzul Republike Hrvatske u Melbourneu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1993. godine od strane Armije BiH napadnuto je Žepče

Objavljeno

na

Objavio

Taktika ABiH bila je da ovlada gradom koristeći činjenicu da će svi Hrvati biti na misi za praznik svetog Ive.

Neke od naredbi 319. brigadi ABiH koja je bila spremna na osvajanje Žepča bile su: “Sve ustaško spaliti”, “Muškarce pobiti”, “Djecu i žene pritvoriti u logoru…”, “Sve što se kreće ubijati”, “..Da zauzme ustašku bolnicu, pobije sve ustaše i sve ranjene ustaše”…

To što je Hrvatski narod napadnut za vrijeme trajanja mise, bio je znak da se u Bosni vodi i vjerski, odnosno džihadski rat.

Žepačka 111. xp brigada HVO-a uspjela je zaustaviti taj bošnjački napad. Međutim, žepački je kraj od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Kao posljedica toga vodile su se žestoke borbe s mnoštvom poginulih na sve tri strane.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Operacija Barbarossa

Objavljeno

na

Objavio

Operacija Barbarossa naziv je za njemačku invaziju Sovjetskog Saveza 22. lipnja 1941. godine.

Njemačka razmišljanja i ratni ciljevi

Iako je u svojoj knjizi Mein Kampf Hitler jasno opisao svoj stav o nužnosti osvajanja teritorija Sovjetskog Saveza radi stvaranja novog njemačkog životnog prostora tijekom prvog razdoblja Drugog svjetskog rata između ovih država je postojao potpuni sklad. Bez obzira na tu činjenicu nedugo nakon slomaFrancuske 1940 godine i jasnih naznaka da potencijalna invazija Velike Britanije neće bit uspješnaAdolf Hitler tijekom jeseni te godine donosi odluku o invaziji Sovjetskog Saveza. Kratkoročni strateški (dugoročni je osvajanje životnog prostora) cilj ovog rata je bio osvajanje svih područja koja se nalaze zapadno od linije Astrahan-Arhangelsk pošto su ona bogata plodnom zemljom (Ukrajina), ugljenom (Ukrajina), naftom (Kavkaz) i drugim raznim sirovinama. Također u slučaju uspjeha Njemačka bi došla do granica Britanske Indije pošto Irak i Iran u to doba imaju profašističke vlade.

Posljednji Hitlerov razlog za pokretanje operacije Barbarossa je bilo razmišljanje da ovo neće biti napadački nego obrambeni, preventivni rat pošto će i tako SSSR prije ili kasnije napasti Njemačku, a trenutačne snage ove “neprijateljske” države su u rasulu što se najbolje moglo uvidjeti tijekomSovjetsko-finskog rata 1939.-1940.

Sovjetska razmišljanja

Iako je SSSR očekivao njemački napad, njegova vlada je razmišljala kako se neće dogoditi 1941. godine. Zaslugu za takav način razmišljanja možemo naći u nekoliko sporazuma Berlina i Moskve kao i određenih njemačkih vojnih operacija tijekom proljeća 1941 godine. Bez obzira na sve potpisane sporazume, Staljin je veoma dobro znao da će doći do rata i njegova politika se svodila na kupovanje vremena kako bi se ojačale vojne snage. Ništa tu činjenicu bolje ne prikazuje od ove tablice:

Razvoj vojnih snaga SSSR-a između 1939. i 1941. godine

1. siječnja 1939. 22. lipnja 1941. % povećanje
Divizije 131,5 316,5 240,7
Vojno osoblje 2,485.000 5,774.000 232,4
Topovi i minobacači 55.800 117.600 210,7
Tenkovi 21.100 25.700 21,8
Ratni avioni 7.700 18.700 242,8

 

Bez obzira na “prijateljstvo” s Berlinom Staljin se lagano uspaničio početkom 1941 godine kada su mu obavještajci počeli javljati o pokretima njemačkih trupa prema granici s SSSR-om. Njemačka objašnjenja su se sastojala od nužnosti pomicanja trupa izvan dometa britanskih aviona i pokretanja operacija Harpun i Haifisch kojima su se trebale simulirati vojne pripreme za invaziju Velike Britanije. Bez obzira na sve to Staljin je naredio ograničenu mobilizaciju iako je i dalje odbijao vjerovati izvještajima svojih obavještajaca koje je optuživao da vjeruju namještaljkama Londona koji nakonJugoslavije sada i njih želi uvući u rat. Danas je poznato da se tijekom proljeća 1941 godine raspravljalo u najvišim vojnim vrhovima Sovjetskog Saveza o mogućem napadu SSSR-a na Njemačku pošto je skinuta tajnost s prijedloga maršala Žukova koji raspravlja o tome 15. svibnja 1941. godine s ministrom obrane.

Njemačka vojska i Operacija Barbarossa

Kako bi se izbjegao debakl Napoleona čega se Hitler podsvjesno užasavao, njemački vrhovni stožer (OKW – Oberkommando der Wehrmacht) je po njegovom naređenju izradio plan za Operaciju Barbarossa koji se sastojao od tri grupe njemačkih armije koje napreduju prema svojim potpuno odvojenim strateškim ciljevima (Napoleon je napao samo u smjeru Moskve). Ta koncepcija sama po sebi je bila protivna teoriji Blitzkriega koja se sastojala u napadu dvije ili više vojnih kolona koje bi se spojile u pozadini protivnika opkoljavajući i uništavajući ga. Namjesto da se te “vojne kolone” tijekom napada naSovjetski Savez spoje vremenom bi se prema planu Barbarossa one trebala odvojiti u zasebne dijelove ove ogromne države. Grupa armija “Sjever” je tako dobila naređenje da osvoji Lenjingrad, Grupa armija “Centar” Moskvu, a Grupa armija “Jug” je trebala izbiti na Volgu. Bez obzira na to očito odstupanje od dotadašnje njemačke taktike OKW je bio samouvjeren u konačnu pobjedu na istoku kako bi se potom mogao obračunati s Velikom Britanijom. Možda i završno najvažniji problem ovog planiranja se sastojao u potrebi “neutralizacije” Grčke i Jugoslavije zbog čega će plan napada biti pomaknut s polovice svibnja na 22. lipnja 1941. što dovodi do ranog zaglavljivanja njemačke vojske u jesenjem ruskom blatu.

Za ovaj napad Njemačka je zajedno s svojim saveznicima pripremila sveukupno 4 306 800 vojnika, 4171 tenk i 4846 zrakoplova tako da je početkom ratnih operacija imala više vojnika, ali drastično manje tenkova i zrakoplova. Ova tablica najbolje pokazuje to stanje 22. lipnja 1941. godine

Njemačka i saveznici Crvena armija Omjer
Divizije 166 190 0,87 : 1
Vojno osoblje 4.306,800 3.289,851 1,3 : 1
Topovi i minobacači 42 601 59 787 0,7 : 1
Tenkovi i samohodke 4 171 15 687 0,27 : 1
Vojni avioni 4 846 10 743 0,45 : 1

Iako je ovaj odnos snaga davao prednost SSSR-u, on je krio i dva iznenađenja. Prvo će doživjeti sovjetsko rukovodstvo kada tijekom ratnih operacija otkrije da su jedno brojevi na papiru, a drugo bojna spremnost snaga (većina tenkova je bila tehnički neispravna, a zrakoplovi su bili zastarjeli) . Njemačko iznenađenje će biti veličina Crvene armije pošto su sve procjene govorile o značajno manjim snagama.

Početna faza napada

Kako je 21. lipnja 1941. Sovjetski vrhovni vojni stožer dobio vjerodostojne podatke da se njemačka vojska u borbenom redoslijedu približava granici, nakon noćne sjednice 22. lipnja 1941. godine u 00:30 sati šalje upozorenje o neminovnom njemačkom napadu svojim isturenim postrojbama. Kako je napad otpočeo već u 03:15 ta obavijest jednostavno dolazi prekasno da bi odigrala ikakvu ulogu.

Iako su snage toga sudbonosnog dana bile podjednake potpuno iznenađenje i dotadašnje vojno iskustvo njemačkih vojnika će odnijeti potpunu pobjedu tijekom ove prve faze borbi. Šok i konfuzna naređenja iz Moskve o nužnosti kontranapada će s druge strane potkopati Crvenu armiju.

Njemačka Grupa armija sjever će potpomognuta ustankom u Litvi i Estoniji početi ubrzano napredovati prema Lenjingradu tako da je samo tijekom prvog dana ostvaren prodor u dubinu od 80 kilometara. Sovjetski odgovor na to se sastojao u naređenom protunapadu koji je trebao do 26. lipnja uništiti neprijatelja. Većina jedinica koje sudjeluje u ovom napadu bez zračne potpore će biti ubrzo uništena, a neprijateljske oklopne trupe će nastaviti napredovati prema svome cilju sve do naređenja Hitlera kojim se one zaustavljaju kako bi ih pješaštvo sustiglo.

Njemačka Grupa armija centar je tijekom prvog tjedna operacija napravila još bolji posao s izvršenim prodorom od 300 kilometara ili, drugim rječnikom govoreći, prešli su jednu trećinu puta do Moskve u samo 5 dana. U njihovoj pozadini je ipak ostalog više od pola milijuna ruskih vojnika s kojim će se uskoro trebati obračunati. Pored tog uspješno obavljenog zadatka zračne snage ove armijske grupe su samo tijekom prvog dana rata uništile 2 000 neprijateljskih zrakoplova.

Njemačka Grupa armija jug pojačana prije svega Rumunjima je na kraju dobila najteži zadatak. Tamošnji zapovjednici Crvene armije su bili najspremniji što su dokazali u velikoj bitci protiv njemačke Prve oklopne armije poduzetoj po naređenjima vrhovne komande o nužnosti kontranapada. Na kraju zbog stalne izloženosti zračnim napadima oni će izgubi bitku i većinu od 1000 korištenih tenkova, ali će drastično usporiti napredovanje protivnika što će kasnije postati problem za napadača.

Ratni događaji tijekom ljeta

1024px-Eastern_Front_1941-06_to_1941-12

Istočni front tijekom Operacije Barbarossa:

██ Njemačko napredovanje do 9. srpnja 1941.

██ Napredovanje između 9. srpnja 1941 i 1. rujna 1941

██ Bitka kod Kijeva do 9. rujna 1941

██ Završno njemačko napredovanje 9. rujan-5. prosinac 1941.

Nova serija ratnih operacija je započela 3. srpnja kada Hitler daje dopuštenje Grupi armija centar za prodor prema Smolensku. Toga istog dana Staljin se bio oporavio od živčanog sloma izazvanog katastrofom na bojištu i pozvao na Veliki patriotski rat protiv agresora. Bitka za Smolensk će tako otpočeti 6. srpnja s potpunom mobilizacijom obje zaraćene strane. Tijekom bitke koja će biti odlučena18. srpnja, a dovršena tek 5. kolovoza Crvena armija će opet koristiti masovne tenkovske formacije bez zračne zaštite što će dovesti do uništenja više od 700 tenkova koji će biti uništeni u novom kontranapadu. Sveukupno Njemačka Grupa armija centar će likvidirati (ubiti ili zarobiti) oko 350 000 neprijateljskih vojnika dok će se njih nešto više od 200 000 uspjeti povući prepuštajući Smolensk neprijatelju. Bez obzira na ovu veliku pobjedu OKW se nakon bitke nalazi u nedoumici.

Po njihovim proračunima oni su uništili ili zarobili više vojnika i opreme nego što ih cijeli SSSR ima. To je prije svega dovelo do žestokih rasprava o daljnjem smjeru ratnih operaciju koju na kraju dobiva Hitler riječima:”Neću ja počiniti istu grešku kao Napoleon” i naređenjem da se zaustavi napredovanje prema Moskvi, a tenkovi se usmjere prema Kijevu i Lenjingradu kako bi tamo probili Sovjetsku obranu. Ova odluka je uz žestoko protivljenje vojnog vrha bila na kraju prihvaćena.

Kada su oklopna pojačanja od Grupe armija centar stigla sjevernoj ona je uspjela probiti 8. kolovozaprvu liniju obrane Crvene armije kod Lenjingrada tako da je prije početka rujna došla na samo 50 kilometara udaljenosti od svog cilja. Tijekom ostatka mjeseca oni će uspjeti doći do samo 11 kilometara od Lenjingrada kada Hitler gubi strpljenje sporošću napredovanja pa povlači oklopne jedinice kako bi pojačao opći napad na Moskvu tijekom jeseni.

Drugi dio oklopnih trupa Grupe armija centar je bio usmjeren prema zauzimanju Kijeva gdje je bilo zaustavljeno napredovanje Grupe armija jug. Ova bitka će biti odlučena tek 16. rujna kada su se jedinice Crvene armije našle u okruženju kod grada kojega su branile. Kada je bitka završila krajem rujna, Nijemci su zarobili oko 500 000 neprijateljskih vojnika nakon čega su oklopne trupe vraćene Grupi armija centar radi završnog napada na Moskvu.

Ratni događaji tijekom jeseni

Vojni plan Wehrmachta za jesen 1941 godine se prije svega sastojao u završnom napadu na Moskvu. Oslabljene jedinice Grupa armija sjever i jug su također dobile svoja naređenja o napredovanju, ali njihove akcije u ovoj fazi ratu gube na važnosti.

Također znajući za nužnost općeg protivničkog napada na glavni grad Crvena armija je većinu svojih snaga pripremila za njegovu obranu. U skladu s tamošnjim obrambenim planom počela je izgradnja dvije obrambene linije o koje se trebao razbiti napad.

640px-Operation_BarbarossaOsnovni dio operacije Tajfun (plan za osvajanje Moskve) se sastojao u trostrukom okruženju koje je trebalo dovesti do potpunog uništenja protivnika. Prva faza ove operacije počinje napadom njemačke oklopne armije na grad Orel. Po svim sovjetskim vojnim projekcijama ovaj napad armije koja je prije sudjelovala u osvajanju Kijeva je bio potpuno neočekivan tako da postiže potpuni uspjeh osvajanjem grada 3. listopada. Koristeći to iznenađenje druga njemačka grupacija je napala prema gradu Brjansku da bi se spojila s osvajačima Orela i zatvorila okruženje oko sovjetskih armija na južnom području obrane Moskve. Na sjevernom dijelu fronte koja je branila glavni grad, Wehrmacht postiže gotovo identičan uspjeh zatvarajući okruženje oko tamošnjih sovjetskih snaga 10. listopada. Bez obzira na potpuno beznadnu situaciju vojnika Crvene armije, oni se nastavili pružati otpor sve do 23. listopadaonemogućavajući tako daljnje njemačko napredovanje.

Ovaj slom prve linije obrane je odmah izazvao potres u Moskvi. Istog dana kada je stvoren obruč oko sovjetskih snaga kod Vjazme (10. listopad) Georgij Žukov je postavljen za zapovjednika obrane Moskve. Ubrzo potom (13. listopada) Staljin izdaje zapovjed da vlada i najviši organi komunističke partije napuste glavni grad i presele se u Samaru. U danima kada se vršila ova evakuacija Staljin izdaje proglas kojim daje na znanje svim stanovnicima SSSR da on neće biti evakuiran nego da ostaje u Moskvi.

Kako se do 10. listopada 500 000 protivničkih vojnika nalazilo u obruču, Wehrmacht je donio odluku o nastavku napada na Moskvu. Kako je zbog nužnosti likvidacije snaga u obruču bio smanjen broj vojnika raspoloživih za napad, pokušaj osvajanje grada Tule pada u vodu. Neuspjeh u osvajanju ovog grada donekle rezultira neuspjehom cijelog plana osvajanja Moskve pošto je on bio određen kao baza iz koje će biti pokrenuto opkoljavanje ovog grada. Od 1. studenog do 15. tako postoji varljiva ravnoteža na bojištu u očekivanju da druga strana napravi prvi potez.

Završna odluka je tako pala njemačkim napadom 15. studenog 1941. U prvoj fazi ovog napada cilj Wehrmachta je bio osvajanje grada Klin što se nalazi sjeverno od Moskve i mostova preko kanala Moskva-Volga. Ovi ciljevi su dostignuti 28. studenog kada su se njemački vojnici nalazili 35 kilometara od centra Moskve. Tada dolazi do protunapada Crvene armije koja protivnika odbacuje na drugu stranu ovog kanala. Druga faza ovog napada je bio ponovni pokušaj osvajanja Tule koji otpočinje 18. studenog. On će također u sovjetskom protunapadu biti potučen tako da plan o osvajanju sjevernog i južnog gradića kako bi se prešlo na opkoljavanje Moskve propada. Tada početkom prosinca temperatura pada na -25°C i sve se pripremilo za posljednju fazu operacije Barbarossa.

Protunapadi kojima je potučen zadnji njemački napad na Moskvu su samo ukazivali na ono što predstoji. Kako Wehrmacht nije imao podataka da su sibirske trupe pozvane na područje Moskve, opći protunapad Crvene armije od 5. prosinca postaje potpuno iznenađenje. Odnos snaga početkom ovog napada je bio 1:1 ali u stvarnosti tu se borilo milijun promrzlih od 6 mjeseci borbi umornih njemačkih vojnika protiv milijun odmornih sovjetskih (sibirskih) vojnika koji su se našli u svom elementu. Kada je pobjednički protunapad okončan njemačke trupu su završili na minimalno 100 kilometara od Moskve čime propada Operacija Barbarossa i počinje klasični frontovski rat.

Razlozi propasti Operacije Barbarossa

Iako povjesničari koji se bave verzijama povijesti u stilu što bi bilo kad bi bilo vole nalaziti mnoge razloge propasti njemačkog napada na SSSR u konačnici sve se svodi na dvije katastrofalne strateške greške počinjene po direktnom naređenju Adolfa Hitlera.

Prvu od njih bez ikakvog pitanja postaje invazija Jugoslavije i Grčke u travnju 1941 godine. Zbog ovog kratkog rata datum napada na SSSR je morao biti pomaknut s 15. svibnja na 22. lipnja. Ako uzmemo u obzir da je u trenutku proboja sovjetske linije obrane između Smolenska i Moskve (3. listopada) počela tipična ruska jesenska kiša koja je uništila blatnjave prometnice i značajno usporila njemačko napredovanje. Po lijepom vremenu Wehrmacht je napredovao po 20 – 40 kilometara u danu, sada po kišnom vremenu on napreduje maksimalno 10 kilometara, zbog čega se značaj kašnjenja napada na SSSR od gotovo 40 dana ne može nikako podcijeniti. U stvarnosti zbog vremenskih uvjeta napad nije mogao početi prije 1. lipnja, ali to bi i dalje predstavljalo dobitak od 21 dana.

Drugi razlog za propast napada je Hitlerov strah kako će on postati drugi Napoleon. Kada u srpnju Wehrmacht osvaja Smolensk, ali ne uspijeva osvojitiLenjingrad ili Kijev on zabranjuje napad na Moskvu zbog straha da će osvojiti sovjetski glavni grad, ali da će bočni protunapadi Crvene armije iz smjeraUkrajine i Baltika uništiti njegovu vojsku kao što su uništili i onu francuskog cara. Ta Hitlerova naredba kojoj su se žestoko suprostavili svi njemački vojni zapovjednici je na kraju ipak bila izvršena. Ishod toga je bilo nepomično stajanje Wehrmachta kod Smolenska više od 60 dana. Kada je napokon naređen napad početkom jeseni došla je ruska kiša koja usporava oklopne jedinica i daruje novo vrijeme SSSR-u da dovučene pojačanja iz Sibira koja će obraniti Moskvu.

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori