Pratite nas

Kolumne

Dvoličnost bošnjačke politike

Objavljeno

na

Hrvatski je narod, s razlogom koji ima temelj u neizmjerno velikoj daytonskoj nepravdi ikad učinjenoj prema jednoj narodnosnoj zajednici, sve umorniji i prestrašeniji za budućnost u svom nacionalnom i vjerskom identitetu u dvodjelno podijeljenoj tronacionalnoj Bosni i Hercegovini. Cijelo poratno vrijeme iz bošnjačkih velikomuslimanskih centara čuje se prijeteča tutnjava o nedodirljivosti ovako neuređene beha zajednice. Neuređene ni mrvicu po pravdi i pravednosti, jednakosti i ravnopravnosti hrvatskog naroda sa druga dva, Srbima i tadašnjim Muslimanima, današnjim Bošnjacima.

Ta bošnjačka ratna retorika ne samo da je zaustavila Bosnu i Hercegovinu u hodu u neku mirniju i sigurniju budućnost jednaku za sva tri naroda, već ju je vratila unazad, s namjerom da zauvijek ostane u toj prošlosti koja je bila najcrnja i najtragičnija u njenoj povijesti. Da ostane u prošlosti krvoločnog Otomanskog vremena, koje je glavni razlog svih ovih stradanja kojima se, po želji i planu bošnjačke politike, ne vidi kraj.

Podijeljena na dva entiteta triju suverenih i konstitutivnih naroda postala je Lego igračka u rukama velikosrpskih i velikomuslimanskih ratnika, visokih predstavnika Međunarodne zajednice koji interesno pravdu dijele, slažuči je po turskom, po jugoslavenskom, po daytonskom, po Ashdownovom, Petritschevom, ili najčešče po Putinovom ili Erdoganovom planu.

No nikada da je počnu slagati po srpsko-bošnjačko-hrvatskom planu, što je jedino pravedno jamčeči joj održivost u sigurnosti i miru. I svjetska zajednica kao protektor, a protektor znači okupator, ne čini ništa niti da zaustavi velikosrbe ni velikomuslimane u toj vrlo opasnom slaganju Lego kockica, niti da sama preuzme slaganje u svoje ruke.

Cijela igra je prepuštena Putinovim i Erdoganovim igračima, koji igraju prljavu igru, bez ikakvih pravila demokratskog i slobodnog svijeta.

Kapetan velikosrpske političke reprezentacije na beha terenu igra igru čiste nacionalne i vjerske ekipe, bez mogućnosti čak i mješovite publike. Na tu igru s vremenom, u zavisnosti od potrebe datog vremena velikomuslimani reagiraju na način da se hvataju, izvlače daytonska pravila igre i kažu, bosanskohercegovački entiteti su ekipe sastavljene od suverenih i konstitutivnih igrača. I nikad ne kažu od kojih sve, ne mogu izreći da u objema entitetskim ekipama moraju biti i Hrvati.

Nema tako teške riječi ni u jednom beha jeziku, napose velikomuslimanskom, za izgovoriti kao što je Hrvat i hrvatsko. Tu riječ u pozitivnom, napose njenom nacionalnom značenju, više ne koriste ni Srbi ni današnji Bošnjaci.

Jedino je prebace preko usta kada govore laži iz vremena građansko vjerskog beha sukoba, koristeči je uvijek u negativnom kontekstu. Da su entiteti ekipe, zajednice, konstitutivnih i suverenih beha naroda bošnjački čelnici kažu samo kad brane svoja nacionalna i vjerska prava u Republici Srpskoj, i nikad, i nigdje više.

Ta hrvatska konstitutivnost i suverenost za Bošnjake ne važi u beha Federaciji, tamo provode politiku islamizacije, i građanizacije Hrvata, izgrađujući taj beha dio politikom jedan čovjek jedan glas, što je samo korak u muslimanski bošnjački entitet.

Dvoličnost bošnjačke politike koju je uveo njihov ratni vođa Alija Izetbegović razlog je i građansko vjerskog beha sukoba, koji je i raskomadao, te zauvijek podijelio Bosnu i Hercegovinu po granicama muslimansko srpskih pregovora diobe u Beogradu.

Entiteti sve više postaju prostori samo jedne nacionalne zajednice, u republici srpskoj srpske u beha federaciji bošnjačko muslimanske. Nigdje ni malo mjesta za treču beha komponentu, onu hrvatsku. Podjednako joj pravo na beha teritorij otimaju i osporavaju i Srbi i Bošnjaci muslimani.

Danas nepodnošljivi, do ropstva ponižavajući položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini posljedica je nepravde engleskog salvet političara Ashdowna, napose onog dijela kojim je dokinuta Hrvatska Republika Herceg Bosna, koja je Hrvate obranila od potpunog biološkog nestanka iz fratarsko katoličke Bosne, u kojoj prije turske okupacije nije ni bilo islama, ni Muslimana, današnjih najvećih protivnika ravnopravnosti i jednakosti hrvatskog naroda i ponovnog oživljavanja nepravedno ugašene Hrvatske Republike Herceg Bosna.

A bez njenog oživljavanja nema ravnopravnosti i jednakosti sva tri beha naroda. Daytonistima, napose Muslimanima, nije smetalo osnivanje, i funkcioniranje prije Herceg Bosne, Muslimansko vijeće i Patriotska liga, kao ni Srpska zajednica, ali im je smetalo, i smeta HRHB, iz čega nije teško zaključiti o srpsko muslimanskom udruženom zločinačkom pothvatu diobe BiH bez hrvatskog naroda.

Vinko Đotlo

Salveta političar Ashdown

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari