Pratite nas

Gost Kolumne

Dvostruki igrač Krešo Beljak

Objavljeno

na

Samoborski gradonačelnik i predsjednik Hrvatske seljačke stranke Krešo Beljak voli svoja politička uvjerenja i mišljenja o drugima iznositi na vrlo direktan način. Često je u raspravama znao prelaziti granicu dobrog ukusa, ali ovo što je napravio u zadnjih nekoliko dana bilo je previše i onima koji su ga simpatizirali. Zlatka Hasanbegovića nazvao je, stavljajući ga uz bok režisera Emira Kusturice, “jednim od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda”. Također ga je okarakterizirao i “jednim od važnijih sljedbenika i učenika Luburića i Pavelića”, sugerirajući kako je “prevelika kukavica da to prizna”,

Zaključio je da je “efendija Hasanbegović obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov”. Nekima od njegovih pratitelja na Twitteru je to bilo prihvatljivo, ali su se oglasili i oni koji kojima se takvo Beljakovo komuniciranje nije nimalo svidjelo. “Sramotno i osim toga kazneno djelo po nekoliko osnova. Krešo, razočarao si me”, rekao je jedan od njih. Beljak se ni nakon toga nije smirio nego mu je poručio „nek me tuži, dokazat ću sve što sam napisao“.

Hasanbegović mu nije, barem zasad, uzvratio na te uvrede. Ono što je pokrenulo ovaj sraz bila je njegova ocjena kako je Beljak „jedan od važnijih Bandićevih učenika“ komentirajući time glasovanje u zagrebačkoj Skupštini gdje je i jedan HSS-ovac glasovao za proračun i time spasio Milana Bandića.

Riječ je o glavnom tajniku HSS-a, kojeg je Beljak odmah suspendirao, tvrdeći kako nije znao da će tako postupiti. No, isti dan su se u medijima pojavile spekulacije da Bandić i Beljak zapravo odavno dobro surađuju jer se iz proračuna Grada Zagreba isplaćuju velike svote, putem javnih natječaja, tvrtkama koje osiguravaju Beljakovu vlast u Samoboru.

Ti izvori iz HSS-a su za Jutarnji list ustvrdili da je „Beljak čitavo vrijeme znao za Ćorićevu namjeru“ te da je riječ o „unaprijed dogovorenoj igri“. Te javno obnanjene sumnje u dvostruku igru koju su Beljak, kao predsjednik HSS-a i jedan od njegovih najbližih suradnika, što je svakako glavni tajnik te stranke, navodno odigrali , očito su ga ozbiljno uzdrmale.

Pred svojim partnerima iz Amsterdamske koalicije (gdje su još GLAS, IDS i HSU) morao se pravdati kako s tim nije imao veze, iako je svima njima, za pretpostaviti je, sve to bilo prilično čudno. Kada je Hasanbegović svojom izjavom potkrijepio te sumnje, Beljak je izgubio obzire i nasrnuo na njega riječima koje se odavno nisu čule u hrvatskom političkom prostoru.

No, čelniku HSS-a nije prvi put da igra dvostruku igru. Prigovarajući svojedobno Tomislavu Sauchi, nekadašnjem šefu kabineta bivšeg premijera Zorana Milanovića, osumnjičenom za uzimanje novca u aferi „Dnevnice“, što je u Saboru dao svoj glas za opstanak HDZ-ove većine, Saucha mu je ovako uzvratio: “Ja se neću spuštati na tu razinu da spominjem neke zaista pravomoćne nepodopštine. Pustite me na miru. Vi ste došli neki dan hoću li ja prijeći na vašu stranu. Pa kako vas nije sram? Vi koji me najviše pljujete zadnjih šest mjeseci”, odgovorio mu je Saucha.

Beljak se i dosada isticao neprimjerenim rječnikom. Prošle godine je u Saboru izgubio kontrolu tijekom polemike u vezi s Poslovnikom. Nakon što mu je netko iz klupa vladajućih dobacio da je lopov, aludirajući na njegove grijehe iz mladosti kada je, kako je sam rekao, ‘otvarao’ tuđe automobile, čelnik HSS-a je uhvatio mikrofon i ustao, kako su to prenijeli izvjestitelji, kao vatrom opečen. „Dođi frajeru tu, dođi tu, dođi, ajde, ‘ko je to rekao? Ajde šta, dođi tu, ajde da vas vidim, di ste? Hrabri ste kad vas ima sto, a kada ste sami, gledate u pod. Kukavice, lopovi, to ste vi“, vikao je Beljak.

Saborska klupa postala mu je pretijesna, pa je sišao do govornice. Jedva su ga smirili. Pozivajući na fizički obračun, stručnjaci za komuniciranje su ustvrdili, kako je Beljak tim nastupom prešao okvire dopuštenog ponašajući se kao u krčmi. No, neki politički analitičari su kazali kako je to zaprvo bio Beljakov ‘show’ kojim se htio vratiti pod okrilje SDP-a, nakon što im se HSS ranije nije priključio u pokušaju izglasavanja nepovjerenja HDZ-ovoj vladi. Za tu rolu koju je odigrao, zaključili su, trebalo bi mu dati Oscara.

Beljak je, naime, pet zastupnika koliko ih HSS ima u Saboru dobio preko zajedničke liste sa SDP-om. I u Samoboru vlada uz pomoć te stranke. No, kako SDP sada želi samostalno ići na sve buduće izbore, HSS-u ne odgovara rušenje sadašnje Vlade jer im je jasno kako na nekim prijevremenim izborima ne bi dobili ni približno toliko mandata. Stoga galami protiv HDZ-a, priča protiv te stranke, ali kada se trebao priključiti oporbi u izglasavanju nepovjerenja, okrenuo je ploču.

I to je razlog zašto neki sumnjaju kako je sada i u vezi s Bandićevim proračunom u Zagrebu odigrana slična igra. Kada mu je Hasanbegović to spočitnuo, uslijedile su salve uvreda i to na osobnoj razini pa čak i kažnjive. Čelnik HSS-a postaje žrtva svog karaktera, i političkih igara zbog kojih, kako se pokazalo u nekim situacijama, njegovi politički partneri ne mogu biti sigurni kojem će se taboru priključiti HSS-ovi zastupnici ili vijećnici. Sigurno mu to neće zaboraviti.

Beljak: ‘Hasanbegović je uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda’

Što vi mislite o ovoj temi?

Gost Kolumne

Zbog Dana R. Srpske prešućen zločin u Buhinim Kućama

Objavljeno

na

Objavio

U Bosni i Hercegovini nema gotovo ničega što se ne tumači kroz prizmu triju istina. Nema ni jedne važnije odluke domaćih i međunarodnih sudova, povjerenstava, pa čak i statističkih zavoda, koju svi poštuju. A tek političke odluke. One se tumače na stotinu različitih načina.

Uglavnom u povijesnom (ratnom) kontekstu. Proslava Dana RS-a jedno je od tih pitanja koje u sebi sadržava sve, i pravne, i političke, i povijesne prijepore. Zbog religijskih odredbi Ustavni sud BiH osporio je ustavnost zakona koji je definirao 9. siječnja kao Dan RS-a. Nakon toga, Skupština RS-a je taj dio oko krsne slave, odnosno proslave Svetog Stefana, izbacila iz zakona i opet proglasila 9. siječnja svojim službenim praznikom. U Federaciji se Dan RS-a i dalje smatra neustavnim, baš kao što se u RS-u takav stav ima o 25. studenoga (Dan ZAVNOBiH-a) ili 1. ožujka (Dan neovisnosti BiH). Pomalo šaljivo mogli bismo se zapitati kako uopće uskladiti proslavu “političkih“ praznika kada se i Nova godina u BiH ne slavi istoga datuma. Katolici su je dočekali 1. siječnja, pravoslavci jučer, a muslimani će 31. kolovoza hidžretsku 1441. godinu, piše Jozo Pavković/VečernjiList

Zataškavanje zločina: Alibi za Buhine Kuće i preglasavanja Hrvata

Poput praznika, ne poštuju se ni odluke Ustavnog suda, poput one da je Izborni zakon u nekim svojim dijelovima diskriminirajući. Unatoč sudskoj presudi, izbori su održani i dijelom provedeni. Čak štoviše, Bošnjaci su inzistirali da temelj oko raspodjele mandata za Dom naroda bude popis iz 1991., a ne iz 2013. godine. Pritom je popis iz 2013. regularan, a onaj iz 1991. službeno nikada nije objavljen, a njega Dayton uvažava. Dodatno, Srbi osporavaju taj posljednji popis jer su bošnjačkim lobiranjem upisani i nerezidentni stanovnici. BiH nema ni originalnoga Daytonskog sporazuma. Dakle, ni Ustava. Izgubili su ga čim su ga potpisali. Pa ga sada svatko tumači na svoj način.

Postoji devet odluka Ustavnoga suda koje nisu provedene. Najpoznatija je ona iz apelacije Bože Ljubića zbog koje se ne zna hoće li BiH uopće imati vlast. Ne provode se odluke ni međunarodnih sudova kao što su “Sejdić-Finci”, “Zornić”, “Pilav”. Tumače se različito baš kao i presude Haaškog suda koje su u bh. javnosti redovito dočekivane s oprečnim raspoloženjem. Osuđenici su, u pravilu, za jedne heroji, za druge zločinci. Relativizira se i Deklaracija o Srebrenici. Ne zna se ni je li važeći sporazum BiH s NATO-om. Nije jasno ima li ili nema sporazuma o granici s Hrvatskom, je li sporna gradnja Pelješkog mosta, čije su hidroelektrane na Drini…

Kako u takvom ozračju suprotstavljenih “istina” znati što slaviti, a što ignorirati. Osobito što se svakodnevno slave pobjede nad neprijateljima ili obilježavaju masakri, a poraženi ili zločinci su, uglavnom, njihovi susjedi, druge nacije. Politički i medijski moćniji vješto skrivaju svoje zločine. Ovoga 9. siječnja nije se ni čulo da su baš toga istog dana, kad su Srbi slavili svoj praznik, 1994. bošnjačke postrojbe napravile masakr nad 27 nedužnih hrvatskih civila i vojnika HVO-a u Buhinim Kućama (Vitez). Prebacivanje fokusa sa središnje Bosne na RS i brutalno diskreditiranje Hrvata zbog nazočnosti događaju u Banjoj Luci, svakako je bilo i u funkciji prikrivanja godišnjice tog stravičnog zločina. Jer, i to je BiH sa svojim trima istinama.

Jozo Pavković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Trpimir Jurić – Mali Gabrijel nije smio umrijeti!

Objavljeno

na

Objavio

Dom zdravlja Metković

U kolopletu cijelog niza sad već službeno potvrđenih propusta i nesretnih okolnosti, nakon dramatične borbe, život je izgubio mali Gabrijel, dijete iz Metkovića. Uslijedila je sasvim očekivana reakcija uže i šire javnosti. Protesti, traženja odgovornosti, nalazi povjerenstva Ministarstva zdravstva, Liječničke komore…

Ova katastrofa u svojoj pozadini sigurno ima više uzroka. Najveća cijena je već plaćena jer je izgubljen jedan život koji nije dobio priliku odrasti, realizirati se. Šteta je nepopravljiva pa nam preostaje izvlačenje konstruktivne pouke, a ne stvaranja ogorčenosti i nepovjerenja prema cijeloj zdravstvenoj struci.

Propusti u liječenju

Tijekom Gabrijelove borbe sa svim daćama i nedaćama surovosti života općenito, pa do specifičnih metodoloških propusta u liječenju koje su ga stajale života, siguran sam da je u međuvremenu puno više života spašeno iz objektivno puno ozbiljnijih medicinskih i zdravstvenih komplikacija. Tražeći paralelno dobre primjere uz ovaj tragičan, ne želim niti najmanje relativizirati sve propuste načinjene u metkovskom slučaju.

S medicinsko laičkog aspekta, iskustvenog u organizaciji velikih sustava ali i mog “domicilnog” psihološkog aspekta, prokomentirat ću ovaj događaj.

Pomalo je neuobičajeno krenuti od zaključka, a ja ću baš tako načiniti. Uzrok ovog dramatičnog ishoda počiva u ne htijenju i to od liječnika na hitnoj pomoći u Metkoviću, preko Županije do Ministarstva i Vlade. Trebalo je napraviti više i brže od onog što je napravljeno.

Svakom završetku predstoji cijeli niz manjih ili većih događaja, odluka, pokušaja ili ne pokušaja, propusta i radnji. Sve to treba kontekstualizirati u vrijeme i okolnosti.

Kao olakotna okolnost za medicinske dionike u “slučaju Gabrijel”, spominje se vikend. Kakav po Bogu vikend? Kao da medicinska skrb prepoznaje vikende, blagdane i slične neradne dane? Zapravo ako ga prepoznaje, a reklo bi se da je tako, onda sustav očito ne živi u realitetu.

Ratni sanitet u Metkoviću

Tko će i odakle krenuti u pojašnjavanje nečega ne znam, ali ja ću od 91. koliko god to neke živciralo.

U to vrijeme sam pripadao zdravstvenom sustavu tog istog Doma zdravlja u Metkoviću, na istoj lokaciji, ali s manje opreme i kadra u predratnom vremenu.

Sjećam se toplog lipanjskog dana 1991. kada je Radio televizija Zagreb prenosila početak jednotjednog rata u Sloveniji (neš ti rata). Tada rata kao takvog još nije bilo u blizini Metkovića i većina se naivno nadala da ga neće ni biti.

Već tog lipnja pok. prim. dr. Milan Tapalović, novi ravnatelj Doma zdravlja MUP-a RH u Šarengradskoj u Zagrebu, okuplja prve liječnike dragovoljce i promišlja kako organizirati ratni sanitet najprije u okviru MUP-a. Iz te jezgre kasnije se razvio Ratni sanitet Ministarstva zdravstva RH, sanitet u HV-u. Započelo se s organizacijom mobilnih medicinskih timova, a završilo s organizacijom Ratnih bolnica po cijeloj Hrvatskoj. Kadra i sredstava bilo je malo za potrebe koje su slijedile. Materijalna pomoć u vidu medicinske opreme i lijekova nabavljala se je uz pomoć donacija, ponajviše naše dijaspore. Naši kako smo ih još tada zvali emigranti, vlastitim financijskim sredstvima i svojim nastojanjima kod lokalnih vlasti i bolnica u njihovom okruženju i nekih organizacija kao što su Malteški vitezovi i sl., dobivali su sanitetska auta, opremu i lijekovi koje su slali u domovinu.

Ratne bolnice su bile u blizini ili na samoj prvoj crti bojišta. Tako se je postizao onaj već čuveni zlatni sat od ranjavanja do operacijskog stola.

S puno stvari iz vođenja i organizacije Domovinskog rata možemo se pohvaliti, a s ratnim sanitetom pogotovo. On je funkcionirao i u Vukovaru do zadnjeg dana, zapravo zadnje sekunde obrane. Slično tome bilo je u Kostajnici, Gospiću, Slavonskom Brodu i Vinkovcima gdje su bolnice svakodnevno dobivala porciju granata. Zgrade nekih bolnica bile su gotovo skroz uništene. Sve ove bolnice koje sam kao primjer naveo osim rada na svojim adresama, imale su svoje izdvojene lokacije na najpotrebnijim mjestima, a sve s nakanom neprekinutog pružanja usluga što bliže primatelju usluga. Bez zračnog prijevoza osiguralo se da većina unesrećenika bez obzira da li se radilo o civilima ili vojnicima, o ranjavanju ili bolesti ima standard zlatnog sata.

Osigurana sredstva, ali bolnice nema

Kako je to bilo moguće? Prevladati sve objektivne poteškoće bilo je moguće jedino nevjerojatnom motiviranošću svih medicinskih djelatnika izuzev onih koji su prešli na neprijateljsku stranu.

Dobrom organizacijom koju sam već dijelom gore opisao i na kraju velikim osobnim zalaganjem postignuti su iznimni medicinski rezultati mjerljivi s najopremljenijim bolnicama bilo gdje u svijetu.

Na niti jednoj razini nije nedostajalo HTIJENJA, kako na političkoj, operativnoj tako i najnižoj taktičkoj, provedbenoj razini (u svakoj ambulanti, operacijskoj sali…) Da bi se nešto uspjelo pa i kada to objektivno nije za očekivati, potrebno je veliko htijenje. Ratni sanitet bio je nešto sasvim novo. Za njega nismo imali razvijenu doktrinu niti sredstva. Rezultati su ukazali da je to moguće, vrlo uspješno, gotovo zadivljujuće.

Jedna od ratnih bolnica bila je u Metkoviću. Pokrivala je dobar dio Južnog bojišta uključujući i dio Hercegovine i sav civilni živalj sa svim potrebama prema zdravstvenoj skrbi.

Kako je rat završavao sve više i glasnije se govorilo da se ratna bolnica u Metkoviću treba pretvoriti u mini bolnicu za potrebe cijele Neretve. U međuvremenu je osiguran i prostor, ministar Kujundžić kaže i sredstva, ali bolnice nema. Iskreno se nadam da će ovaj slučaj s malim Gabrijelom nešto značajno promijeniti. Kao u ratu i sličnim izvanrednim okolnostima, čini se da tako i u miru, uvijek netko mora dati život da bi onima koji ostaju bilo bolje.

Nadam se da će Gabrijelova smrt biti temelj bolnice u Metkoviću kao i nova, odgovorna i učinkovita paradigma prema pacijentu i njegovoj bolesti ma gdje god da je u Hrvatskoj.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari