Pratite nas

Kolumne

Džaferović se pokazuje jugoslavenskim Rankovićem, Komšić Sejdom

Objavljeno

na

Prvi, od dva, bošnjački član tronacionalnog beha Predsjedništva, Džaferović izjavio je da je izbor drugog njihovog člana Komšića za „hrvatskog“ predstavnika „odgovor naroda (bošnjačkog) na politiku HDZ-a BiH”. Da, i u pravu je Džaferović, i to je prvi put da neki visokopozicionirani bošnjački političar priznaje da je Komšić izbor njegovog bošnjačkog a ne hrvatskog naroda. Jer, izbor Komšića u beha Predsjedništvo, kaže Džaferović, odgovor je, glasača, bošnjačkog naroda na obrambenu politiku hrvatskog naroda, koju u njegovo ime artikulira Hrvatska Demoratska Zajednica Bosne i Hercegovine.

On, Džaferović, kao iskusni muslimanski a zatim i bošnjački obavještajac, jasno i nedvojbeno potvrđuje da je to „odgovor naroda”, misli bošnjačkog, jer je upravo njegov narod nezadovoljan eurohrvatskom politikom jednakosti i ravnopravnosti koju zagovara Hrvatska Demokratska Zajednica Bosne i Hercegovine. Jedini način da se zaustavi hrvatska politika europeiziranja i, dakako, kroatiziranja dijela Bosne i Hercegovine u mjeri ukolikoj je srbijanizirana i islamizirana, bio je bošnjački izbor Sejde Komšića u beha Predsjedništvo.

Budući da je politika HDZ BiH usporila, i na nekim beha dijelovima zaustavila, bošnjački opasni plan islamiziranja i mudžahediziranja Bosne i Hercegovine, trebalo je tu hrvatsku obranu probiti, izvršiti agresiju na Predsjedništvo, i na mjesto hrvatskog predstavnika ustoličiti pripadnika muslimanske Armije BiH. Istog onog koji je u muslimanskoj agresiji na hrvatski narod pucao, te kroz progone etnički čistio njihove prostore. A da će nastaviti tamo gdje je zaustavljen, za što je okićen „zlatnim ljiljanom“ pokazao je u predizborno vrijeme koje je obilježio ratnom prijetnjom hrvatskom narodu, i njegovom desuvereniziranju kroz prisilnu građanizaciju, što je drugi naziv za prisilnu islamizaciju.

Izbor Komšića kao „odgovor (bošnjačkog) naroda“ izveden je, kao agresija na politiku HDZ BiH jer je ta hrvatska stranka osmislila i ustrojila Hrvatsku Republiku Herceg Bosna, kao nacionalni entitetski okvir, i Hrvatsko Vijeće Obrane, kao vojnu komponentu hrvatskog naroda, unutar već tada postoječih srpske vojske i muslimanske armije. Zahvaljujući samo tim hrvatskim obrambenim institucijama saćuvan je i oćuvan hrvatski trinaeststoljetni korijen Hrvata u Katarininom kraljevstvu Bosne i Hercegovine.

Zbog tih povijesnih, obrambenih, uspjeha Hrvatske Demokratske Zajednice Bosne i Hercegovine, tadašnji Muslimani, a današnji Bošnjaci, odgovorili su Hrvatima izborom Komšića, zlatnog ljiljana, vojnika koji se borio protiv tih hrvatskih obrambenih ratnih ostvarenja. Jer, smatraju Bošnjaci nitko drugi ne može pobjediti hrvatski narod, i uništiti njegove obrambene ratne uspjehe kao vojnik terorističke muslimanske ABiH, iza koje je ostala nacionalna hrvatska pustoš na prostorima kroz koje je prošla uzvicima „Alahu uekber“.

Napose je danas moguće dokinuti hrvatske obrambene uspjehe kada u nacionalno troglavom Predsjedništvu sjede dvojica Bošnjaka, ili Bosanaca, ili možda sutra i Bosnaca. Jedan Džaferović pripadnik muslimanske obavještajne službe AID, drugi Komšić pripadnik terorističko islamističke muslimanske ABiH.

Sa ratnim iskustvom, koje su stekli u agresiji na hrvatski narod, i kojim se i dalje bogate, spremni su na sve, ne birajući sredstva u marginaliziranju, obespravljivanju, i sramotnom ponižavanju hrvatskog naroda, Obrambenog rata kojeg su vodili protiv velikosrpske i velikomuslimanske agresije dogovorene i razrađene u tajnim beogradskim muslimansko srpskim pregovorima.

Samo veleizdajnici Bosne i Hercegovine kakvima su se pokazali Muslimani koji su je ostavili Turskoj u amanet, mogu biti tako brutalni prema hrvatskim beha braniteljima. Jer tim činom izdaje domovine Turskoj poistovječili su se sa turskim zločincima u vrijeme prisilne islamizacije beha autohtonog hrvatskog naroda. Svoje strašne zločine nad Hrvatima nastoje prikazati kao suicid, a počinjeni genocid etničkog čiščenja pripisuju Hrvatskoj.

U taj četvrt stoljeća dugi propagandni rat, koji je u biti nastavak etničkog čiščenja, i krajnjeg ponižavanja hrvatskog naroda, AID-ieovov obavještajac, koji puno zna o hrvatskim žrtvama koje skrivaju visoke peči u Zenici, i izbor drugog bošnjačko muslimanskog člana beha Predsjedništva pripisuje Hrvatima.

Time Džaferović i svi bošnjački Džaferovići, žele svijetu kazati da je hrvatski narod još nezreo, i treba mu tutor, Bošnjaci, jer hrvatski je narod jedini u svijetu koji na slobodnim izborima bira svog progonitelja, onoga koji je pucao po njima, i izgonio ih iz domova u procesu etničkog čiščenja, da ih on predstavlja u Predsjedništvu.

Bošnjačka ratna, i poratna, propaganda nadmašuje i govore Hitlerovog ministra Goebbelsa. To je isti rat kakav su i Srbi provodli u vrijeme federalne juzajednice, kojoj je beha federacija u svemu ista. Džaferović se pokazuje jugoslavenskim Rankovićem, Komšić Sejdom. Odgovor bošnjačkog naroda na politiku HDZ BiH na način izbora Sejde Komšića u beha Predsjedništvo ravan je onoj muslimanskoj agresiji etničkog čiščenja hrvatskih prostora Lašvanske doline. I svih drugi beha hrvatskih prostora, na kojima je danas izbrisan svaki hrvatski trag.

Agresorski muslimansko bošnjački kontinuitet se ne prekida. Agresija će dobiti, i već dobiva, na intezitetu sada sa dva bošnjačko muslimanska člana u beha Predsjedništvu. Kakva će biti i sa kojim intezitetom Sejdo je već u predizbotno vrijeme to pokazao. Nepriznavanje i uništenje suverenosti i konstitutivnosti hrvatskog naroda, a zatim agresiju, uz pomoč sultan Erdogana prenijeti i na susjedne zemlje kojima jednako prijeti. Svima je, nemuslimanima i negrađanima uputio ratne prijetnje, spreman svakog momenta za borbu u kojoj bi se trebao okititi i drugim zlatnim ljiljanom.

Ne brine ga značenje ljiljana, i čiji je to vjerski simbol u svijetu, naravno i u Bosni i Hercegovini. Kao što su Muslimani sve izokretali i pokrali, te i dalje izokreču i kradu, od Hrvata katolika, kako bi im oduzeli pravo na Bosnu i Hercegovinu i omrzili im je, tako su u ratu prisvojili i ljiljan, te umjesto mira koji znači, i čistoče bjeline kojom zrači, pretvorili ga u ratni simbol muslimanske armije. Nije li i to potvrda da su Muslimani, a zatim Bošnjaci, nastavili tamo gdje su Turci zaustavljeni, u procesu prisilne islamizacije beha društva i gradnje džamija na temeljima crkava.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Do kada će Srbija maltretirati sve svoje susjede?

Objavljeno

na

Objavio

Nema gore stvari od imperijalizma malog naroda! Srbi, kao mali narod, s beznačajnom državom (bez jasnih granica i bez mora!), imaju stalnu potrebu svima dokazivati da su najveći i najvažniji, na prostoru na kojem nikad nisu bili u stanju živjeti u pristojnom europskom duhu.

Srbija, koja stoljećima gmiže od zaleđa Soluna prema Zagrebu, ostaje zarobljenica mitološke svijesti na razmeđi Bizanta, Turske i Rusije. I tako Beograd, koji je sredinom 19. stoljeća bio turska blatnjava mahala Dar al Jihad (Vrata Svetog rata) s 15.000 stanovnika i 18 džamija, velikim koracima ide k svojoj pradavnoj povijesti, ka Stefanu Nemanji i samostanu Hilandar, a sve dalje od druga Tita i njegovih bravarskih bedastoća.

Dakle, Srbi dižu spomenik dostojan njihovog barbarogenija – spomenik Stefanu Nemanji, koji će od najružnijeg europskog velikog grada napraviti… još ružniji ne-europski veliki grad! Taj spomenik podiže se na Savskom trgu, ispred stare željezničke stanice, koja bi trebala postati muzej Nemanjića, odnosno srednjovjekovne Srbije. Profesor Miodrag Živković dao je ostavku na članstvo u komisiji za izbor spomenika. U ostavci je naveo kako je prvonagrađeni rad ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova posve neprimjeren, te da je odluka o pobjedniku donesena pod pritiskom predsjednika povjerenstva Nikole Selakovića. Također navodi da jepovjerenstvo jasnoiskazalo nezadovoljstvo “veoma niskom umjetničkom i idejnom razinom svih radova”!

Ono što je još zanimljivije je da je nagrada dodijeljena za rad visine 15 metara, a da je potom, “u hodu”, spomenik malo povećan, preciznije, udvostručen, pa će biti visok skoro 30 metara!?

Nikola Selaković, generalni tajniksrpskog predsjednika posjetio je prije nekoliko dana atelje ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova u Moskvi, gde se izrađuje spomenik Stefanu Nemanji, koji bi trebao biti svečano postavljen 2020. godine. Selaković je naglasio da će Srbija slijedeće godine prisustvovati otkrivanju jedinstvenog spomenika, ocijenjujući da je uz završetak radova na Hramu Svetog Save taj spomenik bitan za srpski narod i srpsku duhovnost.

Selaković je spomenuo 2017. godinu, u kojoj je obilježeno osam stoljeća od krunjenja Stefana Prvovenčanog, 2018. kad su Srbi proslavljali stogodišnjicu pobjede u Prvom svjetskom ratu (čije pobjede?!), te 2019. kad obilježavaju osam stoljeća autokefalnosti srpske crkve, te 2020. kad je stogodišnjica njenog ujedinjenja.

Spomenik Stefanu Nemanji vizualizira svu megalomaniju jedne države koja cijelo vrijeme maltretira sve svoje susjede suludom politikom “ukradi, prisvoji, zakolji, zapali”, a potom se čudi kad nitko ne želi niti razgovarati s njima, a kamoli nešto ozbiljnije raditi. Ne čudi da je prva turistička destinacija moderne, anakrone Srbije danas Grčka. Iz zaleđa Soluna dogmizala je srpska država-ameba na sjever i na zapad, cijelo vrijeme se pokušavajući proširiti na račun drugih država i cijelo vrijeme se žaleći zbog genocidnosti tih napadnutih drugih država i naroda, koje stoljećima postoje na svojim, uvijek istim (malo manjim ili malo većim) teritorijima!

Laž je u samoj suštini srpskog poimanja i Srbije i Svijeta, te uz megalomaniju, glavni pokretač najluđih i najglupljih projekata u nikom zanimljivoj državi.

Ono što u agresivnoj srpskoj politici najviše smeta – od svojatanja hrvatskog jezika i kulture, hrvatske umjetnosti i znanosti, Nikole Tesle (rođenog u Hrvatskoj, koji je tijekom života bio manje od dva dana u Srbiji, a čiji su preci s katoličanstva prešli na pravoslavlje), Ive Andrića (koji je pisao hrvatsko-srpskim jezikom, ali je iz čisto hrvatske obitelji, školovan od bosanskih franjevaca), te hrvatske zemlje, koja se u Srbiji dijeli na: “srpsku Slavoniju, srpsku Baniju, srpsku Dalmaciju, srpski Dubrovnik, srpsku Reku i srpsku Istru” (uz Hrvatsko Zagorje!) – je što svoju “kulturu” izvozi u plamenom obliku: poput filma “Lepa sela, lepo gore”, te pjesama Romskog okestra Bobana Markovića, za kojeg su tipični “stihovi”: “Zapalit ću selo, luče moje belo!”

Za one koji vole taj pristup kulturi, Boban Marković nastupa u “srpskoj Reci na Porto-Četno festivalu” od 6. do 8. rujna 2019. Tu je i festival srpske kuhinje s uglednim kuharima Stevom Karapandžom i Srđanom Jeftić. Sviraju i JeboTon i EtnoRom orkestri (nije šala, tako su najavljeni!).

S takvom kulturom i takvim spomenicima Srbija se ubrzano udaljava od Europe i postaje nešto neprobavljivo i nesuvislo. Možda je vrijeme da anakrona imena nogometnih klubova malo promijene: Partizan u Četnik, te Crvenu zvezdu u Kokardu. Naime, to bi bilo puno bliže pravom sadržaju pojmova te duboko sluđene i šizofrene zemlje.

“Živjeli drug diktator, partizan i četnik Tito, njegova Kuća cveća u Beogradu i brod Galeb u Rijeci, te drug Stefan Nemanja, kralj srpske Jugoslavije od Soluna do Ade Ciganlije!”

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari