Connect with us

Kolumne

Džamije u bližemu neumskom zaleđu nisu gradili ni muslimanski silnici

Objavljeno

-

Prije nekoliko me je mjeseci, tijekom jedne malo žešće polemike, suraspravnik nazvao „dobrim znanstvenikom za mikrolokacije iz vlastita zavičaja“

Piše: Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik

Iako sam znanstvenim radom obuhvatio i Molize, i sjevernu Bačku, i Boku kotorsku, i Svebarje te ine druge hrvatske krajeve, svojemu se užemu zavičaju (Zažablju, kraju koji približno obuhvaća današnju Općine Zažablje u istočnome dijelu Neretvanske krajine u Dubrovačko-neretvanskoj županiji u Hrvatskoj te gotovo cjelokupnu Općinu Neum i sjeveroistočni dio Grada Čapljine u Bosni i Hercegovini) svako malo vratim, ne samo iz lokalpatriotskih razloga, nego i zato što je taj kraj iznimno geostrateški važan.

Spomenut ću ovom zgodom kako je još 1589. hrvatski jezikoslovac i izumitelj Faust Vrančić od austrijskoga cara tražio zaštitu katolika Gornjega i Donjega Zažablja, a splitski je dominikanac Daniel o teškome položaju zažapskih katolika iste godine izvijestio papu hrvatskih korijena Siksta V. pobrojivši 21 hrvatsko selo u Zažablju smješteno s obiju strana današnje hrvatsko-bosanskohercegovačke međe.

Razlog njihove reakcije jamačno nije bila samo zaštita malobrojnoga nerastjeranog katoličkog stanovništva, nego i položaj Zažablja iz kojega su putovi vodili dublje u Hum te prema Bosni i Sandžaku. O mjesnoj (za Srbe i Bošnjake) i široj (za Ruse i Turke) o važnosti geostrateškoga položaja Neuma zbog izlaza na (toplo) more desetljećima je pisao Pero Marijanović (1950. – 2010.), nedovoljno poznati svestrani hrvatski intelektualac iz Hodova kod Stoca.

Uzrok je mojemu povratku u uži zavičaj još jedan u nizu napisa bošnjačkih povjesničara koji Neum i njegovo neposredno zaleđe uporno nastoje otrgnuti iz hrvatskoga narodnosnog prostora. Naime, već se stotinjak godina uporno traži neki odlomak zida koji bi upućivao na moguće ostatke kakva muslimanskoga vjerskog zdanja, pa se i jedna razvalina u neumskome naselju Polača uporno nastoji proglasiti dijelom navodne džamije uza navodno muslimansko groblje.

Džamiju je sa zdencem Bare po jednoj teoriji navodno srušio potres (po drugoj su je srušili srpski ustanici, o čemu ćete čitati malo poslije), a građevinsko je tvorivo s te građevine, još jednom navodno, razneseno po okolnim kućama.

Sve je počelo onoga dana kad je Hivzija Hasandedić (Treba li ponovno napisati navodno?) uspio pronaći jednoga domaćeg katolika koji mu je tragove navodne džamije potvrdio usmenim predanjem i jedan muslimanski grob iz 1860. (a muslimanskih grobova ima svagdje gdje su Osmanlije vladali, tako i u Makarskoj), pa se do danas upornim ponavljanjem neistinu kuša učiniti povijesnom činjenicom.

Kako na neumskome području terenski istražujem od 2005., imao sam mnogo puta prigodu upitati starosjedioce iz neumskoga naselja Polača, koji to naselje napučuju više od trista godina, znaju li za Hasandedićeva istraživanja i mogu li potvrditi da je u Neumu uistinu postojala džamija.

Odgovor je bio kratak i jasan. Nitko nije čuo za muslimansko stanovništvo u Polači, a kamoli za džamiju. Domaći ljudi, štoviše, domeću kako bi, da je ostataka džamije bilo, o tome jamačno nešto čuli od svojih djedova s obzirom na Hasandedićevu tvrdnju da su ostatci navodnoga muslimanskog sakralnog zdanja bili vidljivi u prvoj polovici XX. stoljeća.

Međutim, od neutemeljenih i očito izmišljenih usmenih predanja bošnjački povjesničari već gotovo čitavo stoljeće ne odustaju. Doduše, kako džamija nije mogla tek tako nestati, narativ se djelomično promijenio.

Naime, sad se češće govori o planu gradnje navodne neumske džamije tijekom XIX. stoljeća, te se, slično kao što srpski povjesničari književnosti nastoje hrvatske književnike iz Dubrovnika učiniti svačijim, a time i ničijim, i Neum kuša učiniti i katoličkim, i pravoslavnim, i muslimanskim, sve da ne bi bio hrvatskim i katoličkim, dakako kulturološki.

Neum se, dakako, danas nalazi unutar granica Bosne i Hercegovine i nema nikoga s hrvatske strane tko bi to sporio, a bošnjačkim arheolozima i povjesničarima nije nimalo jednostavno progutati činjenicu da gdje god malo prokopaju, pronađu križ.

Emir Demir izazivao bi nemir

Nedavno je bošnjački povjesničar Emir Demir objavio knjigu Bosanskohercegovačko pristanište Klek – Neum u osmanskim dokumentima 1859. – 1876. te je tim povodom bio gostom Al Jazeere. Do knjige zasad nisam došao, pa se na njezin sadržaj ni ne mogu osvrnuti, ali mogu na objavu koja nosi naslov Demir: Apsurdno je da BiH nema slobodan pristup moru (https://balkans.aljazeera.net/teme/2023/7/18/demir-apsurdno-je-da-bih-nema-slobodan-pristup-otvorenom-moru).

Od Hutova do Kleka muslimana nije bilo ni prije turskih osvajanja ni nakon njih.

Krenimo od najosnovnijih povijesnih činjenica. Neum je bio u sastavu srednjovjekovne humske župe Žapsko koju spominje još Konstantin Porfirogenet. U povijesnim se vrelima prvi put spominje 1391. kad su se neki dubrovački građani vraćali kući „neumskim putem“ (via Neumarum).

Šire je neumsko područje dijelom zemljice Bosne postalo tek u XIV. stoljeću, pa je Demirova tvrdnja kako Neum do 1699. nije bio dijelom Mletačke Republike nego Bosne ili Dubrovačke Republike nepotpuna bez podatka da je Neum sa svojim zaleđem nekoliko puta duže bio dijelom Huma nego Bosne.

Dakle, govoriti o Neumu kao o gradu unutar Bosanskoga Kraljevstva bez da se pripomene kako je dobra četiri stoljeća bio dijelom Huma u najmanju ruku neozbiljno, no prešućivanje je Huma u bošnjačkoj historiografiji stalnicom približno razmjernom poistovjećivanju Bosne s Bosnom i Hercegovinom (Hercegovina se namjerno preskoči), tj. služi opravdavanju uvođenja etnonima Bošnjak za sve južnoslavenske muslimane, bez obzira na to koliko su s Bosnom povezani. (Pitanje je kako su oni koji su se stopili s razaračima Bosanskoga Kraljevstva odjednom postali njegovim baštinicima tema za neku drugu prigodu.)

Nadalje, govoriti o Neumu bez napomene da Dubrovačka Republika nije na svojemu ozemlju dopuštala naseljavanje nikoga osim katolika (samo su židovi živjeli unutar dubrovačkoga geta) znači namjerno prešućivati činjenicu da u Neumu, bez obzira na to je li u njemu živjelo 10 ili 10000 stanovnika, do 1699. ili 1718. nije ni mogao živjeti nitko osim katolika.

Vjerski se sastav na neumskom području nije mijenjao

Vjerski se sastav na neumskome području u bitnome nije promijenio ni nakon 1718. kad je Neum konačno pripao Osmanskomu Carstvu. Naime, kad Demir spominje kako se u osmanskoj katastarskoj evidenciji Neum ne izdvaja u posebnu cjelinu nego je dio katastarske jedinice Gradac (koja je obuhvaćala najveći dio današnjega neumskog zaleđa, od Hutova do poluotoka Kleka, odnosno središnji i južni dio današnje Općine Neum) unutar Stolačke kapetanije te kad spominje muslimanske posjednike u neumskome zaleđu i moguće pravoslavce, namjerno ili nenamjerno prešućuje dokumente koji jasno pokazuju da Neum nije bio „multrireligiozna sredina“ kakvom se nastoji predstaviti.

Naime, po izvješću iz 1733. sofijskoga biskupa Marka Andrijaševića u župi je Gradac, koja je tad obuhvaćala spomenuti prostor od poluotoka Kleka do Hutova, živjelo 830 katolika. Pripadnika drugih vjera nije bilo. (Treba napomenuti kako je Andrijašević iznio podatke o broju pravoslavaca i muslimana u susjednim župama Trebinjsko-mrkanske biskupije Dubrave i Popovo.)

Dakle, riječ je o vjerski najhomogenijemu prostoru ne samo u istočnoj Hercegovini nego i šire. Za one kojima mjesna istočnohercegovačka povijest nije poznata valja mi pripomenuti da su prva desetljeća nakon mletačko-osmanlijskih ratova u XVII. i XVIII. demografski najnepovoljnija za mjesno hrvatsko katoličko stanovništvo jer su se tijekom tih sukoba stotine stanovnika spomenute župe Gradac preselili na neretvansko i dubrovačko područje.

Ni među izbjeglicama iz te župe, iz koje se naknadno izdvojila župa Neum, nema spomena pravoslavaca (muslimani nisu ni imali potrebe bježati), pa mi nije jasno otkud Demiru tvrdnja o pravoslavnoj prisutnosti u bližemu neumskom zaleđu.

Ujedno pregledom gradačkih župnih matica i nekih katastarskih zapisa utvrdih kako se od muslimana na širemu neumskom području spominju tek pripadnici djelomično islamiziranih rodova poput Galova iz Oskrušnice i Glasova iz Kiševa (koji su se iselili u Orlja kod Stoca) te Hajdarevića (iz Cereva u susjednoj župi Hrasno), koji su povremeno terorizirali mjesno stanovništvo, a od pravoslavaca tek ponetko iz susjednih župa tko bi se kumskim ili ženidbenim vezama povezao sa stanovnicima neumskoga zaleđa.

Ukratko, 1709. – 1875. na današnjemu su neumskom području nekatolici bili tek iznimno rijetkom pojavom. Demir je, uostalom, propustio napomenuti da su muslimanski posjednici vrlo često živjeli daleko od svojih posjeda jer da je suditi po osmanlijskim katastarskim zapisima, onda bi i Neretvanska krajina tijekom osmanlijske vladavine morala biti isključivo muslimanska (jer su, primjerice, istočni dio Neretvanske krajine posjedovali muslimani Hadžiomerovići) iako u njoj nema ni jedne jedincate džamije, a ni islamizacija nije imala gotovo nikakva uspjeha.

Džamije u bližemu neumskom zaleđu nisu gradili ni muslimanski silnici

Kad je riječ o neumskome zaleđu, ujedno treba imati na umu da džamije nije bilo ni u Hutovu, naselju dvadesetak kilometara sjeverno od Neuma i sjedištu Hutovske kapetanije (oko 1800. – 1832.), unutar koje znamo da je bilo turskih vojnika, u razdoblju tijekom kojega je kapetanijom upravljao među mjesnim katolicima ozloglašeni Hadži Mehmed-beg Rizvanbegović (1768. – 1832.), pa čak kad bi podatak da je u Neumu 1872. započeta gradnja džamije bio točan, ostaje pitanje za koga bi se gradila džamija unutar neznatnoga naselja čiji se jedan od zaseoka k tome nazivao Crkvice (a ne Džamijice) kad se već nije gradila ni u Hutovu, osmanskom vojno-upravnom sjedištu. Za nekoliko vojnika?

Naime, Neumu se najbliži muslimanski objekt nalazi tek u Rabranima u Gornjemu Hrasnu, dobrih tridesetak kilometara od Neuma, a i tamo nije bila riječ o džamiji nego o mektebu (vjerskoj školi) koji se tek ove godine prometnuo u bogomolju.

Katolički svećenik vođa srpskih ustanika?

Koliko je Demiru poznata mjesna neumska povijest, zorno pokazuje njegova tvrdnja da je navodna neumska džamija stradala od „hercegovačkih (srpskih) ustanika“ 1876. Postavlja se opravdano pitanje kojih to srpskih ustanika kad je vođa ustanka protiv Osmanlija u jugoistočnoj Hercegovini bio don Ivan Musić (dakle, katolički svećenik) te su mnogi ustanički vođe bili odreda Hrvati iz neumskoga kraja, a poluotok je Klek tad bio jednim od ustaničkih sjedišta?

Kako vjerovati povjesničaru koji ne poznaje ni temeljne povijesne činjenice i to ne iz neke daleke prošlosti, nego iz razmjerno novijega razdoblja iz kojega ne nedostaje dokumenata?

„Multireligioznost“ na daljinu
Na koncu treba spomenuti i zaključnu Demirovu tezu: „(…) uzimajući u obzir sastav tadašnjeg Stolačkog kadiluka, kao i pripadnost posjednika zemljišnih prava na području Klek – Neuma, slobodno se može ustvrditi da je ova sredina bila itekako multireligiozna.“

Demirovo zaključivanje o vjerskome sastavu Neuma i njegova zaleđa (gdje su od Neuma do Hutova Hrvati do 60-ih godina prošloga stoljeća bili isključivo stanovništvo, a i nakon doseljavanja pripadnika drugih naroda u drugoj polovici XX. stoljeća, kad se od Neuma planski izgrađivalo turističko središte i kad se u njega doseljavalo nehrvatsko stanovništvo, izrazita većina, što se može vrlo jednostavno provjeriti uvidom u popise pučanstva) sa stanjem u stolačkome kraju (gdje su Hrvati do Drugoga svjetskog rata bili tankom većinom, a nakon toga su činili četrdesetak posto stanovništva) jednako je logično koliko i povezivanje vjerskoga sastava Širokoga Brijega (gdje su nekatolici i nehrvati stoljećima statističkom pogreškom) i Mostara (gdje je vjerski sastav vrlo složen).

Pritom treba imati na umu da je Stolac gotovo dvostruko udaljeniji od Neuma nego Mostar od Širokoga Brijega. Usto, kad se autor već poziva na „stanje zemljišnih prava“, onda se mogao uputiti i u to čiji su katastarski bili i još jesu za njega i za bošnjačke političare uvijek sporni Veliki i Mali škoj te vršak poluotoka Kleka, pa bi dobio odgovor zašto Bosna i Hercegovina nema niti može imati izlaz na otvoreno more.

Odgovor na to pitanje zna svaki Hrvat iz Neuma i susjed mu Neretvanin, a zašto za njim ne posežu hrvatske mjesne vlasti i državna politika, ostaje na svakome od nas da se upitamo.

O autoru

* Domagoj Vidović (Metković, 1979.). Osnovnu je školu pohađao Metkoviću i Pučišćima na Braču, a gimnaziju završio u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. Od 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja. Dr. sc. Vidović danas je viši znanstveni suradnik te voditelj Odjela za onomastiku i etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta (od 2014.). Predmetom je njegova užega zanimanja onomastika na rubnim hrvatskim prostorima, dijalektologija i akcentologija, a bavi se i prevođenjem s esperanta.

Vidović je objavio tri samostalne knjige i četiri u suautorstvu te tridesetak izvornih znanstvenih radova. Ujedno je urednikom ili članom uredništva u više znanstvenih časopisa. Kao jedan od autora Školskoga rječnika hrvatskog jezika dobitnik je Nagrade Grada Zagreba 2013. Dobitnik je godišnje državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti u području humanističkih znanosti Hrvatskoga sabora za 2014. godinu. Godine 2016. dr. sc. Vidović dobio je nagradu Narona u području znanosti koju dodjeljuje Grad Metković. Od 2012. do 2022. uz kraće je prekide bio kolumnistom jezične rubrike (dvo)tjednika za kulturu Hrvatsko slovo.

Domagoj Vidović/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari