Pratite nas

Povijesnice

Džemal Bijedić je ubijen, Tito ništa nije znao!

Objavljeno

na

Džemal Bijedić je sto posto ubijen, kaže uoči 37. godišnjice avionske nesreće i smrti bivšeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV) Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), odnosno premijera bivše Jugoslavije Bahrudin Bijedić, bivši dugogodišnji diplomat i konzul Jugoslavije u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) i bivši ministar unutarnjih poslova Socijalističke Republike BiH.

Bijedić i njegova supruga Razija, te još šest putnika i članova posade, stradali su u avionskoj nesreći 18. siječnja 1977, kada je službeno zbog navodno loših vremenskih uvjeta avion udario u brdo Inač, na planini Lisin, iznad Kreševa, prepolovio se i eksplodirao. Avion je bio na putu za Sarajevo iz Beograda, jer je taj dan Bijedić nazočio ispraćaju Josipa Broza Tita u Libiju.

Prema riječima Bijedića, u Beogradu i danas živi pukovnik Lazo Vukosavljević, nekadašnji zapovjednik helikopterskog voda u Jasenicama kod Mostara.

[quote]“On je došao na mjesto događaja, na mjesto Džemalove smrti i zatekao tamo Jovicu Stanišića, kasnijeg šefa Državne sigurnosti Srbije Slobodana Miloševića. Gledajući u instrumente, Vukosavljević je rekao da visinomjeri i brzinomjeri nisu korektni! Tad mu je Stanišić, inače tada u činu kapetana, rekao: ‘Zaveži!’ To je nevjerojatno”, priča Bijedić za AA.[/quote]

Pojedini suvremenici i svjedoci tvrde kako su izvorni nalazi u istrazi potpuno uništeni. Sumnje Bahrudina Bijedića, ali i drugih, potvrđuju donekle nalazi stručnjaka.

Stručnjak iz oblasti sigurnosti civilnog zrakoplovstva Edhem Taći, koji je uradio simulaciju leta Bijedićevog aviona, kaže za AA da je došao u posjed dva izvještaja o padu aviona Džemala Bijedića, koji su u vrijeme pripreme zapečaćeni na 50 godina.

Prema njemu, eventualnu novu istragu u pogledu odstupanja visinomjera i brzinomjera treba voditi u pravcu provođenja “dodatnih vještačenja sustava koji očito nije bio ispravan u vrijeme nesreće”.

“Okolnosti na osnovu kojih možemo doći do određenih zaključaka da se eventualno radilo o nekim nepravilnostima koje ukazuju na moguću sabotažu, jesu nedostaci izvještaja u tehničko-tehnološkom smislu. Nedostaje, recimo, knjižica o održavanju. Nije uopće elaborirana u izvještaju koji se određivao od strane tada veoma iskusnih istražitelja. Izvještaj su potpisala vrlo značajna imena tog vremena u ovoj oblasti, pa je navedeno neuobičajeno”, dodaje Taći.

“Nedostaju dijelovi izvještaja koji elaboriraju oblast predtehničkog i predpoletnog pregleda aviona, poput problema da li je avion bio prskan specijalnim sredstvom protiv zaleđivanja, instalacija… Ne postoji objašnjenje ni zašto je predsjednik vlade letio s piste koja je bila zaleđena iz Batajnice, a nije letio sa surčinskog dijela. Ne znamo da li je taj avion uopće bio garažiran ili je bio vani. Ako je bio vani, morao je biti prskan određenim specijalnim sredstvom protiv zaleđivanja”, kaže on.

Nadalje, Taći smatra kako postoje vrlo velike sumnje u službenu verziju smrti Bijedića te kako bi “u ozbiljnim državama došlo do pokretanja nove istrage” koja bi jasno utvrdila što se dogodilo s tim letom i zašto su visinomjer i brzinomjeri, koji služe pilotu za orijentaciju, u to vrijeme bili neispravni. Čudno mu je zašto se nakon ovakvih saznanja na eventualnom otvaranju nove istrage više ne angažuje i obitelj Bijedić.

“S obzirom na sadržaj izvještaja, ne može se sa točnošću tvrditi je li je izvršena sabotaža u smislu podmetanja nekih improviziranih eksplozivnih naprava ili se dogodila sabotaža na motorima. Ovdje se stiče utisak da neke stvari koje su se događale tijekom leta nisu jasno elaborirane u izvještaju, a razlike u pokazivanju visinomjera i brzinomjera pokazuje određenu vrstu sabotaže koja je mogla biti napravljena.

Izvještaj u početnom dijelu ne odgovara izvještaju koji se nalazi u zaključku istog izvještaju. Postoje velike sumnje”, rekao je Taći, pitajući se zašto je let bio tako loše organiziran kada se radi o VIP osobi, dakle, premijeru države, te otkriva da je na kontrolnom tornju Aerodroma Sarajevo u to vrijeme radila osoba koja nije imala dozvolu, što sve zajedno nameće broja pitanja.

Bahrudin Bijedić iz ovih i brojnih drugih činjenica vezanih za smrt njegovog stričevića i njegove supruge izvlači konstataciju kako “nema nikakve dileme da se dogodilo ubojstvo Džemala Bijedića”, ubojstvo predsjednika jugoslovenske vlade i “Titovog nasljednika u pripremi”. Posljednji put se sa Džemalom sastao tri mjeseca prije njegove smrti u vikendici u Trnovu pokraj Sarajeva. Govorio mu je na uho: “Bahrice, puno znam, ubiti će me”.

“Govorio je da je Tito izoliran, da je blokiran od stane njegove supruge Jovanke, da se do njega ne može doći. Govorio mu je o vrhovima Jugoslovenske narodne armije (JNA)...”, rekao je on i nastavio: “Smatram da su to izvršili general Nikola Ljubičić, načelnik Generalstožera JNA i bivši predsjednik Predsjedništva SFRJ Petar Gračanin i Blagoje Adžić, general rodom iz Gacka. To su egzekutori Džemala Bijedića! Nemam ja nikakvih dilema.”

Na pitanje zašto je tako siguran u svoje tvrdnje, te koji su bili motivi zbog kojih bi premijer Jugoslavije bio ubijen tako brutalno, Bahrudin Bijedić podsjeća: “Džemal je bio velika integracijska snaga Jugoslavije. Bio je jako popularan u masama. Bojali su se da ne bi bio u konkurenciji za Titovog nasljednika. Osim toga, već tada su stvarali atmosferu za tzv. veliku Srbiju i za ono što će da uslijedi poslije. Jer, pazite upravo je general Ljubičić kasnije instalirao Miloševića! Džemal je bio suho zlato. Bio je Bošnjak, musliman, Jugosloven… Sve je u njemu bilo. Ljudina, radnik, dobar student, izuzetno drag i pošten čovjek, hrabar, jer se nije bojao.”

Osvrćući se na činjenicu da je “Tito bio blokiran od svoje supruge Jovanke, kao i ocjene Jovanke Broz koja je gotovo ismijavala Bijedića i u svojoj posljednjoj ispovijesti uoči smrti, a aludirajući na značenje njegovog prezimena u smislu “kakvo je Jugoslavija rukovodstvo imala”, Bahrudin Bijedić je iznio smjele ocjene.

“To je tako podla i bezobrazna izjava, da je sram bude… Ona je u više navrata rekla da je bila neka vlada gdje je premijer bio Bijedić, potpredsjednik i ministar financija Sirotković, a ministar vanjskih poslova Tepavac…. A Jakov Sirotković je, recimo, bio predsjednik Jugoslovenske akademije nauka (JAN) i redovni profesor sveučilišta. Ona je skrenula pozornost na druga pitanja. Očito, nije bila spremna kazati istinu. Iz tog se zaključuje da je ona znala istinu o Džemalu… Tito nije, a ona da”, rekao je Bahrudin Bijedić, podsjećajući javnost da je Džemal Bijedić bio u komisijama koje su ispitivale “Jovankin slučaj”.

AA

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari