‘Ekonomija bi bolje stajala da vlade uopće nema!’

“Hrvatska će vjerojatno biti druga država u povijesti, nakon Islanda, u kojoj će netko podnijeti prijavu protiv premijera zbog nedjelovanja i nerada, odnosno zbog lošeg gospodarenja i neobnašanja svoje funkcije”, kaže dr. Lovrinčević.[su_spacer]

“Predloženim rebalansom proračuna za ovu godinu Vlada pokazuje da nema gospodarsku politiku i ideju ekonomskog razvoja. Nastavkom ulaganja samo u javnu potrošnju Vlada ugrožava ionako slabu razinu gospodarskog rasta”, kritizirali su politiku vladajućih zastupnici oporbe u saboru.

“Predloženim je rebalansom, kao i samim proračunom, Vlada dokazala nesposobnost u fiskalnoj politici, nerazvojnu orijentaciju te sklonost kupovanju socijalnog mira politikom pukog preživljavanja. Vlada cijeli proračun usmjerava na potrošnju, i samo nemoćno promatra kako potrošnja razara sredstva poreznih obveznika, a nema ni želju ni sposobnosti razvijati Hrvatsku”, ocijenili su. To je moglo biti izrečeno ovih dana, ali nije – to je vijest od 12. srpnja 2005., stara više od devet godina. Na vlasti je tada bio HDZ, oporba koja je izrekla te kritike bio je SDP, a u iznošenju kritika prednjačio je upravo autor “hrvatskog poreznog čuda”, Slavko Linić.

“Znate li koliko je tada bio javni dug”, kaže nam profesor Lovrinčević kad smo ga podsjetili na te kritike današnjih vladajućih tadašnjoj vlasti. “Oko 35 % BDP-a. Na kraju ove godine, javni dug će biti preko 80 % BDP-a, i to ako se ne uključe dvije velike stavke – dugovi HBOR-a i ZET-a. Kad bi se i njih uključilo, javni dug bi iznosio oko 85 % BDP-a. No vlada će vjerojatno objaviti krajem godine da javni dug iznosi 80 %”.

Taj dug je početkom mandata ove vlade iznosio oko 45 % BDP-a, krizi unatoč. Vijesti koje nas sustižu zadnjih nekoliko dana – rekordan bruto vanjski dug od 108 %, rebalans budžeta, svađe u vladi oko poreza na dohodak, Grčićeve izjave i prognoze, najava novih poreza na nekretnine i štednju, rekordan budžetski deficit… porazgovarali smo o svemu tome s vjerojatno najboljim ekonomskim analitičarem u državi, autorom knjige “Kako optimalno reorganizirati Hrvatsku”. Koju naši političari, izgleda, nikad nisu pročitali: umjesto toga za probleme radije krive poplave, bivšu vlast, i općenito sve osim sebe. A kako vidimo, dok su bili u oporbi, govorili su nešto sasvim deseto.

Vidimo da vlada velika zbrka u vladi, ministri daju kontradiktorne izjave o tome hoće li se neki porezi mijenjati, ima li vlada ikakvu ekonomsku strategiju ili samo lutaju u mraku?

Ono što vlada radi je vraćanje natrag tamo gdje su bili prije tri godine, kad su preuzeli vlast. Napravili su kompresiju poreznih razreda, i povećali porezno opterećenje, i sad se vraćaju na početak. Isto tako su se kod zdravstvenih doprinosa vratili na ono što smo imali na početku. Kod stope PDV-a u turizmu isto – snižavanje pa opet povećanje. Povratak na staro.

Pogledajte samo situaciju kod sustava državnih i javnih poduzeća. Nitko ne zna koja je funkcija javnih poduzeća, osim punjenja proračuna. Ona su postala dio sustava parafiskalnih nameta: povećavaju se cijene, na primjer struje, što monopolistički položaj tih poduzeća omogućuje. Cijena struje je zapravo vid poreza, novac se transferira državi kroz sustav.

Dakle, vlada za ove tri godine zapravo nije radila ništa, mara šila mara parala…

– Sasvim je izvjesno da bi ekonomija bolje stajala da vlade uopće nema. Ekonomija bi sama našla put, i da bi bilo bolje bez svih tih silnih eksperimenata praćenih radikalnim čišćenjem svih upravnih struktura, gdje je politička podobnost postala conditio sine qua non. Toga je u Hrvatskoj oduvijek bilo, zapošljavanja po političkoj podobnosti, ali nikad u ovom obimu. Posljednjih godina to je dovedeno do apsurda, to je postao način života.

Jučer je potvrđeno da se uvodi porez na nekretnine, usred krize, reklo bi se da je ovo najgori mogući trenutak za to?

– Najavama tog poreza je potpuno uništeno tržište nekretnina. Najavljen je porez bez da je sustav pripremljen za njega, a nije pripremljeno niti tržište. Tržište nekretnina je palo za oko 30 %. Ako se uvede porez na nekretnine to će, zavisno od modela koji se izabere, izbiti građanima minimalno tri do i tri pol milijarde od njihove zarade godišnje. A moguće i mnogo više. Za toliko će pasti kupovna moć, padom kupovne moći pasti će i obim trgovanja i prihodi od drugih poreza, i evo nas u novom, još dubljem krugu recesije.

Meni je neobično da se uvodi porez na vlasništvo nad nekretninama, a istovremeno se ne ukida porez na kupoprodaju nekretnina od 5 %. Ta dva poreza imaju posve suprotnu svrhu, nema logike da postoje oba…

– Naravno, mi smo vjerojatno jedina država koja će imati oba ta poreza. Ako želite poticati stjecanje nekretnina, onda treba smanjiti trošak transakcije, porez na promet mora biti simboličan, na razini administrativnog troška države.

-PDV se obično u ekonomiji zove i “porez na sirotinju”, jer siromašni daju mnogo veći postotak svoje zarade za PDV od bogatih koji ne moraju potrošiti sve što zarade, i još se zadužiti… a kod nas je PDV gotovo najveći na svijetu…

– Da, PDV je najregresivniji porezni sustav, hrvatski proračun puni sirotinja. No to samo ubrzava gospodarski pad. Vidjet ćete da će se u drugom kvartalu, kad se objave podaci, samo ubrzati gospodarski pad. Hrvatska iz recesije neće izaći strahovito dugo. Problem je prihodna strana jer se porezna osnovica urušila pod pritiskom previsokih poreza. Povijest posljednjih sto godina pokazuje da su samo one porezne konsolidacije koje su se temeljile na padu rashoda, dakle na štednji države, uspjele. One koje su išle za povećanjem poreznih prihoda su redom propale. Mi ćemo unatoč većoj stopi PDV-a ove godine imati manji prihod od PDV-a, nominalni, nego 2011.

Postoji optimalna točka, na kojoj se najviše uprihodi, a naši su porezi davno već veći od toga, po svim analizama…

– Postoji Lafferova krivulja, jasno, kad vi povećavate porez preko neke granice pad osnovice je mnogo veći i porast stope oporezivanja ne može nadoknaditi taj pad, posljedica je manje prikupljenog poreza unatoč većoj poreznoj stopi, jer ljudi jednostavno manje imaju i manje troše. To se uči na prvoj godini fakulteta, ali izgleda da Liniću i Lalovcu to nije previše jasno.

Ove godine deficit budžeta će biti 19 milijardi kuna – kad se napravi korektna računica, odnosno kad se dodaju i dugovi u zdravstvu i brodogradnji, Hrvatska ima budžetski deficiti od oko 6 % BDP-a, a to nema veze s onim što smo obećali EU, i što smo se obavezali provoditi. To će naravno povećati javni dug. Mi samo kupujemo vrijeme, a život ide nekim drugim ritmom.

Grčić ipak u svemu vidi svijetlu stranu, uvijek ima optimistične prognoze…

– Grčić je kontinuirano u krivu zadnje dvije godine. Jedina konstanta je ta da su sve njegove procjene potpuno promašene, to već ide na razinu neozbiljne retorike gdje on vidi stvarnost koju nitko drugi ne vidi. Najgore je što se nitko ne osjeća odgovornim ni za što. Kad ste toliko neuspješni, prelazite u fazu mrcvarenja.

Milanović je rekao da se do izbora neće baviti nikakvim reformama, već samo gledati imati što bolji PR kako bi osvojio još jedan mandat…

Oni više nemaju što ponuditi niti građanima, niti društvu, pa niti svom stranačkom članstvu. Nejasno je zašto oni uopće žele osvojiti još jedan mandat, osim naravno čiste demonstracije moći. Razina problema u društvu višestruko prelazi kapacitete vlade za njihovo rješavanje. U državama s višom demokratskom kulturom, vlada bi već davno podnijela ostavku. Ostavka je logično rješenje kad ne znate kako biste dalje – ali u Hrvatskoj se ne daju ostavke. Oni nemaju ni volje ni kapaciteta raditi taj posao, gledajte ministre, ne znaju što bi uradili. Zašto oni uopće žele još jedan mandat? Samo se muče.

Ja bih rekao da je to teško naslijeđe socijalizma, naše društvo nema instrumente kroz koje bi našlo izlaz iz ovakvih situacija. Treba pružiti novi start građanima i investitorima, trebamo nova lica, nove poruke i novi optimizam. Ova vlast više nema kredibilitet. Vlada generira negativna očekivanja samom svojom pojavom, sama ta lica koja gledamo više ne mogu nikom uliti povjerenje, ljudi im više ne vjeruju i oni u toj situaciji, naravno, niti ne mogu ništa uraditi. Oni to ne prepoznaju jer nemaju demokratsku kulturu, a institucije civilnog društva, razne nevladine udruge, bi trebale biti proaktivne kad dolazi u pitanje funkcioniranje demokracije, ali to se ne događa. A ne događa se jer te udruge “civilnog društva” to zapravo nisu, one nisu osnovane na civilnoj, građanskoj platformi nego na nekoj drugoj…

Ideološkoj?
– One se ne bave civilnim pitanjima, nego su to kod nas zakamuflirane političke i ideološke platforme, pa ih zato nema smisla financirati iz proračuna. To su derivati političkih stranaka. Trebalo bi napraviti screening tih kvazicivilnih platformi i vidjeti koliko se za njih novca izdvaja iz proračuna, pa napraviti reviziju tih rashoda. Takvu reviziju zahtijeva i EU.

Međutim, sumnjam da je politička garnitura u stanju napraviti to tako da opstanu zdrave civilne platforme, a ne derivati stranaka. Napravit će obratno, ugasiti zdrave civilne platforme a ostaviti derivate stranaka pa će slika biti još nakaradnija.

Spominje se i novo rezanje plaća “preplaćenim” državnim službenicima, iako je već odavno očito da u javnom sektoru postoji negativna selekcija, stručnjaci odlaze u privatne firme gdje su plaćeni osjetno bolje a zamjenjuju ih uhljebi…

-Nije problem javnog sektora samo negativna selekcija, nego i loša organizacija. Nadležnosti i ingerencije su često duplicirane, procedure su previše složene, postoji znatan višak ljudi u javnom sektoru. Preplaćanost je zadnja na listi problema. Kad usporedite privatni sektor i javni, vidjet ćete da preplaćenost postoji samo na najnižim razinama – čistačica, dostavljača, nižih referenata. Oni u javnom sektoru imaju bolje plaće nego u međunarodnom privatnom. Ali mjesta za koja je potreba razina obrazovanja od fakulteta na gore su potplaćena, i jasno da sposobni ljudi odlaze iz javnog sektora, ostaju zaposleni po političkoj liniji koji ionako nemaju gdje drugdje.

Kolektivne ugovore u javnom sektoru su mijenjali pred nekoliko mjeseci, a sad bi opet sve mijenjali. Postoji procedura, ne možete stalno sve mijenjati. Nama je potrebna prilagodba na razini sustava: dakle, javni sektor treba prilagoditi realnom. Javnu upravu treba smanjiti, to je jedna od ključnih točaka, uz teritorijalnu reorganizaciju kojom bi se smanjio broj gradova, općina, županija. Prvo je pod teretom države kolabiralo gospodarstvo, a sad se priključio i sektor kućanstava. A ono što je vlada trebala mijenjati, u to se nije diralo.

Hrvatsko društvo je moralno i ekonomski bankrotiralo. Ostali smo bez socijalnog kapitala, bez sadržaja, bez ideje što smo mi to kao društvo. Vlada kolektivna depresija. Gubimo postulate državnosti, kognitivnu snagu za promjene, a prodajemo resurse. Dovodimo u pitanje projekt države, smisao postulata jedne zajednice koja dijeli zajedničke vrijednosti. Ispada da se ne možemo organizirati i da nemamo koristi od takve državne zajednice. Cijeli projekt Hrvatske se opasno klima.

Spomenuli ste krivicu organizacija građanskog društva, koje danas ne reagiraju kao što su reagirale u vrijeme Jadranke Kosor, no što je sa strukom, ekonomistima?

– Struka je također krivac za ovakvo stanje, struka je ostala u low profileu. Struka ne istupa. Brinu se za vlastite egzistencije. Tko se usudio reći išta Slavku Liniću? A on je glavni krivac ovakvog stanja, on je ostavio Lalovcu kolabirani sustav, uništen. Hrvatska gubi postulate državnosti, iduća vlada će samo trebati potpisati bankrot. Hrvatska je lak plijen u raljama stranog kapitala – gledajte samo što radi Orban, čija Mađarska danas postiže odlične rezultate. Ali on se bavio stranim bankama i korporacijama, definiranjem njihove uloge u nacionalnoj ekonomiji, bavio se energetikom, “švicarcem”, a čime se bavilo naše vodstvo? Problemima koji se tiču jedan do dva posto stanovništva…

Ipak. sudeći po onom što znamo o radnom danu Zorana Milanovića, on se previše ne sekira oko toga. Vi ste još davno upozoravali da će kriza biti dugotrajna i mnogo dublja nego što se mislilo?

– Smijali su mi se kad sam govorio da će kriza trajati bar sedam godina, a sad smo već u šestoj. A najgore je što mi još nismo došli do točke infleksije, do dna. Mi tek trebamo doći do recesije, za nas bi i to bio uspjeh. Sve što ova vlada radi je kontraditkorno, cijeli se sustav vraća na početnu točku s koje su krenuli. Koja je onda njihova vizija? Hrvatska će, nakon Islanda, biti druga zemlja u kojoj će netko podnijeti prijavu protiv premijera zbog nedjelovanja i nerada. Odnosno, zbog lošeg gospodarenja i zbog neobnašanja svoje funkcije, zbog toga što je propustio raditi ono što je trebao raditi kao premijer. Hrvatska se u ove tri godine totalno urušila, nema volje, nema svjetonazorskih kapaciteta, nema tehničkih kapaciteta, Hrvatska je marginalizirana.

izvor: dnevno.hr, autor – Marcel Holjevac

Što vi mislite o ovoj temi?