Pratite nas

Pregled

Ekonomsko čudo u malom zagorskom mjestu

Objavljeno

na

Mala hrvatska općina Hum na Sutli ima nezaposlenost od svega dva posto, a cvjeta staklarska industrija

Kada ulazite u malo mjesto Hum na Sutli u Hrvatskom zagorju, u čijem se središtu nalazi granica sa Slovenijom i gradić Rogatec preko puta, prvo što ćete vidjeti velike su hale.

A kada nastavite put kroz ovo središte općine u kojoj živi nešto više od pet tisuća stanovnika, ista slika se nastavlja – niz tvornica s postrojenjima vezanim uz staklarsku industriju, na kojoj se u najvećoj mjeri tradicionalno temelji razvoj ovog kraja još od 1860. godine, kada je s radom počela tvornica stakla.

Hum na Sutli netipična je općina, kako za Krapinsko-zagorsku županiju, tako i za veći dio Hrvatske.

Nezaposlenost se kreće oko svega 2 posto, prosječna neto plaća otprilike je u visini ili iznad prosječne plaće u Hrvatskoj (710 eura), a planiraju se daljnja zapošljavanja kroz nove investicije.

Svaka deseta boca na svijetu iz Huma

Mnogi kažu da se ovdje radi o pravom malom gospodarskom čudu.

Uz Vetropack Stražu, tvornicu stakla koja zapošljava najviše ljudi u ovome kraju, njih oko šest stotina, tu je cijeli niz tvornica vezanih uz staklarsku proizvodnju, ali i tvornice plastike, tvrtke koje se bave servisnim i montažnim poslovima staklarskih postrojenja diljem svijeta i gradnjom staklarskih peći…

Uz njih, tu su i manje tvrtke koje se nadovezuju na ovu industriju i rade kao kooperanti.

Radnici najveća vrijednost

U OMCO-u tvrde da da je odnos i briga prema radnicima temelj uspjeha. Tvrtka, kaže Ranogajec, ulaže u edukaciju zaposlenika, ali pruža i beneficije. Radnicima se u punom iznosu pokriva dopunsko zdravstveno osiguranje, isplaćuje se regres, a u 12 mjeseci zarade 13 plaća.

“Čovjeka treba poštivati, najveća vrijednost tvornice svakako je znanje i sposobnost ljudi, to je ono na čemu smo mi sagradili taj rast i razvoj”, navodi Ranogajec.

Jedna u tom nizu tvornica je i OMCO Hrvatska, koja se bavi izradom kalupa za izradu staklenih boca.

O koliko se uspješnoj tvornici, glavnoj u sklopu belgijske OMCO Grupe radi, najbolje govori da svaka deseta staklena boca na svijetu nastaje u njihovim kalupima, kojih 97 posto izvoze diljem svijeta.

Tvornica trenutačno zapošljava 500 radnika, no idućih godina je u planu investicija od 30 milijuna eura te proširenje i izgradnja novih kapaciteta, što znači i novo zapošljavanje.

Zapošljavanje cijelih razreda

Iako im trenutačno ne manjka stručnih radnika, Darko Ranogajec, predsjednik Uprave i direktor tvrtke “OMCO Croatia d.o.o.”, naglašava općeniti problem nedostatka stručnih kadrova u tehničkim strukama, koje su baza tamošnjeg gospodarstva.

“Ako pogledate ljude koji traže posao, ima ih strašno puno. Ako to selektirate na one ljude koji su stručni, koji su obučeni ili obrazovani, onda to počinje biti problem u tim našim tehničkim strukama. Evo, konkretno, ja mogu sutra zaposliti tri ili četiri inženjera, nema veze da li su mladi ili stari, da li imaju iskustva ili nemaju, ali takvih ljudi trenutno nema dovoljno na tržištu“, kaže Ranogajec.

Konkretno, ova tvornica ima veće potrebe za osposobljenim CNC operaterima, koji rukuju numerički upravljanim strojevima za obradu metala.

Kako takvih operatera na tržištu rada nedostaje, stalni ‘izvor’ stručnjaka za svoje pogone pronašli su u srednjoj školi u Krapini.

Mještani zadovoljni

“Oni obrazuju, upisuju razred tih CNC operatera, a mi ih ovdje kod nas držimo tri godine na praksi. Kroz tri godine oni postaju educirani i teoretski i praktično i onda iza toga mi zapošljavamo svake godine, sada je to već 10 godina unatrag, taj razred koji je kod nas na praksi za buduće operatere”, objašnjava Ranogajec.

Jedan od tih praktikanata kojega smo zatekli u pogonu je Jurica, koji ističe da mu ova suradnja pruža perspektivu.

“Ovo za mene znači puno, jer ću poslije imati posao, raditi i zaraditi. Inače posla nema nigdje, a ovdje mi je odlično raditi. Firma mi omogućuje da se bavim svojim poslom, da radim u struci i da ću redovito dobivati plaću”, kaže Jurica.
Stvarati nove vrijednosti

Jutriša smatra da hrvatsko društvo producira previše visoko obrazovanih ljudi za zanimanja za koja nema realne potrebe na tržištu rada te da je to veliki problem gospodarstva.

“Tisuće ljudi se upisuje na ekonomiju, sociologiju, na neke društvene znanosti. Međutim, sve je to lijepo, ali to je nadgradnja. A osnovni život je ipak oko neke osnovne struke koja stvara novu vrijednost, koja ne troši, nego koja stvara novu vrijednost, takvi su uvijek poželjni i takvi će naći svoje mjesto, dok ove ostale strukture teže”.

I drugi radnici zadovoljni su uvjetima rada i odnosom poslodavca.

“Siguran posao i radno mjesto i moraš se samo truditi da bude to sve u redu. Imamo plaću, beneficije, sve imamo“, kaže Goran, ne prekidajući posao.

Neki od njih, poput Darka, smatraju da bi gospodarski model primijenjen u Humu na Sutli, mogao biti recept za cijelu zemlju.

Ima i problema

“Ovo je jedna od jačih općina u državi po primanjima, po prosjeku plaća je više prema Zagrebu nego prema ostalima. Ovo bi mogao biti recept za ostatak Hrvatske. Treba se primiti posla, bez puno filozofije i to je to”, kaže Darko.

Slično je raspoloženje i na ulicama. “Zadovoljna sam svime. Mogla bi biti malo veća plaća, ali dobro, plaća je na vrijeme, u redu je. Sve u svemu dobro je, za razliku kako je ostalo u Hrvatskoj”, kaže Nikolina, koja radi u tvornici plastike.

Njezina sumještanka Gordana smatra da ipak nije sve idilično. Nezaposlenost, kaže, nije baš tako mala i postoji, a ima i drugog prostora za poboljšanje.

“Ima zapravo dosta istine u tome, Hum je stvarno jedno lijepo mjesto, ali treba još neke stvari doraditi i poboljšati. Doraditi zaposlenje mladih da ne odlaze, poraditi možda i na natalitetu, koji nam pada”, kaže Gordana.

Stimuliranje nataliteta

Da je natalitet u Humu na Sutli pao, kao i u cijeloj Hrvatskoj, kaže načelnik Općine Zvonko Jutriša, točno je. No, kako tvrdi, posljednjih pet godina uspjeli su postići da ne dolazi do daljnjeg pada.

“Mi stimuliramo novorođene, financiramo vrtić od izgradnje, opremanja pa do sufinanciranja troškova smještaja u vrtiću, financiramo preko 60 posto troškova u vrtiću”, kaže Jutriša.

Ali da određenih problema ima, kao uostalom i svugdje, ne negira.

“Zaposlenost je prilično velika u odnosu na ostale općine i gradove u okruženju, ali da imamo i nezaposlenih, imamo. Uglavnom, tehničke struke i ljudi tih profila pronalaze zaposlenje u našim tvrtkama, tu nema problema definitivno nikakvih. Međutim, problem su neki društvenjaci gdje imamo neka zvanja ili struke, ne znam, fizioterapeute, ekonomiste, turističke menadžere…To su struke koje ne mogu naći praktički mjesto za zapošljavanje u našoj sredini i traže mjesto pod suncem izvan naše općine”, objašnjava Jutriša.
Socijalna osjetljivost

Općina financira mnoge projekte i aktivnosti unutar osnovnog školstva koji prelaze osnovne standarde koje su na skrbi Ministarstva obrazovanja, pokriva i troškove prijevoza za osnovnoškolce i srednjoškolce, dodjeljuje stipendije za učenike i studente.

Tako da, ja bih rekao da smo definitivno prilično socijalno osjetljiva Općina”, kaže Jutriša.

Radna kultura

Za vrijeme raspada bivše države i rata u Hrvatskoj, mnogi su slovenski državljani koji su radili u Humu sreću potražili preko granice. No, sada bi, kaže Jutriša, mnogi ponovno željeli raditi ovdje.

“Mnogi pitaju šta ste to učinili, šta je to ovdje, gospodarski bum i tako dalje. U principu je riječ o tome da je to nastavak priče koja je davno započela, ljudi su tu priču prihvatili, shvatili, s njom se saživjeli i u startu je to bila samo proizvodnja stakla i nekakve prateće radionice, ali vrlo brzo iza toga počinju nicati neke nove tvrtke”, kaže Jutriša.

Ističe da je situacija u Humu rezultat specifičnog naslijeđa, tradicije i standarda življenja koji je, kako kaže, drugačiji nego u mnogim drugim sredinama u Hrvatskoj.

“Ovdje postoji i radna kultura i svaka ina kultura koja je možda malo drugačija nego u, usudio bih se reći, u ostatku zemlje. Bili smo uvijek oslonjeni, u pravom smislu, na Zapadnu Europu, znači Njemačku, Austriju, tako da to su počeci, ali smo mi kao ljudi u ovom kraju sve te običaje i pravila igara i radni mentalitet vrlo brzo prihvatili kao takav i definitivno gajili ga i gradili kroz sve generacije”, objašnjava Jutriša.

Ekologija i infrastruktura

Turizam je slabo razvijen. Kapaciteta je malo, a i ono što ima nije u općinskom, već u državnom vlasništvu. No, ekonomija ovog kraja ionako se bazira na onome čega u Hrvatskoj kronično nedostaje – proizvodnji i ulaganjima u nju.

Ostali ciljevi su daljnji razvoj prometne i druge infrastrukture, grijanje na plin već je uvedeno, a mjesto kao prvo u Krapinsko-zagorskoj županiji ima i suvremeno postrojenje za preradu otpadnih voda.

Na njega je za sada vezan samo središnji dio donjeg Huma, no na širenju primjene i na druge lokacije već se radi.

“I tu ćemo, kao što smo sada prvi, vjerojatno ostati i dalje prvi u tom fenomenu ekologije i rješavanja i poboljšavanja kvalitete življenja svih naših stanovnika”, zaključuje Jutriša.

Piše: Tomislav Šoštarić Izvor: Al Jazeera

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

U misiji u Litvi preminuo pripadnik Oružanih snaga RH, u tijeku istraga

Objavljeno

na

Objavio

Pripadniku Oružanih snaga RH koji je bio na misiji u Litvi pozlilo je nakon čega mu je pružena pomoć u vojarni. Nažalost, nakon pokušaja reanimacije preminuo je.

U misiji u Litvi preminuo je pripadnih Oružanih snaga RH, izvijestio je MORH.

“Pripadnik 1. Hrvatskog kontingenta koji se nalazio u aktivnosti ojačane prednje prisutnosti u Republici Litvi, dana 12. prosinca 2017. godine preminuo je u poslijepodnevnim satima u vojarni Rukla u Litvi”, naveli su u priopćenju.

Pripadniku HV-a rođenom 1976. godine pozlilo je nakon čega mu je u vojarni pružena pomoć. Međutim, nakon pokušaja reanimacije je preminuo.

Iz MORH-a su poručili da će više informacija biti poznato nakon provedene istrage.

Prvi hrvatski kontingent ojačane prednje prisutnosti NATO-a u Republiku Litvu upućen je u studenome gdje sudjeluje u toj NATO aktivnosti u sklopu borbene skupine pod vodstvom Savezne Republike Njemačke (1. HRVCON-a eFPBG–DEU).

Hrvatski kontingent u Republici Litvi smješten je na vojnom poligonu “Rukla” 110 kilometara sjeveroistočno od Vilniusa. (Hina)

Borbena tehnika OS RH transportom HŽ-a upućena u Litvu

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

BUJICA: 13 godina ništa nije učinjeno za hercegovačku šestorku!

Objavljeno

na

Objavio

Zlatko Vitez u Bujici: Znao sam da će se ubiti; političari su Praljka ostavili na cjedilu! 13 godina ništa nije učinjeno za hercegovačku šestorku!

‘Jugoslovenima’ je presuda u redu, isto kao što im je život u ‘Jugosloviji’ bio OK – izjavio je Zlatko Vitez i dodao: – Takvima je važno da imaju svoje skijanje i plaćicu, ne razmišljaju oni o budućnosti hrvatske djece…

Posljednja Bujica u cijelosti je bila posvećena komemoraciji za generala Slobodana Praljka. Gost Z1 bio je Zlatko Vitez, Praljkov veliki prijatelj, prvak hrvatskog glumišta, bivši savjetnik predsjednika Tuđmana za kulturu i nekadašnji ministar kulture. Vitez se s Praljkom zadnji puta čuo dva tjedna prije tragičnog haaškog čina, a po mnogima – upravo je on imao najimpresivniji nastup na komemoraciji u Lisinskom.

Komemoracija na kojoj se okupilo na tisuće Hrvata, prošla je bez incidenta, premda su tzv. novinari nekih portala koji Praljka uporno nazivaju ‘ratnim zločincem’, u Lisinski došli doslovce maskirani, a na ulazu su se lažno predstavljali kako bi dobili akreditaciju.

 “Sve je proteklo u visokom stupnju poštovanja prema djelu Slobodana Praljka, ali ne samo kao vojskovođe,” započeo je Vitez i nastavio: “On je prije svega bio humanist, filozof, završio je Umjetničku akademiju, bio je kazališni i filmski redatelj, a komemoracija je sve to objedinila. To sam se potrudio izreći u nekoliko minuta koje sam dobio, ali s naglaskom na njegovo domoljublje. Imao sam čast raditi s njim predstavu 1984. godine na ‘Polemike’ Antuna Gustava Matoša ‘Dragi moji suvremenici’ koja je bila popraćena rodoljubnim Matoševim stihovima. Predstava je odjeknula izvanredno, usprkos mrzlom Zagrebu koji nije prihvaćao Praljkove ideje… Igrali smo do samog početka izbijanja rata. U sjećanju mi je ostalo gostovanje na Lošinju; na povratku, kada kada je na Velebitu granulo sunce, sva trojica u isti glas, Slobodan Praljak, Božidar Boban i moja malenkost – zapjevali smo iz sveg glasa ‘Vilu Velebita’, nitko to ne može izrežirati…”

 MEKUŠCI, TUĐEM SLUZI SLUGE, TUĐE PRIREPINE – MEŠETARI MOJE DOMOVINE…

 Vitez je bio i na ispraćaju šestorke u Haag, u zagrebačkoj zrakoplovnoj luci.

 “Bio sam potišten, Praljak me je utješio, rekao da se trgnem i predložio da recitiramo odlomke iz proročanske Matoševe ‘More’ koja je napisana 1907. godine, a aktualna je i danas,” prisjetio se Vitez i počeo recitirati u studiju: “K’o babe kukaju, k’o tikve plutaju i novac gutaju, te korizme gladne, zulumćari škuri, mlakonje, mekušci, bezočni panduri, tuđem sluzi sluge, tuđe prirepine, mešetari moje — tvoje domovine!”

 Zlatko Vitez je upravo ove stihove recitirao i u Lisinskom, a briljantna izvedba puštena je u Bujici.

 

Iduće godine navršit će se 50 godina od kada su se Vitez i Praljak upoznali na studiju: “Slobodana se optuživalo da je srušio Stari most u Mostaru, premda više nije bio zapovjednik kada je most srušen. Novi most otvorio je naš poznanik iz studentskih dana Sulejman Kupusović sada veliki musliman, a tada veliki ‘jugosloven’ koji je htio spriječiti studentski štrajk, a u tome ga je osujetio upravo Praljak!”

 Na pitanje voditelja kako to da jedan Varaždinac toliko voli Hercegovce i Hercegovac mu je najbolji prijatelj, Praljak je odgovorio da je on Varaždinec – Domovine sin i da ga ne određuje pripadnost nekom zavičaju ili lokalnom klanu, već pripadnost Hrvatskoj domovini, a jedan od njezinih najljepših krajeva je – Hercegovina!

 DO SAMOG KRAJA UZ GENERALA, ČULI SU SE DVA TJEDNA PRIJE TRAGIČNOG ČINA…

 S generalom se zadnji puta čuo dva tjedna prije tragičnog čina…

 “Javljao se prijateljima, čuli smo se telefonski, to su bili razgovori tipa ‘kako si’ i vezani za zdravlje… Znali smo da smo bili prisluškivani, nismo imali ni vremena ni volje voditi poduže razgovore. Kada god je dolazio u Zagreb, kada su ih puštali na tzv. odmore, onda smo često provodili vrijeme skupa, pogotovo kada je bio zadnji puta 2012. godine na ljeto… Gotovo smo svakodnevno razgovarali i imali smo u planu što ćemo raditi kad se vrati… Nažalost, dragi Slobodan je otputovao na onu drugu obalu s koje se nijedan putnik ne vraća… No, s nama je! Na komemoraciji smo vidjeli ganutljivu reakciju, ne samo njegovih suboraca, nego svih ljudi koji su bili privrženi ideji Franje Tuđmana i stvaranja hrvatske države, ali i očuvanja hercegovačkog korpusa u BiH,” ispričao je Vitez.

Bujanca je zanimalo kako to da njih dvojica Varaždinaca toliko vole Hercegovce, dok mnogi tjeraju urbani rasizam: “Krenuo bih od naše pjesme koju smo naučili pjevati još kao mala djeca – Ja sam Varaždinec, domovine sin! Nisam sin neke uske regije ili pripadnosti zavičajnom društvu, nego domovine, a naša domovina je i Hercegovina. Antuna Branka Šimića, Maka Dizdara i Ivu Andrića smatram hrvatskim piscima. Išao sam u gimnaziju s nekoliko Hercegovaca koji su me upoznali sa svojim zavičajem, a to je jedan od najljepših krajeva naše domovine”. 

 ODGOVOR PROVOKATORU: PRALJAK JE SPAŠAVAO MUSLIMANSKE I SRPSKE OBITELJI, ZNA TO ABDULAH SIDRAN DOBRO!

 Vitez je u Bujici odgovorio i na provokacije bosanskog književnika Abdulaha Sidrana koji je ovih dana ružno govorio o Slobodanu Praljku.

 “O Praljku govoriti, bez da se spominje njegov grandiozan humanizam u ratu, je bespredmetno! I to Sidran jako dobro zna. Zna se koliko je Praljak spašavao i muslimanske obitelji… Pa spavali su mu kod kuće u Čapljini! Kao i srpske obitelji i nikada što se tiče toga nije radio nikakve razlike. Rat je, što veli Držić, poguba ljudske naravi. U ratu se događaju monstruozne stvari koje se u normalnom životu ne bi smjele događati. Praljka optuživati po zapovjednoj odgovornosti nakon svih dobročinstava koje je napravio je besmisleno! To je izmišljeni model da bi se moglo napakirati i hrvatskoj državi i hrvatskim vlastima. U okviru konstrukcije ‘udruženog zločinačkog pothvata’ mora postojati konstrukcija zapovjedne odgovornosti… E, zato imamo državu koja je zakazala! Zato imamo i plaćamo naše bajne diplomate, zato imamo premijere, zato konačno postoji i institucija predsjednika države – da se tome odupru! A što su oni napravili u 13 godina suđenja hercegovačkoj šestorci?! Mesić ne samo da je svjedočio, nego je davao transkripte koji su po svim svjetskim pravilima još dugo trebali biti neotvoreni. Imamo još slučajeva koji su čisto narušavanje prava i integriteta naše hrvatske države,” bio je kategoričan gost Bujice. Priznao je da je za haaške uznike pokušao agitirati, ali svugdje je nailazio na otpor i na zid… 

“To nije problem ‘druge države’ – kako su govorili neki naši političari, gurajući glavu u pijesak, to je pokazala sama presuda u kojoj piše da su Tuđman i Šušak bili dijelom ‘udruženog zločinačkog poduhvat’a, a njihovi vojni i politički zapovjednici su osuđeni na dugogodišnje robije…”

 BOŠNJAKOVIĆU SAM VIDIO NELAGODU U OČIMA DOK JE SLUČAJNO SUSREO PRALJKA…

 Prepričao je kako su se jednom prilikom u Dežmanovoj, u Zagrebu susreli general Praljak i sadašnji i tadašnji ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković: “Sjedili smo zajedno, Praljak mu je bio okrenut leđima kad je naišao. Vidio me i pozdravio, a kada je ugledao Praljka, problijedio je kao smrt! Vidio sam tu nelagodu, taj strah u očima… Ali, ne samo kod njega – tako je kod većine političara. Jednostavno su smatrali da na njih to ne spade! Jer to znači da to mora biti dio dogovorne politike. Oni posao obrane naših ljudi nisu napravili! Post festum ne mogu ništa, da su htjeli mogli su napraviti za vrijeme suđenja, a trajalo je 13 godina! Sada više ne vjerujem da se išta može učiniti.” 

 Državni vrh na komemoraciju nije došao, osim ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, potpredsjednika Hrvatskog sabora Milijana Brkića i izaslanika Predsjednice Ante Deura, dok je potpredsjednik Vlade Damir Krstičević došao na kratko i otišao kada su ga primjetili novinari.

 “Uvijek mogu reći da su imali prečih obaveza, da su poslali svoje izaslanike… Njihova nazočnost na takvom značajnom skupu itekako bi bila dobrodošla, a to bi prihvatio i onaj većinski dio hrvatskog naroda. Ima i ljudi koji se obraćaju putem portala koji smatraju da je presuda u redu, ali ti bi i dan – danas smatrali da bi im život u ‘Jugosloviji’ bio OK. Zovem je namjerno ‘Jugoslovija’ jer se uvijek govorilo ‘Jugosloveni’… Njima je sve u redu, samo da imaju svoje skijanje, dobre honorare i plaćice, dobro organizirane privatne ili državne radne organizacije, a ovo što se događa u višoj politici koja određuje sudbinu njihove djece i unučadi u takvom neprijateljskom okruženju Srbije, BiH i Slovenije, reći će da ih se to ne tiče i da je to stvar drugih,” ogorčeno je rekao Zlatko Vitez.

 TUĐMAN JE ODLIKOVAO IZETBEGOVIĆA, A ON JE BIO SPREMAN POSLATI U SMRT 200 TISUĆA LJUDI KAKO BI IMAO ‘ČISTU’ DRŽAVU! POČETAK ISILA-a JE U BIH!

 “Nije me previše iznenadilo to što se dogodilo u Haagu jer sam znao za Praljkove stavove. On je često puta znao reći da neće živjeti sa stigmom ratnog zločinca, bio je decidiran, bio je čovjek od uvjerenja i karaktera! Nije me iznenadila ni presuda jer sam vidio optužnicu, koja se trebala rušiti na potpuno drugačiji način i to već na prvostupanjskoj presudi! Svijet na određeni način želi da se ova situacija smiri na ovakav način, da nema pobjednika, da nema naših dobročinstava prema BiH, premda smo mi glasovali za tu državu na referendumu i branili je u ratu. No, ovako se ništa neće smiriti, biti će samo još gore… Pa, Tuđman je odlikovao Aliju Izetbegovića! Ako si neprijatelj države, kako može predsjednik te države primiti odličje predsjednika ‘neprijateljske’ države? Hajde mi to objasnite,” bio je kategoričan Vitez i prisjetio se jednog događaja: “Godine ’92. predsjednik Tuđman došao je neraspoložen na moju predstavu. Rekao mi je da je kod njega bio Izetbegović i rekao da situacija nije dobra. Nudio mu je sve, obuku vojnika u našim vojarnama, pomoć u naoružanju, liječničku pomoć i zajedničku vojsku kako bi se oduprli moćnom i snažnijem okupatoru – JNA i četnicima. Izetbegović mu nije znao ni reći podatke koliko ih je izginulo, ali je rekao da će izginuti i 200 tisuća muslimana ako treba, ali da će imati svoju državu, a ne našu – zajedničku… Tuđman je svakog hrvatskog vojnika isplakao, a ovaj bi ih žrtvovao 200 tisuća! Početak ISIL-a bio je u Bosni i Hercegovini! Tko je doveo ‘muhadžedine’, namjerno kažem – ‘muhadžedine’ – Izetbegović!”

 Otkrio je kako je dao domovnice Kemalu Montenu i Indeksima ’95. godine dok je bio ministar kulture. “Pa koja država daje domovnice svojim ‘neprijateljima’,” prokomentirao je.

 Slobodana ću pamtiti po smijehu, bio je drag čovjek, iako je djelovao pomalo zastrašujuće s onom bradom. Bio je spreman svakome pomoći. Kada je bio u Sunji, nazvao ga je jedan Srbin iz Banje Luke jer je čuo kakav je čovjek, pitao ga je da mu izbaci vodu iz radijatora u kući da se ne bi smrznuli. Odmah je poslao vojnika da to napravi, a kada su mu rekli da se ovaj možda nikada neće vratiti, Slobodan je rekao da mu je tako savjest čista,” rekao je Zlatko Vitez u Bujici, a emisiju je zaključio anegdotom iz Haaga: “Praljak je tamo razgovarao i sa Miloševićem. Razgovarali su uglavnom o vinima, a kada su u Hrvatskoj počeli napadi na Tuđmana, Milošević mu je rekao da su ti što ga napadaju budale, jer da nije bilo Tuđmana, nikada Hrvati ne bi dobili svoju državu!”

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari