Pratite nas

Feljton

EKSKLUZIVNO: Akademik Pečarić – moj život u Beogradu

Objavljeno

na

KAKO JE BILO BITI HRVAT-MATEMATIČAR U BEOGRADU

 [ad id=”68099″]

Gospodin 2+2 iz Slobodne Dalmacije mi je tako lijepo objasnio kako sam ja još i nešto uradio u matematici dok sam surađivao s prof. Mitrinovićem u Beogradu. Naravno, čak i malo dijete bi nešto potpuno drugo zaključilo već iz same činjenice da imam nekoliko puta više radova od prof. Mitrinovića, ali kako mogu srpska služinčad u RH i pomisliti da je moguće nešto drugo. Pa Hrvatska vojska je od Srpske u Domovinskom ratu, da parafraziram Slobodana Miloševića, napravila vojsku zečeva, a hrvatska služinčad još uvijek služi svojim gospodarima. Valjda i ne primjećuju da sada služe – zečevima.

Vratih se u Zagreb i pohvalih se kolegama kako sam postao „Osoba tjedna“. Kažu: Pa dosadni su više s Begradom. Kada god Te napadnu, budale samo govore gdje si studirao i doktorirao.

A vidim da i drugi reagiraju slično. Tako Marko Ljubić, slično mojim kolegama, u svojoj kolumni (7Dnevno, 04. 09. 2015.) kaže:

Pa se navodi danima da je Pečarić doktorirao u Beogradu, objavljivao u Beogradu, kako je bio dvojac rokerskoga značaja jugoslavenske matematike, čime ga se nastoji anatemizirati kao da je pobjegao iz doline gubavaca, pa sada širi zarazu Lijepom našom. Ne može čitatelj vjerovati svojim očima, da toliki apologeti svega istinski gubavog i ružnog u Beogradu, upravo ono svjetski vrijedno i relevantno u tom istom Beogradu koriste za diskreditaciju ljudi u današnjoj Hrvatskoj. Ako je nešto eksplicitni rasizam, to je Tanja Rudež. Navodna znanstvena novinarka višestruko je, kao i novinari Slobodne Dalmacije, ponovila da je akademik Pečarić radio i živio u Beogradu, doktorirao tamo i tamo objavio svoje prve radove, s očitom nakanom kompromitirati ga Beogradom, koji usput rečeno ima, po svjetskim mjerilima i danas (nažalost), bolje sveučilište od Zagreba. Da je to u svojoj kritici akademika Pečarića uradio neki deklarirani ustaša, čovjek bi to mogao držati normalnim i očekivanim, ali „znanstvena novinarka“ i deklarirana „antifašistkinja“ Rudež zapravo je time unijela potpuni kaos u medijsku i javnu scenu Hrvatske. Antifašisti raspiruju rasizam prema Beogradu.

Ali kada je već tako, zašto im ne bi pomogli. Ja sam već gospodinu 2+2 objasnio kako bi iole inteligentniji novinar pronašao knjigu Mladena Pavkovića Razgovori s Josipom Pečarićem, Koprivnica, 2006. gdje ima puno toga. S obzirom da je tekst namjenjen prvenstveno onima koji su slični Gospodinu 2+2, proširit ću ono što se može naći u Pavkovićevoj knjizi, a i počet ću sa samim početcima moga školovanja.

Osnovno školovanje i gimnazija

Već u prvom razredu osnovne škole bio sam najbolji matematičar. Tata je bio u zatvoru i nitko u obitelji nije ni mislio o mom učenju. Tako je bilo iznenađenje u obitelji kada sam prvi razred prošao s odličnim. I ne samo u obitelji. Čini mi se da je moja učiteljica bila hrabra jer tada se nije moglo dogoditi da netko kome je tata u zatvoru prođe s odličnim. Na završnoj priredbi u gradu dodjeljivanje su knjige odlikašima. Brat i njegovi prijatelji prvo su bili zatečeni, a potom, zajedno s prijateljima, s pravim ovacijama propratili dodjeljivanje te knjige.

Vjerojatno će izgledati smiješno, ali u djetinjstvu sam želio postati liječnik. Želio sam pomagati ljudima. (Čini se da sam to ipak ostvario jer dr. sc. Stjepan Razum tvrdi: Pečarić je, što je dokazano već toliko puta u njegovim javnim istupima, veliki

humanist, tj. zaštitnik nezaštićenoga, zaštitnik progonjenog., zaštitnik poniženog.)

Glas dobrog matematičara pratio me je i u gimnaziji, pa se u Kotoru već uvelike počelo pričati o mom talentu za matematiku. Tada mi je brat razbio dječačke iluzije, rekavši kako je glupo da netko tako talentiran za matematiku studira medicinu. Tada se govorilo da je atomska fizika najteži studij (upisao ga je poznati kotorski vaterpolist Kruno Subotić – tada već igrač beogradskog Partizana), pa sam se odlučio za nju. To je još više učvrstila činjenica da je iz prethodne generacije, pred moj odlazak na studije, na kvalifikacijskom ispitu za Elektrotehnički fakultet u Beogradu samo četiri od njih 900 položilo matematiku, tj. imalo više od 50 od 100 mogućih bodova. Mitrinović je bio Šef katedre za matematiku, pa ima nečega u tvrdnji Gospodina 2+2, zar ne?

U četvrtom razredu sam dobio novog profesora. Na prvom satu obnavljao je gradivo koje nismo završili u drugom razredu. Postavio je jedan zadatak. Ja sam na kraju drugog razreda prelistao ono što nismo učili i ne razmišljajući javio se. I nisam se mogao sjetiti rješenja. Ispratio me je njegov podrugljiv pogled. Slijedećeg sata obnavljao je gradivo koje nismo završili u trećem razredu. Više nije ni pitao zna li netko riješiti zadatke, već je počeo sam rješavati. Ali, to je bilo nešto što sam ja gledao prije par mjeseci. Zatekla ga je moja konstatacija:

– Profesore to se može riješiti mnogo jednostavnije.

– Kako?

Ja sam diktirao, a on je pisao po ploči, i na kraju će:

– Vidi, bi stvarno.

Slično se dogodilo i sa slijedećim zadatkom.

I kasnije sam mu stalno pokazivao kako znam riješiti neke teške zadatke za koje sam bio siguran da ih on ne zna riješiti. Ali nije bio loš profesor. Znao je kako izaći na kraj s malim “monstrumom”. Svima je hvalio moj talent, naručio neke knjige za naprednije matematičare, kao i Matematičko-fizički list. Ali je morao pokazati i to da on može riješiti nešto što ja ne mogu. Tako mi je dao jedan zadatak. Kada ga nisam riješio i on mi je pokazao rješenje. Upalilo je – moj profesor je znao nešto što nisam ja! I dalje je pokušavao. Na pismenim zadaćama bi uvijek imao po jedan zadatak za koji bi vjerovao da ga neću riješiti. Zadaća bi trajala dva sata, a ja bih mu u jednom riješio i svoju grupu i onu drugu. Da po mojim rješenjima može ispravljati zadaće.

Te sam godine bio najbolji na prvenstvu Crne Gore. Bilo je u Titogradu. Morao sam doći prethodnog dana i prespavati u hotelu. Takmičenje je trajalo četiri sata. Ja sam požurio, napustio tamošnju gimnaziju poslije dva sata i ulovio autobus za Kotor. Još dok su drugi rješavali zadatke, ja sam se u autobusu sjetio da nisam završio do kraja jedan zadatak i stigao u Kotor sav nesretan. Kotorska gimnazija je dobila obavijest da sam ja bio najbolji među četvrtim razredima, ali da nitko nije ispunio uvjete za državno prvenstvo. Vjerovao sam da je to istina i da mojih četiri i po zadatka od pet nije bilo dovoljno. Mnogo kasnije sam doznao kako je do te obavijesti došlo. Bilo je mnogo više učenika koji su ispunili uvjete za državno prvenstvo nego što je bilo novaca za njihov put i za nagrade koje su nam bile obećane. Tada je predloženo, da barem pošalju mene jer sam uvjerljivo odskakao od ostalih, ali se zaključilo – ili svi, ili nitko. Zapravo mi nije bilo krivo, jer nagrada je bila stipendija za studij matematike, a ja sam tvrdoglavo želio završiti ono najteže – atomsku fiziku.

Iste godine dobio sam i nagradu zagrebačkog Matematičko-fizičkog lista za rješavanje zadataka iz matematike.

Završila je školska godina. Čuo sam kako je moj profesor to prokomentirao:

– Sad sam miran do mirovine. Više ne mogu dobiti ovakvoga učenika.

A ja sam ga zbog onog zadatka koji je on znao – a ja nisam – pohvalio profesoru matematike Više pomorske škole. Začudio sam se kad me je on upitao – je li to taj i taj zadatak.

– Kako znate?

– Pa on me je pitao kako se rješava. Nisam znao, pa smo rješenje našli u jednoj knjizi!

Tata je umro dok sam bio u prvom razredu gimnazije, a mama je dobila najslabije plaćeni posao. Mogao sam, zapravo, i nešto zaraditi podukom iz matematike. I stvarno bilo je puno njih koje sam podučavao (čak i studente Više pomorske škole), ali sam tek u ljeto prije odlaska počeo naplaćivati te sate. Skupljao sam za put na klasifikacijski ispit koji je bio u rujnu. Na početku sam mogao biti kod ujaka, ali ne bih mogao studirati bez nekakve stipendije. Poslije mojih uspjeha kao matematičara pozvali su me iz kotorske “Elektro-Boke”. Obećali su stipendiju uz uvjet da studiram Elektrotehnički fakultet, ali da – naglasili su – ne računam na posao kod njih. Savršeno mi je odgovaralo jer je postojala atomska fizika na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. Beograd je bio zgodan izbor i zbog obiteljskih razloga. Brat je studirao u Zagrebu i odužio je sa studijem. Vjerovao je da će njegovo društvo loše utjecati i na mene, pa me je uputio u Beograd. S druge strane promatrajući njega vjerovao sam da je to dobar izbor iz jednog drugog razloga. Njemu se nije vraćalo iz Zagreba u Kotor. Nakon svega što se događalo našoj obitelji nije ni bilo čudno. Ali on ne bi ni cijelo ljeto bio s nama iako je jako volio more. A ja sam se želio vratiti u Kotor. Toliko Hrvata ga je napustilo. Bilo nas je sve manje i manje. Iz Zagreba se možda ni ja ne bih vratio, a iz Beograda hoću.

Kasnije je brat tu svoju odluku u šali komentirao: „Kako je to bilo glupo. Moglo se samo dogoditi da Ti mene popraviš, a ne da ja Tebe pokvarim.“ A moj profesor matematike? Javili su svojevremeno mi da u nekim crnogorskim novinama (čitaj srpskim novinama u Crnoj Gori) nije bapš lijepo govorio o meni. Ljetos me sestra čekala u jednom kafiću i kaže mi: „Gdje si Ti? Poslala sam Ti poruku da Te čeka Tvoj profesor. Nedavno me i pitao za Tebe. Čekao je pola sata i otišao uz riječi da Ti vjerojatno ne želiš razgovarati s njim.“ Objasnio sam joj da njena poruka meni nije prenijeta. Uspjeli smo doznati broj njegovog mobitela i pozvali ga da se vrati. Rekao je da on nije rekao ništa protiv mene, već su oni izmislili to zato što je on Kotoranin i profesor matematike, pa im je to itekako bilo važno.

Studij

Na kvalifikacijskom ispitu bio sam treći iz matematike među 900 kandidata. Pri tome su mnogi koji su zastupali tadašnju državu na matematičkoj olimpijadi bili lošije plasirani. Ali i to je bilo na meni svojstven način. Ispit se sastojao iz dva dijela od po dva sata. U prvih dvadesetak minuta mnogi su odustajali od ispita i napuštali dvoranu. Među njima sam je napustio i ja. Nastavnica je i mene, kao i sve prije upitala:

– Napuštate, li ispit?

– Nisam lud! odgovorio sam.

Kada sam tako brzo napustio i drugi dio, samo se nasmijala.

I da sve doista bude u mom stilu, jedinu pogrješku imao sam u zadatku iz nejednakosti – na onom jednostavnijem dijelu zadatka.

Kasnije sam na sjajnim vježbama iz matematike, koje je držao dr. Dobrilo Tošić, doznao da su kotorskoj gimnaziji poslali zahvalu što je odgojila tako dobrog matematičara. Obavijesti s prvenstva Crne Gore, iz Matematičko-fizičkog lista i ovo pismo je vjerojatno jedino pozitivno što se Kotorskoj gimnaziji dogodilo te godine, jer je skandal s učeničkim štrajkom zbog umirovljenja njihove razrednice, a meni jako drage profesorice, sestre poznatog hrvatskog umjetnika Vaska Lipovca, punilo stupce titogradske “Pobjede”. Jasno je da sam i ja bio umiješan – podržavao sam slabiju stranu pa su mi (neuspješno) pokušali osvetiti i oduzeti godinu dana tako da ne položim maturu?

Počela je školska godina na ETF-u, a od moje stipendije ništa. Poslije nekoliko mjeseci stigla je. Kasnije sam doznao da je stipendiju dobio rođak republičkog ravnatelja, pa su je dali i meni. Tada sam već bio u bolnici. TBC. Ostao sam 400 dana. Nisam gubio godine, a netko me je pohvalio nekom od šefova “Elektro-Boke” kako iz bolnice dajem redovito ispite i to na najtežem studiju onom iz atomske fizike. Ovaj je obavijestio upravu i ukinuli su mi stipendiju.

Izašao sam iz bolnice. Na Terazijama sam prodavao studentske novine uzvikujući parole koje nisu bile drage vlastima. Odjedanput se pored mene stvorio načelnik kotorske općine koji je sudjelovao u zbivanjima oko učeničkog štrajka u gimnaziji, i tom prigodom bio na strani onih koji su me pokušali srušiti na maturi.

– Što to radiš, – upitao me.

– Pa zar ne vidite? Prodajem novine. Od nečega se mora živjeti.

I ispričao sam mu prču o “Elektro-Boki”. Rekao mi je da dođem kod njega kada završi semestar i kada dođem doma. I otišao sam. Poslao me ravnatelju “Elektro-Boke” i podsjetio ga kako je atomska fizika na ETF-u i kako se ja držim dogovora. Nije pomoglo. Ali nije sve prošlo tako loše. Načelnik općine je razumio da sam u pravu pa mi je osigurao stipendiju općine – kao pomoć. Uz studentski kredit više nije bilo problema završiti fakultet.

Priča s g. Tatarom, ravnateljem “Elektro-Boke”, time nije završila. Mnogo kasnije kada sam već postao uspješan znanstvenik, a on bio u mirovini, sreli smo se u Kotoru. Bio je u društvu s dva naša čovjeka. Prišao sam im, a jedan od njih mi reče:

– Znaš li g. Tatara? On je bio ravnatelj “Elektro-Boke”.

– Kako da ne znam. Pa on mi je ukinuo stipendiju!

– Vjerojatno zato što ste bili loš student, – reče g. Tatar.

– Ne! Zato što sam bio dobar. – i ispričam cijelu priču.

Bivši ravnatelj se poče ispričavati, a ja ću njemu:

-Nemojte se ispričavati. Dapače, ja sam zahvaljujući Vama postao ovo što jesam. Da ste mi ostavili stipendiju i tražili da se vratim u Kotor, što bi bilo od mene?

On se nastavio se ispričavati, a ja zahvaljivati. Prijatelji su uživali u predstavi.

Istini za volju, u bolnici, u kojoj je bilo puno studenata koji su tu dugo boravili, i nije se moglo puno učiti. Rijetko tko bi položio po neki ispit. Ipak je značajno za moje školovanje bilo i to što su mi u bolnici omogućili pohađanje obaveznih vježbi i ispita. A kada se ukazala mogućnost dobio sam dvokrevetnu sobu. U njoj je bio i brat poznatog beogradskog glumca Rada Markovića. Bio sam mu jako drag. Posjećivao ga je jedan od liječnika s nekog drugog odjela bolnice.

– Kolega, što studirate? – upitao me.

– Nuklearnu fiziku na ETF-u.

– Kada imate ispit?

– Sutra?

– Jel’ to spremate ispit?

– Ne. Čitam “krimić”.

Slijedeći tjedan evo opet doktora.

– Kolega, kako je bilo na ispitu? – podrugljivo će on.

– Položio sam.

– Položili!?

– Da, dobio sam sedam.

I naš doktor ostade u nevjerici. Iz očiju mu vidim:

“Imao je sreće, vidjet ćemo ga na slijedećem ispitu.”

I doista, eto njega opet.

– Kolega, kada imate ispit?

– Sutra.

– I što čitate? “Krimić”?

– Ne, ovo je “kaubojac”. Odličan je.

I kada je doznao da sam položio i taj ispit po cijeloj bolnici je pričao o jednom geniju koji ništa ne uči, a polaže ispite na najtežem fakultetu.

Naravno, nije baš bilo da nisam učio. Ali u bolnici mi više nije padalo na pamet juriti za ocjenama. Kada sam izašao, završio sam tu drugu godinu studija, a na početku treće mi više nije bilo do ničega. U veljači, na kraju petog semestra nisam izašao ni na jedan ispit. Tada su se ponajbolji studenti odvojili od mene. Upoznao sam i Ankicu. Više nije bilo vremena da nadoknadim propušteno. Bilo je važnijih stvari od studija.

Kada sam počeo uvjeravati sve da se želimo vjenčati, između ostalog da bi završili studije, mislili su da nismo normalni. Ipak smo to uradili. Ja sam bio na početku četvrte, a Ankica na trećoj. Počeo sam sustizati one najbolje. Predzadnji ispit sam ja položio, a oni su pali. Tako sam prvi u generaciji završio fakultet. Godinu dana poslije toga – 1973. god. – rodila se Đilda. To je onemogućilo Ankicu u redovitom završetku studija. Ivana se rodila 1977., a Anđela 1979.

Geomagnetski institut

Vjerojatno vas zanima tko je od profesora najviše utjecao na mene tijekom studija. To je bio već spomenuti nastavnik matematike Dobrilo Tošić, koji je tada radio u Vinči i doktorirao iz fizike plazme. Želio je pomoći na svaki način, pogotovu kada je čuo da sam u bolnici. Na poslijediplomskim studijama mi je bio mentor, iako sam magistarski radio iz – geomagnetizma.

– Tebi bih bio mentor iz bilo čega. – rekao je.

A ni te poslijediplomske studije nisu mogle mirno. Naime, po tadašnjim pravilima zaposlio sam se u Geomagnetskom institutu u Grockoj koji je od tamošnjeg ministarstva znanosti dobivao moju stipendiju, koja je tako postala moja plaća. Obaveza je bila da radim tri dana tjedno u Institutu, a da mi dva dana ostanu za poslijediplomski studij. Ravnatelj instituta Radimir Turajlić bio je poznat po tome što je bio jedini učenik najvećeg svjetskog stručnjaka u geomagnetizmu koji nije uspio doktorirati. U Institutu nije bilo doktora znanosti, tako da je rad magistranata bio itekako važan institutu. Turajlić je imao ljude koji su mu radili na projektima, o čijim plaćama nije trebao brinuti. Kada u vremenu u kome je dobivao njihove stipendije ne bi završili poslijediplomske studije, najurio bi ih i zaposlio nove. Tako smo došli i mi na red. Ja sam došao prvi u “novoj” generaciji takvih poslijediplomanata Geomagnetskog instituta, naravno svi bi poslijediplomske studije upisivali na ETF-u. U Institutu, koji je bio nekih pet kilometara izvan Grocke, dobio sam stan koji su tamo postojali jer su postojala mjerenja koja je trebalo nadzirati, a bilo je praznih stanova. Poslije izvjesnog vremena Turajlić me pozvao na razgovor i tražio da uz malo povećanje stipendije/plaće radim puno radno vrijeme. Znajući sudbinu onih koji su bili prije nas nisam htio pristati. Pitao sam ga zašto to traži.

– Da bih mogao kontrolirati spremate li ispite, – odgovorio je.

     – Prvi sam u generaciji završio fakultet bez ičije kontrole i Vi mislite da mene treba kontrolirati. Pa više se ni pitomce vojnih akademija ne kontrolira uče li ili ne.

Razbjesnio se i postao sam čovjek koji mu je služio za zastrašivanje ostalih: Ako ne slušate proći ćete kao on. Svi su prihvatili raditi puno radno vrijeme. Bio je siguran da neću magistrirati na vrijeme. Zaboravio je da su meni ostala ona dva radna dana, subota i nedjelja. Po ugovoru sam morao njega pitati za temu magistarskog rada. Bio je šokiran kada sam došao priopćiti mu da sam položio sve ispite i zatražio radnju. Znao sam da nije u stanju tako nešto izvršiti, ali sâm sam proučavao neke teorijske radove ruskih znanstvenika iz problematike kojom sam se bavio. Poopćio sam njihove rezultate i na tome magistrirao. Tako je završilo moje školovanje. Naravno, nije moglo proći bez zanimljivosti. Moj rad je bio čista teorija, a u komisiji su mi bila dva stručnjaka za numeričku analizu on, njegov kolega iz Vinče (zanimljivo je da me je Tošić, iako profesor iz Numeričke analize, poslao da ispit polažem kod tog kolege iz Vinče, jer ga je smatrao „jačim“ u tome od njega) i kolege iz Elektromagneike, koji je u to vrijeme najviše koristi računala na fakultetu. Naravno, prvo Tošićevo pitanje je bilo zašto nisam uzeo manje teorijskih problema, ali dao i primjene na kompjutorima. Bio je zadovoljan odgovorom i time eliminirao mogućnost da me i druga dva kompjutoraša pitaju o tome. U Institutu je jedna kolegica tvrdila da je to bilo nekorektno od Tošića, a ja sam tvrdio suprotno. Međutim, Tošićevom bratu, koji je dolazio u Institut ispričali su obratnu priču: ja sam zamjerao Tošiću, a kolegica ga je branila. To je došlo i do profesora Tošića, ali on je to ispričao meni, pa je spletka ostala bez posljedica.

Tako sam jedini iz te generacije post-diplomanada Geomagnetskog instituta na vrijeme magistrirao, pa mi je direktor morao dati stalni posao. “Poslušne” je htio najuriti, ali smo ga uspjeli pobijediti na Glavnom odboru. Svi su ostali i kasnije magistrirali. Većina i doktorirala. Interesantno je primijetiti da je u tom institutu koji je bio ustanova SIV-a bilo samo nas dvojica Hrvata: iz prethodne generacije Stjepan Selak i ja. Nas dvojica smo i prvi doktorirali.

Viša pomorska škola – Pomorski fakultet u Kotoru

A kako je počelo to s doktoratom iz matematike? Želio sam se vratiti u Kotor. Jedino pogodno mjesto bila je Viša pomorska škola koja je trebala postati Pomorski fakultet. Profesor Ćirković me je odveo kod dekana profesora Maslovara i dogovorili smo se oko mog preuzimanja katedre za matematiku. Tako bih se vratio u područje koje volim, a zahvaljujući profesoru Dragoslavu Mitrinoviću to je bilo moguće jer je on omogućio doktoriranje, pa i nama koji nismo završili matematiku iz matematike, na ETF-u u Beogradu. Knjiga profesora Mitrinovića “Analytic Inequalities”, Springer-Verlag, Berlin-Heidelberg-New York, 1970. uz knjige Hardya, Littlewooda i Polya, odnosno Beckenbacha i Bellmana smatra ju se klasičnim u oblasti teorije matematičkih nejednakosti pa je to odredilo oblast iz koje ću raditi doktorat. Zanimljiva je i priča moje suradnje s njim jer su nas i njemački i američki referativni časopisi nazvali kasnije velikim imenima u teoriji nejednakost – kao profesora i njegova učenika (Ne mislim na interpretaciju te suradnje od strane Gospodina 2+2). Dolaskom u Zagreb osnovao sam svoju školu u teoriji nejednakosti koju danas u svijetu zovu ili Pečarićeva ili Hrvatska škola.

Naravno, nije se sve to tako lako moglo ostvariti. Svašta se događalo s ispitima iz matematike na Višoj pomorskoj školi. Protivnici mog povratka u Kotor osigurali su da se mene prvo pošalje u JNA, tako da tamo budem tijekom dvije školske godine, i u to vrijeme raspisali natječaj. Oni koji su bili na mojoj strani javili su mi, pa sam se prijavio. Ja jedini magistar među prijavljenima (dva moja srednjoškolska profesora), jedini sa znanstvenim radovima (istina, ne iz matematike) dobio sam prednost od Komisije. Ali, našli su da mi fali tri mjeseca radnog staža i primljen je onaj koga je željela protivnička struja, ali kao privremeno rješenje. Glavni njegov zagovornik bio je tadašnji predsjednik SSRNCG – budući član predsjedništva Jugoslavije i veliki zagovornik Slobodana Miloševića – Nikola Bućin, Srbin iz Kotora. Bio je moj profesor, pa sam ga savjetovao da doktorat ne upiše iz matematike, jer je mala vjerojatnost da ce ga i uraditi. Poslušao je savjet i doktorirao na Fakultetu organizacionih nauka u Beogradu. Kasnije, 1982. godine, kada sam već bio doktorirao, ponovno su tražili matematičara. Ponovo sam se javio na natječaj – sada je to već bio Pomorski fakultet. Iako je natječaj, koji je bio dogovoren sa mnom, za honorarni rad (dok mi ne riješe stambeno pitanje da bih mogao doći s obitelji), a bio sam i jedini kandidat – nije realiziran.

Naravno, ponovo su se potrudili da tako i bude. Moj profesor, sada već dekan, objašnjavao mi je kako su iz Titograda dobili mišljenje da ne mogu biti izabran, iako su oni iz Kotora to tražili, s obrazloženjem kako sam u Beogradu asistent iz fizike.

Ja sam asistent tamo kao magistar elektrotehnike, a ovdje sam se natjecao kao doktor matematike sa stotinjak objavljenih radova. Znači li to da sam u Beogradu radio kao vratar na Muzičkoj akademiji, i ovdje bih mogao biti samo vratar.

Odveo me je na Fakultet i rekao svojoj tajnici da mi da to pismo iz Titograda. Ali tajnica mi je poslala i prethodno pismo koje su oni uputili i iz koga je bilo vidljivo da je on tražio odobrenje da on drži te predmete.

Pa što ste Vi očekivali da će vam odgovoriti?

Vjerojatno je tajnica „nastradala“ što mi je dala i ono prvo pismo.

Doktorat iz matematike

Profesor Tošić je podržao moju želju da poslije magistrature krenem u matematiku i sugerirao mi proučavanje Mitrinovićeve knjige. Kada sam izašao iz vojske, donio mi je doktorsku disertaciju Gradimira Milovanovića obranjenu na Elektronskom fakultetu u Nišu (Milovanović je danas redoviti član SANU). Vrlo brzo sam poopćio rezultate iz dva poglavlja te disertacije i s Milovanovićem objavio svoja prva dva znanstvena rada iz matematike. Objavljena su iste godine u Mitrinovićevom časopisu “Publikacije ETF-a (Beograd), ser. za mat. i fiz.” koji je u to vrijeme bio veoma značajan časopis za oblast matematičkih nejednakosti.

Profesor Mitrinović me je tada pozvao da radim doktorat kod njega. Bio je u mirovini, pa je na Fakultetu bio u kabinetu zajedno sa svojim nasljednikom prof. dr. sc. Petrom Vasićem. Nije ga ni često bilo na fakultetu, pa sam mislio da komuniciram s njim preko profesora Vasića. (Tu je bio i docent dr. Ivan Lacković i profesor Janić.) Nisam znao da oni nisu u dobrim odnosima i da ta komunikacija uopće ne funkcionira. Mitrinović nije ni znao što radim, pa je mentorstvo prepustio onome, koji je znao što time dobiva – profesoru Vasiću. Godine 1979. objavio sam devet radova, od čega šest u Publikacijama ETF-a. S profesorom Vasićem sam se dogovorio da početkom 1980. prijavim doktorat. Zajedno smo sastavili prijavu i predložili da, osim njega, ocjenu podobnosti da i profesor Mitrinović.

Ali čekalo me je iznenađenje. Došao sam kod njih u kabinet i profesor Mitrinović me je napao zbog loše prijave. Profesor Vasić – šuti. Kao da on nema ništa s time. Pobjesnio sam i u momentu kada sam htio uzvratiti, profesor Janić, koji je također bio nazočan, dao mi je znak da šutim. Teško je racionalno odgovoriti kada vam netko općenito prigovara. Čekao sam da kaže nešto konkretno. I dočekao sam. Mitrinović će meni:

– Tvrdiš da ćeš u tezi raditi s Fuchsovom generalizacijom teoreme o majorizaciji. Pa što tu možeš uraditi, kada je Fuchs dao potrebne i dovoljne uvjete za težinsku verziju teorema o majorizaciji?

– To tvrdite Vi u Vašoj knjizi. Međutim, dokazao sam da to nije točno i napisao rad koji će biti objavljen u Rumunjskoj.

– Ima svakakvih dokaza.

– Točno, ali moj je provjeravao profesor Vasić.

U stvari slagao sam bijesan što je Vasić prepustio svu silinu napada na mene, iako smo zajedno pisali moju prijavu doktorata. Mitrinović se okrene njemu:

– Je li istina?

– Jest! – slaže i Vasić. (Zapravo, Vasić je volio dobru kapljicu, pa baš nije sigurno je li on svjesno rekao neistinu.)

Profesor Janić, s kojim sam imao nekoliko zajedničkih radova, rekao mi je da je Lacković otišao kod Mitrinovića i tvrdio mu da sam ja ukrao neki njihov zajednički rad. Je li to istina ili je problem onih šest radova u Publikacijama (u broju za 1979. g. imao sam šest radova, što je odjeknulo među tamošnjim matematičarima) ili pak u tome što nisam napisao niti jedan rad zajedno s njim – ne znam. Uglavnom, slijedeća dva mjeseca zaobilazio sam njihov kabinet. Nije bilo ni teško jer je profesor Vasić češće bio u kavani preko puta fakulteta znakovita naziva “Domovina”. Suludo je bilo imati problema s doktoratom, a profesor Peter Bullen iz Kanade mi javi kako je na Sveučilištu La Trobe u Melbourneu držao predavanja o nekim rezultatima iz moje disertacije. Svašta se kuhalo u ta dva mjeseca, kada sam – uvjeren da Mitrinović nije u kabinetu – pokucao na vrata. Ali u njemu je bio baš on. Pozvao me da uđem. U razgovoru je spomenuo kako nije on pisao onaj dio knjige u kome je grješka o kojoj sam govorio. Očito je pronašao originalan Fuchsov rad i provjerio moju tvrdnju. Osobno je napisao prijedlog za prihvaćanje disertacije u kome je napisao:

“Karakteristično je da je Pečarić došao do važnih i interesantnih rezultata za generalne nejednakosti koje su u svijetu obrađivali matematičari od ugleda.”

Supotpisnik je bio Vasić, a predvidjeli su Lackovića kao trećeg člana komisije kome su, kao najmlađem, dali moj rukopis. I onda je počelo. Lacković je napisao 141 primjedbu na 180 stranica mog rada u kojima je “pronašao” niz pogrešnih rezultata i čega sve ne. Napisao sam pristojan odgovor i dao ga Vasiću, a na svoj način sam mu i komentirao te “greške”:

“Lacković je doktorirao na konveksnim funkcijama, treba napisati s prof. Mitrinovićem monografiju o njima, a ne razumije definiciju n-konveksnih funkcija.” (Tvrdio je da je moj rezultat pogrješan jer nije razumio tu definiciju.)

To se ubrzo počelo pričati po fakultetu. Malo po malo pritisak na njega je rastao i on je postajao fleksibilniji. Nije se ni meni isplatilo zaoštravanje odnosa pa sam odlučio disertaciju skratiti na slijedeći način: ono što mislim da je ponajbolje pokazat ću mu da sam u pravu, a ono manje vrijedno ću izbaciti tako da stekne dojam kako je bio u pravu, a ja ću to publicirati u radovima. Tako je on, zajedno sa mnom, otišao kod Vasića i rekao mu:

“Što se mene tiče, Pečarićeva teza je u redu.”

Sâm sam otipkao tezu radeći dan i noć tako da je ona sada bila na 70 stranica i predao im je. Mitrinović ju je opet dao Lackoviću, a ovaj je opet uradio isto: napisao novih 40 primjedbi, sličnih onima prethodnima. I postigao što je želio – profesor Mitrinović se povukao iz komisije! Naravno, ovaj put sam odgovorio, ali s nizom otrovnih komentara. Kako sam doznao da moje prethodne odgovore Vasić nije ni dao Mitrinoviću, ovaj put sam mu posebno naglasio da mu ih obavezno da. I doista poslije izvjesnog vremena Mitrinović mi je rekao kako Lacković nije htio biti zlonamjeran u pisanju svojih primjedbi već je samo htio da teza bude što bolja. Jasno je bilo kako samo hoće da bude zamoljen da se vrati u Komisiju. Kada sam to rekao Vasiću on će:

“E nećemo ga vratiti već ćemo u Komisiju imenovati Boasa i Ky Fana.”

Radilo se o najpoznatijim svjetskim matematičarima iz problematike. Boas je u tom momentu bio predsjednik AMS-a i glavni urednik časopisa Amer. Math. Montly i J. Math. Anal. Appl.

Tako je umjesto završetka cijele priče došlo do daljnjeg zaoštravanja. Lacković je počeo seriju predavanja protiv mojih radova na Fakultetu. Na prvom je krenuo s napadom na dva rada – jedan zajednički s profesorom Janićem, a drugi moj. Bilo je nazočno puno ljudi i njegovih studenata s ETF-a. Najavio je velike pogrješke u radovima, a radilo se o sitnicama koje je prikazao kao velike pogreške i moje neznanje. Tako je na moj odgovor da je to nešto što se podrazumijeva pa sam u stvari radio isto ono što i profesor Mitrinović u svojoj knjizi on komentirao, iskoristivši činjenicu da Mitrinović nije bio nazočan:

“Kada bi to bilo istina, ja bih mu to ozbiljno zamjerio.”

Bila je to njegova velika pobjeda, a Vasić više nije htio biti nazočan niti na jednom predavanju – bilo Lackovićevu, bilo mojemu. Odlučio sam u svom odgovoru pokazati kako takvih stvari koje se podrazumijevaju ima u mnogim matematičkim tekstovima i odlučio sam da to pokažem na primjeru Lackovićeve teze. I doista sam našao niz takvih primjera, ali i pravih grješaka. Jedna je bila nevjerojatna. Svojevremeno je upravo s Vasićem objavio poopćenje Hadamardovih nejednakosti i u tezi nađem kako ih je rumunjski matematičar Lupas upozorio na nepreciznu formulaciju same tvrdnje (zgodna formulacija za tešku pogrješku, zar ne?), a on će u tezi dati ispravnu formulaciju. Provjerio sam i ustanovio da je ponovo pogriješio! Na žalost, na mom predavanju je bilo samo nekoliko matematičara s ETF-a i nekoliko s PMF-a, ali poslije mog predavanje profesor Tasković mi je rekao:

“Dosta si mu pokazao!”

(Tasković je kao profesor Matematičkog fakulteta u Beogradu napisao udžbenik „Nelinearna funkcionalna analiza“. Drugi dio „Globalna konveksna analiza“, Beograd 2001., ima preko 1000 stranica, citira me 50-ak puta.)

Ali slijedilo je drugo njegovo predavanje. Kada sam s njim dogovarao termin za moj odgovor on će meni:

– Kolega, ako budete ponovo govorili o grješkama u mojoj disertaciji, ni ja ni nitko drugi neće vam doći na predavanje.

– Kolega Lackoviću, doista ima još toga u Vašoj tezi, ali vi ste na svom predavanju izrekli toliko gluposti, da ću se ovaj put zadovoljiti samo s njima.

I nitko se osim njega nije pojavio, pa predavanje nisam ni održao.

Održano je još nekoliko sličnih predavanja.

U to vrijeme stigla su mišljena iz SAD-a. Boas će o tezi napisati:

„Započeo bih sa sljedećim: smatram da bi Pečarićeva teza bila prihvatljiva na svakom američkom sveučilištu, i bolja je od većine teza koje sam vidio.

Pečarić je, u prvom redu, sistematizirao veliki dio materijala koji se pojavio tijekom godina i koji je postao poprilično kaotičan. Ova je sinteza vrijedna sama po sebi.

Drugo, Pečarić je pokazao veliku ingenioznost pronalazeći jednostavnije dokaze nekih nejednakosti i prikladne generalizacije drugih. Tako je postigao bolje razumijevanje mnogih nejednakosti. Također, uspio je ujediniti neke nejednakosti koje su se isprva činile potpuno nepovezanima.

I na kraju, mnogobrojni su njegovi originalni doprinosi ovom polju.“

A Ky Fan će završiti svoj report ovako:

„Smatram da je ova teza gospodina Pečarića znatan doprinos teoriji konveksnih funkcija.

Uživao sam čitajući ovaj materijal, i željno iščekujem tiskanje ove teze.“

Međutim, oni su trebali potpisati i zajedničku ocjenu Komisije u kojoj su pored njih, prof. Vasića bili i profesor Adamović, u tom momentu dekan na matematici PMF-a i profesor Đorđević, šef katedre za matematiku Elektronskog fakulteta u Nišu. Ky Fan ga je dobio na vrijeme i obavijestio Vasića da će uskoro biti u Europi, pa da bi mogao doći u Beograd. Međutim, pismo Boasu je putovalo pola godine, pa se s obranom odužilo, tj. kada je Vasić shvatio da se pismo zagubilo umjesto Boasova potpisa priložio je njegovo pismo.

Lacković je napisao prigovor na njihov referat, a Komisija ga je pozvala da javno iznese svoje primjedbe. Počeo je tako što je tražio da mu ja ne odgovaram jer je on pisao prigovor na izvješće Komisije, ali Komisija je znala da je bolje da mu odgovorim ja. I odgovorio sam. Ukazao sam na cijeli niz matematičkih bedastoća (na primjer ponovio je i one s drugog predavanja), a u jednom momentu sam ponovio što je on rekao i pitao ga:

– Jeste li to tvrdili?

– Jesam!

– Pa to je obična glupost. Evo Vam kreda i dokažite to.

– Pa to je lako – reče i krene pisati. Napisao je jedan red i stane. Valjda je shvatio da to što tvrdi nije točno. Poslao sam ga u klupu riječima:

– Kolega Lackoviću, matematika Vam se ne čita kao književnost. Uvijek morate imati olovku u ruci i provjeriti ono što mislite da vrijedi.

Posebno mi je bila zanimljivo reagiranje profesora (kasnije i akademika) Cvetkovića. Naime, kada sam jednostavnim primjerima pokazao ništavnost Lackovićeve tvrdnje kako moje poboljšanje Levinsonove nejednaosti zapravo nije nikakvo poboljšanje, Cvetković se uhvatio rukama za glavu.

Lacković je bio potpuno ismijan, ali ostalo je glasovanje na Vijeću. Kvorum je bio “tanak”, a njegovi su svi došli. Ipak sam “prošao”.

Čuo sam i komentar Vasićeve “podrške”: Jedan profesor je rekao da bi glasovao protiv da je Vasić rekao i jednu jedinu riječ jer moj rad nije branio ni na prethodnim raspravama. Srećom nije ni tada. Sam se izborio za nj. Tezu sam obranio pred domaćim dijelom Komisije.

Lackoviću se teško mirio s porazom. Na Institutu za matematiku, gdje su uglavnom dolazili njegove kolege s PMF-a prijavio je ponovno svoje primjedbe o Janićevom i mom radu, ali i o jednom radu G. Milovanovića i I. Milovanovića (radilo se o očitoj tiskarskoj pogrješci što je bilo očito iz njihova dokaza ali on je formulirao kontraprimjer). Počeo je tvrdnjom kako se u posljednje vrijeme pojavio niz loših radova iz matematike pa se eto on bori protiv toga. Bio sam nazočan, ali jednostavno nisu mi ni dozvolili da dođem pošteno do riječi. Jasno mi je bilo da moram odgovoriti i njemu i njima i to tako da sam zakažem svoje predavanje. Pripremio sam odgovor na njegovo predavanje, ali odlučio sam se na mnogo efektnije predavanje o njegovim rezultatima koje sam naslovio: “O putovima (i stranputicama) u generaliziranju Hadamardovih nejednakosti”. Dao sam i sažetak:

“U saopćenju će biti dano niz primjedbi na neke generalizacije Hadamardovih nejednakosti za konveksne funkcije. Na primjer, bit će dani kontraprimjeri za više rezultata dobivenih u doktorskoj disertaciji I. B. Lackovića obranjenoj u Nišu na Elektronskom fakultetu.”

Počeo sam sa svojim slaganjem s njegovom tvrdnjom o pojavi loših radova u matematici i nastavio:

-Ja ću na ovom predavanju pokazati da se to počelo događati upravo s radovima kolege Lackovića!

Tako je počelo moje dvosatno iživljavanje na njegovim rezultatima. Naravno, iživljavanje i po svima njima, jer mi nisu na njegovom predavanju dopustili pošteno ni odgovoriti na tvrdnje njihovog kolege i bivšeg učenika. Jedan mi je rekao da su oni očekivali moj odgovor na Lackovićeve primjedbe.

– Ovo je znanstveni seminar na kome se može prijaviti što god želite, ali ja imam spremljeno i to predavanje. Mogu ga odmah održati ako želite.

Nisu htjeli. Veliki Lackovićev prijatelj profesor Kečkić, koji je umjesto njega i održao jedno predavanje – napad na moj rad, također mi je nešto potiho prigovorio dok sam prolazio pored njega. Uzvratio sam mu na isti način:

– Ako hoćete mogu pokazati da je netočan i onaj Vaš rezultat koji ste objavili u Mat. Balkanici.

– Možete ako želite.

– Ma nema potrebe da to svi znaju.

– Vidim da uživate u ovome.

– Od Vas sam naučio.

Građevinski fakultet

Poslije ETF-a i Instituta “rat” se nastavio na Građevinskom fakultetu, na koji sam prešao iz Instituta i zaposlio se kao asistent iz fizike. Već sam imao radove iz matematike i na Katedri za fiziku su podržavali moj znanstveni put. Kada sam doktorirao na Katedri za matematiku nisu željeli raspisati natječaj za moje unaprjeđenje. U stvari, jedan njihov asistent je, zbog toga što se moja obrana odužila, doktorirao prije mene, pa mu se nisam želio javiti na natječaj. Morao sam čekati kada će slijedeći njihov asistent doktorirati. Uradio sam još nešto. Povezao sam se s kolegom Radojkovićem s hidro odsjeka i s njim razvio metodu graničnih elemenata. Moje rješenje primjene te metode za određivanje najpovoljnijeg položaja bunara znatno je olakšalo taj problem, a veliko je bilo njihovo zadovoljstvo kada se isti metoda primijenio kod podzemnih zavjesa. Radojković je zbog tih rezultata postao član organizacijskih odbora svjetskih kongresa iz tog područja. Tako sam osigurao potporu ponajboljih ljudi s Građevinskog fakulteta. Pokazao sam im da od mene i oni mogu imati koristi, a ovi drugi matematičari nisu mogli uraditi dovoljno ni za sebe u svojim oblastima, a kamoli tako nešto.

Slijedeće 1983. g. doktorirao je ponajbolji matematičar s Katedre za matematiku GF-a Dragan Janković, pa sam mogao očekivati natječaj koji je namjenjen njemu.

Mislim da sam negdje 1984. ako ne i prije počeo nazirati pojavu tzv. “antibirokratske” revolucije. Teško je bilo sve prešutjeti. Tako su na nekom sastanku govorili o političkim prilikama i konstatirali kako mogu otvoreno govoriti „jer smo ionako svi Srbi ili Crnogorci“. Bilo je dosta Hrvata tamo (za neke sam doznao tek nakon Domovinskog rata), i uglednih profesora. Svi su šutjeli, pa sam ja dobacio:

S jednim izuzetkom, molim!

Kako je to bilo vrijeme kada se velikosrpski fašizam stvarao kroz napade na Albance i navodne ugroženosti Srba na Kosovu, oni koji su se protivili mom izboru iskoristili su to što nisam eksplicitan – pa su počeli pričati po Fakultetu kako san ja Albanac.

Prvo mi je to rekao prof. Borelli (potomak plemenite zadarske obitelji), a potom na ulici Ankicu i mene je sreo prof. Ernest Stipanić i to ponovio. Postalo nam je jasno da je jedino rješenje, s obzirom da nisam želio ići vani, odlazak u Hrvatsku. Međutim, stan me je obvezao biti na Građevinskom fakultetu do 1987. godine. Morao sam se ponašati kao da želim ostati tamo.

Prof. Stipanić kao matematičar i Hrvat, bio je na mojoj strani. Ali svoju potporu usudio se iskazivati samo u osobnim kontaktima s drugim kolegama na Fakultetu. Bio je veoma ugledan profesor tamo, ali i Hrvat. A to nikada baš i nije bilo lako biti tamo. Prof. Mitrinović mi je kasnije ispričao kako Stipanić nije ni mogao doktorirati u Beogradu, već je to učinio u Zagrebu. Predsjednik komisije za Stipanićev izbor za docenta bio je upravo prof. Mitrinović. Napisao je prijedlog za izbor. Jedan od supotpisnika mu je potpisao uz riječi:

Potpisujem samo zato što si Ti napisao prijedlog. Inače, nikada ovom katoliku ne bih potpisao!

Uzgred budi rečeno ovo KATOLIK bilo je HRVAT. Prof. Stipanić je bio komunist, za vrijeme rata i logoraš (otok Mamula)!

Da, na priče o mom Albanstvu upozorio me je kasnije i moj suradnik prof. Radojković. Rekao sam mu, zbog tamošnjih primitivnih napadaja na Albance:

Ja bih bio ponosan da sam Albanac, jer su mnoge od uglednih bokeljskih obitelji albanskog podrijetla, ali samo sam Hrvat!

Prof. Borelli i članovi njegove obitelji su posebna priča. Diplomirao sam kod njegova brata koji je bio profesor iz Atomske fizike na ETF-u, a supruga mu je bila knjižnjičarka u Zavodu za fiziku. Ona mi je maksimalno izlazila u susret s udžbenicima tijekom studiranja, a i kasnije. Kada je čula da odlazimo u Zagreb ispričala mi je jednu doista zanimljivu priču:

Treći brat je svojevremeno otišao s obitelji živjeti u Zadar. Poslije izvjesnog vremena su se vratili. Upisali su kćer u školu. Kada su drugi učenici doznali da je došla iz Hrvatske, počeli su je maltretirati na razne načine. Nije bio problem u jeziku, jer je ona veći dio života provela u Beogradu. Na nju je sve to strašno djelovalo, pa su je odveli psihijatru, koji im je dao spasonosno riješenje: Upišite je u drugu školu i neka tamo uopće ne spominje Zadar i Hrvatsku. I to je pomoglo! Prof. Borellija sam zadnji put vidio u Zagrebu poslije rata. Rekao mi je:

-Znaš li Ti da sam ja postao Hrvat tek s navršenih sedamdeset i više godina života, mada sam jedno vrijeme i radio u Zagrebu i dopisni sam član HAZU. Naime, kao i obično ljetovao sam u Zadru i one godine kada su Srbi na Kosovu imali onaj svoj velikosrpski miting. Ali kada sam se vratio u Beograd, i vidio kakve se sve laži tamo govore o tome – POSTADOH I JA HRVAT.

Suradnja s profesorom Mitrinovićem

S druge strane, došlo je do velike suradnje s profesorom Mitrinovićem. Naime, jedan kolega iz Austrije me je zamolio da mu prenesem jednu poruku. Učinio sam to telefonom, ali na moje veliko iznenađenje Mitrinović je tražio da dođem kod njega doma. Došao sam i on mi je ponudio da s njim radim monografiju iz geometrijskih nejednakosti. Rekao sam mu da se njima nisam bavio, ali on je tvrdio da ću to dobro uraditi. Dao mi je neki materijal pa sam mu trebao javiti što sam odlučio. Kako uskladiti odnose između toga da on i Vasić nisu u dobrim odnosima? Janiću je Vasić bio kum, ali mi je savjetovao:

“Drži se profesora Mitrinovića. On će uraditi nešto dobro i za Tebe, a Vasić misli samo na sebe.”

Počeli smo raditi na toj monografiji, a uz to smo počeli objavljivati i zajedničke radove. Uskoro smo postali tako bliski da sam – bez najave – mogao doći kod njega u svako doba dana. Koliko sam ga samo puta prekinuo dok je ručao.

Ta suradnja pokazala se veoma važnom i za moj kasniji odlazak u Zagreb. Naime, u rad na monografiji uključili smo veliki broj stručnjaka kojima smo slali pojedine djelove knjige. Njihove komentare bi uvrstili u knjigu. Jednom je Mitrinović spomenuo profesora Volenca iz Zagreba, pa smo kolegi Volencu poslali upit oko sličnog sudjelovanja u radu na našoj knjizi. Dugo nije bilo odgovora. I onda stiže pismo u kojemu nam je Volenec poslao popis od 800 referenci koje nam mogu koristiti u radu na knjizi. Danima je morao raditi na tome. Odmah smo se dogovorili da ga uključimo u rad tako da proširimo knjigu i s poglavljem o simpleksima kojega bi napravio Volenec. To se pokazalo sjajnim rješenjem jer se kasnije u znanstvenim časopisima knjiga najviše citirala upravo zbog tog dijela.

Javio sam se na natječaj Draganu Jankoviću, ali i na natječaj na ETF-u kolegama Vlajku Kociću i Milošu Labanu. Kocić je tada imao 25 radova, a Laban samo 5 pa je bilo jasno da sam se javio na njegovo mjesto. Zašto sam se uopće javio na taj natječaj? U stvari jedan Labanov rad je bio poopćenje jednog mog rada. Kada se taj rad pojavio (i on i Kocić su objavljivali samo u beogradskim časopisima) shvatio sam da je jedno od Lackovićevih predavanja – napada na moje rezultate – bio taj njegov rad, što je inače priglupo – ne možete umanjivati nečiji rad samo zato što znate poopćenje koje se na kraju i tiska. Pozvao sam Labana i pokazao mu kako se i njegovo poopćenje može dalje poopćiti i predložio mu da na tome radimo zajedno s prof. Janićem (bio je u jako lošim odnosima s Janjićem, pa će tako moći izgladiti tu situaciju). Prihvatio je. Međutim, kasnije sam doznao kako je u Matematičkom institutu pričao protiv mene, pa sam mu se javio na natječaj.

Dana 18. srpnja 1985. profesor Mitrinović mi je napisao:

“Cvetković je bio kod mene i rekao mi je da su na E. F. dali prijedlog za Kocića i Labana iz kadrovskih razloga, jer E. F. nema mjesta za novog. Cvetković je pun hvala za Tebe. Kazao je Komisiji: ‘Pečarić je za 18 mjeseci objavio 36 radova u inozemstvu, a mi svi zajedno to nismo učinili. To je svojevrstan fenomen.’ On se nada i to im je kazao da će ovaj izbor doći do tiska. Borit ćemo se. Mislim i ja.”

Radi se o Dragošu Cvetkoviću o čijem hvatanju glave rukama sam već pisao. On je jedan od onih koji su završili ETF. Bio je i prvi takav koji je kasnije postao akademik SANU (moj suradnik Milovanović je drugi). Nije me to iznenadilo. Jasan mi je bio i zaključak, jer po tadašnjim zakonima kada bi primili mene, Laban bi ostao na mjestu asistenta ETF-a, dakle imali bi čovjeka više. Iako su po zakonu morali rangirati kandidate oni su, na Cvetkovićevo inzistiranje, to i napisali u zaključku referata:

“Na osnovu izloženog i na osnovu kadrovskog plana i potreba Elektrotehničkog fakulteta predlažemo …”

Napisao sam prigovor na njihov referat. Mitrinović mi je pričao kako mu je jedan kolega s ETF-a rekao kako sam sigurno našao najbolje odvjetnike u Beogradu kad sam imao takav prigovor, na što mu je Mitrinović rekao:

– Ne, to Vam je pisao Pečarić. Znate on Vam je matematičar, pa mu za to i ne treba odvjetnik.

U stvari, odvjetnici ne bi mogli ni napisati takav prigovor, jer je u njemu pored povreda zakona bilo riječi i o matematici. Laban me je jednom napao. Tvrdio mi je kako su njegovi uvijek bili u vlasti i da će učiniti sve da mi djeca imaju problema u školi, a njegov tata – umirovljeni profesor Medicinskog fakulteta, učinit će da opet dobijem TBC. Narugao sam mu se:

– Hoće li mi staviti bacile TBC-a u Coca-colu?

Kada sam odlazio iz Beograda ispričao sam nekim poznanicima tu priču i konstatirao kako će im takvi ljudi vladati državom. Pogriješio sam u onom “takvim”, jer je Laban dogurao i do ministra u Miloševićevoj vladi. Inače je bio poznat i po napadom na Jugoslavensku enciklopediju i po zahtjevu da Hrvatska plati Srbiji odštetu zbog NDH.

Izbor na Građevinskom fakultetu

Ali, izbor na Građevinskom fakultetu pretvorio se u pravi rat. Referenti izvanredni profesori Milomir Trifunović i Vladimir Mićić s Građevinskog fakulteta i docenti Miroslav Ašić i Vladimir Janković s PMF-a dali su negativno mišljenje o mom radu. Bilo je tu svega i svačega, a išli su dotle da su čak tvrdili da mi je jedan rad pogrešan, a u stvari su lažno ili iz neznanja konveksnu funkciju proglasili konkavnom i “našli” kontra-primjer. Poznati profesor mehanike s Građevinskog fakulteta Vlatko Brčić izdvojio je svoje mišljenje dajući pozitivno mišljenje o svim kandidatima.

Na negativno mišljenje stiglo niz reagiranja. Reagirali su redoviti profesori Mitrinović, Vasić, S. Vukadinović (Saobraćajni fakultet Beograd) i Janić D. Adamović (PMF Beograd), R. Đorđević (Elektronski fakultet, Niš), izvanredni profesor G. Milovanović (Elektronski fakultet, Niš – danas srpski akademik), kao i docenti s hidro odsjeka GF-a M. Radojković i Č. Maksimović.

Tako je Mitrinović upozorio:

“Pečarićevi radovi prije tiskanja prošli su kroz uobičajenu kritiku. Za 79 znanstvenih radova iz matematike, koje su referenti prikazali, imao je barem 79 recenzenata (u inozemstvu se određuje barem po 2). Svaki rad se prikazuje u tri referativna časopisa. Dakle, najmanje 250 recenzenata je ocjenjivalo Pečarićeve znanstvene doprinose. Valja naglasiti da nijednom radu u referativnim časopisima nije stavljena nikakva zamjerka. Što više, u recenzijama mogu se naći epiteti: ‘elegantni rezultati’, ‘kratki dokazi’, ‘fascinantna nejednakost’, ingeniozan identitet’.”

Đorđević i Milovanović između ostalog napisali su:

“Očigledno referenti su se trudili da opovrgnu neke od rezultata do kojih je Pečarić došao. Pri tome su pribjegli poznatom metodu nalaženja kontraprimjera. Međutim, njihova je grješka, koje vjerojatno ni danas nisu svjesni, u tome što su pronašli pogrješan kontraprimjer. Tako, na primjer, u pokušajima da opovrgnu Pečarićeve rezultate iz rada 62, objavljenog u američkom časopisu Journal of Mathematical Analysis and Applications, na prijedlog poznatog znanstvenika profesora Ky Fana sa Sveučilišta Santa Barbara u Kaliforniji navode kontraprimjer koji je pogrješan, jer pretpostavke o funkciji f ne zadovoljavaju uvjete teorema koje je Pečarić dokazao i koje su točne.”

Adamovićev prigovor je dan na 15 stranica. On navodi i imena prikazivača koji su u referativnim časopisima govorili ono što spominje Mitrinović, i upozorava: “Profesor P. Bullen (Kanada) držao je u Australiji predavanja o nekim Pečarićevim rezultatima”, a ove i niz drugih takvi “činjenica referenti su propustili spomenuti”.

U tim prigovorima dan je i nepotpuni popis od 14 matematičara koji su profesori matematike na sveučilištima u Zagrebu, Waterloo, Beogradu, Nišu, Skopju i Mostaru, a koji nisu diplomirali matematiku.

Naravno, potporu negativnom mišljenju dao je očekivano Lacković, ali i Institut za matematiku PMF-a koji je izrazio svoje protivljenje izboru kandidata koji nisu diplomirali matematiku. Njima spomenuta imena (Blanuša, Devidé, Zelenko, Palman, Ugrin-Šparac, Đoković, Tošić, Cvetković, Slavić, Simić, Milovanović, Stanković, Lazov i Mesihović) nisu ni trebali biti profesori matematike.

Trifunović, Mićić, Ašić i Janković su odgovorili svojim oponentima pa su tvrdili i slijedeće po onom Ćosićevom: Laž je najviše pomogla Srbima u povijesti:

“Čudno je i veoma indikativno da profesori Mitrinović, Vasić, Janić, Đorđević, Milovanović, bivši ili sadašnji profesori Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu i Elektronskog fakulteta u Nišu, i njihovi suradnici, profesori Adamović i Vukadinović, koji su svi, nesumnjivo, u toku sa zbivanjima na Elektrotehničkom fakultetu, nisu našli za potrebno da u bilo kom vidu ospore zaključnu ocjenu komisije za izbor dva docenta za Matematiku na tom fakultetu; na tom je konkursu sudjelovao i dr. Josip Pečarić, a komisija je dala mišljenje da on ne ispunjava uvjete za izbor u zvanje docenta za Matematiku na EF.”

S GF-a je zatražena potvrda tog navoda, a dekan ETF-a Gojko Muždeka odgovara:

“Iz tog izvješća se vidi da nije dano nikakvo negativno mišljenje za kandidata J.E. Pečarića, naprotiv, veoma pozitivno se govori o njegovoj plodnoj znanstvenoj aktivnosti, naročito posljednjih godina.”

Kako je postojao prigovor što nemam iskustva u nastavnom radu iz matematike 10. siječnja 1986. god. poslao sam dopis dekanu GF-a da na UNESCo-ovom postdiplomskom studiju u Novom Sadu držim predavanja iz Uvoda u linearnu algebru. Na sjednici Zbora nastavnika i suradnika GF-a održanog 5. ožujka 1986. za moj izbor glasovalo je 56 nastavnika i suradnika, za Jankovića 20, a suzdržanih je bilo 37. Za jedan glas nisam bio izabran. Pokušalo se na Savjetu fakulteta to ipak učiniti, ali bez uspjeha. Janković je otišao u SAD (gdje je ostvario uspješnu karijeru). Postupak je vraćen Zboru nastavnika i suradnika. Kako su Trifunović i Mićić ponovili svoju laž o izvješću s ETF-a, kolega Radojković je na novoj sjednici pročitao to izvješće i pokazao kako doista ne govore istinu. Očekivao se moj siguran izbor, ali – vjerovali ili ne – dobio sam manje glasova nego prvi put!

Na samim sjednicama nisam mogao reagirati jer na njima nisam bio nazočan zbog toga što se raspravljalo o meni. Ali što mislim o mojim oponentima s Katedre za matematiku GF-a rekao sam kada je bio natječaj za izbor asistenta na kome se javio ing. Radomir Stanković, magistar primijenjene matematike, koji je do tog momenta uspio i doktorirati. Svoj govor sam završio riječima:

“Da bi se neki talentirani matematičar, student ili inženjer građevine usmjerio na znanstveno-istraživački rad u Matematici mislim da mora biti ispunjen barem jedan od slijedeća dva uvjeta:

  1. Mora postojati sličan primjer na samom fakultetu.
  2. Među nastavnicima mora postojati i veoma kreativnih znanstvenika.

Ti uvjeti kod nas nisu ispunjeni, a upravo ih ispunjava spomenuti kandidat ing. Stanković, sada već doktor matematičkih znanosti. Raspitivao sam se o njemu kod prof. Đure Kurepe, koji mu je bio u Komisiji za doktorat, i on kaže da se radi o izuzetnom matematičaru.

Dakle, netko tko je: po profesoru Kurepi izuzetan matematičar, tko ima tiskanu monografiju, tko ima više znanstvenih radova od cijele naše Katedre za matematiku, ne ispunjava uvjete ni za asistenta na našem fakultetu!”

Vjerovali ili ne – matematičari s GF-a bili su ljuti na mene. A rekao sam istinu!

Bilo je više interesantnih i značajnih događaja tijekom moje suradnje s profesorom Mitrinovićem.

Na Mitrinovićev nagovor napisao sam knjigu o konveksnim funkcijama koju je tiskao u seriji koju je on uređivao.

Također, mi je sugerirao da napravimo s profesorom Bullenom englesku verziju knjige o sredinama koju su svojevremeno na srpskom objavili on, Vasić i Bullen. Autori smo trebali biti on, Bullen i ja. Želio sam izgladiti njegove odnose s Vasićem i rekao da bi, s obzirom da je bio koautor prve knjige, bilo dobro da i on radi na njoj s nama. Mitrinović je popustio mojim uvjeravanjima i pozvao ga na dogovor. Sutradan mi je rekao da se Vasić protivi tome da i ja budem koautor. Rekao sam mu da u tom slučaju ne računaju na moju pomoć. Poslije izvjesnog vremena zamolio me je da mu dam svoj prilog od nekih stotinjak stranica, a oni će ga objaviti kao prilog knjizi s mojim imenom. Kada je Bullen dobio taj rukopis zamolio me je da to ipak uvrste u odgovarajuće dijelove knjige. Tako su mi se na kraju samo zahvalili u predgovoru knjige.

Od zgodnih događaja s prof. Mitrinovićem iz mojih beogradskih dana treba posebno spomenuti njegov nastup u Matematičkom institutu koji su u Beogradu radili s značajnim profesorima na kraju karijere. Ti razgovori su i snimani.

Na upit o njegovim doktorima, Mitrinović je napravio i svoju rang listu (bio je mentor za preko 30 doktorskih disertacija na sveučilištima u Skoplju, Beogradu, Nišu, Prištini, Kragujevcu i Sarajevu). Iako sam bio asistent (iz fizike) na toj listi, a i nisam bio njegov doktorand, bio sam četvrti (poslije Đokovića, Vasića i Milovanovića) na toj listi uz nevjerojatan komentar:

Pečarić bi bio uspješan bilo čime da se bavi u životu.

Dugo sam se šalio na račun tih njegovih riječi jer je mene Bog stvorio samo za matematiku i ništa više dok me mnogo kasnije moja doktorandica, danas profesorica Aleksandra Čižmešija nije „spustila na zemlju:

Profesore, pa nemojte pretjerivati. A svi ovi tekstovi iz novina, časopisa…

S Mitrinovićem sam nastavio suradnju. O našim knjigama u referativnim žurnalima objavljen je čitav niz izvrsnih prikaza, često s tvrdnjom kako je knjiga nastala kao rezultat suradnje dva velika imena u “teoriji nejednakosti” A o prvoj knjizi o geometrijskim nejednakostima koja se pojavila 1989. godine. Professor D. Pedoe je u čuvenom matematičkom časopisu Amer. Math. Monthly objavio cijeli članak (July-August, 1991).

Vasić se pobunio što u mojim knjigama s Mitrinovićem nije i on koautor. Telefonom me nazvao i najavio odlazak kod Mitrinovića zbog toga. Napisao sam mu pismo u kome sam opisao sve što se događalo oko mene u Beogradu uključujući njegovu ulogu oko mog koautorstva u knjizi sa sredinama. Nije otišao na taj zakazani sastanak!

Prije smrti Mitrinović je pokušao organizirati da sve materijale koje je za života sakupljao pošalje meni u Zagreb. Nije uspio. Umro je 1995. Godine. U Nišu je Gradimir Milovanović organizirao konferenciju posvećenu njemu. Pozvao me je. Poslao sam tekst o Mitrinovićevom i mom zajedničkom radu u matematici koji sam završio ovako (kako bi rekla gđa Rudež: „priznao sam“):

“Nikada neću zaboraviti što mi je rekao 1987. godine kada sam se pripremao za preseljenje u Zagreb: ‘Samo Ti idi u Hrvatsku. Tamo će Ti biti bolje!'”

Tekst nije tiskan u Zborniku s te konferencije. Ali ovaj završetak jeste tiskan, ali na drgome mjestu. Naime, kada su časopisu Banach J. Math. Analysis odlučili jedan broj posvetiti meni zbog mojih zasluga u matematici tako što su pozvali više poznatih svjetskih imena iz moje problematike da objave svoje radove s posvetom meni, napravili su i intervju sa mnom. U tom intervjuu sam dao te riječi profesora Mitrinovića. Bitnu informaciju, kako je zbog mojih zasluga u matematici, posvećen taj broj časopisa novinarki Tanji Rudež nije bio važan. A riječ je o međunarodnom znanstvenom časopisu koji je na SCIE i CC listi. Intervju koji je tamo objavljen (str. 163-170), a koji koristi gđa Rudež, objavljen je i na kineskom u časopisu Mathematics 3 (2012), 245-249.

Odlazak

Tijekom ljeta 1986. nazvao me je Mitrinović u Kotor da mi kaže da je u “Politici” (!) objavljen natječaj za Sveučilište u Rijeci. Javio sam se na natječaj i dogovorio da počnem raditi kao predavač, dok mi ne istekne potrebnih deset godina na GF-u zbog stana, a da u tom periodu oni pokrenu sve što treba za moj izbor. Poslije izvjesnog vremena, mimo dogovora, javili su mi da se nisam mogao natjecati za nastavno zvanje, jer nisam imao izbor u znanstveno zvanje.

Preko profesora Volenca, koji je bio iznenađen odgovorom iz Rijeke, pokrenuo sam taj izbor u Zagrebu i ubrzo dobio zvanje višeg znanstvenog istraživača. Volenec je počeo tražiti mjesto za mene na zagrebačkim fakultetima i ubrzo je pokrenut moj izbor za izvanrednog profesora na tekstilnom odjelu tadašnjeg Tehnološkog fakulteta.

Godine 1987. Behdžet Mesihović je branio svoj doktorat u Sarajevu. Zvanično mentor mu je bio Mitrinović, ali u stvarnosti sam to bio ja. I to još od vremena kada sam imao probleme sa svojim doktoratom. Zahvaljujući izboru u znanstveno zvanje bio sam mu u komisiji na obrani teze.

Tada je pokrenut i izbor za novog doktora s Katedre za matematiku GF-a. Naime, na natječaj raspisan za kolegu Jankovića meni je nedostajao jedan glas i nitko nije primljen, pa sam morao čekati kada će opet netko od asistenata s Katedre za matematiku GF-a doktorirati, da bih se javio na natječaj koji bi Katedra morala tražiti. Javio sam se za mjesto izvanrednog profesora (nisu znali da je u tijeku moj izbor za to zvanje u Zagrebu). Kada je to čuo profesor Mićić, koji je bio izvanredni profesor, javio se na isti natječaj za redovitog profesora. Bio je uvjeren da će komisija biti sastavljena od njegovih profesora iz Beograda i da će biti izabran. Međutim, na Fakultetu su odlučili da komisija bude sastavljena od po jednog akademika iz svih centara bivše države. Jasno mu je bilo da žele izabrati mene, jer u tom slučaju nema nikakvih izgleda, pa je zahtijevao poništenje natječaja. Na Zboru nastavnika i suradnika GF-a za taj njegov prijedlog glasovalo je samo njih četvoro. Ni svi članovi Katedre, kojoj je bio šef, nisu mu dali svoj glas. Ubrzo smo se preselili u Zagreb.

Još neke napomene

Doista, ima jedna zajednička crta od osnovnoškolskih klupa do akademika – bio sam prepušten sam sebi. U osnovnoj školi i u obitelji su se iznenadili što sam bio odličan učenik. Fakultet sam završio kao prvi u generaciji iako sam bio 400 dana u bolnici. Doktorirao sam bez stvarne pomoći mentora. Dapače, on je imao više koristi od suradnje sa mnom. Naime, u Srbiji je postojao jedan matematički projekt. Bodovano je ono što ste objavljivali. Na kraju petogodišnjeg projekta imao sam najviši koeficijent – 158,5. Drugi je imao manje od 50. Vasić je – s obzirom da je imao koeficijent iznad 40 – poslije toga postao voditeljem projekta. A samo dva rada mu nisu bila u koautorstvu sa mnom. Kada sam već bio u Zagrebu planirali su napraviti jedinstveni projekt za cijelu Jugoslaviju. Glavni istraživač je trebao biti profesor Vasić.

Vjerojatno su zanimljive još dvije činjenice u svezi s mojim beogradskim danima. Mojih deset godina je istjecalo s 1. studenim 1987., ali su me oslobodili rada u listopadu. Iz Zagreba sam tog 1. studenog otišao tamo po dokumente. Tada su mi dali i zaključak Savjeta fakulteta kojim oni zamjeraju Zboru nastavnika i suradnika GF-a zato što dopušta da s Fakulteta odlaze takvi stručnjaci kakav sam ja. Kao da nisu imali prigodu to sami učiniti kada sam na Zboru nastavnika i suradnika dobio 56 glasova, a protiv i suzdržanih je bilo 57. Zapravo me je to podsjetilo i na priču o mome albanskom podrijetlu. Naime, kada sam već bio izabran u Zagrebu za izvanrednog profesora (preskočivši zvanje docenta) rekao sam to na proslavi doktorata jednog mladog kolege s GF-a. Uslijedila je cinična primjedba da sam izabran zato što sam Hrvat. Prof. Borelli im je na to svima očitao lekciju:

Pa koliko ja znam po Fakultetu se priča da je on Albanac!

Drugu zgodu mi je javio profesor Mitrinović. Uveli su citiranost kao bitnu značajku izbora na BU, pa su na Građevinkskom fakultetu dali da se to uradi za sve nastavnike i suradnike koji su radili u zadnjih nekoliko godina na Fakultetu. Jedan profesor s GF-a je sreo profesora Mitrinovića i rekao mu:

-Onaj Vaš Pečarić nam opet pravi probleme.

Ispostavilo se da sam najcitiraniji znanstvenik na Građevinskom fakultetu.

Akademik Josip Pečarić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Život i djelo hrvatskoga viteza, revolucionara, domoljuba, književnika i mučenika Ante Brune Bušića (1939-1978.) Dio III.

Objavljeno

na

Objavio

U povodu 40-e obljetnice mučeničke smrti

Naslijeđe

Idealist, sanjar, revolucionar, političar, lider hrvatske emigracije, nepopravljivi zaljubljenik u ideale slobode, naš vitez, mučenik i učitelj Ante Bruno Bušić bio je i ostao simbol revolucionarne borbe i hrvatske državotvorne misli, a njegovo djelo nadahnuće novim naraštajima domoljuba koji su slijedili isti put.

Hrvatska je 12 godina poslije njegove smrti započela tešku bitku za svoju samostalnost, a nešto kasnije i Hrvati iz Bosne i Hercegovine su krenuli istim putem – u obranu svojih domova, sela i gradova. Barbari s istoka krenuli su ponovno nakon 50 godina uništiti sve što je hrvatsko na ovim prostorima i tu Hrvati nisu imali nikakvoga izbora. Bilo je pitanje: opstati ili nestati, ali kao i uvijek u povijesti, hrvatski je narod osvajaču odgovorio na primjeren način, ne štedeći krvi ni žrtava.

Točno 13 godina poslije razbojničkog ubojstva Brune Bušića, na isti dan 16.10. (1991. godine) u Borovu Naselju ja u obrani svoga doma i Hrvatske od velikosrpskog agresora poginuo junak Domovinskog rata Blago Zadro, hrabri Hercegovac (rodom iz Ledinca – općina Grude), jedan iz plejade naših heroja koji su za svoj narod i njegovu slobodu dali najviše što čovjek može dati.

Golgota Tovarnika,Vukovara, Borova Naselja, cijele Slavonije i herojski otpor diljem hrvatskih prostora, od Dubrovnika, do Jajca, Lašvanske doline, Konjica, Mostara, Kupresa, Livna, Splita, Šibenika, Gospića, Škabrnje, Karlovca, Siska, Pakraca, Lipika, svjedočili su o tomu da se Hrvat slomiti i pokoriti ne da i da ne misli pred ikim klečati.

Među postrojbama koje su sudjelovale u hrvatskom Domovinskom ratu, svakako posebno, počasno mjesto zauzima ona koja je nosila Brunino ime.

Pukovnija HVO ‘Ante Bruno Bušić’, utemeljena je 13. lipnja 1992. godine, a 1994. preustrojena u prvu profesionalnu postrojbu HVO – 1. gardijsku brigadu ‘Ante Bruno Bušić’.

Preko stotinu poginulih bojovnika i višestruki broj onih koji su ranjeni u borbama, nosilo je na svojim odorama znamen s Bušićevim likom. Časno i s ponosom isticali su ime domoljuba i revolucionara – jednoga od najvećih koje je ovaj narod imao u novijoj povijesti – onoga koji je svoj život za Hrvatsku položio u Parizu te jesenje večeri 16. listopada 1978. godine.

I nisu se borili samo za opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini i za  svoje prostore i domove, nego i za Hrvatsku. Njihova obrana i udari koje su nanosili srpskom agresoru, omogućili su Oluju i konačno oslobađanje trećine okupiranog teritorija Republike Hrvatske i deblokadu Bihaća, a ogroman su doprinos dali i u obrani hrvatskoga juga, te u potpunosti opravdali ime što su ga nosili.

Što se Brunine ostavštine tiče, tu su od najvećeg značaja njegovi spisi koji obuhvaćaju desetke radova, stotine članaka i nekoliko knjiga u kojima je sabrano ono najvažnije što je napisao za svoga kratkog života, pa i ono što su o njemu pisali njegovi bliski prijatelji.

Njegova metodologija znanstveno-istraživačkog rada temeljila se na minucioznom proučavanju raspoložive građe i strogom dokumentarističkom pristupu, pri čemu je uvijek davao prednost činjenicama, svjestan toga da bi svaki pogrešan podatak bio itekako zlorabljen od one druge strane koja mu je radila o glavi i nastojala sakriti istinu. On im jednostavno nije ostavljao prostora za manipulaciju. Zato je i bio opasan. Imao je sve odlike vrhunski izobraženog intelektualca izraženih organizacijskih sposobnosti, a uz sve to iz njega je zračila energija koja ga je činila posebnim i jedinstvenim. Plijenio je svojom neposrednošću, otvorenošću, idealizmom, poštenjem i skromnošću, te rijetkom i izuzetnom inteligencijom. Stoga nije čudno da je za kratko vrijeme boravka u emigraciji stekao karizmu o kakvoj su mnogi drugi, mnogo stariji emigranti mogli samo sanjati.

Neki smatraju da se nije dovoljno čuvao, da je previše vjerovao ljudima, ali možda je najbliže istini kako je i sam bio svjestan da teško može umaknuti Udbi i izbjeći ono najgore. Zato je vjerojatno i žurio, radeći preko svih granica fizičkih mogućnosti, u grču, fanatično, ne štedeći se i ne vodeći računa o zdravlju niti rizicima kojima se izlaže.

U samo 3 godine, za njegova života, objavljeno je:

1.A report on the prison situation in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1975. (Izvješće o stanju zatvora u Hrvatskoj, Hrvatska informacijska služba, Arcadia, 1975.)

2.UDBA Archipelago: Prison Terror in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1976. (UDBA arhipelag: Zatvorski teror u Hrvatskoj, Hrvatska informacijska služba, Arcadia, 1976.)

3.Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977. (Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977. (prir.)

Nakon smrti:

1.Pjesma Bruni Bušiću, Liber, Mainz, 1979.

2.Hrvatski ustaše i komunisti, Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada, (ur. Rudolf Arapović), Washington, D.C. 1979.

3.Jedino Hrvatska: sabrani spisi, Ziral, Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1983., (2. proš. izd. Bruno Bušić. Jedino Hrvatska!: sabrani spisi, 1-3, prir. Anđelko Mijatović, Fram-Ziral, Mostar-Zagreb, 2005.)

4.Svjedok pomirbe. Ante Bruno Bušić, (prir. i ur. Mladen Pavković), Udruga hrvatskih branitelja dragovoljaca domovinskog rata, Zagreb, 1995.

Ono što nam ostaje kao trajna vrijednost i poruka koju nam naš mučenik Bruno ostavlja kao ideju vodilju, jeste nužnost nacionalne sloge i zajedništva, prijeka potreba ujedinjenja oko nacionalnog cilja i to svih: od Hrvata u dijaspori, preko onih u Bosni i Hercegovini do pripadnika našeg naroda koji danas žive i slobodnoj, demokratskoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj.

Samo to može jamčiti opstojnost Hrvata na ovoj vjetrometini kojoj smo stoljećima izloženi. To je istina koju je hrvatski narod itekako iskusio u svojoj dugoj i krvavoj povijesti.

Nažalost i u domovini Hrvatskoj nakon rata koji smo dobili, pojavile su se mnoge naznake defetizma i destrukcije, što je teško shvatljivo, ali se mora priznati kao realnost. I to se među ostalim očitovalo u sramotnom odnosu prema našim emigrantima, idealistima i borcima za slobodu koji su za Hrvatsku sve dali, a od nje nisu tražili ništa. Poslije oluje, kad je dobiven Domovinski rat, iz svojih su jazbina počeli ponovno promaljati svoje štakorske njuške oni koji Hrvatsku nikad nisu htjeli. Za njih je svaka borba za slobodu hrvatskog naroda bila “terorizam” i “ekstremizam”, a da je tomu tako, najbolje svjedoči tragična sudbina Bruninog bliskog prijatelja i suborca, Zvonka Bučića Taika.

Zvonko se poslije 32 godine robije vratio u Republiku Hrvatsku (srpnja 2008.), ali je u vlastitoj je Domovini od početka bio progonjen (medijskom kampanjom koja je bila ravna pozivima na linč), izrugivan, vrijeđan i omalovažavan od onih koji se nikad nisu pomirili s postojanjem hrvatske države. Izdržao je u tom bolesnom okruženju nešto više od 5 godina i kad dalje više nije mogao oduzeo je sebi život (1. rujna 2013. godine u Rovanjskoj), ostavivši svomu narodu poruku kako više ne može živjeti u ‘Platonovoj špilji’. Njegova vjerna životna suputnica Julienne, u knjigama Tvoja krv i moja (Zagreb, 2008.) i Ljubavnici i luđaci (Zagreb, 2008.), ostavila je svjedočanstvo o jednoj borbi i izgaranju za Hrvatsku, ali i o tragičnoj sudbini onih koji su dali sve, a Hrvatska im nije uzvratila – barem toliko da im omogući normalan i dostojanstven život, bez progona, etiketiranja, ponižavanja i omalovažavanja.

Danas svaki Hrvat treba postaviti samome sebi pitanje: Jesam li izašao iz Platonove špilje?

Dok god u nama postoji strah od slobode, od toga da bez kompleksa progovaramo o svemu, pa i o onim temama koje su u vrijeme komunizma bile tabu (kao što su mit o ustaškom Jasenovcu, krivotvorenje broja žrtava rata, konstrukcije vezano za povijesne događaje koje su komunisti “prilagođavali” svojim potrebama), nalazit ćemo se u ‘Platonovoj špilji’ i nećemo biti slobodni ljudi.

A duhovno i mentalno ropstvo najgori su oblici ropstva.

Bruno, Zvonko, Blago i brojni drugi heroji, svojim su nam životima i žrtvom koju su podnijeli za nas i Hrvatsku poručili: ne smijemo povijati glave i moramo se skupa izboriti za vlastitu slobodu – onu stvarnu slobodu koja čovjeka čini ljudskim bićem, a ne zatočenikom špilje u kojoj mu igra sjena zamjenjuje stvarnost, a “slobodu” određuje duljina lanca prikačenog uz okove.

Povratak u Domovinu

Ante Bruno Bušić pokopan je na pariškom groblju Père-Lachaise u nazočnosti oko 1.200 prijatelja, suboraca i poštovatelja. Oni su se okupili na posljednjem ispraćaju svoga prijatelja i brata, usprkos uhodama i žbirima koji su sve budno pratili i unatoč svim rizicima.

Dirljiv oproštaj s jednim od najvećih boraca za hrvatsku slobodu u novijoj povijesti prošao je u tišini i dostojanstveno. U lijes su pored tijela položeni kamen iz Hrvatske, torbica s narodnim vezom i izvezenim motivom hrvatskog grba, te cvijet majčine suzice, a na nadgrobnoj ploči je na francuskom i hrvatskom jeziku uklesan stih iz pjesme Dobriše CesarićaTrubač sa Seine (posvećene velikom A.G.Matošu, ali i svima koji su podnosili žrtvu za svoj narod):

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,

Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,

 Ja neću, neću, neću da se smirim.

Ko svježi vjetar u sparinu pirim,

A kada umor svlada duše lijene,

Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!

Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Domovinu i pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom Mirogoju na 21 obljetnicu smrti (1999. godine) u nazočnosti nekoliko tisuća ljudi i uz vrlo emotivna prisjećanja najbližih prijatelja na kratak ali plodan i ispunjen život.

Pokop hrvatskog junaka i mučenika A. B. Bušića na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja 16.10.1999. godine

Pokop hrvatskog junaka i mučenika A. B. Bušića na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja 16.10.1999. godine

Za iznimne zasluge u stvaranju samostalne i suverene Republike Hrvatske i u znak zahvale za podnesenu žrtvu, u svibnju 1995. godine, ukazima predsjednika dr Franje Tuđmana posmrtno je odlikovan Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Redom Stjepana Radića.

Slučaj Brune Bušića potvrdio je kako zločinački jugoslavenski režim nije imao rješenje za ljude poput njega.

Oni u svojim skučenim staljinističkim mozgovima nisu mogli shvatiti kako se istinu ne može ubiti, jer ona kad-tad izađe na svjetlo dana. Bruno je bio vjesnik  slobode koji se svjesno žrtvovao u borbi za ideal istine i pravde i njegova žrtva nije bila uzaludna.

Žižak slobode što su ga s ponosom i ustrajno njegovali, ljubomorno čuvali i održavali na životu S.S. KranjčevićA.G. MatošA.B. Bušić i brojni drugi znani i neznani hrvatski idealisti i mučenici, razgorio se u vatru koja nas je dovela do ostvarenja onoga o čemu smo stoljećima sanjali.

Hrvatska će živjeti sve dok budemo njegovali uspomenu na njih i dokle budemo imali snage težiti onim idealima za koje su oni živjeli.

No, jesmo li se odužili Bruni i svim onim tisućama junaka i mučenika koji su nas svojom mukom i žrtvom obvezali da nastavimo san što su ga oni sanjali?

Oni nisu tražili lovorike, slavu, priznanja i hvalospjeve, mauzoleje, spomenike i monografije. Sve čemu su težili i za što su podnosili žrtvu može se sažeti u jednu jedinu riječ: SLOBODA.

“Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju” – rekao je ne bez razloga, davne 1961. godine John F. Kennedy u svome inauguracijskom govoru, nakon što je izabran za 35-og po redu predsjednika SAD-a.

Ova krilatica prihvaćena je od mnogih naših veteranskih udruga hrvatskog obrambenog rata kao geslo koje ga se trebamo držati.  

Oni koji su se za našu slobodu žrtvovali, svojim su životima, mukom i prolivenom krvlju potvrdili taj zavjet.

A mi? Kako se mi ponašamo? I koliko nam je stalo do zajedničkih ciljeva, vlastite budućnosti, istine, pravde, morala, časti i dostojanstva?

O svojoj povijesti, stvarnosti koja nas okružuje, svojim vrlinama i slabostima, moramo govoriti istinu. Tek ako smo svjesni vlastitih mana i nedostataka znat ćemo kako ih ispraviti. I ne smijemo nikad dopustiti da nas obuzme malodušnost i da bilo što činimo na štetu svoga ljudskog i nacionalnog dostojanstva.

Čovjek bez Domovine je kao ljuska oraha na uzburkanom oceanu. Čovjek bez Boga i morala, ljuštura je bez sadržaja. Čovjek bez ideala i viših ciljeva već je umro, on samo misli da živi.

“Onaj tko je svačiji, taj nije ničiji, jer nije do njega čiji će biti” rekao je Otac Domovine.

No, da bi učinili svoju Domovinu istinski slobodnom, najprije moramo osloboditi sebe: straha, predrasuda i kompleksa koje nam drugi nameću.

Čovjek je slobodan u mjeri u kojoj je sposoban izboriti se za svoju slobodu. Isto vrijedi i za narode. Oni koji od sebe naprave robove nemaju pravo očajavati nad vlastitom sudbinom.

Jesmo li danas doista slobodni, samostalni i suvereni ako nismo u stanju stvoriti neovisno pravosuđe i izvesti pred lice pravde notorne ubojice i zločince; ili makar otkriti istinu  o svemu što se događalo? Zar ni poslije 40 godina nismo u stanju izboriti se za konačno i potpuno otvaranje arhiva bivše Jugoslavije?

Ne dugujemo li to onima koji su se žrtvovali za nas i našu budućnost? Njima i naraštajima koji dolaze…pa na koncu i sebi samima? Kakva nam je sadašnjost ako u njoj ne gradimo zdrave temelje budućnosti?

 S čvrstom vjerom u Boga svemogućega i s pouzdanjem u hrvatski narod, sjetimo se zavjeta što ga je naš Bruno položio sam pred sobom i svojom savješću u godini svoje mučeničke smrti:

 

“Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se

da neću nikada uzalud napisati njeno ime.

Ako vidite da sam se iznevjerio

Hrvatskoj i njenom narodu,

odsijecite mi ruku.

Stavljam ruku na Hrvatsku:

 ona gori.

Stavljam ruku na Hrvatsku:

ona drhti.

Hrvatska drhti od groznice i nade.”

 

Ante Bruno Bušić, 1978.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Život i djelo hrvatskoga viteza, revolucionara, domoljuba, književnika i mučenika Ante Brune Bušića (1939-1978.) Dio II.

Objavljeno

na

Objavio

U povodu 40-e obljetnice mučeničke smrti

Bruno je dobro znao da je odavno potpisao vlastitu smrtnu presudu i on je tom stazom koračao hrabro i nepopustljivo. U više navrata povjeravao je bliskim prijateljima kako zna da će kad-tad biti ubijen, a u bezbroj prigoda od bliskih je osoba primao upozorenja o mogućnosti atentata. No, znao je i osjećao da je put kojim je krenuo još u svojim gimnazijskim danima za njega jedini mogući izbor i nije očajavao niti posustajao.

Posljednji mjeseci njegova života prolaze u stalnom i napornom radu i neprekidnim putovanjima, uz neumjereno fizičko i psihičko iscrpljivanje do krajnjih granica, što je krhko tijelo sve teže podnosilo.

Materijalna oskudica, stalno mijenjanje boravišta i neizvjesnost koju je donosio svaki novi dan, morali su ostaviti traga. U svojim pismima koja je krajem 1977. i početkom 1978. godine uputio omiljenoj „nevistici“ (Julienne Bušić) prema kojoj je gajio bratsku ljubav i posebnu naklonost, žali se kako je bolestan ali unatoč svemu ne ide doktoru, a budući da ima neodložnih obveza trudi se raditi koliko može. Spominje i emisiju švedske televizije („Hrvati – teroristi ili borci za slobodu“) i na jednom mjestu kaže:

„Zbog te emisije na švedskoj TV na mene su digli veliku viku u Jugi. Prijete mi da će mi glavu skinuti. Imaju pravo što se ljute. Ta emi­sija je početak novoga hrvatskoga političkog pre­­poroda u do­mo­vi­ni.“

(Vidi: http://www.bruno-busic.hrvati-amac.com/busic3.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 13.10.2016.

S prijateljima Zlatkom MarkusomMladenom Schwartzom i

Tomom Matašićem, početkom kolovoza 1978. pokreće u Mainzu mjesečnik „Hrvatski list“, a neposredno prije smrti dovršava nacrt studije „Ustaše i komunisti“ koja je iste godine objavljena u „Hrvatskom listu“ i „Hrvatskoj borbi“.

U ovoj studiji Bušić obrađuje još jednu, za jugoslavenske komuniste traumatičnu temu – suradnju ustaša i komunista u robijašnicama Kraljevine Jugoslavije, njihovim planovima o uspostavi mješovitih tijela (“komiteta”) za političku i praktičnu suradnju i izradu zajedničke političke platforme za revolucionarno rušenje jugoslavenske „tamnice naroda“. Dakako, takve stvari su komunisti krili kao zmija noge. Njihova suradnja s četnicima (u pojedinim područjima BiH tijekom cijelog rata – o čemu su čak i pisali Milovan Đilas, Rodoljub Čolaković, Adil Zulfikarpašić i mnogi drugi ), pregovori s Nijemcima i kontakti s ustašama imali su status najstrože državne tajne i zbog otkrivanja tih podataka letjele su glave, ali naročito im je bilo stalo da prikriju svoju predratnu suradnju s ustašama koje su nakon 1945. godine oblatili preko svake mjere prokazujući ih kao najveće zločince i glavne krivce za sve što se događalo tijekom svjetskog sukoba.

Iako već dugo osjeća opasnost, Bruno ne zna da je njegova egzekucija već pripremljena. Odluka o njoj donesena još u siječnju 1977. godine.

Slijedi završni čin. Dželati su već pripremili zamku.

Tko su bili egzekutori?

Mnogi su nastojali rekonstruirati zadnji dan života karizmatičnog revolucionara i otkriti sve detalje vezano za njegovo kretanje i kontakte koje je imao, uključujući i osobe u čijem društvu je proveo posljednje sate, a što bi bio korak ka odgovoru na ključno pitanje: Tko je izvršitelj gnjusnog zlodjela?

Kako je već ranije rečeno, nalogodavci i organizatori zločina ispleli su gustu mrežu laži i dezinformacija kako bi se skrili pravi tragovi i onemogućilo otkrivanje istine. Neki od detalja koji bi mogli služiti kao putokaz za utvrđivanje istine ugledali su svjetlo dana u vrijeme suđenja bivšim jugoslavenskim udbašima Zdravku Mustaču Josipu Perkoviću u Njemačkoj (u studenome 2015. godine), ali oni se odnose na odluke političke vrhuške i SDB-a Jugoslavije i Hrvatske, gotovo pune dvije godine prije same egzekucije, a ne na samu pripremu i provedbu zločina.

Ostaje još uvijek nepoznato tko je posljednja osoba s kojom je Bruno razgovarao neposredno prije same likvidacije, odnosno, tko je tog 16. listopada 1978. godine bio s njime na večeri, odnosno, koja ga je to „važna osoba“ (očito od njegova posebnog povjerenja) pozvala na sastanak. I, je li ga uopće tko zvao, ili se prema ranijem dogovoru sastao s nekim koga su ubojice držale pod prismotrom kao i njega?

Ne treba izgubiti iz vida da je SDB svoje akcije planirala tako što je najčešće angažirala osobe od povjerenja iz okruženja žrtve za dostavu podataka o njezinu kretanju i boravku u određenom vremenu i na određenom prostoru, dok je ostalo obavljao čitav tim operativaca i profesionalnih ubojica koji su radili prema već utvrđenoj shemi primjenjivanoj pri „neutraliziranju“ cilja, pri čemu se ništa nije prepuštalo slučaju.

Nitko od izravnih sudionika zasigurno nije znao kompletnu mrežu koja je sudjelovala u akciji, a većina njih niti konkretnog nalogodavca – svaki je obavljao dio posla za koji je bio zadužen i točno znao kada, koga, po kojem pitanju kontaktirati i u kojoj situaciji. Oni koji su vukli konce sjedili su u Beogradu ili Zagrebu, dok su sve ostalo bili  samo kraci te hobotnice na čijem su se kraju nalazili besprizorni plaćenici, kriminalci iz podzemlja i patološki zločinci najgore vrste, individue bez skrupula, osjećaja, časti, dostojanstva i morala zadužene za krvnički posao ubijanja i masakriranja žrtava.

Budući da je Bruno bio „meta“ od posebne važnosti i da je njegovo ubojstvo ne bez razloga pripremano gotovo pune dvije godine, zločinci su imali više nego dovoljno vremena da razrade sve potrebne detalje i prikriju tragove.

Bliski suradnik i prijatelj Brune BušićaMladen Schwartz pisao je kako su za vrijeme njegova ubojstva u Parizu boravili: Blagoje ZelićJerko DraginMaks ManfredaPaško RepušićNeven BaričevićSlavko BuljatPetar GudeljAnte PaparelaMiljenko Šimičević Slave…dok se od braće Butković spominje samo Tvrtko, koji je (navodno) bio s Brunom na toj posljednjoj večeri. Adresu gdje je stanovao (navodno) je braći Butković već ranije otkrio Neven Baričević. U nekim izvorima se kao ubojica navodi Ante Butković, u drugim Vinko Sindičić, pa Petar GudeljVice Vukojević itd., itd.

Francuska policija i pravosuđe još 1982.godine službeno su prekinuli svaku istragu, a sudski proces vođen u Republici Hrvatskoj koji je završio oslobađajućom presudom Vinka Sindičića (2000. godine) dodatno je zamaglio cijeli slučaj. Iz samoga vrha SDB-a izašao je i podatak da je Tvrtko Butković uistinu bio te večeri s Brunom i da ga je upravo on „namjestio“ bratu Anti koji je izvršio zločin. Ante Butković tada je bio jedan od vođa hrvatske emigrantske organizacije HRB (Hrvatsko revolucionarno bratstvo) Australije koju je (navodno) ustrojila i od početka vodila jugoslavenska SDB s ciljem unošenja razdora među hrvatske iseljenike.

No, to je samo jedna od mogućih verzija.

Mnogi ubojice traže među najbližim prijateljima žrtve (Vicom VukojevićemNevenom Baričevićem i drugima). Izjave koje su o ovome, kao i o drugim slučajevima ubojstava naših emigranata davali Stanko ČolakIvan LasićBlagoje Zelić, Mićo Marčeta, Jerko Dragin i brojni drugi operativci i doušnici SDB-a, moraju se uzeti s posebnim oprezom, jer oni su najmanje zainteresirani za istinu i ti iskazi su ne rijetko posve oprečni i u koliziji jedni s drugima.

Riječki udbaš Jerko Dragin (koji je na vezi držao jednoga od najgorih plaćenih zločinaca u povijesti jugoslavenskog SDB-a Vinka Sindičića), svojedobno je izjavio kako je osobno Josip Broz Tito odobrio Bušićevu likvidaciju. Vezano za taj slučaj, on dalje navodi i sljedeće:

Kasnije sam nakon duljeg vremena od Stanka Čolaka ili Miće Marčete saznao da je Franjo Herljević, tada savezni ministar unutar­njih poslova tadašnje Jugoslavije, prethodno ishodio suglasnost vjerojatno od ‘Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka’ Pred­sjedništva tadašnje SFRJ – predsjednika Tita – i dobio odobrenje za ovakvu akciju ubojstva.“ (http://imotski.net/2010/04/12/kako-je-udba-anketirala-brunu-busica/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.10.2016.)

Oni koji su svakako odlučivali o svim egzekucijama emigranata u to vrijeme pa i ovoj Brune Bušića, bili su: član Predsjedništva SFRJ i predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka Vladimir Bakarić, članovi istog Savjeta Lazar Koliševski i Vidoje Žarković (također iz Predsjedništva SFRJ), Stane Dolanc kao predstavnik Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKJ, Džemal Bijedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV), kao i ministri unutarnjih, vanjskih poslova i obrane – Franjo HerljevićMiloš Minić i Niko­la Ljubičić. Tajnik Savjeta bio je Milislav Đurić, rukovoditelj Službe za pita­nja državne bezbednosti Predsjedništva SFR, dok je tajnik Saveznog savjeta za međunarodne odnose u čijoj je nadležnosti bilo analiziranje posljedica Bušićeve likvidacije na odnose SFRJ s inozemstvom bio Lazar Udovički, stari i provjereni NKVD-ov kadar. (http://imotski.net/2010/04/12/kako-je-udba-anketirala-brunu-busica/; stranica posjećena 8.10.2016.)

Upravo je na primjerima brojnih brutalnih likvidacija hrvatskih emigranata najvidljivija sva monstruoznost  i zločinačka narav jugoslavenske vladajuće klike koja se nije libila ni najokrutnijih zločina (ubojstava iz zasjede – vatrenim oružjem, sjekirama, željeznim šipkama – i to na području drugih zemalja, čime su se grubo kršili međunarodni ugovori i konvencije, odredbe međunarodnog prava, pa i sama Povelja UN-a) kako bi ušutkala političke oponente.

I nikad ne treba smetnuti s uma kako se sve to događalo pod okriljem Josipa Broza Tita i njegovih najbližih suradnika koji su stajali na vrhu zločinačke piramide i bez čije se odluke ni jedan od tih zločina nije mogao planirati niti provesti.

Vrijeme nakon smrti doživotnog jugoslavenskog diktatora i zločinca Broza, karakterizira ujedinjenje velikosrpskih naci-fašista i komunističkih dogmata koji se skupa pripremaju za „restauraciju“ Jugoslavije, odnosno njezino pretvaranje u “Veliku Srbiju”.

Taj prešutni pakt  jasno je vidljiv već od polovice 80-ih godina, kad se sve savezne institucije, pa i SDB i KOS „JNA“ sve više okreću Srbiji. Po svijetu se i dalje šalju srbijanski kriminalci međunarodnog kalibra koji kao egzekutori režima i SDB-a ubijaju istaknute emigrante – uglavnom Hrvate i Albance. U zamjenu za te usluge, vlasti ih ne izručuju državama u kojima su počinili zločine (pljačke, otmice, bombaške napade, šverc drogom, ubojstva i druga kriminalna djela), a uz to im osiguravaju lažni identitet i život na visokoj nozi.

U slučajevima kad su provaljeni, ovi plaćenici prepušteni su sami sebi, a kad zasmetaju državi, ona ih jednostavno likvidira ili potakne sukobe u kriminalnim klanovima pri čemu se ubijaju međusobno.

Svoje pravo lice zločinački komunistički režim pokazao je u ratu 90-ih godina, kad je sa svojim dojučerašnjim “ljutim” ideološkim neprijateljima (četnicima, monarhistima, nacionalsocijalistima) okrenuo oružje i oruđa “JNA” protiv naroda koji je tu vojsku 45 godina krvavo plaćao.

Jugoslavija se raspala u krvi nevinih, jednako kao što je i nastala 1945. godine na krvi nevinih koji su pobijeni na Križnom putu, zazidani u Hudu i ostale jame i u masama ubijani nakon svršetka rata, bez obilježenih grobova i prava na spomen.

Hrvatska je svoju samostalnost krvavo platila, a mnogi od njezinih najboljih sinova nisu dočekali dan slobode.

Prema do sada dostupnim podacima, operativci SDB/SDS koji su imali značajnu ulogu u pripremi i provedbi ubojstva Brune Bušića bili su: Stanko Čolak, Jovo Miloš, Mićo Marčeta i Jozo Petričević iz SSUP-a; Srećko Šimurina, Đuro Lukić, Max Manfreda i Mate Kuvačić iz SDS-a RSUP-a SRH; Jerko Dragin iz Centra SDS Rijeka; Blagoje Zelić, Jozo Duplančić i Čedo Matutinović iz Centra SDS Split; i Josip Perković iz Centra SDS Osijek.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar

Prvi dio ovdje: Život i djelo hrvatskoga viteza, revolucionara, domoljuba, književnika i mučenika Ante Brune Bušića (1939-1978.) Dio I.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari