Pratite nas

Feljton

EKSKLUZIVNO: Akademik Pečarić – moj život u Beogradu

Objavljeno

na

KAKO JE BILO BITI HRVAT-MATEMATIČAR U BEOGRADU

 [ad id=”68099″]

Gospodin 2+2 iz Slobodne Dalmacije mi je tako lijepo objasnio kako sam ja još i nešto uradio u matematici dok sam surađivao s prof. Mitrinovićem u Beogradu. Naravno, čak i malo dijete bi nešto potpuno drugo zaključilo već iz same činjenice da imam nekoliko puta više radova od prof. Mitrinovića, ali kako mogu srpska služinčad u RH i pomisliti da je moguće nešto drugo. Pa Hrvatska vojska je od Srpske u Domovinskom ratu, da parafraziram Slobodana Miloševića, napravila vojsku zečeva, a hrvatska služinčad još uvijek služi svojim gospodarima. Valjda i ne primjećuju da sada služe – zečevima.

Vratih se u Zagreb i pohvalih se kolegama kako sam postao „Osoba tjedna“. Kažu: Pa dosadni su više s Begradom. Kada god Te napadnu, budale samo govore gdje si studirao i doktorirao.

A vidim da i drugi reagiraju slično. Tako Marko Ljubić, slično mojim kolegama, u svojoj kolumni (7Dnevno, 04. 09. 2015.) kaže:

Pa se navodi danima da je Pečarić doktorirao u Beogradu, objavljivao u Beogradu, kako je bio dvojac rokerskoga značaja jugoslavenske matematike, čime ga se nastoji anatemizirati kao da je pobjegao iz doline gubavaca, pa sada širi zarazu Lijepom našom. Ne može čitatelj vjerovati svojim očima, da toliki apologeti svega istinski gubavog i ružnog u Beogradu, upravo ono svjetski vrijedno i relevantno u tom istom Beogradu koriste za diskreditaciju ljudi u današnjoj Hrvatskoj. Ako je nešto eksplicitni rasizam, to je Tanja Rudež. Navodna znanstvena novinarka višestruko je, kao i novinari Slobodne Dalmacije, ponovila da je akademik Pečarić radio i živio u Beogradu, doktorirao tamo i tamo objavio svoje prve radove, s očitom nakanom kompromitirati ga Beogradom, koji usput rečeno ima, po svjetskim mjerilima i danas (nažalost), bolje sveučilište od Zagreba. Da je to u svojoj kritici akademika Pečarića uradio neki deklarirani ustaša, čovjek bi to mogao držati normalnim i očekivanim, ali „znanstvena novinarka“ i deklarirana „antifašistkinja“ Rudež zapravo je time unijela potpuni kaos u medijsku i javnu scenu Hrvatske. Antifašisti raspiruju rasizam prema Beogradu.

Ali kada je već tako, zašto im ne bi pomogli. Ja sam već gospodinu 2+2 objasnio kako bi iole inteligentniji novinar pronašao knjigu Mladena Pavkovića Razgovori s Josipom Pečarićem, Koprivnica, 2006. gdje ima puno toga. S obzirom da je tekst namjenjen prvenstveno onima koji su slični Gospodinu 2+2, proširit ću ono što se može naći u Pavkovićevoj knjizi, a i počet ću sa samim početcima moga školovanja.

Osnovno školovanje i gimnazija

Već u prvom razredu osnovne škole bio sam najbolji matematičar. Tata je bio u zatvoru i nitko u obitelji nije ni mislio o mom učenju. Tako je bilo iznenađenje u obitelji kada sam prvi razred prošao s odličnim. I ne samo u obitelji. Čini mi se da je moja učiteljica bila hrabra jer tada se nije moglo dogoditi da netko kome je tata u zatvoru prođe s odličnim. Na završnoj priredbi u gradu dodjeljivanje su knjige odlikašima. Brat i njegovi prijatelji prvo su bili zatečeni, a potom, zajedno s prijateljima, s pravim ovacijama propratili dodjeljivanje te knjige.

Vjerojatno će izgledati smiješno, ali u djetinjstvu sam želio postati liječnik. Želio sam pomagati ljudima. (Čini se da sam to ipak ostvario jer dr. sc. Stjepan Razum tvrdi: Pečarić je, što je dokazano već toliko puta u njegovim javnim istupima, veliki

humanist, tj. zaštitnik nezaštićenoga, zaštitnik progonjenog., zaštitnik poniženog.)

Glas dobrog matematičara pratio me je i u gimnaziji, pa se u Kotoru već uvelike počelo pričati o mom talentu za matematiku. Tada mi je brat razbio dječačke iluzije, rekavši kako je glupo da netko tako talentiran za matematiku studira medicinu. Tada se govorilo da je atomska fizika najteži studij (upisao ga je poznati kotorski vaterpolist Kruno Subotić – tada već igrač beogradskog Partizana), pa sam se odlučio za nju. To je još više učvrstila činjenica da je iz prethodne generacije, pred moj odlazak na studije, na kvalifikacijskom ispitu za Elektrotehnički fakultet u Beogradu samo četiri od njih 900 položilo matematiku, tj. imalo više od 50 od 100 mogućih bodova. Mitrinović je bio Šef katedre za matematiku, pa ima nečega u tvrdnji Gospodina 2+2, zar ne?

U četvrtom razredu sam dobio novog profesora. Na prvom satu obnavljao je gradivo koje nismo završili u drugom razredu. Postavio je jedan zadatak. Ja sam na kraju drugog razreda prelistao ono što nismo učili i ne razmišljajući javio se. I nisam se mogao sjetiti rješenja. Ispratio me je njegov podrugljiv pogled. Slijedećeg sata obnavljao je gradivo koje nismo završili u trećem razredu. Više nije ni pitao zna li netko riješiti zadatke, već je počeo sam rješavati. Ali, to je bilo nešto što sam ja gledao prije par mjeseci. Zatekla ga je moja konstatacija:

– Profesore to se može riješiti mnogo jednostavnije.

– Kako?

Ja sam diktirao, a on je pisao po ploči, i na kraju će:

– Vidi, bi stvarno.

Slično se dogodilo i sa slijedećim zadatkom.

I kasnije sam mu stalno pokazivao kako znam riješiti neke teške zadatke za koje sam bio siguran da ih on ne zna riješiti. Ali nije bio loš profesor. Znao je kako izaći na kraj s malim “monstrumom”. Svima je hvalio moj talent, naručio neke knjige za naprednije matematičare, kao i Matematičko-fizički list. Ali je morao pokazati i to da on može riješiti nešto što ja ne mogu. Tako mi je dao jedan zadatak. Kada ga nisam riješio i on mi je pokazao rješenje. Upalilo je – moj profesor je znao nešto što nisam ja! I dalje je pokušavao. Na pismenim zadaćama bi uvijek imao po jedan zadatak za koji bi vjerovao da ga neću riješiti. Zadaća bi trajala dva sata, a ja bih mu u jednom riješio i svoju grupu i onu drugu. Da po mojim rješenjima može ispravljati zadaće.

Te sam godine bio najbolji na prvenstvu Crne Gore. Bilo je u Titogradu. Morao sam doći prethodnog dana i prespavati u hotelu. Takmičenje je trajalo četiri sata. Ja sam požurio, napustio tamošnju gimnaziju poslije dva sata i ulovio autobus za Kotor. Još dok su drugi rješavali zadatke, ja sam se u autobusu sjetio da nisam završio do kraja jedan zadatak i stigao u Kotor sav nesretan. Kotorska gimnazija je dobila obavijest da sam ja bio najbolji među četvrtim razredima, ali da nitko nije ispunio uvjete za državno prvenstvo. Vjerovao sam da je to istina i da mojih četiri i po zadatka od pet nije bilo dovoljno. Mnogo kasnije sam doznao kako je do te obavijesti došlo. Bilo je mnogo više učenika koji su ispunili uvjete za državno prvenstvo nego što je bilo novaca za njihov put i za nagrade koje su nam bile obećane. Tada je predloženo, da barem pošalju mene jer sam uvjerljivo odskakao od ostalih, ali se zaključilo – ili svi, ili nitko. Zapravo mi nije bilo krivo, jer nagrada je bila stipendija za studij matematike, a ja sam tvrdoglavo želio završiti ono najteže – atomsku fiziku.

Iste godine dobio sam i nagradu zagrebačkog Matematičko-fizičkog lista za rješavanje zadataka iz matematike.

Završila je školska godina. Čuo sam kako je moj profesor to prokomentirao:

– Sad sam miran do mirovine. Više ne mogu dobiti ovakvoga učenika.

A ja sam ga zbog onog zadatka koji je on znao – a ja nisam – pohvalio profesoru matematike Više pomorske škole. Začudio sam se kad me je on upitao – je li to taj i taj zadatak.

– Kako znate?

– Pa on me je pitao kako se rješava. Nisam znao, pa smo rješenje našli u jednoj knjizi!

Tata je umro dok sam bio u prvom razredu gimnazije, a mama je dobila najslabije plaćeni posao. Mogao sam, zapravo, i nešto zaraditi podukom iz matematike. I stvarno bilo je puno njih koje sam podučavao (čak i studente Više pomorske škole), ali sam tek u ljeto prije odlaska počeo naplaćivati te sate. Skupljao sam za put na klasifikacijski ispit koji je bio u rujnu. Na početku sam mogao biti kod ujaka, ali ne bih mogao studirati bez nekakve stipendije. Poslije mojih uspjeha kao matematičara pozvali su me iz kotorske “Elektro-Boke”. Obećali su stipendiju uz uvjet da studiram Elektrotehnički fakultet, ali da – naglasili su – ne računam na posao kod njih. Savršeno mi je odgovaralo jer je postojala atomska fizika na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. Beograd je bio zgodan izbor i zbog obiteljskih razloga. Brat je studirao u Zagrebu i odužio je sa studijem. Vjerovao je da će njegovo društvo loše utjecati i na mene, pa me je uputio u Beograd. S druge strane promatrajući njega vjerovao sam da je to dobar izbor iz jednog drugog razloga. Njemu se nije vraćalo iz Zagreba u Kotor. Nakon svega što se događalo našoj obitelji nije ni bilo čudno. Ali on ne bi ni cijelo ljeto bio s nama iako je jako volio more. A ja sam se želio vratiti u Kotor. Toliko Hrvata ga je napustilo. Bilo nas je sve manje i manje. Iz Zagreba se možda ni ja ne bih vratio, a iz Beograda hoću.

Kasnije je brat tu svoju odluku u šali komentirao: „Kako je to bilo glupo. Moglo se samo dogoditi da Ti mene popraviš, a ne da ja Tebe pokvarim.“ A moj profesor matematike? Javili su svojevremeno mi da u nekim crnogorskim novinama (čitaj srpskim novinama u Crnoj Gori) nije bapš lijepo govorio o meni. Ljetos me sestra čekala u jednom kafiću i kaže mi: „Gdje si Ti? Poslala sam Ti poruku da Te čeka Tvoj profesor. Nedavno me i pitao za Tebe. Čekao je pola sata i otišao uz riječi da Ti vjerojatno ne želiš razgovarati s njim.“ Objasnio sam joj da njena poruka meni nije prenijeta. Uspjeli smo doznati broj njegovog mobitela i pozvali ga da se vrati. Rekao je da on nije rekao ništa protiv mene, već su oni izmislili to zato što je on Kotoranin i profesor matematike, pa im je to itekako bilo važno.

Studij

Na kvalifikacijskom ispitu bio sam treći iz matematike među 900 kandidata. Pri tome su mnogi koji su zastupali tadašnju državu na matematičkoj olimpijadi bili lošije plasirani. Ali i to je bilo na meni svojstven način. Ispit se sastojao iz dva dijela od po dva sata. U prvih dvadesetak minuta mnogi su odustajali od ispita i napuštali dvoranu. Među njima sam je napustio i ja. Nastavnica je i mene, kao i sve prije upitala:

– Napuštate, li ispit?

– Nisam lud! odgovorio sam.

Kada sam tako brzo napustio i drugi dio, samo se nasmijala.

I da sve doista bude u mom stilu, jedinu pogrješku imao sam u zadatku iz nejednakosti – na onom jednostavnijem dijelu zadatka.

Kasnije sam na sjajnim vježbama iz matematike, koje je držao dr. Dobrilo Tošić, doznao da su kotorskoj gimnaziji poslali zahvalu što je odgojila tako dobrog matematičara. Obavijesti s prvenstva Crne Gore, iz Matematičko-fizičkog lista i ovo pismo je vjerojatno jedino pozitivno što se Kotorskoj gimnaziji dogodilo te godine, jer je skandal s učeničkim štrajkom zbog umirovljenja njihove razrednice, a meni jako drage profesorice, sestre poznatog hrvatskog umjetnika Vaska Lipovca, punilo stupce titogradske “Pobjede”. Jasno je da sam i ja bio umiješan – podržavao sam slabiju stranu pa su mi (neuspješno) pokušali osvetiti i oduzeti godinu dana tako da ne položim maturu?

Počela je školska godina na ETF-u, a od moje stipendije ništa. Poslije nekoliko mjeseci stigla je. Kasnije sam doznao da je stipendiju dobio rođak republičkog ravnatelja, pa su je dali i meni. Tada sam već bio u bolnici. TBC. Ostao sam 400 dana. Nisam gubio godine, a netko me je pohvalio nekom od šefova “Elektro-Boke” kako iz bolnice dajem redovito ispite i to na najtežem studiju onom iz atomske fizike. Ovaj je obavijestio upravu i ukinuli su mi stipendiju.

Izašao sam iz bolnice. Na Terazijama sam prodavao studentske novine uzvikujući parole koje nisu bile drage vlastima. Odjedanput se pored mene stvorio načelnik kotorske općine koji je sudjelovao u zbivanjima oko učeničkog štrajka u gimnaziji, i tom prigodom bio na strani onih koji su me pokušali srušiti na maturi.

– Što to radiš, – upitao me.

– Pa zar ne vidite? Prodajem novine. Od nečega se mora živjeti.

I ispričao sam mu prču o “Elektro-Boki”. Rekao mi je da dođem kod njega kada završi semestar i kada dođem doma. I otišao sam. Poslao me ravnatelju “Elektro-Boke” i podsjetio ga kako je atomska fizika na ETF-u i kako se ja držim dogovora. Nije pomoglo. Ali nije sve prošlo tako loše. Načelnik općine je razumio da sam u pravu pa mi je osigurao stipendiju općine – kao pomoć. Uz studentski kredit više nije bilo problema završiti fakultet.

Priča s g. Tatarom, ravnateljem “Elektro-Boke”, time nije završila. Mnogo kasnije kada sam već postao uspješan znanstvenik, a on bio u mirovini, sreli smo se u Kotoru. Bio je u društvu s dva naša čovjeka. Prišao sam im, a jedan od njih mi reče:

– Znaš li g. Tatara? On je bio ravnatelj “Elektro-Boke”.

– Kako da ne znam. Pa on mi je ukinuo stipendiju!

– Vjerojatno zato što ste bili loš student, – reče g. Tatar.

– Ne! Zato što sam bio dobar. – i ispričam cijelu priču.

Bivši ravnatelj se poče ispričavati, a ja ću njemu:

-Nemojte se ispričavati. Dapače, ja sam zahvaljujući Vama postao ovo što jesam. Da ste mi ostavili stipendiju i tražili da se vratim u Kotor, što bi bilo od mene?

On se nastavio se ispričavati, a ja zahvaljivati. Prijatelji su uživali u predstavi.

Istini za volju, u bolnici, u kojoj je bilo puno studenata koji su tu dugo boravili, i nije se moglo puno učiti. Rijetko tko bi položio po neki ispit. Ipak je značajno za moje školovanje bilo i to što su mi u bolnici omogućili pohađanje obaveznih vježbi i ispita. A kada se ukazala mogućnost dobio sam dvokrevetnu sobu. U njoj je bio i brat poznatog beogradskog glumca Rada Markovića. Bio sam mu jako drag. Posjećivao ga je jedan od liječnika s nekog drugog odjela bolnice.

– Kolega, što studirate? – upitao me.

– Nuklearnu fiziku na ETF-u.

– Kada imate ispit?

– Sutra?

– Jel’ to spremate ispit?

– Ne. Čitam “krimić”.

Slijedeći tjedan evo opet doktora.

– Kolega, kako je bilo na ispitu? – podrugljivo će on.

– Položio sam.

– Položili!?

– Da, dobio sam sedam.

I naš doktor ostade u nevjerici. Iz očiju mu vidim:

“Imao je sreće, vidjet ćemo ga na slijedećem ispitu.”

I doista, eto njega opet.

– Kolega, kada imate ispit?

– Sutra.

– I što čitate? “Krimić”?

– Ne, ovo je “kaubojac”. Odličan je.

I kada je doznao da sam položio i taj ispit po cijeloj bolnici je pričao o jednom geniju koji ništa ne uči, a polaže ispite na najtežem fakultetu.

Naravno, nije baš bilo da nisam učio. Ali u bolnici mi više nije padalo na pamet juriti za ocjenama. Kada sam izašao, završio sam tu drugu godinu studija, a na početku treće mi više nije bilo do ničega. U veljači, na kraju petog semestra nisam izašao ni na jedan ispit. Tada su se ponajbolji studenti odvojili od mene. Upoznao sam i Ankicu. Više nije bilo vremena da nadoknadim propušteno. Bilo je važnijih stvari od studija.

Kada sam počeo uvjeravati sve da se želimo vjenčati, između ostalog da bi završili studije, mislili su da nismo normalni. Ipak smo to uradili. Ja sam bio na početku četvrte, a Ankica na trećoj. Počeo sam sustizati one najbolje. Predzadnji ispit sam ja položio, a oni su pali. Tako sam prvi u generaciji završio fakultet. Godinu dana poslije toga – 1973. god. – rodila se Đilda. To je onemogućilo Ankicu u redovitom završetku studija. Ivana se rodila 1977., a Anđela 1979.

Geomagnetski institut

Vjerojatno vas zanima tko je od profesora najviše utjecao na mene tijekom studija. To je bio već spomenuti nastavnik matematike Dobrilo Tošić, koji je tada radio u Vinči i doktorirao iz fizike plazme. Želio je pomoći na svaki način, pogotovu kada je čuo da sam u bolnici. Na poslijediplomskim studijama mi je bio mentor, iako sam magistarski radio iz – geomagnetizma.

– Tebi bih bio mentor iz bilo čega. – rekao je.

A ni te poslijediplomske studije nisu mogle mirno. Naime, po tadašnjim pravilima zaposlio sam se u Geomagnetskom institutu u Grockoj koji je od tamošnjeg ministarstva znanosti dobivao moju stipendiju, koja je tako postala moja plaća. Obaveza je bila da radim tri dana tjedno u Institutu, a da mi dva dana ostanu za poslijediplomski studij. Ravnatelj instituta Radimir Turajlić bio je poznat po tome što je bio jedini učenik najvećeg svjetskog stručnjaka u geomagnetizmu koji nije uspio doktorirati. U Institutu nije bilo doktora znanosti, tako da je rad magistranata bio itekako važan institutu. Turajlić je imao ljude koji su mu radili na projektima, o čijim plaćama nije trebao brinuti. Kada u vremenu u kome je dobivao njihove stipendije ne bi završili poslijediplomske studije, najurio bi ih i zaposlio nove. Tako smo došli i mi na red. Ja sam došao prvi u “novoj” generaciji takvih poslijediplomanata Geomagnetskog instituta, naravno svi bi poslijediplomske studije upisivali na ETF-u. U Institutu, koji je bio nekih pet kilometara izvan Grocke, dobio sam stan koji su tamo postojali jer su postojala mjerenja koja je trebalo nadzirati, a bilo je praznih stanova. Poslije izvjesnog vremena Turajlić me pozvao na razgovor i tražio da uz malo povećanje stipendije/plaće radim puno radno vrijeme. Znajući sudbinu onih koji su bili prije nas nisam htio pristati. Pitao sam ga zašto to traži.

– Da bih mogao kontrolirati spremate li ispite, – odgovorio je.

     – Prvi sam u generaciji završio fakultet bez ičije kontrole i Vi mislite da mene treba kontrolirati. Pa više se ni pitomce vojnih akademija ne kontrolira uče li ili ne.

Razbjesnio se i postao sam čovjek koji mu je služio za zastrašivanje ostalih: Ako ne slušate proći ćete kao on. Svi su prihvatili raditi puno radno vrijeme. Bio je siguran da neću magistrirati na vrijeme. Zaboravio je da su meni ostala ona dva radna dana, subota i nedjelja. Po ugovoru sam morao njega pitati za temu magistarskog rada. Bio je šokiran kada sam došao priopćiti mu da sam položio sve ispite i zatražio radnju. Znao sam da nije u stanju tako nešto izvršiti, ali sâm sam proučavao neke teorijske radove ruskih znanstvenika iz problematike kojom sam se bavio. Poopćio sam njihove rezultate i na tome magistrirao. Tako je završilo moje školovanje. Naravno, nije moglo proći bez zanimljivosti. Moj rad je bio čista teorija, a u komisiji su mi bila dva stručnjaka za numeričku analizu on, njegov kolega iz Vinče (zanimljivo je da me je Tošić, iako profesor iz Numeričke analize, poslao da ispit polažem kod tog kolege iz Vinče, jer ga je smatrao „jačim“ u tome od njega) i kolege iz Elektromagneike, koji je u to vrijeme najviše koristi računala na fakultetu. Naravno, prvo Tošićevo pitanje je bilo zašto nisam uzeo manje teorijskih problema, ali dao i primjene na kompjutorima. Bio je zadovoljan odgovorom i time eliminirao mogućnost da me i druga dva kompjutoraša pitaju o tome. U Institutu je jedna kolegica tvrdila da je to bilo nekorektno od Tošića, a ja sam tvrdio suprotno. Međutim, Tošićevom bratu, koji je dolazio u Institut ispričali su obratnu priču: ja sam zamjerao Tošiću, a kolegica ga je branila. To je došlo i do profesora Tošića, ali on je to ispričao meni, pa je spletka ostala bez posljedica.

Tako sam jedini iz te generacije post-diplomanada Geomagnetskog instituta na vrijeme magistrirao, pa mi je direktor morao dati stalni posao. “Poslušne” je htio najuriti, ali smo ga uspjeli pobijediti na Glavnom odboru. Svi su ostali i kasnije magistrirali. Većina i doktorirala. Interesantno je primijetiti da je u tom institutu koji je bio ustanova SIV-a bilo samo nas dvojica Hrvata: iz prethodne generacije Stjepan Selak i ja. Nas dvojica smo i prvi doktorirali.

Viša pomorska škola – Pomorski fakultet u Kotoru

A kako je počelo to s doktoratom iz matematike? Želio sam se vratiti u Kotor. Jedino pogodno mjesto bila je Viša pomorska škola koja je trebala postati Pomorski fakultet. Profesor Ćirković me je odveo kod dekana profesora Maslovara i dogovorili smo se oko mog preuzimanja katedre za matematiku. Tako bih se vratio u područje koje volim, a zahvaljujući profesoru Dragoslavu Mitrinoviću to je bilo moguće jer je on omogućio doktoriranje, pa i nama koji nismo završili matematiku iz matematike, na ETF-u u Beogradu. Knjiga profesora Mitrinovića “Analytic Inequalities”, Springer-Verlag, Berlin-Heidelberg-New York, 1970. uz knjige Hardya, Littlewooda i Polya, odnosno Beckenbacha i Bellmana smatra ju se klasičnim u oblasti teorije matematičkih nejednakosti pa je to odredilo oblast iz koje ću raditi doktorat. Zanimljiva je i priča moje suradnje s njim jer su nas i njemački i američki referativni časopisi nazvali kasnije velikim imenima u teoriji nejednakost – kao profesora i njegova učenika (Ne mislim na interpretaciju te suradnje od strane Gospodina 2+2). Dolaskom u Zagreb osnovao sam svoju školu u teoriji nejednakosti koju danas u svijetu zovu ili Pečarićeva ili Hrvatska škola.

Naravno, nije se sve to tako lako moglo ostvariti. Svašta se događalo s ispitima iz matematike na Višoj pomorskoj školi. Protivnici mog povratka u Kotor osigurali su da se mene prvo pošalje u JNA, tako da tamo budem tijekom dvije školske godine, i u to vrijeme raspisali natječaj. Oni koji su bili na mojoj strani javili su mi, pa sam se prijavio. Ja jedini magistar među prijavljenima (dva moja srednjoškolska profesora), jedini sa znanstvenim radovima (istina, ne iz matematike) dobio sam prednost od Komisije. Ali, našli su da mi fali tri mjeseca radnog staža i primljen je onaj koga je željela protivnička struja, ali kao privremeno rješenje. Glavni njegov zagovornik bio je tadašnji predsjednik SSRNCG – budući član predsjedništva Jugoslavije i veliki zagovornik Slobodana Miloševića – Nikola Bućin, Srbin iz Kotora. Bio je moj profesor, pa sam ga savjetovao da doktorat ne upiše iz matematike, jer je mala vjerojatnost da ce ga i uraditi. Poslušao je savjet i doktorirao na Fakultetu organizacionih nauka u Beogradu. Kasnije, 1982. godine, kada sam već bio doktorirao, ponovno su tražili matematičara. Ponovo sam se javio na natječaj – sada je to već bio Pomorski fakultet. Iako je natječaj, koji je bio dogovoren sa mnom, za honorarni rad (dok mi ne riješe stambeno pitanje da bih mogao doći s obitelji), a bio sam i jedini kandidat – nije realiziran.

Naravno, ponovo su se potrudili da tako i bude. Moj profesor, sada već dekan, objašnjavao mi je kako su iz Titograda dobili mišljenje da ne mogu biti izabran, iako su oni iz Kotora to tražili, s obrazloženjem kako sam u Beogradu asistent iz fizike.

Ja sam asistent tamo kao magistar elektrotehnike, a ovdje sam se natjecao kao doktor matematike sa stotinjak objavljenih radova. Znači li to da sam u Beogradu radio kao vratar na Muzičkoj akademiji, i ovdje bih mogao biti samo vratar.

Odveo me je na Fakultet i rekao svojoj tajnici da mi da to pismo iz Titograda. Ali tajnica mi je poslala i prethodno pismo koje su oni uputili i iz koga je bilo vidljivo da je on tražio odobrenje da on drži te predmete.

Pa što ste Vi očekivali da će vam odgovoriti?

Vjerojatno je tajnica „nastradala“ što mi je dala i ono prvo pismo.

Doktorat iz matematike

Profesor Tošić je podržao moju želju da poslije magistrature krenem u matematiku i sugerirao mi proučavanje Mitrinovićeve knjige. Kada sam izašao iz vojske, donio mi je doktorsku disertaciju Gradimira Milovanovića obranjenu na Elektronskom fakultetu u Nišu (Milovanović je danas redoviti član SANU). Vrlo brzo sam poopćio rezultate iz dva poglavlja te disertacije i s Milovanovićem objavio svoja prva dva znanstvena rada iz matematike. Objavljena su iste godine u Mitrinovićevom časopisu “Publikacije ETF-a (Beograd), ser. za mat. i fiz.” koji je u to vrijeme bio veoma značajan časopis za oblast matematičkih nejednakosti.

Profesor Mitrinović me je tada pozvao da radim doktorat kod njega. Bio je u mirovini, pa je na Fakultetu bio u kabinetu zajedno sa svojim nasljednikom prof. dr. sc. Petrom Vasićem. Nije ga ni često bilo na fakultetu, pa sam mislio da komuniciram s njim preko profesora Vasića. (Tu je bio i docent dr. Ivan Lacković i profesor Janić.) Nisam znao da oni nisu u dobrim odnosima i da ta komunikacija uopće ne funkcionira. Mitrinović nije ni znao što radim, pa je mentorstvo prepustio onome, koji je znao što time dobiva – profesoru Vasiću. Godine 1979. objavio sam devet radova, od čega šest u Publikacijama ETF-a. S profesorom Vasićem sam se dogovorio da početkom 1980. prijavim doktorat. Zajedno smo sastavili prijavu i predložili da, osim njega, ocjenu podobnosti da i profesor Mitrinović.

Ali čekalo me je iznenađenje. Došao sam kod njih u kabinet i profesor Mitrinović me je napao zbog loše prijave. Profesor Vasić – šuti. Kao da on nema ništa s time. Pobjesnio sam i u momentu kada sam htio uzvratiti, profesor Janić, koji je također bio nazočan, dao mi je znak da šutim. Teško je racionalno odgovoriti kada vam netko općenito prigovara. Čekao sam da kaže nešto konkretno. I dočekao sam. Mitrinović će meni:

– Tvrdiš da ćeš u tezi raditi s Fuchsovom generalizacijom teoreme o majorizaciji. Pa što tu možeš uraditi, kada je Fuchs dao potrebne i dovoljne uvjete za težinsku verziju teorema o majorizaciji?

– To tvrdite Vi u Vašoj knjizi. Međutim, dokazao sam da to nije točno i napisao rad koji će biti objavljen u Rumunjskoj.

– Ima svakakvih dokaza.

– Točno, ali moj je provjeravao profesor Vasić.

U stvari slagao sam bijesan što je Vasić prepustio svu silinu napada na mene, iako smo zajedno pisali moju prijavu doktorata. Mitrinović se okrene njemu:

– Je li istina?

– Jest! – slaže i Vasić. (Zapravo, Vasić je volio dobru kapljicu, pa baš nije sigurno je li on svjesno rekao neistinu.)

Profesor Janić, s kojim sam imao nekoliko zajedničkih radova, rekao mi je da je Lacković otišao kod Mitrinovića i tvrdio mu da sam ja ukrao neki njihov zajednički rad. Je li to istina ili je problem onih šest radova u Publikacijama (u broju za 1979. g. imao sam šest radova, što je odjeknulo među tamošnjim matematičarima) ili pak u tome što nisam napisao niti jedan rad zajedno s njim – ne znam. Uglavnom, slijedeća dva mjeseca zaobilazio sam njihov kabinet. Nije bilo ni teško jer je profesor Vasić češće bio u kavani preko puta fakulteta znakovita naziva “Domovina”. Suludo je bilo imati problema s doktoratom, a profesor Peter Bullen iz Kanade mi javi kako je na Sveučilištu La Trobe u Melbourneu držao predavanja o nekim rezultatima iz moje disertacije. Svašta se kuhalo u ta dva mjeseca, kada sam – uvjeren da Mitrinović nije u kabinetu – pokucao na vrata. Ali u njemu je bio baš on. Pozvao me da uđem. U razgovoru je spomenuo kako nije on pisao onaj dio knjige u kome je grješka o kojoj sam govorio. Očito je pronašao originalan Fuchsov rad i provjerio moju tvrdnju. Osobno je napisao prijedlog za prihvaćanje disertacije u kome je napisao:

“Karakteristično je da je Pečarić došao do važnih i interesantnih rezultata za generalne nejednakosti koje su u svijetu obrađivali matematičari od ugleda.”

Supotpisnik je bio Vasić, a predvidjeli su Lackovića kao trećeg člana komisije kome su, kao najmlađem, dali moj rukopis. I onda je počelo. Lacković je napisao 141 primjedbu na 180 stranica mog rada u kojima je “pronašao” niz pogrešnih rezultata i čega sve ne. Napisao sam pristojan odgovor i dao ga Vasiću, a na svoj način sam mu i komentirao te “greške”:

“Lacković je doktorirao na konveksnim funkcijama, treba napisati s prof. Mitrinovićem monografiju o njima, a ne razumije definiciju n-konveksnih funkcija.” (Tvrdio je da je moj rezultat pogrješan jer nije razumio tu definiciju.)

To se ubrzo počelo pričati po fakultetu. Malo po malo pritisak na njega je rastao i on je postajao fleksibilniji. Nije se ni meni isplatilo zaoštravanje odnosa pa sam odlučio disertaciju skratiti na slijedeći način: ono što mislim da je ponajbolje pokazat ću mu da sam u pravu, a ono manje vrijedno ću izbaciti tako da stekne dojam kako je bio u pravu, a ja ću to publicirati u radovima. Tako je on, zajedno sa mnom, otišao kod Vasića i rekao mu:

“Što se mene tiče, Pečarićeva teza je u redu.”

Sâm sam otipkao tezu radeći dan i noć tako da je ona sada bila na 70 stranica i predao im je. Mitrinović ju je opet dao Lackoviću, a ovaj je opet uradio isto: napisao novih 40 primjedbi, sličnih onima prethodnima. I postigao što je želio – profesor Mitrinović se povukao iz komisije! Naravno, ovaj put sam odgovorio, ali s nizom otrovnih komentara. Kako sam doznao da moje prethodne odgovore Vasić nije ni dao Mitrinoviću, ovaj put sam mu posebno naglasio da mu ih obavezno da. I doista poslije izvjesnog vremena Mitrinović mi je rekao kako Lacković nije htio biti zlonamjeran u pisanju svojih primjedbi već je samo htio da teza bude što bolja. Jasno je bilo kako samo hoće da bude zamoljen da se vrati u Komisiju. Kada sam to rekao Vasiću on će:

“E nećemo ga vratiti već ćemo u Komisiju imenovati Boasa i Ky Fana.”

Radilo se o najpoznatijim svjetskim matematičarima iz problematike. Boas je u tom momentu bio predsjednik AMS-a i glavni urednik časopisa Amer. Math. Montly i J. Math. Anal. Appl.

Tako je umjesto završetka cijele priče došlo do daljnjeg zaoštravanja. Lacković je počeo seriju predavanja protiv mojih radova na Fakultetu. Na prvom je krenuo s napadom na dva rada – jedan zajednički s profesorom Janićem, a drugi moj. Bilo je nazočno puno ljudi i njegovih studenata s ETF-a. Najavio je velike pogrješke u radovima, a radilo se o sitnicama koje je prikazao kao velike pogreške i moje neznanje. Tako je na moj odgovor da je to nešto što se podrazumijeva pa sam u stvari radio isto ono što i profesor Mitrinović u svojoj knjizi on komentirao, iskoristivši činjenicu da Mitrinović nije bio nazočan:

“Kada bi to bilo istina, ja bih mu to ozbiljno zamjerio.”

Bila je to njegova velika pobjeda, a Vasić više nije htio biti nazočan niti na jednom predavanju – bilo Lackovićevu, bilo mojemu. Odlučio sam u svom odgovoru pokazati kako takvih stvari koje se podrazumijevaju ima u mnogim matematičkim tekstovima i odlučio sam da to pokažem na primjeru Lackovićeve teze. I doista sam našao niz takvih primjera, ali i pravih grješaka. Jedna je bila nevjerojatna. Svojevremeno je upravo s Vasićem objavio poopćenje Hadamardovih nejednakosti i u tezi nađem kako ih je rumunjski matematičar Lupas upozorio na nepreciznu formulaciju same tvrdnje (zgodna formulacija za tešku pogrješku, zar ne?), a on će u tezi dati ispravnu formulaciju. Provjerio sam i ustanovio da je ponovo pogriješio! Na žalost, na mom predavanju je bilo samo nekoliko matematičara s ETF-a i nekoliko s PMF-a, ali poslije mog predavanje profesor Tasković mi je rekao:

“Dosta si mu pokazao!”

(Tasković je kao profesor Matematičkog fakulteta u Beogradu napisao udžbenik „Nelinearna funkcionalna analiza“. Drugi dio „Globalna konveksna analiza“, Beograd 2001., ima preko 1000 stranica, citira me 50-ak puta.)

Ali slijedilo je drugo njegovo predavanje. Kada sam s njim dogovarao termin za moj odgovor on će meni:

– Kolega, ako budete ponovo govorili o grješkama u mojoj disertaciji, ni ja ni nitko drugi neće vam doći na predavanje.

– Kolega Lackoviću, doista ima još toga u Vašoj tezi, ali vi ste na svom predavanju izrekli toliko gluposti, da ću se ovaj put zadovoljiti samo s njima.

I nitko se osim njega nije pojavio, pa predavanje nisam ni održao.

Održano je još nekoliko sličnih predavanja.

U to vrijeme stigla su mišljena iz SAD-a. Boas će o tezi napisati:

„Započeo bih sa sljedećim: smatram da bi Pečarićeva teza bila prihvatljiva na svakom američkom sveučilištu, i bolja je od većine teza koje sam vidio.

Pečarić je, u prvom redu, sistematizirao veliki dio materijala koji se pojavio tijekom godina i koji je postao poprilično kaotičan. Ova je sinteza vrijedna sama po sebi.

Drugo, Pečarić je pokazao veliku ingenioznost pronalazeći jednostavnije dokaze nekih nejednakosti i prikladne generalizacije drugih. Tako je postigao bolje razumijevanje mnogih nejednakosti. Također, uspio je ujediniti neke nejednakosti koje su se isprva činile potpuno nepovezanima.

I na kraju, mnogobrojni su njegovi originalni doprinosi ovom polju.“

A Ky Fan će završiti svoj report ovako:

„Smatram da je ova teza gospodina Pečarića znatan doprinos teoriji konveksnih funkcija.

Uživao sam čitajući ovaj materijal, i željno iščekujem tiskanje ove teze.“

Međutim, oni su trebali potpisati i zajedničku ocjenu Komisije u kojoj su pored njih, prof. Vasića bili i profesor Adamović, u tom momentu dekan na matematici PMF-a i profesor Đorđević, šef katedre za matematiku Elektronskog fakulteta u Nišu. Ky Fan ga je dobio na vrijeme i obavijestio Vasića da će uskoro biti u Europi, pa da bi mogao doći u Beograd. Međutim, pismo Boasu je putovalo pola godine, pa se s obranom odužilo, tj. kada je Vasić shvatio da se pismo zagubilo umjesto Boasova potpisa priložio je njegovo pismo.

Lacković je napisao prigovor na njihov referat, a Komisija ga je pozvala da javno iznese svoje primjedbe. Počeo je tako što je tražio da mu ja ne odgovaram jer je on pisao prigovor na izvješće Komisije, ali Komisija je znala da je bolje da mu odgovorim ja. I odgovorio sam. Ukazao sam na cijeli niz matematičkih bedastoća (na primjer ponovio je i one s drugog predavanja), a u jednom momentu sam ponovio što je on rekao i pitao ga:

– Jeste li to tvrdili?

– Jesam!

– Pa to je obična glupost. Evo Vam kreda i dokažite to.

– Pa to je lako – reče i krene pisati. Napisao je jedan red i stane. Valjda je shvatio da to što tvrdi nije točno. Poslao sam ga u klupu riječima:

– Kolega Lackoviću, matematika Vam se ne čita kao književnost. Uvijek morate imati olovku u ruci i provjeriti ono što mislite da vrijedi.

Posebno mi je bila zanimljivo reagiranje profesora (kasnije i akademika) Cvetkovića. Naime, kada sam jednostavnim primjerima pokazao ništavnost Lackovićeve tvrdnje kako moje poboljšanje Levinsonove nejednaosti zapravo nije nikakvo poboljšanje, Cvetković se uhvatio rukama za glavu.

Lacković je bio potpuno ismijan, ali ostalo je glasovanje na Vijeću. Kvorum je bio “tanak”, a njegovi su svi došli. Ipak sam “prošao”.

Čuo sam i komentar Vasićeve “podrške”: Jedan profesor je rekao da bi glasovao protiv da je Vasić rekao i jednu jedinu riječ jer moj rad nije branio ni na prethodnim raspravama. Srećom nije ni tada. Sam se izborio za nj. Tezu sam obranio pred domaćim dijelom Komisije.

Lackoviću se teško mirio s porazom. Na Institutu za matematiku, gdje su uglavnom dolazili njegove kolege s PMF-a prijavio je ponovno svoje primjedbe o Janićevom i mom radu, ali i o jednom radu G. Milovanovića i I. Milovanovića (radilo se o očitoj tiskarskoj pogrješci što je bilo očito iz njihova dokaza ali on je formulirao kontraprimjer). Počeo je tvrdnjom kako se u posljednje vrijeme pojavio niz loših radova iz matematike pa se eto on bori protiv toga. Bio sam nazočan, ali jednostavno nisu mi ni dozvolili da dođem pošteno do riječi. Jasno mi je bilo da moram odgovoriti i njemu i njima i to tako da sam zakažem svoje predavanje. Pripremio sam odgovor na njegovo predavanje, ali odlučio sam se na mnogo efektnije predavanje o njegovim rezultatima koje sam naslovio: “O putovima (i stranputicama) u generaliziranju Hadamardovih nejednakosti”. Dao sam i sažetak:

“U saopćenju će biti dano niz primjedbi na neke generalizacije Hadamardovih nejednakosti za konveksne funkcije. Na primjer, bit će dani kontraprimjeri za više rezultata dobivenih u doktorskoj disertaciji I. B. Lackovića obranjenoj u Nišu na Elektronskom fakultetu.”

Počeo sam sa svojim slaganjem s njegovom tvrdnjom o pojavi loših radova u matematici i nastavio:

-Ja ću na ovom predavanju pokazati da se to počelo događati upravo s radovima kolege Lackovića!

Tako je počelo moje dvosatno iživljavanje na njegovim rezultatima. Naravno, iživljavanje i po svima njima, jer mi nisu na njegovom predavanju dopustili pošteno ni odgovoriti na tvrdnje njihovog kolege i bivšeg učenika. Jedan mi je rekao da su oni očekivali moj odgovor na Lackovićeve primjedbe.

– Ovo je znanstveni seminar na kome se može prijaviti što god želite, ali ja imam spremljeno i to predavanje. Mogu ga odmah održati ako želite.

Nisu htjeli. Veliki Lackovićev prijatelj profesor Kečkić, koji je umjesto njega i održao jedno predavanje – napad na moj rad, također mi je nešto potiho prigovorio dok sam prolazio pored njega. Uzvratio sam mu na isti način:

– Ako hoćete mogu pokazati da je netočan i onaj Vaš rezultat koji ste objavili u Mat. Balkanici.

– Možete ako želite.

– Ma nema potrebe da to svi znaju.

– Vidim da uživate u ovome.

– Od Vas sam naučio.

Građevinski fakultet

Poslije ETF-a i Instituta “rat” se nastavio na Građevinskom fakultetu, na koji sam prešao iz Instituta i zaposlio se kao asistent iz fizike. Već sam imao radove iz matematike i na Katedri za fiziku su podržavali moj znanstveni put. Kada sam doktorirao na Katedri za matematiku nisu željeli raspisati natječaj za moje unaprjeđenje. U stvari, jedan njihov asistent je, zbog toga što se moja obrana odužila, doktorirao prije mene, pa mu se nisam želio javiti na natječaj. Morao sam čekati kada će slijedeći njihov asistent doktorirati. Uradio sam još nešto. Povezao sam se s kolegom Radojkovićem s hidro odsjeka i s njim razvio metodu graničnih elemenata. Moje rješenje primjene te metode za određivanje najpovoljnijeg položaja bunara znatno je olakšalo taj problem, a veliko je bilo njihovo zadovoljstvo kada se isti metoda primijenio kod podzemnih zavjesa. Radojković je zbog tih rezultata postao član organizacijskih odbora svjetskih kongresa iz tog područja. Tako sam osigurao potporu ponajboljih ljudi s Građevinskog fakulteta. Pokazao sam im da od mene i oni mogu imati koristi, a ovi drugi matematičari nisu mogli uraditi dovoljno ni za sebe u svojim oblastima, a kamoli tako nešto.

Slijedeće 1983. g. doktorirao je ponajbolji matematičar s Katedre za matematiku GF-a Dragan Janković, pa sam mogao očekivati natječaj koji je namjenjen njemu.

Mislim da sam negdje 1984. ako ne i prije počeo nazirati pojavu tzv. “antibirokratske” revolucije. Teško je bilo sve prešutjeti. Tako su na nekom sastanku govorili o političkim prilikama i konstatirali kako mogu otvoreno govoriti „jer smo ionako svi Srbi ili Crnogorci“. Bilo je dosta Hrvata tamo (za neke sam doznao tek nakon Domovinskog rata), i uglednih profesora. Svi su šutjeli, pa sam ja dobacio:

S jednim izuzetkom, molim!

Kako je to bilo vrijeme kada se velikosrpski fašizam stvarao kroz napade na Albance i navodne ugroženosti Srba na Kosovu, oni koji su se protivili mom izboru iskoristili su to što nisam eksplicitan – pa su počeli pričati po Fakultetu kako san ja Albanac.

Prvo mi je to rekao prof. Borelli (potomak plemenite zadarske obitelji), a potom na ulici Ankicu i mene je sreo prof. Ernest Stipanić i to ponovio. Postalo nam je jasno da je jedino rješenje, s obzirom da nisam želio ići vani, odlazak u Hrvatsku. Međutim, stan me je obvezao biti na Građevinskom fakultetu do 1987. godine. Morao sam se ponašati kao da želim ostati tamo.

Prof. Stipanić kao matematičar i Hrvat, bio je na mojoj strani. Ali svoju potporu usudio se iskazivati samo u osobnim kontaktima s drugim kolegama na Fakultetu. Bio je veoma ugledan profesor tamo, ali i Hrvat. A to nikada baš i nije bilo lako biti tamo. Prof. Mitrinović mi je kasnije ispričao kako Stipanić nije ni mogao doktorirati u Beogradu, već je to učinio u Zagrebu. Predsjednik komisije za Stipanićev izbor za docenta bio je upravo prof. Mitrinović. Napisao je prijedlog za izbor. Jedan od supotpisnika mu je potpisao uz riječi:

Potpisujem samo zato što si Ti napisao prijedlog. Inače, nikada ovom katoliku ne bih potpisao!

Uzgred budi rečeno ovo KATOLIK bilo je HRVAT. Prof. Stipanić je bio komunist, za vrijeme rata i logoraš (otok Mamula)!

Da, na priče o mom Albanstvu upozorio me je kasnije i moj suradnik prof. Radojković. Rekao sam mu, zbog tamošnjih primitivnih napadaja na Albance:

Ja bih bio ponosan da sam Albanac, jer su mnoge od uglednih bokeljskih obitelji albanskog podrijetla, ali samo sam Hrvat!

Prof. Borelli i članovi njegove obitelji su posebna priča. Diplomirao sam kod njegova brata koji je bio profesor iz Atomske fizike na ETF-u, a supruga mu je bila knjižnjičarka u Zavodu za fiziku. Ona mi je maksimalno izlazila u susret s udžbenicima tijekom studiranja, a i kasnije. Kada je čula da odlazimo u Zagreb ispričala mi je jednu doista zanimljivu priču:

Treći brat je svojevremeno otišao s obitelji živjeti u Zadar. Poslije izvjesnog vremena su se vratili. Upisali su kćer u školu. Kada su drugi učenici doznali da je došla iz Hrvatske, počeli su je maltretirati na razne načine. Nije bio problem u jeziku, jer je ona veći dio života provela u Beogradu. Na nju je sve to strašno djelovalo, pa su je odveli psihijatru, koji im je dao spasonosno riješenje: Upišite je u drugu školu i neka tamo uopće ne spominje Zadar i Hrvatsku. I to je pomoglo! Prof. Borellija sam zadnji put vidio u Zagrebu poslije rata. Rekao mi je:

-Znaš li Ti da sam ja postao Hrvat tek s navršenih sedamdeset i više godina života, mada sam jedno vrijeme i radio u Zagrebu i dopisni sam član HAZU. Naime, kao i obično ljetovao sam u Zadru i one godine kada su Srbi na Kosovu imali onaj svoj velikosrpski miting. Ali kada sam se vratio u Beograd, i vidio kakve se sve laži tamo govore o tome – POSTADOH I JA HRVAT.

Suradnja s profesorom Mitrinovićem

S druge strane, došlo je do velike suradnje s profesorom Mitrinovićem. Naime, jedan kolega iz Austrije me je zamolio da mu prenesem jednu poruku. Učinio sam to telefonom, ali na moje veliko iznenađenje Mitrinović je tražio da dođem kod njega doma. Došao sam i on mi je ponudio da s njim radim monografiju iz geometrijskih nejednakosti. Rekao sam mu da se njima nisam bavio, ali on je tvrdio da ću to dobro uraditi. Dao mi je neki materijal pa sam mu trebao javiti što sam odlučio. Kako uskladiti odnose između toga da on i Vasić nisu u dobrim odnosima? Janiću je Vasić bio kum, ali mi je savjetovao:

“Drži se profesora Mitrinovića. On će uraditi nešto dobro i za Tebe, a Vasić misli samo na sebe.”

Počeli smo raditi na toj monografiji, a uz to smo počeli objavljivati i zajedničke radove. Uskoro smo postali tako bliski da sam – bez najave – mogao doći kod njega u svako doba dana. Koliko sam ga samo puta prekinuo dok je ručao.

Ta suradnja pokazala se veoma važnom i za moj kasniji odlazak u Zagreb. Naime, u rad na monografiji uključili smo veliki broj stručnjaka kojima smo slali pojedine djelove knjige. Njihove komentare bi uvrstili u knjigu. Jednom je Mitrinović spomenuo profesora Volenca iz Zagreba, pa smo kolegi Volencu poslali upit oko sličnog sudjelovanja u radu na našoj knjizi. Dugo nije bilo odgovora. I onda stiže pismo u kojemu nam je Volenec poslao popis od 800 referenci koje nam mogu koristiti u radu na knjizi. Danima je morao raditi na tome. Odmah smo se dogovorili da ga uključimo u rad tako da proširimo knjigu i s poglavljem o simpleksima kojega bi napravio Volenec. To se pokazalo sjajnim rješenjem jer se kasnije u znanstvenim časopisima knjiga najviše citirala upravo zbog tog dijela.

Javio sam se na natječaj Draganu Jankoviću, ali i na natječaj na ETF-u kolegama Vlajku Kociću i Milošu Labanu. Kocić je tada imao 25 radova, a Laban samo 5 pa je bilo jasno da sam se javio na njegovo mjesto. Zašto sam se uopće javio na taj natječaj? U stvari jedan Labanov rad je bio poopćenje jednog mog rada. Kada se taj rad pojavio (i on i Kocić su objavljivali samo u beogradskim časopisima) shvatio sam da je jedno od Lackovićevih predavanja – napada na moje rezultate – bio taj njegov rad, što je inače priglupo – ne možete umanjivati nečiji rad samo zato što znate poopćenje koje se na kraju i tiska. Pozvao sam Labana i pokazao mu kako se i njegovo poopćenje može dalje poopćiti i predložio mu da na tome radimo zajedno s prof. Janićem (bio je u jako lošim odnosima s Janjićem, pa će tako moći izgladiti tu situaciju). Prihvatio je. Međutim, kasnije sam doznao kako je u Matematičkom institutu pričao protiv mene, pa sam mu se javio na natječaj.

Dana 18. srpnja 1985. profesor Mitrinović mi je napisao:

“Cvetković je bio kod mene i rekao mi je da su na E. F. dali prijedlog za Kocića i Labana iz kadrovskih razloga, jer E. F. nema mjesta za novog. Cvetković je pun hvala za Tebe. Kazao je Komisiji: ‘Pečarić je za 18 mjeseci objavio 36 radova u inozemstvu, a mi svi zajedno to nismo učinili. To je svojevrstan fenomen.’ On se nada i to im je kazao da će ovaj izbor doći do tiska. Borit ćemo se. Mislim i ja.”

Radi se o Dragošu Cvetkoviću o čijem hvatanju glave rukama sam već pisao. On je jedan od onih koji su završili ETF. Bio je i prvi takav koji je kasnije postao akademik SANU (moj suradnik Milovanović je drugi). Nije me to iznenadilo. Jasan mi je bio i zaključak, jer po tadašnjim zakonima kada bi primili mene, Laban bi ostao na mjestu asistenta ETF-a, dakle imali bi čovjeka više. Iako su po zakonu morali rangirati kandidate oni su, na Cvetkovićevo inzistiranje, to i napisali u zaključku referata:

“Na osnovu izloženog i na osnovu kadrovskog plana i potreba Elektrotehničkog fakulteta predlažemo …”

Napisao sam prigovor na njihov referat. Mitrinović mi je pričao kako mu je jedan kolega s ETF-a rekao kako sam sigurno našao najbolje odvjetnike u Beogradu kad sam imao takav prigovor, na što mu je Mitrinović rekao:

– Ne, to Vam je pisao Pečarić. Znate on Vam je matematičar, pa mu za to i ne treba odvjetnik.

U stvari, odvjetnici ne bi mogli ni napisati takav prigovor, jer je u njemu pored povreda zakona bilo riječi i o matematici. Laban me je jednom napao. Tvrdio mi je kako su njegovi uvijek bili u vlasti i da će učiniti sve da mi djeca imaju problema u školi, a njegov tata – umirovljeni profesor Medicinskog fakulteta, učinit će da opet dobijem TBC. Narugao sam mu se:

– Hoće li mi staviti bacile TBC-a u Coca-colu?

Kada sam odlazio iz Beograda ispričao sam nekim poznanicima tu priču i konstatirao kako će im takvi ljudi vladati državom. Pogriješio sam u onom “takvim”, jer je Laban dogurao i do ministra u Miloševićevoj vladi. Inače je bio poznat i po napadom na Jugoslavensku enciklopediju i po zahtjevu da Hrvatska plati Srbiji odštetu zbog NDH.

Izbor na Građevinskom fakultetu

Ali, izbor na Građevinskom fakultetu pretvorio se u pravi rat. Referenti izvanredni profesori Milomir Trifunović i Vladimir Mićić s Građevinskog fakulteta i docenti Miroslav Ašić i Vladimir Janković s PMF-a dali su negativno mišljenje o mom radu. Bilo je tu svega i svačega, a išli su dotle da su čak tvrdili da mi je jedan rad pogrešan, a u stvari su lažno ili iz neznanja konveksnu funkciju proglasili konkavnom i “našli” kontra-primjer. Poznati profesor mehanike s Građevinskog fakulteta Vlatko Brčić izdvojio je svoje mišljenje dajući pozitivno mišljenje o svim kandidatima.

Na negativno mišljenje stiglo niz reagiranja. Reagirali su redoviti profesori Mitrinović, Vasić, S. Vukadinović (Saobraćajni fakultet Beograd) i Janić D. Adamović (PMF Beograd), R. Đorđević (Elektronski fakultet, Niš), izvanredni profesor G. Milovanović (Elektronski fakultet, Niš – danas srpski akademik), kao i docenti s hidro odsjeka GF-a M. Radojković i Č. Maksimović.

Tako je Mitrinović upozorio:

“Pečarićevi radovi prije tiskanja prošli su kroz uobičajenu kritiku. Za 79 znanstvenih radova iz matematike, koje su referenti prikazali, imao je barem 79 recenzenata (u inozemstvu se određuje barem po 2). Svaki rad se prikazuje u tri referativna časopisa. Dakle, najmanje 250 recenzenata je ocjenjivalo Pečarićeve znanstvene doprinose. Valja naglasiti da nijednom radu u referativnim časopisima nije stavljena nikakva zamjerka. Što više, u recenzijama mogu se naći epiteti: ‘elegantni rezultati’, ‘kratki dokazi’, ‘fascinantna nejednakost’, ingeniozan identitet’.”

Đorđević i Milovanović između ostalog napisali su:

“Očigledno referenti su se trudili da opovrgnu neke od rezultata do kojih je Pečarić došao. Pri tome su pribjegli poznatom metodu nalaženja kontraprimjera. Međutim, njihova je grješka, koje vjerojatno ni danas nisu svjesni, u tome što su pronašli pogrješan kontraprimjer. Tako, na primjer, u pokušajima da opovrgnu Pečarićeve rezultate iz rada 62, objavljenog u američkom časopisu Journal of Mathematical Analysis and Applications, na prijedlog poznatog znanstvenika profesora Ky Fana sa Sveučilišta Santa Barbara u Kaliforniji navode kontraprimjer koji je pogrješan, jer pretpostavke o funkciji f ne zadovoljavaju uvjete teorema koje je Pečarić dokazao i koje su točne.”

Adamovićev prigovor je dan na 15 stranica. On navodi i imena prikazivača koji su u referativnim časopisima govorili ono što spominje Mitrinović, i upozorava: “Profesor P. Bullen (Kanada) držao je u Australiji predavanja o nekim Pečarićevim rezultatima”, a ove i niz drugih takvi “činjenica referenti su propustili spomenuti”.

U tim prigovorima dan je i nepotpuni popis od 14 matematičara koji su profesori matematike na sveučilištima u Zagrebu, Waterloo, Beogradu, Nišu, Skopju i Mostaru, a koji nisu diplomirali matematiku.

Naravno, potporu negativnom mišljenju dao je očekivano Lacković, ali i Institut za matematiku PMF-a koji je izrazio svoje protivljenje izboru kandidata koji nisu diplomirali matematiku. Njima spomenuta imena (Blanuša, Devidé, Zelenko, Palman, Ugrin-Šparac, Đoković, Tošić, Cvetković, Slavić, Simić, Milovanović, Stanković, Lazov i Mesihović) nisu ni trebali biti profesori matematike.

Trifunović, Mićić, Ašić i Janković su odgovorili svojim oponentima pa su tvrdili i slijedeće po onom Ćosićevom: Laž je najviše pomogla Srbima u povijesti:

“Čudno je i veoma indikativno da profesori Mitrinović, Vasić, Janić, Đorđević, Milovanović, bivši ili sadašnji profesori Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu i Elektronskog fakulteta u Nišu, i njihovi suradnici, profesori Adamović i Vukadinović, koji su svi, nesumnjivo, u toku sa zbivanjima na Elektrotehničkom fakultetu, nisu našli za potrebno da u bilo kom vidu ospore zaključnu ocjenu komisije za izbor dva docenta za Matematiku na tom fakultetu; na tom je konkursu sudjelovao i dr. Josip Pečarić, a komisija je dala mišljenje da on ne ispunjava uvjete za izbor u zvanje docenta za Matematiku na EF.”

S GF-a je zatražena potvrda tog navoda, a dekan ETF-a Gojko Muždeka odgovara:

“Iz tog izvješća se vidi da nije dano nikakvo negativno mišljenje za kandidata J.E. Pečarića, naprotiv, veoma pozitivno se govori o njegovoj plodnoj znanstvenoj aktivnosti, naročito posljednjih godina.”

Kako je postojao prigovor što nemam iskustva u nastavnom radu iz matematike 10. siječnja 1986. god. poslao sam dopis dekanu GF-a da na UNESCo-ovom postdiplomskom studiju u Novom Sadu držim predavanja iz Uvoda u linearnu algebru. Na sjednici Zbora nastavnika i suradnika GF-a održanog 5. ožujka 1986. za moj izbor glasovalo je 56 nastavnika i suradnika, za Jankovića 20, a suzdržanih je bilo 37. Za jedan glas nisam bio izabran. Pokušalo se na Savjetu fakulteta to ipak učiniti, ali bez uspjeha. Janković je otišao u SAD (gdje je ostvario uspješnu karijeru). Postupak je vraćen Zboru nastavnika i suradnika. Kako su Trifunović i Mićić ponovili svoju laž o izvješću s ETF-a, kolega Radojković je na novoj sjednici pročitao to izvješće i pokazao kako doista ne govore istinu. Očekivao se moj siguran izbor, ali – vjerovali ili ne – dobio sam manje glasova nego prvi put!

Na samim sjednicama nisam mogao reagirati jer na njima nisam bio nazočan zbog toga što se raspravljalo o meni. Ali što mislim o mojim oponentima s Katedre za matematiku GF-a rekao sam kada je bio natječaj za izbor asistenta na kome se javio ing. Radomir Stanković, magistar primijenjene matematike, koji je do tog momenta uspio i doktorirati. Svoj govor sam završio riječima:

“Da bi se neki talentirani matematičar, student ili inženjer građevine usmjerio na znanstveno-istraživački rad u Matematici mislim da mora biti ispunjen barem jedan od slijedeća dva uvjeta:

  1. Mora postojati sličan primjer na samom fakultetu.
  2. Među nastavnicima mora postojati i veoma kreativnih znanstvenika.

Ti uvjeti kod nas nisu ispunjeni, a upravo ih ispunjava spomenuti kandidat ing. Stanković, sada već doktor matematičkih znanosti. Raspitivao sam se o njemu kod prof. Đure Kurepe, koji mu je bio u Komisiji za doktorat, i on kaže da se radi o izuzetnom matematičaru.

Dakle, netko tko je: po profesoru Kurepi izuzetan matematičar, tko ima tiskanu monografiju, tko ima više znanstvenih radova od cijele naše Katedre za matematiku, ne ispunjava uvjete ni za asistenta na našem fakultetu!”

Vjerovali ili ne – matematičari s GF-a bili su ljuti na mene. A rekao sam istinu!

Bilo je više interesantnih i značajnih događaja tijekom moje suradnje s profesorom Mitrinovićem.

Na Mitrinovićev nagovor napisao sam knjigu o konveksnim funkcijama koju je tiskao u seriji koju je on uređivao.

Također, mi je sugerirao da napravimo s profesorom Bullenom englesku verziju knjige o sredinama koju su svojevremeno na srpskom objavili on, Vasić i Bullen. Autori smo trebali biti on, Bullen i ja. Želio sam izgladiti njegove odnose s Vasićem i rekao da bi, s obzirom da je bio koautor prve knjige, bilo dobro da i on radi na njoj s nama. Mitrinović je popustio mojim uvjeravanjima i pozvao ga na dogovor. Sutradan mi je rekao da se Vasić protivi tome da i ja budem koautor. Rekao sam mu da u tom slučaju ne računaju na moju pomoć. Poslije izvjesnog vremena zamolio me je da mu dam svoj prilog od nekih stotinjak stranica, a oni će ga objaviti kao prilog knjizi s mojim imenom. Kada je Bullen dobio taj rukopis zamolio me je da to ipak uvrste u odgovarajuće dijelove knjige. Tako su mi se na kraju samo zahvalili u predgovoru knjige.

Od zgodnih događaja s prof. Mitrinovićem iz mojih beogradskih dana treba posebno spomenuti njegov nastup u Matematičkom institutu koji su u Beogradu radili s značajnim profesorima na kraju karijere. Ti razgovori su i snimani.

Na upit o njegovim doktorima, Mitrinović je napravio i svoju rang listu (bio je mentor za preko 30 doktorskih disertacija na sveučilištima u Skoplju, Beogradu, Nišu, Prištini, Kragujevcu i Sarajevu). Iako sam bio asistent (iz fizike) na toj listi, a i nisam bio njegov doktorand, bio sam četvrti (poslije Đokovića, Vasića i Milovanovića) na toj listi uz nevjerojatan komentar:

Pečarić bi bio uspješan bilo čime da se bavi u životu.

Dugo sam se šalio na račun tih njegovih riječi jer je mene Bog stvorio samo za matematiku i ništa više dok me mnogo kasnije moja doktorandica, danas profesorica Aleksandra Čižmešija nije „spustila na zemlju:

Profesore, pa nemojte pretjerivati. A svi ovi tekstovi iz novina, časopisa…

S Mitrinovićem sam nastavio suradnju. O našim knjigama u referativnim žurnalima objavljen je čitav niz izvrsnih prikaza, često s tvrdnjom kako je knjiga nastala kao rezultat suradnje dva velika imena u “teoriji nejednakosti” A o prvoj knjizi o geometrijskim nejednakostima koja se pojavila 1989. godine. Professor D. Pedoe je u čuvenom matematičkom časopisu Amer. Math. Monthly objavio cijeli članak (July-August, 1991).

Vasić se pobunio što u mojim knjigama s Mitrinovićem nije i on koautor. Telefonom me nazvao i najavio odlazak kod Mitrinovića zbog toga. Napisao sam mu pismo u kome sam opisao sve što se događalo oko mene u Beogradu uključujući njegovu ulogu oko mog koautorstva u knjizi sa sredinama. Nije otišao na taj zakazani sastanak!

Prije smrti Mitrinović je pokušao organizirati da sve materijale koje je za života sakupljao pošalje meni u Zagreb. Nije uspio. Umro je 1995. Godine. U Nišu je Gradimir Milovanović organizirao konferenciju posvećenu njemu. Pozvao me je. Poslao sam tekst o Mitrinovićevom i mom zajedničkom radu u matematici koji sam završio ovako (kako bi rekla gđa Rudež: „priznao sam“):

“Nikada neću zaboraviti što mi je rekao 1987. godine kada sam se pripremao za preseljenje u Zagreb: ‘Samo Ti idi u Hrvatsku. Tamo će Ti biti bolje!'”

Tekst nije tiskan u Zborniku s te konferencije. Ali ovaj završetak jeste tiskan, ali na drgome mjestu. Naime, kada su časopisu Banach J. Math. Analysis odlučili jedan broj posvetiti meni zbog mojih zasluga u matematici tako što su pozvali više poznatih svjetskih imena iz moje problematike da objave svoje radove s posvetom meni, napravili su i intervju sa mnom. U tom intervjuu sam dao te riječi profesora Mitrinovića. Bitnu informaciju, kako je zbog mojih zasluga u matematici, posvećen taj broj časopisa novinarki Tanji Rudež nije bio važan. A riječ je o međunarodnom znanstvenom časopisu koji je na SCIE i CC listi. Intervju koji je tamo objavljen (str. 163-170), a koji koristi gđa Rudež, objavljen je i na kineskom u časopisu Mathematics 3 (2012), 245-249.

Odlazak

Tijekom ljeta 1986. nazvao me je Mitrinović u Kotor da mi kaže da je u “Politici” (!) objavljen natječaj za Sveučilište u Rijeci. Javio sam se na natječaj i dogovorio da počnem raditi kao predavač, dok mi ne istekne potrebnih deset godina na GF-u zbog stana, a da u tom periodu oni pokrenu sve što treba za moj izbor. Poslije izvjesnog vremena, mimo dogovora, javili su mi da se nisam mogao natjecati za nastavno zvanje, jer nisam imao izbor u znanstveno zvanje.

Preko profesora Volenca, koji je bio iznenađen odgovorom iz Rijeke, pokrenuo sam taj izbor u Zagrebu i ubrzo dobio zvanje višeg znanstvenog istraživača. Volenec je počeo tražiti mjesto za mene na zagrebačkim fakultetima i ubrzo je pokrenut moj izbor za izvanrednog profesora na tekstilnom odjelu tadašnjeg Tehnološkog fakulteta.

Godine 1987. Behdžet Mesihović je branio svoj doktorat u Sarajevu. Zvanično mentor mu je bio Mitrinović, ali u stvarnosti sam to bio ja. I to još od vremena kada sam imao probleme sa svojim doktoratom. Zahvaljujući izboru u znanstveno zvanje bio sam mu u komisiji na obrani teze.

Tada je pokrenut i izbor za novog doktora s Katedre za matematiku GF-a. Naime, na natječaj raspisan za kolegu Jankovića meni je nedostajao jedan glas i nitko nije primljen, pa sam morao čekati kada će opet netko od asistenata s Katedre za matematiku GF-a doktorirati, da bih se javio na natječaj koji bi Katedra morala tražiti. Javio sam se za mjesto izvanrednog profesora (nisu znali da je u tijeku moj izbor za to zvanje u Zagrebu). Kada je to čuo profesor Mićić, koji je bio izvanredni profesor, javio se na isti natječaj za redovitog profesora. Bio je uvjeren da će komisija biti sastavljena od njegovih profesora iz Beograda i da će biti izabran. Međutim, na Fakultetu su odlučili da komisija bude sastavljena od po jednog akademika iz svih centara bivše države. Jasno mu je bilo da žele izabrati mene, jer u tom slučaju nema nikakvih izgleda, pa je zahtijevao poništenje natječaja. Na Zboru nastavnika i suradnika GF-a za taj njegov prijedlog glasovalo je samo njih četvoro. Ni svi članovi Katedre, kojoj je bio šef, nisu mu dali svoj glas. Ubrzo smo se preselili u Zagreb.

Još neke napomene

Doista, ima jedna zajednička crta od osnovnoškolskih klupa do akademika – bio sam prepušten sam sebi. U osnovnoj školi i u obitelji su se iznenadili što sam bio odličan učenik. Fakultet sam završio kao prvi u generaciji iako sam bio 400 dana u bolnici. Doktorirao sam bez stvarne pomoći mentora. Dapače, on je imao više koristi od suradnje sa mnom. Naime, u Srbiji je postojao jedan matematički projekt. Bodovano je ono što ste objavljivali. Na kraju petogodišnjeg projekta imao sam najviši koeficijent – 158,5. Drugi je imao manje od 50. Vasić je – s obzirom da je imao koeficijent iznad 40 – poslije toga postao voditeljem projekta. A samo dva rada mu nisu bila u koautorstvu sa mnom. Kada sam već bio u Zagrebu planirali su napraviti jedinstveni projekt za cijelu Jugoslaviju. Glavni istraživač je trebao biti profesor Vasić.

Vjerojatno su zanimljive još dvije činjenice u svezi s mojim beogradskim danima. Mojih deset godina je istjecalo s 1. studenim 1987., ali su me oslobodili rada u listopadu. Iz Zagreba sam tog 1. studenog otišao tamo po dokumente. Tada su mi dali i zaključak Savjeta fakulteta kojim oni zamjeraju Zboru nastavnika i suradnika GF-a zato što dopušta da s Fakulteta odlaze takvi stručnjaci kakav sam ja. Kao da nisu imali prigodu to sami učiniti kada sam na Zboru nastavnika i suradnika dobio 56 glasova, a protiv i suzdržanih je bilo 57. Zapravo me je to podsjetilo i na priču o mome albanskom podrijetlu. Naime, kada sam već bio izabran u Zagrebu za izvanrednog profesora (preskočivši zvanje docenta) rekao sam to na proslavi doktorata jednog mladog kolege s GF-a. Uslijedila je cinična primjedba da sam izabran zato što sam Hrvat. Prof. Borelli im je na to svima očitao lekciju:

Pa koliko ja znam po Fakultetu se priča da je on Albanac!

Drugu zgodu mi je javio profesor Mitrinović. Uveli su citiranost kao bitnu značajku izbora na BU, pa su na Građevinkskom fakultetu dali da se to uradi za sve nastavnike i suradnike koji su radili u zadnjih nekoliko godina na Fakultetu. Jedan profesor s GF-a je sreo profesora Mitrinovića i rekao mu:

-Onaj Vaš Pečarić nam opet pravi probleme.

Ispostavilo se da sam najcitiraniji znanstvenik na Građevinskom fakultetu.

Akademik Josip Pečarić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Kako je Udba smjestila šestorki iz Sydneya?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Knjiga "Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six"

Odjednom se cijeli pakao otvorio u ulici Livingstone 9. Dvije su žene u prednjem dijelu kuće začule glasno lupanje na vratima.

Christine je prišla otvoriti ih, Lydia se primaknula vratima svoje sobe s noseći kćer Biserku. Četiri krupna muškarca u civilnoj odjeći, neki, prema Lydijinu sjećanju, s pištoljima u rukama upadaju u kuću. Predvodi ih riđokosi čovjek u svijetlom odijelu. Kasnije će ga upoznati kao detektiva Rogera Rogersona, čija će policijska karijera za nekoliko godina završiti neslavno. Poslije će dvije žene posvjedočiti kako se niti u jednom trenutku ti muškarci nisu predstavili, a da su u rukama doista imali pištolje. Rogerson i ostali policajci to će opovrgnuti. Christine je vikala. Rogerson je napredovao kroz hodnik. Drugi policajac ušao je u Lydijinu sobu, s pištoljem u ruci, pogledao uokolo. Lydia je također počela vikati, rasplakala se i Biserka, piše

Na dnu hodnika Joe Kokotović je vikao: ‘Udba, Udba!’ Bila je to uobičajena kratica za jugoslavensku službu državne sigurnosti, koja je zadužena za osujećivanje planova disidenata unutar i izvan granica zemlje, policiji u tom trenutku ta kratica nije značila ništa. Na tavanu, Mile Nekić i Ilija Kokotović začuli su vikanje i brzo se spustili niz stepenice. Do tada još pet detektiva u civilu ušlo na stražnji ulaz kuće. Mile se sjeća kako se na pola stuba našao licem u lice s Rogersonom koji mu je uperio pištolj u trbuh i rekao mu da se vrati gore. Ilija je dvojicu uspio zaobići, ali je također vraćen gore. Pola sata su Rogerson i ostali detektivi rivali kroz knjige u sobi, uzevši nešto od literature. Mile je na njihov zahtjev otisnuo kopiju dokumenta koji je ostao u fotokopirnom aparatu. Muškarce odvode dolje. Mile je uzeo svojeg sina i s njime sjeo na stepenice. Kroz vrata dnevne sobe mogao je vidjeti Joea Kokotovića, vezanog lisičinama kako sjedi na sofi između dva detektiva. Detektiv Robert Godden zatražio je Milu njegove ključeve pa ga je s ostalim policajcima, među kojima je i detektiv Graham Crothers, odvezao u njegov stan na Eurella Street. Policija je oduzela više materijala na hrvatskom i neke priručnike australske vojske.

– Znaš me, Mile, rekao je Crothers, kasnije će svjedočiti Mile Nekić. Mile odgovara kako nije siguran, ali da ga je možda vidio na demonstracijama.

– Ja sam detektiv Crothers iz specijalnog odjela, željeli bismo ti postaviti nekoliko pitanja, rekao je Crothers.

– Pa pitajte me, odgovorio je Mile.

– Ne, bolje je da odemo u CIB. Bez brige, vratit ćemo se brzo, inzistirao je policajac. U ulici Livingstone, Joe i Ilija sjedili su šokirani i zbunjeni, a žene su i dalje plakale.

Lydia kaže kako je jedan od policajaca govorio maloj Biserki: – Bit ćeš odrasla žena kada se tvoj tata vrati kući. U međuvremenu dok se odvija ova drama u vlažnoj i vreloj noći, iz policijske stanice u Burwoodu dolazi i uniformirana policija koju su pozvali susjedi uznemireni bukom. Zapovjeđeno im je da se vrate. Nešto prije ponoći, ostali detektivi odvode vezanog Joea i Iliju do svojih automobila i posjedaju ih na stražnja sjedala, dok zaplijenjeni materijal stavljaju u prtljažnike. Odvezeni su u Criminal Investigation Branch u gradu, ofucanu uredsku zgradu do Središnjeg prekršajnog suda i Središnje policijske postaje u ulici Liverpool. Kako su odlazili, Lydia je izašla na ulicu i gledala kako vozila nestaju iza ugla. Sjeća se kako su u prtljažnike stavljeni jedino dokumenti. Vratila se u kuću i nazvala lokalnu policiju i rodbinu. Rečeno joj je kako će muškarci izaći pred suca sljedeće jutro.

S drugim članovima obitelji stigla je na Središnji prekršajni sud na početak saslušanja u 10 sati ujutro sljedećeg dana. Trojica ljudi iz ulice Livingstone dopraćeni su u sudnicu zajedno s Josephom Stipićem, 22-godišnjim studentom strojarstva koji je oglašavao njihove demonstracije, te još dvojicom koje su ovlaš poznavali s okupljanja hrvatske zajednice i demonstracija, 19-godišnjeg Vjekoslava Vica Brajkovića i 31-godišnjeg Antona Zvirotića.

Do tada je već na kioscima bilo prvo izdanje Daily Mirrora, jednog od dva sydneyska tabloida, s naslovnicom na kojoj je stajalo: osujećena bombaška zavjera u Sydneyu. Nekoliko paragrafa upućivalo je na priču unutra koja se temeljila na informacijama od neimenovanih policajaca. Hitne policijske racije noć prije u gradiću Lithgowu i Sydneyu spriječile su plan hrvatskih “terorista” da postave četiri bombe u Sydneyju protiv meta koje su uključivale jugoslavenske turističke agencije, prepuno kazalište pa čak i dio gradskog vodovoda kroz koji je tekla voda iz akumulacije brane Warragamba.

– Bomba postavljena pred Hiltom bila bi kao petarda u usporedbi s onima koje su planirali postaviti danas, citiran je navodni detektiv misleći na bombu koja je bila detonirana godinu dana prije ovog događaja u kanti za smeće ispred hotela gdje je trebao početi susret lidera zemalja Commonwealtha. Poginula su dva smetlara i policajac. U kratkom sažetku dokaza predstavljenih sudu, policija je izjavila kako je pronađen eksploziv i odgovarajući detonatori u tri kuće u Sydneyu, u jednoj od tih kuća i pištolj te detonatori u četvrtoj kući. Povezana racija u Lithgowu rezultirala je uhićenjem još tri Australca hrvatskog podrijetla te pronalaženjem još veće količine eksploziva. U ulici Livingstone, stajalo je u policijskom zapisniku, Rogersonova grupa pronašla je dva štapina gelignita, mješavine nitroglicerina i bezdimnog baruta ili nitroceluloze, na stolu u podrumu, zajedno s detonatorima i vodičima. Sve je to stiglo u CIB noć prije s Ilijom i Joeom.

Slučajno naletio na priču

Svi su optuženi izgledali umorno i neuredno nakon noći provedene u sydneyskoj kriminalističkoj policiji i pritvoru u Središnjoj policijskoj postaji. Brajković je izgledao kao da su ga tukli, imao je podljev na oku, masnice po licu, modrocrvenu liniju oko vrata. Šestorica su zadržana u pritvoru, optužena za posjedovanje eksploziva s namjerom izazivanja ozljeda. Na kasnijim saslušanjima, Lydia je čula kako je, prema policiji, njezin muž koji je vrijedni radnik predan obitelji u CIB-u priznao da je s ostalima planirao postavljati bombe po Sydneyu prije zore sljedećeg dana, uključujući kazalište gdje je trebao gostovati plesno-glazbeni ansambl iz Jugoslavije i to pred publikom od 1500 ljudi.

– Moramo nešto učiniti za godine koje je naš narod sluga u vlastitoj zemlji. Uhvatili ste nas, ali stotine će zauzeti naše mjesto – tvrdila je policija da su Joeove riječi. Zavjerenici su namjeravali izvršiti atentate na dva ugledna člana hrvatske zajednice u Sydneyu kao i oteti američki putnički avion na sydneyskom aerodromu kako bi iznudili dva milijuna dolara. Košmar je bio stvaran i postajao još gorim za mladu obitelj kao i cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji.

Dio je ovo prvog poglavlja knjige “Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six” australskog istraživačkog novinara Hamisha McDonalda. Australski novinar nije tek netko kome se priča oko uhićenja šestorice australskih Hrvata učinila dovoljno zanimljivom. McDonald iza sebe ima nekoliko knjiga u kojima se bavio Suhartovom Indonezijom gdje je radio kao dopisnik australskih medija, slično kao i u Japanu, Hong Kongu, Kini, Indiji…

Riječ je o čovjeku bogata novinarskog iskustva u svakom slučaju osposobljenog da uroni duboko u kompliciranu temu kao što je to bivša država, njezine tajne službe, njihov odnos prema hrvatskim emigrantima. Na slučaj je naletio, kako to često biva, sasvim slučajno, istražujući nešto sasvim drugo, ubojstvo pet australskih novinara u Istočnom Timoru. Njegov je interes za hrvatsku šestorku urodio velikim člankom u Sydney Morning Heraldu 2012. godine zbog kojega je Vrhovni sud države Novi Južni Wales razmatrao reviziju procesa. No to se nije dogodilo.

Mogućnost uvida u tajne arhive australske obavještajne službe Australian Security Intelligence Organisation ponukalo ga je i da napiše ovu knjigu koja je izašla krajem ožujka, a za koju se hrvatska zajednica u Australiji nada da će ipak, nakon 40 godina, dovesti do revizije procesa nakon što je McDonald u njoj utvrdio niz nepravilnosti u radu policije i australskih službi sigurnosti. Ali i miješanje jugoslavenske službe sigurnosti, onoga što se danas kolokvijalno naziva Udba.

Knjiga je vrlo temeljito napisana, očito prije svega namijenjena australskoj javnosti jer se u njoj McDonald dobrim dijelom bavi poviješću nekadašnje države. Ove je krajeve McDonald i posjetio, obišavši mnoge lokacije, i Jasenovac, te se unatoč nekim netočnostima ili slobodnijim tumačenjima može reći uspio prilično dobro predočiti kompliciranu povijest koja nas nekako odbija otpustiti iz svojih ruku.

Čitajući njegovu knjigu, vidi se zašto je potrebno ozbiljan dio sadržaja potrošiti na povijest, jedan je od razloga promašaja australskog pravosudnog sustava u ovom slučaju i prilično temeljito nerazumijevanje odnosa ljudi koji su stizali u Australiju s prostora bivše Jugoslavije, njih oko 160.000, ponajviše Hrvata. Poslijeratnoj Australiji nije bilo toliko bitno tko si sve dok si obrazovan i – bijel. Eventualni problemi koje bi nekakvi Hrvati ili Srbi donosili sa sobom nisu australskim vlastima bili poznati niti ih previše zanimali. Tako nije bilo kraja čuđenju zašto se navijači dva kluba s pridjevima “Croatia” i “Serbian” tako žestoko tuku! Australcima nije bilo jasno kako svoje razmirice ti emigranti ne mogu ostaviti za sobom. I onda na sve to dolazi nova država Jugoslavija sa svojim utjecajnim liderom Titom i njezine sigurnosne službe.

Na primjeru hrvatske šestorke pokazat će se kako je to za australsku policiju, sigurnosni i pravosudni sustav bio prevelik zalogaj. Slučaj koji je započeo u veljači 1979. godine dugo je glasio kao najveći protuteroristički uspjeh australskog sigurnosnog aparata da bi 40 godina kasnije od istog tog aparata bio prešućivan. Iako je svaki od optuženih osuđen na 15 godina zatvora čemu nisu pomogle ni žalbe. Max Bebic, Vic Brajkovic, Tony Zvirotic, Joe Kokotovic i njegov brat Ilija te Mile Nekic dobar su dio tih kazni i izdržali. Interes je Udbe za Australiju jasan, mahom su novopridošli Hrvati protujugoslavenski nastrojeni, ali i aktivni pa tamo plodno tlo nailaze i ekstremnije hrvatske emigrantske organizacije. Na kraju, u Bugojanskoj skupini čak su devetorica imala australske putovnice što je imalo nimalo povoljan utjecaj na odnose Australije s Titovom Jugoslavijom do kojih je državi-kontinentu bilo stalo.

Bilo je to politički važno jer Australija na taj način dobiva ugled kao država koja može posegnuti iza Željezne zavjese. Ili barem u njezino predvorje. Pogotovo je to bilo važno za novu laburističku vladu Gougha Whitlama. Jugoslavenska se diplomacija pobrinula da slučaj Bugojanske skupine dospije u australsku javnost te tako napravila pritisak na tamošnje sigurnosne službe da počnu istraživati hrvatsku emigraciju. I interna slavljenja ustaške države po nekim hrvatskim klubovima sada postaju vrlo nesimpatične, pa su sada i aktivnosti političkog dijela emigracije stavljene pod povećalo, opisuje autor u knjizi o slučaju. Navodi se i zanimljiv CIA-in izvještaj deklasificiran 2010. godine kako je prisluškivanje dovelo do osujećenja pokušaja da se u Jugoslaviju ubaci 109 obučenih emigranata. To se događa uoči dolaska u Australiju Džemala Bijedića, premijera Jugoslavije. Pojavile su se sumnje kako je na njega planiran atentat snajperom ili eksplozivom. Osiguranje je bilo kao da je došao američki predsjednik, a sasvim je moguće da je takvo bilo jer je vrh australske vlasti znao kako je Bijedić i visokorangirani oficir Udbe.

Klasična obavještajna akcija

Nisu svi u Australiji, međutim, uvjereni da su sve akcije usmjerene protiv jugoslavenskih predstavništava i organizacija djelo isključivo hrvatskih organizacija. Odnosno da veće i ozbiljnije organizacije s takvim namjerama i osposobljenošću uopće postoje. Pogotovo je takvo mišljenje podgrijavalo i saznanje kako je u jugoslavenske poslovne i diplomatske krugove u Australiji uključen i veliki broj agenata sigurnosnih službi Titove države, navodno čak trećina osoblja. Upravo za slučaj hrvatske šestorke Hamish McDonald utvrđuje kako je rezultat djelovanja jugoslavenskog sigurnosnog aparata. Bila je to, po svemu, jedna klasična obavještajna operacija s ciljem difamacije hrvatske zajednice, odnosno njezina označavanja plodnim tlom za terorizam.

Slučaj je zasnovan na iskazu stanovitog Vice Virkeza koji je tog 8. veljače 1979. ušetao u policijsku postaju u Lithgowu te objavio kako je uključen u zavjeru koja je trebala rezultirati fatalnim terorističkim napadima, no da se pokajao i odlučio sve priznati i tako spriječiti akciju. McDonald, međutim, dokazuje kako je australska policija već tog dana znala kako se Virkez zapravo uopće tako ne zove, nego da mu je pravo ime Vitomir Misimović, te je iz sjeverne Bosne. Pa što bi to neki Srbin radio u društvu hrvatske emigracije u doba netom prije smrti lidera države koja je već tada u ozbiljnim problemima? Taj ili je opasniji od Jamesa Bonda ili je jednostavno lud. Ispalo je ovo drugo. Već nakon godine dana u Australiji zaprimljen je u psihijatrijsku bolnicu Callan Park gdje mu je ustanovljena preliminarna dijagnoza paranoidne shizofrenije. Iz Jugoslavije je pobjegao jer je izbjegao služenje vojnog roka. Vrati li se, čeka ga tri godine zatvora. Bio je savršen materijal za Udbu.

McDonald u knjizi navodi kako je pri pretresu njegove kuće kada je privedeni on i Maksim Bebić doista i pronađen eksplozivni materijal. Bebić, međutim, policiji sve vrijeme tvrdi kako ga je s Virkezom ukrao iz obližnjeg skladišta kako bi vadili opale iz jednog nalazišta. Nisu dokazane Virkezove tvrdnje kako grupa raspolaže s ukupno 50 kg eksploziva, bilo je nekoliko kilograma, sasvim sigurno nedovoljno da se obavi ono za što se šestorku optuživalo.

Ono što McDonald dokazuje jest živi kontakt s Udbom u jugoslavenskom konzulatu u Sydneyu kojim je rukovodio generalni konzul Georgi Trajkovski za kojeg je tajna služba ASIO smatrala kako je visoki oficir jugoslavenske tajne službe. Prošle je godine australski novinar dobio uvid u još neke dosjee koji potvrđuju kako je ASIO sve vrijeme znao za Virkezov kontakt s određenim ljudima u konzulatu te da im je čak i potvrđeno kako se radi o ubačenom agentu. Nezgodno bi za Australiju bilo da se u doba suđenja koje je do tada bilo najdulje u australskoj povijesti sve to otkrije pa je sva dokumentacija maknuta i od odvjetnika i od javnosti. Događaju se i zanimljive podudarnosti. Virkez dobiva tek dvije godine zatvora, vraća se natrag u Jugoslaviju gdje i umire u svojem zavičaju u Bosni. Nekoliko dana nakon presude, mijenja se osoblje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu pa i sam Trajkovski.

Osim Bebića, nitko od optuženih Hrvata nije potpisao svoje priznanje, ona su u dokaznom materijalu predočena kao zapisi usmenih iskaza. On sam je, navodi se u knjizi priznanje potpisao, tek poslije, pod prisilom. Time je zanimljiviji slučaj glavnog policajca u slučaju, Rogera Rogersona. On je zbog krivotvorenja dokaza završio u zatvoru, provođene su istrage i u CIB-u i u Specijalnom odjelu zbog koruptivnih radnji u istragama koje su, izgleda, bile dio normalne policijske prakse. Ipak, australsko pravosuđe nije odobrilo novi proces. Vidljivo je i zašto.

Priznati kako su šestorica ljudi zatvoreni na temelju iskaza i radnji svjedoka koji je suradnik strane službe, priznanja koja nisu potpisana, dokaza koji su sumnjivi, bilo bi previše za australsku javnost. Jer, ono za što se tvrdilo da je najveći uspjeh u borbi protiv terorizma ispao je najveći uspjeh Udbe koja je postigla daljnju diskreditaciju hrvatske zajednice u Australiji.

Hamish McDonald: Nadam se da će knjiga pokrenuti reviziju procesa

Australskog novinara Hamisha McDonalda uspjeli smo uhvatiti u priličnoj gužvi, no ipak nam je odgovorio na nekoliko pitanja. Pitali smo ga zašto je jugoslavenska služba sigurnosti bila tako zainteresirana za hrvatsku zajednicu u Australiji.

– Udba je ciljala sve etničke dijaspore a ona u Australiji bila je jedna od najvećih. I djeca prvog vala migranata također su bila strastveno motivirana za ideju hrvatske nezavisnosti. Obilježavajući ih kao teroriste, Udba je namjeravala diskreditirati ih u očima australskih vlasti i javnosti, rekao je Hamish McDonald. Drugo je pitanje zašto su australske tajne službe bile zainteresirane za hrvatske emigrante.

– Obavještajne službe željele su pokazati kako dobro motre na desni ‘terorizam’ kao i na uobičajenu komunističku subverzivnu djelatnost. Državna policija radila je svoj posao, hvatala je ljude za koje su joj govorili da su teroristi, objašnjava novinar koji je, dakle, na priču naišao slučajno.

– Došao sam do reference na taj slučaj istražujući jedan sasvim nepovezan slučaj iz 2007. godine.Bilo je očito kako je svjedok koristio status nekažnjivosti što me natjeralo da posumnjam u podbačaj pravde. Počeo sam istraživati i postupno gradio ovu knjigu, govori McDonald o tome kako je uopće došao do slučaja hrvatske šestorke.

– Osoba zbog koje su osuđeni bio je bosanski Srbin ubačen u hrvatske krugove u Australiji koji je onda fabricirao uvjerljiv slučaj. Nije bilo oslobađajućih presuda ili pomilovanja. Svaki od njih dobio je 15 godina. I dalje imaju taj kriminalni dosje zbog kojega su ispitivana i njihova djeca koja se javljaju za posao u državnoj službi, objašnjava. Široki povijesni dio namijenjen je, kaže, ponajprije australskoj publici. Mnogo je sličnih slučajeva čije su presude naknadno preokrenute.

– Bilo je dosta slučajeva podbačaja pravde, uključujući pristranost protiv Aboridžina, primjerice, ali ovo je gotovo jedinstven primjer s političkog gledišta, kaže Hamish McDonald. Jesu li australske vlasti nešto poduzele nakon što je otkrivena prava priroda slučaja.

– Nije bilo oslobađajućih presuda, one i dalje stoje. Nadam se da će ova knjiga uroditi novim zahtjevima za reviziju procesa, završava autor knjige o hrvatskoj šestorki.

Autor:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Podsjećanje: Za sve one koji ne znaju ili su ‘zaboravili’ što se događalo u Hrvatskoj devedesetih

Objavljeno

na

Objavio

 II. dio

 Iako je Predsjedništvo CK SKJ zauzelo stav po pitanju daljnjeg širenja populizma (još 8. listopada 1988. – dva dana nakon nasilnog obaranja vojvođanske vlasti) i zaključilo da ne smije biti prelijevanja mitinga u druge republike, jer da su isti izraz nacionalizma i štete interesima Jugoslavije i njezinih naroda, nije bilo snage koja je mogla obuzdati velikosrpski nacionalistički pokret. Posebno se agresivno išlo na Hrvatsku za koju se znalo da je glavna smetnja i najveća zaprjeka uspostavi “Velike Srbije”.

A o tomu što su bili krajnji ciljevi velikosrpskog projekta, nakon svega, progovorili sami akteri događanja.

Vođa mitingaša Miroslav Šolević, godinama poslije, pohvalio se kako je teza o “zapadnoj srpskoj granici” (Virovitica-Karlovac-Karlobag) njegova, a ne Šešeljeva, kako su on i grupacija čijim su dijelom bili Boško Budimirović, Zoran Grujić, Kosta Bulatović, Bogdan Kecman i drugi, u svemu što su činili imali potporu patrijarha SPC Germana, te da je njihov stvarni idejni vođa i glavni mentor bio književnik Dobrica Ćosić.

(Ove je izjave Šolević je dao u emisiji „Ćirilica“, Heppy TV, Beograd; vidi: https://www.youtube.com/watsch?v=z8vjKE4yez8 ;  stranica posjećena 27.06.2013.)

Tako je jedan od glavnih “izvođača radova” velikosrpske vrhuške u to vrijeme (“komesar Šole” ili “Mali Vožd”) post-festum samo potvrdio ono što se znalo i u vrijeme “događanja naroda”.

U 1989. godinu SFRJ ulazi s  ozbiljnom moralnom, ekonomskom, političkom i društvenom krizom koja je dodatno produbljena drastično narušenim međunacionalnim odnosima i brojnim teškim i složenim problemima koji se očituju na više razina (između Srbije i Federacije; između Federacije i drugih republika; između Srbije i drugih republika; između Srbije i pokrajina; a na djelu je i sukob niskog intenziteta u samoj Srbiji – između Miloševića i njegove garniture na jednoj strani i na drugoj onih koji bi se htjeli dočepati vlasti zagovarajući monarhiju i koristeći kao glavnu polugu svoga programa četničku ideologiju).

Nažalost, dio srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji su krenuli za Milanom Martićem, Milanom Babićem, Jovanom Raškovićem i ostalim liderima iz tog kruga, bili su jednako zadojeni velikosrpskom ideologijom i jednako spremni na sve kako bi je proveli u djelo – i tu razlike između njih i onih Srba koji su išli za Šešeljem, Šolevićem, Draškovićem i Miloševićem nije bilo. Jedan dobar dio njih ni danas nije shvatio kako su bili samo puko sredstvo za ostvarenje jedne bolesne ideje čiji su temelji udareni prije više od 150 godina. Kad je bilo očito da cilj nije ostvariv (u onoj mjeri i opsegu kako se to nastojalo tijekom ratova 90-ih godina), beogradski vlastodršci, akademici i crkveni oci, odbacili su svoje pulene (“krajišnike”) i ostavili ih da se snalaze kako znaju.

No, vratimo se počecima srpskog ekstremizma u Hrvatskoj i podsjetimo se otkuda je sve krenulo.

Provokacije, izazivanje krize i prvi “srpski mučenici” Radoslav Tanjga i Miroslav Mlinar

Od 28, veljače 1989. godine započinje i (sve do rata) traje velikosrpska euforija i plansko homogeniziranje srpske manjine u ruralnim područjima Republike Hrvatske, prije svega uz pomoć masovnih mitinga na kojima se ugošćuje ekstremiste iz Srbije i BiH, srbuje, četnikuje, izaziva, provocira, prosipa otrovna mržnja prema hrvatskom narodu, huška i zaziva rat i obračun u ime “ujedinjenja srpstva”.

Iz mjeseca u mjesec ekstremni dio srpske manjine postaje sve radikalniji, a u ispomoć im dolaze četnici iz Srbije (Vojislav Šešelj, Mirko Jović i drugi) koji dodatno “potpaljuju” strasti. Pored već spomenutih (Martića, Raškovića, Babića i ostalih), kolovođe i sudionici ovih ekstremnih okupljanja u Hrvatskoj bili su: Jovan Opačić, Simo Dubajić, Dušan Zelenbaba, Dušan Pekić, Milka Kufrin, Rade Bulat, Miroslav Mlinar – četnici i komunisti (bivši partizanski “prvoborci” i “narodni heroji”) rame uz rame. Izvikuju se uvredljive parole, pjevaju srpske nacionalističke pjesme, svojata hrvatski teritoriji (uz povike “Ovo je Srbija!”). Srpski ekstremisti (kako domaći, tako i gosti) sustavno provociraju i sve čine ne bi li izazvali sukobe kojima bi se potom “dokazala” nepostojeća “ugroženost” Srba u Hrvatskoj.

No, na sve te provokacije Hrvati ne uzvraćaju, pa se u njihovim redovima javlja nervoza. Iz tog razloga poduzimaju sve radikalnije akcije, kako na terenu tako i u političkim institucijama nove hrvatske vlasti iako im ona pruža ruku i omogućuje biranje legitimnih predstavnika koji ih zastupaju – pa i mjesto potpredsjednika Hrvatskog Sabora (koje Simo Rajić samovoljno napušta nakon što nije uspio provesti svoju koncepciju smirivanja sunarodnjaka).

Samo nekoliko dana nakon konstituiranja Hrvatskog sabora (30. svibnja 1990. godine), na sjednici parlamenta, zastupnik iz redova srpske manjine Radoslav Tanjga ovako je ocijenio “ovih nekoliko dana nove hrvatske vlasti” (sjednicu je izravno prenosila televizija):

U ovih nekoliko dana, ova vlast je uspjela napraviti promjene samo na grbu i zastavi. U isto vrijeme toliko je posvađala narode, da ih više niko neće izmiriti…Obećala je put u Evropu, a dovela narode pred građanski rat. Ta ista vlast pokušava administrativnim metodima poništiti srpski narod u Hrvatskoj…Ovo je vreme kad se vrši kontinuirana tiranija nad srpskim narodom u Hrvatskoj (…) Srpski narod je ust’o da zaštiti svoje dostojanstvo, svoju djecu, svoj integritet građanina. To su ljudi koji se nikad neće složiti sa ustašoidnim režimom u kome trenutno žive…” (nastaje galama u sabornici, a predsjednik parlamenta Žarko Domljan opominje zastupnika Tanjgu: “Ja Vas upozoravam da nemate pravo vrijeđati hrvatski narod…Imate pravo govoriti, nemate pravo vrijeđati… Nazivati ovu vlast ustašoidnom je uvreda…Gospodo, dopustite zastupniku Tanjgi da govori, a ukoliko bude vrijeđao hrvatsku vlast i hrvatski narod, ja ću ga prekinuti…Izvolite nastaviti.“). Zastupnici traže od Tanjge ispriku, ovaj se ne želi ispričati i na kraju zastupnik Ivan Bobetko revoltiran prema njemu baca svoju aktovku. (Vidi: https://youtu.be/y3jb0OauEZg; stranica posjećena 22.5.2019.)

Sve prolazi bez ikakvih posljedica po Tanjgu koji nije bio ni okrznut, ali Bobetkova “torba” ulazi u anale velikosrpske (četničke) i komunističke (SKH-SDP-ovske) propagande kao još jedan “dokaz” o “ugroženosti” Srba u tim prvim danima samostalne Republike Hrvatske. Uz primitivca i provokatora koji je smišljeno odradio za saborskom govornicom ono što su on, Rašković, Martić, Babić i ostali dogovorili prije sjednice Sabora, stala je kompletna oporba predvođena Račanovim komunistima.

Činjenica da je četnik Tanjga drsko i besramno pljunuo u lice cijelom hrvatskom narodu i svim građanima Republike Hrvatske koji su u golemoj većini podržali tadašnju vlast i izabrali prvi demokratski višestranački Sabor kao svoje predstavničko tijelo, nikoga od njih nije zanimala. Kao niti neutemeljenost njegovih izgovorenih nebuloza. Mržnja partijskog komunističkog aparatčika Ivice Račana (koji se do zadnjeg daha borio za očuvanje Saveza komunista Jugoslavije) i njegove komunističke klike prema HDZ-u i dr. Franji Tuđmanu bila je toliko iracionalna i destruktivna da su oni radije pristajali i uz mrzitelje i rušitelje Hrvatske nego uz hrvatski narod i mladu hrvatsku državu koja je proživljavala svoje teške i krvave porođajne muke. U tomu su, nažalost, imali potporu i drugih stranaka lijeve, socijaldemokratske i liberalne orijentacije. Račan je demokraciju i višestranačje prihvatio onda kad više nije imao kud, a za Hrvatsku se opredijelio tek kad su ga njegovi mentori iz Beograda “otpilili” i kad je shvatio (a što je potvrdio i sam – prema riječima njegovog intimusa od povjerenja Branka Caratana) da će u slučaju državnog udara i ulaska vojske u Zagreb prvo njemu “skinuti glavu”.

Ostaje zapisana sramotna izjava Ivice Račana (izrečena na televizijskom sučeljavanju u kampanji pred prve višestranačke izbore u proljeće 1990. godine: Račan – Tuđman – Tripalo) o HDZ-u kao “stranci opasnih namjera” – na koju je reagirao Miko Tripalo (jedan od lidera KNS – Koalicije narodnog sporazuma) podsjetivši: “Mi moramo biti svjesni toga da smo, što god govorili i kako god se ponašali,  sva trojica za one u Beogradu ustaše“. No, Tripalo je bio jedan od rijetkih iz tog političkog spektra s tako zdravim razmišljanjem.

Kad je u pitanju Tanjga i njemu slični, postavlja se i jedno sasvim logično pitanje: ako su već “ustali da zaštite svoju djecu, svoje dostojanstvo, svoj integritet građanina” od “ustašoidnog režima u kome trenutno žive” – kako i zašto su uopće bili dijelom sustava vlasti i zašto su pristali biti narodni zastupnici u parlamentu tog “ustašoidnog režima”?

Odgovor je vrlo jednostavan:

Govornica hrvatskog parlamenta bila je idealno mjesto s kojega se mogla širiti velikosrpska propaganda, utoliko prije što su sjednice bile praćene izravnim televizijski prijenosom. A što je bolje i jače moglo odjeknuti među Srbima koje se pripremalo na rat protiv Hrvatske od toga da se Hrvatima javno pljune u lice usred Hrvatskog Sabora – i još da na kraju provokator koji je to planski odradio ispadne “ugrožen” od aktovke jednog “hadezeovog jastreba”?

Radikalizam “ugroženih” Srba dobiva sve zloćudnije oblike, pa se uskoro (18. svibnja 1990.) režira tobožnje “klanje” Miroslava Mlinara u “jednoj ulici u Benkovcu”. Konce u ovoj operaciji vuče tadašnjih vrh SDS-a (Jovan Rašković i Zdravko Zečević).

“Klanju” Miroslava Mlinara prethodila je odgovarajuća propagandna priprema. U vrlo slušanom jutarnjem programu Radio-Beograda 2, on je 11. svibnja oštro napao “Tuđmanov HDZ” govoreći o “fašizmu koji se budi u Hrvatskoj” i “krvožednom i genocidnom ustaškom režimu koji srpskom narodu sprema nove jame, jadovna i jasenovce, klanja i stratišta”. Ove sulude optužbe bez ikakvoga pokrića imale su sasvim konkretan cilj: pripremiti teren za ono što je slijedilo nakon što se Mlinar vrati u Benkovac. Ove poruke mržnje prenijele su u svojim najslušanijim radio emisijama sve srbijanske postaje, pa čak i Radio Beograd i Radio Zagreb u okviru tada vrlo popularne emisije “Zeleni megaherc” koja se emitirala kao zajednički projekt ovih radio centara.

Akcijom Boška Čubrilovića (pokušaj atentata na predsjednika HDZ-a dr. Franju Tuđmana, 18. ožujka 1990. godine na skupu u Benkovcu) nije se uspjelo isprovocirati reakciju Hrvata, pa se nastavilo preko srbijanskih tajnih službi, te Jovana Raškovića, Zdravka Zečevića i SDS-a, pri čemu je Miroslavu Mlinaru bila namijenjena uloga “žrtve”.

Srbijanski mediji su tako 18. svibnja 1990. izvijestili o “prvoj ustaškoj žrtvi” koja je “presretnuta u jednoj od mračnih sporednih ulica u Benkovcu”. Nepoznate “ustaše” su “pokušale zaklati” Miroslava Mlinara, ali iz nepoznatih razloga “klanje” nije uspjelo, a on se “nekako spasio bijegom”.

Nakon kratkog boravka u zadarskom Medicinskom centru Mlinar je prebačen u kninsku bolnicu. Navodni “atentat” nad 23-godišnjim studentom beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti i potpredsjednikom SDS-a počinile se “neidentificirane” osobe (a “žrtva” se “ničega nije sjećala”). U tadašnjim medijima uskoro je objavljeno priopćenje Glavnog odbora SDS-a u Kninu u kojem se “slučaj Mlinar” prikazuje kao simbolika “grla i noža” i podsjeća na “masovna stradanja Srba u prošlosti”. Ovo je bio smišljeni akt specijalnog rata koji je poslužio SDS-u za prekid svih odnosa sa Saborom Republike Hrvatske, što je i bio krajnji cilj terorističke klike predvođene glavnim ratnim huškačem i organizatorom ekstremnih Srba u Hrvatskoj, Jovanom Raškovićem.

Kako bi se sakrilo pravo stanje stvari Mlinar je na vlastiti zahtjev i zahtjev svoga odvjetnika samovoljno napustio zadarsku bolnicu, ali je prije toga bio pregledan od ravnatelja Medicinskog centra dr. Anđelka Gregova koji je utvrdio kako se radi o lakšim tjelesnim ozljedama – površinskim posjekotinama kojima nisu oštećeni živci, mišići i unutarnji organi).

Mlinar je, kako je dobro poznato, ratni zločinac koji je pouzdano sudjelovao u masakru u Škabrnji u jesen 1991. godine, a danas mirno živi u Australiji. U Hrvatskoj je osuđen u odsutnosti na 20 godina zatvora. Agresor (četnici – “krajišnici” i pripadnici “JNA” predvođeni Ratkom Mladićem) je uništio cijelo selo. Kako je tijekom sudskog postupka utvrđeno, izvlačili su civile iz podruma koje su potom ubijali hicima iz vatrenog oružja iz neposredne blizine ili tupim predmetima po glavi, a pritom neke od žrtava prije smrti mučili i masakrirali. Ubili su 84 osobe. Od toga 58 civila i 26 branitelja.

Ovo su dvije najpoznatije “srpske žrtve” u Hrvatskoj oko kojih se te 1990. godine stvarala fama vezano za “svesrpsku ugroženost”.

 Srbi u Hrvatskoj nisu imali demokratsku protutežu vlastitom ekstremizmu – niti su se od njega distancirali

Milan Đukić i njegovo vodstvo Srpske narodne stranke koji su (u početku) nastojali biti konstruktivni i raditi na smirivanju stanja neslavno propadaju. Nakon što je 1991. godine pobjegao iz Donjeg Lapca (zbog napada i prijetnji), ekstremnu sunarodnjaci su spalili njegovu rodnu kuću. Na kraju i on kreće sa “srbovanjem” kako bi sa sebe “oprao” biljeg da je “Tuđmanov Srbin”.

Ostat će to usamljen primjer pokušaja da se među Srbima u Hrvatskoj iznjedri opcija koja bi prihvatila hrvatsku državu i demokratski politički dijalog.

U Lipiku je 8. prosinca 1991. godine utemeljen SDF (Srpski demokratski forum) kao nevladina udruga koja je okupljala intelektualce i ugledne pojedince iz redova Srba u Hrvatskoj.

Evo što oni sami o sebi kažu:

“SDF je osnovan 9. decembra 1991. kao koalicija prominentnih Srba i Hrvata čiji je zajednički cilj bio spriječiti rat i naći politička rješenja u srpskohrvatskom konfliktu. Organizacija je nukleus iz koje su se razvile druge postojeće institucije i organizacije Srba u Hrvatskoj.”

(Vidi: http://www.sdf.hr/o_nama.html; stranica posjećena 22.6.2019.)

Tko su “Hrvati” koji su eventualno bili članovi SDF-a ostaje nepoznato, no, mnogo je važnije to da je ova organizacija utemeljene s ciljem “sprječavanja rata” i to u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske već okupirana, a velikosrpska agresija bijesni svom žestinom diljem zemlje – od Slavonije preko Banovine, Korduna, Like i Dalmacije do dubrovačkog primorja.

Dakle, Milorad Pupovac, Svetozar Livada, Veljko Džakula i drugi uglednici SDF-a, debelo su zakasnili po pitanju sprječavanja ratnog sukoba, a također je nepoznato i što su činili na “međunacionalnom sporazumijevanju” i ublažavanju “konflikta” između Srba i Hrvata. Podsjetimo, u vrijeme kad se oni okupljaju, Hrvatska ima preko 600.000 izbjeglica i prognanika s okupiranih i agresijom zahvaćenih područja, Vukovar je sravnjen sa zemljom, pod okupacijom je najveći dio istočne i dobar dio zapadne Slavonije i drugih naprijed spomenutih regija, brojna naselja su srušena, zapaljena, opljačkana a Hrvati i svi drugi koji nisu Srbi pobijeni ili protjerani iz svojih domova, izvršeni su masovni zločini i masakri (od Borova Sela, Tovarnika, Sotina, Bapske, Vukovara, Borova Naselja preko Voćina, Balinaca, Četekovca, Čojluga do Skele, Struge Banske, Joševice, Široke Kule, Škabrnje i brojnih drugih mjesta) dok su teškim napadima s kopna i iz zraka izloženi Osijek, Slavonski Brod, Karlovac, Gospić, Šibenik, Dubrovnik…Svakomu je živom (osim gospodi iz SDF-a) bilo posve jasno kako je u pitanju brutalna i krvava agresija, a ne “srpskohrvatski konflikt”.

No, kad već nisu uspjeli “spriječiti rat” (i to nakon što je srpski agresor već uglavnom ostvario svoje ciljeve), gospoda iz SDF-a su se bacila na propagandu i to onu koja je bila izravno usmjerena protiv Republike Hrvatske.

Ostaje zabilježeno, primjerice, kako je predsjednik SDF-a Milorad Pupovac u proljeće 1992. godine širio laži i dezinformacije o tomu da je u Hrvatskoj “pokršteno 11.000 srpske djece” – zbog čega je u svibnju iste godine završio pred tadašnjim Okružnim sudom, budući da je protiv njega podnesena prijava zbog širenja lažnih vijesti i uznemiravanja javnosti. Pupovac se branio na sudu šutnjom i postupak je na kraju smišljeno prepušten zastari, tako da nikad nije odgovarao zbog teških kleveta što ih je javno iznosio. Kasnije se pravdao kako je te podatke “dobio od profesora Svetozara Livade”, ali, eto, “nije ih provjerio”. I to je bilo sve. Voditi takvu kampanju i pokušavati Hrvatsku izjednačiti s NDH u vrijeme kad više od četvrtine njezina teritorija pod okupacijom, svakako nije doprinosilo nikakvom “međunacionalnom sporazumijevanju” niti “ublažavanju konflikata”, nego naprotiv.

Jednako tako, Dragan Hinić, član Srpske narodne stranke iste je 1992. godine Hrvatsku javno optužio za postojanje “logora za Srbe” (kod Suhopolja, Osijeka i na nekim drugim lokacijama), što je demantirani nakon što su promatrači EZ-a obišli spomenute lokacije (s tadašnji ministrom vanjskih poslova Matom Granićem) i utvrdili da “logorima za Srbe” nema ni traga.

Treba napomenuti kako se i u jednom i u drugom slučaju radi o smišljenim i zlonamjernim lažima koje su svjesno distribuirane u sklopu specijalnog rata protiv Hrvatske, a dokaz tomu jeste i “Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj” koji je u ožujku 1995. godine iz Beograda bio razaslan diljem svijeta preko srpskih lobističkih centara i u čemu je jedan od glavnih poslova odradio bivši ravnatelj RTV Zagreb Veljko Knežević (tada veleposlanik “SRJ” u Hrvatskoj). Spomenuti “Memorandum” iniciran je po svemu sudeći u tadašnjoj “SRJ”, ali su glavni “informatori” bili već spomenuti ugledni Srbi iz Hrvatske, pa i drugi – iz SDF-a, SNS-a i drugih organizacija koje su okupljale srpsku manjinu. U ovom “Memorandumu” prvotna brojka što ju je iznosio Milorad Pupovac o “11.000 pokrštene srpske dece” narasla je na 14.000, a pored toga iznesene su i brojne druge zloćudne laži koje nisu imale nikakve veze s istinom i zdravim razumom.

Evo kratko što o tom pamfletu kaže dr. Zdravko Tomac – jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca i političara koji je u ovom slučaju reagirao i to u vrijeme kad se on pojavio:

“Da je riječ o kontinuitetu iste velikosrpske politike od Slobodana Miloševića do danas, dokazat ću i citiranjem Memoranduma iz 1995. U ožujku 1995. razaslan je širom svijeta Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj. Taj memorandum izradilo je Ministarstvo inostranih poslova Savezne Republike Jugoslavije kao ‘zvanični’ dokument kao što je i najnoviji Memorandum iz 2013. izradilo Ministarstvo spoljnih poslova.

U Memorandumu iz 1995. ‘dokazuje’ se čudovišnim lažima kako su Hrvati u prošlosti kao i danas bili i ostali genocidni narod. Hrvatska se prikazuje kao kontinuitet i proizvod militantnoga katoličanstva te ideje o rasnoj, nacionalnoj i religijskoj superiornosti Hrvata nad Srbima. Dakle, u tom Memorandumu tvrdi se da je tadašnja Hrvatska (Tuđmanova) ustaška, rasistička i fašistička. Pozivajući se na navodne genocide u prošlosti nad Srbima, tvrdi se da se treći pokušaj genocida nad Srbima odvija u tadašnjoj Republici Hrvatskoj pod vodstvom Franje Tuđmana te da između Tuđmanove Hrvatske i NDH postoji kontinuitet. Dakle, povijesnim krivotvorinama demokratska Hrvatska proglašava se fašističkom i genocidnom Hrvatskom, koja nastavlja s uništenjem srpskoga naroda što su navodno Hrvati radili uvijek. O kakvim je lažima riječ u tom opširnom dokumentu, pokazuju i ove monstruozne neistine. U dokumentu piše: ‘Prema još nepotpunim podacima na teritoriju Republike Hrvatske registrirano je 95 logora za zarobljene Srbe, civile i vojna lica. Nemali deo tih logora bio je u pravom smislu reči koncentracioni kamp Pavelićevog tipa gde su vršena masovna mučenja i ubijanja Srba.’ Zatim se navodi lažni popis tih logora, kako bi neupućeni u svijetu stekli dojam da je riječ o istinitoj optužbi. Zatim se navodi da je 1995. s teritorija okupirane Krajine protjerano više od 350.000 Srba. Primjerice iz Slavonskog Broda deset tisuća, što je nekoliko puta više od ukupnoga broja Srba koji žive u Slavonskom Brodu. U dokumentu se čak ide tako daleko da se i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman osobno optužuje za ubijanje dvanaest Srba iz sela Kip, ‘opština’ Daruvar, u logoru u Marijinu Selu.

Kao krunski dokaz da je obnovljena ustaška država navodi se: ‘Posebno opasan vid obnove ustaštva jeste uvođenje kune kao novčane jedinice u Hrvatskoj.’

Sve je to napisano uoči Oluje nakon što su velikosrbi uništili Vukovar i mnoga druga mjesta, pobili tisuće Hrvata i tisuće odveli u logore u Srbiju.”

(Vidi: http://www.matica.hr/vijenac/523/1991-godina-koja-se-ne-vraca-23007/; stranica posjećena 22.6.2019.)

Nakon svega, potpuno je jasno kako su najistaknutiji politički prvaci i građanski intelektualci iz srpske zajednice u Hrvatskoj “sprječavali rat” i “poboljšavali srpskohrvatske odnose”: tako što su sinkronizirano sa Srbijom, njihovim tajnim službama i medijima kovali zloćudne laži i nastupali kao peta kolona u Hrvatskoj.

Kakva je dvoličnost bila u pitanju kod onih koji su se tobože “zalagali za mir” a ustvari su podmuklo i bezobzirno vodili specijalni rat protiv Hrvatske u kojoj su lagodno živjeli (i to u njezinom najtežem razdoblju u novijoj povijesti), govori i slučaj Svetozara Livade (pored Milorada Pupovca jednog od ključnih ljudi među intelektualcima iz redova Srba u Hrvatskoj). Dok je na jednoj strani (onda kad je to moglo biti korisno i probitačno) zagovarao jedinstvo Hrvata i Srba i tvrdio “jedan smo rod”, na drugoj je pisao ovakve gadosti:

“‘Etničkim čišćenjem i brojnim genocidnim radnjama, kulturocidom i ruralocidom Hrvatska je masakrirala srpski korpus i raširila pandemičnu mržnju prema Srbima. I sad se pojave dva predsednika sa rezonom građanina, Ivo Josipović i Boris Tadić, obiđu stratišta, izvinu se i kažu da je bilo užasa sa obe strane, ali da nema potrebe za permanentnim ratom i mržnjom. I dobro je da to kažu, ali nije dovoljno’, ocenjuje profesor dr Svetozar Livada, predsednik Zajednice Srba u Hrvatskoj.”

(Vidi: https://arhiva.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/101637/Kako-su-Srbi-postali-Hrbi; tekst od 5.12.2010.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 22.6.2019.)

Livada je, dakle, “zaboravio” sve ono što se u Hrvatskoj događalo vezano za srpski ekstremizam (od 28. veljače 1989. godine nadalje), onih 5 godina samovolje i razbojništva što su ga srpski teroristi provodili, krvavi i brutalni rat koji je pokrenut protiv svega što nije srpsko – s ciljem istrebljenja Hrvata i svih drugih koji su bili smetnja uspostavi “Velike Srbije” – sve one ruševine, masovne zločine, pljačke, paljevine, silovanja i 16.000 pobijenih građana Hrvatske, desetke tisuća invalida, stotine tisuća protjeranih.

I sve je to “izbrisano” iz memorije “mirotvoraca” Svetozara Livade, Milorada Pupovca, Veljka Džakule i njima sličnih srpskih intelektualaca u Hrvatskoj za koje povijest ratova na području bivše SFRJ započinje 4. kolovoza 1995. godine. Sve ono što se zbivalo u godinama prije, za takve se jednostavno nije dogodilo!?

Sve u svemu, srpska manjina u Hrvatskoj nije imala demokratsku alternativu na koju bi se mogli osloniti oni koji nisu bili na strani Martića, Babića i ostalih, jer ona kod ove populacije jednostavno nije prolazila.

Uostalom, tijekom cijele krize i rata, nigdje se nije čuo glas onih Srba iz slobodnog dijela Hrvatske koji bi negirali tvrdnje svojih sunarodnjaka iz “SAO Krajine” o vlastitoj “ugroženosti” od “genocidnog ustaškog režima”, što je također vrlo zanimljiva okolnost. Časni, ali nažalost i usamljeni izuzeci bili su srpski intelektualci: prof. dr. Olga Carević i dr. Jovan Bamburač uz još ponekog pojedinca, ali u svakom slučaju premalo i nedovoljno da bi istina o svemu i s te strane doprla u javnost.

Svoj glas, nažalost, nisu dizali čak ni oni Srbi koji su se nedvojbeno opredijelili za Hrvatsku, pa i borili za nju u redovima Hrvatske vojske ili policije (njih između 10 i 20 tisuća). Zašto je to tako, teško je objasniti.

Specijalni rat koji su započeli srpski ekstremisti u Hrvatskoj u zimu 1989. godine serijom svojih mitinga na kojima se širila otrovna mržnja prema svemu što je hrvatsko i nastojalo izazvati incidente i danas se nastavlja kroz djelovanje oficijelnih političkih predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj (Milorada Pupovca, Dejana Jovića, Borisa Miloševića i drugih), samo na nešto drugačiji, sofisticiraniji i podmukliji način. Tu je na djelu patološka potreba za inverzijom istine s nakanom da se naslagama laži prikriju činjenice i zaboravi ono što se uistinu događalo.

Upravo radi toga, podsjećanja na ono što je bilo su neminovna i prijeko potrebna, jer istina je samo jedna i ne smijemo dopustiti da je priguše i zgaze oni kojima su laž, prijevara i podla izvrtanja činjenica profesija i sredstvo ostvarenja ciljeva.

Radi lakšeg pregleda i praćenja materijala, konkretni događaji su kronološki sređeni, uz napomenu da je ovo samo jedan mali djelić svega što se zbivalo u vremenima krize i ratova koji su svojim krvavim tragovima obilježili posljednje desetljeće XX stoljeća.

Pa da krenemo s prisjećanjem na ta vremena ne bi li barem netko od onih koji se nalaze u stanju duboke selektivne “amnezije” došao k sebi i priznao realnost.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Podsjećanje: Za sve one koji ne znaju ili su ‘zaboravili’ što se događalo u Hrvatskoj devedesetih

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari