Pratite nas

Feljton

EKSKLUZIVNO: Akademik Pečarić – moj život u Beogradu

Objavljeno

na

KAKO JE BILO BITI HRVAT-MATEMATIČAR U BEOGRADU

 [ad id=”68099″]

Gospodin 2+2 iz Slobodne Dalmacije mi je tako lijepo objasnio kako sam ja još i nešto uradio u matematici dok sam surađivao s prof. Mitrinovićem u Beogradu. Naravno, čak i malo dijete bi nešto potpuno drugo zaključilo već iz same činjenice da imam nekoliko puta više radova od prof. Mitrinovića, ali kako mogu srpska služinčad u RH i pomisliti da je moguće nešto drugo. Pa Hrvatska vojska je od Srpske u Domovinskom ratu, da parafraziram Slobodana Miloševića, napravila vojsku zečeva, a hrvatska služinčad još uvijek služi svojim gospodarima. Valjda i ne primjećuju da sada služe – zečevima.

Vratih se u Zagreb i pohvalih se kolegama kako sam postao „Osoba tjedna“. Kažu: Pa dosadni su više s Begradom. Kada god Te napadnu, budale samo govore gdje si studirao i doktorirao.

A vidim da i drugi reagiraju slično. Tako Marko Ljubić, slično mojim kolegama, u svojoj kolumni (7Dnevno, 04. 09. 2015.) kaže:

Pa se navodi danima da je Pečarić doktorirao u Beogradu, objavljivao u Beogradu, kako je bio dvojac rokerskoga značaja jugoslavenske matematike, čime ga se nastoji anatemizirati kao da je pobjegao iz doline gubavaca, pa sada širi zarazu Lijepom našom. Ne može čitatelj vjerovati svojim očima, da toliki apologeti svega istinski gubavog i ružnog u Beogradu, upravo ono svjetski vrijedno i relevantno u tom istom Beogradu koriste za diskreditaciju ljudi u današnjoj Hrvatskoj. Ako je nešto eksplicitni rasizam, to je Tanja Rudež. Navodna znanstvena novinarka višestruko je, kao i novinari Slobodne Dalmacije, ponovila da je akademik Pečarić radio i živio u Beogradu, doktorirao tamo i tamo objavio svoje prve radove, s očitom nakanom kompromitirati ga Beogradom, koji usput rečeno ima, po svjetskim mjerilima i danas (nažalost), bolje sveučilište od Zagreba. Da je to u svojoj kritici akademika Pečarića uradio neki deklarirani ustaša, čovjek bi to mogao držati normalnim i očekivanim, ali „znanstvena novinarka“ i deklarirana „antifašistkinja“ Rudež zapravo je time unijela potpuni kaos u medijsku i javnu scenu Hrvatske. Antifašisti raspiruju rasizam prema Beogradu.

Ali kada je već tako, zašto im ne bi pomogli. Ja sam već gospodinu 2+2 objasnio kako bi iole inteligentniji novinar pronašao knjigu Mladena Pavkovića Razgovori s Josipom Pečarićem, Koprivnica, 2006. gdje ima puno toga. S obzirom da je tekst namjenjen prvenstveno onima koji su slični Gospodinu 2+2, proširit ću ono što se može naći u Pavkovićevoj knjizi, a i počet ću sa samim početcima moga školovanja.

Osnovno školovanje i gimnazija

Već u prvom razredu osnovne škole bio sam najbolji matematičar. Tata je bio u zatvoru i nitko u obitelji nije ni mislio o mom učenju. Tako je bilo iznenađenje u obitelji kada sam prvi razred prošao s odličnim. I ne samo u obitelji. Čini mi se da je moja učiteljica bila hrabra jer tada se nije moglo dogoditi da netko kome je tata u zatvoru prođe s odličnim. Na završnoj priredbi u gradu dodjeljivanje su knjige odlikašima. Brat i njegovi prijatelji prvo su bili zatečeni, a potom, zajedno s prijateljima, s pravim ovacijama propratili dodjeljivanje te knjige.

Vjerojatno će izgledati smiješno, ali u djetinjstvu sam želio postati liječnik. Želio sam pomagati ljudima. (Čini se da sam to ipak ostvario jer dr. sc. Stjepan Razum tvrdi: Pečarić je, što je dokazano već toliko puta u njegovim javnim istupima, veliki

humanist, tj. zaštitnik nezaštićenoga, zaštitnik progonjenog., zaštitnik poniženog.)

Glas dobrog matematičara pratio me je i u gimnaziji, pa se u Kotoru već uvelike počelo pričati o mom talentu za matematiku. Tada mi je brat razbio dječačke iluzije, rekavši kako je glupo da netko tako talentiran za matematiku studira medicinu. Tada se govorilo da je atomska fizika najteži studij (upisao ga je poznati kotorski vaterpolist Kruno Subotić – tada već igrač beogradskog Partizana), pa sam se odlučio za nju. To je još više učvrstila činjenica da je iz prethodne generacije, pred moj odlazak na studije, na kvalifikacijskom ispitu za Elektrotehnički fakultet u Beogradu samo četiri od njih 900 položilo matematiku, tj. imalo više od 50 od 100 mogućih bodova. Mitrinović je bio Šef katedre za matematiku, pa ima nečega u tvrdnji Gospodina 2+2, zar ne?

U četvrtom razredu sam dobio novog profesora. Na prvom satu obnavljao je gradivo koje nismo završili u drugom razredu. Postavio je jedan zadatak. Ja sam na kraju drugog razreda prelistao ono što nismo učili i ne razmišljajući javio se. I nisam se mogao sjetiti rješenja. Ispratio me je njegov podrugljiv pogled. Slijedećeg sata obnavljao je gradivo koje nismo završili u trećem razredu. Više nije ni pitao zna li netko riješiti zadatke, već je počeo sam rješavati. Ali, to je bilo nešto što sam ja gledao prije par mjeseci. Zatekla ga je moja konstatacija:

– Profesore to se može riješiti mnogo jednostavnije.

– Kako?

Ja sam diktirao, a on je pisao po ploči, i na kraju će:

– Vidi, bi stvarno.

Slično se dogodilo i sa slijedećim zadatkom.

I kasnije sam mu stalno pokazivao kako znam riješiti neke teške zadatke za koje sam bio siguran da ih on ne zna riješiti. Ali nije bio loš profesor. Znao je kako izaći na kraj s malim “monstrumom”. Svima je hvalio moj talent, naručio neke knjige za naprednije matematičare, kao i Matematičko-fizički list. Ali je morao pokazati i to da on može riješiti nešto što ja ne mogu. Tako mi je dao jedan zadatak. Kada ga nisam riješio i on mi je pokazao rješenje. Upalilo je – moj profesor je znao nešto što nisam ja! I dalje je pokušavao. Na pismenim zadaćama bi uvijek imao po jedan zadatak za koji bi vjerovao da ga neću riješiti. Zadaća bi trajala dva sata, a ja bih mu u jednom riješio i svoju grupu i onu drugu. Da po mojim rješenjima može ispravljati zadaće.

Te sam godine bio najbolji na prvenstvu Crne Gore. Bilo je u Titogradu. Morao sam doći prethodnog dana i prespavati u hotelu. Takmičenje je trajalo četiri sata. Ja sam požurio, napustio tamošnju gimnaziju poslije dva sata i ulovio autobus za Kotor. Još dok su drugi rješavali zadatke, ja sam se u autobusu sjetio da nisam završio do kraja jedan zadatak i stigao u Kotor sav nesretan. Kotorska gimnazija je dobila obavijest da sam ja bio najbolji među četvrtim razredima, ali da nitko nije ispunio uvjete za državno prvenstvo. Vjerovao sam da je to istina i da mojih četiri i po zadatka od pet nije bilo dovoljno. Mnogo kasnije sam doznao kako je do te obavijesti došlo. Bilo je mnogo više učenika koji su ispunili uvjete za državno prvenstvo nego što je bilo novaca za njihov put i za nagrade koje su nam bile obećane. Tada je predloženo, da barem pošalju mene jer sam uvjerljivo odskakao od ostalih, ali se zaključilo – ili svi, ili nitko. Zapravo mi nije bilo krivo, jer nagrada je bila stipendija za studij matematike, a ja sam tvrdoglavo želio završiti ono najteže – atomsku fiziku.

Iste godine dobio sam i nagradu zagrebačkog Matematičko-fizičkog lista za rješavanje zadataka iz matematike.

Završila je školska godina. Čuo sam kako je moj profesor to prokomentirao:

– Sad sam miran do mirovine. Više ne mogu dobiti ovakvoga učenika.

A ja sam ga zbog onog zadatka koji je on znao – a ja nisam – pohvalio profesoru matematike Više pomorske škole. Začudio sam se kad me je on upitao – je li to taj i taj zadatak.

– Kako znate?

– Pa on me je pitao kako se rješava. Nisam znao, pa smo rješenje našli u jednoj knjizi!

Tata je umro dok sam bio u prvom razredu gimnazije, a mama je dobila najslabije plaćeni posao. Mogao sam, zapravo, i nešto zaraditi podukom iz matematike. I stvarno bilo je puno njih koje sam podučavao (čak i studente Više pomorske škole), ali sam tek u ljeto prije odlaska počeo naplaćivati te sate. Skupljao sam za put na klasifikacijski ispit koji je bio u rujnu. Na početku sam mogao biti kod ujaka, ali ne bih mogao studirati bez nekakve stipendije. Poslije mojih uspjeha kao matematičara pozvali su me iz kotorske “Elektro-Boke”. Obećali su stipendiju uz uvjet da studiram Elektrotehnički fakultet, ali da – naglasili su – ne računam na posao kod njih. Savršeno mi je odgovaralo jer je postojala atomska fizika na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. Beograd je bio zgodan izbor i zbog obiteljskih razloga. Brat je studirao u Zagrebu i odužio je sa studijem. Vjerovao je da će njegovo društvo loše utjecati i na mene, pa me je uputio u Beograd. S druge strane promatrajući njega vjerovao sam da je to dobar izbor iz jednog drugog razloga. Njemu se nije vraćalo iz Zagreba u Kotor. Nakon svega što se događalo našoj obitelji nije ni bilo čudno. Ali on ne bi ni cijelo ljeto bio s nama iako je jako volio more. A ja sam se želio vratiti u Kotor. Toliko Hrvata ga je napustilo. Bilo nas je sve manje i manje. Iz Zagreba se možda ni ja ne bih vratio, a iz Beograda hoću.

Kasnije je brat tu svoju odluku u šali komentirao: „Kako je to bilo glupo. Moglo se samo dogoditi da Ti mene popraviš, a ne da ja Tebe pokvarim.“ A moj profesor matematike? Javili su svojevremeno mi da u nekim crnogorskim novinama (čitaj srpskim novinama u Crnoj Gori) nije bapš lijepo govorio o meni. Ljetos me sestra čekala u jednom kafiću i kaže mi: „Gdje si Ti? Poslala sam Ti poruku da Te čeka Tvoj profesor. Nedavno me i pitao za Tebe. Čekao je pola sata i otišao uz riječi da Ti vjerojatno ne želiš razgovarati s njim.“ Objasnio sam joj da njena poruka meni nije prenijeta. Uspjeli smo doznati broj njegovog mobitela i pozvali ga da se vrati. Rekao je da on nije rekao ništa protiv mene, već su oni izmislili to zato što je on Kotoranin i profesor matematike, pa im je to itekako bilo važno.

Studij

Na kvalifikacijskom ispitu bio sam treći iz matematike među 900 kandidata. Pri tome su mnogi koji su zastupali tadašnju državu na matematičkoj olimpijadi bili lošije plasirani. Ali i to je bilo na meni svojstven način. Ispit se sastojao iz dva dijela od po dva sata. U prvih dvadesetak minuta mnogi su odustajali od ispita i napuštali dvoranu. Među njima sam je napustio i ja. Nastavnica je i mene, kao i sve prije upitala:

– Napuštate, li ispit?

– Nisam lud! odgovorio sam.

Kada sam tako brzo napustio i drugi dio, samo se nasmijala.

I da sve doista bude u mom stilu, jedinu pogrješku imao sam u zadatku iz nejednakosti – na onom jednostavnijem dijelu zadatka.

Kasnije sam na sjajnim vježbama iz matematike, koje je držao dr. Dobrilo Tošić, doznao da su kotorskoj gimnaziji poslali zahvalu što je odgojila tako dobrog matematičara. Obavijesti s prvenstva Crne Gore, iz Matematičko-fizičkog lista i ovo pismo je vjerojatno jedino pozitivno što se Kotorskoj gimnaziji dogodilo te godine, jer je skandal s učeničkim štrajkom zbog umirovljenja njihove razrednice, a meni jako drage profesorice, sestre poznatog hrvatskog umjetnika Vaska Lipovca, punilo stupce titogradske “Pobjede”. Jasno je da sam i ja bio umiješan – podržavao sam slabiju stranu pa su mi (neuspješno) pokušali osvetiti i oduzeti godinu dana tako da ne položim maturu?

Počela je školska godina na ETF-u, a od moje stipendije ništa. Poslije nekoliko mjeseci stigla je. Kasnije sam doznao da je stipendiju dobio rođak republičkog ravnatelja, pa su je dali i meni. Tada sam već bio u bolnici. TBC. Ostao sam 400 dana. Nisam gubio godine, a netko me je pohvalio nekom od šefova “Elektro-Boke” kako iz bolnice dajem redovito ispite i to na najtežem studiju onom iz atomske fizike. Ovaj je obavijestio upravu i ukinuli su mi stipendiju.

Izašao sam iz bolnice. Na Terazijama sam prodavao studentske novine uzvikujući parole koje nisu bile drage vlastima. Odjedanput se pored mene stvorio načelnik kotorske općine koji je sudjelovao u zbivanjima oko učeničkog štrajka u gimnaziji, i tom prigodom bio na strani onih koji su me pokušali srušiti na maturi.

– Što to radiš, – upitao me.

– Pa zar ne vidite? Prodajem novine. Od nečega se mora živjeti.

I ispričao sam mu prču o “Elektro-Boki”. Rekao mi je da dođem kod njega kada završi semestar i kada dođem doma. I otišao sam. Poslao me ravnatelju “Elektro-Boke” i podsjetio ga kako je atomska fizika na ETF-u i kako se ja držim dogovora. Nije pomoglo. Ali nije sve prošlo tako loše. Načelnik općine je razumio da sam u pravu pa mi je osigurao stipendiju općine – kao pomoć. Uz studentski kredit više nije bilo problema završiti fakultet.

Priča s g. Tatarom, ravnateljem “Elektro-Boke”, time nije završila. Mnogo kasnije kada sam već postao uspješan znanstvenik, a on bio u mirovini, sreli smo se u Kotoru. Bio je u društvu s dva naša čovjeka. Prišao sam im, a jedan od njih mi reče:

– Znaš li g. Tatara? On je bio ravnatelj “Elektro-Boke”.

– Kako da ne znam. Pa on mi je ukinuo stipendiju!

– Vjerojatno zato što ste bili loš student, – reče g. Tatar.

– Ne! Zato što sam bio dobar. – i ispričam cijelu priču.

Bivši ravnatelj se poče ispričavati, a ja ću njemu:

-Nemojte se ispričavati. Dapače, ja sam zahvaljujući Vama postao ovo što jesam. Da ste mi ostavili stipendiju i tražili da se vratim u Kotor, što bi bilo od mene?

On se nastavio se ispričavati, a ja zahvaljivati. Prijatelji su uživali u predstavi.

Istini za volju, u bolnici, u kojoj je bilo puno studenata koji su tu dugo boravili, i nije se moglo puno učiti. Rijetko tko bi položio po neki ispit. Ipak je značajno za moje školovanje bilo i to što su mi u bolnici omogućili pohađanje obaveznih vježbi i ispita. A kada se ukazala mogućnost dobio sam dvokrevetnu sobu. U njoj je bio i brat poznatog beogradskog glumca Rada Markovića. Bio sam mu jako drag. Posjećivao ga je jedan od liječnika s nekog drugog odjela bolnice.

– Kolega, što studirate? – upitao me.

– Nuklearnu fiziku na ETF-u.

– Kada imate ispit?

– Sutra?

– Jel’ to spremate ispit?

– Ne. Čitam “krimić”.

Slijedeći tjedan evo opet doktora.

– Kolega, kako je bilo na ispitu? – podrugljivo će on.

– Položio sam.

– Položili!?

– Da, dobio sam sedam.

I naš doktor ostade u nevjerici. Iz očiju mu vidim:

“Imao je sreće, vidjet ćemo ga na slijedećem ispitu.”

I doista, eto njega opet.

– Kolega, kada imate ispit?

– Sutra.

– I što čitate? “Krimić”?

– Ne, ovo je “kaubojac”. Odličan je.

I kada je doznao da sam položio i taj ispit po cijeloj bolnici je pričao o jednom geniju koji ništa ne uči, a polaže ispite na najtežem fakultetu.

Naravno, nije baš bilo da nisam učio. Ali u bolnici mi više nije padalo na pamet juriti za ocjenama. Kada sam izašao, završio sam tu drugu godinu studija, a na početku treće mi više nije bilo do ničega. U veljači, na kraju petog semestra nisam izašao ni na jedan ispit. Tada su se ponajbolji studenti odvojili od mene. Upoznao sam i Ankicu. Više nije bilo vremena da nadoknadim propušteno. Bilo je važnijih stvari od studija.

Kada sam počeo uvjeravati sve da se želimo vjenčati, između ostalog da bi završili studije, mislili su da nismo normalni. Ipak smo to uradili. Ja sam bio na početku četvrte, a Ankica na trećoj. Počeo sam sustizati one najbolje. Predzadnji ispit sam ja položio, a oni su pali. Tako sam prvi u generaciji završio fakultet. Godinu dana poslije toga – 1973. god. – rodila se Đilda. To je onemogućilo Ankicu u redovitom završetku studija. Ivana se rodila 1977., a Anđela 1979.

Geomagnetski institut

Vjerojatno vas zanima tko je od profesora najviše utjecao na mene tijekom studija. To je bio već spomenuti nastavnik matematike Dobrilo Tošić, koji je tada radio u Vinči i doktorirao iz fizike plazme. Želio je pomoći na svaki način, pogotovu kada je čuo da sam u bolnici. Na poslijediplomskim studijama mi je bio mentor, iako sam magistarski radio iz – geomagnetizma.

– Tebi bih bio mentor iz bilo čega. – rekao je.

A ni te poslijediplomske studije nisu mogle mirno. Naime, po tadašnjim pravilima zaposlio sam se u Geomagnetskom institutu u Grockoj koji je od tamošnjeg ministarstva znanosti dobivao moju stipendiju, koja je tako postala moja plaća. Obaveza je bila da radim tri dana tjedno u Institutu, a da mi dva dana ostanu za poslijediplomski studij. Ravnatelj instituta Radimir Turajlić bio je poznat po tome što je bio jedini učenik najvećeg svjetskog stručnjaka u geomagnetizmu koji nije uspio doktorirati. U Institutu nije bilo doktora znanosti, tako da je rad magistranata bio itekako važan institutu. Turajlić je imao ljude koji su mu radili na projektima, o čijim plaćama nije trebao brinuti. Kada u vremenu u kome je dobivao njihove stipendije ne bi završili poslijediplomske studije, najurio bi ih i zaposlio nove. Tako smo došli i mi na red. Ja sam došao prvi u “novoj” generaciji takvih poslijediplomanata Geomagnetskog instituta, naravno svi bi poslijediplomske studije upisivali na ETF-u. U Institutu, koji je bio nekih pet kilometara izvan Grocke, dobio sam stan koji su tamo postojali jer su postojala mjerenja koja je trebalo nadzirati, a bilo je praznih stanova. Poslije izvjesnog vremena Turajlić me pozvao na razgovor i tražio da uz malo povećanje stipendije/plaće radim puno radno vrijeme. Znajući sudbinu onih koji su bili prije nas nisam htio pristati. Pitao sam ga zašto to traži.

– Da bih mogao kontrolirati spremate li ispite, – odgovorio je.

     – Prvi sam u generaciji završio fakultet bez ičije kontrole i Vi mislite da mene treba kontrolirati. Pa više se ni pitomce vojnih akademija ne kontrolira uče li ili ne.

Razbjesnio se i postao sam čovjek koji mu je služio za zastrašivanje ostalih: Ako ne slušate proći ćete kao on. Svi su prihvatili raditi puno radno vrijeme. Bio je siguran da neću magistrirati na vrijeme. Zaboravio je da su meni ostala ona dva radna dana, subota i nedjelja. Po ugovoru sam morao njega pitati za temu magistarskog rada. Bio je šokiran kada sam došao priopćiti mu da sam položio sve ispite i zatražio radnju. Znao sam da nije u stanju tako nešto izvršiti, ali sâm sam proučavao neke teorijske radove ruskih znanstvenika iz problematike kojom sam se bavio. Poopćio sam njihove rezultate i na tome magistrirao. Tako je završilo moje školovanje. Naravno, nije moglo proći bez zanimljivosti. Moj rad je bio čista teorija, a u komisiji su mi bila dva stručnjaka za numeričku analizu on, njegov kolega iz Vinče (zanimljivo je da me je Tošić, iako profesor iz Numeričke analize, poslao da ispit polažem kod tog kolege iz Vinče, jer ga je smatrao „jačim“ u tome od njega) i kolege iz Elektromagneike, koji je u to vrijeme najviše koristi računala na fakultetu. Naravno, prvo Tošićevo pitanje je bilo zašto nisam uzeo manje teorijskih problema, ali dao i primjene na kompjutorima. Bio je zadovoljan odgovorom i time eliminirao mogućnost da me i druga dva kompjutoraša pitaju o tome. U Institutu je jedna kolegica tvrdila da je to bilo nekorektno od Tošića, a ja sam tvrdio suprotno. Međutim, Tošićevom bratu, koji je dolazio u Institut ispričali su obratnu priču: ja sam zamjerao Tošiću, a kolegica ga je branila. To je došlo i do profesora Tošića, ali on je to ispričao meni, pa je spletka ostala bez posljedica.

Tako sam jedini iz te generacije post-diplomanada Geomagnetskog instituta na vrijeme magistrirao, pa mi je direktor morao dati stalni posao. “Poslušne” je htio najuriti, ali smo ga uspjeli pobijediti na Glavnom odboru. Svi su ostali i kasnije magistrirali. Većina i doktorirala. Interesantno je primijetiti da je u tom institutu koji je bio ustanova SIV-a bilo samo nas dvojica Hrvata: iz prethodne generacije Stjepan Selak i ja. Nas dvojica smo i prvi doktorirali.

Viša pomorska škola – Pomorski fakultet u Kotoru

A kako je počelo to s doktoratom iz matematike? Želio sam se vratiti u Kotor. Jedino pogodno mjesto bila je Viša pomorska škola koja je trebala postati Pomorski fakultet. Profesor Ćirković me je odveo kod dekana profesora Maslovara i dogovorili smo se oko mog preuzimanja katedre za matematiku. Tako bih se vratio u područje koje volim, a zahvaljujući profesoru Dragoslavu Mitrinoviću to je bilo moguće jer je on omogućio doktoriranje, pa i nama koji nismo završili matematiku iz matematike, na ETF-u u Beogradu. Knjiga profesora Mitrinovića “Analytic Inequalities”, Springer-Verlag, Berlin-Heidelberg-New York, 1970. uz knjige Hardya, Littlewooda i Polya, odnosno Beckenbacha i Bellmana smatra ju se klasičnim u oblasti teorije matematičkih nejednakosti pa je to odredilo oblast iz koje ću raditi doktorat. Zanimljiva je i priča moje suradnje s njim jer su nas i njemački i američki referativni časopisi nazvali kasnije velikim imenima u teoriji nejednakost – kao profesora i njegova učenika (Ne mislim na interpretaciju te suradnje od strane Gospodina 2+2). Dolaskom u Zagreb osnovao sam svoju školu u teoriji nejednakosti koju danas u svijetu zovu ili Pečarićeva ili Hrvatska škola.

Naravno, nije se sve to tako lako moglo ostvariti. Svašta se događalo s ispitima iz matematike na Višoj pomorskoj školi. Protivnici mog povratka u Kotor osigurali su da se mene prvo pošalje u JNA, tako da tamo budem tijekom dvije školske godine, i u to vrijeme raspisali natječaj. Oni koji su bili na mojoj strani javili su mi, pa sam se prijavio. Ja jedini magistar među prijavljenima (dva moja srednjoškolska profesora), jedini sa znanstvenim radovima (istina, ne iz matematike) dobio sam prednost od Komisije. Ali, našli su da mi fali tri mjeseca radnog staža i primljen je onaj koga je željela protivnička struja, ali kao privremeno rješenje. Glavni njegov zagovornik bio je tadašnji predsjednik SSRNCG – budući član predsjedništva Jugoslavije i veliki zagovornik Slobodana Miloševića – Nikola Bućin, Srbin iz Kotora. Bio je moj profesor, pa sam ga savjetovao da doktorat ne upiše iz matematike, jer je mala vjerojatnost da ce ga i uraditi. Poslušao je savjet i doktorirao na Fakultetu organizacionih nauka u Beogradu. Kasnije, 1982. godine, kada sam već bio doktorirao, ponovno su tražili matematičara. Ponovo sam se javio na natječaj – sada je to već bio Pomorski fakultet. Iako je natječaj, koji je bio dogovoren sa mnom, za honorarni rad (dok mi ne riješe stambeno pitanje da bih mogao doći s obitelji), a bio sam i jedini kandidat – nije realiziran.

Naravno, ponovo su se potrudili da tako i bude. Moj profesor, sada već dekan, objašnjavao mi je kako su iz Titograda dobili mišljenje da ne mogu biti izabran, iako su oni iz Kotora to tražili, s obrazloženjem kako sam u Beogradu asistent iz fizike.

Ja sam asistent tamo kao magistar elektrotehnike, a ovdje sam se natjecao kao doktor matematike sa stotinjak objavljenih radova. Znači li to da sam u Beogradu radio kao vratar na Muzičkoj akademiji, i ovdje bih mogao biti samo vratar.

Odveo me je na Fakultet i rekao svojoj tajnici da mi da to pismo iz Titograda. Ali tajnica mi je poslala i prethodno pismo koje su oni uputili i iz koga je bilo vidljivo da je on tražio odobrenje da on drži te predmete.

Pa što ste Vi očekivali da će vam odgovoriti?

Vjerojatno je tajnica „nastradala“ što mi je dala i ono prvo pismo.

Doktorat iz matematike

Profesor Tošić je podržao moju želju da poslije magistrature krenem u matematiku i sugerirao mi proučavanje Mitrinovićeve knjige. Kada sam izašao iz vojske, donio mi je doktorsku disertaciju Gradimira Milovanovića obranjenu na Elektronskom fakultetu u Nišu (Milovanović je danas redoviti član SANU). Vrlo brzo sam poopćio rezultate iz dva poglavlja te disertacije i s Milovanovićem objavio svoja prva dva znanstvena rada iz matematike. Objavljena su iste godine u Mitrinovićevom časopisu “Publikacije ETF-a (Beograd), ser. za mat. i fiz.” koji je u to vrijeme bio veoma značajan časopis za oblast matematičkih nejednakosti.

Profesor Mitrinović me je tada pozvao da radim doktorat kod njega. Bio je u mirovini, pa je na Fakultetu bio u kabinetu zajedno sa svojim nasljednikom prof. dr. sc. Petrom Vasićem. Nije ga ni često bilo na fakultetu, pa sam mislio da komuniciram s njim preko profesora Vasića. (Tu je bio i docent dr. Ivan Lacković i profesor Janić.) Nisam znao da oni nisu u dobrim odnosima i da ta komunikacija uopće ne funkcionira. Mitrinović nije ni znao što radim, pa je mentorstvo prepustio onome, koji je znao što time dobiva – profesoru Vasiću. Godine 1979. objavio sam devet radova, od čega šest u Publikacijama ETF-a. S profesorom Vasićem sam se dogovorio da početkom 1980. prijavim doktorat. Zajedno smo sastavili prijavu i predložili da, osim njega, ocjenu podobnosti da i profesor Mitrinović.

Ali čekalo me je iznenađenje. Došao sam kod njih u kabinet i profesor Mitrinović me je napao zbog loše prijave. Profesor Vasić – šuti. Kao da on nema ništa s time. Pobjesnio sam i u momentu kada sam htio uzvratiti, profesor Janić, koji je također bio nazočan, dao mi je znak da šutim. Teško je racionalno odgovoriti kada vam netko općenito prigovara. Čekao sam da kaže nešto konkretno. I dočekao sam. Mitrinović će meni:

– Tvrdiš da ćeš u tezi raditi s Fuchsovom generalizacijom teoreme o majorizaciji. Pa što tu možeš uraditi, kada je Fuchs dao potrebne i dovoljne uvjete za težinsku verziju teorema o majorizaciji?

– To tvrdite Vi u Vašoj knjizi. Međutim, dokazao sam da to nije točno i napisao rad koji će biti objavljen u Rumunjskoj.

– Ima svakakvih dokaza.

– Točno, ali moj je provjeravao profesor Vasić.

U stvari slagao sam bijesan što je Vasić prepustio svu silinu napada na mene, iako smo zajedno pisali moju prijavu doktorata. Mitrinović se okrene njemu:

– Je li istina?

– Jest! – slaže i Vasić. (Zapravo, Vasić je volio dobru kapljicu, pa baš nije sigurno je li on svjesno rekao neistinu.)

Profesor Janić, s kojim sam imao nekoliko zajedničkih radova, rekao mi je da je Lacković otišao kod Mitrinovića i tvrdio mu da sam ja ukrao neki njihov zajednički rad. Je li to istina ili je problem onih šest radova u Publikacijama (u broju za 1979. g. imao sam šest radova, što je odjeknulo među tamošnjim matematičarima) ili pak u tome što nisam napisao niti jedan rad zajedno s njim – ne znam. Uglavnom, slijedeća dva mjeseca zaobilazio sam njihov kabinet. Nije bilo ni teško jer je profesor Vasić češće bio u kavani preko puta fakulteta znakovita naziva “Domovina”. Suludo je bilo imati problema s doktoratom, a profesor Peter Bullen iz Kanade mi javi kako je na Sveučilištu La Trobe u Melbourneu držao predavanja o nekim rezultatima iz moje disertacije. Svašta se kuhalo u ta dva mjeseca, kada sam – uvjeren da Mitrinović nije u kabinetu – pokucao na vrata. Ali u njemu je bio baš on. Pozvao me da uđem. U razgovoru je spomenuo kako nije on pisao onaj dio knjige u kome je grješka o kojoj sam govorio. Očito je pronašao originalan Fuchsov rad i provjerio moju tvrdnju. Osobno je napisao prijedlog za prihvaćanje disertacije u kome je napisao:

“Karakteristično je da je Pečarić došao do važnih i interesantnih rezultata za generalne nejednakosti koje su u svijetu obrađivali matematičari od ugleda.”

Supotpisnik je bio Vasić, a predvidjeli su Lackovića kao trećeg člana komisije kome su, kao najmlađem, dali moj rukopis. I onda je počelo. Lacković je napisao 141 primjedbu na 180 stranica mog rada u kojima je “pronašao” niz pogrešnih rezultata i čega sve ne. Napisao sam pristojan odgovor i dao ga Vasiću, a na svoj način sam mu i komentirao te “greške”:

“Lacković je doktorirao na konveksnim funkcijama, treba napisati s prof. Mitrinovićem monografiju o njima, a ne razumije definiciju n-konveksnih funkcija.” (Tvrdio je da je moj rezultat pogrješan jer nije razumio tu definiciju.)

To se ubrzo počelo pričati po fakultetu. Malo po malo pritisak na njega je rastao i on je postajao fleksibilniji. Nije se ni meni isplatilo zaoštravanje odnosa pa sam odlučio disertaciju skratiti na slijedeći način: ono što mislim da je ponajbolje pokazat ću mu da sam u pravu, a ono manje vrijedno ću izbaciti tako da stekne dojam kako je bio u pravu, a ja ću to publicirati u radovima. Tako je on, zajedno sa mnom, otišao kod Vasića i rekao mu:

“Što se mene tiče, Pečarićeva teza je u redu.”

Sâm sam otipkao tezu radeći dan i noć tako da je ona sada bila na 70 stranica i predao im je. Mitrinović ju je opet dao Lackoviću, a ovaj je opet uradio isto: napisao novih 40 primjedbi, sličnih onima prethodnima. I postigao što je želio – profesor Mitrinović se povukao iz komisije! Naravno, ovaj put sam odgovorio, ali s nizom otrovnih komentara. Kako sam doznao da moje prethodne odgovore Vasić nije ni dao Mitrinoviću, ovaj put sam mu posebno naglasio da mu ih obavezno da. I doista poslije izvjesnog vremena Mitrinović mi je rekao kako Lacković nije htio biti zlonamjeran u pisanju svojih primjedbi već je samo htio da teza bude što bolja. Jasno je bilo kako samo hoće da bude zamoljen da se vrati u Komisiju. Kada sam to rekao Vasiću on će:

“E nećemo ga vratiti već ćemo u Komisiju imenovati Boasa i Ky Fana.”

Radilo se o najpoznatijim svjetskim matematičarima iz problematike. Boas je u tom momentu bio predsjednik AMS-a i glavni urednik časopisa Amer. Math. Montly i J. Math. Anal. Appl.

Tako je umjesto završetka cijele priče došlo do daljnjeg zaoštravanja. Lacković je počeo seriju predavanja protiv mojih radova na Fakultetu. Na prvom je krenuo s napadom na dva rada – jedan zajednički s profesorom Janićem, a drugi moj. Bilo je nazočno puno ljudi i njegovih studenata s ETF-a. Najavio je velike pogrješke u radovima, a radilo se o sitnicama koje je prikazao kao velike pogreške i moje neznanje. Tako je na moj odgovor da je to nešto što se podrazumijeva pa sam u stvari radio isto ono što i profesor Mitrinović u svojoj knjizi on komentirao, iskoristivši činjenicu da Mitrinović nije bio nazočan:

“Kada bi to bilo istina, ja bih mu to ozbiljno zamjerio.”

Bila je to njegova velika pobjeda, a Vasić više nije htio biti nazočan niti na jednom predavanju – bilo Lackovićevu, bilo mojemu. Odlučio sam u svom odgovoru pokazati kako takvih stvari koje se podrazumijevaju ima u mnogim matematičkim tekstovima i odlučio sam da to pokažem na primjeru Lackovićeve teze. I doista sam našao niz takvih primjera, ali i pravih grješaka. Jedna je bila nevjerojatna. Svojevremeno je upravo s Vasićem objavio poopćenje Hadamardovih nejednakosti i u tezi nađem kako ih je rumunjski matematičar Lupas upozorio na nepreciznu formulaciju same tvrdnje (zgodna formulacija za tešku pogrješku, zar ne?), a on će u tezi dati ispravnu formulaciju. Provjerio sam i ustanovio da je ponovo pogriješio! Na žalost, na mom predavanju je bilo samo nekoliko matematičara s ETF-a i nekoliko s PMF-a, ali poslije mog predavanje profesor Tasković mi je rekao:

“Dosta si mu pokazao!”

(Tasković je kao profesor Matematičkog fakulteta u Beogradu napisao udžbenik „Nelinearna funkcionalna analiza“. Drugi dio „Globalna konveksna analiza“, Beograd 2001., ima preko 1000 stranica, citira me 50-ak puta.)

Ali slijedilo je drugo njegovo predavanje. Kada sam s njim dogovarao termin za moj odgovor on će meni:

– Kolega, ako budete ponovo govorili o grješkama u mojoj disertaciji, ni ja ni nitko drugi neće vam doći na predavanje.

– Kolega Lackoviću, doista ima još toga u Vašoj tezi, ali vi ste na svom predavanju izrekli toliko gluposti, da ću se ovaj put zadovoljiti samo s njima.

I nitko se osim njega nije pojavio, pa predavanje nisam ni održao.

Održano je još nekoliko sličnih predavanja.

U to vrijeme stigla su mišljena iz SAD-a. Boas će o tezi napisati:

„Započeo bih sa sljedećim: smatram da bi Pečarićeva teza bila prihvatljiva na svakom američkom sveučilištu, i bolja je od većine teza koje sam vidio.

Pečarić je, u prvom redu, sistematizirao veliki dio materijala koji se pojavio tijekom godina i koji je postao poprilično kaotičan. Ova je sinteza vrijedna sama po sebi.

Drugo, Pečarić je pokazao veliku ingenioznost pronalazeći jednostavnije dokaze nekih nejednakosti i prikladne generalizacije drugih. Tako je postigao bolje razumijevanje mnogih nejednakosti. Također, uspio je ujediniti neke nejednakosti koje su se isprva činile potpuno nepovezanima.

I na kraju, mnogobrojni su njegovi originalni doprinosi ovom polju.“

A Ky Fan će završiti svoj report ovako:

„Smatram da je ova teza gospodina Pečarića znatan doprinos teoriji konveksnih funkcija.

Uživao sam čitajući ovaj materijal, i željno iščekujem tiskanje ove teze.“

Međutim, oni su trebali potpisati i zajedničku ocjenu Komisije u kojoj su pored njih, prof. Vasića bili i profesor Adamović, u tom momentu dekan na matematici PMF-a i profesor Đorđević, šef katedre za matematiku Elektronskog fakulteta u Nišu. Ky Fan ga je dobio na vrijeme i obavijestio Vasića da će uskoro biti u Europi, pa da bi mogao doći u Beograd. Međutim, pismo Boasu je putovalo pola godine, pa se s obranom odužilo, tj. kada je Vasić shvatio da se pismo zagubilo umjesto Boasova potpisa priložio je njegovo pismo.

Lacković je napisao prigovor na njihov referat, a Komisija ga je pozvala da javno iznese svoje primjedbe. Počeo je tako što je tražio da mu ja ne odgovaram jer je on pisao prigovor na izvješće Komisije, ali Komisija je znala da je bolje da mu odgovorim ja. I odgovorio sam. Ukazao sam na cijeli niz matematičkih bedastoća (na primjer ponovio je i one s drugog predavanja), a u jednom momentu sam ponovio što je on rekao i pitao ga:

– Jeste li to tvrdili?

– Jesam!

– Pa to je obična glupost. Evo Vam kreda i dokažite to.

– Pa to je lako – reče i krene pisati. Napisao je jedan red i stane. Valjda je shvatio da to što tvrdi nije točno. Poslao sam ga u klupu riječima:

– Kolega Lackoviću, matematika Vam se ne čita kao književnost. Uvijek morate imati olovku u ruci i provjeriti ono što mislite da vrijedi.

Posebno mi je bila zanimljivo reagiranje profesora (kasnije i akademika) Cvetkovića. Naime, kada sam jednostavnim primjerima pokazao ništavnost Lackovićeve tvrdnje kako moje poboljšanje Levinsonove nejednaosti zapravo nije nikakvo poboljšanje, Cvetković se uhvatio rukama za glavu.

Lacković je bio potpuno ismijan, ali ostalo je glasovanje na Vijeću. Kvorum je bio “tanak”, a njegovi su svi došli. Ipak sam “prošao”.

Čuo sam i komentar Vasićeve “podrške”: Jedan profesor je rekao da bi glasovao protiv da je Vasić rekao i jednu jedinu riječ jer moj rad nije branio ni na prethodnim raspravama. Srećom nije ni tada. Sam se izborio za nj. Tezu sam obranio pred domaćim dijelom Komisije.

Lackoviću se teško mirio s porazom. Na Institutu za matematiku, gdje su uglavnom dolazili njegove kolege s PMF-a prijavio je ponovno svoje primjedbe o Janićevom i mom radu, ali i o jednom radu G. Milovanovića i I. Milovanovića (radilo se o očitoj tiskarskoj pogrješci što je bilo očito iz njihova dokaza ali on je formulirao kontraprimjer). Počeo je tvrdnjom kako se u posljednje vrijeme pojavio niz loših radova iz matematike pa se eto on bori protiv toga. Bio sam nazočan, ali jednostavno nisu mi ni dozvolili da dođem pošteno do riječi. Jasno mi je bilo da moram odgovoriti i njemu i njima i to tako da sam zakažem svoje predavanje. Pripremio sam odgovor na njegovo predavanje, ali odlučio sam se na mnogo efektnije predavanje o njegovim rezultatima koje sam naslovio: “O putovima (i stranputicama) u generaliziranju Hadamardovih nejednakosti”. Dao sam i sažetak:

“U saopćenju će biti dano niz primjedbi na neke generalizacije Hadamardovih nejednakosti za konveksne funkcije. Na primjer, bit će dani kontraprimjeri za više rezultata dobivenih u doktorskoj disertaciji I. B. Lackovića obranjenoj u Nišu na Elektronskom fakultetu.”

Počeo sam sa svojim slaganjem s njegovom tvrdnjom o pojavi loših radova u matematici i nastavio:

-Ja ću na ovom predavanju pokazati da se to počelo događati upravo s radovima kolege Lackovića!

Tako je počelo moje dvosatno iživljavanje na njegovim rezultatima. Naravno, iživljavanje i po svima njima, jer mi nisu na njegovom predavanju dopustili pošteno ni odgovoriti na tvrdnje njihovog kolege i bivšeg učenika. Jedan mi je rekao da su oni očekivali moj odgovor na Lackovićeve primjedbe.

– Ovo je znanstveni seminar na kome se može prijaviti što god želite, ali ja imam spremljeno i to predavanje. Mogu ga odmah održati ako želite.

Nisu htjeli. Veliki Lackovićev prijatelj profesor Kečkić, koji je umjesto njega i održao jedno predavanje – napad na moj rad, također mi je nešto potiho prigovorio dok sam prolazio pored njega. Uzvratio sam mu na isti način:

– Ako hoćete mogu pokazati da je netočan i onaj Vaš rezultat koji ste objavili u Mat. Balkanici.

– Možete ako želite.

– Ma nema potrebe da to svi znaju.

– Vidim da uživate u ovome.

– Od Vas sam naučio.

Građevinski fakultet

Poslije ETF-a i Instituta “rat” se nastavio na Građevinskom fakultetu, na koji sam prešao iz Instituta i zaposlio se kao asistent iz fizike. Već sam imao radove iz matematike i na Katedri za fiziku su podržavali moj znanstveni put. Kada sam doktorirao na Katedri za matematiku nisu željeli raspisati natječaj za moje unaprjeđenje. U stvari, jedan njihov asistent je, zbog toga što se moja obrana odužila, doktorirao prije mene, pa mu se nisam želio javiti na natječaj. Morao sam čekati kada će slijedeći njihov asistent doktorirati. Uradio sam još nešto. Povezao sam se s kolegom Radojkovićem s hidro odsjeka i s njim razvio metodu graničnih elemenata. Moje rješenje primjene te metode za određivanje najpovoljnijeg položaja bunara znatno je olakšalo taj problem, a veliko je bilo njihovo zadovoljstvo kada se isti metoda primijenio kod podzemnih zavjesa. Radojković je zbog tih rezultata postao član organizacijskih odbora svjetskih kongresa iz tog područja. Tako sam osigurao potporu ponajboljih ljudi s Građevinskog fakulteta. Pokazao sam im da od mene i oni mogu imati koristi, a ovi drugi matematičari nisu mogli uraditi dovoljno ni za sebe u svojim oblastima, a kamoli tako nešto.

Slijedeće 1983. g. doktorirao je ponajbolji matematičar s Katedre za matematiku GF-a Dragan Janković, pa sam mogao očekivati natječaj koji je namjenjen njemu.

Mislim da sam negdje 1984. ako ne i prije počeo nazirati pojavu tzv. “antibirokratske” revolucije. Teško je bilo sve prešutjeti. Tako su na nekom sastanku govorili o političkim prilikama i konstatirali kako mogu otvoreno govoriti „jer smo ionako svi Srbi ili Crnogorci“. Bilo je dosta Hrvata tamo (za neke sam doznao tek nakon Domovinskog rata), i uglednih profesora. Svi su šutjeli, pa sam ja dobacio:

S jednim izuzetkom, molim!

Kako je to bilo vrijeme kada se velikosrpski fašizam stvarao kroz napade na Albance i navodne ugroženosti Srba na Kosovu, oni koji su se protivili mom izboru iskoristili su to što nisam eksplicitan – pa su počeli pričati po Fakultetu kako san ja Albanac.

Prvo mi je to rekao prof. Borelli (potomak plemenite zadarske obitelji), a potom na ulici Ankicu i mene je sreo prof. Ernest Stipanić i to ponovio. Postalo nam je jasno da je jedino rješenje, s obzirom da nisam želio ići vani, odlazak u Hrvatsku. Međutim, stan me je obvezao biti na Građevinskom fakultetu do 1987. godine. Morao sam se ponašati kao da želim ostati tamo.

Prof. Stipanić kao matematičar i Hrvat, bio je na mojoj strani. Ali svoju potporu usudio se iskazivati samo u osobnim kontaktima s drugim kolegama na Fakultetu. Bio je veoma ugledan profesor tamo, ali i Hrvat. A to nikada baš i nije bilo lako biti tamo. Prof. Mitrinović mi je kasnije ispričao kako Stipanić nije ni mogao doktorirati u Beogradu, već je to učinio u Zagrebu. Predsjednik komisije za Stipanićev izbor za docenta bio je upravo prof. Mitrinović. Napisao je prijedlog za izbor. Jedan od supotpisnika mu je potpisao uz riječi:

Potpisujem samo zato što si Ti napisao prijedlog. Inače, nikada ovom katoliku ne bih potpisao!

Uzgred budi rečeno ovo KATOLIK bilo je HRVAT. Prof. Stipanić je bio komunist, za vrijeme rata i logoraš (otok Mamula)!

Da, na priče o mom Albanstvu upozorio me je kasnije i moj suradnik prof. Radojković. Rekao sam mu, zbog tamošnjih primitivnih napadaja na Albance:

Ja bih bio ponosan da sam Albanac, jer su mnoge od uglednih bokeljskih obitelji albanskog podrijetla, ali samo sam Hrvat!

Prof. Borelli i članovi njegove obitelji su posebna priča. Diplomirao sam kod njegova brata koji je bio profesor iz Atomske fizike na ETF-u, a supruga mu je bila knjižnjičarka u Zavodu za fiziku. Ona mi je maksimalno izlazila u susret s udžbenicima tijekom studiranja, a i kasnije. Kada je čula da odlazimo u Zagreb ispričala mi je jednu doista zanimljivu priču:

Treći brat je svojevremeno otišao s obitelji živjeti u Zadar. Poslije izvjesnog vremena su se vratili. Upisali su kćer u školu. Kada su drugi učenici doznali da je došla iz Hrvatske, počeli su je maltretirati na razne načine. Nije bio problem u jeziku, jer je ona veći dio života provela u Beogradu. Na nju je sve to strašno djelovalo, pa su je odveli psihijatru, koji im je dao spasonosno riješenje: Upišite je u drugu školu i neka tamo uopće ne spominje Zadar i Hrvatsku. I to je pomoglo! Prof. Borellija sam zadnji put vidio u Zagrebu poslije rata. Rekao mi je:

-Znaš li Ti da sam ja postao Hrvat tek s navršenih sedamdeset i više godina života, mada sam jedno vrijeme i radio u Zagrebu i dopisni sam član HAZU. Naime, kao i obično ljetovao sam u Zadru i one godine kada su Srbi na Kosovu imali onaj svoj velikosrpski miting. Ali kada sam se vratio u Beograd, i vidio kakve se sve laži tamo govore o tome – POSTADOH I JA HRVAT.

Suradnja s profesorom Mitrinovićem

S druge strane, došlo je do velike suradnje s profesorom Mitrinovićem. Naime, jedan kolega iz Austrije me je zamolio da mu prenesem jednu poruku. Učinio sam to telefonom, ali na moje veliko iznenađenje Mitrinović je tražio da dođem kod njega doma. Došao sam i on mi je ponudio da s njim radim monografiju iz geometrijskih nejednakosti. Rekao sam mu da se njima nisam bavio, ali on je tvrdio da ću to dobro uraditi. Dao mi je neki materijal pa sam mu trebao javiti što sam odlučio. Kako uskladiti odnose između toga da on i Vasić nisu u dobrim odnosima? Janiću je Vasić bio kum, ali mi je savjetovao:

“Drži se profesora Mitrinovića. On će uraditi nešto dobro i za Tebe, a Vasić misli samo na sebe.”

Počeli smo raditi na toj monografiji, a uz to smo počeli objavljivati i zajedničke radove. Uskoro smo postali tako bliski da sam – bez najave – mogao doći kod njega u svako doba dana. Koliko sam ga samo puta prekinuo dok je ručao.

Ta suradnja pokazala se veoma važnom i za moj kasniji odlazak u Zagreb. Naime, u rad na monografiji uključili smo veliki broj stručnjaka kojima smo slali pojedine djelove knjige. Njihove komentare bi uvrstili u knjigu. Jednom je Mitrinović spomenuo profesora Volenca iz Zagreba, pa smo kolegi Volencu poslali upit oko sličnog sudjelovanja u radu na našoj knjizi. Dugo nije bilo odgovora. I onda stiže pismo u kojemu nam je Volenec poslao popis od 800 referenci koje nam mogu koristiti u radu na knjizi. Danima je morao raditi na tome. Odmah smo se dogovorili da ga uključimo u rad tako da proširimo knjigu i s poglavljem o simpleksima kojega bi napravio Volenec. To se pokazalo sjajnim rješenjem jer se kasnije u znanstvenim časopisima knjiga najviše citirala upravo zbog tog dijela.

Javio sam se na natječaj Draganu Jankoviću, ali i na natječaj na ETF-u kolegama Vlajku Kociću i Milošu Labanu. Kocić je tada imao 25 radova, a Laban samo 5 pa je bilo jasno da sam se javio na njegovo mjesto. Zašto sam se uopće javio na taj natječaj? U stvari jedan Labanov rad je bio poopćenje jednog mog rada. Kada se taj rad pojavio (i on i Kocić su objavljivali samo u beogradskim časopisima) shvatio sam da je jedno od Lackovićevih predavanja – napada na moje rezultate – bio taj njegov rad, što je inače priglupo – ne možete umanjivati nečiji rad samo zato što znate poopćenje koje se na kraju i tiska. Pozvao sam Labana i pokazao mu kako se i njegovo poopćenje može dalje poopćiti i predložio mu da na tome radimo zajedno s prof. Janićem (bio je u jako lošim odnosima s Janjićem, pa će tako moći izgladiti tu situaciju). Prihvatio je. Međutim, kasnije sam doznao kako je u Matematičkom institutu pričao protiv mene, pa sam mu se javio na natječaj.

Dana 18. srpnja 1985. profesor Mitrinović mi je napisao:

“Cvetković je bio kod mene i rekao mi je da su na E. F. dali prijedlog za Kocića i Labana iz kadrovskih razloga, jer E. F. nema mjesta za novog. Cvetković je pun hvala za Tebe. Kazao je Komisiji: ‘Pečarić je za 18 mjeseci objavio 36 radova u inozemstvu, a mi svi zajedno to nismo učinili. To je svojevrstan fenomen.’ On se nada i to im je kazao da će ovaj izbor doći do tiska. Borit ćemo se. Mislim i ja.”

Radi se o Dragošu Cvetkoviću o čijem hvatanju glave rukama sam već pisao. On je jedan od onih koji su završili ETF. Bio je i prvi takav koji je kasnije postao akademik SANU (moj suradnik Milovanović je drugi). Nije me to iznenadilo. Jasan mi je bio i zaključak, jer po tadašnjim zakonima kada bi primili mene, Laban bi ostao na mjestu asistenta ETF-a, dakle imali bi čovjeka više. Iako su po zakonu morali rangirati kandidate oni su, na Cvetkovićevo inzistiranje, to i napisali u zaključku referata:

“Na osnovu izloženog i na osnovu kadrovskog plana i potreba Elektrotehničkog fakulteta predlažemo …”

Napisao sam prigovor na njihov referat. Mitrinović mi je pričao kako mu je jedan kolega s ETF-a rekao kako sam sigurno našao najbolje odvjetnike u Beogradu kad sam imao takav prigovor, na što mu je Mitrinović rekao:

– Ne, to Vam je pisao Pečarić. Znate on Vam je matematičar, pa mu za to i ne treba odvjetnik.

U stvari, odvjetnici ne bi mogli ni napisati takav prigovor, jer je u njemu pored povreda zakona bilo riječi i o matematici. Laban me je jednom napao. Tvrdio mi je kako su njegovi uvijek bili u vlasti i da će učiniti sve da mi djeca imaju problema u školi, a njegov tata – umirovljeni profesor Medicinskog fakulteta, učinit će da opet dobijem TBC. Narugao sam mu se:

– Hoće li mi staviti bacile TBC-a u Coca-colu?

Kada sam odlazio iz Beograda ispričao sam nekim poznanicima tu priču i konstatirao kako će im takvi ljudi vladati državom. Pogriješio sam u onom “takvim”, jer je Laban dogurao i do ministra u Miloševićevoj vladi. Inače je bio poznat i po napadom na Jugoslavensku enciklopediju i po zahtjevu da Hrvatska plati Srbiji odštetu zbog NDH.

Izbor na Građevinskom fakultetu

Ali, izbor na Građevinskom fakultetu pretvorio se u pravi rat. Referenti izvanredni profesori Milomir Trifunović i Vladimir Mićić s Građevinskog fakulteta i docenti Miroslav Ašić i Vladimir Janković s PMF-a dali su negativno mišljenje o mom radu. Bilo je tu svega i svačega, a išli su dotle da su čak tvrdili da mi je jedan rad pogrešan, a u stvari su lažno ili iz neznanja konveksnu funkciju proglasili konkavnom i “našli” kontra-primjer. Poznati profesor mehanike s Građevinskog fakulteta Vlatko Brčić izdvojio je svoje mišljenje dajući pozitivno mišljenje o svim kandidatima.

Na negativno mišljenje stiglo niz reagiranja. Reagirali su redoviti profesori Mitrinović, Vasić, S. Vukadinović (Saobraćajni fakultet Beograd) i Janić D. Adamović (PMF Beograd), R. Đorđević (Elektronski fakultet, Niš), izvanredni profesor G. Milovanović (Elektronski fakultet, Niš – danas srpski akademik), kao i docenti s hidro odsjeka GF-a M. Radojković i Č. Maksimović.

Tako je Mitrinović upozorio:

“Pečarićevi radovi prije tiskanja prošli su kroz uobičajenu kritiku. Za 79 znanstvenih radova iz matematike, koje su referenti prikazali, imao je barem 79 recenzenata (u inozemstvu se određuje barem po 2). Svaki rad se prikazuje u tri referativna časopisa. Dakle, najmanje 250 recenzenata je ocjenjivalo Pečarićeve znanstvene doprinose. Valja naglasiti da nijednom radu u referativnim časopisima nije stavljena nikakva zamjerka. Što više, u recenzijama mogu se naći epiteti: ‘elegantni rezultati’, ‘kratki dokazi’, ‘fascinantna nejednakost’, ingeniozan identitet’.”

Đorđević i Milovanović između ostalog napisali su:

“Očigledno referenti su se trudili da opovrgnu neke od rezultata do kojih je Pečarić došao. Pri tome su pribjegli poznatom metodu nalaženja kontraprimjera. Međutim, njihova je grješka, koje vjerojatno ni danas nisu svjesni, u tome što su pronašli pogrješan kontraprimjer. Tako, na primjer, u pokušajima da opovrgnu Pečarićeve rezultate iz rada 62, objavljenog u američkom časopisu Journal of Mathematical Analysis and Applications, na prijedlog poznatog znanstvenika profesora Ky Fana sa Sveučilišta Santa Barbara u Kaliforniji navode kontraprimjer koji je pogrješan, jer pretpostavke o funkciji f ne zadovoljavaju uvjete teorema koje je Pečarić dokazao i koje su točne.”

Adamovićev prigovor je dan na 15 stranica. On navodi i imena prikazivača koji su u referativnim časopisima govorili ono što spominje Mitrinović, i upozorava: “Profesor P. Bullen (Kanada) držao je u Australiji predavanja o nekim Pečarićevim rezultatima”, a ove i niz drugih takvi “činjenica referenti su propustili spomenuti”.

U tim prigovorima dan je i nepotpuni popis od 14 matematičara koji su profesori matematike na sveučilištima u Zagrebu, Waterloo, Beogradu, Nišu, Skopju i Mostaru, a koji nisu diplomirali matematiku.

Naravno, potporu negativnom mišljenju dao je očekivano Lacković, ali i Institut za matematiku PMF-a koji je izrazio svoje protivljenje izboru kandidata koji nisu diplomirali matematiku. Njima spomenuta imena (Blanuša, Devidé, Zelenko, Palman, Ugrin-Šparac, Đoković, Tošić, Cvetković, Slavić, Simić, Milovanović, Stanković, Lazov i Mesihović) nisu ni trebali biti profesori matematike.

Trifunović, Mićić, Ašić i Janković su odgovorili svojim oponentima pa su tvrdili i slijedeće po onom Ćosićevom: Laž je najviše pomogla Srbima u povijesti:

“Čudno je i veoma indikativno da profesori Mitrinović, Vasić, Janić, Đorđević, Milovanović, bivši ili sadašnji profesori Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu i Elektronskog fakulteta u Nišu, i njihovi suradnici, profesori Adamović i Vukadinović, koji su svi, nesumnjivo, u toku sa zbivanjima na Elektrotehničkom fakultetu, nisu našli za potrebno da u bilo kom vidu ospore zaključnu ocjenu komisije za izbor dva docenta za Matematiku na tom fakultetu; na tom je konkursu sudjelovao i dr. Josip Pečarić, a komisija je dala mišljenje da on ne ispunjava uvjete za izbor u zvanje docenta za Matematiku na EF.”

S GF-a je zatražena potvrda tog navoda, a dekan ETF-a Gojko Muždeka odgovara:

“Iz tog izvješća se vidi da nije dano nikakvo negativno mišljenje za kandidata J.E. Pečarića, naprotiv, veoma pozitivno se govori o njegovoj plodnoj znanstvenoj aktivnosti, naročito posljednjih godina.”

Kako je postojao prigovor što nemam iskustva u nastavnom radu iz matematike 10. siječnja 1986. god. poslao sam dopis dekanu GF-a da na UNESCo-ovom postdiplomskom studiju u Novom Sadu držim predavanja iz Uvoda u linearnu algebru. Na sjednici Zbora nastavnika i suradnika GF-a održanog 5. ožujka 1986. za moj izbor glasovalo je 56 nastavnika i suradnika, za Jankovića 20, a suzdržanih je bilo 37. Za jedan glas nisam bio izabran. Pokušalo se na Savjetu fakulteta to ipak učiniti, ali bez uspjeha. Janković je otišao u SAD (gdje je ostvario uspješnu karijeru). Postupak je vraćen Zboru nastavnika i suradnika. Kako su Trifunović i Mićić ponovili svoju laž o izvješću s ETF-a, kolega Radojković je na novoj sjednici pročitao to izvješće i pokazao kako doista ne govore istinu. Očekivao se moj siguran izbor, ali – vjerovali ili ne – dobio sam manje glasova nego prvi put!

Na samim sjednicama nisam mogao reagirati jer na njima nisam bio nazočan zbog toga što se raspravljalo o meni. Ali što mislim o mojim oponentima s Katedre za matematiku GF-a rekao sam kada je bio natječaj za izbor asistenta na kome se javio ing. Radomir Stanković, magistar primijenjene matematike, koji je do tog momenta uspio i doktorirati. Svoj govor sam završio riječima:

“Da bi se neki talentirani matematičar, student ili inženjer građevine usmjerio na znanstveno-istraživački rad u Matematici mislim da mora biti ispunjen barem jedan od slijedeća dva uvjeta:

  1. Mora postojati sličan primjer na samom fakultetu.
  2. Među nastavnicima mora postojati i veoma kreativnih znanstvenika.

Ti uvjeti kod nas nisu ispunjeni, a upravo ih ispunjava spomenuti kandidat ing. Stanković, sada već doktor matematičkih znanosti. Raspitivao sam se o njemu kod prof. Đure Kurepe, koji mu je bio u Komisiji za doktorat, i on kaže da se radi o izuzetnom matematičaru.

Dakle, netko tko je: po profesoru Kurepi izuzetan matematičar, tko ima tiskanu monografiju, tko ima više znanstvenih radova od cijele naše Katedre za matematiku, ne ispunjava uvjete ni za asistenta na našem fakultetu!”

Vjerovali ili ne – matematičari s GF-a bili su ljuti na mene. A rekao sam istinu!

Bilo je više interesantnih i značajnih događaja tijekom moje suradnje s profesorom Mitrinovićem.

Na Mitrinovićev nagovor napisao sam knjigu o konveksnim funkcijama koju je tiskao u seriji koju je on uređivao.

Također, mi je sugerirao da napravimo s profesorom Bullenom englesku verziju knjige o sredinama koju su svojevremeno na srpskom objavili on, Vasić i Bullen. Autori smo trebali biti on, Bullen i ja. Želio sam izgladiti njegove odnose s Vasićem i rekao da bi, s obzirom da je bio koautor prve knjige, bilo dobro da i on radi na njoj s nama. Mitrinović je popustio mojim uvjeravanjima i pozvao ga na dogovor. Sutradan mi je rekao da se Vasić protivi tome da i ja budem koautor. Rekao sam mu da u tom slučaju ne računaju na moju pomoć. Poslije izvjesnog vremena zamolio me je da mu dam svoj prilog od nekih stotinjak stranica, a oni će ga objaviti kao prilog knjizi s mojim imenom. Kada je Bullen dobio taj rukopis zamolio me je da to ipak uvrste u odgovarajuće dijelove knjige. Tako su mi se na kraju samo zahvalili u predgovoru knjige.

Od zgodnih događaja s prof. Mitrinovićem iz mojih beogradskih dana treba posebno spomenuti njegov nastup u Matematičkom institutu koji su u Beogradu radili s značajnim profesorima na kraju karijere. Ti razgovori su i snimani.

Na upit o njegovim doktorima, Mitrinović je napravio i svoju rang listu (bio je mentor za preko 30 doktorskih disertacija na sveučilištima u Skoplju, Beogradu, Nišu, Prištini, Kragujevcu i Sarajevu). Iako sam bio asistent (iz fizike) na toj listi, a i nisam bio njegov doktorand, bio sam četvrti (poslije Đokovića, Vasića i Milovanovića) na toj listi uz nevjerojatan komentar:

Pečarić bi bio uspješan bilo čime da se bavi u životu.

Dugo sam se šalio na račun tih njegovih riječi jer je mene Bog stvorio samo za matematiku i ništa više dok me mnogo kasnije moja doktorandica, danas profesorica Aleksandra Čižmešija nije „spustila na zemlju:

Profesore, pa nemojte pretjerivati. A svi ovi tekstovi iz novina, časopisa…

S Mitrinovićem sam nastavio suradnju. O našim knjigama u referativnim žurnalima objavljen je čitav niz izvrsnih prikaza, često s tvrdnjom kako je knjiga nastala kao rezultat suradnje dva velika imena u “teoriji nejednakosti” A o prvoj knjizi o geometrijskim nejednakostima koja se pojavila 1989. godine. Professor D. Pedoe je u čuvenom matematičkom časopisu Amer. Math. Monthly objavio cijeli članak (July-August, 1991).

Vasić se pobunio što u mojim knjigama s Mitrinovićem nije i on koautor. Telefonom me nazvao i najavio odlazak kod Mitrinovića zbog toga. Napisao sam mu pismo u kome sam opisao sve što se događalo oko mene u Beogradu uključujući njegovu ulogu oko mog koautorstva u knjizi sa sredinama. Nije otišao na taj zakazani sastanak!

Prije smrti Mitrinović je pokušao organizirati da sve materijale koje je za života sakupljao pošalje meni u Zagreb. Nije uspio. Umro je 1995. Godine. U Nišu je Gradimir Milovanović organizirao konferenciju posvećenu njemu. Pozvao me je. Poslao sam tekst o Mitrinovićevom i mom zajedničkom radu u matematici koji sam završio ovako (kako bi rekla gđa Rudež: „priznao sam“):

“Nikada neću zaboraviti što mi je rekao 1987. godine kada sam se pripremao za preseljenje u Zagreb: ‘Samo Ti idi u Hrvatsku. Tamo će Ti biti bolje!'”

Tekst nije tiskan u Zborniku s te konferencije. Ali ovaj završetak jeste tiskan, ali na drgome mjestu. Naime, kada su časopisu Banach J. Math. Analysis odlučili jedan broj posvetiti meni zbog mojih zasluga u matematici tako što su pozvali više poznatih svjetskih imena iz moje problematike da objave svoje radove s posvetom meni, napravili su i intervju sa mnom. U tom intervjuu sam dao te riječi profesora Mitrinovića. Bitnu informaciju, kako je zbog mojih zasluga u matematici, posvećen taj broj časopisa novinarki Tanji Rudež nije bio važan. A riječ je o međunarodnom znanstvenom časopisu koji je na SCIE i CC listi. Intervju koji je tamo objavljen (str. 163-170), a koji koristi gđa Rudež, objavljen je i na kineskom u časopisu Mathematics 3 (2012), 245-249.

Odlazak

Tijekom ljeta 1986. nazvao me je Mitrinović u Kotor da mi kaže da je u “Politici” (!) objavljen natječaj za Sveučilište u Rijeci. Javio sam se na natječaj i dogovorio da počnem raditi kao predavač, dok mi ne istekne potrebnih deset godina na GF-u zbog stana, a da u tom periodu oni pokrenu sve što treba za moj izbor. Poslije izvjesnog vremena, mimo dogovora, javili su mi da se nisam mogao natjecati za nastavno zvanje, jer nisam imao izbor u znanstveno zvanje.

Preko profesora Volenca, koji je bio iznenađen odgovorom iz Rijeke, pokrenuo sam taj izbor u Zagrebu i ubrzo dobio zvanje višeg znanstvenog istraživača. Volenec je počeo tražiti mjesto za mene na zagrebačkim fakultetima i ubrzo je pokrenut moj izbor za izvanrednog profesora na tekstilnom odjelu tadašnjeg Tehnološkog fakulteta.

Godine 1987. Behdžet Mesihović je branio svoj doktorat u Sarajevu. Zvanično mentor mu je bio Mitrinović, ali u stvarnosti sam to bio ja. I to još od vremena kada sam imao probleme sa svojim doktoratom. Zahvaljujući izboru u znanstveno zvanje bio sam mu u komisiji na obrani teze.

Tada je pokrenut i izbor za novog doktora s Katedre za matematiku GF-a. Naime, na natječaj raspisan za kolegu Jankovića meni je nedostajao jedan glas i nitko nije primljen, pa sam morao čekati kada će opet netko od asistenata s Katedre za matematiku GF-a doktorirati, da bih se javio na natječaj koji bi Katedra morala tražiti. Javio sam se za mjesto izvanrednog profesora (nisu znali da je u tijeku moj izbor za to zvanje u Zagrebu). Kada je to čuo profesor Mićić, koji je bio izvanredni profesor, javio se na isti natječaj za redovitog profesora. Bio je uvjeren da će komisija biti sastavljena od njegovih profesora iz Beograda i da će biti izabran. Međutim, na Fakultetu su odlučili da komisija bude sastavljena od po jednog akademika iz svih centara bivše države. Jasno mu je bilo da žele izabrati mene, jer u tom slučaju nema nikakvih izgleda, pa je zahtijevao poništenje natječaja. Na Zboru nastavnika i suradnika GF-a za taj njegov prijedlog glasovalo je samo njih četvoro. Ni svi članovi Katedre, kojoj je bio šef, nisu mu dali svoj glas. Ubrzo smo se preselili u Zagreb.

Još neke napomene

Doista, ima jedna zajednička crta od osnovnoškolskih klupa do akademika – bio sam prepušten sam sebi. U osnovnoj školi i u obitelji su se iznenadili što sam bio odličan učenik. Fakultet sam završio kao prvi u generaciji iako sam bio 400 dana u bolnici. Doktorirao sam bez stvarne pomoći mentora. Dapače, on je imao više koristi od suradnje sa mnom. Naime, u Srbiji je postojao jedan matematički projekt. Bodovano je ono što ste objavljivali. Na kraju petogodišnjeg projekta imao sam najviši koeficijent – 158,5. Drugi je imao manje od 50. Vasić je – s obzirom da je imao koeficijent iznad 40 – poslije toga postao voditeljem projekta. A samo dva rada mu nisu bila u koautorstvu sa mnom. Kada sam već bio u Zagrebu planirali su napraviti jedinstveni projekt za cijelu Jugoslaviju. Glavni istraživač je trebao biti profesor Vasić.

Vjerojatno su zanimljive još dvije činjenice u svezi s mojim beogradskim danima. Mojih deset godina je istjecalo s 1. studenim 1987., ali su me oslobodili rada u listopadu. Iz Zagreba sam tog 1. studenog otišao tamo po dokumente. Tada su mi dali i zaključak Savjeta fakulteta kojim oni zamjeraju Zboru nastavnika i suradnika GF-a zato što dopušta da s Fakulteta odlaze takvi stručnjaci kakav sam ja. Kao da nisu imali prigodu to sami učiniti kada sam na Zboru nastavnika i suradnika dobio 56 glasova, a protiv i suzdržanih je bilo 57. Zapravo me je to podsjetilo i na priču o mome albanskom podrijetlu. Naime, kada sam već bio izabran u Zagrebu za izvanrednog profesora (preskočivši zvanje docenta) rekao sam to na proslavi doktorata jednog mladog kolege s GF-a. Uslijedila je cinična primjedba da sam izabran zato što sam Hrvat. Prof. Borelli im je na to svima očitao lekciju:

Pa koliko ja znam po Fakultetu se priča da je on Albanac!

Drugu zgodu mi je javio profesor Mitrinović. Uveli su citiranost kao bitnu značajku izbora na BU, pa su na Građevinkskom fakultetu dali da se to uradi za sve nastavnike i suradnike koji su radili u zadnjih nekoliko godina na Fakultetu. Jedan profesor s GF-a je sreo profesora Mitrinovića i rekao mu:

-Onaj Vaš Pečarić nam opet pravi probleme.

Ispostavilo se da sam najcitiraniji znanstvenik na Građevinskom fakultetu.

Akademik Josip Pečarić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Obljetnica koja plaši slobodan svijet

Objavljeno

na

Objavio

40 GODINA OD ISLAMSKE REVOLUCIJE U IRANU

Teheranska je fašistoidna diktatura na izdisaju, i upravo je zato najopasnija: iranski je nuklearni program među najvećim sigurnosnim prijetnjama današnjice. Stoga se o 40. obljetnici revolucije Irancima nema što čestitati, ali im se ima što poželjeti: da jedan od posljednjih totalitarnih režima u svijetu ne dočeka pedesetu

Na šaroliku Bliskom istoku svaka je zemlja na svoj način jedinstvena i fascinantna, i svaka je u nekom važnom aspektu različita od većine svojih susjeda. Više je, lako se stječe dojam, jedinstvenih značajki što ih krase nego zajedničkih. Jedna od zajedničkih koje su ipak uočljive u skoro svim bliskoistočnim zemljama jesu novi i snažni identiteti. Većina tih identiteta nastala je nedavno, tek početkom ili sredinom 20. stoljeća. Takav je jordanski, libanonski, sirijski, saudijski, jemenski, kuvajtski, katarski, irački ili najnoviji palestinski identitet. Neki su identiteti drevni, ali su tek nedavno obnovljeni. Najvažniji među njima je izraelski, a u posljednje se vrijeme sve više nastoji nametnuti i feničanski i asirski. Neki su se pak identiteti nadovezali na ranije tradicije, poput arapskoga egipatskog identiteta. Neki su bez višetisućljetne tradicije, ali imaju stabilnu višestoljetnu; to je turski identitet. Tu su i drevni identiteti naroda koji su od pamtivijeka bili snažni, ali su odavno izgubili svoja carstva pa danas čine manjinu u državama drugih naroda. Najbrojniji među narodima takva identiteta su Kurdi, koji se smatraju potomcima medijskog naroda i carstva, a valja spomenuti i Kopte te Armence koji su ostali na područjima nekadašnjeg imperija, izvan državice nastale nakon raspada Sovjetskog Saveza, piše Boris Havel/Globus

Na čitavu Bliskom istoku postoji tek jedan narod čija civilizacija i državnost u kontinuitetu traju više od dvije i pol tisuće godina. To su Iranci, stanovnici Perzije, odnosno Irana. Ime Perzija je u Iran promijenio utemeljitelj dinastije Pahlavi kako bi naciste i ostale rasne teoretičare podsjetio da su i Perzijanci Arijevci. Etimologija, naime, samoga naziva arijevske rase dolazi od imena iranskog naroda. Ime Iran se tako uvriježilo kao službeno ime države, pa se danas Iran i Perzija praktično mogu smatrati istoznačnicama. Iransko je arijevstvo bilo i ključni razlog zbog kojega su neki hrvatski entuzijasti devedesetih nastojali dokazati da su Hrvati došli upravo iz Irana, pa smo kao Arijevci rasno superiorni “Balkancima”. Srećom je ta rasistička besmislica brzo zgasnula.

Stupanje Perzije na pozornicu velikih svjetskih civilizacija zbilo se u vrijeme Kira Velikog sredinom 6. stoljeća prije Krista, i u međunarodne odnose odmah donijelo novosti. Kir je, za razliku od babilonskih vladara čija je područja zaposjeo, prema vjerskim manjinama pokazao ne samo snošljivost nego i neočekivanu velikodušnost. U njegovo su se vrijeme prognani Izraelci vratili na Cion. Riječ je o poznatom povratku iz babilonskog sužanjstva za kojim su Židovi desetljećima čeznuli, a čežnju zapisali u Psalmu 137: “Na obalama rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona.” Kada je 1879. u Mezopotamiji u današnjem Iraku iskopan Kirov cilindar, pronađen je prvorazredan dokaz o Kirovoj politici vjerske tolerancije. Zbog toga su neki povjesničari taj arheološki nalaz i dokument, ne bez razloga, nazvali “prvom deklaracijom o ljudskim pravima” u povijesti. O Kirovim je motivima teško govoriti sa sigurnošću, ali nije potrebno previše maštovitosti da se pripišu izvornoj religiji Perzijanaca, zoroastrizmu. Uz Izraelovu, kasnije judeokršćansku, vjeru te humanizam što ga je iznjedrila klasična helenska misao, zoroastrizam je jedina velika bliskoistočna civilizacija čiji svjetonazor počiva na humanoj etičnosti i vrjednovanju ljudskog života kao najvećeg dobra. Za razliku od kultova koji su dominirali drevnim Orijentom, zoroastrizam nije poznavao prinošenje ljudskih žrtava. Zbog naglaska na osobnoj odgovornosti u odabiru između dobra ili zla zoroastrizam je poznat i kao religija etičkog dualizma.

Perzijanci su rano obraćeni na islam, već za osvajanja drugoga rašidunskog kalifa Omera (634. – 644). Veći dio područja koja su arabijski kolonizatori tada i sljedećih desetljeća zaposjeli, od Iraka do Sjeverne Afrike, islamiziran je i arabiziran. Perzijanci su se uspjeli oduprijeti arabizaciji, te su zadržali nacionalni identitet, jezik i kulturu. Svjesni superiornosti i drevnosti svoje civilizacije, Perzijanci su prema beduinskim nomadima iz arabijske pustinje uvijek držali pristojno odstojanje. Dobar primjer ambivalentnog stava prema donositeljima nove vjere – jer islam su za razliku od njegovih glasnika s vremenom zavoljeli – sadržan je u najpoznatijem perzijskom nacionalnom epu Šahname ili Knjizi kraljeva. U tom golemom djelu najvažnijega perzijskog pjesnika Firdusija (940. – 1020.) opisana je povijest Perzije od stvaranja svijeta do islamskih osvajanja. Arapska su islamska osvajanja prikazana kao nesreća što je zadesila njihovu zemlju, zbog čega dio Iranaca, mahom klerika, taj ep danas smatra nepoćudnim. Nakon konverzije na islam perzijski je stvaralački genij znatno obogatio novu, islamsku civilizaciju. Najuglednije djelo o povijesti ranog islama, Povijest proroka i kraljeva, te kuranske egzegeze (tefsir) plod su perzijskog uma. Napisao ih je al-Tabari (839. – 923) na arapskom jeziku. Najveći islamski filozof Ibn Sina, poznatiji kao Avicena (980. – 1037.) bio je Perzijanac, isto kao i glasoviti liječnik i filozof al-Razi te teolog, filozof i mistik al-Gazali.

Perzijanci su prihvatili šijizam početkom 16. stoljeća u vrijeme Safavidske dinastije. Jedan od razloga bio je očuvanje perzijske posebnosti, tada poglavito u srazu sa sunitskim Osmanskim Carstvom koje je sa sjevera i zapada nasrtalo na Perziju. Šijizmu svojstvena kontemplativnost, žalovanje za mučenicima Prorokova doma i stav političkog pasivizma više usredotočenog na eshatološku nadu nego na borbu za osvajanje vlasti proširili su se Perzijom. Iz te je perzijske inačice šijizma sredinom 19. stoljeća nastala i miroljubiva, nenametljiva, sinkretična i tolerantna bahá’í vjera. Židovi i kršćani u Perziji su tradicionalno prihvaćani kao sunarodnjaci, a njihovi istovjerci u mnogim drugim islamskim zemljama mogli su im samo zavidjeti na društvenom statusu. No sljedbenike bahá’í vjere perzijski su muslimani žestoko progonili i istrjebljivali kao murtade, otpadnike od islama. Bahá’íji su desetljećima bili jedna od najprogonjenijih bliskoistočnih manjina, sve dok se 1960-ih nisu skrasili u izraelskoj Haifi.

Dolazak zapadnjačkih ideja na Bliski istok u Iranu je – kao i u većini bliskoistočnih zemalja – pozdravljen i prihvaćen. Otkrivanje nafte od Irana je učinilo primamljiv plijen naftnim korporacijama. Dinastija Pahlavi pokazala se poželjnim partnerom u uspostavi gospodarske razmjene sa Zapadom. Istodobno je provodila i svojevrsnu okcidentizaciju društva, koje je osobito u gradovima bilo nesklono vjerskom fanatizmu. Mnogi su se Iranci obrazovali na zapadnim sveučilištima, pa su sa sobom donijeli i zapadnjačke ideologije, među kojima su sekularizam, individualizam i intelektualizam. Od uvezenih političkih teorija srca i umove mnogih Iranaca osvojio je socijalizam u različitim inačicama, uključujući nacionalsocijalističku i komunističku. Razina pismenosti i obrazovanosti među Irancima, osobito ženama, bila je viša nego u većini bliskoistočnih zemalja, s iznimkom židovskih dijelova Palestine, kasnije Izraela, Libanona i Turske. Prvo sveučilište zapadnjačkog tipa, na kojem su se izučavali medicina, strojarstvo, vojne i druge znanosti, osnovano je 1851. za dinastije Kadžar, da bi 1934. postalo dijelom Sveučilišta u Teheranu. Uslijedilo je otvaranje niza sekularnih i vjerskih visokih škola i sveučilišta diljem zemlje. Ministarstvo znanosti prvi je put osnovano 1855. Sveučilište u Teheranu danas je jedno od 400 najuglednijih sveučilišta na svijetu, a prošle je godine rangirano iznad Sveučilišta u Zagrebu.

Politički udes koji je tijekom 20. stoljeća poharao većinu bliskoistočnih država, a to je autoritarna vlast, bahata, korumpirana, nasilna i socijalno neosjetljiva, nije mimoišla ni Iran. Vladavinu zadnjega šaha, neprosvijećenog apsolutista Reze Pahlavija, obilježila je politička korupcija, suzbijanje političkih sloboda i progon oporbe, brutalnost tajne policije SAVAK-a te produbljivanje jaza između bogate elite i stanovništva. Ipak, Iran nije bio siromašna država; dapače, u godinama koje su prethodile Islamskoj revoluciji standard života bio je u porastu. No zatiranje političkih sloboda, kolonijalističko iskorištavanje iranskih bogatstava i nametljiva sekularizacija dijelova društva koji su radije prianjali uz tradicionalne vrijednosti s vremenom su u zemlji stvorili kritičnu masu nezadovoljnika. Tijekom 1978. val prosvjeda i građanskog neposluha počeo se nezaustavljivo širiti te je u jednom trenutku skoro paralizirao državu. Šah Reza Pahlavi prosvjede je vjerojatno mogao ugušiti u krvi, ali ne bez građanskog rata. Nakon kratkog sukoba vojske i prosvjednika odlučio se povući. U siječnju 1979. napustio je zemlju, a u nju se nakon petnaestogodišnjeg izgnanstva, na sveopće oduševljenje, vratio ajatolah Homeini.

Sedamdesetsedmogodišnji Homeini još je za prijašnjih prosvjeda stekao popularnost u narodu. Njegov je ugled osnaživan tijekom godina egzila, kad su se diljem Irana distribuirale knjige i vrpce s njegovim propovijedima, u kojima je religijski i politički aktivizam bio elokventno isprepleten. Uskoro je u Iranu upriličen referendum na kojem je država iz monarhije pretvorena u islamsku republiku. Čelnici su države izabrani na izborima, a Homeini je postao i sljedećih deset godina ostao vrhovni vođa revolucije i države. Kao neprikosnoveni autoritet uvelike je kreirao ne samo državno uređenje nego i političke stavove o nizu pitanja, od utjerivanja javnog morala do međunarodnih odnosa. Oni se do danas nisu bitno promijenili.

Nedugo nakon svrgavanja šaha i uspostave Islamske Republike, kako to obično biva nakon revolucija, iranski je novi režim otvorio sezonu lova na stvarne, potencijalne i umišljene neprijatelje. Na udaru su se našle različite ljevičarske skupine, slobodnomisleći intelektualci, nepokorni alternativci i pripadnici različitih muslimanskih pokreta. Mnogi od njih bili su studenti i visokoobrazovani aktivisti koji su se gorljivo angažirali na svrgavanju šaha i zdušno pozdravili promjenu vlasti. Homeinijev je režim, očekivano, prokazao Ameriku i Izrael kao glavne neprijatelje revolucije i Alaha. Koncem 1979. u besprimjernu činu agresije iranski su revolucionari zaposjeli veleposlanstvo SAD-a u Teheranu, te više od pedeset američkih državljana, mahom diplomata koje je štitio imunitet zajamčen međunarodnim pravom, držali zatočene 444 dana. Bila je to najduža diplomatska talačka kriza u svjetskoj povijesti. Njezin je tijek i svršetak nagovijestio kako će se slobodni svijet morati nositi s agresivnim teheranskim režimom. Neodlučni, popustljivi, smješkavi predsjednik Carter bio je savršena žrtva za iživljavanje teheranskih klerika nad nedužnim taocima i ruganje Americi pred očima svijeta. Američki izbori 1980. pokvarili su im zabavu. Slabunjavog je demokrata u Bijeloj kući zamijenio republikanski mačo kauboj. Ronald Reagan nije se smješkao ni ulagivao teheranskim nasilnicima, nego im je priprijetio vojnom silom. Homeiniju i njegovoj kliki utjerao je strah u stare kosti: taoci su oslobođeni istoga dana kad je Reagan prisegnuo za 40. predsjednika SAD-a. Bilo je to 20. siječnja 1981.

Teheranski režim, koji je zbog brutalnosti i vjerskog fanatizma nedugo nakon zaposjedanja vlasti počeo gubiti potporu naroda, vjerojatno bi se kombinacijom unutarnjeg i vanjskog pritiska slomio u sljedećih nekoliko godina da mu međunarodne okolnosti nisu išle na ruku. Komunistički je svijet počeo slabjeti i urušavati se, što je odvratilo pozornost velikog dijela demokratskoga i slobodnog svijeta na druga područja, teme i probleme. Iranski su klerici, mule, tako dobili prigodu politički konsolidirati Islamsku Republiku Iran, zbog čega su neki analitičari taj politički sustav nazvali “mulokracijom”. Zbog totalitarnog uređenja, državnog nadzora nad svakim vidom društvenoga i privatnog života uz pomoć okrutna represivnog aparata te sveobuhvatne militarizacije društva i nametanja islama kao državne ideologije u uporabu je ušla i kovanica “islamofašizam”.

Najveći rani poticaj za učvršćenje teheranskog režima došao je iz neočekivanog pravca. U rujnu 1980. Irak, koji su huškale i naoružavale zapadne zemlje, iznenada je napao nespremni Iran. Vojska Sadama Huseina tijekom rata se koristila kemijskim oružjem i naprednim raketnim sustavima, te izazvala strahovita razaranja i stradavanja vojnika i iranskoga civilnog stanovništva. Iranska se nacija ujedinila oko zajedničkog cilja, obrane zemlje. Tako osnaženi teheranski režim rat je iskoristio za progon “unutarnjih neprijatelja”. Pod uglavnom apsurdnim optužbama za kolaboraciju s vanjskim neprijateljima, tisuće su Iranaca uhićene, mnogi su podvrgnuti mučenju i na koncu pogubljeni. Homeini, koji je rat smatrao blagoslovom, istodobno je uveo kult ličnosti za sebe i kult mučeništva za svoje sunarodnjake. Na tisuće je Iranaca poslao u sigurnu smrt, šaljući ih u minska polja da ih svojim tijelima “razminiraju”. Među njima su bile i tisuće djece koja su oko vrata nosila obješen “ključ za ulazak u raj”. U osmogodišnjem ratu ubijeno je više od milijun ljudi; Iranaca više nego Iračana. Ipak, Iran je iz sukoba izišao kao moralni pobjednik. Mnogi Iranci koji su za loše stanje u državi i loš životni standard okrivljavali rat ponadali su se kako će s mirom nastupiti i nova era u povijest Irana. I nastupila je. Ali različita od one kojoj su se nadali.

Iranski je režim svoje mjesto u međunarodnoj zajednici, poglavito na Bliskom istoku, počeo tražiti kroz izvoz radikalnoga revolucionarnog islama, protuamerikanizma i antisemitizma. Kao ključne saveznike detektirao je šijitske zajednice diljem Bliskog istoka, koje su nerijetko bile zaostale i siromašne, kao u Libanonu, ili izvrgnute nekom obliku progona, zlostavljanja ili diskriminacije kao u Saudijskoj Arabiji. Mnoge šijitske zajednice, uglavnom tradicionalno nekonfliktne, bile su više nego spremne prihvatiti humanitarnu i drugu pomoć iz Irana. No pomoć nije dolazila bezuvjetno. Iran je osnovao šijitske paravojne skupine, koje su se u sljedećih nekoliko desetljeća prometnule iz fragmentiranih, nevelikih i neusklađenih pokreta u formidabilnu vojnu i političku silu. Iran je tako postao glava šijitske hobotnice čiji su pipci dosezali sve dalje, ali i najveća državna sigurnosna prijetnja na Bliskom istoku. Najvažnija borbena taktika Irana i iranskih satelita postao je terorizam. Terorističke su napade nerijetko izvodili bombaši samoubojice, ili “islamikaze” kako ih je nazvao jedan izraelski profesor. Na udaru Irana i njegovih saveznika našli su se najraznolikiji ciljevi: od mirovnih snaga (u Bejrutu je 1983. ubijeno više od 300 američkih i francuskih vojnika), preko židovskih zajednica u svijetu (u Argentini je 1994. ubijeno više od 80 ljudi u najsmrtonosnijem terorističkom napadu u povijesti te države) i Izraelu, gdje su tisuće ljudi stradale u napadima što su iz izvele terorističke organizacije Hezbolah i Hamas uz financijsku, logističku ili vojnu pomoć Irana, pa sve do apostata i emigranata diljem svijeta. Koncem 1980-ih Iran je skupa s libanonskim šijitskim milicijama sadistički bešćutno zamračio sudbinu izraelskog zarobljenika Rona Arada, koja je do danas nepoznata. Nekoliko mjeseci prije smrti 1989. Homeini je fetvom pozvao na ubojstvo britanskog književnika Salmana Rushdieja zbog knjige “Sotonski stihovi”, kojom je, po ajatolahovu mišljenju, uvrijedio islam. Iranske su službe u posljednjih 40 godine počinile niz ubojstava iranskih političkih emigranata diljem svijeta: u Francuskoj, Austriji, Švicarskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, SAD-u, Turskoj, pa čak i Japanu, gdje je 1991. ubijen prevoditelj Rushdiejeve knjige na japanski. Prošle je godine nakon neuspjelog atentata iranskih kilera na danskog državljanina iranskog podrijetla u Danskoj došlo do ozbiljne krize u odnosima između Danske i Irana. Po ubojstvima ideoloških protivnika u svijetu iranski se režim može najbolje usporediti s jugoslavenskom Udbom.

Jugoslavenski i iranski režim dijele još jednu sličnost: oba su, prvi zbog ideologije a drugi zbog religije, devedesetih ubijali Hrvate. Šijitski militanti i drugi džihadisti koje je podupirao Iran počinili su tijekom rata u Bosni i Hercegovini brojne zločine nad bosanskohercegovačkim Hrvatima, civilima i vojnicima HVO-a. Iranske je džihadiste i obavještajce u BiH doveo Alija Izetbegović preko svojega najbližeg suradnika Hasana Čengića. Kao što sam objasnio u nedavnom Globusovu feljtonu o sunitsko-šijitskom raskolu, šijitski i sunitski džihadisti u modernoj su povijesti u samo dva rata surađivali a da nisu međusobno zaratili: u ratu protiv Izraelaca i u ratu protiv Hrvata u BiH. Tu tezu, koja je tada prvi put objavljena i izazvala dosta pozornosti, nitko dosad nije opovrgnuo.

Nakon nepromišljene američke invazije na Irak i “Arapskog proljeća” prisutnost i moć Irana diljem Bliskog istoka porasla je do donedavno nezamislivih razmjera. Iran je jedan od ključnih aktera sukoba u Iraku, Siriji, Libanonu i Jemenu. Uz Rusiju, tradicionalnog saveznika Teherana, iranskom se režimu posljednjih godina priklonila i Erdoganova Turska. Sve je to izazvalo golemu zabrinutost u arapskim sunitskim zemljama, posebice u Saudijskoj Arabiji, nekim državama Perzijskog zaljeva i Egiptu. Zabrinutost od širenja iranskog utjecaja vlada i u Izraelu, kojemu je bivši iranski predsjednik Ahmadinedžad priprijetio da će ga zbrisati s karte svijeta. Najveća zabrinutost, ali i nepoznanica, odnosi se na to kolika je razina iracionalnoga, mahdističkoga, eshatološkog zanosa prisutna u političkom i vojnom vrhu Irana, zbog kojega bi Iran, osobito u slučaju da postane nuklearna sila, mogao postupiti protivno logici i zdravom razumu. U tom kontekstu nimalo ne ohrabruje podatak kako je iranski general Reza Džalali u ljeto 2018. sazvao konferenciju za tisak i optužio Izrael da krade oblake iznad Irana zbog čega im ne pada kiša. Pred iranskom ugrozom između Izraela i nekih arapskih država počelo je dolaziti do neočekivanog približavanja, koje bi u budućnosti lako moglo prerasti u šire i stabilnije pragmatično savezništvo.

S druge strane, za razliku od istih tih arapskih država, Iran je jedina bliskoistočna muslimanska država u kojoj Židovi nisu bili izvrgnuti sustavnom progonu, pa danas još samo u Iranu žive u većem broju. Pretpostavlja se da ih ima između 10 i 15 tisuća. Iranski Židovi imaju i svojega zastupnika u iranskom parlamentu, Madžlisu. Kršćanske su zajednice također u boljem položaju nego u većini arapskih sunitskih zemalja. Kurdi pak, čije je područje uz Tursku i Irak najveće u Iranu, usprkos zajedničkom perzijsko-medijskom podrijetlu, izvrgnuti su diskriminaciji, kao što su bili i prije revolucije. Iranski Kurdistan praktički je pod vojnom upravom.

Ekonomska kriza godinama nagriza iransko gospodarstvo: iranski rijal danas ne vrijedi ni 1/15 onoga što je vrijedio prije 15 godina, a stopa inflacije među najvišima je u svijetu. Prema službenom tečaju, za jednu je kunu potrebno izdvojiti 6,5 tisuća rijala. Za valutu države koja svoje liječnike plaća 30 posto manje nego militante po sirijsko-iračkim zabitima još se dobro i drži. Po postotku izdvajanja BDP-a za obranu, Iran je među vodećim državama svijeta; od njih 155 Iran je na sedmom, a Hrvatska na 91. mjestu. Iransko gospodarstvo ovisi o izvozu nafte i plina, što ga čini vrlo ranjivim na sankcije. Brojna državna poduzeća su neučinkovita i podložna korupciji, a strana ulaganja sve mršavija. Usprkos tome industrijska proizvodnja bilježi blagi porast. BND po glavi stanovnika je više nego dvostruko niži od hrvatskog, ali je, prema podacima stranice doingbusiness.org, u Iranu dvostruko lakše ishoditi građevinsku dozvolu nego u Hrvatskoj. Očekivano daljnje pogoršanje gospodarskih prilika uslijed sankcija, uz gušenje političkih sloboda u čemu je zloglasna Iranska revolucionarna garda odavno stigla i prestigla SAVAK, među glavnim je razlozima sve glasnijeg protivljenja Iranaca sve brutalnijem mulokratskom režimu.

Nesmiljena militarizacija iranskog društva, gušenje političkih, vjerskih i građanskih sloboda, javno šibanje i kamenovanje žena optuženih za nemoral te sustavno zlostavljanje nekih manjina (osim bahá’íja životno su ugroženi i homoseksualci koji iz ormara idu ravno na gubilište) trebali bi zabrinuti i Europu. Mnogim iranskim emigrantima treba pružiti utočište te saslušati njihove priče. Iranski nuklearni program predstavlja jednu od najvećih sigurnosnih prijetnja današnjem svijetu. Prkosna teheranska vlast opetovano izjavljuje da od njega nikad neće odustati. Zbog toga su Trumpove inicijative da se Iranu nametnu oštre sankcije bolji način suzbijanja te prijetnje nego beskrajni diplomatski pregovori što ih preferira EU, čiji činovnici pored Trumpa izgledaju bezlično, bezbojno i poluuškopljeno. Profesor i kolega s FPZG-a Dejan Jović, koji se također bavi bliskoistočnim temama, u jednom je zajedničkom nastupu u Otvorenom ustvrdio da američke sankcije i prijetnje teheranskom režimu neće biti učinkovite te da s Teheranom treba pregovarati. Ali nije u pravu. Obama je pregovarao pa su ga vukli za nos, kao nekoć Cartera. Potencijal sankcija, u kombinaciji s eventualnim ograničenim vojnim udarom, u svrgavanju ratoborne, fašistoidne diktature ne treba podcjenjivati. Srbija i Crna Gora živi su dokaz.

Iran je nacija čiji je potencijal da pridonese boljitku Bliskog istoka i svijeta neprocjenjiv. Beskrajne su mogućnosti što ih pružaju marljivost, uljuđenost, kreativnost i tradicionalna sklonost obrazovanju iranskog naroda, nadograđeni na drevnu i veličanstvenu civilizaciju. Riječima Azar Nafisi, glasovite iranske književnice i aktivistice za prava žena, iranska se Islamska revolucija “razlikovala od ostalih totalitarnih revolucija u dvadesetom stoljeću po tome što se dogodila u ime prošlosti: u tome je bila i njezina snaga i njezina slabost”. Snaga revolucije u Iranu je potrošena. Revolucionarni sustav sada obuzima slabost koja se više ne da suzbiti, ali se još dade prikriti raspirivanjem sukoba diljem Bliskog istoka i svraćanjem pozornosti iranskog naroda na vanjskopolitičke teme. Zbog toga bi izdisajna faza teheranskog režima mogla biti i najletalnija. O četrdesetoj obljetnici revolucije Irancima nemamo što čestitati, ali im imamo što poželjeti: da jedan od posljednjih totalitarnih režima u svijetu ne dočeka pedesetu.

Boris Havel/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Pogubili su i fra Melhiora Prlića vrsnog časnog brata i stolara na Širokom Brijegu

Objavljeno

na

Objavio

Fra Melhior Prlić rođen je 26. srpnja 1912. u Sovićima, župa Gorica. Roditelji su mu bili Ambro i Anica, r. Vlašić. Kršten je 27. srpnja 1912., župa Sv. Stjepana, Gorica, MK sv. III., str. 37., br. 63. Krstio ga je fra Blago Babić, župnik, a kum mu je na krštenju bio Ante Vlašić, seljak. Krsno mu je ime Jerko.

Stanje duša župe Gorica na 240. stranici donosi popis obitelji Prlić Ambrože, + Grge, kućni broj 18. Ambroža (rođ. 20. 11. 1883.) i njegova žena Anica, r. Vlašić (rođ. 11. 4. 1884.), vjenčali su se 27. 11. 1906. godine i u svom braku rodili desetero djece, osam sinova i dvije kćeri: Antu (1907.), Milu (1908.), Jerku (1912.), Ivana (1914.), Stjepana (1917.), Ivu (1919.), Grgu (1920.), Zorku (1922.), Rafu (1925.) i Ljubu (1929.). Njihov je sin Jerko postao hercegovački franjevac fra Melhior.

Osnovna škola

Jerko je osnovnu školu završio u Sovićima. Odmah ispod njegovih Vlašića, na cesti, predivna je i danas kamena kuća osnovne škole.

Školske god. 1920./21. pohađa 1. razred osnovne škole. U razrednoj je knjizi na str. 26./27. pod brojem 35 upisan Jerko Prlić, rimokatolik, rođen 26. VII. 1911. od oca Ambroža, težaka iz Sovića, k. br. 18. Učiteljica mu je bila Kornely Brekkey. Te je školske godine nedostajao ukupno četiri sata: 2 opravdano, 2 neopravdano.

Uspjeh u pojedinim nastavnim predmetima:
Polazak škole: (listopad) 1; (prosinac) 1; (veljača) 1; (travanj) 1; (lipanj) 1; svršetkom šk. godine: vdb (1)
Vladanje: (listopad) 1; (prosinac) 1; (veljače) 1; (travanj) 1; (lipanj) 1; svršetkom šk. godine: vdb (1)
Nauka u vjeri: (listopad) 3; (prosinac) 3; (veljače) 3; (travanj) 3; (lipanj) 3; svršetkom šk. godine: dv (3)
Početna stvarna nastava: (listopad) 2; (prosinac) 1; (veljače) 2; (travanj) 2; (lipanj) 2; svršetkom šk. godine: db (2)
Srpski ili hrvatski jezik: (listopad) 2; (prosinac) 2; (veljače) 3; (travanj) 2; (lipanj) 1; svršetkom šk. godine: db (2)
Račun: (listopad) 2; (prosinac) 3; (veljače) 3; (travanj) 3; (lipanj) 3; svršetkom šk. godine: dv (3)
Zemljopis i povijest
Prirodne nauke
Krasnopis
Geometrija i crtanje
Gospodarstvo kućanstvo
Pjevanje: (listopad) 3; (prosinac) 3; (veljače) 3; (travanj) 2; (lipanj) 2; svršetkom šk. godine: dv (3)
Gimnastika: (listopad) 2; (prosinac) 3; (veljače) 3; (travanj) 2; (lipanj) 2; svršetkom šk. godine: dv (3)
Ženski ručni rad

UKUPNI USPJEH: (listopad) dobro = db (2); (prosinac) dovoljno = dv (3); (veljača) dovoljno = dv (3); (travanj) dobro = db (2); (lipanj) db (2)
Na kraju školske godine prošao s dovoljnim = dv (3)

Školske godine 1921. /1922. pohađa 2. razred.
Upisan je u razrednoj knjizi na str. 62./63. pod brojem 14.
Na kraju je školske god. prošao s dobrim = db (2). Imao je u odnosu na 1. razred novi predmet krasnopis iz kojeg je imao ocjenu vrlo dobar = vdb (1). Te godine nije izostao nijedan sat nastave.
Školske god. 1922. /1923. pohađa 3. razred.
Upisan je u razrednoj knjizi pod rednim brojem 29.
Na kraju godine prošao je s dovoljnim = dv (3). U odnosu na 2. razred imao je sljedeće predmete: zemljopis i povijest dobar = db (2); prirodne nauke dovoljan = dv (3); geometriju i crtanje dovoljan = dv (3); gospodarstvo i kućanstvo dovoljan = dv (3).
Školske godine 1923. / 1924. pohađa 4. razred.
Upisan je u razrednoj knjizi pod rednim brojem 22. U školi u tom 4. razredu ima ocjene za mjesec listopad, i to: polazak škole (1), vladanje (1), nauka o vjeri (2), srpski ili hrvatski jezik (2) račun (2), zemljopis i povijest (3), prirodne nauke (2), krasnopis (3), geometrija i crtanje (3), gospodarstvo i kućanstvo (2), pjevanje (2) i gimnastika (2). Uspjeh na kraju toga razdoblja je dobar = db (2).

U razrednici u toj godini iza ovih ocjena u listopadu stoji: »Prešao u Drinovce« i potpis učiteljice Kornely Brekkey. U razrednim knjigama u školi u Drinovcima nema podataka o njemu. Time je, koliko nam sačuvane razredne knjige govore, Jerko Prlić, sin Ambrože, osnovnu školu završio u Sovićima.

Redovništvo i sveti redovi

U franjevački je red stupio kao tercijar u Mostaru 3. kolovoza 1935. U novicijat kao brat laik stupio je na Humcu 11. srpnja 1937. Arhiv Provincije čuva dopis (SP SV 120., folije 19. – 21., Humac, 13. 7. 1937.) meštra novaka fra Eugena Tomića koji obavješćuje Provincijalat da je o. provincijal 11. srpnja 1937. na Humcu primio u novicijat nove kandidate:
fra Boris (Ivan) Božić
fra Blago (Jozo) Brkić
fra Nevenko (Jozo) Dugandžić
fra Krešimir (Ante) Jukić
fra Bosiljko (Mate) Kordić
fra Teofil (Jure) Leko
fra Alojzije (Nikola) Milićević
fra Darinko (Bože) Mikulić
fra Urban (Bože) Pavković
fra Srećko (Jozo) Pejić
fra Rudo (Slavko) Prlić
fra Ambrozije (Ante) Tomić
fra Andrija (Bože) Topić
fra Stanko (Marijan) Vasilj
fra Ljubomir (Jozo) Zorić
fra Melhior (Jerko) Prlić, dosadašnji oblat primljen u novicijat laikata.
Redovničko im je odijelo obukao provincijal fra Mate Čuturić, a meštar im je bio »najprije fra Eugen Tomić, pa onda fra Mile Leko«.

Nakon godine dana provedene u novicijatu na Humcu jednostavne zavjete polaže 12. srpnja 1938. Potom ide na Široki Brijeg u stolariju. U njoj ostaje do kraja svoga života. Radio je i na početku učio zanat od vrsna stolara Hinka Rošeca, koji je već od prije u franjevačkoj stolariji na Širokom Brijegu. Fra Melhior je pismen, što ima zahvaliti pohađanju pučke škole u svojim rodnim Sovićima, župa Gorica, i nastojanju fratara u Mostaru i na Širokom Brijegu.

Da je na Širokom Brijegu radio u stolariji za samostan i za Provinciju, potvrđuje nekoliko vlastoručno ispisanih papira narudžbi i potražnja brava, drveta, dnevnica za djelatnike i drugog potrebnog za stolariju, kao i rasporedi osoblja.

Provincijal fra Krešimir Pandžić Vojnom okrugu u Mostaru službeno pod brojem 1112/40. 11. prosinca 1940. piše kako je »Prlić Jerko (fra Melhior) Ambrožin iz Sovića, rođen 1912. god. – srez Ljubuški, Vojni Okrug Mostar – pozvan ovih dana u rezervu u Hrvace – Sinj I. baterija.« Da bi bio oslobođen te »rezerve« provincijal se poziva na »naređenje u službenom Vojnom listu od 6. IX. 1940.« prema kojem se »svi obveznici-monasi od dana prijema monaškog čina imaju prevesti u obveznike-bolničare bez obzira u kojem su rodu vojske odslužili svoj kadrovski rok« …

»Obzirom na gornje moli se Naslov, da izvoli poziv u rezervu spomenutog Prlića Jerke (fra Melhiora) poništiti odnosno smatrati nevažećim, jer po svom zvanju i citiranom naređenju spada među bolničare, koji se u slučaju rata pozivaju.«

Fra Melhior je u samostanu na Širokom Brijegu i u sjemeništu, gimnaziji, konviktu za vanjske đake te u svim drugim gospodarskim objektima bio poput kućnog majstora. I ne samo da je otklanjao kvarove, on je znao napraviti i urediti mnoge zahtjevne zadatke. Tako čitamo u Hercegovini franciscani o događajima i radovima u samostanu na Širokom Brijegu:

»Novi je prefekt odlučio u dogovoru s fra Melhiorom Prlićem u prijašnjoj ostavi urediti malu banju s dva tuša. Banja je sjemeništu neophodno potrebna radi slučajeva svraba i sličnih zaraza. Zid između sjemenišnog dvorišta i samostanske ograde, što ga je 1936. tadanji prefekt o. Tadija Kožul većim dijelom podigao, produžen je za 27 metara do stolarske radionice i završen. Su tim je odijeljena sjemenišna ograda od samostanske. Fra Melhior Prlić postavio je nove električne stupove od centrale na južni dio gimnazije – sjemenište – samostan. Rupe za stupove iskopali su u ljeto 1941. dobrovoljno klerici.«

Svečane je zavjete fra Melhior položio na Širokom Brijegu 18. prosinca 1941. Pismohrana Provincije čuva »Svjedočanstvo prije polaganja svečanih zavjeta«: »Ja niže potpisani brat fra Melhior, član Reda Manje Braće, predloživši molbu starješinama za polaganje svečanih zavjeta, nakon što sam pred Bogom pomno stvar promislio, izjavljujem pod zakletvom i svjedočim:
da nisam natjeran nikakvim prisiljavanjem iz straha ili sile na polaganje svečanih zavjeta, već da to svojom voljom želim i posve slobodno hoću da ih prigrlim sa svim dužnostima što su s njima skopčane.

Ja priznajem da su mi dobro poznate sve dužnosti koje proističu iz ovoga zavjetovanja pa ih ja svojevoljno prihvaćam i odlučujem da ću ih uz pomoć Božju marljivo obavljati kroz čitavi život svoj.
Ja svjedočim da sam očito shvatio ono što se naređuje zavjetom čistoće i zakonom neženstva pa odlučujem čvrsto s Božjom pomoću to izdržati do konca života.
Napokon iskreno obećajem, da ću se prema Reguli i prema ustanovama Reda i svetih zakona pokoravati u svemu najspremnije što mi starješine nalože prema stezi Crkve i našega Reda, drugima spreman davati primjer kreposti riječju i djelom, tako da nakon polaganja svetog zavjetovanja zaslužim od Boga primiti zasluženu plaću.

Tako svjedočim i zaklinjem se na sveto Evanđelje na kojemu držim svoju ruku.
Široki Brijeg, dne 18. prosinca 1941.
Potpis: fra Melhior Prlić
Svjedoci (potpisi): fra Marijan Zubac
fra Rajko Radišić.«

Dan prije, fra Melhior je pred svom subraćom u samostanu na Širokom Brijegu prije večere u blagovaonici, kako je to uvijek običaj u ovim prigodama, pročitao i potpisao sljedeću izjavu:

»Odricanje prava na baštinu
Ja brat Melkior Prlić, dne 17. prosinca 1941 uoči moga svečanog zavjetovanja, pred Bogom i u prisutnosti redovničke zajednice, po 581 kanonu Crkvenoga Zakonika i prema općim propisima Reda po članu 89 odričem se čitavoga svoga vlasništva i svih posjeda koji mi pripadaju ili bi mi pripali.
U potvrdu toga ja se vlastitom rukom potpisujem.
Tako je. Ja fra Melkior Prlić.
Na Širokom Brijegu dne 17. prosinca 1941.«

Koliko je bio fra Melhior, i uopće časni brat laik, u Provinciji cijenjen i čašćen, potvrđuje nam izvješće Hercegovine franciscane: »Koliko provincija obiluje, Bogu hvala, svećeničkim zvanjima, toliko većma iznenađuje oskudica zvanja braće lajika u Hercegovini. Biti zdrav, čestit i sposoban radnik, još izučiti zanat pa usprkos predrasudama bliže i dalje okoline poći doživotno u samostan kao ponizni brat lajik, to je u nas doista rijedak dar Božje milosti. Što je slučaj rjeđi, to srdačnije je naša redovnička obitelj dočekala i proslavila svečane zavjete našeg vrijednog stolara fra Melhiora Prlića.

Dne 18. XII. 1941. u 7 sati pod misom položio je zavjete u ruke mp. o. provincijala, koji je prije mise uputio nekoliko toplih riječi o značenju redovničkog zvanja fra Melkioru, sabranoj samostanskoj obitelji, sjemeništu i vjernicima. Na ručku je ponovno o. provincijal čestitao fra Melkioru svečano primanje u bratstvo franjevačkog reda i sve prisutne pozvao na suradnju za zvanja braće lajika po milosti Božjoj, da čim prije ispunimo veliku i osjetljivu prazninu u životu provincije.

Po ručku priredio je u zabavnici dirljivu i bratsku svečanost u čast fra Melkioru meštar o. Vilim sa svojim klericima. Uz kratke prigodne govore tri klerika predali su svečaru tri dara: dar mp. o. provincijala od Svetog Oca blagoslovljenu krunicu i moći zaštitnika braće lajika sv. Didaka, dar o. gvardijana “Nasljeduj Krista” i dar klerikata Novi Zavjet. Na koncu su đaci otpjevali koral: Ecce quam bonum. Uzgojni rad naših Društava sv. Ante pružit će dokaz svoje temeljitosti i donijet će najplemenitiji plod, ako nam pomogne napučiti samostane zvanjima dobre braće laika.«

U Pismohrani Provincije nalazi se dopis Provincijalata, koji je potpisao tajnik Provincije, Ravnateljstvu hrvatskih državnih željeznica u Sarajevu, u kojem se za fra Melhiora Prlića i za fra Antu Perića traže »iskaznice za povlašćenu vožnju«.

Zadnji spis koji čuva Pismohrana Provincije, a odnosi se na fra Melhiora, jest onaj koji na njega osobno šalje provincijal fra Leo Petrović. A dopis Provincijalata Hercegovačkih franjevaca od 27. prosinca 1943. pod službenim brojem 914/43. glasi:
»Častnom bratu
Fra Melhioru Prliću, stolaru
Široki Brieg
Vama je povjeren veliki posao i čitav jedan imetak, kojega sačinjava material i alat u našoj stolarskoj radionici na Širokom Briegu. To je jedno veliko povjerenje prema Vama, što Vam služi na čast. Preporučamo Vam da odsele kao i dosada nastojite sačuvati povjerenje, koje su Vam svi provincijali poklanjali. U to ni najmanje ne sumnjamo.

Treba priznati da Vas na sve strane razvlače raznim malim poslima, što Vas smeta u redovitom radu koji Vam je povjeren. Da Vama bude lakše, da se ne morate obazirati lievo i desno, odlučili smo, da ne primate ničije narudžbe izravno od naručitelja nego da sve primate preko p. o. fra Andrije Jelčića, samostanskog vikara, tako da nitko, pa ni sam provincijal, ne će ništa naručivati nego sve preko p. o. vikara. Tako ćete biti u svemu mirni i bez brige.
Ovoga se točno držite.
Bratski Vas pozdravljamo.
Provincijal.«

Fra Melhior je bio jako odgovoran čovjek, radin, okretan. Fratri koji su preživjeli jugokomunistički pokolj o njemu su uvijek govorili s osobitim poštovanjem. Tako će pismeno ostati zabilježeno što je fra Vojislav Mikulić o njemu rekao u anketi koju je 1986. napravio fra Jozo Vasilj: »Fra Melhior Prlić (33). Bio je stolar. Sposoban i stručan u poslu; ozbiljan i primjeran u redovničkom životu. Za popravak brane na našoj hidrocentrali stručnjaci tražili rok od 3 mjeseca, a on je to izveo zajedno s nama za cigla 4 dana.«

Fra Melhiorov nestanak i smrt

Preživjeli đaci svjedoci, poslije fratri, kažu da je bio i u samostanskom podrumu i u mlinici tih zadnjih dana jugokomunističkih napada i žestokih borbi te da je navečer 6. veljače došao u mlinicu s viješću da je s đacima uspio ugasiti požar na zgradi gimnazije.

Njegov je otac Ambroža svima do svoje smrti svjedočio da ga je vidio živa u Imotskom i da je odveden put Splita. Od trenutka kada su ga jugokomunisti 8. veljače 1945. zajedno s drugim fratrima iz mlinice doveli pred samostanom gubi mu se svaki trag. U nekrologu Provincije stoji da je uhićen u hidrocentrali s još sedmoricom braće i odveden »via Spalatum«.

Rad na ekshumaciji ratnih stratišta iz poraća Drugoga svjetskoga rata, gdje su jugokomunisti načinili ratne zločine, Hercegovačka je franjevačka provincija započela nakon osnutka Povjerenstva za pripremu kauze mučenika. Zagvozd je prvo stručno istraženo stratište na području Hrvatske na kojem su jugokomunisti učinili zločin. U ime Provincije sve je te radove vodio pročelnik povjerenstva za Pripremu kauze mučenika fra Ante Marić.

U Mostaru 8. studenoga 2004., pod Ur. Br. 576./2004., provincijal fra Slavko Soldo dostavlja dopis sljedećeg sadržaja:
»Poštovana braćo!
Na sastanku Uprave Provincije održanom 4. studenoga 2004. u samostanu u Slanom, osnovano je Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Za pročelnika povjerenstva određen je fra Ante Marić, a za članove povjerenstva fra Bazilije Pandžić, fra Vendelin Karačić, fra Jozo Zovko, fra Jozo Vasilj i fra Branimir Musa.
U cijelom hrvatskom narodu i šire, naš samostan na Širokom Brijegu, uz to što je poznato Gospino svetište, upisan je u svijesti vjernika kao mjesto mučeničke smrti naše subraće. U razdoblju 1942. – 1945. partizani su ubili šezdeset i šestoricu fratara, članova naše Provincije. Godine 1945. ubili su trideset članova našega širokobriješkog bratstva u samostanu na Širokom Brijegu i oko njega, bez suda, samo zato što su katolički redovnici – “in odium fidei”.

Metkom u potiljak i spaljivanjem dvanaestorice profesora čuvene Širokobriješke gimnazije 7. veljače 1945. u samostanu na Širokom Brijegu, neprijatelji vjere htjeli su ubiti našu Provinciju upravo tu, u samostanu gdje je ona nastala. U godinama komunističke strahovlade nije se smjelo ni doći do skloništa u samostanskom vrtu, gdje su spaljena njihova tijela.

Ta vremena su iza nas. Vrijeme je da se svjedočanstvo vjere naše mučenički preminule braće predstavi Crkvi. Mnoštvo vjernika već ih štuje kao mučenike. Braći iz povjerenstva želim Božji blagoslov i mnogo uspjeha u njihovu radu.«
Osnutkom ovoga povjerenstva Hercegovačka je franjevačka provincija učinila izravan korak konačnom saznanju istine o svojoj ubijenoj braći. Ovim je dopisom utemeljeno Povjerenstvo, imenovan pročelnik fra Ante Marić i svi njegovi članovi.

Osnutkom Povjerenstva za pripremu kauze mučenika hercegovačkih franjevaca pristupilo se pothvatu ekshumacije masovne grobnice u Zagvozdu. Na Radiopostaji »Mir« Međugorje fra Ante je govorio o Povjerenstvu i o tome što bi ono trebalo raditi. To je u Zagvozdu slušao Vlado Čagalj te u »eter« Radiopostaji »Mir« Međugorje postavio pitanje: »Zašto fratri ne dolaze uzeti kosti ubijenih širokobrijeških fratara u Zagvozdu i ukopanih na Sudišću?« Bilo je to 9. veljače 2005.

»Fra Ante Marić odmah je stupio u kontakt s njim i najavio svoj posjet Zagvozdu.« U dogovoru s provincijalom fra Slavkom Soldom napravljeni su dopisi župniku don Jakovu Cikojeviću i načelniku općine Zagvozd gospodinu Boženku Dediću. Obojica su na dopise odgovorili pozitivno te se moglo pristupiti ekshumaciji.

»Fra Ante se još na Vel. Četvrtak 24. ožujka 2005. u Imotskome vidio s načelnikom Zagvozda Boženkom Dedićem i gđom. Gordanom Turić, a dana 4. travnja, ponedjeljak, 2005. godine su fra Željko Grubišić župnik u Drinovcima, fra Vinko Mikulić iz Gorice, prof. arheolog Tihomir Glavaš i fra Ante Marić u Zagvozdu gdje se sastaju sa župnikom don Jakovom Cikojevićem i načelnikom Boženkom Dedićem, odlaze na lokalitet Đoginu ledinu. Tu su, po kazivanju žitelja Zagvozda, ukopani ljudi koje su partizani mučili i ubili, a među njima su i širokobriješki fratri. Snjegova više nema, proljeće se budi. Početak ekshumacije je dogovoren za 6. travnja, u srijedu, 2005. godine.«

Kako je dogovoreno, tako se i dogodilo. Na Đoginoj ledini nije rasla šuma, iako je svuda okolo rasla. Ni trave nije bilo, samo lišaj i mahovina. Na njoj ni ovce nisu pasle. Cijela su priroda, životinje, ljudi sve to vrijeme do 6. travnja 2005. poštivali to mjesto u kojem su počivali, vidjet će se, izmasakrirani i okrutno ubijeni ljudi. Njihova su tijela nakon ubojstva najprije zakopana u klačinu, pa su ih po jugokomunističkoj zapovijedi prenijeli na Đoginu ledinu. U blizini je prirodna okomita špilja, jako duboka, »bez dna«, kako narod običava kazati. Mogli su ovi ljudi ta tijela, njih osamnaest, baciti u tu provaliju, ali nisu. Ukopali su ih dostojanstveno koliko su god mogli na osamdeset cm dubine.

Zagvozd, srijeda, 6. travnja 2005.

»U Zagvozdu su bili u 9 sati. Sastali se i upoznali s radnicima. Radnici su Josip Prodan, Mirko Krištić i Ivan Čagalj, svi iz Zagvozda. Krenuli su put Sudišća. Najprije su vrtlić očistili od površinske mahovine i lišajeva. Tu skoro da nije bilo ni trave. Na zemlji su ljudi od kamenja poslagali križ, u sami ulaz u vrtlić. Ostatci su mnogih izgorenih lampaša.

Tiho je započeo probno iskopavanje u jugoistočnom dijelu vrtlića. Nakon 30 do 40 cm naišlo se na prvu ljudsku kost (rebro). Ljudi su po pobožnom običaju odložili alat, prekrstili se i izmolili Očenaš za te pokojne koji tu počivaju. Zatim se uz pomoć načelnika doveo jedan mali bager, te je Mirko u cijelom vrtliću podigao prvi sloj zemlje, desetak centimetara iznad pronađene kosti. U toj dubini nije se naišlo ni na jednu kost. Zemlja se odbacivala na stranu.«

Ubrzo je situacija bila jasna. Stratište je skrivalo osamnaest tijela na kojima su vidljive žice kojima su im ruke vezali na leđima. Sve je javljeno medijima i čekalo se na suca istražitelja.
»Boženko je Dedić javio da u 8 iz Splita kreće istražni sudac sa svojom ekipom. I stigli su oko deset sati Marko Brdar istražni sudac istražnog centra županijskog suda, zamjenica državne županijske tužiteljice Živana Marušić, sudski vještak za medicinu Marija Definis Gojanović. S prof. su arheologom Tihomirom Glavašem i s fra Antom došli do pronađenih tijela u zajedničkom grobu. Sudac je po propisu uzeo sve podatke, pitao je tko je ovo sve pokrenuo, pa mu je fra Ante Marić sve ispričao:

Da je iskapanje pokrenula Hercegovačka franjevačka provincija preko svoga Povjerenstva za pripremu kauze mučenika hercegovačkih franjevaca kojemu je fra Ante pročelnik. Provincija je u tom smislu tražila i dobila dopuštenje od općine Zagvozd, te unajmila arheologa Tihomira Glavaša, da u provincijsko ime arheološki istraži ima li u tom dočiću pokopanih ljudi, kako tvrde mještani, da su tu ukopani “širokobriški fratri”. Kad se utvrdilo da je tu uistinu ukop, zajedno su fra Ante Marić i načelnik općine Zagvozd obavijestili MUP i zatražili da na lice mjesta dođe sudac istražitelj.

Nakon što je sve detaljno pregledano, dogovorili smo se da se radovi nastave, a da sada na radilištu bude i Marija Definis kao vještak za sudsku medicinu, i da se nakon prave arheološke pripreme i ilustriranja na licu mjesta, pristupi ekshumaciji tijela i prijevozu na patologiju kako bi se utvrdio uzrok smrti i njihov identitet.«
O tome je podrobno u svom dnevniku zapisao prof. arheolog Tihomir Glavaš:

»14. travnja MMV:
Konačno je stigla ekipa za očevid na čelu sa županijskim sudcem istražiteljem Markom Brdarom. Osim njega, tu je dr. Marija Definis Gojanović, medicinski sudski vještak i g-đa Živana Marušić, zamjenica državnog županijskog tužitelja, te gosp. Ivan Ančić, kriminalistički policajac iz Splita i dr. Napravili su očevid. Sudac je Brdar preko svoje veze izdiktirao zapisnik o zatečenom stanju masovne grobnice. Nakon toga, na naše iznenađenje, zatražio je ekshumaciju.

Po našem mišljenju to nije bilo moguće uraditi na zadovoljavajući način jer kosturi ni izdaleka nisu bili dovoljno oslobođeni zemlje. Svaki pokušaj vađenja teško bi oštetio kosture. Stoga smo diskretno zamolili dr Definis Gojanović za podršku i zatražili da se započeti posao završi po našemu planu. Mada su PVC vreće već bile na brzinu dopremljene, uspjeli smo odgoditi masakriranje i osigurati dalji normalan rad kako smo ga ranije i zamislili. Dr Definis Gojanović nam je obećala pomoć. (…)

15. travnja MMV:
Danas su s nama dr. Marija Definis Gojanović, gosp. Ivan Ančić i gosp. Miran Palčok dokumentarista iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita koji će grobnicu geodetski snimiti i napraviti drugu tehničku dokumentaciju.
Ovi su nam ljudi bili od velike pomoći. Dr Definis Gojanović radila je cijeli dan s nama na čišćenju kostura a Ančić je digitalnim foto aparatom snimao svaki detalj po policijskoj i medicinskoj metodologiji. Svaki je kostur dobio svoj broj. Tu smo nomenklaturu prihvatili i mi iz praktičnih razloga i stoga što odgovara i našoj metodologiji.«
Tijela su pojedinačno izdvojena, obilježena i 19. travnja odvezena put Splita.

Slijedila je akcija na terenu i uzimanje uzorka krvi članova obitelji fratara za koje se smatralo da su u Zagvozdu ubijeni kako bi se napravila DNK analiza. Najviše se mislilo na skupinu iz hidrocentrale u kojoj su bili:
fra Bonifacije Majić, 62 godine, bivši profesor i meštar, graditelj konvikta i gimnazijske zgrade
fra Fabijan Kordić, 55 godina, brat pomoćnik – krojač
dr. fra Rade Vukšić, 51 godina, ravnatelj gimnazije i profesor
dr. fra Fabijan Paponja, 48 godina, ravnatelj konvikta i profesor
fra Andrija Jelčić, 41 godina, gvardijan samostana
dr. fra Leonardo Rupčić, 38 godina, profesor
fra Melhior Prlić, 33 godine, brat pomoćnik – stolar
fra Mariofil Sivrić, 32 godine, samostanski vikar
fra Miljenko Ivanković, 21 godina, klerik.

Fra Ante Marić zanimao se za obitelji ovih fratara. U svim je tim obiteljima živo sjećanje na njihove fratre iako je prošlo više od šezdeset godina njihova stradanja. No, uvijek su djeca braće i sestara tih fratara, njihovi unuci i praunuci, po tim fratrima dobivali imena. I obitelji su ponosne na njih i čuvaju svetost uspomene na njihovu žrtvu. S fra Antom je do obitelji ubijenih fratara išla s. Mila Sesar da bi od njih uzela uzorke krvi.

Uzorak krvi br. 2
Br. 2 – Vinko Prlić
Br. 2A – Jozo Prlić
»Krenulo se put Sovića. (23. lipnja 2005., m. o.) Kiša je padala sve do iza Posušja. Na Soviće su došli preko Imotskog i granice Vinjani – Gorica. Išli su odmah u Vlašiće, kako se brzoglasom i dogovorilo s Marinkom Prlićem – Batom. Uzorak su uzeli od dvojice fra Melhiorevih bratića: od brata mu Ante (1907.), krv su uzeli od njegova sina Vinka (1936.), a od brata mu Mile (1908.) krv smo uzeli od sina mu Joze (1955.).

Marinko je Bata, unuk od fra Melhiorovog brata Mile. On je jako sličan, prema fotografijama koje imamo od fra Melhiora, fra Melhioru. Fra Melhiorov je otac Ambrozije išao za svojim sinom kad su ga partizani natjerali kroz Soviće do Posušja i Imotskog. Dalje o njemu više ništa ne zna. To veli njihova obitelj. Prlići su častili s. Milu i fra Antu. Sretni su da se ovo čini. Nešto iza 16 sati, skoro 17 kreće se put Hardomilja.«

U laboratoriju u Splitu na patologiji na Firulama Marija Definis-Gojanović nastavlja sada laboratorijski posao identifikacije. Vrlo je bitno naglasiti da je dr. prof. Marija Definis-Gojanović stratište u Zagvozdu uzela kao ogledni primjerak identifikacije iz jednog desetljećima starog stratišta i sa svojim studentima napravila plakat kako se od jedne masovne grobnice, u ovom slučaju u Zagvozdu, izdvaja jedno tijelo i kako se postupa u postupku njegove identifikacije. Jedan primjerak toga plakata darovan je fra Anti Mariću i on je danas u arhivu Vicepostulature.

»8. Ostaci tijela označeni br.:
Lubanja zaživotno prelomljena, u brojnim manjim i nešto većim nepravilnim fragmentima.
Donja čeljust čitava, manja, s po jednim prisutnim kutnjakom sa svake strane; postranično stara vađenja (izravnat aveloarni greben), prednji zubi postmortalno ispali; na zubima ravne (istrošene) grizne plohe.
Na fragmentima tjemenih kostiju vidljivi dijelovi defekta ulazne i izlazne strijelne rane.
Sve kosti suhe, krte, dijelom prorašćene korijenjem i znatno truležno promijenjene, posebice rebra, kralješci, lopatice, zdjelica, lisne kosti; sitne kosti šaka i stopala dijelom nedostaju glavice humerusa i femura male, duge kosti tanje ostaci žice dostavljeni uz tijelo.

Duljina dugih kostiju: humerusa = 33,5 cm.
Prema karakteristikama lubanjskih kostiju, zuba, zdjelice i natkoljenične kosti utvrđuje se da se radi o muškoj osobi starije životne dobi, slabije (nježnije) koštane građe.
Preračunavanjem faktorima po trotteru i Gleseru dobije se zaživotna visina od 173 cm.
Specifična zaživotna oštećenja: strijelna rana glave.
Za DNA analizu uzeto je pet (5)zuba.«

Nakon što se dobiveni DNA usporedio s DNA uzorka uzeta iz obitelji došlo se do željena rezultata:
»1. Na temelju provedene DNA analize izuzetih uzoraka kostiju uspješno je izolirana i umnožena DNA pod laboratorijskim brojem Os-36/05. Utvrđeno je da dobiveni genotip pripada muškoj osobi. DNA je uspješno umnožena u 11 lokusa Yfiler PCR Amplification kit-a. Usporedbom s rezultatima DNA analize uzoraka krvi Joze i Vinka Prlića, sinova braće pok. Fra Melhiora Prlića, utvrđeno je da se radi o identičnom profilu u svih 11 umnoženih lokusa.

Stoga , izvršenom analizom genskih lokusa i usporedbom s rezultatima DNA analize uzorka krvi najuže rodbine, utvrdi se da kosti ekshumirane u Zagvozdu pod br. Tijela 11 pripadaju pok. Fra Melhioru Prliću i to s vjerojatnošću pronalaska iste osobe u općoj populaciji od 1 : 862 034 417.

Pokojni Melhior Prlić preminuo je uslijed strijelne rane glave. Pregledom koštanih ostataka utvrđena je strijelna rana na tjemenom dijelu glave.
Takozvani plivajući predmeti koji su nađeni između/iznad koštanih ostataka, označeni brojem 23 (ostatci krunice) i 25 (ostatci tintane olovke), mogu se pridodati tijelu pok. Melhiora Prlića jer su se isti nalazili iznad kostura br. 11.«

Marija Definis-Gojanović je 30. prosinca 2005. obavijestila fra Antu da je identificiran fra Melhior Prlić. To je prvi pronađeni ubijeni hercegovački franjevac nakon punih šezdeset godina. Fra Melhior je mogao iz Splita krenuti natrag na svoj Široki Brijeg preko svoje župe Gorica i svojih Sovića.

Krunica uz njegove kosti vjerojatno je bila u džepu njegova habita ili njegovih hlača. Lijepa, bijelih zrnaca poput zrna riže te bijelih desetaka okruglih poput bisera, ostala je uz fra Melhiora svih tih šezdeset godina pod zemljom. Je li to ona krunica koju je posvetio Papa i koju je na dan polaganja vječnih zavjeta dobio na dar od provincijala fra Krešimira Pandžića, kojeg su također jugokomunisti ubili? Vjerujemo da bi mogla biti.

Fra Melhiorov ukop

Dana 7. listopada 2007. u 15.00 sati u župnoj crkvi u Zagvozdu slavljena je sv. misa, a potom u mjesnom groblju i ukop petnaest neidentificiranih tijela ekshumiranih u Zagvozdu na lokalitetu Sudišće, koje su u veljači 1945. ubili jugokomunisti. Sv. misno slavlje predvodio je vikar Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM dr. fra Miljenko Šteko, suslavili su generalni vikar Splitsko-makarske biskupije dr. don Ivan Ćubelić, župnik Zagvozda don Jakov Cikojević te više od 40 svećenika i fratara iz Hercegovine i imotske krajine. Ukop je obavio mjesni župnik. Sudjelovali su novaci, bogoslovi Hercegovačke franjevačke provincije, časne sestre i nekoliko tisuća vjernika Zagvozda, okolnih župa i iz Hercegovine.

Nakon ukopa, u pratnji policije, krenula je iz Zagvozda povorka s tijelima identificiranih fratara: fra Melhiora Prlića, fra Zdenka Zupca i fra Julijana Kožula na Široki Brijeg. Vjernici mjesta Gorice, Sovića, Gruda uz nogostup su stajali s upaljenim svijećama i svoje ubijene fratre zasipali laticama cvijeća. Posebno je bilo dirljivo na samoj granici i u zaseoku Vlašići. Svi su izišli na cestu s upaljenim svijećama. Na trenutak je zastao i njihov fra Melhior da im zahvali na ljubavi i uzvrati toliko željeni pozdrav. Pred samostanskim vratima svoju su ubijenu braću, nakon 62 godine, dočekala braća iz samostana te ih uz molitvu i procesiju donijeli u samostansku kapelu.

Dana 9. listopada 2007. ukopani su posmrtni ostatci identificiranih fratara iz Zagvozda: fra Melhiora Prlića, fra Julijana Kožula i fra Zdenka Zupca. Ukopani su u fratarski grob u širokobriješkoj crkvi. U tom su grobu od 1. srpnja 1971. tijela fratara koje su jugokomunisti ubili na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. i onih koje su 6. veljače 1945. ubili u Mostarskom Gracu. To su (njih 12) ubijenih na Širokom Brijegu: fra Marko Barbarić, fra Stanko Kraljević, fra Ivo Slišković, fra Krsto Kraljević, fra Arkanđeo Nuić, fra Dobroslav Šimović, fra Tadija Kožul, fra Borislav Pandžić, fra Žarko Leventić, fra Viktor Kosir, fra Stjepan Majić i fra Ludovik Radoš. S njima su i oni iz Mostarskog Graca (njih 6): fra Krešimir Pandžić, fra Leopold Augustin Zubac, fra Roland Zlopaša, fra Zvonko Pandžić, fra Kornelije Sušac i fra Rudo Jurić. Ukupno je u grobu tada bio 21 ubijeni fratar.

Ispaćene kosti ubijenih hercegovačkih franjevaca tiho se pozdraviše i zahvališe Bogu za mir vječni.
Svečanom sv. misom zadušnicom u 11.00 sati general franjevačkoga reda fra José Rodríguez Carballo, uz sumisništvo provincijala dr. fra Ivana Sesara te nazočnost cijele Provincije, ukopao je posmrtne ostatke identificiranih fra Zdenka Zupca, fra Julijana Kožula i fra Melhiora Prlića. To je bio nezaboravan dan za Hercegovačku franjevačku provinciju. Na ukopu je bilo veliko mnoštvo puka i sv. misa je slavljena pred širokobriješkom bazilikom.

O tome stoji u provincijskom glasilu Mir i dobro:
»Fra Melhior Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac imali su 9. listopada, 62 godine nakon smrti, dostojanstven pokop u crkvi u Širokom Brijegu u grobnicu u kojoj su 1971. pokopani posmrtni ostatci 18 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije koji su također ubijeni 1945. Partizani su sredinom veljače te godine poubijali ukupno 66 franjevaca među kojima i provincijala Hercegovačke franjevačke provincije. Za grobove njih 36 još se ne zna. Spomenuta trojica identificirana su nakon što su njihovi ostatci 2005. pronađeni u jednom vrtu u Zagvozdu kod Imotskoga.

“Ganut sam ovim činom, jer vidio sam suze u očima puka”, rekao je generalni ministar Reda manje braće fra José Rodríguez Carballo. To je bio središnji događaj njegova službenog pohoda Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji 7. – 10. listopada 2007. (…)

Cijeli prigodni program – pokop, vrlo dojmljiv igrokaz u kojem je 66 mladića i muževa u habitima, u žici, slikovito predstavilo smaknuće fratara (autor: fra Ante Marić), te misa na latinskom ostavili su dubok dojam na desetke tisuća vjernika koji su došli na Široki Brijeg, stotine ministranata i članova Frame, koji su sudjelovali u svečanom mimohodu, kao i oko stotinu i pedeset svećenika koji su sudjelovali u koncelebraciji. Među njima su uz hercegovačkog bili svi hrvatski provincijali, te izaslanik provincijala Bosne Srebrene. U općini Široki Brijeg 9. listopada (utorak) je bio neradni dan.«

Za ovu sv. misu i ukop provincija je priredila Liturgijski vodič, pohod generalnog ministra, Široki Brijeg, 9. listopada 2007. u kojem su donesene fotografije i osnovni podatci svih ubijenih fratara koji su ukopani u fratarsku grobnicu u crkvi na Širokom Brijegu. Tu se uz ostalu ubijenu i ukopanu braću nalazi i kratak životopis s fotografijom fra Melhiora Prlića na trinaestoj stranici.

Piše fra Ante Marić/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari