Pratite nas

Povijesnice

EKSKLUZIVNO: POVIJEST HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Objavljeno

na

Početak crkve u Dalmaciji je 55 g. kad je Tit, učenik apostola Pavla osnovao crkvu. Poslije Milanskog edikta posvuda u rimskom carstvu nastupa mirno doba pa se kršćanska crkva slobodno širi. Na početku je ta crkva pod vrhovnom jurisdikcijom rimskoga patriarha, a nakon 732 g. dalmatinska crkva prelazi pod jurisdikciju carigradskog patriarha.

 [ad id=”93788″]

Hrvati stižu u Istočno rimsko carstvo u doba cara Heraklija da bi sudjelovali u ratu protiv avara i nešto kasnije stvaraju vlastitu državu. Pokrštavanje hrvata bio je dugotrajan i kompleksan proces u kojem su sudjelovali različiti činitelji i završava u drugoj polovici 9 st. kada Neretvane pokrštavaju bizantski misionari.

Godine 1075. Splitski sabor donosi odluku da hrvatske zemlje prelaze pod jurisdikciju rimske crkve a nešto pravoslavaca ostaje u dalmatinskih gradova, koje su bizantske kolonije. Mletačka republika preuzima ove gradove u 1420. i dalmatinski pravoslavci prelaze pod jurisdikciju Filadelfijskog mitropolita (Carigradska patrijaršija) u Mletcima (Veneciji), gdje i ostaju do kraju 18 st. U svim državnim dokumenatima (dukali), namenjenim pravoslavcima u Dalmaciji, piše da su to pravoslavni Grci.

Quod initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere.

(Što je u od početka nevaljano, ne može se tijekom vremena postati valjano.)

1219 g. bez dozvole nadređenog Ohridskog arhiepiskopa (Arhiepiskop Prve Justinijane i cjele Bugarske – Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ‘Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας), Rastko-Sava proglašava autokefalnost Raške episkopije u pokušaju da proširi kršćanstvo u Raški.

Zadnja država u Europi koja prima krščanstvo je Litva 1251 godine.

U toku austrijskih (Sveta unija) ratova protiv Turske, kada austrijska vojska preuzimajući Beograd i Niš dostiže do Plovdiva, kršćansko stanovništvo podiže više ustanaka te se pridružuje i austrijskoj vojsci. Nažalost, grof Pokolomini, vođa austrijske vojske umire od kuge i tad Turcima uspijeva preokrenuti tijek rata. Strahujući od turske odmazde, mjesni kršćani – bugari, grci, albanci i srbi, bježe na lijevu obalu Dunava, na austrijski teritorij. Zbog toga što su oni većinom pravoslavci, kralj Leopold І donosi odluku za osnivanje grčko-iztočne (pravoslavne) crkve za narod, koji je stigao iz Ilirika. Poglavar ove crkve postaje dotadašnji Ipekski (Pećki) arhiepiskop Arsenij ІІІ Černoević.

Sudeći po prezimenu, najvjerojatnije je bio Bugar (bug. černo – srb. crno)

privU Beču je 3. ožujka 1707. održana zajednička konferencija predstavnika Dvorskog ratnog savjeta i Dvorske ugarske komore. Konferencija je donijela odluku da se prilikom izbora novog poglavara austrougarskih pravoslavaca ima nastojati da se on proglasi potpuno nezavisnim od svih patrijarha pod Turcima i da može nositi titulu arhiepiskop jer je to bio i u Ipekskoj arhiepiskopiji. Nešto kasnije su za sjedište arhiepiskopa austrougarskih pravoslavaca određeni Srijemski Karlovci i osim grčko-iztočna, ova crkva je nazivana i Karlovačka arhiepiskopija jer u ono doba pravoslavne crkve su naziv po gradu u kojem stoluje crkveni poglavar.

U Austro-Ugarskoj su postojale tri pravoslavne crkve i sve tri imali su naziv GRČKO-IZTOČNA.

Druga GRČKO-IZTOČNA crkva stvorena je 1775., pod nazivom: Bukovinsko-dalmatinska mitropolija, kad je Austrija preuzela Bukovinu, a bila je namijenjena vlasima u Bukovini i Dalmaciji.

Treća GRČKO-IZTOČNA crkva je u Černivci (Galicija).

U stara vremena korišteni su nazivi crkvi po glavnom gradu gdje je sjedište crkvenog poglavara – Preslavska patrijaršija, Trnovska patrijaršija, Kijevska mitropolija… Da su se ranije koristili nacionalni nazivi, sve GRČKO-ISTOČNE crkve u Austro-Ugarskoj bile bi nazvane Austro-Ugarske PC, odnosno ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini, nosila bi naziv: HRVATSKA pravoslavna crkva.

U Austro-Ugarskoj monarhiji doneseno je još zakona i odluka o pravoslavnim crkvama: 1868. Mađarski zakon o grčko-iztočnoj crkvi i 1884. i 1887. Odluke Hrvatskog sabora o grčko-iztočnoj crkvi.

ukazNa početku 18 st. na Balkanu osim Carigradske partijaršije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cjele Bugarske – Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ‘Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας – Archiepiscopus prime Iustinianae, Achridum et totius Bulgariaea “(do 1767.) i Ipekska (pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557. – postojala do 1766.), ali po nazivu države u kojoj se nalaze ove crkve, svaka od njih morala bi nositi naziv Turska pravoslavna crkva.

Godine 1879. autokefalnost dobiva Beogradska arhiepiskopija.

HPC postoji do 17. lipnja 1920., kad je ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donijeta odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca.

http://tinypic.com/view.php?pic=14nk041&s=8#.VltfbS5bfzw

http://www.cpc.org.me/latinica/istorija_crkva.php?id=3

19 veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV podpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148), za stvaranje nove crkve i daje obrazloženje za to – međudržavni ugovori za stvaranje nove države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

Da bi bio podpisan ovaj Tomos, Srbska vlada uplaćuje na tri obroka 1 500 000 franaka Carigradskoj patriaršiji. To je po crkvenim pravilima, veliki prekršaj nazvan simonija (apost. pravilo br. 29 i dr.).

Godine 1929., država mijenja naziv u Kraljevina Jugoslavija, ali Autokefalna ujedinjena srpska pravoslavna crkva u Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca ne mijenja naziv na Jugoslavenska pravoslavna crkva.

Kraljevina Jugoslavija nestaje par dana nakon njemačkog napada u travnju 1941., a

10 travnja 1941., stvorena je Nezavisna država Hrvatska, koja je po nekim izvorima, bila priznata od 86 država.

U travnju 1942. donesena je odluka o obnovi Hrvatske pravoslavne crkve. Priznata je od Carigradske patrijaršije, Rumunjske pravoslavne crkve i Bugarske pravoslavne crkve.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata u noći s 29. na 30. svibnja 1945., ubijeni su Patriarh Germogen, svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika.

Autokefalna ujedinjena srpska pravoslavna crkva u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca tada konstatira da je rad HPC prestao i da se dalje nastavlja rad SPC. Ona donosi odluku o ukidanju HPC – crkve koju nije stvorila, niti koja bi potekla od nje.

Već 1. kolovoza 1947., u FNRJ objavljen je Ustav Srpske pravoslavne crkve – prvi puta u povijesti postoji crkva pod ovim imenom, ali opet nije povezano sa nazivom države. Ne povezuje se niti 1974. kad država mijenja naziv na SFRJ.

Godine 1990. stvorena je Republika Hrvatska. Priznata je od svih država u svijetu, članica Ujedinjenih naroda i svih međunarodnih organizacija.

Na popisu stanovništva u RH iz 2011., 16 647 Hrvata prvi put u povijesti, potpuno slobodno izjasnilo se pravoslavcima, i to u doba kad HPC još ne djeluje. Takvo mnoštvo vjernika imaju sveukupno sve vjerske zajednice upisane u Evidenciji vjerskih zajednica (bez islamske). Na prijašnjim popisima vezu između hrvatske etničke pripadnosti i pravoslavne vjere nije bilo moguće statistički evidentirati – vjerojatno su statističke metode namjerno bile tako postavljene, kako se pravoslavlje ne bi moglo izravno povezati s hrvatstvom.

Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu (Eglise orthodoxe d,Europe) je 2 listopada 2013. osnovala podružnicu u Hrvatskoj i nazvala ju Hrvatska pravoslavna crkva, jer je osnovana radi HRVATA pravoslavaca. Usvojen je i stupio na je na snagu statut (ustav) Hrvatske pravoslavne crkve, koji vrijedi jedino i samo na teritoriju RH. Aleksandar (Ivanov) rukopoložen je HRVATSKIM episkopom. Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva, upisana je u registar transparentnosti Europske unije.

Patriarh Nikolas І, znajući da je Republika Hrvatska na temelju svog Ustava nezavisna i da ispunjava uvjete za pridruživanje Europskoj uniji – skupini demokratskih država, koje poštuju ljudska prava, odlučio je 1. prosinca 2013. podpisati Tomos za dodjeljivanje autokefalnosti obnovljenoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkve, kako bi se time ispunili uvjeti Apostolskog pravila br. 34.: “Еpiskopi svakoga naroda trebaju priznati prvoga među sobom i njega smatrati glavom”.

Na ovaj način hrvatski narod dobio je obnovljenu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je oduvijek postojala i bila dio kršćanstva u Hrvata.

Hrvatski arhiepiskop +Aleksandar

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

21. srpnja 1992. – Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali sporazum o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i BiH

Objavljeno

na

Objavio

21. srpnja 1992. predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali su u Zagrebu Sporazum o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Ugovor je u zajedničkom interesu obje ratom zahvaćene države potpisan mjesec dana nakon što je Predsjedništvo BiH proglasilo ratno stanje i opću mobilizaciju, a kao agresore imenovalo Srbiju, Crnu Goru, „bivšu JNA“ i ekstremistički dio bosanskih Srba.

Sporazum je omogućavao vojno djelovanje hrvatskih snaga u pograničnim područjima, a što je pospješilo napadajne akcije Hrvatske vojske na Južnom bojištu.

Prigodu potpisivanja važnog sporazuma državna delegacija BiH iskoristila je kako bi zahvalila Hrvatskoj na zbrinjavanju izbjeglica iznad njezinih mogućnosti

Naime, uz 260 tisuća prognanika sa svojih okupiranih područja, Hrvatska je već u prva dva mjeseca rata primila 270 tisuća izbjeglica iz BiH. Sporazumom je oružani dio Hrvatskog vijeća obrane sastavni dio jedinstvenih oružanih snaga BiH.

S obzirom na to da velikosrpska agresija nije jenjala, Tuđman i Izetbegović su 23. rujna 1992. u New Yorku potpisali Dodatak Sporazumu o prijateljstvu i suradnji između Hrvatske i BiH kojim su predviđene zajedničke vojno-obrambene aktivnosti protiv srpskoga agresora.

Oba sporazuma nisu podrazumijevala cjelovito vojno savezništvo, kao Splitski sporazum koji je potpisan tri godine poslije i koji je bio temelj za oslobađajuće operacije na teritoriju Hrvatske i BiH, stoga ostaje nagađati u kojoj mjeri je taj nedostatak u ugovorima utjecao na sukob Bošnjaka i Hrvata koji je uskoro uslijedio.

No unatoč silnom stradanju Bošnjaka i Hrvata, Izetbegović je nakon potpisivanja sporazuma u srpnju 1992. izjavio da još nije vrijeme za vojni sporazum, jer bi to srpski narod „sigurno shvatio kao prijetnju“, te da bi „bilo bolje ostaviti još malo prostora za djelovanje međunarodnih faktora“.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1993 – Otvoren pontonski most u Maslenici (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Fotoarhiva HVGI-ja

Civilni zrakoplov s najvišim predstavnicima hrvatske države, predsjednikom doktorom Franjom Tuđmanom i premijerom Nikicom Valentićem, sletio je 18. srpnja 1993. u zadarsku zračnu luku Zemunik. Istoga dana predsjednik Tuđman svečano je otvorio pontonski most kod Novskog ždrila.

Bio je to važan događaj za prometno povezivanje južne i sjeverne Hrvatske, te jedan od prvih koraka koji su vodili reintegraciji okupiranih hrvatskih područja.

Dan prije, 17. srpnja, u Erdutu je između predstavnika hrvatske vlade i pobunjenih srpskih vlasti iz Knina potpisan sporazum kojim se trebalo omogućiti daljnje neometano postavljanje mosta na Maslenici.

Dokument je s hrvatske strane potpisao ministar prometa Ivica Mudrinić. Srpska je strana insistirala da se u blizini budućeg mosta ne smiju nalaziti predstavnici hrvatske policije i vojske.

Zbog toga je u sporazumu, između ostalog, stajalo da na području aerodroma Zemunik, brane Peruče i pontonskog mosta na Maslenici javni red i sigurnost mogu kontrolirati samo predstavnici UNPROFOR-a.

No, događaji idućeg dana na aerodromu Zemunik pokazali su kako je Hrvatska odlučna u želji da vrati silom oteta područja.

Mnogobrojni predstavnici europskih i svjetskih organizacija i zemalja, koji su prisustvovali svečanostima u Zemuniku i Maslenici, dokazali su da Hrvatska ima punu potporu za svoje želje.

(HRT)

 

Operacija Maslenica – Od poraza na Maslenici Srbi se nisu nikada oporavili

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari