Pratite nas

Kolumne

Elitist koji glumi populista

Objavljeno

na

Aktualni predsjednik države pripadnik je jednog relativno uskog, u mnogočemu arhaičnog ideološkog kruga koji previše ne mari za mišljenje i raspoloženje naroda, on svira neku svoju solo kompoziciju pod dirigentskom palicom velikih sponzora, koji se u danima predizborne kampanje pokušava svim silama demagoški ubaciti u rijeku koja teče ili u masu koja donosi glasove. Poslije će on sa svim svojim izjavama i obećanjima obrisati nos.

elitistPrigodom raspisivanja referenduma o ustavnoj definiciji braka, predsjednik Ivo Josipović se žestoko i javno protivio da se ta ustanova definira kao zajednica muškarca i žene. Čak je pozivao narod da ne izglasuje tako predloženu odredbu i, kao što je poznato, ostao je u uvjerljivoj manjini. Također je, nasuprot općem stavu kako optužene šefove jugoslavenskih tajnih službi valja izručiti Njemačkoj u skladu s Europskim uhidbenim nalogom, nastojao progurati zakonske promjene kojima bi se ta obveza eskivirala. Radi snažnog pritiska EU-a u tome, kao ni Vlada, nije uspio. Na opće se čuđenje svojevremeno pojavio na obilježavanju tzv. Dana ustanka u Srbu, u Sarajevu je optužio Hrvatsku za agresiju na BiH, u Knessetu je govorio o samo njemu vidljivoj “ustaškoj zmiji”, pozivao naciju da na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi navija za Srbiju, Miloradu Dodiku je u Banja Luci prezentirao svoje umijeće sviranja na glasoviru, itd. Njegova “nova pravednost” je bila tek trik za naivne. Aktualni predsjednik je pripadnik jednog relativno uskog, u mnogočemu arhaičnog ideološkog kruga, kojega čine baštinici jugoslavenske političke klase, koji previše ne mari za mišljenje i raspoloženje naroda, on svira neku svoju solo kompoziciju pod dirigentskom palicom velikih sponzora, on je zapravo elitist koji u danima predizborne kampanje glumi populista, pokušavajući se svim silama demagoški ubaciti u rijeku koja teče ili u masu koja donosi glasove. Poslije će on sa svim svojim izjavama i obećanjima obrisati nos – i nama i sebi – i maramicu baciti u smeće.

U nedostatku bilo kakve suvisle i hrabre političke strategije uhvatio se Ivo Josipović “novog ustava” i “druge republike” kao pijan plota, nudeći neke svoje dijelom nezrele, dijelom nedorađene, dijelom posve besmislene ili suvišne ideje. Predlaže on tako preferencijalno glasovanje uzimajući tako autorsko pravo udruzi “U ume obitelji”. Predlaže, u svom stilu zakašnjele pameti, nešto što je narod potpisujući inicijativu za raspisivanje referenduma o izbornom zakonodavstvu već usvojio, nastojeći se predstaviti kao čovjek blizak puku. Ali neke druge ideje – kao na primjer dopisno glasovanje ili veći broj zastupnika iz dijaspore – neće spomenuti jer bi to za njega bilo previše i izvan njegova ideološkog klišeja. Nasuprot tome, isposlovao je Vladinu odluku o sasvim ograničenom broju mjesta gdje dijaspora i Hrvati u susjednoj državi, na koje ne može računati, može dati svoj glas. Drugi njegov prijedlog iz istog paketa odnosi se na smanjenje broja županija, o čemu inače već odavno pjevaju i ptice na grani, čije bi i ime izbacio, jer je valjda suviše hrvatsko, i stvaranje, neprecizno, pet do osam regija s nejasnim nadležnostima i ulogama. A onaj treći prijedlog je sasvim i prozirno demagoški. On bi da s deset tisuća potpisa birači mogu staviti bilo koju temu na sjednicu Sabora. On, dakle, ne predlaže smanjenje broja potrebnih potpisa za raspisivanje referenduma, čije su odluke, naravno, konačne, nego tek određeni broj potpisa da bi Sabor o nekoj temi mogao raspravljati, a onda odlučiti kako inače odlučuje.

Ideje ustavnih reformi pate od trostruke slabosti. Prvo, ono već primijećeno, predsjednik krajnje tendenciozno nastupa tek sada u predvečerje izbora, a da ni riječi o ovim, kao i o drugim još važnijim temama, nije zucnuo četiri i pol godine. Drugo, za većinu njegovih prijedloga uopće nije potreba izmjena Ustava, koji, po prirodi stvari, definira samo opća načela, nego Izbornog zakona, odnosno Zakona o lokalnoj samoupravi. I treće, prijedlozi imaju malo i nimalo veze s tobože glavnim motivom, tj. s rješavanjem teške gospodarske krize, što se niti ne pokušava argumentirati i dovesti u neku logičnu svezu. A da, predsjednik je spomenuo samo to kako bi stvaranjem, primjerice, jedinstvene slavonske regije bilo olakšano rješavanje pitanja natapanja, kao da ne zna da je to pitanje u nadležnosti države, a ne županija. No, njemu do svega toga i nije stalo, on samo sije iluzije i nudi kakav takav program kojega zapravo nema. Uglavnom, još jedno veliko ništa, najobičnije bacanje prašine u oči.

Zanimljivo je da je Ured Predsjednika očito za potrebe izborne kampanje naručio istraživanje o stavovima građana glede ustavnih promjena i dobio, dakako, očekivane odgovore. Jer građani su, a što bi drugo, za više demokracije, za više vlastitog utjecaja, za manje birokracije i tome slično. A on je taj koji će slijediti i provesti volju građana. Agencija koja je provela istraživanje i koja je plaćena državnim novcem zove se Ipsos puls. Treba li se onda čuditi rezultatima anketa koje provodi ta ista agencija, i koje onda kao gotove činjenice donose skoro svi mediji, kako je Josipović u utrci za predsjednika u biti nedostižan. Gotovo da nema smisla izlaziti na izbore.

Zadivljujuće je kako se Ivo Josipović ušaltao u navijačku pobunu protiv funkcionera Nogometnog saveza. Odmah se priključio Torcidi u njezinu gnjevnom jurišu na vladare nogometne kuće, naravno računajući na prilično veliki broj Hajdukovih (pa i Dinamovih) pristaša uvjerenih kako im se čini kolosalna nepravda i kako bi oni bili najbolji na svijetu samo da nema tih opskurnih tipova. Zloguki proroci čak spekuliraju kako su navijački neredi od San Sira do Maksimira, koji su se nadovezali na otvoreni rat priopćenjima protiv Šukera, sklonijeg protukandidatima, djelo predsjednikovih obavještajnih službi. Ne preže ovaj čovjek u grčevitoj borbi za novi mandat ne samo od podjela na lijeve i desne, nego ni od podjela na sjever i jug.

Prošle godine za obilježavanja vukovarske tragedije Ivo od Pantovčaka, skupa s ostalim nositeljima vlasti, bijaše isključen iz kolone sjećanja, što je za njega bilo dosta traumatično. Ove je godine prirodno bila jedna kolona, pa je on imao potrebu u tome vidjeti svoju satisfakciju i pobjedu nad onima drugima. Jer on je ta središnja kolona, on je put i život.

S puta po SAD-u, gdje ga je američki kolega zaobišao, prije nekoliko mjeseci predsjednik se vratio gotov trijumfalno. Pregovarao je s američkim naftnim kompanijama koje su, govorio je, pokazale namjeru uložiti u istraživanje i iskorištavanje plina i nafte u jadranskom podmorju. A onda mu je Mirela Holy uvjetovala svoju potporu odustajanjem od te ideje. I Josipović je naglo odustao, jer važni su glasovi, a ne nafta, a “gospođa konoplja” mu nije uskratila potporu, jer joj se sviđaju predsjednikovi “zeleni stavovi”. I doista su zeleni. Par površnih fraza koje obično ništa ne govore. Umiljato podilazi umirovljenicima, “antifašistima”, poduzetnicima, poljoprivrednicima, djeci, invalidima, braniteljima, homoseksulacima, zelenima, sveučilištarcima, športašima, navijačima… I kao što je Kolinda Grabar privremeno zamrznula svoju funkciju u NATO paktu, tako je i Josipović privremeno zamrznuo svoja putovanja u Beograd. Narod bi rekao, tko ga ne zna skupo bi ga platio.

Josip Jović/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Krajnja svrha Haaškog suda

Objavljeno

na

Objavio

Možda je slučajno to što je američki predsjednik priznao Jeruzalem glavnim gradom države Izrael – a što je, očekivano, popraćeno gnjevom muslimana diljem svijeta – upravo na dan zaključne rasprave u Ujedinjenim narodima o radu Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije (i Ruande), rasprave u kojoj su zemlje, čije državljane taj sud nije progonio, izrazile zadovoljstvo njegovim radom.

Muslimanske zemlje nisu mogle imati razloga za nezadovoljstvo, a kako i bi, kad su prema nalazima Suda u ratu u BiH devedesetih tamošnji muslimani bili cvijeće, a njihovi protivnici zadnje ljudsko smeće. Vrhunac toga predstavlja završna presuda šestorici dužnosnika Herceg-Bosne donesena upravo na UN-ov dan solidarnosti s muslimanima u Palestini. S druge strane, Zapadnjacima, dresiranima da ne vide ono što im se događa pred nosom “u miru”, predstavlja još manji problem praviti se da ne primjećuju kako se to isto (i još gore) događalo u onom, i prostorom i vremenom dalekom im ratu, piše Grgur S./Kamenjar.com

Možda su slučajno prije pet godina hrvatski generali Markač i Gotovina pred istim sudom oslobođeni krivnje upravo u jeku tvrdokorne nekooperativnosti Srbije po pitanju Kosova (a ubrzo je i australski sud donio čitavo desetljeće iščekivanu pozitivnu odluku o izručenju zloglasnog Kapetana Dragana Hrvatskoj), da bi nakon iznuđenog srpskog popuštanja Sud iznenada postao popustljiv prema optuženicima iz te zemlje.

Taman i kad bi sve to bilo slučajno, postoji još nebrojeno pokazatelja kako je Haaški sud godinama služio kao poluga za usmjeravanje geopolitičkih procesa i oblikovanje odnosa između država nastalih na području bivše Jugoslavije, djelujući poput neke vrste eksperimentalnog laboratorija. No, to ipak nije bila krajnja svrha Haaškog suda. Nju je u komentaru danom neposredno nakon zadnje presude naznačio Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz, pohvalivši se poput psa koji je vlasniku vratio bačeni mu štap. Unatoč umirujućim tonovima iz vrhova svjetske politike i Haaškoga suda kako se radi o presudi pojedincima, a ne državama, Glavni je tužitelj ipak imao potrebu naglasiti kako je “Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja”, iako niti jedan od navedenih nije bio ni optužen, a kamoli osuđen pred Sudom.

Krajnja svrha Suda ostvarena je preko “krajnjeg cilja udruženog zločinačkog pothvata (UZP-a)” –  pojma uvedenog u pojmovnik Suda poput asa iz rukava tek u zadnjoj njegovoj presudi.

Naime, Žalbeno vijeće u pravorijeku navodi da je “Krajnji cilj UZP-a” bio “stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom”. Navedeno značenjem odgovara sintagmi u javnom govoru poznatoj kao “podjela Bosne”. To što “podjela Bosne” ne predstavlja kazneno djelo iz djelokruga Haaškog suda nije spriječilo Žalbeno vijeće da mu posveti preko 60 stranica presude.

S druge strane, zaključak o upletenosti hrvatskog državnog i vojnog vrha u kreiranje zajedničkog zločinačkog cilja s namjerom počinjenja djela iz nadležnosti Haaškog suda, kolokvijalno znanih kao “etničko čišćenje”, temelji se na nekoliko prilično labavih i nejasnih referenci, nikako argumenata, još manje dokaza. No, upravo u tome leži sva perfidnost haaškog pravosudnog finala  – ne ćemo puno o tome, jer se njima ne sudi, ali ipak ćemo jasno natuknuti da ih smatramo krivim, jer tko će to dalje propitkivati.

Obrazac zaključivanja kojim su haaški arhitekti “obogatili” baštinu međunarodnog prava u (ne)suđenju Republici Hrvatskoj može se jasno razaznati:

  1. Dokazuje se želja za nečim što uopće nije kažnjivo (krajnji cilj – podjela Bosne)
  2. Zaključuje se da se ta želja može provesti u djelo samo zločinačkom metodom – (krajnji cilj može se postići samo ostvarenjem zajedničkog zločinačkog cilja)
  3. Konstruira se UZP kao alat za ostvarenje zajedničkog zločinačkog cilja
  4. Prišije se etiketa zločinačke države (osudom državnog i vojnog vrha)

I dok je osuda Republike Hrvatske u procesu Herceg-bosanskoj šestorici ostala visjeti ni na nebu ni na zemlji (de iure nije, ali de facto jest), potpuna perverzija Suda očituje se u presudi šestorici dužnosnika Herceg-Bosne, ujedno i organiziranoj obrambenoj strukturi Hrvata u BiH. Ona logičko uporište nalazi u činjenici kako u ratu sve strane čine zločine, što nije nikakvo epohalno otkriće, jer to proizlazi iz same naravi rata. Konstrukcija Haaškog suda ovdje ide obrnutim redom u odnosu na onu primijenjenu na vodstvo Republike Hrvatske:

  1. Izdvoji se ciljana strana u sukobu i konkretni zločini do potankosti stave pod lupu (od pojedinačnih ubojstava civila do pritisaka, nedoličnog ponašanja i izazivanja osjećanja straha)
  2. Iz sporadičnih zločina i u ratu uobičajenih, neizbježnih pojava mjerenih kriterijima iz mirnodopske perspektive stvara se dojam množine “strašnih” zločina te se izvodi zaključak kako je riječ o zločinačkom obrascu (“etničko čišćenje”)
  3. Iz navedenih “posljedica” se konstruira željeni uzrok i počinitelj – UZP i sudionici u njemu motivirani čežnjom za formalno nekažnjivim ali moralno nedopustivim grijehom (“podjela Bosne”)
  4. Prišije se kolektivna etiketa zločinačkog naroda (definiranjem sudionika u UZP-u – “… i svi ostali”)

Navedeni obrazac sve pripadnike struktura kojima je prilijepljen UZP čini potencijalno krivima za svaki pojedini zločin pripisan UZP-u, time i doživotno ucjenjivima. Također, neizravno se unaprijed kriminalizira i sve one koji bi ubuduće mogli dijeliti želju za istim krajnjim ciljem.

Koprena moralno neprihvatljivog krajnjeg cilja (“podjela Bosne”), mada ne i zločina, opravdava selektivnost postupka, kao i zanemarivanje konteksta i kronologije (jer druga strana u postupku postoji samo kao pasivna žrtva). Stoga iz te utakmice na jedan gol kao zaključak slijedi sumanuta inverzija – obrana postaje agresija, a u krajnje dijaboličnoj inačici čak i okupacija samog sebe, u konačnici i samo-protjerivanje.

A taj vrhovni moralni grijeh (“podjela Bosne”) nije ništa drugo nego logično i pragmatično viđenje rješenja dugo odgađanog povijesnog problema kojem nitko još nije dao suvislu i na dulji rok održivu alternativu, a koje tretira sva tri konstitutivna naroda ravnopravno tako da jedan drugome ne budu skrbnik, ali ni podstanar. Pravu prigodu da BiH učini iznutra upravljivom zemljom propustio je bečki dvor još na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, koje desetljeće nakon što je u haaškoj maniri riješio UZP “Zrinski-Frankopan”, pokazavši se nezainteresiranim slijediti vojna postignuća svog genijalnog vojskovođe Eugena Savojskog i riješiti pitanje BiH sukladno uzusima tog vremena, onako kako je to riješeno u Slavoniji i većem dijelu Ugarske. Posljedično, skoro dva stoljeća mračnim vilajetom na rubu isto takvog carstva nastavlja upravljati “bolesnik s Bospora”. Ni Austrija niti obje Jugoslavije ne usude se operirati to slijepo crijevo onako kako je u sličnim slučajevima u ovom dijelu Europe razriješena otomanska ostavština pa i nije tako neobično što upala svako malo bukne.

Predsjednik Tuđman je kao povjesničar bio duboko svjestan kako su sve protimbe zbog kojih Jugoslavija nije mogla opstati sadržane i u BiH i da ona kao takva predstavlja svojevrsni povijesni anakronizam i atavizam. Naravno, Tuđman je kao političar, državni poglavar mlade države koja tek stupa na svjetsku pozornicu, svjestan da nije on taj koji odlučuje kako će se rasplesti BiH čvor, nego su to, kao i uvijek kad su takva pitanja posrijedi, velike sile. To temeljem iscrpne analize desetaka transkripata u izdvojenom mišljenju presude Raspravnog vijeća zaključuje njegov predsjednik, sudac Antonetti. Pri tom se Tuđman kao odgovoran državnik pripremao za svaki mogući ishod, pa i onaj sukladan njegovu viđenju kao povjesničara, pri čemu je vodeći brigu o interesu svog naroda nastojao ishoditi simetričan položaj Hrvata u odnosu na Srbe. Ipak, u javnom prostoru, ali i u presudi Žalbenog vijeća, dominira jedan transkript sa sastanka s kraja ’91 održanog u okolnostima izvjesnog međunarodnog priznanja RH, koji prethodi svima onima koje pedantno analizira sudac Antonetti, a bio je prije svega u funkciji motiviranja Hrvata u BiH za obranu od agresije koja je uslijedila. Ta tko bi dao život za “Jugoslaviju u malom” u vrijeme kad propada BiH Hrvatima posebno nesklona “Jugoslavija u velikom”? Ne bi to učinilo ni onih par paradnih parija pogubljenih u maglama sarajevske kotline, tih zulumćara škurih, cijepljenih od razumijevanja izraza prirodnih težnji naroda iz kojeg su potekli. Dotični je transkript, međutim, Sudu bio dostatan kao krunski dokaz krajnjeg cilja UZP-a, a izdvojen iz konteksta poslužio je i kao izlika Sudu da izraženu želju pretpostavi učinjenim djelima i zaključi kako je Tuđman cijelo vrijeme jedno radio, a drugo tajno mislio i priželjkivao.

Primjenom haaškog obrasca moguće je kriminalizirati sve što počiva na zdravom razumu, pa i ono što predstavlja kumulativno povijesno iskustvo i civilizacijsku baštinu čovječanstva. Ako obrana može biti predstavljena agresijom, onda se može konstruirati i UZP “Pokret za život nerođenog djeteta” tako da se prikaže agresijom na pravo žene na slobodan izbor, dok se UZP “Brak = muškarac + žena” bez napora može prometnuti u besprizorni atak na pravo na ljubav svih sa svima. Time što za osudu više nije nužno aktivno sudjelovati u UZP-u, nego se kriminalizira već i sama želja, stvorena je podloga za uistinu savršeni totalitarizam koji pravosudnim procesuiranjem misli svojih podanika ostvaruje san velikih prethodnika iz prošlog stoljeća. Haaški sud tako na mala vrata donosi međunarodni pravosudni standard koji formalno pokriva onu vrstu presuda kakve su dosad neformalno donosili mediji i iz istog središta moći dirigirane nevladine udruge. Uzme li se ovo u obzir, postaje razumljivo zadovoljstvo ključnih aktera haaške priče i gotovo jednodušan zaključak da je Haaški sud u cijelosti ispunio svoju (krajnju) svrhu. A tko zna, možda ovo ponese i one lako povodljive za mjerilima Svijeta – one koji vole ići u korak s vremenom, a ni suditi im nije mrsko – da se uvedu u napast presuditi UZP-u “Očenaš – ne uvedi nas u napast”. A to bi teško ostavilo neokrznutom i raju u Raju. Srećom po nju – ipak samo tu a ne i Tamo.

Jedna utjecajna globalna organizacija već aktivno primjenjuje dio stečevine Haaškog suda. Diskvalificiravši ruske sportaše sa sljedećih Zimskih olimpijskih igara, Međunarodni olimpijski odbor ostavlja mogućnost nastupa onim pojedincima koji dokažu da su nevini tj. da nisu sudjelovali u sustavnom programu prikrivanja dopinga, dakle nekoj vrsti UZP-a. Prisjetimo li se kako su i HB šestorica bili od početka suđenja u podređenom položaju, budući su morali dokazivati da nisu postojali ni UZP, ni međunarodni oružani sukob (inkriminacije utvrđene u ranijim procesima Haaškog suda u kojima ni u kom svojstvu nisu sudjelovali), uočit ćemo sličan proceduralni obrazac temeljen na potrebi dokazivanja nevinosti.

A kad smo već kod Rusa, kao što je kujica Lajka svojedobno poslužila radi ostvarenja višeg cilja iz plemenitih pobuda – puta čovječanstva u svemir – tako su sada Hrvatska i šestorica Hrvata Herceg-Bosne poslužili kao zamorci za ostvarenje višeg cilja, ovaj put, doduše, iz najnižih pobuda – puta čovječanstva u bezdan.

U trenutcima kad služe kao boksačka vreća za udaranje i kao ispušni ventil za frustracije uzrokovane događanjima onkraj Sredozemlja koja muslimanskom svijetu nisu po volji – sve to još potaknuto i odobreno od onih čijem kulturno-civilizacijskom krugu pripadaju – HB Hrvati si ne mogu priuštiti luksuz odbiti pruženu ruku. Slično kao što ni u poznatoj biblijskoj priči Židov do vrata u nevolji nije odbio ruku svog arhetipskog neprijatelja Samaritanca nakon što su trojica mu zemljaka jedan za drugim prošli pored njega kao pokraj turskog groblja. Kad je u pitanju borba za goli opstanak, stvar puno ne mijenja ni to što ovaj “Samaritanac” ne čini to iz milosrđa, nego iz vlastitog interesa. Jer kad se mora, izbora nema – u nevolji za kuma i “dragog Acu”, pa i velikog mu bracu.

Grgur S./Kamenjar.com

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Na ovu i ovakvu kaznenu prijavu zločinci se mogu samo smijati!

Objavljeno

na

Nakon što je objavljeno da je podignuta kaznena prijava protiv šest osoba zbog atentata na prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođu dr. Franju Tuđmana, koji su 7. listopada 1991. zločinačkim zrakoplovima Jugoslavenske narodne armije (JNA) u popodnevnim satima raketirali Banske dvore čovjek ne zna je li bi se smijao ili plakao?

Tek sad je kazneno prijavljeno šest osoba, od kojih su pet državljani Srbije i jedan državljanin Hrvatske. Osobe su prijavljene za ubojstvo predstavnika najviših državnih tijela u pokušaju te za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Tijekom napada jedna je osoba poginula, a četiri su ranjene. S obzirom da je od ovog zločinačkog čina prošlo 26 godina svima njima, za razliku od optuženih hrvatskih branitelja, mogu staviti „soli na rep“.

Ni jedan se već odavno ne nalazi na teritoriji Republike Hrvatske i nema šanse da se ikada pojave pred hrvatskim pravosuđem. To što će ih možebitno suditi i osuditi u odsutnosti nije ništa drugo nego davanje „oprosta“.

U priopćenju se išlo tako daleko da nisu javno obznanjena ni njihova imena, dok to nije slučaj i za daleko manje prekršaje za koje se eventualno (svaki mjesec) podigne neka kaznena prijava za ljude koji su branili i obranili hrvatsku državu. Za njih se čak iznose i obiteljski podatci, dok se imena ovih ratnih zločinaca čuvaju u tajnosti! Ne objavljuju im se čak ni fotografije! Zašto?

Uz to ni predsjednik Tuđman (umro 1999.) zajedno sa još nekim svojim suradnicima, koji su također u međuvremenu umrli, neće biti u mogućnosti o tome svjedočiti, iako su bili tzv. krunski svjedoci.
Tko je ovaj slučaj svih ovih godina (namjerno) kontinuirano stavljao pod tepih?

Međutim, malo je poznato da su nakon raketiranja Banskih dvora, 7. listopada 1991. zločinački zrakoplovi JNA odletjeli prema Koprivnici, gdje su raketirali vojarnu u kojoj se nalazilo nekoliko stotina hrvatskih branitelja. Tom prigodom jedan je branitelja ubijen, a dva su ranjena. Učinjena je i znatna materijalna šteta. Neki projektili, koji su tom prigodom pali u krug vojarne, srećom, nisu eksplodirali, a da jesu, veliki broj ljudi bio bi ranjen ili ubijen.

Za taj ratni zločin nije podignuta ni kaznena prijava!
Sramotno, ali je tako!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

 

Osumnjičenici za napad na Banske dvore: Za nas ste bili pobunjenici

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari