Pratite nas

U potrazi za Istinom

Emeritus Matko Marušić: ‘Ako je dr. Štagljar dobio 27 milijuna dolara – što tim novcem ne financira svoja splitsko-zagrebačka istraživanja?’

Objavljeno

na

Na portalu „Narod“ pročitao sam članak „Ministarstvo Blaženke Divjak odbilo financirati hrvatskog znanstvenika na pragu otkrića lijeka za rak pluća!“

Taj hrvatski znanstvenik na pragu otkrića lijeka za rak pluća je dr. Igor Štagljar, koji je to i sam rekao na HTV.

Ne mogu ovdje ispripovijedati sve vragolije koje je od svojega osnutka (ma, i prije osnutka!) taj MedILS izvodio i izveo da se dočepa hrvatskoga državnoga novca. O tome se dobar dio može pročitati u knjizi akademika Josipa Pečarića „Kako su rušili HAZU? Zagreb, 2006.“ Ovdje ću samo kratko reći da se iz MedILS-a stalno tražio (pa se dakle i u ovom slučaju traži) državni novac, uvijek u okviru goleme promidžbe da je tamo netko na pragu otkrića lijeka za rak, ili za besmrtnost ili za druge velike stvari. Tu sam shemu sada prepoznao u nastupanju dr. Štagljara i na to želim upozoriti hrvatsku javnost.

1. MedILS je privatni institut.

MedILS je dr. Miroslavu Radmanu poklonjen (na 40 godina) s idejom da će dr. Radman, i znanstvenici koje će on tamo okupiti, dobiti međunarodni novac za istraživanja. Ne znam je li tko otamo novac dobio i koliko (neka kažu), ali znam da su pokušavali i uglavnom nisu uspjeli.

Pritom su ljudi koje je dr. Radman tamo bio privukao (i koji su već imali novac za istraživanja) otamo otišli takoreći „glavom bez obzira“ (u pojedinosti ne ću ulaziti). To su dr. Ivan Đikić, dr. Bojan Žagrović i dr. Mitja Krainc – za koje ja znam.
Neki članovi MedILS-a su i od mene tražili novac, indirektno, za plaće svojih namještenika koje bi plaćalo Sveučilište u Splitu, ili Medicinski fakultet, kad sam mu ja bio dekan (2009.-2011.). Ima tu i mnogo dodatnih detalja o kojima bih mogao svjedočiti, ali za to nema ovdje mjesta, a nema ni potrebe, ni želudca.

2. Treba li iznimno uspješan i domoljuban hrvatski znanstvenik tražiti hrvatski znanstveni novac?

Dr. Igor Štagljar je stvarno vrlo uspješan znanstvenik, što i sam piše u članku u „Narodu“. On je uspješan u Kanadi, toliko da se ni nabrojiti ne može sve njegove uspjehe, od fantastičnih publikacija do 27 milijuna kanadskih dolara. Ako je tome tako, a zacijelo jest, što mu onda treba ta hrvatska sića?

Što mu treba pozicija u Splitu, u dokazano slabo uspješnom institutu kad je po cijelom svijetu toliko zaposlen, a i osobnu tvrtku ima, upravo za ono što je namjerio raditi u Splitu?

Je li to možda ono divno, plemenito i potrebno domoljublje – pomoć Domovini? Bilo bi to poželjno i lijepo, ali da počne traženjem domovinske love, sumnjivo je! Mnogo takvih domoljuba poznajem, a čujem ih i na televiziji vidim takoreći svaki dan.

Ako je dr. Štagljar dobio 27 milijuna dolara za svoja istraživanja – što tim i takvim novcem ne financira svoja splitsko-zagrebačka istraživanja? (Posebno zato što je i domoljuban.) Njemu je, za razliku od onih koji su ranije pokušavali, lako dobiti međunarodno financiranje, zar ne? A i ne treba toliko novca koliko treba u Kanadi, jer su ovdje plaće male pa ljudi, eto, bježe (i) u Kanadu. A bježe i oni koji s dr. Štagljarom veze nemaju – kad hrvatska država njemu ne da novac koji on zatraži. U članku on i to svjedoči.

3. Tko bi dobio lovu da se u MedILS-u nađe lijek za rak?

Dr. Štagljar ponosno naglašava da je „nedavno i su-osnovao start-up tvrtku ProteinNetwork Therapeutix (PN-Tx) u Torontu, Kanada, te time postao direktni poslovni dionik u području primijenjene znanosti.“ Svaka čast! No, koji je odnos te tvrtke prema proširenju njegova rada na Hrvatsku (MedILS) i na hrvatski novac? Jednostavno rečeno – zašto ta njegova tvrtka ne financira splitska istraživanja? Jer – da se u tim istraživanjima nađe novi (još jedan) lijek za rak – čiji bi on bio? Osobno dr. Štagljarov, njegove tvrtke u Kanadi ili MedILS-ov? A bi li bio, barem dijelom, i vlasništvo hrvatske države – od koje on traži financiranje splitsko-zagrebačkih istraživanja koja će onda potencijalno naći lijek za rak pluća?

Važno je spomenuti da su naša nova tehnologija i ta tri lijeka nedavno opisana u dva odvojena medjunarodna patenta“ – piše dr. Štagljar (u obrazloženju traženja hrvatskoga financiranja), a ne kaže čiji će biti patenti koji proisteknu iz splitskih istraživanja. A čija su ta tri koja on spominje? Kanadska, međunarodna, njegova, njegove tvrtke? Hrvatska nisu, jer ta istraživanja nisu provedena u Hrvatskoj.

4. Povratak u Domovinu i kako ga steći

Dr. Štagljar kaže da se „od 1. Rujna 2017. djelomično vratio u Hrvatsku, jer sam prihvatio poziciju voditelja laboratorija na splitskom Institutu za Istrazivanje Života (engleski Mediterranean Institute for Life Sciences – MedILS). Ta funkcija mi dopušta da se natječem za projekte koje raspisuju MZO i Hrvatska Znanstvena Zaklada (HZZ). Moj prvi projekt pod nazivom “Inovativnom tehnologijom do novih terapeutskih rješenja u liječenju karcinoma ne-malih stanica pluća povezanih s mutacijama u K-RAS genu”. Bravo! No, da malo vidimo što to zapravo znači:

a) Je li on donio opremu za taj laboratorij? To se mene ne tiče, ali zanima me, a tajna ne bi trebalo biti.
b) Financira li on (ili tko?) ljude koji će raditi ta istraživanja (plaće), te (skupi) potrošni materijal koji treba za ta istraživanja?
c) Jesu li istraživanja počela, ili čekaju hrvatski novac? Čini se da čekaju hrvatski novac – sudeći prema uzbuđenju koje dr. Štagljar iskazuje radi njegova kašnjenja. A ako istraživanja čekaju hrvatski novac, onda se mora zaključiti da je dr. Štagljar došao u Split – po hrvatski novac za svoja istraživanja. Kao što i sam kaže, to mu je omogućeno time što se „djelomično vratio u Hrvatsku“ – pa se može natjecati za hrvatski novac.

A što osim toga znači njegov „djelomični povratak“ – koliko će tu biti, je li kupio stan, hoće li konkretno voditi ljude koji će raditi istraživanja, a ako ne će on – tko će? Je li se vratio samo formalno da može zatražiti hrvatski novac za proširenje svojih kanadskih istraživanja, ili se stvarno djelomično vratio?

5. Tek na kraju projekt

Bojim se da na sva pitanja koja sam gore postavio znam odgovore, ali ne ću ih davati jer to nije moj posao. To je posao ministrice Divjak i njezinih stručnih povjerenstava. Pa je, prema panici i ogorčenju dr. Štagljara zapelo upravo na njima! I ne samo to – strašno je poniženje da je projekt „Inovatora godine u Kanadi za godinu 2015.“ u maloj i znanstveno slaboj Hrvatskoj dobio samo 7 bodova od mogućih 14! Je li se itko tko je to čuo (pročitao) zapitao u čemu je tajna te strahovite nelogičnosti, neugodnoga i nezamislivoga iznenađenja?

Čitao sam sažetak projekta u „Narodu“ i znam odgovor, ali ga ne ću reći. Neka se jave hrvatski znanstvenici bolji od mene i kažu; ili neka ministrica Divjak objavi recenzije projekta (ne mora navesti imena recenzenata, iako, da sam ja jedan od njih, sam bih se javio). Mislim da ona to i mora učiniti, jer ju je dr. Štagljar – suočavanjem njegova ugleda i grozne ocjene koju je kod nje njegov projekt dobio – stavio pred zid. Sramota će pasti na nju i na Hrvatsku (povjerenstvo, itd. – na sve nas Hrvate i sve hrvatske građane), a nama Hrvatima i hrvatskim građanima, na primjer meni, to se nikako ne sviđa. Tražim da se recenzije objave, a da dr. Štagljar odgovori na pitanja koja sam u ovom članku postavio. Jer to su pitanja za njega, neka ja dobro znam odgovore. A dobro znam i zašto je završio i MedILS-u. (I on zna da ja znam.)

Iz projekta objavljena u „Narodu“ ne vidi se što će i sada i ikad raditi ugledni zagrebački kliničari. Lako je pretpostaviti da će oni provoditi klinička istraživanja kad se lijek otkrije. Međutim, ako su „otkriće lijeka i argumenti za njegovo kliničko testiranje“ u projektu, ima li projekt etičko dopuštenje za ta klinička istraživanja? Koliko ja vidim, istraživanja su vrlo, vrlo pretklinička i teško je predvidjeti kad će ona donijeti lijek za rak koji će zavrijediti da ga se klinički testira. Ali za tu procjenu ima i pozvanijih od mene. Prvi među njima bi trebali biti članovi povjerenstva za procjenu projekta dr. Štagljara koje je odredila ministrica Divjak (ili njezini suradnici). Drugim riječima – „istinu na sunce“ – kontradikcija je prevelika a nastup dr. Štagljara preagresivan da se stvari zataškaju. Na sunce trebaju izaći recenzije njegova projekta. Uvjeren sam da će ih „Narod“ rado objaviti.

Emeritus Matko Marušić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Matchday: Sesardić vs. Josipović

Objavljeno

na

Objavio

U ovom članku referirat ću se na prepisku između dvaju  profesora, Nevena Sesardića
https://www.jutarnji.hr/komentari/zasto-ivo-josipovic-zagovara-presumpciju-krivnje-u-slucaju-sirokobrijeskih-franjevaca/8741195/

Ive Josipovića
https://www.jutarnji.hr/komentari/ivo-josipovic-odgovara-poznatom-filozofu-pozdravljam-ga-ne-sramotnim-zds-ni-casnim-sfsn-nego-novim-pozdravom-nslm-neven-sesardic-laje-na-mjesec/8769959/

Nakon  ovog Josipovićevog odgovora,  ja  sam na  Sesardićevom facebook profilu pod javnom objavom  postavio pitanje profesoru  Sesardiću pretpostavljajući  da neće odgovoriti jer je u  jednom drugom  poznatom slučaju profesor Sesardić odbio nastavak polemike nakon što  je napadnut od strane Zorana Pusića, Žarka  Puhovskog, Saše Kosanovića, Ive Banca (glavnog ideologa strane NZH)   Ivana Zvonimira Čička  i sličnih  jednako  niskom „argumentacijom“ poput ove  Josipovićeve (o tome nešto kasnije u  članku) ali mi  je  on odgovorio da ipak hoće. Stoga se ja neću previše zadržavati  na srži  njihove polemike jer znam da će to profesor Sesardić odraditi vrhunski, kao i  uvijek.
Tek  nekoliko  crtica  o tome

Prvo,  Sesardić kaže da je Josipović iznio  tezu  o  „naoružanim fratrima“ ne  navodeći nikakvu  referencu a Josipović mu  odgovara  da pročita „studiju doktora  Anića“ ali  ne navodi koju studiju, naziv studije, ni broj stranice studije. Također kaže kako „ima dokumenata iz  arhiva u  Hrvatskoj ali i  BiH (Sarajevo) ali  ne kaže kojih dokumenata, pod kojim urudžbenim brojem, s kojim datumom datiranih  itd. To se zove „uopćena referenca“ koja  služi za najobičniji lov  u mutnom.

Na  primjer, kad ja iznosim svoje  teze, uvijek naznačim preciznu referencu, kao na primjer u svom tekstu o „krivnji  Daria Kordića.     https://kamenjar.com/zaista-zasto-je-osuden-dario-kordic/

Na primjer, u paragrafu 630. raspravno vijeće jasno  kaže da je „svjedok  AT precizno opisao događaje tog dana u  Ahmićima“. Pa  onda upućujem na paragraf 626. u kojem se nalazi taj opis  događaja tajnog  svjedoka AT. I tamo  jasno  piše  da  je „s džamije pucano na HVO, da su  poginula 4 pripadnika HVO-a  i da vatra  s džamije nije prestajala sve dok  ista nije  pogođena nekim teškim oružjem. Implicite, posve je jasno da je  džamija u Ahmićima bila legalan  vojni cilj  HVO-a“.

S obzirom da dalje u  svom odgovoru profesoru Sesardiću Josipovića otkriva da čita portal Kamenjar.com, vrlo je  moguće da  mu je taj moj članak bio okidač za izjavu  o   „naoružanim fratrima“.  Podsjetit  ću da je  Josipović početkom  svog  predsjedničkog mandata posjetio Ahmiće  gdje je nalupao gomilu gluposti, a to nije, u svojstvu  Predsjednika RH kao institucije, učinio čak ni  njegov prethodnik Mesić, kao što Mesić, za razliku od Josipovića nije  u svojstvu Predsjednika RH  posjetio četnički dernek u Srbu koji se održava oko 27. srpnja svake  godine.  Činjenica da  ima  stvari u kojima  je  Josipović gori čak i  od notornog Mesića, porazna je po Josipovića.

Drugo, iako  je  posve jasno, ne samo iz Sesardićeva članka nego i iz naslova da profesor Sesardić spominje „presumpciju  krivnje“, Josipović mu  replicira na „presumpciju  nevinosti“, pritom  buncajući o Hitleru, Mussoliniju, Miloševiću ili čak Paveliću, a   preskačući  Broza, Visarjonoviča, Zedonga ili čak Pol Pota.  Tu daljni komentar nije  potreban jer Josipović polemizira s tezom koja u Sesardićevu članku ne postoji.

Treće, Josipović ništa ne govori o presudi Vrhovnog suda Socijalističke Republike Hrvatske. A on kao pravi socijalist, koji je  1994. godine izišao iz  SDP-a u koji  je ušao 1980. dok je isti još zvao  SKH s jedne strane jer je Račan iz naziva stranke SKH-SDP izbacio onaj predmetak SKH,  a s druge zato jer  socijalistička internacionala  nije  htjela  u  svoje članstvo primiti SDP  uz obrazloženje  kako je  „Račan stao na stranu  nacionalista  Tuđmana, umjesto da  je stao na stranu druga socijalista Miloševića“, istog onog Miloševića kojeg Josipović spominje u  kontekstu  „presumpcije nevinosti“.

Ako Josipović već ne poštuje  institucije Republike  Hrvatske, mogao bi bar kao pravi drug i socijalist poštovati bar presudu vrhovne pravosudne institucije SRH.

Zašto mislim  da Josipović ne poštuje institucije RH?  U narodu  je poznata izreka da „i ćorava koka  nađe zrno“. Tako je Josipović jedinu pametnu  i korisnu stvar za RH učinio 1997.-1998.  godine kad je u  sklopu predmeta Blaškić pred haškim sudom, skupa s doktorom Ivom Šimonovićem  uspješno obranio  Republiku Hrvatsku od zahtjeva haškog suda za  izdavanjem obvezujućeg naloga (sub poena duces tecum)  Ministarstvu obrane RH kojim  bi MORH  bio  dužan  ustupiti kompletnu  dokumentaciju koji je imao  u svom posjedu. Rekapitulacija  tog  spora nalazi  se  u  paragrafima 42. i 43. presude Blaškiću. http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tjug/bcs/000303.pdf

  1. godine na Pantovčak dolazi Mesić, i jednostavno ruši poziciju RH koju su u Haagu obranili Josipović i Šimonović dilajući dokumente s oznakom državne tajne iz ureda Predsjednika RH kršeći pritom članke 2. I 3. Ustavnog zakona o suradnji s MKSJ  u Den Haagu te tada važeće članke 144. i  146. Kaznenog  zakona  Republike Hrvatske. Najekstremniji prikaz  takve Mesićeve rabote koja bi  se  najblaže mogla opisati kao  veleizdaja imamo u  činjenici da drug i socijalista za kojeg ne vrijedi presumpcija nevinosti, Slobodan Milošević dana  26. lipnja 2003.  godine maše famoznim „Brijunskim  transkritpom“ tijekom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva, bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj  Petera  Galbraitha, a isto  čini i  odvjetnik Branislav Tapušković, formalno u svojstvu  „prijatelja suda“ (amicus  curiae)  a stvarno kao pravni zastupnik Republike Srbije. Notorna je  i neoboriva  činjenica da je Vlada RH sukladno svojim ovlastima iz članaka 2. i 3. Ustavnog zakona o  suradnji s MKSJ  U Den Haagu, deklasificirala i odobrila uporabu Brijunskog transkripta pred haškim sudom  tek 1. veljače 2005. godine, što  za  one koji  to  dobro ne  razumiju, znači da  je obrana Slobodana Miloševića tim krunskim dokumentom  raspolagala najmanje godinu  i pol  dana prije  nego obrana generala Gotovine, odnosno da  je Vlada RH tim dokumentom  raspolagala  najmanje godinu i pol dana kasnije nego Vlada Republike Srbije.
  2. godine na Pantovčak dolazi Josipović koji na Markovom trgu priseže da će štititi ustavni poredak RH. Pa zašto onda nije, kad  je dobio uvid u Mesićevo rušenje ustavnog poretka dilanjem Tuđmanovih transkripata,  pozvao DORH i  MUP da se stvar procesuira i  da se zaštiti ustavni poredak RH? Jer, ne samo da je Mesić tim činom klasične veleizdaje srušio ustavni i  zakonski poredak RH, nego je pregazio i Josipovićev i Šimonovićev trud u svezi sub poene u  slučaju Blaškić!
    Josipović u  svom odgovoru Sesardiću pokojnog predsjednika Tuđmana posprdno naziva partizanom. A onda traži da se poštuje ono  što ni sam ne poštuje. Zašto on nije stao u obranu tog partizana Tuđmana, nego je dopustio da se njemu pokušavaju prikačiti  dva UZP-a  od kojih je jedan na kraju  i prošao, s  pogubnim posljedicama po RH?  I ne samo da  nije učinio ništa da se Mesićevo protuustavno  i protuzakonito  dilanje transkripata sankcionira,  nego je i sam sudjelovao u tome, kako svjedoči bivši srbijanski diplomat Cvetičanin, koji u svojoj knjizi tvrdi  kako mu je „Josipović predao celu  hresotmantiju dokumenata“ a koji  su pomogli Srbiji da se  obrani od tužbe za genocid, pa je tako zločin u Vukovaru koji se ne može opisati  nikako  drugačije nego kao genocidni zločin, ostao bez pravne satisfakcije.

Četvrto,  Josipović nije odgovorio Sesardiću o kršenju Ženevske konvencije iz 1929. Umjesto toga, Josipović je sasuo cijeli  niz objeda i uvreda služeći se  ad hominem umjesto ad  rem načinom argumentacije.

Povijest  sukoba sa  Sesardićem

Ivo Josipović, te udruge HHO i  Documenta predvodili su 2000.-ih  informacijski rat protiv operacije  Oluja. Posebno su u fokusu držali onu tezu da je „u Oluji ubijeno preko 600 srpskih civila“.  Naravno, ta teza  je bezočna laž, a to se pokazalo i  na haškom sudu. Međutim, oni su i dalje nastavili tu tezu gurati  kroz hrvatski medijski prostor. A  onda je dana 7. kolovoza 2011. godine profesor  Sesardić jednim jedinim člankom u Jutarnjem listu srušio čitavu  tu njihovu dugo građenu informacijsku konstrukciju kao kulu od  karata.  Taj  članak u skraćenom izdanju možete vidjeti na ovom linku

https://www.jutarnji.hr/vijesti/haag-otkrio-hrvatski-helsinski-odbor-nije-govorio-istinu-o-oluji/1811973/

Tri dana  nakon toga, prvi se s pjenom od mržnje na ustima javlja Zoran Pusić,  koji se „pristojno“ izražava već  u  samom naslovu svog bjednog pamfletića:

https://www.jutarnji.hr/vijesti/zoran-pusic-profiteri-su-stanovali-negdje-drugdje-dok-je-hho-u-vukojebine-isao/481732/

A onda totalna ofenziva na argumentirani i potpuno istinit članak profesora Sesardića i to s državne televizije: Saša Kosanović, Žarko Puhovski, Ivan Zvonimir Čičak, te osnivač Sorosevog „Otvorenog društva“ u  Hrvatskoj i glavni ideolog stranke  „Neovisni za Hrvatsku“ Ivo Banac,  totalno zapjenjeni nemušto pokušavaju opovrgnuti teške argumente i notorne činjenice iz članka profesora Sesardića. Taj bal vampira možete vidjeti  na slijedećem linku:

https://www.youtube.com/watch?v=2pgzQ-vGnrw&t=

Notorna  je i neoboriva činjenica koju  je, pritisnut teškim argumentima obrane generala Gotovine, morao priznati čak i  Žarko Puhovski kao svjedok haškog tužiteljstva tijekom protuispitivanja 17. veljače 2009. godine, da je HHO-u Soros plaćao  500  tisuća dolara godišnje za produkciju  lažnih vijesti  protiv predsjednika Tuđmana, a u  što su spadale i laži  o operaciji Oluja kao zločinačkoj operaciji. To možete vidjeti  na idućem linku, na stranicama 16137. – 16138.
http://www.icty.org/x/cases/gotovina/trans/en/090217IT.htm

Kad uzmete da  je ovih pola milijuna  dolara isplaćivano  na godišnjoj  razini, a s obzirom na broj članova HHO-a, dobijete vrijednost po glavi svakog člana  HHO-a otprilike onoliku kolika  je 33. godine  nakon Krista u vrijeme Pashe u  Jeruzalemu bila oko 30  srebrnjaka.

  1. godine na HTV-u je prikazana emisija „Latinica“ s naslovom „Ante Gotovina, je li ga tko vidio?“.

U toj emisiji s  lijeve  strane stajali su Ivo Josipović, Zrinka Vrabec Mojzeš i  Čedo Prodanović  a s desne, Nenad Ivanković,  Marin Ivanović i, ako me sjećanje ne vara,  Ljubo Česić Rojs.  Kažem „ako me sjećanje ne vara“ jer ta emisija je u 13 djelova bila vidljiva na internet  servisu  you tube, ali je skinuta  zbog, pazite ovo, „kršenja autorskih prava HTV-a“.

Negdje  u 10. ili 11. isječku odmah na  početku, Josipović je, odgovarajući  na argument s desne strane da je Hrvatska za  zločine nakon Oluje pokrenula oko  4 tisuće sporova od čega je na sudu završilo oko 2 tisuće a od čega opet 1492 predmeta završilo osuđujućim presudama, te da je  sve to  navedeno u  „Bijeloj knjizi RH  o odnosu s haškim sudom“, rekao otprilike ovako:

„Vi  kad malo uđete u te predmete, to su sitna djela, šumske krađe itd, međutim nema nijednog ratnog zločina u toj knjizi. To je prodavanje magle koje možda može proći  u hrvatskoj  javnosti  ali   na haškom sudu to  ne može proći“.
A onda je na njegovu žalost to itekako prošlo  na haškom sudu (primjerice paragrafi 2203.,  2313. i 2321. u presudi Gotovini) .

A onda  se Josipović preko svojih apologeta pokušao  nemušto opravdati da je on  govorio o „ratnim zločinima“ a  da ta djela, među  kojima je i 37 ubojstava za koje je osuđeno 26 osoba  nisu kvalificirana kao ratni zločin nego kao obična ubojstva. Međutim, kao prvo, da bi se nešto kvalificiralo kao  ratni zločin potrebno je utvrditi stanje  oružanog sukoba. Takvog stanja nakon 7. kolovoza 1995. u 17 sati na  području  na kojem su  počinjeni zločini nije  bilo. A kao drugo, odgovarajući  na  pitanje  haškog tužiteljstva zašto ta djela nisu kvalificirana kao ratni  zločin, tadašnji županijski državni odvjetnik u Zadru  Ivan Galović odgovorio je da je tu ionako bila  riječ samo  o formalnosti, budući da  su za opisana kaznena djela, bez obzira bila ona formalno-pravna interpretirana kao čin ratnog  zločina  ili obično ubojstvo, pljačka, palež itd. bile  zapriječene jednake zatvorske kazne po tada važećem kaznenom zakonu  a  koji je preuzet iz bivše države.
Pa opet, kad Josipović  već ne poštuje pravne  propise RH, mogao je bar, kao pravi drug i socijalist poštovati bar zakonske odredbe koje je RH preuzela od  SFRJ i SRH.

Umjesto toga  svi takvi video zapisi pomoću kojih  bi se mogla dati točna referenca na servisu  you tube ali i daily motion počeli su  nestajati uz obrazloženje o „povredi  autorskih prava HTV-a“. Ono što  posebno upada u oči  je da je brisanje  tih video materijala s interneta počelo dolaskom na čelo  HTV-a bivšeg oficira KOS-a Gorana Radmana. A onda opet, javna je tajna  da je  upravo Josipović odigrao presudnu ulogu u  instaliranju Radmana na čelo HTV-a. Ruka ruku mije…

Napad  na Kamenjar.com

Josipović u svom pamflet-odgovoru s puno pjene, mržnje i ad  hominema a bez  ijednog argumenta ničim izazvan napada portal Kamenjar.

Kaže kako je „Slaven Letica toliko nisko pao da piše za Kamenjar“.  Budući da ja tu i tamo napišem neki članak za Kamenjar, mogu i imam pravo reći da Kamenjar ipak nije pao toliko nisko da  za njega piše Slaven Letica. Zatim, Josipović kaže kako je Letica jedini koji zaslužuje odgovor. Taj  njegov bjedni  pokušaj  trolanja kojim je pokušao nipodoštiti među ostalim i  mene, (jer je vrlo izgledno da mu je  moj  članak  o Kordiću bio okidač za stupidnu izjavu o „naoružanim Franjevcima“) valjda  bi mene  trebao naljutiti. Međutim, on me je umjesto toga samo dobro nasmijao.
Jer, portal Kamenjar samo  je  prenio  objavu s  Facebooka Slavena Letice,  ali je očito Ivo Josipović u tolikoj mjeri  informatički   nepismen da nije  shvatio da portal  Kamenjar crvenom crtom-podvlakom označava  poveznicu (link) na  izvor. Josipović ili  nije znao, ili se  bojao  kliknuti na tu  crvenu crtu. Što bi  tek da crta nije crvena nego plava, ili ne daj Bože, crna?

A da ne govorim o tome  da je  Josipovićevu izjavu  o „naoružanim fratrima“ ali i  njegov odgovor Sesardiću Kamenjar  također prenio, pa bi  se Josipovićevom „logikom“ moglo reći da je „Josipović pao  toliko nisko da piše za Kamenjar“. Ne gospodine, pardon, druže Josipoviću, Kamenjar ipak nije toliko  nisko pao.

Albert  Einstein jednom je rekao da mrak ne postoji,  nego da je to  samo nedostatak svijetlosti. Rekao je i da je mržnja samo nedostatak ljubavi. Josipovićev pamflet u kojem nema ni  trunke ljubavi ne može ni biti  drugačiji, jer Bog je Ljubav. Isus Krist je Ljubav. Kod Josipovića nema Boga i  zato mu pamflet izgleda ovako jadno (a vjerojatno tome kumuje i ova južina)m pun mržnje i bez imalo ljubavi.
Međutim, Josipović ima šansu kakvu  nemaju ni neki koji sebe smatraju najvećim vjernicima i koji svake nedjelje idu u crkvu. On se samo treba  iskreno pokajati i  u tom kajanju  učiniti sve da se  rasvjetli ubojstvo obitelji  Ševo,  a posebno Rosemarie Ševo, curice koja je  u  trenutku ubojstva imala svega  9  godina. Takav postupak mogao bi mu, nakon  završetka ovozemaljskog života donijeti kartu  direktno za raj.

Do tada, ili do drugog Kristovog dolaska želim da Josipovićev treći dolazak u SKH-SDP  protekne  u redu, i da on  skupa s drugovima iz partije shvati  da će se narednih dana i tjedana obilježiti 30 godina od pada  Berlinskog zida, događaja kojeg su  on  i drugovi  iz partije očito prespavali.

Ivo Josipović je trećerazredni pravnik, koji teško da bi u nekom uređenom sustavu civiliziranog zapada uopće došao do diplome, a do koje je  po svemu  sudeći došao  jer mu je otac Ante bio visoko  pozicionirani član komunističke partije.  Ali, neka ga  to ne obeshrabri. Naime, iako trećerazredan, Ivo Josipović je puno bolji pravnik nego  glazbenik. Nu, neka ga  ni to ne  obeshrabri jer  je on puno bolji  glazbenik nego  političar.

I zato, ja mu  dobronamjerno i od sveg srca želim da shvati da je Berlinski zid pao, ima dobrih 30  godina.
A do  tada, ja ga, bez mjerenja kukuruza, pozdravljam starim  hrvatskim pozdravom IJLM, iliti „Ivo  Josipović laje na mjesec“ …

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Gdje su dokazi?

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan prije 26 godina snage HVO-a iz Viteza izvršile su legalan, legitiman, preventivni, neočekujući napad u sklopu aktivne obrane na 4 lokacije na području Viteza: Stari Vitez, Donju Večerisku, Gaćice i Ahmiće.

Slučaj Ahmića posebno je zanimljiv. Naime, danas postoji opće prihvaćeno mišljenje da se tamo dogodio zločin iako za to ne postoji niti jedan jedini materijalni dokaz, uključujući i ovaj propagandni video britanske televizijske kuće Sky-news.

Ovaj video je napravljen u sklopu tadašnje britanske političke propagande, jer je općepoznata stvar da su tadašnje britanske kao i francuske vlasti čvrsto podržavale Srbe u ratu najprije protiv Hrvata a zatim i protiv bosanskih Muslimana.

Prije toga Srbi su 1991. u Hrvatskoj napravili čitav niz zločina među kojima je u međunarodnoj javnosti najviše odjeknuo zločin u Vukovaru kao i kulturocidno bombardiranje Dubrovnika. Nakon toga, 1992. Srbi su nad Muslimanima i Hrvatima u BiH izveli genocidne masakre, od kojih je najpoznatiji onaj na području Prijedora gdje se nalazi Tomašica, najveća masovna grobnica u Europi nakon drugog svjetskog rata. Zbo svega toga britanska i francuska politika koje su podržavale Srbe došle su na udar kritika međunarodno javnosti, i zato su Britanci odlučili smontirati nešto Hrvatima kako bi mogli gurati priču “svi su oni isti, to su divlja balkanska plemena”.

Na ovom videu dva detalja su problematična. Rušenje džamije samo po sebi je zločin osim u slučaju ako je ista korištena u vojne svrhe. Međutim, sudsko vijeće u predmetu Kordić-Čerkez u paragrafu 630 izrijekom tvrdi kako je tajni svjedok AT precizno opisao događaje u Ahmićima toga dana.

Opis svjedoka AT nalazi se u paragrafu 626. iste presude gdje jasno piše kako je na HVO pucano s džamije, i kako “vatra s džamije nije prestajala sve dok nije pogođena nekim teškim oružjem” ta da su “poginula 4 pripadnika HVO-a”.

Dakle, jasno je da je džamija korištena u vojne svrhe. Napad i razaranje objekta koji se koristi u vojne svrhe nije zločin (na primjer, žalbeno vijeće u predmetu “Prlić i ostali” zaključilo je da rušenje starog mosta u Mostaru nije zločin jer je most korišten u vojne svrhe od strane muslimanske vojske).

Drugi sporan događaj je prikaz karboniziranih tijela žena i djece u podrumu jedne kuće u Ahmićima. Zapovjednik Chershire regimente (pokovnije) u sastavu britanskog bataljuna UNPROFOR-a Bob Stewart u samom videu govori kako izgleda da su “otac i sin pokušali obraniti majku i kći” odnosno, odlučili su iz te kuće pucati na HVO dok je žena s djecom bila skrivena u podrumu kuće. Time su tu kuću pretvorili u legitimnu metu vojnog napada. HVO je uzvratio, kuća se zapalila i došlo je do tragedije.

Naravno da nijednom normalnom ljudskom biće nije drago vidjeti izgorenu djecu, ubijenu djecu. To je samo po sebi monstruozno. Ali, Amerikanci za ovakve slučajeve koriste termin “colateral damage” odnosno kolateralna šteta, a to je slučaj kad nedužni civili stradaju uslijed legalnog i legitimnog napada na neki vojni cilj. Puno je teže kad se kao kao u Uzdolu ili Grabovici djecu ubija namjerno, puščanom vatrom iz neposredne blizine. Ili kao u Sri Lanki, namjerno putem bombaša-samoubojica. I to nije isto kao kad muslimanska propaganda tvrdi da je “HVO u Ahmićima pekao djecu u rernama”. Za takve propagandističke teze ne postoji niti jedan jedini dokaz. Pukovnik Stewart sigurno je kao vojnik kvalificiran govoriti o tome kako su otac i sin pokušali obraniti kuću, ali on nije vatrogasni inspektor koji može kategorički tvrditi da je požar namjerno podmetnut nakon što je prijetnja neutralizirana, kao što govori u ovom videu.

Ostalih dokaza osim jedne usmrćene ovce i jednog psa u ovom videu nema. Sve drugo je patetika, a detalj u kojem Stewart na nekog vozača viče da mu “ne treba dozvola prokletog HVO-a” je sugestivniji nego isforsirane suze sladoledara iz videa.

A sad nešto o datumu. Na kameri se jasno vidi da je datum ovog događaja 23. 4. 1993. Pa kako je onda moguće da je danas opće prihvaćena teza da se ovaj događaj zbio 16. 4. 1993.?

Najsmješnije objašnjenje je da je “kamera bilo krivo baždarena” odnosno da je baždarena tjedan dana unaprijed. Tu nešto ne štima. Teza da “Englezi krivo baždare kameru” odnosno datum na kameri je apsurdna, jer je općepoznata stvar da su Englezi, uz Švicarce i Japance najveći svjetski fanatici što se tiče točnog vremena.

Stvar je u tome da se legalni legitmni, preventivni, neočekujući napad u sklopu aktivne obrane na 4 navedene lokacije zaista dogodio 16. travnja, pa se postavlja pitanje svih pitanja: Zašto je Chersire regimenti UNPROFOR-a trebalo punih 7 dana da otkrije ovaj incident? Za usporedbu, istog dana dogodio se muslimanski zločin u selu Trusina u općini Konjic za kojeg se znalo istog dana, i za tu tvrdnju postoje materijalni dokazi poput primjerice snimljenog razgovora kolovođe počinitelja tog gnjusnog zločina Zulfikara Ališpage i njemu pretpostavljenog Sefera Halilovića

Na samom početku videa sky-newsa pukovnik Stewart pita muslimanske vojnike zašto su prekršili primirje. Oni mu odgovaraju da je to u znak odmazde da događaj u jednom muslimanskom selu. Tad Stewart pita “Koje selo?”. Dakle, činjenica je da pukovnik Stewart 23. travnja 1993. ne zna za Ahmiće, odnosno taj dan tek saznaje.
Činjenica je i da je Chersire regiumenta bila smještena u Staroj Biloj. Kad pogledate na Google earth mapu, vidjet ćete da je Bila udaljena od Viteza otprilike jednako kao i Ahmići:

Dakle, na ovoj mapi Bila se nalazi u gornjem lijevom a Ahmići u donjem desnom kutu. Dakle, ta udaljenost je otprilke oko 20-ak kilometara. Osim toga, oba sela nalaze se na prometnici Travnik-Sarajevo, s tim da se Ahmići na tu prometnicu pružaju poprečno. Kako je onda moguće da je Chersire regimenti trebalo 7 dana da otkrije taj incident? I da li bi taj incident uopće bio otkriven da muslimanska vojska nije prekršila primirje?

Puno je tu pitanja a premalo odgovora.

Nu, povijest nas uči da kad netko Hrvate označi kao zločince, svako postavljanje argumentiranih pitanja poput ovih koje sam ja ovdje postavio u drugom valu napada od strane oni koji pošto-poto žele Hrvate prikazati kao narod kojem je zločin u genima, biva označavano kao “revizionizam” i kao “relativiziranje zločina koji su se nepobitno dogodili”.

A ja, kao i ostali koji se bore s Hrvata skinuti rasistički i šovinistički uteg zločinačke stigme, bilo da se radi o “700 000 u Jasenovcu” bilo da se radi o “667 u Oluji” bilo da se radi o “116 u Ahmićima” u stvari samo pitam:

A gdje su dokazi?

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari