Pratite nas

U potrazi za Istinom

Emeritus Matko Marušić: ‘Ako je dr. Štagljar dobio 27 milijuna dolara – što tim novcem ne financira svoja splitsko-zagrebačka istraživanja?’

Objavljeno

na

Na portalu „Narod“ pročitao sam članak „Ministarstvo Blaženke Divjak odbilo financirati hrvatskog znanstvenika na pragu otkrića lijeka za rak pluća!“

Taj hrvatski znanstvenik na pragu otkrića lijeka za rak pluća je dr. Igor Štagljar, koji je to i sam rekao na HTV.

Ne mogu ovdje ispripovijedati sve vragolije koje je od svojega osnutka (ma, i prije osnutka!) taj MedILS izvodio i izveo da se dočepa hrvatskoga državnoga novca. O tome se dobar dio može pročitati u knjizi akademika Josipa Pečarića „Kako su rušili HAZU? Zagreb, 2006.“ Ovdje ću samo kratko reći da se iz MedILS-a stalno tražio (pa se dakle i u ovom slučaju traži) državni novac, uvijek u okviru goleme promidžbe da je tamo netko na pragu otkrića lijeka za rak, ili za besmrtnost ili za druge velike stvari. Tu sam shemu sada prepoznao u nastupanju dr. Štagljara i na to želim upozoriti hrvatsku javnost.

1. MedILS je privatni institut.

MedILS je dr. Miroslavu Radmanu poklonjen (na 40 godina) s idejom da će dr. Radman, i znanstvenici koje će on tamo okupiti, dobiti međunarodni novac za istraživanja. Ne znam je li tko otamo novac dobio i koliko (neka kažu), ali znam da su pokušavali i uglavnom nisu uspjeli.

Pritom su ljudi koje je dr. Radman tamo bio privukao (i koji su već imali novac za istraživanja) otamo otišli takoreći „glavom bez obzira“ (u pojedinosti ne ću ulaziti). To su dr. Ivan Đikić, dr. Bojan Žagrović i dr. Mitja Krainc – za koje ja znam.
Neki članovi MedILS-a su i od mene tražili novac, indirektno, za plaće svojih namještenika koje bi plaćalo Sveučilište u Splitu, ili Medicinski fakultet, kad sam mu ja bio dekan (2009.-2011.). Ima tu i mnogo dodatnih detalja o kojima bih mogao svjedočiti, ali za to nema ovdje mjesta, a nema ni potrebe, ni želudca.

2. Treba li iznimno uspješan i domoljuban hrvatski znanstvenik tražiti hrvatski znanstveni novac?

Dr. Igor Štagljar je stvarno vrlo uspješan znanstvenik, što i sam piše u članku u „Narodu“. On je uspješan u Kanadi, toliko da se ni nabrojiti ne može sve njegove uspjehe, od fantastičnih publikacija do 27 milijuna kanadskih dolara. Ako je tome tako, a zacijelo jest, što mu onda treba ta hrvatska sića?

Što mu treba pozicija u Splitu, u dokazano slabo uspješnom institutu kad je po cijelom svijetu toliko zaposlen, a i osobnu tvrtku ima, upravo za ono što je namjerio raditi u Splitu?

Je li to možda ono divno, plemenito i potrebno domoljublje – pomoć Domovini? Bilo bi to poželjno i lijepo, ali da počne traženjem domovinske love, sumnjivo je! Mnogo takvih domoljuba poznajem, a čujem ih i na televiziji vidim takoreći svaki dan.

Ako je dr. Štagljar dobio 27 milijuna dolara za svoja istraživanja – što tim i takvim novcem ne financira svoja splitsko-zagrebačka istraživanja? (Posebno zato što je i domoljuban.) Njemu je, za razliku od onih koji su ranije pokušavali, lako dobiti međunarodno financiranje, zar ne? A i ne treba toliko novca koliko treba u Kanadi, jer su ovdje plaće male pa ljudi, eto, bježe (i) u Kanadu. A bježe i oni koji s dr. Štagljarom veze nemaju – kad hrvatska država njemu ne da novac koji on zatraži. U članku on i to svjedoči.

3. Tko bi dobio lovu da se u MedILS-u nađe lijek za rak?

Dr. Štagljar ponosno naglašava da je „nedavno i su-osnovao start-up tvrtku ProteinNetwork Therapeutix (PN-Tx) u Torontu, Kanada, te time postao direktni poslovni dionik u području primijenjene znanosti.“ Svaka čast! No, koji je odnos te tvrtke prema proširenju njegova rada na Hrvatsku (MedILS) i na hrvatski novac? Jednostavno rečeno – zašto ta njegova tvrtka ne financira splitska istraživanja? Jer – da se u tim istraživanjima nađe novi (još jedan) lijek za rak – čiji bi on bio? Osobno dr. Štagljarov, njegove tvrtke u Kanadi ili MedILS-ov? A bi li bio, barem dijelom, i vlasništvo hrvatske države – od koje on traži financiranje splitsko-zagrebačkih istraživanja koja će onda potencijalno naći lijek za rak pluća?

Važno je spomenuti da su naša nova tehnologija i ta tri lijeka nedavno opisana u dva odvojena medjunarodna patenta“ – piše dr. Štagljar (u obrazloženju traženja hrvatskoga financiranja), a ne kaže čiji će biti patenti koji proisteknu iz splitskih istraživanja. A čija su ta tri koja on spominje? Kanadska, međunarodna, njegova, njegove tvrtke? Hrvatska nisu, jer ta istraživanja nisu provedena u Hrvatskoj.

4. Povratak u Domovinu i kako ga steći

Dr. Štagljar kaže da se „od 1. Rujna 2017. djelomično vratio u Hrvatsku, jer sam prihvatio poziciju voditelja laboratorija na splitskom Institutu za Istrazivanje Života (engleski Mediterranean Institute for Life Sciences – MedILS). Ta funkcija mi dopušta da se natječem za projekte koje raspisuju MZO i Hrvatska Znanstvena Zaklada (HZZ). Moj prvi projekt pod nazivom “Inovativnom tehnologijom do novih terapeutskih rješenja u liječenju karcinoma ne-malih stanica pluća povezanih s mutacijama u K-RAS genu”. Bravo! No, da malo vidimo što to zapravo znači:

a) Je li on donio opremu za taj laboratorij? To se mene ne tiče, ali zanima me, a tajna ne bi trebalo biti.
b) Financira li on (ili tko?) ljude koji će raditi ta istraživanja (plaće), te (skupi) potrošni materijal koji treba za ta istraživanja?
c) Jesu li istraživanja počela, ili čekaju hrvatski novac? Čini se da čekaju hrvatski novac – sudeći prema uzbuđenju koje dr. Štagljar iskazuje radi njegova kašnjenja. A ako istraživanja čekaju hrvatski novac, onda se mora zaključiti da je dr. Štagljar došao u Split – po hrvatski novac za svoja istraživanja. Kao što i sam kaže, to mu je omogućeno time što se „djelomično vratio u Hrvatsku“ – pa se može natjecati za hrvatski novac.

A što osim toga znači njegov „djelomični povratak“ – koliko će tu biti, je li kupio stan, hoće li konkretno voditi ljude koji će raditi istraživanja, a ako ne će on – tko će? Je li se vratio samo formalno da može zatražiti hrvatski novac za proširenje svojih kanadskih istraživanja, ili se stvarno djelomično vratio?

5. Tek na kraju projekt

Bojim se da na sva pitanja koja sam gore postavio znam odgovore, ali ne ću ih davati jer to nije moj posao. To je posao ministrice Divjak i njezinih stručnih povjerenstava. Pa je, prema panici i ogorčenju dr. Štagljara zapelo upravo na njima! I ne samo to – strašno je poniženje da je projekt „Inovatora godine u Kanadi za godinu 2015.“ u maloj i znanstveno slaboj Hrvatskoj dobio samo 7 bodova od mogućih 14! Je li se itko tko je to čuo (pročitao) zapitao u čemu je tajna te strahovite nelogičnosti, neugodnoga i nezamislivoga iznenađenja?

Čitao sam sažetak projekta u „Narodu“ i znam odgovor, ali ga ne ću reći. Neka se jave hrvatski znanstvenici bolji od mene i kažu; ili neka ministrica Divjak objavi recenzije projekta (ne mora navesti imena recenzenata, iako, da sam ja jedan od njih, sam bih se javio). Mislim da ona to i mora učiniti, jer ju je dr. Štagljar – suočavanjem njegova ugleda i grozne ocjene koju je kod nje njegov projekt dobio – stavio pred zid. Sramota će pasti na nju i na Hrvatsku (povjerenstvo, itd. – na sve nas Hrvate i sve hrvatske građane), a nama Hrvatima i hrvatskim građanima, na primjer meni, to se nikako ne sviđa. Tražim da se recenzije objave, a da dr. Štagljar odgovori na pitanja koja sam u ovom članku postavio. Jer to su pitanja za njega, neka ja dobro znam odgovore. A dobro znam i zašto je završio i MedILS-u. (I on zna da ja znam.)

Iz projekta objavljena u „Narodu“ ne vidi se što će i sada i ikad raditi ugledni zagrebački kliničari. Lako je pretpostaviti da će oni provoditi klinička istraživanja kad se lijek otkrije. Međutim, ako su „otkriće lijeka i argumenti za njegovo kliničko testiranje“ u projektu, ima li projekt etičko dopuštenje za ta klinička istraživanja? Koliko ja vidim, istraživanja su vrlo, vrlo pretklinička i teško je predvidjeti kad će ona donijeti lijek za rak koji će zavrijediti da ga se klinički testira. Ali za tu procjenu ima i pozvanijih od mene. Prvi među njima bi trebali biti članovi povjerenstva za procjenu projekta dr. Štagljara koje je odredila ministrica Divjak (ili njezini suradnici). Drugim riječima – „istinu na sunce“ – kontradikcija je prevelika a nastup dr. Štagljara preagresivan da se stvari zataškaju. Na sunce trebaju izaći recenzije njegova projekta. Uvjeren sam da će ih „Narod“ rado objaviti.

Emeritus Matko Marušić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Povjesničar koji je razotkrio ‘Načertanije’

Objavljeno

na

Objavio

Načertanije

“O »Načertaniju« Ilije Garašanina napisane su brojne analize, ali malo je poznato da je prvu ozbiljnu raščlambu toga djela napisao i hrvatsko izdanje priredio istaknuti hrvatski katolički intelektualac Petar Šimunić“, piše Vladimir Lončarević za Glas Koncila.

Rođen je u Zemunu 2. srpnja 1910. Obitelj se 1916. godine preselila u Zagreb, gdje je maturirao 1929. i iste godine upisao se na Filozofski fakultet te je diplomirao 1937. opću i nacionalnu povijest i zemljopis, proboravivši jednu studijsku godinu u Pragu. Oženio se učiteljicom Nedom rođ. Kabalin. Imali su devetero djece. Kao profesor službovao je na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu, zatim na Trgovačkoj akademiji u Somboru, a zatim u Zagrebu, gdje je od 1941. do 1948. predavao povijest i engleski jezik na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Ujedno je aktivno sudjelovao u Marijinoj kongregaciji, najprije u Academica minor, a potom u Academica maior, te u radu Velikoga križarskoga bratstva, kojega je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata potpredsjednik. Bio je član i franjevačkoga Trećega reda.

Nakon 1948. godine bio je prisiljen s obitelji otići iz Zagreba. Došavši u Opatiju, predavao je na više srednjih stručnih škola u Opatiji i Rijeci. Godine 1953. otpušten je iz službe zbog, kako je tada navedeno, »javnoga prakticiranja katoličke vjere i negativnoga utjecaja na odgoj omladine«.

Na poziv biskupa Dragutina Nežića i Bože Milanovića predavao je crkvenu povijest na sjemenišnoj i kasnije Klasičnoj gimnaziji u Rijeci, a od 1955. predavao je crkvenu povijest na Visokoj teološkoj školi u Pazinu. Na poticaj američkih Hrvata od 1955. do 1961. pripremao je izdavanje knjiga »Ilustrirana povijest Hrvata«, no Udba mu je provalila u stan i oduzela mu rukopis te ga zatvorila. Bio je mjesec dana izložen raznim torturama, pa je iste godine bio prisiljen otići u mirovinu, no radio je honorarno u raznim ustanovama. Godine 1975. zajedno sa svojom suprugom primio je od pape Pavla VI. visoko crkveno odlikovanje »Pro Ecclesia et Pontifice«. Umro je 20. ožujka 1988. u Opatiji, a pokopan je na Mirogoju u Zagrebu.

U povodu 20. obljetnice smrti održana je u Zagrebu komemoracija, kojom je prigodom isusovac Vladimir Horvat, njegov đak, koji ga je nazvao »progonjeni povjesničar«, zanimljivo posvjedočio: “Prvi sat ostao mi je u posebnom sjećanju. Profesor Šimunić nacrtao je na ploči veliko srce s malim krugom u sredini i rekao: ‘Dečki, ovo je ‘hrvatsko srčeko’. Kroz dugu povijest napadali su ga mnogi neprijatelji s raznih strana osvajačkim ratovima i ranjavali ga otrovnim razornim strelicama.’ Tada je profesor Šimunić crtao strelice koje su se zabijale u ‘hrvatsko srčeko’ s raznih strana i ranjavale ga. Uz svaku je nacrtanu strelicu rekao od kojega neprijatelja i kada je odapinjana.”

Horvat ističe da se bavio i teologijom povijesti i razvio pojam »mistično tijelo Zloga«, nasuprot »mističnu Tijelu Kristovu«.

Surađivao je povijesno-publicističkim prilozima u »Danici« (kalendar za 1943.), »Hrvatskoj smotri«, »Spremnosti«, »Neue Ordnungu« i »Hrvatskom godišnjaku« 1945., a nakon rata u »Glasu Koncila«. Vjerske knjige, primjerice Lelottove »Obraćenike XX. stoljeća«, prepisivao je pisaćim strojem ili izdavao ciklostilom. Ostalo je iza njega četrdesetak bilježnica rukopisa.

Od 1937. do 1945. intenzivno se bavio stručnim i znanstvenim radom. Osobit je njegov prinos što je 1944., na stotu obljetnicu prvoga izdanja u Srbiji, prvi objavio i opširnim predgovorom popratio »Načertanije – tajni spis srpske nacionalne i vanjske politike Ilije Garašanina«, ključni dokument o velikosrpskim planovima osvajanja susjednih zemalja. Knjiga je nakon dolaska komunista na vlast 1945. bila spaljivana i »bunkerirana«. (Drugo izdanje, s kritičkim pogovorom, izišlo je 1992. s predgovorom dr. Mirka Valentića.) Iste godine izdao je knjigu »Izgrađivanje srbskoga mentaliteta: nekoliko primjera iz prošloga stoljeća«.

Šimunić je prvi otvoreno i argumentirano ustvrdio da se isključivi cilj politike Ilije Garašanina svodio na obnovu srednjovjekovne srbijanske države, što s idejom o zajednici jugoslavenskih naroda nije imalo ništa zajedničko. Štoviše, zaključio je Šimunić, Garašaninovi su politički nasljednici pokazali da se velikosrpstvo može uspješno skrivati iza jugoslavenske maske, odnosno da ta dva pojma mogu biti sinonimi za tlačenje nesrpskih naroda« (Ž. Krušelj).

“Šimunić je osim teritorijalne ekspanzije velikosrbizma upozorio i na ustrojstvo doušničke mreže te okrutne metode srpske politike prema neistomišljenicima, iz kojih su se tijekom desetljeća razvijali različiti oblici konspirativne djelatnosti, jačanje urotničkih društava poput Crne ruke te diverzantsko-teroristički način ratovanja protiv otpora potlačenih naroda”. (M. Kovačević).

Zbog te knjige bio je »progonjeni povjesničar« (V. Horvat).

No objava »Načertanija« 1944. imala je kapitalno historiografsko značenje, ne toliko zbog objave njegova teksta, koliko zbog Šimunićeva predgovora, jer, kako je ustvrdio Damir Agičić u svojoj knjizi »Tajna politika Srbije u XIX. stoljeću«, povjesničari tijekom prve Jugoslavije trudili su se dokazati da »Načertanije« ima jugoslavenski karakter, a tek je Šimunić detaljnijom raščlambom pokazao i dokazao stvarno značenje toga dokumenta, zaključuje Vladimir Lončarević.

Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Hebrang: ‘Do danas nije otkopano ni jedan posto svih grobišta’

Objavljeno

na

Objavio

Andrija Hebrang, razlog sporosti otkrivanja zločina komunističke vlasti tijekom Drugog svjetskog rata i poraća vidi u tome što su do danas sve vlade bile većinom komunističke.

– U prvoj hrvatskoj vladi 1990. jedino ja nisam bio član Saveza komunista nikada. U zadnjem predsjedništvu HDZ-a u kojem sam bio 2009. bio sam jedini koji nije nikad bio član Saveza komunista. To je razlog zbog čega se grobišta ne otkopavaju i zbog čega se priča razvlači, istaknuo je Hebrang u izjavi za Direktno.hr, prenosi hrsvijet.net

Podsjetio je kako su oni koji su se bavili tom temom u Hrvatskoj pronašli, a postoje i dokumenti i policijski izvještaji koji to potvrđuju, više od 940 lokaliteta koje treba otkopati.

– Do danas nije otkopano ni jedan posto, kaže Hebrang.

Tvrdi kako je od samih početaka hrvatske neovisnosti postojao jak otpor u pronalaženju istine.

– Godine 1990. Franjo Tuđman oformio je saborsku komisiju koja je otkopala 1163 tijela na Maceljskoj gori i onda neslužbeno prestala s radom. Osobe iz komisije primale su prijetnje, nisu smjele o toj temi nastupati u javnosti. I tih 1163 jadnika, njihove kosti su 20 godina zaboravljene i nespomenute bile u crnim vrećama i ležale na tavanu patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Nakon 20 godina smo ih pokopali u Macelju i napravili zavjetnu crkvicu pokraj tog najvećeg hrvatskog groba, podsjeća Hebrang.

Dodaje kako je komisiju službeno ukinuo Ivica Račan 2000. godine i da se po tom pitanju ništa nije događalo sve do 2011. godine.

– Tad sam u Saboru uspio progurati zakon o osnivanju Ureda o otkrivanju komunističkih zločina. Prvo smo se počeli baviti Gračanima jer smo tamo točno znali lokalitete zahvaljujući higijeničaru pokojnom Miroslavu Haramiji. Njega su, naime, 1945. komunisti angažirali da dezinficira grobove pobijenih nakon rata. Haramija je 1991. godine objavio u jednim dnevnim novinama svoj brižno čuvani popis grobišta, ali ni sljedećih 20 godina nije zakopana lopata s ciljem otkopavanja i ljudskog zbrinjavanja posmrtnih ostataka, podsjeća Hebrang.

Podsjeća i na zabrane u režiji Zorana Milanovića.

-Učinili smo to tek mi u organizaciji navedenog Ureda i to nam je bio posljednji posao. Naime, za vrijeme postojanja Ureda uspjeli smo istražiti samo tri lokaliteta, u jednom od njih bile su kosti maloljetnih osoba, i onda nam je vlada Zorana Milanovića zabranila rad i ukinula Ured”, kaže Hebrang i dodaje da nije bolje stanje ni danas.

Tvrdi kako je osobno premijeru Andreju Plenkoviću dao program i objasnio gdje se što nalazi.

– Sad su oni počeli s otkopavanjem, ali u tajnosti kako bi sakrili bilo kakvu priču o tome. Dakle, ni s ovim otkopavanjem nije se dogodilo ništa jer to nije ni jedan promil od ukupno ubijenih, a nije otkopano ni jedan posto svih grobišta, kaže Hebrang, prenosi hrsvijet.net.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari