Connect with us

Kronika

Hrvatima u BiH posvetio je puno pažnje i velik dio znanstvenog opusa

Objavljeno

on

Tuga, nevjerica i golema praznina koju osjećamo nakon spoznaje o Mirinoj smrti pokazuju nam koliko je on bio važan u našim životima. Nije to samo emocija, žal za preranim odlaskom prijatelja i bliske nam osobe. To je i racionalna spoznaja, svijest o nenadoknadivom gubitku jedinstvenog i dragocjenog nam čovjeka, gubitku koji je duboko potresao cijelu našu zajednicu.

“Na muci se poznaju junaci, i u nevolji pravi prijatelji”, bila je rečenica koju sam pronašla podcrtanu među Zvonkovim bilješkama nakon njegove smrti. Nije iznenađujuće, budući da je bio dobro upoznat s patnjom i poteškoćama. Cijenio je junaštvo, ali prijateljstvo mu je bilo najsvetije. Junaštvo može biti prolazno, pobuda koja nestane u trenutku, ali prijateljstvo […]

Puno je toga sadržano u 75 godina života Miroslava Tuđmana. Parafrazirajući svetoga Pavla možemo kazati: “Dobar je boj bio, trku završio, ideale sačuvao”. Gotovo cijeli život prisutan je u javnosti – na društvenoj, kulturnoj, znanstvenoj i političkoj sceni – tamo gdje se vodila borba za identitet, slobodu, dostojanstvo i prosperitet hrvatskoga naroda i hrvatske države. U tome je sklopu kao dragovoljac Domovinskog rata dobio dužnost povezati sigurnosne službe u nastanku i ustrojiti čvrstu i funkcionalnu obavještajnu zajednicu.

Upotrijebivši sve svoje znanje, inteligenciju, sposobnosti i energiju, pod krilaticom “Sapere aude” – usudi se misliti/usudi se znati, imaj hrabrosti koristiti svoj vlastiti razum, u samo tri ratne godine izgradio je instituciju koju je njegov nasljednik iz suprotstavljene mu političke opcije ocijenio kao organizacijsko “remek-djelo”.

Ugled koji je Hrvatska u toj sferi stekla tijesno je povezan s njegovim ugledom i njegovom osobnošću. Plemenit, častan, dostojanstven, dosljedan, iskren, pažljiv, blag, nenametljiv, srdačan, duhovit, obziran…, bile su to osobine kojima je osvajao ljude. Istodobno, bio je čvrst u stajalištima i odlučan u namjerama, pa nije čudo što su ga prijatelji voljeli, a protivnici pa i neprijatelji poštovali.

Bio je svjestan da će njegovi uspjesi, odnosno uspjesi obavještajne zajednice, po prirodi posla ostati nepoznati javnosti, barem za naših života; kao i da će sve eventualne pogreške biti uočene i višestruko uvećane. To mu nije previše smetalo, znao je da njegovi suborci i suradnici znaju što je i kako je radio. Osim toga, rezultat tog rada itekako se vidi, to je suverena, samostalna, demokratska, sigurna Republika Hrvatska.

Ipak, treba znati da je za taj cilj i za taj rezultat Miro Tuđman s hrvatskim mornarima u praskozorje uplovljavao u okruženi Dubrovnik. S hrvatskim gardistima gazio je Slavonijom, zadarskim zaleđem, Kupresom, Dinarom i Livanjskim poljem, zasipan granatama i raketama. U “Oluji” je s postrojbama Hrvatske vojske stigao na hrvatsku granicu. Paralelno s tim, raspravljao je s diplomatima i šefovima obavještajnih službi u salonima Washingtona, Londona, Pariza i Berlina.

Govorio je tiho i argumentirano, uvijek dostojanstven i odmjeren. Ništa nije radio zato da bi on sam bio važan niti su ga privlačila svjetla pozornice. Bio je hrabar i čvrst. Nitko ga nije mogao uplašiti niti se ičim dao impresionirati. Ali, nije to bila krutost niti bahatost.

Nekada se govorilo da ono što nije napisano u povijesnim knjigama da se to i nije ni dogodilo. Latinska “verba volant, scripta manent” (dosta slobodan prijevod: “riječi odlijeću, napisano ostaje”) nije baš u potpunosti točna, jer u svakoj kulturi mnogo toga “ostaje”, ponešto dugujemo usmenoj predaji, živu svjedočenju. Danas bi se reklo i da ono […]

Naprotiv! Na isti se način odnosio prema stranim diplomatima, kolegama u Hrvatskom saboru i nepoznatim građanima koji su ga često zaustavljali na ulici sa željom da ga pozdrave, prokomentiraju njegovu fizičku sličnost s ocem, na nešto mu se požale, ili da, tek tako, s njim progovore koju riječ.

U društvenom smislu, prije svega bio je znanstvenik. Bez obzira na činove i funkcije on je za većinu bio i ostao “profesor” i to na najbolji mogući način. Bio je onaj od koga se uvijek moglo nešto naučiti, onaj tko je imao strpljenja čak i za loše učenike. Možda bi se to moglo povezati s njegovom plemenitom potrebom da pomaže slabijima i onima koji su u nevolji. Pa ni u bolnicu dugo nije htio otići, s objašnjenjem da ne želi nekome potrebnijem zauzeti mjesto.

Na poseban se način vezao za one naše ljude koji su stradavali zbog hrvatskih ideala, a koji su u jednom vremenu bili žrtvovani ili marginalizirani zbog tobožnjih “viših interesa” u sklopu politika koje navodno “nisu imale alternativu”. Progone i marginaliziranja i sam je doživljavao. Zato se i trudio pomoći, zaštiti, ponuditi alternativu i biti korektiv, jer upravo je mogućnost izbora, bila i ostala garancija slobode i demokracije. U tome je bio dosljedan!

Za vrijeme Hrvatskog proljeća označen je kao hrvatski nacionalist. Na vrhuncu nacionalne euforije bio je hrvatski socijalist, tijekom napada na Hrvatsku bio je hrvatski branitelj. U eri “krivokletnika” i “detuđmanizacije” branio je istinu o Tuđmanu i o hrvatskoj borbi za slobodu.

Kada su neki s očito nečasnim namjerama poveli Hrvatsku pogrešnim smjerom, Miro je opet tražio alternativu. Nakon što su uslijedili napadi na HDZ prijeteći njegovim slomom, postao je HDZ-ov saborski zastupnik. Ne radi pukog strančarenja ili političke karijere nego zbog stabilnosti i budućnosti Hrvatske. Na poseban je način bio povezan s našim iseljeništvom.

U vrijeme medijske i političke kampanje protiv Hercegovaca počeo je predavati na Sveučilištu u Mostaru. Hrvatima u BiH posvetio je puno pozornosti i veliki dio svog znanstvenog opusa, i to u vrijeme kad to nije bilo nimalo probitačno. Opet je prevagnuo njegov osjećaj za pravdu i istinu, njegova navika i potreba ići težim putem, onuda kuda se rijetki usude krenuti.

Mnogi od nas, ovdje okupljenih, radili smo i prijateljevali s Mirom dugi niz godina i puno toga zajedno smo prošli, u ratu i u miru. Sada, kad je on prešao u vječnost, kad je knjiga njegova života zatvorena i kad su gotovo sve nepoznanice otklonjene, možemo posvjedočiti njegovoj obitelji, supruzi, djeci i svima drugima, da je bio jedan od najboljih i najčasnijih ljudi koje smo poznavali.

“Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost”, George Orwell, 1984. Smisao se prenosi putem priče. Priča je neophodno mjesto događaja, pripadnosti, povezanosti, povjerenja i ljubavi. Neki ljudi žive cijeli svoj život, a da se nikad ne povežu s većom snagom značenja. Bez dobrih životnih priča koje nas oslobađaju, ostajemo zarobljeni […]

Pokoj vječni daruj mu Gospodine. Obitelji upućujem svoju duboku i iskrenu sućut. Budimo zahvalni Bogu na daru i punini njegova života.

Ivo Lučić/Dijaspora.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari