Pratite nas

Enigma Broz (5.dio)

Objavljeno

na

Zanimljivo je pismo jedne grupe umirovljenika iz Beograda. Oni su nekim svojim istraživanjima došli do spoznaje da je Tito nezakoniti sin Churchill-a i poljske grofice Marije, koja je bila židovskog  podrijetla. Marija je živijela u Varšavi, gde je Tito stekao visoko školovanje. Poljskog akcenta, kao akcenta maternjeg jezika, nikada se nije mogao osloboditi.

[dropcap]P[/dropcap]rema njima, prijateljstvo Churchill-a i Tita je prijateljstvo oca i sina koje je duboko i trajno. Umirovljenici u pismu tvrde da Tito nikada nije radio u Smederevskoj Palanci i da je dokumentacija iz tog razdoblja namjerno uništena. To je probudilo moje sjećanje na Titovu posjetu Smederevskoj Palanci, kada je u okviru tvornice otvorena spomen-soba i evocirane uspomene na Titov rad u ovoj tvornici.

 Dok je Tito razgovarao sa nadležnima tvornice i partijskim funkcionerima, ja sam se namjerno umješao u narod koji ga je dočekao sa željemo da čujem njihove komentare. Dva starija čovjeka razgovarali su glasno. Jedan od njih pitao je drugoga:
– Da li se ti Stanoje sijećaš Tita? Izgleda da je i on u toj tvornici radio u isto vrijeme kada smo i mi radili, ali se ja njega uopće ne sjećam.

– Ni ja se njega ne sjećam, odgovorio je Stanoje. Ne samo njega, nego i njemu sličnog.

Palanka je tada bila malo mjesto i svi smo se međusobno dobro poznavali. Ne sjećam se da je taj čovjek stanovao u Palanci. Ovaj razgovor više sam shvatio kao provokaciju, jer mi ni na pamet ne bi mogla pasti takva drskost i smijelost sa Titove strane. U toku naših dugih razgovora, primijetio sam da je bio sklon – kada mu je to bilo potrebno – činjenice izvrćati i događaje prikazuje onako kako njemu odgovara da su se dešavale, a ne kako su se stvarno dešavale. Smatrao sam da mu to sada nije bilo potrebno i da je vrijeme njegovog boravka registrirano u postojećoj tvorničkoj arhivi i dokumentaciji koja to može opovrgnuti, ili potvrditi. Ako arhiva stvarno ne postoji, tvrdnje umirovljenika ne mogu se odbaciti. Tito se još jednom pokazao kao jedan veliki opsenar (hrvatski: “varalica” “žongler” “izvoditelj čarolija” “opsjenar” itd., mo) i veliki glumac, a mi svi kao navijačka i nekritična publika.

Često se postavljalo pitanje, a i danas se postavlja, da li je Tito bio aktivan sudionik Oktobarske (Listopadske, mo) revolucije i španjolskog građanskog rata. Na osnovu pisanja i njegovih priča, Tito je u bici u Galiciji 1915. godine ranjen u lijevu lopaticu čerkeskim kopljem, zbog čega je proveo više od godinu dana u jednom ženevskom ruskom samostanu. Više od godinu dana proveo je kao mehaničar – mašinista u jednom mjestu blizu Omska kod bogatog seljaka Isaija Džaksentijeva, koji je imao svoj mlin. U Omsku je upoznao Pelagiju Belousovu i s njom se vratio u Hrvatsku, ali ne u Kumrovec nego u Veliko Trojstvo, gde su živjeli nekoliko godina. Tito je tvrdio da je za vreme Oktobarske revolucije bio daleko od revolucionarnih zbivanja.

Međutim, svojim djelom on je demantirao sebe, jer sve što je kao vođa jugoslovenske revolucije izsmislio, uradio, ostvario i legalizirao, bila je vjerna kopija djela Lenjina, Trockog i Staljina.

Po njemu, jugoslovenska revolucija je autentična, a njegove ideje originalne i zasnovane na Marksovom učenju, što je samo dijelimično točno, ako se stvari suštinski promatraju. Za vrijeme rata, on se rijetko pozivao na Lenjina, nešto češće na Staljina, dok Trockog nikada nije spominjao, jer je Trocki bio anatemiziran (hrvatski: proklet, izopćen, mo) od strane Staljina.

Sva revolucionarna djelatnost Trockog, koja je bila vrlo značajna, pripisana je Lenjinu i Staljinu. Trocki, ako se spominjao, spominjao se kao negativan primjer. Najteža osuda nekog komuniste u vreme Staljina, bila je ako je isti proglašen trockistom. Da nije bilo publicističke djelatnosti Trockog nakon progonstva iz Sovjetskog Saveza, on bi i za sve velike zasluge za revoluciju, bio politički i povijesno mrtav. Zbog toga samo aktivni sudionici Oktobarske revolucije znali su pravu ulogu Trockog u njoj.

Rednom analizom revolucionarne djelatnosti i uloge Lenjina, Trockog i Staljina u Oktobarskoj revoluciji i revolucionarne djelatnosti Tita u jugoslovenskoj revoluciji najbolje se vide njihove sličnosti i razlike, odnosno, može se zaključiti u kojoj je mjeri Tito koristio iskustvo svakog od njih pojedinačno i u kojoj je mjeri prihvatio i primjenjivao metode sovjetske revolucije.

Veliki broj publikacija koje su izašle poslednjih desetak godina o Oktobarskoj revoluciji i njenim akterima Lenjinu, Trockom, Staljinu, Sverdlovu, Zinjajevu, Kamenjevu i Buharinu i drugim istaknutim revolucionarima, baca novo svijetlo na ove događaje, prikazujući ih svestranije (hrvatski: općenito, mo) i kompleksnije, što je najvažnije i istinitije od Staljinove istoriografije koju smo prihvatili kroz njegovu povijest SKPB-a (povijest Sovjetske komunističke partije boljševika).

Čovjek sa velikim iznenađenjem danas saznaje tko su, pored ruskih revolucionara, bili inspiratori a tko financijeri ruske revolucije i šta su bili njihovi ciljevi. Samo aktivni sudionik (Listopadske, mo) Oktobarske revolucije, i to sudionik kome je mnogo šta bilo dostupno, mogao je to tada vidijeti i upoznati.

Isto tako, mogao je se upoznati sa metodama revolucionarne borbe i da ih kasnije primijeni u drugim uvjetima i na nešto drukčiji način. Kada ovo kažem, mislim na Tita. Ruska Oktobarska revolucija s pravom se može nazvati boljševička, a njeni sudionici boljševici.

Ona ne samo da ima malo veze sa marksističkim načelima revolucionarne borbe, nego sve marksističke postavke negira.

Rusija je u Prvi svjetski rat ušla kao div, ali div koji je bolestan. Ruski div je primao udarce i razbacivao svoju ogromnu snagu, ali je bio nesposoban da udarce na odgovarajući i efikasan način uzvrati.

Protiv toga diva bili su ne samo njegovi neprijatelji Njemci i Austrijanci, nego i njegovi prijatelji Englezi, Francuzi i Amerikanci, zbog ideja svoje masonerije koja je smatrala da diva treba uništiti, odnosno srušiti Rusko carstvo zajedno sa Njemačkim i Austrougarskim.

Židovi, koji su predstavljali značajan dio ruskog stanovništva, bili su s pravom najveći neprijatelj carskog režima. Uvjeti njihovog života i rada u carskoj Rusiji bili su vrlo teški. Oni su bili diskriminirani narod i ako ih je bilo nekoliko miliona. Nisu mogli ni smijeli imati nikakva nepokretna dobra.

Za sve nevolje carske Rusije, oni su smatrani najvećim krivcima i zbog toga su proganjani od carskog režima. Nije ni čudo što su Židovi bili najveći zagovornici revolucionarnih promijena, kao što nije čudo što su oni bili glavne vođe ruske revolucije i što su u Lenjinovoj vladi osim Staljina, koji je bio gruzijske narodnosti, sva ključna mjesta zauzimali Židovi.

Veljače mjeseca 1917. godine, u Rusiji je došlo do Buržoaske revolucije koju je izvela Socijaldemokratska partija. Nakon pobjede Revolucije, formirana je Privremena vlada na čijem čelu je bio Kerenski. Privremena vlada prisilila je cara na abdikaciju i sa cijelom obitelji prognala ga u Sibir. Američki masoni i njemački Glavni Stožer plašili su se da se u Rusiji ne uspostavi demokratska vladavina (hrvatski: vlsat, mo) koja bi zemlju mogla izvući iz kaosa, ponovo je dići na noge i ojačati.

Masonima je u Rusiji bio potreban kaos za sprovođenje svojih ideja koja su predstavljala negiranje svake centralne vlasti i svih institucija sistema, koje onemogućavaju slobodno kretanje kapitala i vlast financijske oligarhije.

Njemačkom Glavnom Stožeru kaos u Rusiji odgovarao je radi likvidiranja Rusije kao vojnog protivnika i prebacivanja svojih jedinica sa Istočnog na Zapadni front. Radi toga, Trocki je iz Amerike upućen u Rusiju sa punim koferom dolara, a Lenjina je njemački Glavni Stožer preko Švicarske i Finske prebacio u Petrograd. Sa Lenjinom u vlaku bilo je oko 30 revolucionara i velika količina novca.

U osvajanju vlasti, Lenjin je postavio nekoliko načela iz kojih su proizilazile metode revolucionarne borbe. Prvo od tih načela bilo je – sva vlast sovjetima. Lenjin nije želio vlast dijeliti sa menjševicima i eserima, ni sa bilo kojom frakcijom unutar socijaldemokratske partije. Da bi to ostvario, on je formirao Komunističku partiju boljševika koja je bila monolitna i u kojoj je vladalo jednoumlje. Partija je sve odluke vodećih revolucionara, a posebno Lenjina, morala bespogovorno izvršavati. Drugo Lenjinovo načelo je bilo: U osvajanju vlasti sva sredstva su dozvoljena.

U cilju pobjede revolucije, nikakve žrtve nisu velike. Revolucija se ne sprovodi u bijelim rukavicama.

kraj

1.dio / 2.dio / 3.dio  / 4.dio

otporaš/kamenjar.info

facebook komentari

Hrvatska

26 godina od stradanja Vukovara – Položeni vijenci na Memorijalnom groblju

Objavljeno

na

Objavio

U Vukovaru se obilježava 26. godišnjica stradanja toga grada u Domovinskom ratu i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991.

U grad su stigli brojni hrvatski građani kako bi odali počast poginulima i ubijenima u agresiji bivše Jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih postrojbi na taj grad. Među onima koji će s pokloniti žrtvi Vukovara, hrvatskih branitelja i civila tijekom Domovinskog rata cijeli je državni vrh predvođen predsjednicom Republike Kolindom Grabar-Kitarović.

Sudionici Kolone sjećanja stigli su na Memorijalno groblje. Državna i druga izaslanstva položila su vijence i zapalila svijeće podno spomen obilježja na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru čime su odali počast žrtvi toga grada u Domovinskom ratu i obilježili 26. obljetnicu stradanja grada heroja. U spomen na branitelje i civile stradale u agresiji JNA i paravojnih postrojbi na Vukovar 1991. godine, zajednički vijenac položili su i svijeće zapalili predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković i Vlade Andrej Plenković.

Počast stradalima polaganjem vijenca i paljenjem svijeće odala su i izaslanstva vukovarskih branitelja te grada Vukovara, a potom su vijence položila i svijeće zapalila i druga brojna izaslanstva među kojima i grada Zagreba na čelu s gradonačelnikom Milanom Bandićem te brojnih drugih hrvatskih gradova, županija te braniteljskih i stradalničkih udruga.

Molitvu za poginule i nestale molio je đakovački i osječki nadbiskup msgr. Đuro Hranić, dok misu zadušnicu na groblju predvodi požeški biskup Antun Škvorčević.

isječak HRT

Do Memorijalnog groblja državni vrh i ostali sudionici obilježavanja Dana sjećanja došli su u koloni sjećanja od vukovarske bolnice, u kojoj je bio održan prigodan komemorativni program pod nazivom “Vukovar – mjesto posebnog pijeteta”. Kolonu su predvodili branitelji Vukovara i članovi obitelji poginulih, ubijenih i nestalih branitelja, a slijedili su ih nositelji 186 zastava hrvatskih ratnih postrojbi te državni vrh. Brojni hodočasnici koji su u Vukovar došli iz svih krajeva Hrvatske i okolnih država bili su zaogrnuti hrvatskim zastavama i nosili su transparente s domoljubnim porukama.

Nakon polaganja vijenaca na groblju, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović vijenac će položiti i na mjestu masovne grobnice na Ovčari, a nakon mise, to će učiniti predsjednik Sabora Gordan Jandroković i Vlade Andrej Plenković.

facebook komentari

Nastavi čitati

Događaji

PENAVA ISPUNIO OBEĆANJE: HOS prvi put zajedno uz zastave brigada Domovinskog rata na čelu kolone

Objavljeno

na

Objavio

Slika koju vidite izuzetno je rijedak trenutak u HRT-ovom prijenosu kolone sjećanja u Vukovaru, kada se vidi zastava HOS.

Vukovar se nikada neće odreći branitelja i postrojbi koje su ga branile, tako ni HOS-a! U Koloni sjećanja vijorit će se njihova zastava, a sliku Jean-Michel Nicoliera s grbom HOS-a na njegovu ramenu čuvam ispred svog ureda – izjavio je u Bujici vukovarski gradonačelnik Ivan Penava i tako jasno stao uz postrojbu koja je pod pozdravom ‘Za dom spremni’ branila i Grad heroj.

Penava se u program Z1 i partnerskih televizija javio uživo iz Hrvatskog doma u Vukovaru tijekom ‘Večeri pijeteta’ koji svake godine organizira Nacionalni sindikat policije.

“Niti je ikada itko pomislio – niti će se dogoditi da se Vukovar odriče branitelja i svojih postrojbi. HOS-ova zastava uvijek u sklopu svih ratnih postrojbi, predvodi Kolonu sjećanja, tako će biti i u subotu, most u središtu Vukovara nosi ponosno ime HOS-ovca Jean-Michel Nicoliera, a ispred mog ureda stoji njegova slika s grbom HOS-a na njegovu ramenu. Ne možemo ih se odreći, to bi značilo da se odričemo Domovinskog rata! Ne pričam o konotacijama pozdrava ZDS u Drugom svjetskom ratu, što se tiče Domovinskog rata – tu je stvar čista. Sviđa mi se izjava u kojoj se reklo da ako je i bilo prljavštine na tom pozdravu, branitelji HOS-a isprali su je svojom krvlju,“ rekao je Penava izvjestitelju Bujice iz Vukovara Igoru Petroviću, dodavši da pri obilježavanju Dana sjećanja uvijek daje svoj maksimum i nema razloga da i ove godine ne bude tako.

“Pozivamo sve da nam se pridruže, a oni koji ne mogu, neka upale  lampion u svom domu. Želim svima sretan put prema Vukovaru i odlasku iz njega i da u miru i sa pijetetom mislimo na žrtve, da prođemo u koloni dostojanstveno i odamo im dužno poštovanje. Koliko god se neki trudili prikazati drugačije, mi smo jedinstveni, a sve će i ove subote biti korektno i ispravno. Krenule su razne inicijative – poput one da se odjednom ne pale lampioni diljem Hrvatske i da se umjesto toga donese hrana za gladne Vukovarce… Poručujem im: gladnih Vukovaraca nema, za to smo se pobrinuli, a lampione za heroje Domovinskog rata trebamo paliti dok je svijeta i vijeka,“ zaključio je Penava, bez dlake na jeziku u Bujici., piše Priznajem.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari