Enigma Broz (5.dio)
Zanimljivo je pismo jedne grupe umirovljenika iz Beograda. Oni su nekim svojim istraživanjima došli do spoznaje da je Tito nezakoniti sin Churchill-a i poljske grofice Marije, koja je bila židovskog podrijetla. Marija je živijela u Varšavi, gde je Tito stekao visoko školovanje. Poljskog akcenta, kao akcenta maternjeg jezika, nikada se nije mogao osloboditi.
[dropcap]P[/dropcap]rema njima, prijateljstvo Churchill-a i Tita je prijateljstvo oca i sina koje je duboko i trajno. Umirovljenici u pismu tvrde da Tito nikada nije radio u Smederevskoj Palanci i da je dokumentacija iz tog razdoblja namjerno uništena. To je probudilo moje sjećanje na Titovu posjetu Smederevskoj Palanci, kada je u okviru tvornice otvorena spomen-soba i evocirane uspomene na Titov rad u ovoj tvornici.
Dok je Tito razgovarao sa nadležnima tvornice i partijskim funkcionerima, ja sam se namjerno umješao u narod koji ga je dočekao sa željemo da čujem njihove komentare. Dva starija čovjeka razgovarali su glasno. Jedan od njih pitao je drugoga:
– Da li se ti Stanoje sijećaš Tita? Izgleda da je i on u toj tvornici radio u isto vrijeme kada smo i mi radili, ali se ja njega uopće ne sjećam.
– Ni ja se njega ne sjećam, odgovorio je Stanoje. Ne samo njega, nego i njemu sličnog.
Palanka je tada bila malo mjesto i svi smo se međusobno dobro poznavali. Ne sjećam se da je taj čovjek stanovao u Palanci. Ovaj razgovor više sam shvatio kao provokaciju, jer mi ni na pamet ne bi mogla pasti takva drskost i smijelost sa Titove strane. U toku naših dugih razgovora, primijetio sam da je bio sklon – kada mu je to bilo potrebno – činjenice izvrćati i događaje prikazuje onako kako njemu odgovara da su se dešavale, a ne kako su se stvarno dešavale. Smatrao sam da mu to sada nije bilo potrebno i da je vrijeme njegovog boravka registrirano u postojećoj tvorničkoj arhivi i dokumentaciji koja to može opovrgnuti, ili potvrditi. Ako arhiva stvarno ne postoji, tvrdnje umirovljenika ne mogu se odbaciti. Tito se još jednom pokazao kao jedan veliki opsenar (hrvatski: “varalica” “žongler” “izvoditelj čarolija” “opsjenar” itd., mo) i veliki glumac, a mi svi kao navijačka i nekritična publika.
Često se postavljalo pitanje, a i danas se postavlja, da li je Tito bio aktivan sudionik Oktobarske (Listopadske, mo) revolucije i španjolskog građanskog rata. Na osnovu pisanja i njegovih priča, Tito je u bici u Galiciji 1915. godine ranjen u lijevu lopaticu čerkeskim kopljem, zbog čega je proveo više od godinu dana u jednom ženevskom ruskom samostanu. Više od godinu dana proveo je kao mehaničar – mašinista u jednom mjestu blizu Omska kod bogatog seljaka Isaija Džaksentijeva, koji je imao svoj mlin. U Omsku je upoznao Pelagiju Belousovu i s njom se vratio u Hrvatsku, ali ne u Kumrovec nego u Veliko Trojstvo, gde su živjeli nekoliko godina. Tito je tvrdio da je za vreme Oktobarske revolucije bio daleko od revolucionarnih zbivanja.
Međutim, svojim djelom on je demantirao sebe, jer sve što je kao vođa jugoslovenske revolucije izsmislio, uradio, ostvario i legalizirao, bila je vjerna kopija djela Lenjina, Trockog i Staljina.
Po njemu, jugoslovenska revolucija je autentična, a njegove ideje originalne i zasnovane na Marksovom učenju, što je samo dijelimično točno, ako se stvari suštinski promatraju. Za vrijeme rata, on se rijetko pozivao na Lenjina, nešto češće na Staljina, dok Trockog nikada nije spominjao, jer je Trocki bio anatemiziran (hrvatski: proklet, izopćen, mo) od strane Staljina.
Sva revolucionarna djelatnost Trockog, koja je bila vrlo značajna, pripisana je Lenjinu i Staljinu. Trocki, ako se spominjao, spominjao se kao negativan primjer. Najteža osuda nekog komuniste u vreme Staljina, bila je ako je isti proglašen trockistom. Da nije bilo publicističke djelatnosti Trockog nakon progonstva iz Sovjetskog Saveza, on bi i za sve velike zasluge za revoluciju, bio politički i povijesno mrtav. Zbog toga samo aktivni sudionici Oktobarske revolucije znali su pravu ulogu Trockog u njoj.
Rednom analizom revolucionarne djelatnosti i uloge Lenjina, Trockog i Staljina u Oktobarskoj revoluciji i revolucionarne djelatnosti Tita u jugoslovenskoj revoluciji najbolje se vide njihove sličnosti i razlike, odnosno, može se zaključiti u kojoj je mjeri Tito koristio iskustvo svakog od njih pojedinačno i u kojoj je mjeri prihvatio i primjenjivao metode sovjetske revolucije.
Veliki broj publikacija koje su izašle poslednjih desetak godina o Oktobarskoj revoluciji i njenim akterima Lenjinu, Trockom, Staljinu, Sverdlovu, Zinjajevu, Kamenjevu i Buharinu i drugim istaknutim revolucionarima, baca novo svijetlo na ove događaje, prikazujući ih svestranije (hrvatski: općenito, mo) i kompleksnije, što je najvažnije i istinitije od Staljinove istoriografije koju smo prihvatili kroz njegovu povijest SKPB-a (povijest Sovjetske komunističke partije boljševika).
Čovjek sa velikim iznenađenjem danas saznaje tko su, pored ruskih revolucionara, bili inspiratori a tko financijeri ruske revolucije i šta su bili njihovi ciljevi. Samo aktivni sudionik (Listopadske, mo) Oktobarske revolucije, i to sudionik kome je mnogo šta bilo dostupno, mogao je to tada vidijeti i upoznati.
Isto tako, mogao je se upoznati sa metodama revolucionarne borbe i da ih kasnije primijeni u drugim uvjetima i na nešto drukčiji način. Kada ovo kažem, mislim na Tita. Ruska Oktobarska revolucija s pravom se može nazvati boljševička, a njeni sudionici boljševici.
Ona ne samo da ima malo veze sa marksističkim načelima revolucionarne borbe, nego sve marksističke postavke negira.
Rusija je u Prvi svjetski rat ušla kao div, ali div koji je bolestan. Ruski div je primao udarce i razbacivao svoju ogromnu snagu, ali je bio nesposoban da udarce na odgovarajući i efikasan način uzvrati.
Protiv toga diva bili su ne samo njegovi neprijatelji Njemci i Austrijanci, nego i njegovi prijatelji Englezi, Francuzi i Amerikanci, zbog ideja svoje masonerije koja je smatrala da diva treba uništiti, odnosno srušiti Rusko carstvo zajedno sa Njemačkim i Austrougarskim.
Židovi, koji su predstavljali značajan dio ruskog stanovništva, bili su s pravom najveći neprijatelj carskog režima. Uvjeti njihovog života i rada u carskoj Rusiji bili su vrlo teški. Oni su bili diskriminirani narod i ako ih je bilo nekoliko miliona. Nisu mogli ni smijeli imati nikakva nepokretna dobra.
Za sve nevolje carske Rusije, oni su smatrani najvećim krivcima i zbog toga su proganjani od carskog režima. Nije ni čudo što su Židovi bili najveći zagovornici revolucionarnih promijena, kao što nije čudo što su oni bili glavne vođe ruske revolucije i što su u Lenjinovoj vladi osim Staljina, koji je bio gruzijske narodnosti, sva ključna mjesta zauzimali Židovi.
Veljače mjeseca 1917. godine, u Rusiji je došlo do Buržoaske revolucije koju je izvela Socijaldemokratska partija. Nakon pobjede Revolucije, formirana je Privremena vlada na čijem čelu je bio Kerenski. Privremena vlada prisilila je cara na abdikaciju i sa cijelom obitelji prognala ga u Sibir. Američki masoni i njemački Glavni Stožer plašili su se da se u Rusiji ne uspostavi demokratska vladavina (hrvatski: vlsat, mo) koja bi zemlju mogla izvući iz kaosa, ponovo je dići na noge i ojačati.
Masonima je u Rusiji bio potreban kaos za sprovođenje svojih ideja koja su predstavljala negiranje svake centralne vlasti i svih institucija sistema, koje onemogućavaju slobodno kretanje kapitala i vlast financijske oligarhije.
Njemačkom Glavnom Stožeru kaos u Rusiji odgovarao je radi likvidiranja Rusije kao vojnog protivnika i prebacivanja svojih jedinica sa Istočnog na Zapadni front. Radi toga, Trocki je iz Amerike upućen u Rusiju sa punim koferom dolara, a Lenjina je njemački Glavni Stožer preko Švicarske i Finske prebacio u Petrograd. Sa Lenjinom u vlaku bilo je oko 30 revolucionara i velika količina novca.
U osvajanju vlasti, Lenjin je postavio nekoliko načela iz kojih su proizilazile metode revolucionarne borbe. Prvo od tih načela bilo je – sva vlast sovjetima. Lenjin nije želio vlast dijeliti sa menjševicima i eserima, ni sa bilo kojom frakcijom unutar socijaldemokratske partije. Da bi to ostvario, on je formirao Komunističku partiju boljševika koja je bila monolitna i u kojoj je vladalo jednoumlje. Partija je sve odluke vodećih revolucionara, a posebno Lenjina, morala bespogovorno izvršavati. Drugo Lenjinovo načelo je bilo: U osvajanju vlasti sva sredstva su dozvoljena.
U cilju pobjede revolucije, nikakve žrtve nisu velike. Revolucija se ne sprovodi u bijelim rukavicama.
kraj
otporaš/kamenjar.info
Što vi mislite o ovoj temi?
