Pratite nas

Povijesnice

Enola Gay

Objavljeno

na

HIROSHIMA 6. KOLOVOZA 1945. Drugi se svjetski rat bližio kraju. Prekrasnoga jutra na dan 6. kolovoza 1945. nad japanskim lučkim gradom Hirošimom nebo je bilo bez oblačka kad su sirene najavile približavanje dvaju neprijateljskih zrakoplova. No, kako su oni ubrzo nestali s obzora, dat je znak za prestanak zračne opasnosti. Kratko nakon toga, odjednom se nad gradom otvorio pakao i izlio apokaliptički oganj.

 

Bilo je točno 8 sati 15 minuta i 7 sekunda. Više od 100.000 stanovnika odmah je sažgano u eksploziji koja je trajala samo 10 milijuntinka sekunde, za koje je vrijeme okolni zrak dosegnuo temperaturu sunca. Za 10 sekundi užarena je kugla dobila promjer od 1 km, da bi se minutu poslije ohladila i pretvorila u atomsku gljivu. Nekoliko sati nakon eksplozije počele su padati na zemlju tamne ljepljive kuglice radioaktivnog materijala.firstbomb

CRNE KIŠE
Za vrijeme te crne kiše temperatura je naglo pala, tako da su se žrtve smrzavale usred ljeta. One koji su preživjeli prženje i tlačni val od 35 tona po četvornome metru što je pustošio brzinom od 440 m u sekundi čekali su mučnina, glavobolja, krvavi proljevi i povraćanja, otpadanje kose, leukemija i razne infekcije zbog smanjenog imuniteta organizma, kao i teške monstruoznosti i deformacije novorođene djece kroz nekoliko pokoljenja. Smatra se, da je do 1950. godine zbog ove atomske bombe stradalo oko 200.000 ljudi, iako i danas traju njezine posljedice. I dok se u Hirošimi mrtvi nisu mogli još ni prebrojiti, bačena je 9. kolovoza iste godine u 11 sati i 2 minute druga atomska bomba na katolički studentski grad Nagasaki, koji je bio potpuno nevažan s vojno-strateškoga gledišta. Od ove je druge bombe, prema službenim podatcima, do 1950. godine stradalo 140.000 ljudi. Da ih nije poginulo više treba zahvaliti brežuljkastoj konfiguraciji terena koja je zaštitila neke dijelove grada od prvoga udara.tibbets.enola

 

RATNI ZLOČINCI
Kao sjećanje na ove dvije neizrecive tragedije svake godine japanska djeca naprave bezbroj ždralova od papira u spomen na djevojčicu koja je u tom atomskom holokaustu bila teško ozračena. Prije nego što je umrla, ona je htjela napraviti tisuću takvih ždralova za svoje vršnjake u zemlji i svijetu. Uspjela ih je izraditi samo 600.

Odluku o bacanju bombe na Japan donio je osobno 2. kolovoza te godine američki predsjednik Truman, koji je volio društvo i svirao jazz instrument. Iako se prema izjavi predsjednika Clintona, koji je također voli društvo i svira jazz instrument, SAD ne moraju ispričati Japanu za taj holokaust, ipak se do danas glede te odluke postavljaju neka vrlo ozbiljna pitanja.
Prvo, je li s čisto vojnog i političkog motrišta bilo potrebno baciti nuklearne bombe na Japan? Poznato je, da je njemački vojni otpravnik poslova u svibnju 1945. godine poslao iz Japana brzojav u Berlin, da japanska vlada smatra daljnje ratovanje beznadnim, i da razmišlja o kapitulaciji. Sadržaj je toga brzojava bio poznat saveznicima. U srpnju iste godine japanski se veleposlanik u Moskvi obratio sovjetskoj vladi s molbom, da ova posreduje da dođe do pregovora između Japana i SAD o obustavi vatre i primirju.


Prema službenim američkim stajalištima bombe su bile potrebne da se slomi japanski otpor i time spriječe daljnje ratne žrtve, koje bi brojile između 30 i 60 tisuća ljudi. No, žrtve se atomskih bomba bačenih na oba grada penju od jedne četvrtine do jedne trećine milijuna! Ali, bez obzira na ovakvu vojnu računicu, ne mogu se međusobno prebrajati mrtvi. Svatko umire sam, i ljudska se agonija ne može ni zbrajati ni odbijati. Već je ljeti 1945. američki vojni stručnjak admiral William Leahy smatrao, da je vojni poraz Japana siguran, ali da „znanstvenici i ostali žele ispitati ovo oružje (tj. atomsku bombu) zbog velikog novca koji je utrošen u taj objekt. Riječ je ipak o dvjema milijardama dolara.“

I doista, dok su rezultati uranijske bombe bačene na Hirošimu bili predvidivi, rezultati bombe od plutonija 239 nisu bili predvidivi . Kod ove druge bombe radilo se o pokusu „in vivo“. Ona je k tomu morala poslužiti i kao upozorenje Sovjetima, koji su tri dana nakon bombe na Hirošimu bili objavili rat Japanu da bi mogli s pobjednicima dijeliti ratni plijen, da shvate svoj položaj u odnosu na Ameriku.

 

MAJKA SMRTI

I dok glede vojne korisnosti bacanja atomske bombe na Japan barem načelno mogu postojati dileme, one uopće ne postoje glede nemoralnosti i protupravnosti toga čina. Nema nikakve sumnje da je time počinjen jedan od najvećih ratnih zločina u Drugome svjetskom ratu. Masovnim spaljivanjem žena, djece i ostalog civilnog pučanstva i pretvaranjem u prah i pepeo nezaštićenih gradova, njihovih stambenih, humanitarnih i vjerskih objekata, počinjena su teška kaznena djela genocida, ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti. Za ista su takva djela pobijeđeni odgovarali pred međunarodnim sudom u Nürnbergu i Tokiju. Tim je činom također prekršeno temeljno moralno pravilo, da se ne smije činiti zlo da bi se postiglo dobro, i da cilj ne opravdava sredstva.

Amerika se ovdje ne može pozivati ni na pravedan rat, ni na vojnu sudbinu. U „totalnome ratu“ nema klasičnih pretpostavki pravednoga rata. Kako je rekao papa Ivan Pavao II. prilikom svojega posjeta Nagasakiju, bombu je bacila ljudska ruka, a ne sudbina. Od tada pa sve do danas Amerika ne može pronaći moralni legitimitet za svoju vojnu nadmoć.Njezina dvostruka mjerila političkoga morala i danas odišu istim onim utilitarizmom, koji je diktirao bacanje atomskih bomba na Japan, a prema kojemu je američka politička korist mjerilo moralne dopustivosti političkog čina. Ta korist može biti već i samo dobivanje izbora. U eksploziji bombe na Hirošimu i Nagasaki eksplodirao je i američki moralni kredibilitet.

Prije nego je poletio prema Hirošimi da tamo posije smrt i užas, američki je pilot nazvao svoj bombarder B-29 imenom svoje majke – Enola Gay. Tim je nehotičnim cinizmom on dao tehnologiji smrti ime majčinskoga vrela života i ukazao na to, da je tehnologija, kojom se nadzire, manipulira i uništava ljudski život, postala umjesto majke glavna sakralna vrijednost u suvremenome društvu.
Branimir Lukšić/croative

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari