Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Erdogan u Zagrebu i strategija “niz dlaku”

Objavljeno

na

Nino Raspudić

Prošlotjedni dvodnevni posjet turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Zagrebu, s ciljem “jačanja bilateralne suradnje s naglaskom na gospodarstvo”, otvorio je niz nedoumica oko vanjske politike nove hrvatske vlasti.

Erdogan je došao u posjet Hrvatskoj s golemom delegacijom, u kojoj su bili ministri pravosuđa, europskih poslova, gospodarstva, energetike, kulture i turizma, te više od 90 poslovnih ljudi. Sastao se s predsjednicom, premijerom, predsjednikom Sabora, a drugi dan je nazočio na hrvatsko-turskom gospodarskom forumu u organizaciji Hrvatske gospodarske komore.

[ad id=”93788″]

Nije nevažno ni to da je turski predsjednik prisustvovao svečanoj akademiji održanoj u zagrebačkom HNK u povodu 100. godišnjice priznanja islama ravnopravnom religijom u Hrvatskoj. I tom prilikom je istaknuto kako “ne postoji bolje integrirana manjina u Europi od muslimanske zajednice u Hrvatskoj”, no nejasno je zašto se to povezalo s Erdoganovim dolaskom. Većina hrvatskih građana koji su pripadnici islamske vjeroispovijesti su, istina, porijeklom iz BiH, gdje je islam došao s Turcima. Ali postoje i drugi muslimani, različitog porijekla, koji se nacionalno različito izjašnjavaju, tako da se ekskluzivnim Erdoganovim prisustvom šalje pogrešna poruka, kao da je ravnopravno sudjelovanja islama u hrvatskom društvu neki posao koji se posebno tiče Turaka. Erdoganov dvodnevni posjet Zagrebu završio je otvaranjem Turskog kulturnog centra u središtu grada.

To bi bio formalni opis posjeta. Reakcije Zagrepčana su bile uglavnom ravnodušne na sadržaj, ali, kao i uvijek kod blokade grada, negativne zbog načina na koji je događaj organiziran, jer je mnogima zagorčao dva dana života. Svaki posjet važne međunarodne delegacije Zagrebu znači prometni kaos za njegove stanovnike. Teško je hladne glave promišljati rezultate takvih susreta ako taj dan niste mogli autom doći po dijete u vrtić ili školu, obići bolesnog u bolnici ili ste provedeli sate u nepomičnoj automobilskoj koloni. Zagreb je, treba istaknuti za one koji ga slabije poznaju, grad koji se prostire izduženo pravcem zapad – istok. Aerodrom je južno od grada, a Ured predsjednika, Vlada, Sabor i ostale važne institucije u sjevernom, starom dijelu. Dakle, kod ovakvih posjeta zatvaraju se prometnice na pravcu sjever – jug, što dovodi do prometnog kolapsa u gradu. Prva pouka dvodnevnog Erdoganovog posjeta, noćne more za milijun ljudi, je da bi trebalo ozbiljno razmisliti o izgradnji nove rezidencije za prijem visokih gostiju, te za forume i sastanke, u Velikoj Gorici, blizu aerodroma, što bi pojednostavnilo i pojeftinilo osiguranje, a milijun ljudi oslobodilo prometne kalvarije, koja se događa nekoliko puta godišnje.

No ostavivši po strani prometni, i politički aspekt ovog posjeta je višestruko problematičan. Ispalo je da se hrvatska i turska politika u svemu slažu. Bilo je vrlo malo pokušaja prosvjeda od dežurnih NGO boraca za tuđa prava, više po inerciji europske mode i kako bi se odradila dnevnica za strane udruge koje ih plaćaju.

Oni su prigovarali hrvatskim vlastima kako mogu kao prijatelja primati Erdogana dok on istovremeno dokida slobodu medija i smanjuje ljudska prava, prava žena i manjina u Turskoj. Prigovor djeluje licemjerno, kad dolazi od onih koji npr. Amerikancima nikada nisu postavili pitanje ljudskih prava u prijateljskoj im Saudijskoj Arabiji. Od negativnih reakcija važnih ljudi s političke scene, uglavnom nitko nije išao u meritum, već su kritizirali posjet isključivo u funkciji napada na novu vlast, a isto bi napravili i da je došao i kanadski premijer. Istaknuo se samo Ranko Ostojić, bivši ministar unutarnjih poslova i Milanovićev važan suradnik, koji je objavio, za važnog političara, pa makar i oporbenog, neprimjerenu izjavu o “klanjanju sultanu”. Više je problematičnih točaka u pogledu današnje Turske koje je hrvatska strana mogla i trebala problematizirati.

Prvo – od dolaska Erdogana na vlast de facto traje proces dokidanja kemalističke, sekularne Turske i ide prema stvaranju soft islamske republike. Paradoksalno je da se kao glavni gost na proslavi ravnopravnog sudjelovanja islamske zajednice u Hrvatskoj, dakle, na proslavi njene religijske inkluzivnosti, poziva Erdogan, čiji predsjednik parlamenta istog tjedna najavljuje promjenu turskog ustava koji više ne bi trebao sadržavati sekularizam.

Nije problematizirana ni uloga Turske u bliskoistočnim sukobima, posebno u Siriji, i stajalište Hrvatske po tom pitanju. Pitanje koje se tiče izravno i Hrvatske je odnos Turske i EU. Nesporno je da je već desetljećima politika EU po pitanju prijema Turske licemjerna. Bruxelles drži Tursku već pedeset godina u čekaonici, a nakon nizozemskog referenduma kojim se odbija pristupanje Ukrajine, jasno je da je ulazak Turske u Uniju nemoguća misija. Je li onda bilo poštenije reći – nećemo vas nikada prepustiti u EU, ali idemo tražiti druge oblike suradnje, nego ih ovako desetljećima frustrirati?

No ni Turska u tom odnosu nije ni nevina ni naiva, što dokazuje način na koji danas reketari EU rijekom migranata. Zadnjih nekoliko mjeseci se vidjelo da može kontrolirati taj tok. Tko je tu nemoralniji? Turska koje ucjenjuje tim pitanjem, traži novac (tri milijarde eura), ukidanje viza, otvaranje pet poglavlja pristupnih pregovora itd., ili EU koja narcisoidno želi zadržati svoj imidž najhumanijeg prostora na svijetu, ali da pri tome drugi za nju odradi prljavi posao. Kao što volimo jesti odrezak, ali drugi za nas kolje tele i dere ga, tako bi EU primila samo onoliko migranata koliko joj može apsorbirati tržište rada i unaprijed iskalkulirani kapaciteti humanosti, a za ostalo ima Tursku kao hotspot za migrante i okrutnog graničara, što je moguće zbog njene slabije legislative zaštite ljudskih prava.

Što se tiče priče o ulaganjima, goleme gospodarske delegacije unutar političke karavane malo koga još mogu impresionirati. Nitko više ne vjeruje u bajku prema kojoj političari trebaju na ovaj način “otvoriti vrata” pa će onda poteći velika gospodarska suradnja. Zadnji put kad su još mogli prevariti javnost bio je odlazak punog aviona hrvatske političke i ekonomske vrhuške u Katar prije četiri godine. Put je najavljivan kao spas za hrvatsko gospodarstvo, na kraju se pokazao kao isprazna politička ekskurzija, nakon koje nije potpisan nijedan ugovor ni dogovoren bilo kakav posao.

Gospodarska suradnja Hrvatske i Turske nije spektakularna. Iako se Turska predstavlja kao novi gospodarski div i važan investitor u jugoistočnom dijelu Europe, njena ulaganja u Hrvatskoj iznose 213 milijuna eura, većinom u turizam i energetiku, što je manje od jedan posto ukupnih ulaganja u Hrvatsku.

I takva, relativno mala razmjena, je nepovoljna za Hrvatsku, koja četrdeset puta više uvozi iz Turske nego što tamo izvozi.

Ipak, vrhunac cijele predstave bilo je dodvoravanje turskoj politici dijela hrvatske političke scene, u čemu je prednjačio sadašnji predsjedničin posebni savjetnik Mate Granić, kojeg je Višnja Starešina, jedan od najboljih poznavalaca stanja u BiH na hrvatskoj medijskoj sceni, u zadnjem tekstu označila kao “uguz-bega”.

Granić je u emisiji “Otvoreno” povodom Erdoganovog posjeta izvalio da su turske i hrvatske pozicije u politici prema BiH potpuno komplementarne. Ako imamo u vidu Erdoganove izjave da mu je Alija Izetbegović na samrtnoj postelji ostavio BiH u amanet, izjavu iz 2014: “I zato se nemojte čuditi kad turski ratni brod uplovi u Neum, jer to je naš znak i podrška suverenitetu BiH”, ili Davutogluovo protivljenje “prepuštanja Mostara Hrvatima”, nije jasno u čemu su te politike komplementarne, osim ako se hrvatska politika ne izjednačava s onom Stjepana Mesića ili samog Mate Granića.

Zašto se iščuđavati nad tim što najviši hrvatski dužnosnici nisu Erdoganu trljali uši zbog Kurda, negiranja genocida nad Armencima, ljudskih prava i medijskih sloboda u Turskoj, ili migrantskog pitanja, kad su potpuno prešutjeli problematične aspekte unitarističke politike koja dokida politička prava Hrvata u BiH, a koja ima bezrezervnu tursku potporu, štoviše išli su po pitanju BiH Erdoganu niz dlaku?

Je li bio problem istaknuti u Zagrebu pitanje jednakopravnosti Hrvata u BiH i zatražiti od Erdogana da sa svojim intimusom Izetbegovićem vidi u čemu je taj vitalni problem da se riješi izborni zakon koji će spriječiti preglasavanje malobrojnijeg naroda ili da mu se omogući TV kanal na hrvatskom jeziku? Očito jeste. Neoosmanizam je pojam koji se u hrvatskoj znanstvenoj i široj javnosti počinje tematizirati tek odnedavno. Davutogluova “Strategijska dubina” još nije prevedena pa stoga i nije veliko čudo da većina ne vidi ništa problematično u izjavi Mate Granića da su turska i hrvatska politika u BiH jednake. Aferim!

Nino Raspudić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Gugo: Povijest je u lipnju ispisala obranu od svih optužnica protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Povijest se ponekad zna čudno poigrati datumima i brojevima ili nam možda šalje poruke koje ne znamo prepoznati

Malo je dana u godini na koje se skupi toliko, za nacionalni identitet, značajnih obljetnica kako što je to 20. lipnja. Na taj dan 1928. godine u Beogradu je u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije na hrvatske zastupnike Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu pucao Puniša Račić. Basariček je izdahnuo pet minuta nakon atentata, a Pavle Radić, sinovac Stjepana Radića, preminuo je manje od sata nakon pucnjeva kojima je atentator ciljao samo hrvatske zastupnike.

Naime, Svetozara Pribičevića u toj pucnjavi metak nije ni okrznuo iako je sjedio uz Stjepana Radića koji je umro dva tjedna kasnije. Puniša Račić nakon atentata kroz tzv. ministarsku sobu neometano je izišao iz dvorane Narodne skupštine vičući “Živela Velika Srbija”.

Što je za formiranje hrvatskog nacionalnog identiteta koji se razvijao u jugoslavenskoj državi značio ovaj događaj najbolje govori podatak o tome da je atentator kaznu za to zlodjelo izdržavao u luksuznoj vili na beogradskom Dedinju u nekoj vrsti kućnog pritvora.

Taj događaj vjerojatno je utjecao i na političke stavove pripadnika grupe Fenix koji su 20. lipnja 1972. godine kod Dravograda ilegalno ušli u Jugoslaviju s namjerom pokretanja oružanog ustanka protiv komunističke vladavine. Naivno su vjerovali da je nakon gušenja Hrvatskog proljeća to moguće napraviti. Ta epizoda završila je tragično za sve njezine sudionike, ali je prilično uzdrmala temelje tadašnje jugoslavenske federacije koja je nekoliko godina kasnije prihvatila novi Ustav čije odredbe su omogućile i demokratski proces hrvatskog osamostaljenja kojeg nažalost velikosrpski političari nisu htjeli prihvatiti, pa smo svoju slobodu morali izboriti u Domovinskom ratu. Međutim, sama činjenica da smo proces pokrenuli demokratskim putem i da nismo prvi započeli rat dovela je do relativno brzog međunarodnog priznavanja naše domovine.

Teško je reći jesu li prethodna dva događaja bila povod što je još prije nego smo doživjeli međunarodno priznanje zastava s povijesnim hrvatskim grbom umjesto crvene petokrake bila svečano podignuta na jarbolu ispred sabora 20. lipnja 1990. godine. Međutim, to je jedan od značajnijih događaja u našoj povijesti.

Ova posljednja trećina lipnja bogata je raznim događajima značajnim za našu nacionalnu povijest. Tako se prisjećamo da je 21. lipnja 1992. došlo do vojne akcije “Miljevački plato” koja je sasvim preokrenula tijek Domovinskog rata. Bez uobičajene topničke pripreme pješaštvo uglavnom pričuvnih brigada s područja Šibenika i okolice nanijelo je težak poraz četnicima i JNA. Bio je to početak pripreme sasvim nove taktike ratovanja hrvatskih oružanih postrojba koja je trebala biti usavršavana sve do Oluje kroz akcije od deblokade Dubrovnika, preko Maslenice i Medačkog džepa pa do Bljeska, a na koju neprijateljska strana nije imala odgovor.

Povijest se ponekad zna čudno poigrati datumima i brojevima ili nam možda šalje poruke koje ne znamo prepoznati. Dakle, na isti dan kad je 1992. od okupatora oslobođen Miljevački plati s kojeg je svakodnevno granatiran Šibenik, 22 godine prije, dakle 21. lipnja 1970. godine papa Pavao VI. proglasio je svetim Nikolu Tavelića. Taj prvi hrvatski svetac rođen je u Šibeniku oko 1340. godine. Deklaracija o samostalnosti i suverenosti najznačajniji je akt svake države. Sabor Republike Hrvatske taj akt je donio 25. lipnja 1991. godine.

Taj dan smo kao državni praznik počeli slaviti tek 2002. godine. Teško je povjerovati da postoji sudac koji nije dovoljno obrazovan kako bi vodio računa o simboličnosti pojedinih datuma. Pomalo je nevjerojatno da sutkinja Županijskog suda u Rijeci nije godinu dana ranije znala kako prvo ročište u suđenju Mirku Norcu, prvom hrvatskom generalu optuženom za ratni zločin, zakazuje baš 25. lipnja, dakle na dan kad je Sabor donio Deklaraciju o neovisnosti. Bilo je to vrijeme vladavine bivših komunista koji su naziv Saveza komunista Hrvatske (SKH) promijenili u Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP).

Nema veze s datumima u lipnju, ali je možda zgodno napomenuti kako je Ivica Račan, tadašnji predsjednik SDP-a i hrvatske vlade, optužnicu protiv Norca primio od haške tužiteljice Carle del Ponte 15. siječnja 2001. Taj dan u Hrvatskoj spominjemo kao Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske jer su države tadašnje Europske zajednice (danas Europske unije), 15. siječnja 1992. godine donijele kolektivnu odluku o međunarodnom priznanju Hrvatske, što je pokrenulo lavinu istih takvih odluka u drugim državama.

Bilo bi nepravedno ne spomenuti kako se 22. lipnja u Hrvatskoj obilježava i kao Dan antifašističkog ustanka. Potpuno je za hrvatski nacionalni identitet besmisleno raspravljati je li se taj dan dogodio antifašistički ili komunistički ustanak. Za hrvatsku povijest i za naše nacionalno određenje, posebno za naše određenje prema onima s kojima smo u današnjem svijetu modernih i neograničenih komunikacija osuđeni na suživot, važno je to što postoje oni koji taj datum osporavaju i kao Dan antifašističkog ustanka slave 27. srpnja.

Dokumenti, ali i još živući svjedoci kažu kako je 27. srpnja skupina četnika u blizini Srba pobila Hrvate koji su se vraćali s hodočašća kod crkve Svete Ane u Kosovu kod Knina. Istom prigodom pobili su i neke hrvatske obitelji u obližnjem Borićevcu. U dizanju ustanka 22. lipnja u šumi Brezovica kod Siska sudjelovali su uglavnom Hrvati. U tom događaju sudjelovao je i Janko Bobetko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske iz vremena Domovinskog rata.

Glavno propagandno uporište velikosrpske političke kamarile bilo je da uspostavljanje hrvatske samostalnosti znači obnovu NDH. Protivnicima hrvatske države i danas je glavna retorička poluga priča o fašizaciji našeg društva. Njima, svejedno izdavali se oni za lijeve ili desne ne političkoj sceni, nikako ne odgovara činjenica da su Hrvati prvi u Europi podigli antifašistički ustanak, da je pokretač tog ustanka 45 godina kasnije bio na čelu Hrvatske vojske koja se borila protiv velikosrpskog fašizma i agresije na Hrvatsku. Oni ne žele priznati da Srbi u Hrvatskoj nemaju pravo monopola na antifašizam. Oni bi i danas htjeli izjednačiti antifašizam i komunizam, i zato im i ne odgovara činjenica o komunističkom progonu Janka Bobetka, pokretača antifašističkog ustanka, zapovjednika Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata i čovjeka čiju optužnicu je reformirani komunist Ivica Račan primio od Carle del Ponte na dan Međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, kad i optužnicu za generala Mirka Norca. Poznato je da je Norac bio najomiljeniji Bobetkov zapovjednik koji je odigrao ključnu ulogu u nekoliko pobjedničkih akcija Hrvatske vojske.

Oni koji ne žele hrvatsku samostalnost i suverenost jako su aktivni u svojim propagandističkim osporavanjima hrvatske države kao demokratske i civilizirane. Oni imaju jake veze u međunarodnim političkim krugovima. Njima se ne možemo suprotstavljati kreiranjem povijesti koja je ovisna o tome na kojoj strani je bio nečiji djed ili rođak.

Povijesne činjenice sasvim dovoljno govore u prilog tome da Republika Hrvatska ima pravo biti ponosna članica demokratskog zapadnog svijeta. Jedino što nam preostaje je da naučimo vlastitu povijest, da je poštujemo i da sami sebi ne budemo najveći neprijatelji nasjedajući na velikosrpsku propagandu.

Blatiti nas u svijetu mogu samo tako ako se protiv laži branimo lažima, jer tada smo u očima svijeta jednaki kao i oni, ili ako šutimo. Dakle, nije problem što oni lažu o nama, nego je problem ako smo mi kao i oni ili ako šutimo. Istina je naš najveći prijatelj i kada je već sama povijest ovako lijepo složila priču o nama mi je samo trebamo naučiti i bez previše strasti uporno ponavljati.

Ante Gugo/vecernji.hr

Hrvatska krv u beogradskoj Skupštini

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Plenkovićeva pobjeda i Dalićkina zadovoljština

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 15 mjeseci mogli bismo ustvrditi da smo na samom početku. Dapače mogli bismo reći da je još i gore: Sa samo 1,4 milijarde eura potraživanja, ruske državne banke dobivaju 47 posto vlasništva nad “Novim Agrokorom” te uvjerljivu dominaciju nad najvećom kompanijom u Hrvatskoj i široj regiji. A umjesto DJ-ja Alvareza, mogao bi nam stići DJ Poletajev.

Je li to doista ono “što nam je naša borba dala”? Moramo biti pravedni, Andrej Plenković možda je jedini hrvatski političar za kojeg bih mogao dati ruku u vatru da nije ruski igrač, njemu ruski car Putin zasigurno neće tako lako oprostiti izjave o Donjecku i Krimu.

Neštedimice Plenkovića oko Agrokora napadaju ponajviše oni koji su proteklih mjeseci govorili baš kao da su glasnogovornici Sberbanka i Kremlja, a svjesni toga ili ne, danas zastupaju ruske interese i u vezi LNG terminala.
 Treba priznati, ovakva “jednoglasna” odluka privremenog vjerovničkog vijeća, ako je potvrdi sud, bit će velika Plenkovićeva pobjeda i velika zadovoljština za Martinu Dalić, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Što god govorili protivnici Lexa, činjenica je da je u 14 mjeseci dobavljačima isplaćeno pola milijarde eura, koje inače nikad ne bi dobili, a da se banke još nisu naplatile ni lipe. To je novac koji je uz pomoć Lexa iz ruku bankara iscijedila upravo Martina Dalić.
Naravno, medije mnogo više zanima pola milijarde kuna isplaćenih savjetnicima, onim istima iz njezinog privatnog kružoka, koji su pisali Lex. Nema dvojbe da su nam o tome Dalić i Plenković lagali.

Plenković je morao prepoznati da to što neki pišu zakon od kojeg će kasnije oni sami imati milijunske koristi jednostavno vrišti sukobom interesa. Žalio se na tajming objave e-mailova, no, da je “afera Hotmail” eksplodirala samo nekoliko dana ranije, dok se u Saboru glasalo o opozivu Dalić, pala bi bila i njegova presložena Vlada.

Ovako, Dalić je poslužila kao žrtvena ovca, kako bi se umirili Bogovi za barem privremeni spas samog Plenkovića.
 No, ovo je očito i velika pobjeda Rusa. Ambasador Anvar Azimov ne pojavljuje se više u uniformi s ordenjem kao da je upravo stigao sa srijemskog fronta, no ne ustručava se izjava poput: “Još jednom, Rusija spašava Hrvatsku!” 
Nije to sigurno nešto na čemu će mu Hrvatska biti zahvalna. A kamoli Plenković, koji zna da mu to sad pomaže oko Agrokora, ali mu stavlja i omču oko vrata. Ono što on ne smije, javno govori američki veleposlanik William Robert Kohorst.

Veleposlanici dvije najveće svjetske vojne sile Hrvatsku koriste kao platformu za dokazivanje čiji tata ima većeg, a kako se taj sukob razvija, jasno je da to može biti samo preko hrvatskih leđa.
Washington uspijeva stegnuti NATO-ovski obruč oko Srbije i BiH, skinuta je upravo i prepreka Makedoniji, no Moskva odbija priznati da je to dovoljno jak argument kako bi se povukla na uštrb svojih interesa.

Zapadna fronta, što se njih tiče, prelazi preko Hrvatske. Oni pri tome imaju i jednu presudnu prednost nad Amerikancima: Dok Jenkiji nude vojnopolitički kišobran, pritom gotovo ništa ne ulažu u gospodarstva tih zemalja. Nisu strateški investirali u ništa spomena vrijedno, američkim tvrtkama sve što se može podvesti pod Balkan pada na žutu mrlju.

Baćuške pak, ulažu kao pijani oligarsi, bez obzira kakav je povrat na investiciju i ima li ga uopće. Ruski interesi i u Hrvatskoj se prepoznaju na svakom koraku. Sberbank je Todoriću dao novac kad nitko drugi nije htio. Kao dileri financirali su ovisnika kako bi preuzimao tvrtke koje sebi nije mogao priuštiti. 
Za niz strateških biznisa također su zainteresirani pojedinci usko povezani s ruskim kapitalom.

Danas su na dnevnom redu Agrokor, Uljanik i 3. maj, Ina, tržište prirodnog plina, LNG terminal, sutra možda već HEP ili Janaf. Jasno je da Moskva pronalazi načina kako ostvariti svoj presudni utjecaj, javno ili tajno, na sektore o kojima ovisi hrvatska energetska i nacionalna sigurnost.
Amerikanci sad opet vode u bitki za gradnju LNG terminala, no rat još uvijek nije gotov.

Jasno je u ovom trenu taj terminal ne može biti isplativ te da će ruski glasnogovornici u hrvatskoj politici i medijima svakodnevno lupati po činjenici da će američki ukapljeni plin još dugo biti znatno skuplji od ruskog plina, te da će razliku morati platiti hrvatski potrošači. 
Iako je istina da već i postojanje alternativnog pravca dovodi do snižavanja cijene ruskog plina, apsurdno je da Rusi pobjeđuju Amerikance upravo njihovim najjačim oružjem – tržišnom utakmicom.

Nije li ludo da Azimov poziva Kohorsta da pokažu lovu? Ne počnu li oni i sami aktivnije ulagati u gospodarstva istočne i jugoistočne Europe, jasno je da ovu geopolitičku bitku možda neće izgubiti, ali je sasvim sigurno – neće ni dobiti.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Peruško otkrio novu vlasničku strukturu Agrokora

 

 

Odahni narode, Agrokor je besplatno spašen

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori