Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Erdogan u Zagrebu i strategija “niz dlaku”

Objavljeno

na

Nino Raspudić

Prošlotjedni dvodnevni posjet turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Zagrebu, s ciljem “jačanja bilateralne suradnje s naglaskom na gospodarstvo”, otvorio je niz nedoumica oko vanjske politike nove hrvatske vlasti.

Erdogan je došao u posjet Hrvatskoj s golemom delegacijom, u kojoj su bili ministri pravosuđa, europskih poslova, gospodarstva, energetike, kulture i turizma, te više od 90 poslovnih ljudi. Sastao se s predsjednicom, premijerom, predsjednikom Sabora, a drugi dan je nazočio na hrvatsko-turskom gospodarskom forumu u organizaciji Hrvatske gospodarske komore.

[ad id=”93788″]

Nije nevažno ni to da je turski predsjednik prisustvovao svečanoj akademiji održanoj u zagrebačkom HNK u povodu 100. godišnjice priznanja islama ravnopravnom religijom u Hrvatskoj. I tom prilikom je istaknuto kako “ne postoji bolje integrirana manjina u Europi od muslimanske zajednice u Hrvatskoj”, no nejasno je zašto se to povezalo s Erdoganovim dolaskom. Većina hrvatskih građana koji su pripadnici islamske vjeroispovijesti su, istina, porijeklom iz BiH, gdje je islam došao s Turcima. Ali postoje i drugi muslimani, različitog porijekla, koji se nacionalno različito izjašnjavaju, tako da se ekskluzivnim Erdoganovim prisustvom šalje pogrešna poruka, kao da je ravnopravno sudjelovanja islama u hrvatskom društvu neki posao koji se posebno tiče Turaka. Erdoganov dvodnevni posjet Zagrebu završio je otvaranjem Turskog kulturnog centra u središtu grada.

To bi bio formalni opis posjeta. Reakcije Zagrepčana su bile uglavnom ravnodušne na sadržaj, ali, kao i uvijek kod blokade grada, negativne zbog načina na koji je događaj organiziran, jer je mnogima zagorčao dva dana života. Svaki posjet važne međunarodne delegacije Zagrebu znači prometni kaos za njegove stanovnike. Teško je hladne glave promišljati rezultate takvih susreta ako taj dan niste mogli autom doći po dijete u vrtić ili školu, obići bolesnog u bolnici ili ste provedeli sate u nepomičnoj automobilskoj koloni. Zagreb je, treba istaknuti za one koji ga slabije poznaju, grad koji se prostire izduženo pravcem zapad – istok. Aerodrom je južno od grada, a Ured predsjednika, Vlada, Sabor i ostale važne institucije u sjevernom, starom dijelu. Dakle, kod ovakvih posjeta zatvaraju se prometnice na pravcu sjever – jug, što dovodi do prometnog kolapsa u gradu. Prva pouka dvodnevnog Erdoganovog posjeta, noćne more za milijun ljudi, je da bi trebalo ozbiljno razmisliti o izgradnji nove rezidencije za prijem visokih gostiju, te za forume i sastanke, u Velikoj Gorici, blizu aerodroma, što bi pojednostavnilo i pojeftinilo osiguranje, a milijun ljudi oslobodilo prometne kalvarije, koja se događa nekoliko puta godišnje.

No ostavivši po strani prometni, i politički aspekt ovog posjeta je višestruko problematičan. Ispalo je da se hrvatska i turska politika u svemu slažu. Bilo je vrlo malo pokušaja prosvjeda od dežurnih NGO boraca za tuđa prava, više po inerciji europske mode i kako bi se odradila dnevnica za strane udruge koje ih plaćaju.

Oni su prigovarali hrvatskim vlastima kako mogu kao prijatelja primati Erdogana dok on istovremeno dokida slobodu medija i smanjuje ljudska prava, prava žena i manjina u Turskoj. Prigovor djeluje licemjerno, kad dolazi od onih koji npr. Amerikancima nikada nisu postavili pitanje ljudskih prava u prijateljskoj im Saudijskoj Arabiji. Od negativnih reakcija važnih ljudi s političke scene, uglavnom nitko nije išao u meritum, već su kritizirali posjet isključivo u funkciji napada na novu vlast, a isto bi napravili i da je došao i kanadski premijer. Istaknuo se samo Ranko Ostojić, bivši ministar unutarnjih poslova i Milanovićev važan suradnik, koji je objavio, za važnog političara, pa makar i oporbenog, neprimjerenu izjavu o “klanjanju sultanu”. Više je problematičnih točaka u pogledu današnje Turske koje je hrvatska strana mogla i trebala problematizirati.

Prvo – od dolaska Erdogana na vlast de facto traje proces dokidanja kemalističke, sekularne Turske i ide prema stvaranju soft islamske republike. Paradoksalno je da se kao glavni gost na proslavi ravnopravnog sudjelovanja islamske zajednice u Hrvatskoj, dakle, na proslavi njene religijske inkluzivnosti, poziva Erdogan, čiji predsjednik parlamenta istog tjedna najavljuje promjenu turskog ustava koji više ne bi trebao sadržavati sekularizam.

Nije problematizirana ni uloga Turske u bliskoistočnim sukobima, posebno u Siriji, i stajalište Hrvatske po tom pitanju. Pitanje koje se tiče izravno i Hrvatske je odnos Turske i EU. Nesporno je da je već desetljećima politika EU po pitanju prijema Turske licemjerna. Bruxelles drži Tursku već pedeset godina u čekaonici, a nakon nizozemskog referenduma kojim se odbija pristupanje Ukrajine, jasno je da je ulazak Turske u Uniju nemoguća misija. Je li onda bilo poštenije reći – nećemo vas nikada prepustiti u EU, ali idemo tražiti druge oblike suradnje, nego ih ovako desetljećima frustrirati?

No ni Turska u tom odnosu nije ni nevina ni naiva, što dokazuje način na koji danas reketari EU rijekom migranata. Zadnjih nekoliko mjeseci se vidjelo da može kontrolirati taj tok. Tko je tu nemoralniji? Turska koje ucjenjuje tim pitanjem, traži novac (tri milijarde eura), ukidanje viza, otvaranje pet poglavlja pristupnih pregovora itd., ili EU koja narcisoidno želi zadržati svoj imidž najhumanijeg prostora na svijetu, ali da pri tome drugi za nju odradi prljavi posao. Kao što volimo jesti odrezak, ali drugi za nas kolje tele i dere ga, tako bi EU primila samo onoliko migranata koliko joj može apsorbirati tržište rada i unaprijed iskalkulirani kapaciteti humanosti, a za ostalo ima Tursku kao hotspot za migrante i okrutnog graničara, što je moguće zbog njene slabije legislative zaštite ljudskih prava.

Što se tiče priče o ulaganjima, goleme gospodarske delegacije unutar političke karavane malo koga još mogu impresionirati. Nitko više ne vjeruje u bajku prema kojoj političari trebaju na ovaj način “otvoriti vrata” pa će onda poteći velika gospodarska suradnja. Zadnji put kad su još mogli prevariti javnost bio je odlazak punog aviona hrvatske političke i ekonomske vrhuške u Katar prije četiri godine. Put je najavljivan kao spas za hrvatsko gospodarstvo, na kraju se pokazao kao isprazna politička ekskurzija, nakon koje nije potpisan nijedan ugovor ni dogovoren bilo kakav posao.

Gospodarska suradnja Hrvatske i Turske nije spektakularna. Iako se Turska predstavlja kao novi gospodarski div i važan investitor u jugoistočnom dijelu Europe, njena ulaganja u Hrvatskoj iznose 213 milijuna eura, većinom u turizam i energetiku, što je manje od jedan posto ukupnih ulaganja u Hrvatsku.

I takva, relativno mala razmjena, je nepovoljna za Hrvatsku, koja četrdeset puta više uvozi iz Turske nego što tamo izvozi.

Ipak, vrhunac cijele predstave bilo je dodvoravanje turskoj politici dijela hrvatske političke scene, u čemu je prednjačio sadašnji predsjedničin posebni savjetnik Mate Granić, kojeg je Višnja Starešina, jedan od najboljih poznavalaca stanja u BiH na hrvatskoj medijskoj sceni, u zadnjem tekstu označila kao “uguz-bega”.

Granić je u emisiji “Otvoreno” povodom Erdoganovog posjeta izvalio da su turske i hrvatske pozicije u politici prema BiH potpuno komplementarne. Ako imamo u vidu Erdoganove izjave da mu je Alija Izetbegović na samrtnoj postelji ostavio BiH u amanet, izjavu iz 2014: “I zato se nemojte čuditi kad turski ratni brod uplovi u Neum, jer to je naš znak i podrška suverenitetu BiH”, ili Davutogluovo protivljenje “prepuštanja Mostara Hrvatima”, nije jasno u čemu su te politike komplementarne, osim ako se hrvatska politika ne izjednačava s onom Stjepana Mesića ili samog Mate Granića.

Zašto se iščuđavati nad tim što najviši hrvatski dužnosnici nisu Erdoganu trljali uši zbog Kurda, negiranja genocida nad Armencima, ljudskih prava i medijskih sloboda u Turskoj, ili migrantskog pitanja, kad su potpuno prešutjeli problematične aspekte unitarističke politike koja dokida politička prava Hrvata u BiH, a koja ima bezrezervnu tursku potporu, štoviše išli su po pitanju BiH Erdoganu niz dlaku?

Je li bio problem istaknuti u Zagrebu pitanje jednakopravnosti Hrvata u BiH i zatražiti od Erdogana da sa svojim intimusom Izetbegovićem vidi u čemu je taj vitalni problem da se riješi izborni zakon koji će spriječiti preglasavanje malobrojnijeg naroda ili da mu se omogući TV kanal na hrvatskom jeziku? Očito jeste. Neoosmanizam je pojam koji se u hrvatskoj znanstvenoj i široj javnosti počinje tematizirati tek odnedavno. Davutogluova “Strategijska dubina” još nije prevedena pa stoga i nije veliko čudo da većina ne vidi ništa problematično u izjavi Mate Granića da su turska i hrvatska politika u BiH jednake. Aferim!

Nino Raspudić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari