Pratite nas

Kolumne

ESADOVA TETOVAŽA ‘VOLIM ALLAHOVU BOSNU’

Objavljeno

na

Kad god je baka Marta bila ljuta  djed Lovro bi na desnoj ruci spuštao rukav do šake, a ljeti zbog kratkih rukava lijevom rukom bi prekrio desnu. Znala je ciknuti: „Eto ti ta na livoj ruci – zajebavaj nju, a ne mene“. Dijete k`o sva djeca – nije mi palo napamet zagledati što se nalazilo na junačkoj ljevici.

Bio sam prvi ili drugi razred kada sam jednom navratio kod njih. Djed Lovro je bio sam. Sjedio je za dugačkim stolom, a na njemu “špigla”, vodom napunjen emajlirani umivaonik od metala  i mirišljavi sapun, dok je u ruci držao brijač sa žiletom. „Hajde lipi dječak moj. Eto ti na vitrini… uzmi sebi te dvi žute bombone. Nemoj crne, one su paprene. Njih ja …. – pa je povukao brijačem po licu – da ne kašljem od duhana”.  Tad sam na lijevoj ruci vidio utetovirano srce ispod koje je pisalo “Volim te Ružo”. Ruža umjesto bake Marte?! Nije slutilo na dobro. Sva bakina podbadanja su dobila smisao. U ljutnji je često znala reći – „Lovretino – s njom ćeš ti u grob, a ne sa mnom”.

Restoran u zračnoj luci Miami.

Stol dijelim s jednim bračnim parom od nekih 50-ak godina. Ranije sam ih čuo kako govore “haman” i “poselami”Znao sam tko su. Na engleskom su me pitali je li slobodno sjesti jer su ostali stolovi bili zauzeti. Nastup kojim se prethodno opraštao od svojeg jarana odavao je nesigurnu osobu. Teatralnost poradi samoisticanja, previše glasan i pozdravljanje tipično za njegov krajolik – „Nabaci jarane!”, a zatim “pljaaasssss” od sudara dlanova koji nakon toga dugo bride.

On je prilično nizak, „elegantno popunjen” i odjeven u texaški styling. Farmerice, kaubojski opasač, karirana košulja dugih rukava i kaubojske cipele sa špicastim vrhovima. Za dugo putovanje totalno neudobne cipele ali zato visoke potpetice uvećavaju visinu. Dok je hodao po pločicama glasno „čokanje“potpetica je najavljivalo njegov dolazak. Ona je viša i prilično zgodna, što je odavalo pitomu ženicu koja više voli pripremiti burek nego li ga jesti. Na glavi šarena mahrama (rubac), do pod vrat zakopčana i do zemlje duga ljubičasta haljina. Snažna ventilacija zračne luke s nje je raznosila miris parfema Amouage koji je nedvojbeno skup ali, s turbo intenzivnim notama sladunjavog jasmina, za ljeto užasno težak. Naparfermisala je i odjeću i ta kombinacija jamčila je Hatidžinoj okolini jako dugotrajan nedostatak zraka. U sebi sam pomislio – teško onima koji u skučenim sjedištima sjednu do njih.

Na moje razočarenje umjesto ljepuškaste žene u mene je buljio omaleni debeljko. Obećao sam mu dati novine čim ih pročitam. FAZ je bio položen na stol i sa suprotne strane nije mogao vidjeti da je na njemačkom jeziku, osim u naslovu velikim slovima otisnuto Bosnien und Herzegowina. Znao je da sam ih čuo kojim jezikom razgovaraju i sad još čitam o BiH. Mučilo ga je tko sam. „Dal’ on prića naški?” – tiho je upitao svoju ženu.

S nelagodom je rukav košulje povlačio na dolje ali sam krajičkom oka ipak uspio vidjeti djelić tamne mrlje na koži. Bio je to isti pokret kojim je djed Lovro krio svoju tajnu. Ili krije neki neugodan ožiljak – pomislio sam?!

Dok se vrpoljio konačno je odapeo: „I am Esad from Bosnia, and my wife Hatidža” – pokazao je rukom na ženu. “I am technician, and she is hairdresser“ – u startu se pohvalio titulama. „You are from the USA”?

Pružio sam im ruku i na engleskom odgovorio – Thomas iz Njemačke, drago mi je. Vidno olakšan Esad se okrenuo Hatidži – “Ovaj ti Švabo bolan, ne zna beknuti naški. Možemo slobodno teferićit do mile volje”.Pitao sam – bude li nešto privatno i diskretno ustat ću se i otići. Nakon upoznavanja na engleskom ne mogu im reći da ih razumijem.

Bez obzira na to što sam čitajući novine diskretno stavio do znanja kako me zbližavanje s nepoznatim osobama ne zanima, on je i dalje navaljivao uspostaviti blizak kontakt. Nastavio se mučiti na engleskom kojeg ću ovdje prevesti – Ah jarane moj, moraš jednom doći u Bosnu. Bošnjaci stani pa gledaj, koja je to raja. Bosanci sve časte. Poštenjačine. Ni insekt ne bi zgazili”. Vjerojatno je mislio na mrava koji mu je na engleskom pobjegao. „A tek ljepota Bašćaršije, ćevapi, burek, rakija, pjesma”, a onda je sve to „naškim”potpisao – „Ihhhh, bolan”! Potvrđujem mu klimajući glavom.

Nakon kratke stanke pita – “A šta u novinama piše o Bosni”?  Vele, Bosna mora opstati. Mora ju se voljeti baš kao što je Bošnjaci vole. Nije loše – kažem mu. “Pametan neki novinar. Tako je”. Zatim je “naškim”svojoj hanumi teferičio – “Vidiš kako je naš rahmetli Alija bio pametan. Cijeli dunjaluk (svijet) je na našoj strani”.

Poručio je veliko pivo, a za nju kavu s brdom šećera. “Nemaju našu tursku kahvu, Hatidža je sjetno sebi u bradu mrmljala, ali Esad se nije dao omesti. Vidjel ti.  I ovaj stranac je za našu Bosnu. Kulturan i fin ćojek. Pun mi je fes bosanski katolika i pravoslavaca. Ma sve su ti to ustaše i ćetnici, moja Hatidža. Nema među njima patrijota. Njima ćemo mi agresorsku …. samo polako. Dobro je rekao naš efendija Cerić – Samo se muslimanska vojska borila za Bosnu i haman je zato pobijedila”. Hatidža je potvrdno klimnula glavom i privi put me izravno u oči pogledala.  Blaženi smiješak sa zatvorenim usnama trebao je poslati skroz suprotnu poruku od one koja je bila u njihovom razgovoru.

Eh, “poštenjačine” moje. To je ta bošnjačka Bosna – jedno misli, drugo govori, a treće učini. Isplivala je prijetvorna dobrota s poštenjem utemeljenim na lažima, licemjerju i podlosti. Na žalost. Esad i Hatidža nisu manjina nego reprezentativni primjer većine prosječno poštenih Bošnjaka – od kuke do motike. Bošnjačka politička, intelektualna i vjerska elita već dva desetljeća preko medija i u džamijama svoj puk kljuka iskrivljenom istinom i podlom dobrotom. Njihovim instruiranim nenama lakše je zaplakati nego li žabi u vodu skočiti. S takvom podlošću nije pitanje etike nego prilike kada će im sablja u ruci opet profunkcionirati. Neupućeni stranac Bošnjacima je jako drag jer ih percipira samo na temelju onog što govore, dok je Hrvate u BiH stoljećima doživljavano zlo naučilo dešifrirati i ono što velikobošnjačka podlost misli. Hercegovinu i Hrvate spominju samo u psovci. U BiH baš sve miriše na Bosnu i “žrtve” Bošnjake, drugi smrde na UZP i agresiju.

Esad je na engleskom i dalje drobio – “Ako Srbima i Hrvatima u Bosni povjeruješ onda si sam sebi kriv. Oni su agresori, ustaše i ćetniks.  Da nam nema Turske tko zna koje bi nas zlo snašlo. I Njemačka je super”. Ovo s Njemačkom je bilo očito uvlačenje u auspuf. Meljući kao mlin čekićar poštenjačina mi je nesvjesno pojasnio za kakvu se BiH borila njegova muslimanska vojska – “Svi neprijatelji iz bivše Juge imaju svoje države i red je da muslimani  imaju svoju građansku. Kome se u Bosni to ne sviđa neka ide.”, završio je Esad svoj elaborat škripnuvši zubima na priskok… kako se ne bi jako čulo.

Ne znam je li Esad ovih dana preživio vijest da je “ufatilo” generala Atifa Dudaković. Ovaj put ne u leđima nego kao ratnog zločinca u “hapsanu”. Ne brini Esade.  Kada su u pitanju ratni zločini muslimanske vojske onda bošnjačko pravosuđe u BiH djeluje na principu sportskog ribolova – Uhvati, uslikaj, pohvali se i pusti. Zar bi inače njegov “poštenjačina“ i heroj Atif Dudaković (svirepi ubojica još ne pronađenog HVO gen. Vlade Šantića, bošnjačkih civila u Fikretovoj AP Zapadna Bosna, srpskih u Hrvatskoj i Hrvata u zadarskom zaleđu), i pored optužnice još od 2006. mogao pored hrvatskih vlasti, a na poziv Islamske zajednice HR,  ruku pod ruku sa Zlatkom Hasanbegovićem 2013. otkriti Spomen obilježje poginulim Bošnjacima u HR?! Ili prošle godine bez posljedica u Konjicu izjaviti „Svi Bošnjaci stariji od 17 godina moraju se sami naoružati jer rat nije završen, nego je samo prestala pucnjava.“ ?!

Glumio sam neupućenog stranca te ih pitao  – Tko to sve u BiH živi jer ste govorili o bosanskim katolicima i pravoslavcima, odnosno ustašama, četnicima i Bošnjacima, a sada govorite o Hrvatima, Srbima, Bosancima, muslimanima. građanima?! Što je s Hercegovinom, jer u novinama piše Bosna i Hercegovina?!

Na to se mirisna Hatidža približi Esadu i “kulturno” držeći šaku na usnama krene: “Kaž‘ ti njemu Esade moj da je Hercegovina u Bosni i zato i u njoj žive Bosanci. Hercegovina i Hrvati s ujdurma. Izmišljeni su kako bi nam oteli bosansko more. U Bosni su svi Bosanci. Evo, nas dvoje smo Bošnjaci, po vjeri muslimani, ali smo iz Bosne i zato smo Bosanci. Katolici i pravoslavci takođe su Bošnjaci iz Bosne i samo se prave da su Hrvati i Srbi. Pravi Hrvati i Srbi žive u Hrvatskoj i Srbiji. Nas Bošnjaka ima od Bosne do Istanbula jer je sve to Turska bila. Ma, kaž` ti njemu da stranac to nemore ukapirat. Jesi skonto Esade?!”. Kako bi Esada privoljela da je posluša, lukavo je dodala: “Bezbeli, dobro ti njemu reče ono – Kom` se u Bosni ne sviđa široka mu džada (cesta). Nejma dušmanima više halala i sadake”. Esad se uživio u ulogu prevoditelja te je Hatidžine riječi i rukama dočaravao.

Svi ti velikobošnjački refreni već odavno su mi poznati. Zahvalio sam se na njihovoj “istini” o BiH i dodao kako mi je drago što sam ih upoznao. Od silne sreće njih dvoje samo što me nisu poljubili. Njima je najvažnije što su u svojoj glavi uspjeli sve dušmane pobiti, prljavi bh rat u svoju korist dobiti i jednog “stranca” u sve to uvjeriti.

“Reko ja tebi Hatidža, lahko je nama sa strancima. Nisu to one ustaške i četničke aždahe”. Uzdahnuo je –„Ma đe je ona piva više?! Haman petorica konobara služe…. a pola sahata trebaju. Gurbeti metiljavi”.  Piće je konačno stiglo. Bogme, samo su sebi naručili, a ovamo vele kako se ubiše časteći.

U nazočnosti jednog stranca Esad se potpuno oslobodio. Prije nego li je nazdravio bezbrižno je zasukao rukave, a na ruci se ukazala tetovaža zemljovida BiH. Iz „Varta trokuta” izdizao se istetovirani minaret. Iznad tetovaže je pisalo “Volim Bosnu”, (nema Hercegovine, jer ona je podvala i  izmišljena), a ispod “Allahova zemlja”. Pravio sam se da nisam ništa vidio. Nije dugo trajalo. Došavši k sebi spustio je rukave skoro do prstiju.  Kada stigne kući on će kroz svoju mahalu ponosno u kratkim rukavima hodati. Tetovaža je otklonila sve nedoumice. Esada, Hatidžu i apsolutnu većinu „dobrih Bošnja“ je kombinacija velikobošnjačke i panmuslimanske „istine“ baš ono ritmički drmala, kao Muju struja na miješalici za beton.

Samo je falila Bajagina pjesma „Tišina“, preinačena za Esadovu potrebu – Hajde Bože budi drug pa okreni koji krug unazad Planetu, rat je kratko trajao a nama je trebao najduži na svijetu. Iako je morala Herceg-Bosna nije Bosnom postala, Allahova zemlja. Zato danas u miru, jer tako je pravo, nastavlja se tamo gdje se 95` na Neretvi stalo. Eto zašto Bošnjaci rado citiraju svojeg gaziju i šehida Izeta Nanića: „I poslije rata je rat“!

Tetovaže s porukama ljubavi jako su nezgodne jer one ostaju do kraja života dok ljubavi najčešće imaju puno kraći rok trajanja. Zna to i moj djed Lovro sa svojom istetoviranom Ružom baš kao i svi oni s “Volim JNA”, “Volim Jugoslaviju”, “Volim Tita”. Isto razočarenje snaći će i “poštenjačinu” Esada i njegovu mirisnu Hatidžu. Istetovirane poruke bošnjačkog patriotizma imale bi isti rok trajanja kao tetovaža jedino ako bi umjesto ljubavi u njima istetovirali ono što mrze. Hoće to na one koji su ponosni na svoju prošlost jer su prije 555 godina isto kao i 92` izdali svoj narod i domovinu, 93. svoje saveznike Hrvate, a sada BiH ekskluzivno prisvajaju za sebe i, kao, jedini je vole.

Dok je Hatidža svoju kahvu glasno srkala Esad je pivo na eks iskapio. Dao sam mu novine. Ne znam je li brata njemačkim.  “A je l’ košta nešto?”, pitao je. Ništa, častim te. I mi iz Njemačke, isto kao i vi Bošnjaci, rado častimo drage ljude.

Hatidža je jedva dočekala prekid šutnje –  „Esade, koji je sahat i koliko još imamo do avijona? Pusti više priču s njim“. Hajd` bolan da odemo u onu posebnu sobu da popušim…. Traži mi se nakon kahve. Znaš, u avijonu se nemore pušit. Haaaa, šta kažeš?!”. Dok je širom otvorenih usta “haaa-kala” na desnoj strani zjapilo je prazno mjesto makar za dva-tri zuba. Ako bi je netko slučajno priupitao što joj se dogodilo sa zubima, kladim se kako bi odgovorila da ih je izbila agresorska granata.

Tu smo se razišli – svatko sa svojim nepovjerenjem, a njih dvoje i s pobjedom bošnjačke „dobrote“ koju su strancu „uspješno“ podvalili. Tek kada sam im okrenuo leđa dopustio sam da me obuzme. Dok sam se udaljavao pod bremenom užasne praznine noge su mi propadale u granitne ploče kao u duboki snijeg. Odakle tolika mržnja kod zeničkih Bošnjaka iako tamo nisu bili žrtve stradavanja nego krvnici nad nemuslimanima?!

U ogromnom zrakoplovu nismo bili u istom odjelu. Tek kada sam u gluho doba noći krenuo u toalet osjetio sam naše „poštenjačine“. Oko njih se širio zrak okupiran mirisom Hatidžinog parfema, garniranog s buketom mirisa iz izuvenih kaubojskih cipela. Spavali su dubokim snom dok je kroz rupu od granate iz usta atakirala sevdalinka moćnog hrkanja.

Sanjaju li ono što vole – mržnjom istrijebiti drukčije – jer u mozak utetovirano zlo nitko ne može istjerati, osim kada ga ponosni vlasnici dijele svojim potomcima. Od zle misli do djela ruku jako je mali razmak i to u BiH stoljećima svjedoče brojni prerezani vratovi.

U svijetu ima puno prokletih mjesta na kojima se odlažu zločinačke duše. Kako ne bi upropastile cijeli svijet imaju slobodu kretanja i djelovanja samo unutar tog prokletog odlagališta. Od svih prokletija ni jedna nije toliko prokleta i zlim dušama zatrovana kao što je pakao u BiH. Počelo je davne 1463., a onda su se na te zle duše sve ostale namotavale kao konaca na klupko. U dubokoj nutrini odlagališta non-stop vatra tinja i samo se čeka kad će pobješnjeli Neron opet na površinu izbiti. Prokletiji BiH ni Tambora nije ravna. Uokolo se širi nesnosan smrad koji sve zdravo uguši. Danas guše hrvatsko pravo na Izborni zakon, Dom naroda i funkciju hrvatskog člana Predsjedništva, sutra TV kanal i školstvo na hrvatskom jeziku, prekosutra entitet ili nešto deseto. Laž im je materinji jezik. Tuđa prava alkemičarski pretvaraju u zlo, a svoje zlo u dobrotu. Čak i kada poradi zavaravanja puste par golubova mira, mi znamo – gdje su njihovi golubovi tu u zasjedi čekaju i njihovi jastrebovi.

Esade, kada razbucate BiH kao Velikosrbi bivšu YU, kada od nje ostane samo trunka kao na cesti mrlja od zgaženog duda – Sarajevo, Zenica i Tuzla – kako ćeš hodati s tetovažom nepostojećeg?! Zar ne vidiš da je BiH moguća samo ako su u njoj ravnopravni svi – tvoji, moji i oni treći. Bošnjačka elita laže.  Nisu samo Bošnjaci temeljni narod BiH i ne nalazi se BiH u Sarajevu nego Sarajevo u BiH. Nije Hercegovina u Bosni, niti Bosna u Hercegovini. Bosna i Hercegovina su jedno pored drugog, a hoće li tako i ostati neka svatko pita svoju tetovažu.

Ako iz bosanskohercegovačke glave od tri zuba izbiješ dva kakva je to onda BiH, Esade?! Krezuba kao tvoja Hatidža. I kako ćeš Bosni i Hercegovini izbiti zube bez nesreće i zločina nad drugim narodom, ali i tvojim?! Jesu, i tvoji su počinili zločine. Nad Hrvatima najviše, ali ih nemate obraza procesuirati. Izgubi ti Esade i ono malo duše kojom su tebe stranca u Americi primili, pa se i na tebe nakalemilo ali samo dok si tamo. Tetovažom si ubio multi-kulti BiH koju očito ne ćeš, ali zato hoćeš Bosnu s izbrisanom Hercegovinom, Ramom, Lašvanskom dolinom, Usorom i Posavinom. Ti hoćeš taj teritorij ali bez mojeg naroda kojem taj teritorij pripada.

Moj Esade – kao da si zaboravio, ili možda nikada nisi ni čuo, za onu Andrićevu izreku: U BiH se ne može narediti nego samo nagoditiNemoj mi zamjeriti što se s tvojom željom ne mogu nagoditi. Prvo postani ljudstvo. Kad si već u Americi nemoj biti jedan od onih koji i kada mogu birati bolju pamet oni opet izaberu svoju.

Esade, pozdravljam tebe i Hatidžu, sve tvoje kao i sve druge u BiH koji nisu tvoji ali jesu naši, jer u BiH nisu stranci kao tebi dragi Turci. Znaš ti jako dobro naše. Puno stoljeća su stariji od tebe.

I ne zaboravi – Na najvažnijim raskrižjima života ne nailazimo na smjerokaze, a zulum puca kada je najdeblji.

Tvoj Thomas.

 

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine

Objavljeno

na

Objavio

Mi se ne razlikujemo međusobno prema onome što jesmo, već prema mrtvima koje oplakujemo – tim riječima počinje Knjiga šapata, roman armensko-rumunjskog pisca Varužana Vosganjana.

U romanu je opisana istoimena “knjiga” koja se ne čita jer nije ni napisana, ona se šapuće i zna se napamet. To je knjiga stradanja armenskog naroda, o njoj se nikada i nikome ne govori izvan obitelji, izvan kuće, izvan zajednice koja “oplakuje iste mrtve”.

Ova definicija zajednice snažno podupire onu ranije utvrđenu po kojoj su dva čovjeka pripadnici istoga naroda ako su slušali iste priče. Mrtve se oplakuje na razne načine – glasno uz sve počasti, uz isticanje njihovih vrlina i pokazivanje ljubavi, ali i tiho šaptom bez počasti, u strahu – ne od mrtvih već od živih, bez ikakvih vidljivih znakova.

U tome je i razlika između slobodnih i neslobodnih naroda, između pobjednika i pobijeđenih. Šapat nastaje tamo gdje nestaju ljudi. Mnogi su u Hrvatskoj odrasli uz šapat i slušali su ga godinama isprepletena s molitvama.

Totalitarna vlast kakva je bila komunistička htjela je čuti i šapat, željela je sve kontrolirati, posebno emocije, jer riječi koje se šapuću jedino i vrijedi slušati. Iz jednog izvješća pisanog petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata vidi se da je komunistička vlast u jednom hrvatskom kraju osluškivala šapate u obiteljima “ubijenih neprijatelja”.

Zapisali su da je nakon rata s njima bilo “mnogo problema” jer su imali “neprijateljsko raspoloženje prema našem poretku”. Prema opažanju vlasti, neprijateljstvo se posebno manifestiralo na Božić i u vrijeme drugih blagdana, “kada je običaj kod vjernika da se pjeva”, a u ovim kućama bi nastao “plač i kletva” onih koji su ih poubijali ili osudili.

U velikom dijelu hrvatskoga naroda, u mnogim obiteljima, mjesec svibanj mjesec je šapata. Sredinom svibnja 1945. godine počeli su nestajati vojnici poražene države i civili koji su ih u strahu pratili. Pobjednici su vrlo brzo pokazali da nisu bolji od onih koje su pobijedili. Razlikovali su se onoliko koliko se šapat razlikuje od šapata ili priča od priče.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da su jugoslavenski komunisti tijekom provedbe revolucije ubili najmanje 180.000 stvarnih i potencijalnih neprijatelja. Jedan od najvećih komunističkih zločina poznat je pod nazivom Bleiburška tragedija odnosno hrvatski “križni put”.

Naime, glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga praćena velikim brojem izbjeglih civila predala se Britancima na Bleiburškom polju u Austriji. Iako su znali što ih čeka, izručili su ih komunističkoj Jugoslavenskoj armiji koja je u idućih nekoliko tjedana većinu zarobljenika poubijala, pobacala u jame ili zatrpala u rudnike i rovove.

Istraživanja pokazuju da se radilo o više desetaka tisuća ubijenih hrvatskih vojnika i civila, među kojima je bilo žena i djece. Po zapovijedi vrhovnog komandanta Jugoslavenske armije Josipa Broza Tita, zarobljenici su u kolonama smrti vođeni i ubijani diljem Jugoslavije.

Najviše ih je ubijeno u Sloveniji gdje su do sada otkrivena 642 masovna grobišta. Utvrđeno je da se u njih najmanje 145 nalaze posmrtni ostaci ubijenih hrvatskih vojnika i civila. Na samo tri takva mjesta: Tezno, Kočevski Rog i Huda jama ubijeno je i zatrpano oko 30.000 Hrvata.

U Hrvatskoj su prikupljeni podaci za oko 700 masovnih grobišta, a najveće je ono u Maceljskog šumi kod Krapine gdje je prema procjenama ubijeno i zatrpano oko 13.000 žrtava. U Bosni i Hercegovini registrirano je oko 90 masovnih grobišta s još neutvrđenim konačnim brojem hrvatskih žrtava.

Bleiburška tragedija jedna je od najvećih tragedija hrvatskoga naroda. Ime tog austrijskog grada šapatom se izgovaralo uglavnom u obiteljima ubijenih odnosno “nestalih”.

Svaki pokušaj obilježavanja grobišta, iskazivanje bilo kakve počasti ili sjećanja na pobijene hrvatske vojnike i civile proglašavano je neprijateljskom aktivnošću i strogo kažnjavano. Na taj način oni su trebali ostati bezimeni, dehumanizirani i ozloglašeni sustavnom propagandom užasa.

Hrvatski su politički emigranti odmah poslije rata posjećivali Bleiburško polje i tamošnje groblje, a organizirano i masovno to čine od 1952. godine.

Bleiburg je postao sinonim za hrvatske žrtve i nacionalnu tragediju, a spomenik koji su hrvatski emigranti tamo postavili u svibnju 1977. prihvaćen je kao mjesto sjećanja i molitve za sve ubijene. Bleiburška tragedija stvarni je događaj, ali je i simbol ukupnoga stradanja Hrvata u komunističkom režimu, koje nadilazi zbivanja oko Bleiburga.

Spomenik na Bleiburškom polju je kenotaf, simbol ratnog i poratnog stradanja, ali i simbol nemogućnosti odavanja počasti žrtvama komunističkog režima u Jugoslaviji. Dok su Hrvatskom vladali komunisti, priča o Bleiburškoj tragediji prenosila se šapatom, toliko tiho da mnogi za nju nisu ni čuli.

U Bleiburg se hodočasti skoro 70 godina i zato su besmisleni prigovori kako se tamo ne odaje počast žrtvama, nego ustaškom režimu te kako bi trebalo komemoraciju žrtvama održavati u Teznom. Takav bi prijedlog imao smisla da je izrečen 1952. godine. Tradicija se ne dokida lako kao što se lako niti ne stvara.

Nakon sloma komunističkog režima i raspada jugoslavenske države, nakon pobjede u Domovinskom ratu i stvaranja demokratske Republike Hrvatske, o Bleiburgu se glasno i otvoreno govori.

Svake godine u svibnju mnogi Hrvati masovno hodočaste na Bleiburško polje koje smatraju mjestom posvećenim krvlju svojih bližnjih, odnosno prvom postajom njihova križnoga puta. To je dio njihova identiteta.

Pokrovitelj bleiburške komemoracije je i Hrvatski sabor, s iznimkom u razdoblju od 2012. do 2016. godine kada je SDP-ova većina ukinula pokroviteljstvo. Tako je bilo i ove godine, odnosno u prošlu subotu kada je održana komemoracija žrtvama zločina počinjenih prije 73 godine. U Hrvatskoj više nama šapata, zamijenile su ga rasprave koje se povremeno pretvaraju u viku.

U travnju i svibnju oplakujemo mrtve. Nameću se dvojbe i otvaraju se polemike oko identiteta, temelja hrvatske državnosti, Jasenovca i Bleiburga, pobjede i poraza, dobra i zla.

Ponavljaju se uvijek ispočetka, kao da nikada prije ništa o tome nije rečeno, definicije totalitarizma, osude fašizma i pohvale antifašizma, a sve to uz puno brojki i kalkulacija s malo razumijevanja i s još manje empatije.

Na površinu izbijaju dnevnopolitički interesi i ideološke strasti, dok su žrtve i traume njihovih bližnjih negdje u drugom planu, ako su uopće prisutne. Moralo bi biti drukčije, jer da su žrtve u prvome planu i da se sve naše komemoracije održavaju zbog žrtava, radi mira u dušama i mira u društvu, sve bi drukčije izgledalo.

Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine. Zato je potrebno, ako želimo mir, ako gradimo zdravo i prosperitetno društvo, razviti empatiju, vratiti žrtvu u središnje mjesto svih komemoracija, kako bi to i trebalo biti, kako to zasigurno žele i oni koji te komemoracije organiziraju.

U tom smislu društveno je opravdanije i korisnije tražiti sličnost među žrtvama nego nepostojeće razlike među zločincima.

Na Hrvatskoj televiziji čula se tijekom prošloga tjedna i tvrdnja kako je Vijeće za suočavanje s vladavinom nedemokratskih režima jednoglasno potvrdilo razliku između tih režima odnosno njihove vladavine. Ponovno je, po tko zna koji put, naglašena “razlika” između ustaškog i jugoslavenskog komunističkog režima te automatizmom “razlika između Jasenovca i Bleiburga”.

U “Temeljnim polazištima i preporukama”, odnosno u prvome dijelu “Dokumenta dijaloga” koji je doista jednoglasno prihvaćen uz ostalo piše: “Međutim, samo pitanje kršenja ljudskih prava ne može i ne smije biti relativizirano, bez obzira na spomenute i druge razlike, a ta kršenja ljudskih prava uključuju masovne žrtve obaju nedemokratskih režima, osudu takve prakse te pravnih normi i nezakonitih radnji koje su to omogućile.

Time se iz rasprave odmiču ideološki, vjerski, nacionalni, socijalni i klasni razlozi i objašnjenja te na njima zasnovane osude ili opravdanja. Nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao masovne ljudske žrtve i sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava.”

Smatram da je ono najvažnije rečeno u posljednjoj citiranoj rečenici kojoj bismo mogli dodati još jednu iz istoga teksta: “Ako je svakomu slobodno zadržati i izražavati vlastito mišljenje o razlikama između fašizma i komunizma, što i pripada polju demokratskih sloboda, neprihvatljivo je javno ne zauzimati jednak pristup prema svim počiniteljima zločinačkih postupaka, ne sagledavati ih na jednak način, odnosno umanjivati ih ili opravdavati nejednakom mjerom.”

Dakle, razlike među zločincima nema, kao što je nema ni među žrtvama, a razlike između totalitarnih i nedemokratskih režima postoje kao što postoje i razlike između teških i smrtonosnih bolesti, na primjer između kuge i kolere.

Puno su veće razlike između slobodnih i neslobodnih naroda, dok prvi svoju povijest pišu i o njoj slobodno govore, drugi je šapuću.

Ivo Lučić / Globus

 

IVO LUČIĆ: Kako je hrvatski idealist pobijedio diktatora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Svima treba dati dvostruko pravo glasa

Objavljeno

na

Objavio

Počinjem od onoga o čemu bi se svi trebali složiti: Svaki glas trebao bi vrijediti jednako, a to u Hrvatskoj nije slučaj. Osim što u ime lažne političke stabilnosti golemi broj glasova odlazi u vjetar, a nerazumno veliki broj građana ostaje bez predstavnika u Saboru, tu je i problem zastupničkih mjesta koja se mogu dobiti s popustom, za šaku glasova, a koji zatim znaju poslužiti za bestidno krivotvorenje volje birača. To je prvi jaki razlog zašto je referendum nužan.

Što nam kažu podaci DIP-a? Izlaznost je 2016. bila mršavih 52,59 posto, no to nije ništa prema mizernoj izlaznosti hrvatskih građana koji su svoj glas dali kandidatima manjina. Prema DIP-u, manje od 18 posto.

Rekorder je Vladimir Bilek, zastupnik Čeha i Slovaka, 1329 glasova dovoljno za saborsku klupu. Naravno, ukupno najviše dobili su kandidati srpske manjine, Milorad Pupovac solidnih 16.166, dakle, osjetno više od, recimo, Zlatka Hasanbegovića, koji je osvojio 11.898 preferencijalna glasa u II izbornoj jedinici.

No, tu je i ključ Pupovčeva ‘uspjeha’: on je toliko osvojio na listi od tri kandidata u cijeloj Hrvatskoj kao jednoj izbornoj jedinici, dok bi Hasanbegović, tada još na HDZ-ovoj listi, na razini cijele Hrvatske osvojio možda i 10 puta više. Kruške i jabuke.

Nemamo razloga pretpostaviti da ‘manjinci’ ukupno na izbore idu u dramatično manjem postotku nego ostali hrvatski građani. Većina, uključujući i hrvatske Srbe, procjenjuje da vrijeme ne treba gubiti na ono što je ionako sigurno te glasaju za stranačke liste u jednoj od 10 izbornih jedinica, kao i svi ostali. Koliko se njihovih glasova prelilo u stvarna saborska mjesta, nemoguće je pouzdano reći, no nije nerazumno zaključiti da je kumulativni učinak zapravo – dvostruko pravo glasa za nacionalne manjine, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Takav sustav ne postoji nigdje u Europi, usporediv jedino s monarhijama u kojima dio mjesta u parlamentu nasljeđuje plemstvo ili ih imenuje vladar. Jedna od takvih je i Velika Britanija, no tamo Dom lordova ipak ima ograničene ovlasti, može preispitivati, ali ne i izravno spriječiti donošenje zakona. To je, dakle, vrsta razumnog ograničenja koja se ovim referendumom nastoji uvesti u Hrvatskoj.

Drugi razlog za referendum je samo na prvi pogled kontradiktoran: upravo nedostaci ovako postavljenog pitanja mogu isprovocirati temeljitu promjenu izbornog zakona, pa i donošenja posve novog Ustava. O kojim nedostacima se radi?
 Pitanje zagarantiranih mjesta u Saboru je u suštini dvojba trebamo li ili ne pozitivnu diskriminaciju, dakle, po svojem smislu nije pitanje ljudskih prava.

No, ipak, kad god je to moguće, trebamo se držati pravila da dostignutu razinu prava ne valja sužavati, da je rijetko kada dobro vraćati se korak unazad. Ili, ako već moramo, kad god napravimo korak nazad – planirajmo i dva naprijed. Pa tako i u ovom slučaju. Onemogućiti tako izabranim zastupnicima da odlučuju o povjerenju Vladi i proračunu očito nije najsretnije rješenje, jer iz pozitivne diskriminacije u tom trenu prelazimo u negativnu.

Naime, premda manjine kao skupine imaju dvostruko pravo glasa, i dalje su neki od tih glasača kao pojedinci glasali samo za manjinsku listu pa takvima ne smijemo na ovakav način unaprijed uskratiti pravo na predstavnika u Saboru.
Kako ‘popraviti’ rezultat referenduma? Jednostavno: svima treba dati dvostruko pravo glasa.

Dakle, ako Hrvatska procjenjuje nužnim očuvati pozitivnu diskriminaciju manjina, za koje prema mojem mišljenju ne bi trebalo biti dvojbe da moraju imati sigurno mjesto za govornicom u hrvatskom Saboru, tada je nužno za to stvoriti zaseban dom parlamenta. Ne baš House of Lords, ali svakako nešto nalik Županijskom domu kakvog smo već imali, a čiji bi opseg ovlasti bio drugačiji nego Zastupničkog doma – u nečemu uži, a u ponečemu možda i širi.

Sabor bi imao ukupno 120 zastupnika, od toga 20-40 u 0Županijskom domu’ (ili kako god ga nazvali), među kojima bi bili zastupnici manjina, ali i hrvatskih građana koji žive u inozemstvu, tzv. ‘dijaspore’. Manjinci bi istovremeno, kao i svi ostali, glasali i za zastupnike u Zastupničkom domu. Jednaka prava za sve. Time bi se, dakle jednim potezom uhvatilo (najmanje) tri muhe.

Treći razlog za podršku održavanja referenduma, jednog i drugog, bez obzira tko ih organizira, jest duboko uvjerenje da valja njegovati kulturu izravne demokracije, sve u inat moćnicima koji uzimaju sebi za pravo odlučivati smije li narod o nečemu odlučivati ili ne.

Silnicima poput riječkog gradonačelnika Obersnela, koji mimo svakog zakona uzima ovlasti koje pripadaju Gradskoj skupštini, te uzurpira ulogu Ustavnog suda, koji jedini ima pravo odlučiti je li referendumsko pitanje dozvoljivo, takvima mora biti poručeno jasno: Autokracija neće proći!

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Zvonimir Troskot: Uspjet ćemo, narod je uz nas (VIDEO)

 

Ivica Šola: Zašto sam potpisao inicijativu ‘Narod odlučuje’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati