Pratite nas

Kolumne

ESADOVA TETOVAŽA ‘VOLIM ALLAHOVU BOSNU’

Objavljeno

na

Kad god je baka Marta bila ljuta  djed Lovro bi na desnoj ruci spuštao rukav do šake, a ljeti zbog kratkih rukava lijevom rukom bi prekrio desnu. Znala je ciknuti: „Eto ti ta na livoj ruci – zajebavaj nju, a ne mene“. Dijete k`o sva djeca – nije mi palo napamet zagledati što se nalazilo na junačkoj ljevici.

Bio sam prvi ili drugi razred kada sam jednom navratio kod njih. Djed Lovro je bio sam. Sjedio je za dugačkim stolom, a na njemu “špigla”, vodom napunjen emajlirani umivaonik od metala  i mirišljavi sapun, dok je u ruci držao brijač sa žiletom. „Hajde lipi dječak moj. Eto ti na vitrini… uzmi sebi te dvi žute bombone. Nemoj crne, one su paprene. Njih ja …. – pa je povukao brijačem po licu – da ne kašljem od duhana”.  Tad sam na lijevoj ruci vidio utetovirano srce ispod koje je pisalo “Volim te Ružo”. Ruža umjesto bake Marte?! Nije slutilo na dobro. Sva bakina podbadanja su dobila smisao. U ljutnji je često znala reći – „Lovretino – s njom ćeš ti u grob, a ne sa mnom”.

Restoran u zračnoj luci Miami.

Stol dijelim s jednim bračnim parom od nekih 50-ak godina. Ranije sam ih čuo kako govore “haman” i “poselami”Znao sam tko su. Na engleskom su me pitali je li slobodno sjesti jer su ostali stolovi bili zauzeti. Nastup kojim se prethodno opraštao od svojeg jarana odavao je nesigurnu osobu. Teatralnost poradi samoisticanja, previše glasan i pozdravljanje tipično za njegov krajolik – „Nabaci jarane!”, a zatim “pljaaasssss” od sudara dlanova koji nakon toga dugo bride.

On je prilično nizak, „elegantno popunjen” i odjeven u texaški styling. Farmerice, kaubojski opasač, karirana košulja dugih rukava i kaubojske cipele sa špicastim vrhovima. Za dugo putovanje totalno neudobne cipele ali zato visoke potpetice uvećavaju visinu. Dok je hodao po pločicama glasno „čokanje“potpetica je najavljivalo njegov dolazak. Ona je viša i prilično zgodna, što je odavalo pitomu ženicu koja više voli pripremiti burek nego li ga jesti. Na glavi šarena mahrama (rubac), do pod vrat zakopčana i do zemlje duga ljubičasta haljina. Snažna ventilacija zračne luke s nje je raznosila miris parfema Amouage koji je nedvojbeno skup ali, s turbo intenzivnim notama sladunjavog jasmina, za ljeto užasno težak. Naparfermisala je i odjeću i ta kombinacija jamčila je Hatidžinoj okolini jako dugotrajan nedostatak zraka. U sebi sam pomislio – teško onima koji u skučenim sjedištima sjednu do njih.

Na moje razočarenje umjesto ljepuškaste žene u mene je buljio omaleni debeljko. Obećao sam mu dati novine čim ih pročitam. FAZ je bio položen na stol i sa suprotne strane nije mogao vidjeti da je na njemačkom jeziku, osim u naslovu velikim slovima otisnuto Bosnien und Herzegowina. Znao je da sam ih čuo kojim jezikom razgovaraju i sad još čitam o BiH. Mučilo ga je tko sam. „Dal’ on prića naški?” – tiho je upitao svoju ženu.

S nelagodom je rukav košulje povlačio na dolje ali sam krajičkom oka ipak uspio vidjeti djelić tamne mrlje na koži. Bio je to isti pokret kojim je djed Lovro krio svoju tajnu. Ili krije neki neugodan ožiljak – pomislio sam?!

Dok se vrpoljio konačno je odapeo: „I am Esad from Bosnia, and my wife Hatidža” – pokazao je rukom na ženu. “I am technician, and she is hairdresser“ – u startu se pohvalio titulama. „You are from the USA”?

Pružio sam im ruku i na engleskom odgovorio – Thomas iz Njemačke, drago mi je. Vidno olakšan Esad se okrenuo Hatidži – “Ovaj ti Švabo bolan, ne zna beknuti naški. Možemo slobodno teferićit do mile volje”.Pitao sam – bude li nešto privatno i diskretno ustat ću se i otići. Nakon upoznavanja na engleskom ne mogu im reći da ih razumijem.

Bez obzira na to što sam čitajući novine diskretno stavio do znanja kako me zbližavanje s nepoznatim osobama ne zanima, on je i dalje navaljivao uspostaviti blizak kontakt. Nastavio se mučiti na engleskom kojeg ću ovdje prevesti – Ah jarane moj, moraš jednom doći u Bosnu. Bošnjaci stani pa gledaj, koja je to raja. Bosanci sve časte. Poštenjačine. Ni insekt ne bi zgazili”. Vjerojatno je mislio na mrava koji mu je na engleskom pobjegao. „A tek ljepota Bašćaršije, ćevapi, burek, rakija, pjesma”, a onda je sve to „naškim”potpisao – „Ihhhh, bolan”! Potvrđujem mu klimajući glavom.

Nakon kratke stanke pita – “A šta u novinama piše o Bosni”?  Vele, Bosna mora opstati. Mora ju se voljeti baš kao što je Bošnjaci vole. Nije loše – kažem mu. “Pametan neki novinar. Tako je”. Zatim je “naškim”svojoj hanumi teferičio – “Vidiš kako je naš rahmetli Alija bio pametan. Cijeli dunjaluk (svijet) je na našoj strani”.

Poručio je veliko pivo, a za nju kavu s brdom šećera. “Nemaju našu tursku kahvu, Hatidža je sjetno sebi u bradu mrmljala, ali Esad se nije dao omesti. Vidjel ti.  I ovaj stranac je za našu Bosnu. Kulturan i fin ćojek. Pun mi je fes bosanski katolika i pravoslavaca. Ma sve su ti to ustaše i ćetnici, moja Hatidža. Nema među njima patrijota. Njima ćemo mi agresorsku …. samo polako. Dobro je rekao naš efendija Cerić – Samo se muslimanska vojska borila za Bosnu i haman je zato pobijedila”. Hatidža je potvrdno klimnula glavom i privi put me izravno u oči pogledala.  Blaženi smiješak sa zatvorenim usnama trebao je poslati skroz suprotnu poruku od one koja je bila u njihovom razgovoru.

Eh, “poštenjačine” moje. To je ta bošnjačka Bosna – jedno misli, drugo govori, a treće učini. Isplivala je prijetvorna dobrota s poštenjem utemeljenim na lažima, licemjerju i podlosti. Na žalost. Esad i Hatidža nisu manjina nego reprezentativni primjer većine prosječno poštenih Bošnjaka – od kuke do motike. Bošnjačka politička, intelektualna i vjerska elita već dva desetljeća preko medija i u džamijama svoj puk kljuka iskrivljenom istinom i podlom dobrotom. Njihovim instruiranim nenama lakše je zaplakati nego li žabi u vodu skočiti. S takvom podlošću nije pitanje etike nego prilike kada će im sablja u ruci opet profunkcionirati. Neupućeni stranac Bošnjacima je jako drag jer ih percipira samo na temelju onog što govore, dok je Hrvate u BiH stoljećima doživljavano zlo naučilo dešifrirati i ono što velikobošnjačka podlost misli. Hercegovinu i Hrvate spominju samo u psovci. U BiH baš sve miriše na Bosnu i “žrtve” Bošnjake, drugi smrde na UZP i agresiju.

Esad je na engleskom i dalje drobio – “Ako Srbima i Hrvatima u Bosni povjeruješ onda si sam sebi kriv. Oni su agresori, ustaše i ćetniks.  Da nam nema Turske tko zna koje bi nas zlo snašlo. I Njemačka je super”. Ovo s Njemačkom je bilo očito uvlačenje u auspuf. Meljući kao mlin čekićar poštenjačina mi je nesvjesno pojasnio za kakvu se BiH borila njegova muslimanska vojska – “Svi neprijatelji iz bivše Juge imaju svoje države i red je da muslimani  imaju svoju građansku. Kome se u Bosni to ne sviđa neka ide.”, završio je Esad svoj elaborat škripnuvši zubima na priskok… kako se ne bi jako čulo.

Ne znam je li Esad ovih dana preživio vijest da je “ufatilo” generala Atifa Dudaković. Ovaj put ne u leđima nego kao ratnog zločinca u “hapsanu”. Ne brini Esade.  Kada su u pitanju ratni zločini muslimanske vojske onda bošnjačko pravosuđe u BiH djeluje na principu sportskog ribolova – Uhvati, uslikaj, pohvali se i pusti. Zar bi inače njegov “poštenjačina“ i heroj Atif Dudaković (svirepi ubojica još ne pronađenog HVO gen. Vlade Šantića, bošnjačkih civila u Fikretovoj AP Zapadna Bosna, srpskih u Hrvatskoj i Hrvata u zadarskom zaleđu), i pored optužnice još od 2006. mogao pored hrvatskih vlasti, a na poziv Islamske zajednice HR,  ruku pod ruku sa Zlatkom Hasanbegovićem 2013. otkriti Spomen obilježje poginulim Bošnjacima u HR?! Ili prošle godine bez posljedica u Konjicu izjaviti „Svi Bošnjaci stariji od 17 godina moraju se sami naoružati jer rat nije završen, nego je samo prestala pucnjava.“ ?!

Glumio sam neupućenog stranca te ih pitao  – Tko to sve u BiH živi jer ste govorili o bosanskim katolicima i pravoslavcima, odnosno ustašama, četnicima i Bošnjacima, a sada govorite o Hrvatima, Srbima, Bosancima, muslimanima. građanima?! Što je s Hercegovinom, jer u novinama piše Bosna i Hercegovina?!

Na to se mirisna Hatidža približi Esadu i “kulturno” držeći šaku na usnama krene: “Kaž‘ ti njemu Esade moj da je Hercegovina u Bosni i zato i u njoj žive Bosanci. Hercegovina i Hrvati s ujdurma. Izmišljeni su kako bi nam oteli bosansko more. U Bosni su svi Bosanci. Evo, nas dvoje smo Bošnjaci, po vjeri muslimani, ali smo iz Bosne i zato smo Bosanci. Katolici i pravoslavci takođe su Bošnjaci iz Bosne i samo se prave da su Hrvati i Srbi. Pravi Hrvati i Srbi žive u Hrvatskoj i Srbiji. Nas Bošnjaka ima od Bosne do Istanbula jer je sve to Turska bila. Ma, kaž` ti njemu da stranac to nemore ukapirat. Jesi skonto Esade?!”. Kako bi Esada privoljela da je posluša, lukavo je dodala: “Bezbeli, dobro ti njemu reče ono – Kom` se u Bosni ne sviđa široka mu džada (cesta). Nejma dušmanima više halala i sadake”. Esad se uživio u ulogu prevoditelja te je Hatidžine riječi i rukama dočaravao.

Svi ti velikobošnjački refreni već odavno su mi poznati. Zahvalio sam se na njihovoj “istini” o BiH i dodao kako mi je drago što sam ih upoznao. Od silne sreće njih dvoje samo što me nisu poljubili. Njima je najvažnije što su u svojoj glavi uspjeli sve dušmane pobiti, prljavi bh rat u svoju korist dobiti i jednog “stranca” u sve to uvjeriti.

“Reko ja tebi Hatidža, lahko je nama sa strancima. Nisu to one ustaške i četničke aždahe”. Uzdahnuo je –„Ma đe je ona piva više?! Haman petorica konobara služe…. a pola sahata trebaju. Gurbeti metiljavi”.  Piće je konačno stiglo. Bogme, samo su sebi naručili, a ovamo vele kako se ubiše časteći.

U nazočnosti jednog stranca Esad se potpuno oslobodio. Prije nego li je nazdravio bezbrižno je zasukao rukave, a na ruci se ukazala tetovaža zemljovida BiH. Iz „Varta trokuta” izdizao se istetovirani minaret. Iznad tetovaže je pisalo “Volim Bosnu”, (nema Hercegovine, jer ona je podvala i  izmišljena), a ispod “Allahova zemlja”. Pravio sam se da nisam ništa vidio. Nije dugo trajalo. Došavši k sebi spustio je rukave skoro do prstiju.  Kada stigne kući on će kroz svoju mahalu ponosno u kratkim rukavima hodati. Tetovaža je otklonila sve nedoumice. Esada, Hatidžu i apsolutnu većinu „dobrih Bošnja“ je kombinacija velikobošnjačke i panmuslimanske „istine“ baš ono ritmički drmala, kao Muju struja na miješalici za beton.

Samo je falila Bajagina pjesma „Tišina“, preinačena za Esadovu potrebu – Hajde Bože budi drug pa okreni koji krug unazad Planetu, rat je kratko trajao a nama je trebao najduži na svijetu. Iako je morala Herceg-Bosna nije Bosnom postala, Allahova zemlja. Zato danas u miru, jer tako je pravo, nastavlja se tamo gdje se 95` na Neretvi stalo. Eto zašto Bošnjaci rado citiraju svojeg gaziju i šehida Izeta Nanića: „I poslije rata je rat“!

Tetovaže s porukama ljubavi jako su nezgodne jer one ostaju do kraja života dok ljubavi najčešće imaju puno kraći rok trajanja. Zna to i moj djed Lovro sa svojom istetoviranom Ružom baš kao i svi oni s “Volim JNA”, “Volim Jugoslaviju”, “Volim Tita”. Isto razočarenje snaći će i “poštenjačinu” Esada i njegovu mirisnu Hatidžu. Istetovirane poruke bošnjačkog patriotizma imale bi isti rok trajanja kao tetovaža jedino ako bi umjesto ljubavi u njima istetovirali ono što mrze. Hoće to na one koji su ponosni na svoju prošlost jer su prije 555 godina isto kao i 92` izdali svoj narod i domovinu, 93. svoje saveznike Hrvate, a sada BiH ekskluzivno prisvajaju za sebe i, kao, jedini je vole.

Dok je Hatidža svoju kahvu glasno srkala Esad je pivo na eks iskapio. Dao sam mu novine. Ne znam je li brata njemačkim.  “A je l’ košta nešto?”, pitao je. Ništa, častim te. I mi iz Njemačke, isto kao i vi Bošnjaci, rado častimo drage ljude.

Hatidža je jedva dočekala prekid šutnje –  „Esade, koji je sahat i koliko još imamo do avijona? Pusti više priču s njim“. Hajd` bolan da odemo u onu posebnu sobu da popušim…. Traži mi se nakon kahve. Znaš, u avijonu se nemore pušit. Haaaa, šta kažeš?!”. Dok je širom otvorenih usta “haaa-kala” na desnoj strani zjapilo je prazno mjesto makar za dva-tri zuba. Ako bi je netko slučajno priupitao što joj se dogodilo sa zubima, kladim se kako bi odgovorila da ih je izbila agresorska granata.

Tu smo se razišli – svatko sa svojim nepovjerenjem, a njih dvoje i s pobjedom bošnjačke „dobrote“ koju su strancu „uspješno“ podvalili. Tek kada sam im okrenuo leđa dopustio sam da me obuzme. Dok sam se udaljavao pod bremenom užasne praznine noge su mi propadale u granitne ploče kao u duboki snijeg. Odakle tolika mržnja kod zeničkih Bošnjaka iako tamo nisu bili žrtve stradavanja nego krvnici nad nemuslimanima?!

U ogromnom zrakoplovu nismo bili u istom odjelu. Tek kada sam u gluho doba noći krenuo u toalet osjetio sam naše „poštenjačine“. Oko njih se širio zrak okupiran mirisom Hatidžinog parfema, garniranog s buketom mirisa iz izuvenih kaubojskih cipela. Spavali su dubokim snom dok je kroz rupu od granate iz usta atakirala sevdalinka moćnog hrkanja.

Sanjaju li ono što vole – mržnjom istrijebiti drukčije – jer u mozak utetovirano zlo nitko ne može istjerati, osim kada ga ponosni vlasnici dijele svojim potomcima. Od zle misli do djela ruku jako je mali razmak i to u BiH stoljećima svjedoče brojni prerezani vratovi.

U svijetu ima puno prokletih mjesta na kojima se odlažu zločinačke duše. Kako ne bi upropastile cijeli svijet imaju slobodu kretanja i djelovanja samo unutar tog prokletog odlagališta. Od svih prokletija ni jedna nije toliko prokleta i zlim dušama zatrovana kao što je pakao u BiH. Počelo je davne 1463., a onda su se na te zle duše sve ostale namotavale kao konaca na klupko. U dubokoj nutrini odlagališta non-stop vatra tinja i samo se čeka kad će pobješnjeli Neron opet na površinu izbiti. Prokletiji BiH ni Tambora nije ravna. Uokolo se širi nesnosan smrad koji sve zdravo uguši. Danas guše hrvatsko pravo na Izborni zakon, Dom naroda i funkciju hrvatskog člana Predsjedništva, sutra TV kanal i školstvo na hrvatskom jeziku, prekosutra entitet ili nešto deseto. Laž im je materinji jezik. Tuđa prava alkemičarski pretvaraju u zlo, a svoje zlo u dobrotu. Čak i kada poradi zavaravanja puste par golubova mira, mi znamo – gdje su njihovi golubovi tu u zasjedi čekaju i njihovi jastrebovi.

Esade, kada razbucate BiH kao Velikosrbi bivšu YU, kada od nje ostane samo trunka kao na cesti mrlja od zgaženog duda – Sarajevo, Zenica i Tuzla – kako ćeš hodati s tetovažom nepostojećeg?! Zar ne vidiš da je BiH moguća samo ako su u njoj ravnopravni svi – tvoji, moji i oni treći. Bošnjačka elita laže.  Nisu samo Bošnjaci temeljni narod BiH i ne nalazi se BiH u Sarajevu nego Sarajevo u BiH. Nije Hercegovina u Bosni, niti Bosna u Hercegovini. Bosna i Hercegovina su jedno pored drugog, a hoće li tako i ostati neka svatko pita svoju tetovažu.

Ako iz bosanskohercegovačke glave od tri zuba izbiješ dva kakva je to onda BiH, Esade?! Krezuba kao tvoja Hatidža. I kako ćeš Bosni i Hercegovini izbiti zube bez nesreće i zločina nad drugim narodom, ali i tvojim?! Jesu, i tvoji su počinili zločine. Nad Hrvatima najviše, ali ih nemate obraza procesuirati. Izgubi ti Esade i ono malo duše kojom su tebe stranca u Americi primili, pa se i na tebe nakalemilo ali samo dok si tamo. Tetovažom si ubio multi-kulti BiH koju očito ne ćeš, ali zato hoćeš Bosnu s izbrisanom Hercegovinom, Ramom, Lašvanskom dolinom, Usorom i Posavinom. Ti hoćeš taj teritorij ali bez mojeg naroda kojem taj teritorij pripada.

Moj Esade – kao da si zaboravio, ili možda nikada nisi ni čuo, za onu Andrićevu izreku: U BiH se ne može narediti nego samo nagoditiNemoj mi zamjeriti što se s tvojom željom ne mogu nagoditi. Prvo postani ljudstvo. Kad si već u Americi nemoj biti jedan od onih koji i kada mogu birati bolju pamet oni opet izaberu svoju.

Esade, pozdravljam tebe i Hatidžu, sve tvoje kao i sve druge u BiH koji nisu tvoji ali jesu naši, jer u BiH nisu stranci kao tebi dragi Turci. Znaš ti jako dobro naše. Puno stoljeća su stariji od tebe.

I ne zaboravi – Na najvažnijim raskrižjima života ne nailazimo na smjerokaze, a zulum puca kada je najdeblji.

Tvoj Thomas.

 

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari