Pratite nas

Kolumne

ESADOVA TETOVAŽA ‘VOLIM ALLAHOVU BOSNU’

Objavljeno

na

Kad god je baka Marta bila ljuta  djed Lovro bi na desnoj ruci spuštao rukav do šake, a ljeti zbog kratkih rukava lijevom rukom bi prekrio desnu. Znala je ciknuti: „Eto ti ta na livoj ruci – zajebavaj nju, a ne mene“. Dijete k`o sva djeca – nije mi palo napamet zagledati što se nalazilo na junačkoj ljevici.

Bio sam prvi ili drugi razred kada sam jednom navratio kod njih. Djed Lovro je bio sam. Sjedio je za dugačkim stolom, a na njemu “špigla”, vodom napunjen emajlirani umivaonik od metala  i mirišljavi sapun, dok je u ruci držao brijač sa žiletom. „Hajde lipi dječak moj. Eto ti na vitrini… uzmi sebi te dvi žute bombone. Nemoj crne, one su paprene. Njih ja …. – pa je povukao brijačem po licu – da ne kašljem od duhana”.  Tad sam na lijevoj ruci vidio utetovirano srce ispod koje je pisalo “Volim te Ružo”. Ruža umjesto bake Marte?! Nije slutilo na dobro. Sva bakina podbadanja su dobila smisao. U ljutnji je često znala reći – „Lovretino – s njom ćeš ti u grob, a ne sa mnom”.

Restoran u zračnoj luci Miami.

Stol dijelim s jednim bračnim parom od nekih 50-ak godina. Ranije sam ih čuo kako govore “haman” i “poselami”Znao sam tko su. Na engleskom su me pitali je li slobodno sjesti jer su ostali stolovi bili zauzeti. Nastup kojim se prethodno opraštao od svojeg jarana odavao je nesigurnu osobu. Teatralnost poradi samoisticanja, previše glasan i pozdravljanje tipično za njegov krajolik – „Nabaci jarane!”, a zatim “pljaaasssss” od sudara dlanova koji nakon toga dugo bride.

On je prilično nizak, „elegantno popunjen” i odjeven u texaški styling. Farmerice, kaubojski opasač, karirana košulja dugih rukava i kaubojske cipele sa špicastim vrhovima. Za dugo putovanje totalno neudobne cipele ali zato visoke potpetice uvećavaju visinu. Dok je hodao po pločicama glasno „čokanje“potpetica je najavljivalo njegov dolazak. Ona je viša i prilično zgodna, što je odavalo pitomu ženicu koja više voli pripremiti burek nego li ga jesti. Na glavi šarena mahrama (rubac), do pod vrat zakopčana i do zemlje duga ljubičasta haljina. Snažna ventilacija zračne luke s nje je raznosila miris parfema Amouage koji je nedvojbeno skup ali, s turbo intenzivnim notama sladunjavog jasmina, za ljeto užasno težak. Naparfermisala je i odjeću i ta kombinacija jamčila je Hatidžinoj okolini jako dugotrajan nedostatak zraka. U sebi sam pomislio – teško onima koji u skučenim sjedištima sjednu do njih.

Na moje razočarenje umjesto ljepuškaste žene u mene je buljio omaleni debeljko. Obećao sam mu dati novine čim ih pročitam. FAZ je bio položen na stol i sa suprotne strane nije mogao vidjeti da je na njemačkom jeziku, osim u naslovu velikim slovima otisnuto Bosnien und Herzegowina. Znao je da sam ih čuo kojim jezikom razgovaraju i sad još čitam o BiH. Mučilo ga je tko sam. „Dal’ on prića naški?” – tiho je upitao svoju ženu.

S nelagodom je rukav košulje povlačio na dolje ali sam krajičkom oka ipak uspio vidjeti djelić tamne mrlje na koži. Bio je to isti pokret kojim je djed Lovro krio svoju tajnu. Ili krije neki neugodan ožiljak – pomislio sam?!

Dok se vrpoljio konačno je odapeo: „I am Esad from Bosnia, and my wife Hatidža” – pokazao je rukom na ženu. “I am technician, and she is hairdresser“ – u startu se pohvalio titulama. „You are from the USA”?

Pružio sam im ruku i na engleskom odgovorio – Thomas iz Njemačke, drago mi je. Vidno olakšan Esad se okrenuo Hatidži – “Ovaj ti Švabo bolan, ne zna beknuti naški. Možemo slobodno teferićit do mile volje”.Pitao sam – bude li nešto privatno i diskretno ustat ću se i otići. Nakon upoznavanja na engleskom ne mogu im reći da ih razumijem.

Bez obzira na to što sam čitajući novine diskretno stavio do znanja kako me zbližavanje s nepoznatim osobama ne zanima, on je i dalje navaljivao uspostaviti blizak kontakt. Nastavio se mučiti na engleskom kojeg ću ovdje prevesti – Ah jarane moj, moraš jednom doći u Bosnu. Bošnjaci stani pa gledaj, koja je to raja. Bosanci sve časte. Poštenjačine. Ni insekt ne bi zgazili”. Vjerojatno je mislio na mrava koji mu je na engleskom pobjegao. „A tek ljepota Bašćaršije, ćevapi, burek, rakija, pjesma”, a onda je sve to „naškim”potpisao – „Ihhhh, bolan”! Potvrđujem mu klimajući glavom.

Nakon kratke stanke pita – “A šta u novinama piše o Bosni”?  Vele, Bosna mora opstati. Mora ju se voljeti baš kao što je Bošnjaci vole. Nije loše – kažem mu. “Pametan neki novinar. Tako je”. Zatim je “naškim”svojoj hanumi teferičio – “Vidiš kako je naš rahmetli Alija bio pametan. Cijeli dunjaluk (svijet) je na našoj strani”.

Poručio je veliko pivo, a za nju kavu s brdom šećera. “Nemaju našu tursku kahvu, Hatidža je sjetno sebi u bradu mrmljala, ali Esad se nije dao omesti. Vidjel ti.  I ovaj stranac je za našu Bosnu. Kulturan i fin ćojek. Pun mi je fes bosanski katolika i pravoslavaca. Ma sve su ti to ustaše i ćetnici, moja Hatidža. Nema među njima patrijota. Njima ćemo mi agresorsku …. samo polako. Dobro je rekao naš efendija Cerić – Samo se muslimanska vojska borila za Bosnu i haman je zato pobijedila”. Hatidža je potvrdno klimnula glavom i privi put me izravno u oči pogledala.  Blaženi smiješak sa zatvorenim usnama trebao je poslati skroz suprotnu poruku od one koja je bila u njihovom razgovoru.

Eh, “poštenjačine” moje. To je ta bošnjačka Bosna – jedno misli, drugo govori, a treće učini. Isplivala je prijetvorna dobrota s poštenjem utemeljenim na lažima, licemjerju i podlosti. Na žalost. Esad i Hatidža nisu manjina nego reprezentativni primjer većine prosječno poštenih Bošnjaka – od kuke do motike. Bošnjačka politička, intelektualna i vjerska elita već dva desetljeća preko medija i u džamijama svoj puk kljuka iskrivljenom istinom i podlom dobrotom. Njihovim instruiranim nenama lakše je zaplakati nego li žabi u vodu skočiti. S takvom podlošću nije pitanje etike nego prilike kada će im sablja u ruci opet profunkcionirati. Neupućeni stranac Bošnjacima je jako drag jer ih percipira samo na temelju onog što govore, dok je Hrvate u BiH stoljećima doživljavano zlo naučilo dešifrirati i ono što velikobošnjačka podlost misli. Hercegovinu i Hrvate spominju samo u psovci. U BiH baš sve miriše na Bosnu i “žrtve” Bošnjake, drugi smrde na UZP i agresiju.

Esad je na engleskom i dalje drobio – “Ako Srbima i Hrvatima u Bosni povjeruješ onda si sam sebi kriv. Oni su agresori, ustaše i ćetniks.  Da nam nema Turske tko zna koje bi nas zlo snašlo. I Njemačka je super”. Ovo s Njemačkom je bilo očito uvlačenje u auspuf. Meljući kao mlin čekićar poštenjačina mi je nesvjesno pojasnio za kakvu se BiH borila njegova muslimanska vojska – “Svi neprijatelji iz bivše Juge imaju svoje države i red je da muslimani  imaju svoju građansku. Kome se u Bosni to ne sviđa neka ide.”, završio je Esad svoj elaborat škripnuvši zubima na priskok… kako se ne bi jako čulo.

Ne znam je li Esad ovih dana preživio vijest da je “ufatilo” generala Atifa Dudaković. Ovaj put ne u leđima nego kao ratnog zločinca u “hapsanu”. Ne brini Esade.  Kada su u pitanju ratni zločini muslimanske vojske onda bošnjačko pravosuđe u BiH djeluje na principu sportskog ribolova – Uhvati, uslikaj, pohvali se i pusti. Zar bi inače njegov “poštenjačina“ i heroj Atif Dudaković (svirepi ubojica još ne pronađenog HVO gen. Vlade Šantića, bošnjačkih civila u Fikretovoj AP Zapadna Bosna, srpskih u Hrvatskoj i Hrvata u zadarskom zaleđu), i pored optužnice još od 2006. mogao pored hrvatskih vlasti, a na poziv Islamske zajednice HR,  ruku pod ruku sa Zlatkom Hasanbegovićem 2013. otkriti Spomen obilježje poginulim Bošnjacima u HR?! Ili prošle godine bez posljedica u Konjicu izjaviti „Svi Bošnjaci stariji od 17 godina moraju se sami naoružati jer rat nije završen, nego je samo prestala pucnjava.“ ?!

Glumio sam neupućenog stranca te ih pitao  – Tko to sve u BiH živi jer ste govorili o bosanskim katolicima i pravoslavcima, odnosno ustašama, četnicima i Bošnjacima, a sada govorite o Hrvatima, Srbima, Bosancima, muslimanima. građanima?! Što je s Hercegovinom, jer u novinama piše Bosna i Hercegovina?!

Na to se mirisna Hatidža približi Esadu i “kulturno” držeći šaku na usnama krene: “Kaž‘ ti njemu Esade moj da je Hercegovina u Bosni i zato i u njoj žive Bosanci. Hercegovina i Hrvati s ujdurma. Izmišljeni su kako bi nam oteli bosansko more. U Bosni su svi Bosanci. Evo, nas dvoje smo Bošnjaci, po vjeri muslimani, ali smo iz Bosne i zato smo Bosanci. Katolici i pravoslavci takođe su Bošnjaci iz Bosne i samo se prave da su Hrvati i Srbi. Pravi Hrvati i Srbi žive u Hrvatskoj i Srbiji. Nas Bošnjaka ima od Bosne do Istanbula jer je sve to Turska bila. Ma, kaž` ti njemu da stranac to nemore ukapirat. Jesi skonto Esade?!”. Kako bi Esada privoljela da je posluša, lukavo je dodala: “Bezbeli, dobro ti njemu reče ono – Kom` se u Bosni ne sviđa široka mu džada (cesta). Nejma dušmanima više halala i sadake”. Esad se uživio u ulogu prevoditelja te je Hatidžine riječi i rukama dočaravao.

Svi ti velikobošnjački refreni već odavno su mi poznati. Zahvalio sam se na njihovoj “istini” o BiH i dodao kako mi je drago što sam ih upoznao. Od silne sreće njih dvoje samo što me nisu poljubili. Njima je najvažnije što su u svojoj glavi uspjeli sve dušmane pobiti, prljavi bh rat u svoju korist dobiti i jednog “stranca” u sve to uvjeriti.

“Reko ja tebi Hatidža, lahko je nama sa strancima. Nisu to one ustaške i četničke aždahe”. Uzdahnuo je –„Ma đe je ona piva više?! Haman petorica konobara služe…. a pola sahata trebaju. Gurbeti metiljavi”.  Piće je konačno stiglo. Bogme, samo su sebi naručili, a ovamo vele kako se ubiše časteći.

U nazočnosti jednog stranca Esad se potpuno oslobodio. Prije nego li je nazdravio bezbrižno je zasukao rukave, a na ruci se ukazala tetovaža zemljovida BiH. Iz „Varta trokuta” izdizao se istetovirani minaret. Iznad tetovaže je pisalo “Volim Bosnu”, (nema Hercegovine, jer ona je podvala i  izmišljena), a ispod “Allahova zemlja”. Pravio sam se da nisam ništa vidio. Nije dugo trajalo. Došavši k sebi spustio je rukave skoro do prstiju.  Kada stigne kući on će kroz svoju mahalu ponosno u kratkim rukavima hodati. Tetovaža je otklonila sve nedoumice. Esada, Hatidžu i apsolutnu većinu „dobrih Bošnja“ je kombinacija velikobošnjačke i panmuslimanske „istine“ baš ono ritmički drmala, kao Muju struja na miješalici za beton.

Samo je falila Bajagina pjesma „Tišina“, preinačena za Esadovu potrebu – Hajde Bože budi drug pa okreni koji krug unazad Planetu, rat je kratko trajao a nama je trebao najduži na svijetu. Iako je morala Herceg-Bosna nije Bosnom postala, Allahova zemlja. Zato danas u miru, jer tako je pravo, nastavlja se tamo gdje se 95` na Neretvi stalo. Eto zašto Bošnjaci rado citiraju svojeg gaziju i šehida Izeta Nanića: „I poslije rata je rat“!

Tetovaže s porukama ljubavi jako su nezgodne jer one ostaju do kraja života dok ljubavi najčešće imaju puno kraći rok trajanja. Zna to i moj djed Lovro sa svojom istetoviranom Ružom baš kao i svi oni s “Volim JNA”, “Volim Jugoslaviju”, “Volim Tita”. Isto razočarenje snaći će i “poštenjačinu” Esada i njegovu mirisnu Hatidžu. Istetovirane poruke bošnjačkog patriotizma imale bi isti rok trajanja kao tetovaža jedino ako bi umjesto ljubavi u njima istetovirali ono što mrze. Hoće to na one koji su ponosni na svoju prošlost jer su prije 555 godina isto kao i 92` izdali svoj narod i domovinu, 93. svoje saveznike Hrvate, a sada BiH ekskluzivno prisvajaju za sebe i, kao, jedini je vole.

Dok je Hatidža svoju kahvu glasno srkala Esad je pivo na eks iskapio. Dao sam mu novine. Ne znam je li brata njemačkim.  “A je l’ košta nešto?”, pitao je. Ništa, častim te. I mi iz Njemačke, isto kao i vi Bošnjaci, rado častimo drage ljude.

Hatidža je jedva dočekala prekid šutnje –  „Esade, koji je sahat i koliko još imamo do avijona? Pusti više priču s njim“. Hajd` bolan da odemo u onu posebnu sobu da popušim…. Traži mi se nakon kahve. Znaš, u avijonu se nemore pušit. Haaaa, šta kažeš?!”. Dok je širom otvorenih usta “haaa-kala” na desnoj strani zjapilo je prazno mjesto makar za dva-tri zuba. Ako bi je netko slučajno priupitao što joj se dogodilo sa zubima, kladim se kako bi odgovorila da ih je izbila agresorska granata.

Tu smo se razišli – svatko sa svojim nepovjerenjem, a njih dvoje i s pobjedom bošnjačke „dobrote“ koju su strancu „uspješno“ podvalili. Tek kada sam im okrenuo leđa dopustio sam da me obuzme. Dok sam se udaljavao pod bremenom užasne praznine noge su mi propadale u granitne ploče kao u duboki snijeg. Odakle tolika mržnja kod zeničkih Bošnjaka iako tamo nisu bili žrtve stradavanja nego krvnici nad nemuslimanima?!

U ogromnom zrakoplovu nismo bili u istom odjelu. Tek kada sam u gluho doba noći krenuo u toalet osjetio sam naše „poštenjačine“. Oko njih se širio zrak okupiran mirisom Hatidžinog parfema, garniranog s buketom mirisa iz izuvenih kaubojskih cipela. Spavali su dubokim snom dok je kroz rupu od granate iz usta atakirala sevdalinka moćnog hrkanja.

Sanjaju li ono što vole – mržnjom istrijebiti drukčije – jer u mozak utetovirano zlo nitko ne može istjerati, osim kada ga ponosni vlasnici dijele svojim potomcima. Od zle misli do djela ruku jako je mali razmak i to u BiH stoljećima svjedoče brojni prerezani vratovi.

U svijetu ima puno prokletih mjesta na kojima se odlažu zločinačke duše. Kako ne bi upropastile cijeli svijet imaju slobodu kretanja i djelovanja samo unutar tog prokletog odlagališta. Od svih prokletija ni jedna nije toliko prokleta i zlim dušama zatrovana kao što je pakao u BiH. Počelo je davne 1463., a onda su se na te zle duše sve ostale namotavale kao konaca na klupko. U dubokoj nutrini odlagališta non-stop vatra tinja i samo se čeka kad će pobješnjeli Neron opet na površinu izbiti. Prokletiji BiH ni Tambora nije ravna. Uokolo se širi nesnosan smrad koji sve zdravo uguši. Danas guše hrvatsko pravo na Izborni zakon, Dom naroda i funkciju hrvatskog člana Predsjedništva, sutra TV kanal i školstvo na hrvatskom jeziku, prekosutra entitet ili nešto deseto. Laž im je materinji jezik. Tuđa prava alkemičarski pretvaraju u zlo, a svoje zlo u dobrotu. Čak i kada poradi zavaravanja puste par golubova mira, mi znamo – gdje su njihovi golubovi tu u zasjedi čekaju i njihovi jastrebovi.

Esade, kada razbucate BiH kao Velikosrbi bivšu YU, kada od nje ostane samo trunka kao na cesti mrlja od zgaženog duda – Sarajevo, Zenica i Tuzla – kako ćeš hodati s tetovažom nepostojećeg?! Zar ne vidiš da je BiH moguća samo ako su u njoj ravnopravni svi – tvoji, moji i oni treći. Bošnjačka elita laže.  Nisu samo Bošnjaci temeljni narod BiH i ne nalazi se BiH u Sarajevu nego Sarajevo u BiH. Nije Hercegovina u Bosni, niti Bosna u Hercegovini. Bosna i Hercegovina su jedno pored drugog, a hoće li tako i ostati neka svatko pita svoju tetovažu.

Ako iz bosanskohercegovačke glave od tri zuba izbiješ dva kakva je to onda BiH, Esade?! Krezuba kao tvoja Hatidža. I kako ćeš Bosni i Hercegovini izbiti zube bez nesreće i zločina nad drugim narodom, ali i tvojim?! Jesu, i tvoji su počinili zločine. Nad Hrvatima najviše, ali ih nemate obraza procesuirati. Izgubi ti Esade i ono malo duše kojom su tebe stranca u Americi primili, pa se i na tebe nakalemilo ali samo dok si tamo. Tetovažom si ubio multi-kulti BiH koju očito ne ćeš, ali zato hoćeš Bosnu s izbrisanom Hercegovinom, Ramom, Lašvanskom dolinom, Usorom i Posavinom. Ti hoćeš taj teritorij ali bez mojeg naroda kojem taj teritorij pripada.

Moj Esade – kao da si zaboravio, ili možda nikada nisi ni čuo, za onu Andrićevu izreku: U BiH se ne može narediti nego samo nagoditiNemoj mi zamjeriti što se s tvojom željom ne mogu nagoditi. Prvo postani ljudstvo. Kad si već u Americi nemoj biti jedan od onih koji i kada mogu birati bolju pamet oni opet izaberu svoju.

Esade, pozdravljam tebe i Hatidžu, sve tvoje kao i sve druge u BiH koji nisu tvoji ali jesu naši, jer u BiH nisu stranci kao tebi dragi Turci. Znaš ti jako dobro naše. Puno stoljeća su stariji od tebe.

I ne zaboravi – Na najvažnijim raskrižjima života ne nailazimo na smjerokaze, a zulum puca kada je najdeblji.

Tvoj Thomas.

 

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari