Dužnosnik Čačić obavijestio je zadnjih dana publiku kako je zgrožen činjenicom da institucije ne pronalaze model kojim bi Zagreb obnovili nakon potresne štete. Fascinira ga taj podatak. ‘To treba u-ve-sti!’ Zatim je profesor baltazarovski obznanio kako je ‘pronašao model’ kojim će ljude Baltazar – grada bez po muke transferirati u nove, mnogo komfornije, stanove te ih približiti modernim svjetskim trendovima.

Nakon što mu se otvorio onaj zadnji šareni kišobran i nakon što je kapljica konačno kapnula, shvatio je kako se može prikupiti, a da to nitko ne osjeti, milijarde kuna. I to u državi koja grca u dugovima, a budućnost joj je izvjesna koliko bi bila i potpisniku ovih redaka u ogledu s Mike Tysonom, u njegovoj najboljoj fazi. Na stranu što nas sami Bog treba čuvati modela gospodina Čačića, no ovaj najnoviji zasigurno bi mogao konkurirati i za zlato u antologijskom feralovom ‘Shit of the year’ izboru.

Bilo kako bilo, dok traju prepucavanja na relaciji grad Zagreb – Vlada o tome kako će izgledati novi zakon o obnovi glavnog grada, bivši ministar graditeljstva i varaždinski župan, Radimir Čačić Rale, kaže kako već imamo puno jednostavniji i učinkovitiji model obnove od bilo kojeg predloženog. Kao ministar obnove, prema vlastitome priznanju, izgradio je 400 škola, obnovio preko 150 tisuća privatnih objekata te, skromno kako zna, ‘napravio autocestu prema Splitu’.Stoga za njega tajni nema. Kao šlag na koncu podvlači da će veliki dio novca uplatiti i turisti.

Čak i ako zanemarimo činjenicu kako su se na modelu autocesta dečki zaigrali i cijena kilometra porasla dvostruko, a broj zaposlenih trostruko, po gospodinu Čačiću jedini izbor koji imamo je ili skuplje gorivo ili neki drugi porez.
Sit gladnom ne vjeruje

U državi u kojoj je financijska pismenost na niskoj razini nije čudno da je za većinu ljudi sustav financiranja državne potrošnje nešto nedokučivo. Međutim, kad osoba koja je svojedobno kao ministar raspolagao s više od trećine proračunskih prihoda, pokaže elementarni bezobrazluk prema vlastitim građanima sugerirajući rješenje uvođenjem novih nameta, i to u vrijeme gotovo izgledne recesije, to bi svakako trebalo zabrinuti.

Trend udaranja građanstva po džepu star je gotovo koliko i hrvatska samostalnost, i savršeno je razumljiv u kontekstu socijalnog formiranja gospodina Čačića i slični ‘sit gladnom ne vjeruje’ psiho – profila.

Ako novca fali, onda se brojka mora odnekud namiriti! A budući da nikada ništa, osim temeljite i rijeko gdje zabilježene otimačine, ozbiljno u životu nisu zaokružili, novi nameti se nameću kao jedino spasonosno rješenje. Namiruj se preko građana koji su zbog sretne okolnost da žive u Republici Hrvatskoj prinuđeni plaćati junačke feudalno – socijaldemokratske namete.

Pitanje o kojem gospodin Čačić vjerojatno nije razmišljao je od kuda građanstvu četrdesetak kuna više po spremniku? Ili, što će biti kada cijena goriva skoči, odnosno vrati se, na dojučerašnjih jedanaest – dvanaest kuna po litri? Nadalje, postoji li možda neki drugi model prikupljanja dragocjenih brojki, možda od nekih novih proračunskih prihoda, stranih investicija, ili na primjer namaknuti od nekakvih nevladinih udruga kojih kod nas ima kao gljiva poslije kiše i koje se permanentno pokazuju kao bezobrazni gutači proračunskog novca, počesto na štetu vlastite Domovine. Možda uzeti Hribarovom HAVC-u koji sve što je snimio vrijedi koliko i obična rola wc-paprira, i to ne u korona nego u inače vremenima.

To bi morilo gospodina Župana, ali možda bi se moglo kirurški precizno zaroniti od državnog ureda do ureda, od uprave do uprave, od ministarstva do ministarstva, gdje se zasigurno troše proračunski milijuni, bez ikakvoga smisla i kontrole.

Svojedobno je jedan državni dužnosnik ostao frapiran podatkom kako na osobnu reprezentaciju troši dvjesto – tristo tisuća kuna godišnje, što je dotični prokomentirao izjavom da se stvar mora provjeriti jer je u kompjuterima vjerojatno došlo do nekakve greške. Poznato je da su kompjuteri izdajnički izum, no naknadno se uspostavilo kako su društvene potrebe dotičnog, evidentirane samo preko njegove službene kreditne kartice, koštale čak nekoliko puta više od prve procijenjene brojke. Barem je bio u pravu kako je kompjutor pogriješio.

Gospodinu Čačiču, kao i spomenutom dužnosniku, je jasno da bi se građani, kako bi potrebe podmirili, morali financijski izjednačiti s građanima ako ne Švicarske ono barem Mađarske, zloglasnoga Orbana. Koja je ovih dana, bez ikakve EU intervencije, osigurala paket od čak 27. milijardi eura za sanaciju šteta izazvane korona virusom. Naravno kako bi se građani morali izjednačiti isključivo u smislu davanja, mogućnost zarađivanja je druga priča, no to Raleta osobito ne smeta.

Čačić i HDZ u tandemu

Netko će možda s čuđenjem zaključiti da gospodin Čačić autora ovog osvrta zanima nešto više od aktualne HDZ-ove političke nomenklature, i bit će pritom u pravu. HDZ je već stari i prepoznatljivi produkt hrvatskoga folklora, ništa se tu značajno ne mijenja, a Čačić je zanimljiv kao opipljiva hrvatska svakidašnjica, koja neprekidno nestaje i javlja se, zaroni i nanovo izroni, koja se s tim folklorom nalazi u neobičnoj duhovnoj vezi. Kako vrijeme krize bude odmicalo ne treba sumnjati kako će se pojaviti ‘razni Čačići’ koji će puku hrvatskome razgaliti dušu parolama ‘bit će posla’, ‘bit će projekata’, ‘rast će doplatci’, ‘rast će božićnice’, ‘siromašni će dobiti kraljevstvo nebesko, a na izborima će glasovati i šesnaestogodišnjaci.’ Toliko zasad o toj specifičnoj komparativnoj sociotematici.

Bez obzira na činjenicu kako je virus općinstvo prikovao za fotelje, život ide dalje. U konačnici, izborna je godina. Setom gospodarskih mjera Plenković se nada podići rejting, doduše izostaje standardno grljenje sa sportašima i pjevačima, no i bez toga već sada najavljuje apsolutno sigurnu pobjedu na izborima, a gospodin Bačić je poručio kako će se ‘boriti za svaki glas’. Kontradikcija je ovdje evidentna. Ako HDZ sigurno pobjeđuje, ako je to aksiom, ogorčena ‘borba za svaki glas’ nije mu nužna, na izbore može izići ležerno. Problem je, međutim, u tome što HDZ u ovom trenutku ipak pada, ankete mu doduše daju nešto sitno prednosti nasuprot SDP-u, no analitičari zaključuju kako se hrvatski varirajući desni centar u velikoj mjeri prebacuje na stranu Miroslava Škore i nekoliko drugih državotvornih opcija, što je nesumnjivo proizvod spoznaje da se ta stranka definitivno počela udaljavati od, kako se voli kazati, svoga ishodišta. Što god to značilo. Šalu na stranu, gledajući s pozicije tradicionalnog HDZ-ovog birača, može se kazati kako je ta stranka počela zauzimati jako dvosmisleni stav prema određenim hrvatskim društvenim problemima, trendovima ili vrijednostima u koja su se do jučer kleli.

Demokratski populizam

Na koncu vratimo se gospodinu Čačiću. Na modelu cesta danas stjecati poene, to djeluje prilično arhaično, pogotovo s tako nedefiniranim i nezaokruženim prijedlogom u nikada gore vrijeme. Taj prijedlog i u vremenima kada je bio, bio je isključivo model specijalnih ideološko – političkih odluka. Danas će ga, kao polugu nekakvog razvoja ili obnove odbaciti svatko normalan, bez obzira na političke predznake. Čačić se time ne može posebno dičiti. Uostalom, netko bi ga mogao uhvatiti i na toj temi, ljudi nisu zaboravili dvostruku cijenu tih cesta, pituravanje zraka, naplaćivanje izgradnje nepostojećih tunela, namještanja natječaja, umjetnoga napuhavanja troškova, tone i tone papira koje su transferirane u Državno odvjetništvo, tako da gospodin Čačić ne bi mogao imati drugih odgovora osim besadržajnih poruka o političkoj zlobi i uroti njega.

Potpisnik ovih redaka to priželjkuje, vrhunac travestije bila bi izborna simbioza HDZ-a i gospodina Čačića. Zasigurno bi populistički kulturno – umjetnički program gospodina Čačića izborno pomogao toj stranci jer, kada je riječ o izbornim rezultatima, gospodinu Plenkoviću, osim populističke agresivnosti stečene na setu anti korona mjera, neće ostati mnogo drugih aduta u kartama koje drži. Osim toga, možda mu je jasno da će HDZ teže od SDP-a podnijeti eventualni gubitak izbora, jer lojalnost svojih članova u znatno većoj mjeri od SDP-a zasniva na interesnoj utilitarnosti. I u tom kontekstu, posebice osvrćući se i na svoj novi ‘pobjednički tim’, jedini lijek za dušu ostat će mu – galama.

Doc. dr. sc. Ivica Granić

Što vi mislite o ovoj temi?

Svaki dan slušamo i gledamo što se događa oko koronavirusa, ali u svemu tome ipak jedna informacija nedostaje. Naime, još se nitko nije javio – što je sa privatnim zdravstvenim ustanovama, jesu li se i one i na koji način uključile u borbi protiv ove teške bolesti?

Nije valjda da su same sebe isključile iz ove situacije?

U privatnim poliklinikama, koje su uz ostalo opremljene najmodernijom dijagnostikom, okreću se veliki novci, a u njima   rade vrhunski liječnici i ostalo zdravstveno osoblje. Nu, kad se pomoć traži od svih, onda se, kao u ratu, prvo moramo osloniti i na one koji znaju i mogu.

Bilo bi jadno i žalosno, gotovo neprihvatljivo da vlasnici privatnih klinika nisu spremni na rizik, odnosno uključenje u liječenje oboljelih od koronavirusa, ili da  pomažu na druge načine, recimo  teško oboljelima koji zasad ne mogu na prijeko potrebne zdravstvene preglede.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?