Pratite nas

Intervju

ESKLUZIVNO: Razgovor s Mijom Marićem, ravnateljem Hrvatske Matice Iseljenika

Objavljeno

na

NAŠE HRVATSKE ISELJENIČKE ZAJEDNICE U SVIJETU VRLO SU DJELATNE

Na čelu Hrvatske Matice iseljenika već nekoliko godina nalazi se Mijo Marić, pisholog, koji je rođen u Brčkom 1954. godine. Hrvatskoj javnosti je postao poznat po uspješnom rukovođenju Udruge bosanskih Hrvata “Prsten”. Pod njegovim ravnanjem HMI koja se bavi pitanjima i rješavanjem problema naših ljudi u iseljeništvu postiže zapažene rezultate. U intervjuu za naš portal gospodin Marić ističe koji su to problemi i putevi rješavanja istih naših hrvatskih iseljeničkih zajednica.

Institucija kojoj ste na čelu se zove Hrvatska Matica Iseljenika. Koji su problemi i čime se bavi?

– Samo ime kaže da se bavimo pitanjima iseljenika, a sam pojam “matica” kaže da ova institucija okuplja hrvatske iseljenike, i to radi već 66 godina. U tih 66 godina iznjedrilo se jako puno dobrih iskustva a koje je praksa potvrdila, ali i manje dobrih koje je odbacila. Ono što je zajedničko cijeli period jeste okupljanje ljudi koji su iz raznoraznih razloga otišli sa ovih prostora odnosno iz RH i BiH. Što se tiče iseljeništva sasvim je isti tretman bez obzira s kojeg dijela ovih prostora dolaze.

Što predstavlja to okupljanje?

 – To je zapravo čuvanje identiteta, a koji se u prvom redu ogleda kroz jezik. Hrvatski jezik je osnov identiteta hrvatskoga naroda i on se čuva u iseljeništvu. Ja bih rekao, čak i bolje u  nekim dijelovima iseljeništva, nego i uvom prostoru,  u Domovini, jer ljudi to nose sa sobom i čuvaju. No, problem nastaje kod generacija iza. Da bismo taj problem uspjeli riješiti HMI ima sustavno organizirano učenje hrvatskoga jezika i kulture kroz programe. U okviru HMI, su škola hrvatskoga jezika i kulture, ali tu je i časopis “Matica”, koji je također u funkciji očuvanja hrvatskoga jezika. Održavaju se i razne tribine, susreti, znanstveni skupovi, druženja. Sve je to u funkciji zajedništva i integracijske veze raseljenih Hrvata.

Nabrojali ste niz projekata kojim se bavite. Iz toga zapravo i vidimo da HMI daje i logističku pomoć našim ljudima u iseljeništvu, a u smislu povezivanja naših ljudi. Na taj način zapravo i postaje “matica”, zar ne?

– Po svom sjedištu mi smo u glavnom gradu svih Hrvata, u Zagrebu. Imamo infrastrukturu i bogato iskustvo. Također, imamo tradiciju i kvalificirane ljude i ljudi nam dolaze, traže, nude, pridružuju se, tako da pored vlastite infrastrukture nama je na raspolaganje stavljena i infrastruktura iseljene zajednice i onda nam je puno lakše, u toj zajednici, u toj sinergiji svih napraviti neke projekte, neke sadržaje. A to nam čini i daje veliku prednost.

Posebno uspješan projekt jeste učenje hrvatskog jezika.

-Mi imamo školu hrvatskoga jezika i kulture i ona se tradicionalno održava već 25 godina. U nju se upisuju mladi od devet do 16 godina. Svake godine imamo po stotinjak polaznika. Ponekad se zna dogoditi da se neki polaznici po prvi puta susreću izravno s hrvatskim jezikom, bilo na teritoriju iz zemlje iz koje imaju podrijetlo i  to zna biti vrlo dirljivo i impresivno.  Treba vidjeti kad se okupe kako razmišljaju. Oni razmišljaju na način primjeren podneblju, ali ono što je svakako važno spomenuti jeste kako su njihovi preci otišli u svijet i naučili puno toga iz kultura i zajednica u kojima žive i sad izmiješano s hrvatskim identitetom daje jedan novi plemeniti štih i hrvatskom identitetu, ali i identitetu zemalja u kojima žive.

Vrlo je značajna pomoć koju Matica pruža našim iseljenicima u stjecanju hrvatskog državljanstva.

– Zahvaljujući komunikaciji mi smo danas u stanju povezati ljude u cijelom svijetu. Obzirom da su naša ciljna skupina Hrvati, razumljivo je da povezujemo upravo Hrvate na način da se najprije stvori odnos koji se kasnije specificira. Dakle, mislim da je primarno stvoriti odnose među tim ljudima, a potom će oni poprimiti specifične oblike tih odnosa i na taj način Matica pomaže u izgradnji poslovnih odnosa, a da bismo to pojačali organiziramo razne poslovne susrete, okrugle stolove, rasprave i poticaje u suradnji s drugim institucijama kojima je to primarna djelatnost. Organiziramo i rasprave na temu ulaganja i uzajamnih poslovnih povezivanja, tako da su interesi ostvarivi.

HMI izdaje već renomirani časopis “Maticu”.

– To je časopis koji izlazi jednom mjesečno u 2500 primjeraka i on se distribuira diljem svijeta. Doslovno. Ja bih rekao da gotovo ne postoji točka na kugli zemaljskoj gdje ovaj časopis ne dopire. To je živa riječ i ona iseljenicima jako puno znači. Nažalost, u vrijeme kada sredstva komunikacije poprimaju druga obilježja,  i na sreću Matica je postala usporenija u tom pogledu (proces tiskanja i distribucije), pa pomalo i skupa, ali ono što je važno jeste to da je to nekako jedna vrsta naših sjećanja na prošlost i tradiciju. Časopis ima svog smisla i mislim da ga je važno zadržati.

Nedavno ste u nakladničkom dijelu javnosti prezentirali i Hrvatski iseljenički zbornik za 2018. godinu. On također ima bogatu tradiciju.

– Zbornik je zbir iseljeničkih priča gledano kroz različite kutove. Tu ćete naći priču o jednoj osobi sa svojim neobičnim iseljeničkim specifičnostima, ali tu ćete sresti i zajednice sa svojim pričama i to je jedno bogatstvo iseljeničkih događaja. Sadržaj i sve drugo je vezano za iseljeništvo. Ja mislim da je Iseljenički zbornik kroničar vremena iseljeničkog života i da on bilježi događaje, ali i osjećaje tih ljudi. Ako napravite analizu nekakvih sadržaja od danas i prije nekoliko godina onda će to vrlo lako i brzo zapaziti. Ne samo da bilježimo sadržaj nego i osjećaje i mislim da je to pravo bogatstvo. Ja bih rekao da je to ponos HMI. Moram istaknuti da sam nedavno imao prigodu biti s premijerom države i uručiti mu Iseljenički zbornik. Izrazio se izrazito pohvalno.

Radite i na promociji naših ljudi u iseljeništvu. Bili ste i na dodjeli “Domovnice”?

– To je posao HMI i mene kao čelnog čovjeka ove institucije. Bio sam u Frankfurtu i imam retrospektivu na moje doživljaje u Njemačkoj od prije 30-40 godina i danas. Kad gledam tu hrvatsku zajednicu danas u odnosu na vrijeme kad sam ja živio tamo, vidim značajne promjene. Ti su se ljudi asimirali u njemačko društvo i to je pohvalno. Oni su dobili status pripadnika njemačke zajednice, a u isto vrijeme, moj je doživljaj da se taj emotivni nacionalni naboj uopće nije smanjio. Rekao bih da se i povećao i to je, po meni, rekao bih, fascinantna pojava. Oduševljen sam događajem u Frankfurtu. Bilo je lijepo biti tamo i sudjelovati s tim ljudima. Imao sam prigodu uručiti i nagradu najaktivnijoj udruzi tamo. Za pohvalu je i činjenica što se te udruge nagrađuju a koje zbog rada to i zaslužuju.

Najavljujete putovanje u Južnu Ameriku?

– Južna Amerika je posebno zanimljiva, jer je tamo dosta velika hrvatska zajednica i ako gledamo strukturu tamo je puno mladih ljudi, koji su jako obrazovani, vjerojatno zbog visoke razine dostupnosti procesa obrazovanja. No, zbog uvjeta u Latinskoj Americi, zbog turbulencija, nemira i događaja, čini mi se da ta zajednica pokazuje veći interes od ostalih za povratak u RH i možda bi mogla biti ciljna skupina za nekakav organizirani sustav povratka iseljenika.  Kao i u svim drugim dijelovima svijeta, tako i u Južnoj Americi zajednica je jako aktivna. Aktivna je i u  Australiji i na Novom Zelandu. Iznenadio sam se koliko su djelatne te naše zajednice ne samo da njeguju kulturu i osjećaje, nego su one vrlo djelatne, vrlo poduzetne i vrlo organizirane, a to je opet priča o vitalnosti našeg hrvatskog naroda.

Porijeklom ste iz bosanske Posavine. Među iseljenicima je i  veliki broj Posavljaka, koji žive vani, ali i u RH. Među njima su brojni i oni koji su svojim radom ostavili  trag na polju gospodarstva, kulture i umjetnosti. Što to ima taj zavičajni kamenac kojega ljudi iz bosanske Posavine nose u svijet?

– Možda mediji malo više bacaju pozornost na nas. Ja sam ponosan na svoje podrijetlo. Ono je odredilo i moj identitet. Kad ja, kao nekakvu projekciju podrijetla radim, onda kažem da je to mirno podneblje, ravničarsko, koje rađa vrijedne ljude, a kojima je faktor vremena primaran. Važno je hoće li padati kiša ili sjati sunce, da bi mogli raditi što duže i više. Orijentirani smo na rad. I ako postoji nešto u što ja vjerujem da daje rezultate, to je djelatni, radni dio. Sve ideje, ma kako bile dobre, ponekad čak i genijalne, bez svog otjelovljenja, bez dobre izvedbe, ostaju samo puke želje. Ono što je karakteristično za ljude tog kraja jeste činjenica da želje znaju pretvarati u ciljeve, a to znači da vrlo lako i brzo pristupaju operacionalizaciji tih želja i izvedbi, a to je opet s puno rada. To naše životno iskustvo nas tjera da se iz generacije u generaciju  ponavlja, jer u svakom slučaju, svaka druga generacija gubi sve ono što je stečeno, pa onda stalno treba opet iz početka, ali… Eto, uz sve loše strane takvog načina življenja, dobra strana je to što razvija sposobnost rada, borbe, stvaranja.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Paddy Ashdown: Pogriješio sam po pitanju Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik u BiH, kazao je u intervjuu za Voice of America da misli kako je pogriješio po pitanju Hrvata u BiH jer nije uvidio na vrijeme da je Bosna i Hercegovina kao tronožac i da bez jedne noge ne funkcionira. Kompleksnot situacije u BiH usporedio je sa Sjevernom Irskom i Ciprom, a o Izbornom zakonu je rekao da je nužna reforma jer je to i zahtjev EU.

Je li Lord Paddy Ashdown, kada je napuštao BiH prije 12 godina, mogao zamisliti da će 2018. u Washingtonu i dalje govoriti o toj zemlji i njenim problemima.

Da, mogao sam zamisliti. Jer potrebno je dugo vremena da se izgradi mir. Ne možete ga izgraditi preko noći. Da vam dam primjer: ja sam umarširao u svoj rodni grad Belfast kao britanski vojnik u nastojanju da održim mir u vlastitoj zajednici 1969. I još uvijek nismo tamo osigurali mir. Treba puno vremena da se isperu neprijateljstva rata, da se riješite stare nomenklature i političkog sistema, kako u sjevernoj Irskoj, tako i u Bosni. Da, mogao sam zamisliti da ću biti ovdje, ali nisam mogao zamisliti da će se dozvoliti da toliko napretka kojeg smo postigli sve do 2006. bude poništeno. Umjesto da se kreće naprijed ka održivom miru kao dio EU, Bosna se počela kretati unazad. I to je veoma opasno, kaže Paddy Ashdown.

Jedan od njegovih projekata tijekom mandata u BiH je bila reforma policije – tadašnja kriza – koja se, kako sam kaže, ipak nije riješila. Kriza danas – izborni zakon.

“Projekt nije uspio jer je međunarodna zajednica okrenula leđa, ali ima dosta drugih stvari koje smo postigli: jedinstvena vojska, jedinstvena carinska kontrola, obavještajna služba, služba za indirektno oporezivanje. Da, za sve te stvari izvršen je pritisak međunarodne zajednice, ali je ponuđena i konstruktivna pomoć. Ali nažalost međunarodna zajednica je okrenula leđa policijskoj reformi. Ponekad kada pogledam unazad, upitam se da li sam možda trebao ostati još 5 ili 6 mjeseci da tu reformu učvrstim. Kada je u pitanju reforma izbornog zakona, činjenica je da se BiH sama mora pokrenuti po tom pitanju.

Ona može biti funkcionalna država i postati članica EU koja na učinkovit način služi svojim građanima i pruža im pristojan život jedino ako bude funkcionalna država. Onda kada to ne uspije uraditi, bilo sa policijskom ili izbornom reformom, BiH sama sebe sprječava da ima jedinu budućnost koju može dati svojim građanima, a to je sigurna i dolična budućnost.

BiH sada mora udovoljavati europskim standardima, a jedan od njih je izborni standard. Ako to ne uradi, ne može se pridružiti Europi. Moj stav je uvijek bio: Nemojte se miješati u unutarnju bh. politiku. Ja prihvaćam onoga koga su oni izabrali. Možda oni sebe zovu nacionalistima, ali ja ih prosuđujem po onome što rade, a ne po onome kako sebe zovu. Smatram to ispravnom politikom. Smatram da Zapad često griješi u biranju svojih miljenika, u BiH i drugim zemljama”, kazao je Ashdown.

Paddy Ashdown je prije 13 godina izjavio da ne vjeruje da nacionalističke stranke mogu dovesti Bosnu u EU. Smatra li i danas smatra isto?

“Da, nažalost vjerujem da nacionalizam raste. Ne kažem da neke nacionalističke stranke to ne bi mogle uraditi, ali generalno govoreći ako vjerujete u podsticanje nacionalizma, biće vam teže da vodite zemlju ka multietničkoj budućnosti koju podržava Evropa. Sa druge strane, pogledajte dobrog prijatelja Dragana Čavića, kojeg smatram izuzetno hrabrim političarem iz jedne od nacionalnih stranaka, koji je shvatio da bh. budućnost leži u uspostavi europske politike i standarda. Stoga ne isključujem nekog samo jer je iz nacionalističke stranke, sve ovisi o tome što oni rade, a ne kako sebe nazivaju”, kaže Lord Ashdown.

Pa ipak, čini se da u političkom životu Bosne i Hercegovine danas nedostaju održive alternative. Kako na to gleda?

“To mi je teško za objasniti i to smatram veoma zabrinjavajućim. To je zapravo vjerojatno najozbiljniji problem danas u BiH. Ako pogledate sjevernu Irsku i Cipar, vidjet ćete isto. Ako imate takozvani zamrznuti konflikt, za razliku od onog u kojem je jedna strana pobjednik, onda se nomenklatura iz rata prenosi na politiku kako bi se političkim sredstvima slijedile iste podjele i akcije zasnovane na etničkoj pripadnosti, upravo kao i tijekom rata. Sve dok se toga ne riješite, dok se ne riješite te generacije i zamijenite je s generacijom koja će više gledati u budućnost, postkonfliktna društva ne mogu imati budućnost. To se dogodilo u Sjevernoj Irskoj, i u drugim zemljama koje su se pokrenula od rata ka održivom miru. Ali ono što me brine u BiH nije to što obitelji iz vremena rata još uvijek vladaju održavanjem mira, već što još uvijek nema naznake o istinskoj novoj generaciji koja gleda u budućnost, a ne u prošlost. Možda ona postoji, ali ja nažalost još uvijek ne mogu vidjeti naznake njenog izrastanja.

VOA: Gledajući iz današnje prespektive, da bi ste li promijenili ijednu od svojih odluka iz prošlosti?

“Ah, da, naravno. Ako kao stranac sa velikim ovlastima dođete u tako kompleksnu zemlju kao što je Bosna i Hercegovina, naravno da ćete napraviti greške. Uveliko su mi pomagali i vodili me prijatelji među bosanskim narodom, kojeg zaista volim, i političarima koji su bili uz mene: Dragan Čavić, Adnan Terzić i donekle Mladen Ivanić. Oni su me vodili i prihvaćali su greške koje sam pravio.

Jesam li pravio greške? Da. Vjerujem da sam napustio BiH šest mjeseci prerano. Vjerujem da smo policijsku reformu doveli do točke s koje je trebala ići naprijed, vjerovao sam da se postignuto ne može poništiti, ali nisam bio u pravu. Nažalost vjerujem da je to bio početak urušavanja institucija koje smo imali. Krivim sebe za to, ali krivim i međunarodnu zajednicu jer nije nastavila taj proces. Također, gledajući unazad, bio sam toliko fokusiran na odnos između Sarajeva i Banja Luke, jer je to za mene u to vrijeme bio izvor prijetnje, da nisam dovoljno pažnje obraćao na poziciju Hrvata. BiH je ,uvijek bila kao tronožac, ako izvučete jednu nogu, onda se sve sruši. Vjerojatno nisam shvaćao i proveo dovoljno vremena razmišljajući zbog čega bi Hrvati mogli ostati u BiH”, rekao je on u intervjuu za Voice of America.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

RAZGOVOR S MARKOM RADOŠEM MAROM

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od „stupova“ Udruge Hrvatska zvona je Marko Radoš Mara, stopostotni hrvatski ratni vojni invalid iz Tomislavgrada. Marko Radoš je rođen u Kongori 1965. godine. Na relaciji Kongora-Zagreb-Kongora živi već gotovo 40 godina. Teško je ranjen u ljeto 1993. godine na dužnosti zapovjednika MTD Brigade „Kralj Tomislav“ iz Tomislavgrada i pomoćnika načelnika topništva ZP SZH. Na liječenju i rehabilitaciji uz 14 raznih operacija provodi više od 6 godina. Predsjednik je Udruge za zaštitu prirode i održivi razvoj „Naša baština“ Zagreb, tajnik Udruge 100%-tnih HRVI I. skupine, udruge koja od svog osnivanja za članove ima najteže stradalnike HV i HVO – a. Član je Predsjedništva političke stranke Neovisni za Hrvatsku i jedan od utemeljitelja Udruge Hrvatska zvona u RH.
Danas donosimo intervju upravo s ovim čovjekom.

1. Zašto Hrvatska zvona? Što je bio glavni razlog da ste se sa svojim istomišljenicima upustili u jednu ovakvu priču?

U ovoj, kako vi kažete, priči oko Hrvatskih zvona nisam se slučajno našao, kao što nisam slučajno niti u drugim inicijativama u kojima sudjelujem i za koje smatram da vode borbu za opstanak i boljitak hrvatskog naroda i općenito za bolje i pravednije društvo.
Moj sami život se preokrenuo prije 25 godina kada sam teško ranjen u ratu koji je vođen za goli opstanak mog hrvatskog naroda i taj rat i ta borba je nastavljena i dan danas, samo sada se vodi drugim sredstvima.
Svi smo svjedoci u kakvom je trenutnom položaju hrvatski narod u BiH i nitko od nas nema pravo promatrati kako njegov narod nestaje, iseljava se i umire, a ne činiti ništa da se to zaustavi, jer ovo što se događa nije više samo politička borba, ovo je pitanje i biološkog opstanka hrvatskog naroda na prostoru BiH.
Najmanje pravo gledati umiranje i nestanak svoga naroda imamo mi koji smo 90-tih godina spriječili fizičko uništavanje tog istog naroda, tako da sam ja osobno tu borbu odlučio voditi dokle god mogu i koliko mi dopušta moje zdravstveno stanje.

I sama pojava Udruge Hrvatska zvona i ljudi koji su me pozvali da se priključim toj inicijativi je nekako prirodni slijed mojih dugogodišnjih promišljanja o načinu kako bi se trebalo jednom širom idejom boriti za svoj narod kako u BiH, tako i u Republici Hrvatskoj.

2. „Časna imena Zlatana Mije Jelića, Željka Glasnovića, Marka Tokića, Marka Radoša, Zdenka Jurića Majora, Ranka Radoša, moje malenkosti i mnogih drugih djelovat će poput ledolomca koji će krčiti put stotinama mladih intelektualaca, radnika, studenata, djece branitelja HVO-a u zaustavljanju guranja hrvatskog naroda u ponor“, to je, pored ostalog, izjavio Dario Kordić kada je stao uz Udrugu Hrvatska zvona. Kakvo je Vaše promišljanje o rečenom?

Sama ova izjava Darija Kordića je obvezujuća i za mene i za ostale navedene, ali i za sve one koji su se uključili u rad Hrvatskih zvona. O Dariju Kordiću ne treba trošiti riječi, jer svi znamo kroz što je prošao on i njegova obitelj, a isto tako znamo da je mogao biti pošteđen svoje kalvarije da je samo upro prstom i označio kao krivce političko vodstvo RH i Franju Tuđmana i Gojka Šuška za nešto što nije napravio, a niti zapovjedio ni on, a niti oni. I kroz taj sudski proces je Repubika Hrvatska trebala biti proglašena agresorom na BiH, no budući da je ostao čvrst u obrani sebe i povijesne istine, Dario Kordić je platio svojim životom političke igre svjetskih moćnika koje su se provodile preko Haškog tribunala.

Ja trenutno od živih ljudi ne vidim čovjeka koji je za svoj narod dao više od Darija Kordića.
Svi gore spomenuti ljudi su moji prijatelji i suborci koji svojim životima svjedoče borbu za hrvatski narod i čast mi je opet biti zajedno s njima kako bismo pokušali mladim ljudima vratiti vjeru u borbu za politički, kulturni i na kraju i biološki opstanak hrvatskog naroda u BiH.
Nitko od nas ne želi i ne traži nikakve političke ili bilo kakve funkcije u BiH, ali imamo moralnu i svaku drugu obvezu idejom Hrvatskih zvona ukazati ne sve loše stvari koje se događaju hrvatskom narodu u BiH.
Naša obveza je ta da ukazujemo na sve moguće anomalije koje se zadnjih godina događaju unutar našeg društva, a ujedno ne želimo biti samo kritičari i suhoparni komentatori takvog stanja, dok hrvatski narod nestaje pred našim očima.
Mi jednostavno moramo shvatiti da je ovo sada naše vrijeme te da nećemo živjeti niti prije niti nakon ovog vremena i jedino ga sada možemo iskoristiti.
Hoćemo i možemo kroz ideju uključivanja mladih ljudi u društveni život ponuditi i konkretna rješenja za probleme koji pritišću hrvatski narod.

3. Jedan ste od istaknutijih boraca za prava branitelja. Podsjetit ćemo da ste cijelo vrijeme bili u Savskoj 66 u Zagrebu za vrijeme prosvjeda prije par godina. Zanima me Vaš komentar odnosa prema braniteljima u Republici Hrvatskoj u ovom trenutku?

Da, bio sam jedan od aktivnijih u prosvjedu branitelja u Savskoj ulici u Zagrebu koji je trajao punih 555 dana i na svaki od tih dana sam ponosan kao i na svakog branitelja koji je sudjelovao na tom prosvjedu.
Promjenom vlasti u Republici Hrvatskoj, i na Pantovčaku i u Banskim dvorima, kojoj je uvelike doprinio i prosvjed u Savskoj, a posebno odlaskom Predraga Matića s mjesta ministra hrvatskih branitelja i dolaskom Tome Medveda, poboljšao se odnos same vlasti prema hrvatskim braniteljima.

Najviše zahvaljujući samom ministru Tomi Medvedu i njegovom otvorenom pristupu prema svakom branitelju i pokušavanju rješavanja problema koji su se nakupili u zadnjih 20 godina. Veliki uspjeh je i donošenje Jedinstvenog zakona o hrvatskim braniteljima kroz koji će biti riješeni mnogi dosadašnji problemi hrvatskih branitelja i njihovih obitelji.
Na žalost ni taj zakon na kraju nije u potpunosti obuhvatio sva potrebna riješenja da bi se eliminirali svi problemi koji su se nagomilali od završetka Domovinskog rata. Tu je veliku ulogu odigrala dnevna politika kojoj je po tko zna koji put dan prioritet u odnosu na rješavanje problema hrvatskih branitelja i njihovih obitelji.
Posebno me boli to što pripadnicima HVO – a nije kroz ovaj zakon priznat barem moralni status hrvatskog branitelja, u čemu je opet najveću ulogu imala dnevna politika.
Iako sve vlade od nastanka Hrvatske tvrde da su branitelji temelj moderne hrvatske države i kunu se prigodom obljetnica u te branitelje, malo njih istinski drži do ljudi koji su dali sve, od svojih života do dijelova svog tijela, da bi ta hrvatska država bila stvorena. Hrvatski branitelji zaslužuju puno bolji odnos nego što ga sada imaju.

4. Kako komentirate progon koji doživljavaju hrvatski branitelji u BiH i koji će se, očito je, i nastaviti? U isto vrijeme kako komentirate razjedinjenost među hrvatskim braniteljima u BiH, koja je očita s obzirom na golemi broj braniteljskih udruga?

Na žalost, progon hrvatskih branitelja je počeo odmah nakon završetka Domovinskog rata i to je krenulo iz centara koji nam nikada neće oprostiti rušenje Jugoslavije, kako centara u bivšoj državi, tako i centara bivših mentora iz europskih saveznica bivše države.
Kulminacija progona se dogodila s presudom političkom i vojnom vodstvu HR HB u Hagu na, opet znakovit datum 29.11., i tragičnom smrću generala Slobodana Praljka.

Tom presudom je otvorena mogućnost sudskog progona svakog pripadnika HVO – a i to ne na osnovu mogućeg djela koje je on počinio, već se otvara mogućnost konstruiranja političke optužnice za bilo koga od nas koji je nosio odoru HVO – a i mogu sa sigurnošću tvrditi da će se progoni pripadnika HVO – a nastaviti dokle god adekvatno ne reagira RH i političko vodstvo Hrvata u BiH, a takve reakciju čekamo više od 20 godina.
Presuda u Hagu nije bila presuda našoj prošlosti već presuda našoj budućnosti kojom će se pokušati nametnuti zločinačka hipoteka hrvatskom narodu kao što se to radi s Jasenovcem već više od 70 godina.
I ovo o čemu govorim je još jedan od razloga osnivanja Udruge Hrvatska zvona, jer je potrebno ukazati na razičite kriterije suđenja pripadnicima HVO – a i pripadnicima drugih vojski u BiH.

Političko vodstvo Hrvata u BiH je učinilo jako malo ili skoro ništa da bi pomoglo našim ljudima protiv kojih su se vodili ili se i dalje vode sudski procesi pred Međunarodnim sudom u Hagu ili u BiH.
Veliki problem kako u RH tako i u BiH je razjedinjenost branitelja i braniteljskih udruga što nije slučajno napravljeno, jer ujedinjeni branitelji bi bili jedna snaga koja ne bi dopustila veći dio negativnih procesa koji pogubno djeluju na hrvatski narod i tu snagu treba rascjepiti da bi se moglo upravljati njome.
Dogodilo se i to da su braniteljske udruge u službi politike i političara, a to se nikako nije smjelo dopustiti, jer samo hrvatski narod i njegov interes je trebao i mogao biti iznad braniteljskih udruga. Upravo to vidim kao najveći problem braniteljske populacije, ali se ne nadam da bi se nešto moglo promijeniti na bolje po tome pitanju.

5. Hrvati u Bosni i Hercegovini suočavaju se brojnim problemima, od ustavne nejednakopravnosti do masovnog iseljavanja. Je li to moglo drugačije? Tko snosi odgovornost za situaciju u kojoj se nalazimo i što je potrebno napraviti da se stvari počnu mijenjati, u korist naroda?

Na stanje u kojem se sada nalazi hrvatski narod u BiH utjecaj je imalo dosta čimbenika, od samoga rata, potpisivanja i provedbe Daytonskog mirovnog sporazuma do mnogih drugih ugovora i sporazuma koji su išli na štetu hrvatskog naroda.
Uzmimo u obzir sami završetak rata i činjenicu da smo s oružjem obranili fizičku opstojnost hrvatskom narodu na velikom dijelu BiH što na žalost nismo uspjeli u Posavini i dijelovima Središnje Bosne. Kada je politički trebalo kapitalizirati tadašnje stanje, dolazi do potpisa mirovnog sporazuma u Daytonu.
Taj sporazum je mijenjan kroz stotine zakonskih i ustavnih promjena da bi svim tim silnim izmjenama hrvatski narod kao i najmalobrojniji narod u BiH bio doveden u potpuno nezavidan položaj.
Za ovo trenutno nezavidno stanje hrvatskog naroda u BiH najveću odgovornost snose politike koje su vođene u zadnjih 20 i nešto godina. Odgovornost snosi vanjska politika Republike Hrvatske koja je supotpisnica Daytonskog sporazuma i koja ima ustavnu i zakonsku obvezu brinuti se o dijelu svog naroda u BiH. Veliku odgovornost imaju i hrvatski političari u BiH koji nisu posvetili dovoljnu brigu prema svome narodu i teško se oteti dojmu da većina političara puno više brine za svoje osobne interes nego li za interese svog naroda.
Mi kao Hrvati i kao najmalobrojniji konstutivni narod u BiH da bi opstali moramo biti jedinstveni sa svojim strateškim programom u kojem se mora podvući crta ispod koje se ne ide, neovisno o tome kojoj političkoj stranci ili opciji pripadamo.

Iskreno bih volio i više uključivanje katoličke crkve kao temeljne institucije hrvatskog naroda, ne u politiku, nego u društveni i socijalni život naroda te da bude aktivni moralni korektiv koji bi ukazivao na sve anomalije i nepravde koje se događaju unutar hrvatskog naroda.
I nama Hrvatima, da bi biološki opstali kao narod, potrebno je JEDINSTVO, a ne JEDNOUMLJE. Na sve pozicije koje predstavljaju Hrvate u bilo koje institucije i na bilo kojim razinama vlasti moramo birati samo stručne i sposobne, a nikako samo poslušne i podobne i u tome vidim spas i opstanak hrvatskog naroda. U protivnom, kroz idućih nekoliko desetljeća više nas neće biti u mnogim dijelovima BiH.
I to su neke od ideja Hrvatskih zvona koje ćemo širiti i za koje ćemo se zalagati.

6. Hrvatska zvona okupljaju veliki broj mladih intelektualaca koji imaju želje i volje mijenjati društvo u kojem živimo. Neke od njih već smo predstavili kroz intervju, no zanima me Vaše mišljenje, jeste li zadovoljni odazivom i angažmanom mladih?

Kako sam već nekoliko puta i spomenuo, osnovna ideja Hrvatskih zvona je okupljanje mladih koji žele ostati i boriti se za sebe i svoj narod i u Republici Hrvatskoj i u BiH, a obveza i zadaća nas starijih koji imamo više životnog iskustva je da njima otvorimo put i budemo svojevrsni ledolomci u tim nastojanjima, kako je to jednom prigodom rekao i Dario Kordić.
Jednostavno želimo omogućiti djeci i našim mladima ostanak i opstanak, a i drugima povratak i u BiH i u Hrvatsku, jer ne možemo biti slijepi i ne vidjeti koji se politički i demografski procesi događaju u cijeloj Europi zadnjih godina.
I na prostorima BiH i Hrvatske se može i treba kvalitetno i dostojanstveno živjeti i od svoga rada, a mi želimo da ovdje žive naša djeca i djeca njihove djece, a ne netko drugi.

Do sada sam osobno zadovoljan brojem, kvalitetom i karakterom mladih ljudi koji pristupaju ideji Hrvatskih zvona i na nama je da niti jednog trenutka ne smijemo razočarati tu mladost koja prema nama iskazuje vjeru i povjerenje.

7. Hoće li Hrvatska zvona uspjeti napraviti ono što su sebi stavila pred cilj?

Hrvatska zvona su relativno mlada udruga koja postoji manje od godinu dana, ali njihovi članovi, barem ovi relativno stariji imaju toliko životnog iskustva koji daleko premašuje našu životnu dob i u sebi još uvijek, unatoč svemu, imamo pozitivne životne energije i optimizma da bi jednostavno bio grijeh ne prenijeti sve to na mlade ljude u kojima vidimo sebe prije 25-30 godina u vrijeme početaka borbe za opstanak hrvatskog naroda i stvaranja hrvatske države.
Ciljevi Hrvatskih zvona nikako nisu i ne smiju biti jednokratni i kratkoročni. Ja prije svega vjerujem u ljude, a ne u napisana slova bilo kakvih programa i projekata.

Ovdje imamo ljude čiji su sami životi jači od bilo čijih programa, govora ili proglasa, zato i vjerujem da će Hrvatska zvona još dugo biti pozitivni zvon i snaga hrvatskog naroda čiji je glavni cilj s našim mladim ljudima sačuvati Hrvatski Dom i u BiH i u Hrvatskoj na mjestima gdje su ga podigli naši pradjedovi.

Hrvatska zvona

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati