Pratite nas

Intervju

ESKLUZIVNO: Razgovor s Mijom Marićem, ravnateljem Hrvatske Matice Iseljenika

Objavljeno

na

NAŠE HRVATSKE ISELJENIČKE ZAJEDNICE U SVIJETU VRLO SU DJELATNE

Na čelu Hrvatske Matice iseljenika već nekoliko godina nalazi se Mijo Marić, pisholog, koji je rođen u Brčkom 1954. godine. Hrvatskoj javnosti je postao poznat po uspješnom rukovođenju Udruge bosanskih Hrvata “Prsten”. Pod njegovim ravnanjem HMI koja se bavi pitanjima i rješavanjem problema naših ljudi u iseljeništvu postiže zapažene rezultate. U intervjuu za naš portal gospodin Marić ističe koji su to problemi i putevi rješavanja istih naših hrvatskih iseljeničkih zajednica.

Institucija kojoj ste na čelu se zove Hrvatska Matica Iseljenika. Koji su problemi i čime se bavi?

– Samo ime kaže da se bavimo pitanjima iseljenika, a sam pojam “matica” kaže da ova institucija okuplja hrvatske iseljenike, i to radi već 66 godina. U tih 66 godina iznjedrilo se jako puno dobrih iskustva a koje je praksa potvrdila, ali i manje dobrih koje je odbacila. Ono što je zajedničko cijeli period jeste okupljanje ljudi koji su iz raznoraznih razloga otišli sa ovih prostora odnosno iz RH i BiH. Što se tiče iseljeništva sasvim je isti tretman bez obzira s kojeg dijela ovih prostora dolaze.

Što predstavlja to okupljanje?

 – To je zapravo čuvanje identiteta, a koji se u prvom redu ogleda kroz jezik. Hrvatski jezik je osnov identiteta hrvatskoga naroda i on se čuva u iseljeništvu. Ja bih rekao, čak i bolje u  nekim dijelovima iseljeništva, nego i uvom prostoru,  u Domovini, jer ljudi to nose sa sobom i čuvaju. No, problem nastaje kod generacija iza. Da bismo taj problem uspjeli riješiti HMI ima sustavno organizirano učenje hrvatskoga jezika i kulture kroz programe. U okviru HMI, su škola hrvatskoga jezika i kulture, ali tu je i časopis “Matica”, koji je također u funkciji očuvanja hrvatskoga jezika. Održavaju se i razne tribine, susreti, znanstveni skupovi, druženja. Sve je to u funkciji zajedništva i integracijske veze raseljenih Hrvata.

Nabrojali ste niz projekata kojim se bavite. Iz toga zapravo i vidimo da HMI daje i logističku pomoć našim ljudima u iseljeništvu, a u smislu povezivanja naših ljudi. Na taj način zapravo i postaje “matica”, zar ne?

– Po svom sjedištu mi smo u glavnom gradu svih Hrvata, u Zagrebu. Imamo infrastrukturu i bogato iskustvo. Također, imamo tradiciju i kvalificirane ljude i ljudi nam dolaze, traže, nude, pridružuju se, tako da pored vlastite infrastrukture nama je na raspolaganje stavljena i infrastruktura iseljene zajednice i onda nam je puno lakše, u toj zajednici, u toj sinergiji svih napraviti neke projekte, neke sadržaje. A to nam čini i daje veliku prednost.

Posebno uspješan projekt jeste učenje hrvatskog jezika.

-Mi imamo školu hrvatskoga jezika i kulture i ona se tradicionalno održava već 25 godina. U nju se upisuju mladi od devet do 16 godina. Svake godine imamo po stotinjak polaznika. Ponekad se zna dogoditi da se neki polaznici po prvi puta susreću izravno s hrvatskim jezikom, bilo na teritoriju iz zemlje iz koje imaju podrijetlo i  to zna biti vrlo dirljivo i impresivno.  Treba vidjeti kad se okupe kako razmišljaju. Oni razmišljaju na način primjeren podneblju, ali ono što je svakako važno spomenuti jeste kako su njihovi preci otišli u svijet i naučili puno toga iz kultura i zajednica u kojima žive i sad izmiješano s hrvatskim identitetom daje jedan novi plemeniti štih i hrvatskom identitetu, ali i identitetu zemalja u kojima žive.

Vrlo je značajna pomoć koju Matica pruža našim iseljenicima u stjecanju hrvatskog državljanstva.

– Zahvaljujući komunikaciji mi smo danas u stanju povezati ljude u cijelom svijetu. Obzirom da su naša ciljna skupina Hrvati, razumljivo je da povezujemo upravo Hrvate na način da se najprije stvori odnos koji se kasnije specificira. Dakle, mislim da je primarno stvoriti odnose među tim ljudima, a potom će oni poprimiti specifične oblike tih odnosa i na taj način Matica pomaže u izgradnji poslovnih odnosa, a da bismo to pojačali organiziramo razne poslovne susrete, okrugle stolove, rasprave i poticaje u suradnji s drugim institucijama kojima je to primarna djelatnost. Organiziramo i rasprave na temu ulaganja i uzajamnih poslovnih povezivanja, tako da su interesi ostvarivi.

HMI izdaje već renomirani časopis “Maticu”.

– To je časopis koji izlazi jednom mjesečno u 2500 primjeraka i on se distribuira diljem svijeta. Doslovno. Ja bih rekao da gotovo ne postoji točka na kugli zemaljskoj gdje ovaj časopis ne dopire. To je živa riječ i ona iseljenicima jako puno znači. Nažalost, u vrijeme kada sredstva komunikacije poprimaju druga obilježja,  i na sreću Matica je postala usporenija u tom pogledu (proces tiskanja i distribucije), pa pomalo i skupa, ali ono što je važno jeste to da je to nekako jedna vrsta naših sjećanja na prošlost i tradiciju. Časopis ima svog smisla i mislim da ga je važno zadržati.

Nedavno ste u nakladničkom dijelu javnosti prezentirali i Hrvatski iseljenički zbornik za 2018. godinu. On također ima bogatu tradiciju.

– Zbornik je zbir iseljeničkih priča gledano kroz različite kutove. Tu ćete naći priču o jednoj osobi sa svojim neobičnim iseljeničkim specifičnostima, ali tu ćete sresti i zajednice sa svojim pričama i to je jedno bogatstvo iseljeničkih događaja. Sadržaj i sve drugo je vezano za iseljeništvo. Ja mislim da je Iseljenički zbornik kroničar vremena iseljeničkog života i da on bilježi događaje, ali i osjećaje tih ljudi. Ako napravite analizu nekakvih sadržaja od danas i prije nekoliko godina onda će to vrlo lako i brzo zapaziti. Ne samo da bilježimo sadržaj nego i osjećaje i mislim da je to pravo bogatstvo. Ja bih rekao da je to ponos HMI. Moram istaknuti da sam nedavno imao prigodu biti s premijerom države i uručiti mu Iseljenički zbornik. Izrazio se izrazito pohvalno.

Radite i na promociji naših ljudi u iseljeništvu. Bili ste i na dodjeli “Domovnice”?

– To je posao HMI i mene kao čelnog čovjeka ove institucije. Bio sam u Frankfurtu i imam retrospektivu na moje doživljaje u Njemačkoj od prije 30-40 godina i danas. Kad gledam tu hrvatsku zajednicu danas u odnosu na vrijeme kad sam ja živio tamo, vidim značajne promjene. Ti su se ljudi asimirali u njemačko društvo i to je pohvalno. Oni su dobili status pripadnika njemačke zajednice, a u isto vrijeme, moj je doživljaj da se taj emotivni nacionalni naboj uopće nije smanjio. Rekao bih da se i povećao i to je, po meni, rekao bih, fascinantna pojava. Oduševljen sam događajem u Frankfurtu. Bilo je lijepo biti tamo i sudjelovati s tim ljudima. Imao sam prigodu uručiti i nagradu najaktivnijoj udruzi tamo. Za pohvalu je i činjenica što se te udruge nagrađuju a koje zbog rada to i zaslužuju.

Najavljujete putovanje u Južnu Ameriku?

– Južna Amerika je posebno zanimljiva, jer je tamo dosta velika hrvatska zajednica i ako gledamo strukturu tamo je puno mladih ljudi, koji su jako obrazovani, vjerojatno zbog visoke razine dostupnosti procesa obrazovanja. No, zbog uvjeta u Latinskoj Americi, zbog turbulencija, nemira i događaja, čini mi se da ta zajednica pokazuje veći interes od ostalih za povratak u RH i možda bi mogla biti ciljna skupina za nekakav organizirani sustav povratka iseljenika.  Kao i u svim drugim dijelovima svijeta, tako i u Južnoj Americi zajednica je jako aktivna. Aktivna je i u  Australiji i na Novom Zelandu. Iznenadio sam se koliko su djelatne te naše zajednice ne samo da njeguju kulturu i osjećaje, nego su one vrlo djelatne, vrlo poduzetne i vrlo organizirane, a to je opet priča o vitalnosti našeg hrvatskog naroda.

Porijeklom ste iz bosanske Posavine. Među iseljenicima je i  veliki broj Posavljaka, koji žive vani, ali i u RH. Među njima su brojni i oni koji su svojim radom ostavili  trag na polju gospodarstva, kulture i umjetnosti. Što to ima taj zavičajni kamenac kojega ljudi iz bosanske Posavine nose u svijet?

– Možda mediji malo više bacaju pozornost na nas. Ja sam ponosan na svoje podrijetlo. Ono je odredilo i moj identitet. Kad ja, kao nekakvu projekciju podrijetla radim, onda kažem da je to mirno podneblje, ravničarsko, koje rađa vrijedne ljude, a kojima je faktor vremena primaran. Važno je hoće li padati kiša ili sjati sunce, da bi mogli raditi što duže i više. Orijentirani smo na rad. I ako postoji nešto u što ja vjerujem da daje rezultate, to je djelatni, radni dio. Sve ideje, ma kako bile dobre, ponekad čak i genijalne, bez svog otjelovljenja, bez dobre izvedbe, ostaju samo puke želje. Ono što je karakteristično za ljude tog kraja jeste činjenica da želje znaju pretvarati u ciljeve, a to znači da vrlo lako i brzo pristupaju operacionalizaciji tih želja i izvedbi, a to je opet s puno rada. To naše životno iskustvo nas tjera da se iz generacije u generaciju  ponavlja, jer u svakom slučaju, svaka druga generacija gubi sve ono što je stečeno, pa onda stalno treba opet iz početka, ali… Eto, uz sve loše strane takvog načina življenja, dobra strana je to što razvija sposobnost rada, borbe, stvaranja.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Dalić: Najidealnije je da sad odem, ali dajte mi još koji dan za odluku

Objavljeno

na

Objavio

Iako tajming nije idealan, jer slavlja po Hrvatskoj još traju, razgovor s izbornikom Zlatkom Dalićem neizbježno počinje pitanjem: jeste li zakazali igračima okupljanje uoči sljedeće utakmice, s Portugalom?

– Ne zakazujem ja okupljanja, to je zadaća Saveza. Nisam ni razmišljao o utakmici s Portugalom – uzvraća Dalić okolnim putem, ali odmah potom širom otvara dušu.

– Sada je idealan trenutak da odem! Odluku sam donio još poslije Amerike, sa svojom obitelji, i ta odluka je u meni. Ali, dolaskom u Zagreb, kada sam vidio onaj doček, tu svoju odluku moram preispitati. Zbog tih običnih ljudi, koji su mi najvažniji, zbog tih emocija… Pitam se: imam li ja sada pravo te ljude iznevjeriti?

Što vas je potaknulo na odluku od odlasku?

Preko nekih stvari ne mogu

– Prešao sam preko nekih stvari preko kojih nikada ne bih prešao, samo zbog Svjetskog prvenstva, jer sam bio uvjeren da ondje možemo nešto napraviti. Šutio sam, trpio sam neke stvari, dovoljno sam iskusan, neovisan, neopterećen, a Hrvatska mi je san. Što mi je zasmetalo? Najprije, četiri mjeseca slagao sam svoj stožer, gubio energiju na to.

Dalje, nakon poraza od Perua u Americi, neki zovu telefonom, smjenjuju me, konzultirali su i igrače o tome. Srećom, bilo je tamo pametnih ljudi koji su to zaustavili. Dalje, klubovi pišu priopćenja (vjerojatno misli na Osijekova, nap.a.), nitko iz Saveza na to ne reagira.

Ne zbog mene, Zlatka Dalića, nego zbog integriteta izbornika. Napadaju me, a nitko me ne brani. Zato sam tako odlučio; ne smijem dopustiti da me za dva mjeseca, opet nakon prvog poraza, neka “dva frajera” opet smjenjuju

Zamjerate li Šukeru što vas nije zaštitio?

– Predsjednik Saveza prema meni je bio izuzetan. Bio sam trener u dosta klubova, uvijek me predsjednik nešto pitao, sve ga je zanimalo… Davor mi nikada ništa nije rekao; osim – ti si izbornik, radi po svome, i na tome kapa mu do poda.

Ne govorim ja sada o Davoru, nego o ljudima oko njega. Nisam balavac, da će sa mnom raditi što hoće, a ja ću šutjeti. Ja sam stekao ime svojim krvavim radom, trudom, i sad će neka dvojica-trojica odlučivati o mojoj sudbini. Ja ću sam odlučiti o svojoj sudbini. Samo hoću mir, stabilnost.

Jeste li razgovarali s igračima o tome?

Moglo bi ih pogoditi ako odete? – Razgovarao sam s pola njih, oni su moja obitelj. Dok sam ja izbornik, bit će onako kako igrači hoće. Oni su mene podržali, ja respektiram njih, oni mene.

A što ako kažu – šefe, nemojte otići?

– Ta odluka stoji u meni. Život me naučio da je najljepše otići kad si na vrhuncu, kad si najbolji, kao što je napravio Zidane, kapa mu do poda.

Počeli su vas smjenjivati još nakon Grčke?

– Da, i tada je bilo deset ljudi koji su to čuli i nisu reagirali. Sve ja znam, više ja znam nego što oni misle. Zahvaljujem se Davoru na povjerenju, i Izvršnom odboru, oni su me postavili. Ali, da je moglo puno bolje, moglo je.

Je li vas zaljuljala kakva ponuda?

– Kad je Hrvatska u pitanju, novac mi nije bitan. Jedino ako me zovu Real ili Barcelona. Ali, za novcem neću ići. Samo hoću respekt, kojega je dajem svakome; i vama, i navijačima, oružarima…

S Dalićem smo razgovarali u kafiću Contra u Varaždinu, piše Večernji list. Izbornik je i dalje u sedmom nebu, uživa u pažnji sugrađana, dijeli autograme, fotografira se sa svima…

– Živimo najljepše trenutke. Jesmo nakon polufinala i finala očekivali doček u Hrvatskoj, ali nismo očekivali ovako nešto, ovoliko ljubavi, emocija, nismo ni slučajno. Tri dana Hrvatska slavlja, presretan sam, preponosan, prezadovoljan što vidim toliko jedinstva, zajedništva, stare i mlade kako se vesele, plaču, toliko ushićenja. Možda je to i sjajnije od našega srebra!

Svi će ostati ako bude OK

Jesu li se slegnuli dojmovi iz finala?

– Nisam se radovao ni u Moskvi, ni u avionu, i tek sam živnuo kad sam “ovo” vidio u Zagrebu. U finalu smo bili bolja momčad. Presudio je penal koji se ne svira u finalu SP-a. Sudac se pet puta vraćao i gledao snimku; ako nisi siguran, onda ga ne sviraš. To nas je dotuklo, nismo se imali snage više vratiti. Nikada neću prežaliti taj finale, cijeloga života to će mi biti u glavi. I nisam pogledao snimku finala, ništa nisam vidio, ne mogu to gledati.

Koji je sljedeći cilj reprezentacije?

– Osvojiti Europsko prvenstvo. Prema ovome što su pokazali, koliko su bili kompaktni, zajedno, oni to mogu napraviti, ja sam u to siguran.

Je li vam netko od igrača najavio oproštaj?

– Svi će oni ostati, ako bude sve OK. Nisam dobio informaciju da će netko otići, ali svatko odlučuje o sebi, svojoj karijeri, zna svoje motive. Luka Modrić može iznijeti još EP, odigrati još dvije godine.

Takve je građe, radnik je, profesionalac. Opet; srebrni si na svijetu, najbolji si igrač SP-a, osvojio si Ligu prvaka, što ćeš više… Naravno da treba ići u pomlađivanje, i Liga nacija mora biti prvi korak u tom smjeru, ali oni su drugi na svijetu, ne možeš ih sad eliminirati. Jer, svi oni su dobro igrali, pa i Strinić i Pivarić koji su bili toliko osporavani.

Dalić je još pod emocijama, pod dojmom svih događanja posljednjih dana… – Kad pogledate doček u Splitu, Zadru, Varaždinu, Miholjcu, Slavonskom Brodu… tko onda može zabraniti da Hrvatska igra u Splitu? Ljudima iz Livna, Omiša, Dubrovnika, da gledaju reprezentaciju u Splitu… Sad su se pokazali na Rivi da hoće, da žele, a probleme rješavajte na drugom mjestu, a ne preko reprezentacije – ističe Dalić i nastavlja:

– Devedeset pet posto ljudi u Hrvatskoj pjeva i slavi uz pjesmu “Lijepa li si”. I sad tih pet posto određuje koga ćemo mi slušati? E nećete! Mi ćemo slaviti s kim mi hoćemo! Igrači su mi rekli – mi hoćemo da bude ta pjesma, i ta pjesma će biti! “Lijepa li si” nam svira u autobusu kad krećemo na utakmicu, u svlačionici poslije utakmice… Što ima u toj pjesmi loše? Domoljubna je, ljubav, država, jedinstvo, sloga, emocije.

Mene politika ne zanima, želim samo da Hrvatska bude kakva je sada: jedinstvena, puna emocija i zajedništva. A ovih pet posto? Neka pati koga smeta! Ne paše ti? Nemoj doći na Trg! Mi nismo slali negativne poruke, samo ljepota, uživanje, emocije, i sad nam hoće to uzeti. E nećeš!

Hoćemo li na valu uspjeha u Rusiji uspjeti pokrenuti stvari u društvu, pozitivne pomake, investicije u nogomet?

– Ne vidim svrhu svega ovoga što smo napravili ako se to ne dogodi. Ali, na žalost, mi se sad bavimo time tko je pjevao? Ma pusti tko je pjevao; pjevao je onaj tko je zaslužio, koga su igrači htjeli.

Nikola Kalinić će dobiti medalju?

– Ja se na to neću vraćati. Rekao sam da je to neuspjeh, moj poraz, nešto zbog čega nisam sretan, niti na to ponosan. Sve sam napravio da do toga ne dođe. Odluka je da on dobije premije i medalju, bio je s nama u kvalifikacijama, a hoće li je uzeti ili neće, to je njegova stvar.

Prihvatili biste njegovu ispriku?

– Ja sam kršćanin, katolik, ja praštam. Ne mogu to zaboraviti, ali normalno da bih oprostio. 
Ali, o tom potom. Nisam ja na potezu.

(Večernji list)

 

Dalić o Thompsonu: Pjevao je pjevač koji je naša himna

 

 

VIDEO! Zlatko Dalić za Bujicu, nakon veličanstvene fešte u Varaždinu!

 

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Goran Aleksić: ‘Klijentizam je grobar našega društva’

Objavljeno

na

Objavio

Foto:Cropix/Damjan Tadić

Intervju Goran Aleksić, saborski zastupnik i predsjednik stranke SNAGA govori za www.kamenjar.com  o najnovijoj odluci Visokog trgovačkog suda u Zagrebu te o trenutnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj:

Na Visokom trgovačkom sudu u ponovljenom postupku potvrđena je drugostupanjska presuda suca Radovana Dobronića kojom je presuđeno da je osam banaka ugovaralo nepoštene i zbog toga ništetne ugovorne odredbe valutne klauzule CHF i o promjeni kamatne stope unutar banke za sve dužnike koji su ugovarali valutne klauzule u CHF. Time oštećeni ljudi mogu privatnim tužbama dobiti kompletnu razliku između povećane i početne kamatne stope kao i pripadajuću zateznu kamatu.

– Taj bi proces trebao trajati narednih pet godina te se  osobnom nadam kako će dužnici u velikom broju krenuti prema sudovima te uz pomoć Udruge Franak, a koja će pokušati sve to što kvalitetnije  i brže realizirati kroz odvjetničku mrežu i upute, doći do svojega novca. Procjenjujem kako se   radi  o iznosu vrijednom između 10 i 15 milijardi kuna koje banke moraju vratiti oštećenima.

Cijelo ste vrijeme uz oštećene ljude. Radili ste i tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva, ali ste nalazili vremena pratiti i utakmice naše reprezentacije. Hoće li ovaj nogometni uspjeh donijeti sveopće dobro u našu zemlju?

 -Glavna stvar se neće dogoditi nakon ovog velikog uspjeha naših nogometaša, a to je promjena svijesti hrvatskog čovjeka, prije svega, hrvatskog političara.  Do promjene svijesti hrvatskog političara neće doći jer uspjeh naših nogometaša je došao na drugi način, a on je suprotan onom na koji se radi u našoj Domovini. U slučaju nogometne reprezentacije pobijedila je meritokracija, a u Hrvatskoj vlada klijentizam. Meritokracija je stanje u kojem se  priznaju kvalitete ljudi prema nekim mjerljivim kriterijima, a ne prema tomu tko je komu simpatičan, tko je član koje stranke ili tko je čiji klijent… Da bismo kao društvo uspjeli moramo klijentizam iskorijeniti iz našeg društva. A to je u ovom trenutku nemoguće, zato što su političke elite umrežene kroz trgovačka društva, kroz privatne interese, kroz jednu društvenu pojavu, koja se jednom riječju zove klijentizam i koja je grobar našeg društva. A to se neće promijeniti niti u narednih 20 godina.

Često znate reći da hrvatski čovjek najprije treba promijeniti sebe. Na što mislite kad tako govorite?

– Važno je da se čovjek ne prodaje ni za kakav novac. Osobno se ne bih prodao niti za milijardu dolara samo zato jer nekomu smetam. Ne bih to mogao učiniti zbog silnih ljudi koji su mi omogućili da budem tu gdje jesam. Meni je ulazak u Hrvatski sabor omogućila udruga Franak. Ali, i ja sam kroz svoj rad u sedam godina i zaslužio da budem tu gdje jesam, a ne bih tu bio da me nisu podržali suradnici iz Udruge. Kad bih ja sad napravio nešto suprotno onomu što smo se dogovorili, suprotno onomu kako svi zajednički razmišljamo, a to je kako promijeniti ovo društvo, ja bih izdao te ljude. U tom smislu treba pobijediti sebe da bi se čovjek odupreo tim nekakvim mogućnostima da za sebe ishodi nekakvu korist. Tome se moraju oduprijeti političari i tek onda mogu razmišljati o boljem društvu.

Ima li nade za “malog” čovjeka u Hrvatskoj, koji želi dostojanstveno živjeti od svojega rada?

– Ima nade samo ako se oni udruže. Mali ljudi ne postoje. To je samo jedan pežorativni izraz. Ima nade samo ako se udruže na način kako smo se udružili mi u udruzi Franak.  Dakle, ljudi koji imaju određeni interes (poljoprivrednici, stočari…) i taj interes moraju zajednički prikazati onima koji su na vlasti i tu zahtijevati da se njihov interes koji je zajednički, ostvari.  Ništa ne pada samo s grane, i ljudi ako misle da će im bilo koja vlast ostvariti neki njihov interes bez njihova učešća u tome,  sudjelovanja u tome, jako se varaju. To se neće dogoditi.

A. Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari