Pratite nas

Intervju

ESKLUZIVNO: Razgovor s Mijom Marićem, ravnateljem Hrvatske Matice Iseljenika

Objavljeno

na

NAŠE HRVATSKE ISELJENIČKE ZAJEDNICE U SVIJETU VRLO SU DJELATNE

Na čelu Hrvatske Matice iseljenika već nekoliko godina nalazi se Mijo Marić, pisholog, koji je rođen u Brčkom 1954. godine. Hrvatskoj javnosti je postao poznat po uspješnom rukovođenju Udruge bosanskih Hrvata “Prsten”. Pod njegovim ravnanjem HMI koja se bavi pitanjima i rješavanjem problema naših ljudi u iseljeništvu postiže zapažene rezultate. U intervjuu za naš portal gospodin Marić ističe koji su to problemi i putevi rješavanja istih naših hrvatskih iseljeničkih zajednica.

Institucija kojoj ste na čelu se zove Hrvatska Matica Iseljenika. Koji su problemi i čime se bavi?

– Samo ime kaže da se bavimo pitanjima iseljenika, a sam pojam “matica” kaže da ova institucija okuplja hrvatske iseljenike, i to radi već 66 godina. U tih 66 godina iznjedrilo se jako puno dobrih iskustva a koje je praksa potvrdila, ali i manje dobrih koje je odbacila. Ono što je zajedničko cijeli period jeste okupljanje ljudi koji su iz raznoraznih razloga otišli sa ovih prostora odnosno iz RH i BiH. Što se tiče iseljeništva sasvim je isti tretman bez obzira s kojeg dijela ovih prostora dolaze.

Što predstavlja to okupljanje?

 – To je zapravo čuvanje identiteta, a koji se u prvom redu ogleda kroz jezik. Hrvatski jezik je osnov identiteta hrvatskoga naroda i on se čuva u iseljeništvu. Ja bih rekao, čak i bolje u  nekim dijelovima iseljeništva, nego i uvom prostoru,  u Domovini, jer ljudi to nose sa sobom i čuvaju. No, problem nastaje kod generacija iza. Da bismo taj problem uspjeli riješiti HMI ima sustavno organizirano učenje hrvatskoga jezika i kulture kroz programe. U okviru HMI, su škola hrvatskoga jezika i kulture, ali tu je i časopis “Matica”, koji je također u funkciji očuvanja hrvatskoga jezika. Održavaju se i razne tribine, susreti, znanstveni skupovi, druženja. Sve je to u funkciji zajedništva i integracijske veze raseljenih Hrvata.

Nabrojali ste niz projekata kojim se bavite. Iz toga zapravo i vidimo da HMI daje i logističku pomoć našim ljudima u iseljeništvu, a u smislu povezivanja naših ljudi. Na taj način zapravo i postaje “matica”, zar ne?

– Po svom sjedištu mi smo u glavnom gradu svih Hrvata, u Zagrebu. Imamo infrastrukturu i bogato iskustvo. Također, imamo tradiciju i kvalificirane ljude i ljudi nam dolaze, traže, nude, pridružuju se, tako da pored vlastite infrastrukture nama je na raspolaganje stavljena i infrastruktura iseljene zajednice i onda nam je puno lakše, u toj zajednici, u toj sinergiji svih napraviti neke projekte, neke sadržaje. A to nam čini i daje veliku prednost.

Posebno uspješan projekt jeste učenje hrvatskog jezika.

-Mi imamo školu hrvatskoga jezika i kulture i ona se tradicionalno održava već 25 godina. U nju se upisuju mladi od devet do 16 godina. Svake godine imamo po stotinjak polaznika. Ponekad se zna dogoditi da se neki polaznici po prvi puta susreću izravno s hrvatskim jezikom, bilo na teritoriju iz zemlje iz koje imaju podrijetlo i  to zna biti vrlo dirljivo i impresivno.  Treba vidjeti kad se okupe kako razmišljaju. Oni razmišljaju na način primjeren podneblju, ali ono što je svakako važno spomenuti jeste kako su njihovi preci otišli u svijet i naučili puno toga iz kultura i zajednica u kojima žive i sad izmiješano s hrvatskim identitetom daje jedan novi plemeniti štih i hrvatskom identitetu, ali i identitetu zemalja u kojima žive.

Vrlo je značajna pomoć koju Matica pruža našim iseljenicima u stjecanju hrvatskog državljanstva.

– Zahvaljujući komunikaciji mi smo danas u stanju povezati ljude u cijelom svijetu. Obzirom da su naša ciljna skupina Hrvati, razumljivo je da povezujemo upravo Hrvate na način da se najprije stvori odnos koji se kasnije specificira. Dakle, mislim da je primarno stvoriti odnose među tim ljudima, a potom će oni poprimiti specifične oblike tih odnosa i na taj način Matica pomaže u izgradnji poslovnih odnosa, a da bismo to pojačali organiziramo razne poslovne susrete, okrugle stolove, rasprave i poticaje u suradnji s drugim institucijama kojima je to primarna djelatnost. Organiziramo i rasprave na temu ulaganja i uzajamnih poslovnih povezivanja, tako da su interesi ostvarivi.

HMI izdaje već renomirani časopis “Maticu”.

– To je časopis koji izlazi jednom mjesečno u 2500 primjeraka i on se distribuira diljem svijeta. Doslovno. Ja bih rekao da gotovo ne postoji točka na kugli zemaljskoj gdje ovaj časopis ne dopire. To je živa riječ i ona iseljenicima jako puno znači. Nažalost, u vrijeme kada sredstva komunikacije poprimaju druga obilježja,  i na sreću Matica je postala usporenija u tom pogledu (proces tiskanja i distribucije), pa pomalo i skupa, ali ono što je važno jeste to da je to nekako jedna vrsta naših sjećanja na prošlost i tradiciju. Časopis ima svog smisla i mislim da ga je važno zadržati.

Nedavno ste u nakladničkom dijelu javnosti prezentirali i Hrvatski iseljenički zbornik za 2018. godinu. On također ima bogatu tradiciju.

– Zbornik je zbir iseljeničkih priča gledano kroz različite kutove. Tu ćete naći priču o jednoj osobi sa svojim neobičnim iseljeničkim specifičnostima, ali tu ćete sresti i zajednice sa svojim pričama i to je jedno bogatstvo iseljeničkih događaja. Sadržaj i sve drugo je vezano za iseljeništvo. Ja mislim da je Iseljenički zbornik kroničar vremena iseljeničkog života i da on bilježi događaje, ali i osjećaje tih ljudi. Ako napravite analizu nekakvih sadržaja od danas i prije nekoliko godina onda će to vrlo lako i brzo zapaziti. Ne samo da bilježimo sadržaj nego i osjećaje i mislim da je to pravo bogatstvo. Ja bih rekao da je to ponos HMI. Moram istaknuti da sam nedavno imao prigodu biti s premijerom države i uručiti mu Iseljenički zbornik. Izrazio se izrazito pohvalno.

Radite i na promociji naših ljudi u iseljeništvu. Bili ste i na dodjeli “Domovnice”?

– To je posao HMI i mene kao čelnog čovjeka ove institucije. Bio sam u Frankfurtu i imam retrospektivu na moje doživljaje u Njemačkoj od prije 30-40 godina i danas. Kad gledam tu hrvatsku zajednicu danas u odnosu na vrijeme kad sam ja živio tamo, vidim značajne promjene. Ti su se ljudi asimirali u njemačko društvo i to je pohvalno. Oni su dobili status pripadnika njemačke zajednice, a u isto vrijeme, moj je doživljaj da se taj emotivni nacionalni naboj uopće nije smanjio. Rekao bih da se i povećao i to je, po meni, rekao bih, fascinantna pojava. Oduševljen sam događajem u Frankfurtu. Bilo je lijepo biti tamo i sudjelovati s tim ljudima. Imao sam prigodu uručiti i nagradu najaktivnijoj udruzi tamo. Za pohvalu je i činjenica što se te udruge nagrađuju a koje zbog rada to i zaslužuju.

Najavljujete putovanje u Južnu Ameriku?

– Južna Amerika je posebno zanimljiva, jer je tamo dosta velika hrvatska zajednica i ako gledamo strukturu tamo je puno mladih ljudi, koji su jako obrazovani, vjerojatno zbog visoke razine dostupnosti procesa obrazovanja. No, zbog uvjeta u Latinskoj Americi, zbog turbulencija, nemira i događaja, čini mi se da ta zajednica pokazuje veći interes od ostalih za povratak u RH i možda bi mogla biti ciljna skupina za nekakav organizirani sustav povratka iseljenika.  Kao i u svim drugim dijelovima svijeta, tako i u Južnoj Americi zajednica je jako aktivna. Aktivna je i u  Australiji i na Novom Zelandu. Iznenadio sam se koliko su djelatne te naše zajednice ne samo da njeguju kulturu i osjećaje, nego su one vrlo djelatne, vrlo poduzetne i vrlo organizirane, a to je opet priča o vitalnosti našeg hrvatskog naroda.

Porijeklom ste iz bosanske Posavine. Među iseljenicima je i  veliki broj Posavljaka, koji žive vani, ali i u RH. Među njima su brojni i oni koji su svojim radom ostavili  trag na polju gospodarstva, kulture i umjetnosti. Što to ima taj zavičajni kamenac kojega ljudi iz bosanske Posavine nose u svijet?

– Možda mediji malo više bacaju pozornost na nas. Ja sam ponosan na svoje podrijetlo. Ono je odredilo i moj identitet. Kad ja, kao nekakvu projekciju podrijetla radim, onda kažem da je to mirno podneblje, ravničarsko, koje rađa vrijedne ljude, a kojima je faktor vremena primaran. Važno je hoće li padati kiša ili sjati sunce, da bi mogli raditi što duže i više. Orijentirani smo na rad. I ako postoji nešto u što ja vjerujem da daje rezultate, to je djelatni, radni dio. Sve ideje, ma kako bile dobre, ponekad čak i genijalne, bez svog otjelovljenja, bez dobre izvedbe, ostaju samo puke želje. Ono što je karakteristično za ljude tog kraja jeste činjenica da želje znaju pretvarati u ciljeve, a to znači da vrlo lako i brzo pristupaju operacionalizaciji tih želja i izvedbi, a to je opet s puno rada. To naše životno iskustvo nas tjera da se iz generacije u generaciju  ponavlja, jer u svakom slučaju, svaka druga generacija gubi sve ono što je stečeno, pa onda stalno treba opet iz početka, ali… Eto, uz sve loše strane takvog načina življenja, dobra strana je to što razvija sposobnost rada, borbe, stvaranja.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Mirjana Hrga – Ako nekom pomogneš, populist si, ako ne, ohol si

Objavljeno

na

Objavio

U prvom intervjuu od kada je preuzela dužnost savjetnice predsjednice Republike za strateške politike i odnos s Vladom i Saborom, Mirjana Hrga otkriva kako je došla na Pantovčak, komentira stanje u medijima, ali i odnos medija prema političarima, iznosi vlastite političke stavove i objašnjava zašto imovinske kartice dužnosnika ne bi trebale biti servirane javnosti, piše Jutarnji List.

Možete li otkriti kako je došlo do vašeg angažmana u Uredu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

– Predsjednica i ja smo se znale isključivo kroz profesionalni odnos nje kao predsjednice i mene kao novinarke. Iznenadio me njen poziv. Premda sam život posložila u sasvim drugom smjeru, na kraju sam ipak prihvatila ponudu. U zadnjem razgovoru je izgovorila ključnu rečenicu koja je bila svojevrsni okidač. Ne želim reći što je izgovorila, jer vjerujem da ni ona sama nije svjesna koliku je to težinu imalo, ali rezultiralo je time da u predstojećem razdoblju stavim sve iza dužnosti koju prihvaćam. Možda će nekima zvučati staromodno, ali meni je velika čast služiti svojoj domovini.

Jeste li nakon preuzimanja dužnosti na Pantovčaku bili u kakvom kontaktu sa svojim prethodnikom Matom Radeljićem?

– Ne. Matu poznajem isključivo kao kolegu. 90-ih smo radili zajedno i mogu samo reći da je bio iznimno korektan kolega, dobar i od pomoći.

Govorilo se da je u pozadini vašeg dolaska u Ured predsjednice “bjelovarska veza”, pri čemu se mislilo na predsjednika Sabora i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića koji je također iz Bjelovara.

– Čula sam i gore spekulacije, a ova mi se činila čak normalnijom u nizu netočnih. Nije bilo nikakve konspiracije, nikakvih posrednika, ničeg što bi moglo zagolicati maštu pobornicima teorija zavjere.

Kako izgleda radni dan u Uredu predsjednice?

– Dolazim ujutro oko 8.30 sati, cijeli dan radim na analizama, iščitavam zakone, razgovaram s ljudima koji traže posredovanje ili pomoć predsjednice. Ima jako puno posla.

Bilo je negativnih reakcija na vaše imenovanje s desnih portala. Tako vam se izvukao intervju koji ste na Al Jazeeri radili s akademikom Iblerom i pitali ga što imaju Hrvati s Dubrovnikom kada je sve napravljeno prije 600 godina. Kako ste doživjeli te reakcije?

– Ne razumijem od kuda ti napadi. Pa zar nisu mene stalno optuživali da sam desničarka? Izgleda da je sve podložno promjenama i tumači se kako kome treba. Pa ja sam osoba koja se u srcu Hezbolaha jasno predstavljala Hrvaticom i katolkinjom. Ne pada mi na pamet upuštati se u jalove rasprave kako bih objašnjavala da nisam antihrvatski element koji dovodi u pitanje hrvatsku povijest Dubrovnika. Kada je 2000. godine SDP došao na vlast ja nisam mijenjala stavove, nisam se prodala za Judine škude, nego sam dostojanstveno izdržala tri godine suspenzije i onda izašla na tržište. To su moje vrline. Ja tu ne nalazim manu.

Što je bio motiv za napade s desnih portala?

– Ni jedna bolest nije zdrava. Pa tako ni zavist. To su pokušaji podmetanja. Ako umanjiš mene, automatski umanjuješ i predsjednicu. Ako ja ne vrijedim, onda ne vrijedi puno ni ona koja me izabrala. Igra je savršeno jasna.

Je li još uvijek prisutan osjećaj gorčine nakon odlaska iz novinarstva?

– Ta se gorčina isključivo odnosi na moju zadnju godinu rada u novinarstvu i to nakon šest godina provedenih u nekim drugim zemljama, na drugoj profesionalnoj televiziji. Novinarstvo će ostati u mom srcu kao jedna od najvećih ljubavi. Ali ono s čime sam se suočila nakon povratka u Hrvatsku je bio stres i ne bih si to više priuštila.

Znači li prihvaćanje dužnosničke funkcije u Uredu predsjednice definitivno zbogom novinarstvu, ili su vrata i dalje odškrinuta?

– Ne bih voljela da netko za pet godina pročita kako sam izričito rekla da se neću vratiti u novinarstvo. Ali bih voljela ostati pri ovom stavu da nakon 24 godine novinarstva pošto sam zaklopila knjigu i ušla u politiku, više nema povratka.

Kakvo je danas novinarstvo u Hrvatskoj?

– Možda je bolje pitanje u kakvoj je situaciji današnje novinarstvo. Ovo su iznimno teška vremena kada su PR-ovci i financijski moćnici pobijedili novinare i vijest. Ako ne pronađemo način kako osnažiti novinarstvo, doći će još teži dani. To u konačnici neće biti šteta samo za novinare, nego za društvo u cjelini. Novinari su kontrolori vlasti, i tko će to činiti ako oni nestanu? Naravno, govorim o odgovornom novinarstvu, a ne onima koji nisu u stanju provjeriti informaciju, pa čak ni nazvati drugu stranu.

Uz sve smo se našli na meti sudova koji dosuđuju velike odštete za vrlo suspektne slučajeve povrede časti i ugleda.

– Pobornik sam toga da se novinarstvo mora osnažiti i da mora biti odgovorno. Novinari su nekada bili gospoda, a danas se sve svelo na fore i fazone. Ne možete nekoga iz vlastite komocije nazivati šovinistom, ultradesničarem, pripadnikom ovog ili onog tabora kao što su meni napravili. To netko čita, narušava se nečiji ugled. Novinarstvo mora biti odgovorno da bi bilo jako.

Je li gotov proces povodom vaše tužbe protiv Novosti zbog teksta u kojem se vaš dolazak na RTL komentirao kao profesionalno samoubojstvo?

– Još traje pa ne bih o tome.

Kako će se odnos s Miloradom Pupovcem reflektirati na aktualnu dužnost? Vi ste savjetnica predsjednice države, a on, uz to što je predsjednik SNV-a, je saborski zastupnik i član vladajuće većine.

Milorad Pupovac i ja nemamo nikakav odnos. Ako se kroz posao sretnemo, to više neće biti odnos političara i novinarke nego može biti postupanje na tragu zajedničkog društvenog interesa.

Nedavno ste u funkciji savjetnice predsjednice šetali Zagrebom s Milanom Bandićem s kojim također imate vrlo neugodno iskustvo jer vas je vrijeđao nakon emisije u kojoj ste ga suočili s teškim materijalnim uvjetima u kojima funkcioniraju zagrebački vrtići.

– On se davno, još kada sam bila na televiziji, ispričao zbog toga. Šira javnost je upoznata s našim turbulentnim odnosima u kojima je dolazilo i do žestokih sukoba, ali to je tako i nije moglo biti drugačije. Ja sam inzistirala na odgovorima, a on na svojoj poziciji.

A što se tiče šetnje Zagrebom, on je bio u funkciji domaćina i ni na koji način se nije mogla osjetiti nekakva nelagoda.

Mediji su primijetili kako u Zagrebu, za razliku od drugih mjesta u Hrvatskoj, nitko nije zaustavljao predsjednicu, niti tražio da se fotografira s njom. Što vam to govori?

– Ništa, jer neke medije ne zanima što se stvarno dogodilo. Oni dobiju nalog i imaju točno razrađen plan kako će priča na kraju izgledati. Šetnja za koju me pitate bila je Tkalčićevom ulicom u jutarnjim satima, u vrijeme kada ljudi rade. Predsjednica je odlučila obići svih 20 županija, i normalno je da na isti način tretira Grad Zagreb koji ima poseban status. Ne možete ga zanemariti i to ne bi bilo u redu. Istina, neobično je jer je to grad u kojem predsjednica živi i djeluje. Bilo je izazovno napraviti program u tako velikom gradu u kojem ima puno uspješnih kompanija i pojedinaca. Kome posvetiti posebnu pozornost, koga izostaviti? Otišlo se na dvije lokacije, a treća je, s obzirom na rastući turizam, bila šetnja Tkalčićevom. Ništa neobično. Umjesto u uredu, s informacijama smo upoznati u jednoj od najljepših zagrebačkih ulica.

Činjenica je da mediji prenose ono što političari serviraju. A na meniju je svašta, ponajviše populizma.

– Mogu govoriti samo o Uredu predsjednice. Rad Ureda je transparentan, a ja navijam da se još više otvorimo prema javnosti. To su uostalom i molbe koje su mi iznijeli novinari, a moja je dužnost bila da ih prenesem predsjednici.

Ne poseže li i predsjednica Grabar-Kitarović za populizmom?

– A što bi to kod nje bio populizam?

Praćenje nogometnih utakmica, farbanje zidova, udomljavanje psa…

– Ne slažem se! I drago mi je što ste otvorili ovu temu jer ona pokazuje jal, pretjeranu kritičnost i neobjektivnost dijela hrvatskog društva. Dobro je pratiti i strane medije i vidjeti kako su oni pisali o nazočnosti predsjednice na sportskim borilištima i usporediti s tim kako su to pratili neki naši mediji. Kada čovjek ne bi bio u stanju pratiti strane medije, doista bi stekao negativan dojam. Ono što strani mediji ističu kao nešto pozitivno, nekome kod nas smeta pa to naziva populizmom.

Ipak, više znamo o predsjedničinoj dijeti nego o tome kako je i zašto promijenila stav o Marakeškom sporazumu.

– U Marakeš nije otišla jer smatra da je pitanje imigracija pitanje unutarnjih poslova. Rezerve koje ima prema sporazumu odnose se na ‘mehanizme kontrole provedbe’ nečega što bi trebalo biti dobrovoljno. Dakle, stav je poznat, a problem je možda i novinara kojima je važnija tema dijeta, nego što misli o uistinu ključnim temama: demografskoj politici, na osnovu čega je pisala prijedlog programa za otoke, za brdsko-planinska područja, o njenom doprinosu rješavanja pitanja blokiranih, što je sve radila u Slavonskom Brodu da se riješi problem zagađenja… Budimo realni, novinarima je interesantnije sve drugo, sami se bave trivijalnim pitanjima i onda isti ti mediji nešto zamjeraju. Odakle im pravo?

Ne nudi li predsjednica sama trivijalni sadržaj? Kad je otišla u Slavonski Brod, problem zagađenja je začinila informacijom da je udomila psa.

– To je opet drska medijska interpretacija. Predsjednica ni na koji način nije komunicirala taj potez, svjesna mogućih osuda za populizam, nego su mediji koji su pratili njen posjet to nametnuli kao priču. Dakle, idemo do toga da će političar, ako će htjeti preživjeti, morati imati vlastiti medij. Kika? Taj pas nije bio namješten! Dogodio se. I danas živi ovdje u Uredu. Kada Barack Obama kupi psa, aplaudira mu cijeli svijet, a u ovom slučaju je to populizam.

U izbornoj smo godini i spominje se puno kandidata za predsjednika, a ankete šanse za drugi krug daju Zoranu Milanoviću. Poznajete ga, a pamtimo vaš žestoki intervju s njim na RTL-u. Može li on, po vama, ugroziti drugi mandat Kolindi Grabar-Kitarović?

– Predsjednica se još nije izjasnila o kandidaturi. A Zoran Milanović, kao i svatko drugi tko se odluči, može biti ozbiljan kandidat ako se potrudi i ako ga isprati malo sreće, zašto ne? A što se intervjua tiče, ja sam dvije godine prije drugih kolega otvorila pitanje njegovih suradnika. Među ostalima, pitala sam ga i za Milanku Opačić koja je danas tema i ostalim kolegama tako i samom SDP-u. Tada mi se to strašno zamjeralo.

Je li Milanović to zamjerio?

– Nikako! Što bi zamjerio? Nakon tog intervjua najnormalnije smo sjeli, popili piće i ugodno razgovarali. Milanović nema problem s tim da novinari rade svoj posao i propituju. Mislim da više imaju problema oni koji se iz petnih žila trude njemu pomoći, a pitanje je koliko njemu ta pomoć uopće treba.

Od kada ste na Pantovčaku, predsjednica je angažirana po pitanju korištenja ulja kanabisa za liječenje. Ima li tu još aktivnosti osim pomilovanja Huanita Luksetića i podrške onima kojima je kanabis lijek?

– Predsjednica je detaljno upoznata s tim slučajem od prvog dana i pozorno ga prati. Jasno je da se ne može priča zatvoriti s jednim pomilovanjem. Pun mi je stol pisama ljudi koji mole pomoć. Ne govorimo samo o oboljelima od multiple skleroze kojih je oko 6500, nego o ljudima s teškim epilepsijama, oboljelima od karcinoma kojih ima na desetke tisuća. Svi oni su probali, ili koketiraju s idejom da koriste pripravak koji bi im ublažio simptome. Hrvatska je 2015. godine bila prva zemlja koja je odobrila prodaju pripravaka na bazi kanabisa u svojim ljekarnama. Međutim, od tada se dogodilo puno stvari koje nisu išle na ruku ljudima. Ako je neki lijek legalan, ne znači da je dostupan. Od ožujka ga nema u ljekarnama i ljudi ga moraju tražiti na crno. A kad ga ima, jako je skup.

Postoji nekoliko načina da se to riješi. Pritom ne govorim o legaliziranju marihuane u rekreativne svrhe, nego o korištenju pripravaka na bazi kanabisa isključivo u medicinske svrhe. Treba odlučiti što učiniti da se ljudima olakšaju muke. Ovo je tema na kojoj se ne smiju skupljati politički bodovi, niti se itko treba bojati da će ih izgubiti neovisno o tome koliko je dio javnosti konzervativan.

Kako to riješiti?

– Jedan od mogućih i najbržih načina je da se možda razmisli da umjesto jednog bude više dobavljača, pa će onda tržište samo po sebi regulirati cijenu koja je sada previsoka. Nadalje, liječnici trebaju koristiti svoje pravo da propisuju recepte ako postoji opravdani medicinski razlog za to, bez obzira koje specijalizacije bili.

Treba li dopustiti uzgoj marihuane u medicinske svrhe?

– Podijeljena su mišljenja. Europski parlament ovih dana poziva na financiranje novih istraživanja o kanabisu. Tome treba pristupiti pametno kako bi se postigao valjani cilj, bez da se ode u sivu zonu.

Nismo li u sivoj zoni. Ljudi smiju koristiti ulje kanabisa, ali je skupo i ne smiju ga proizvoditi?

– U tome se mogu složiti. Ovo je problem koji se mora riješiti.

Treba li marihuanu tretirati jednako kao i druge teške droge?

– Čitala sam neki dan o tome koliko se tona marihuane potroši samo u Zagrebu, a ona je zabranjena. To su ogromne količine, a onda se netko poigrao i izračunao da bi proračun bio bogatiji za nekoliko milijuna kada bi se ubirao porez na marihuanu kao na cigarete. No to je ozbiljno političko pitanje o kojem treba provesti temeljitu raspravu.

U kojoj je fazi postupak pomilovanja Huanita Luksetića?

– Ministar pravosuđa će se očitovati ovih dana. Pitanje je dana kada će se to riješiti.

Je li došlo još zahtjeva za pomilovanje?

– Koliko ja znam nije. Ali je došlo puno pisama i molbi za pomoć. Ljudi su očajni.

Zaduženi ste za savjetovanje o odnosima s Vladom i Saborom. Što radite na tom polju?

– Kako koja tema nalaže. Trenutačno radim na otvorenim vratima s temom doniranja organa gdje Hrvatska ima odlične rezultate, a tu surađujem s Ministarstvom zdravstva. U slučaju Huanita komuniciram s Ministarstvom pravosuđa, a s Ministarstvom financija razgovaram o blokiranima.

Priprema se novi Ovršni zakon. Ima li i predsjednica primjedbe na nacrt?

– Predsjednica se očitovala na novi prijedlog Ovršnog zakona i dala svoje mišljenje. U kontaktu je s blokiranim građanima i u odnosu na to da se izbjegne šteta ili problemi riješe na primjereniji način, dala je četiri konkretna prijedloga i dvije sugestije na razmatranje kao rezultat konkretnih razgovora s ljudima koji su uistinu očajni.

Uvijek ste javno iznosili svoje političke stavove. Ima li onih u kojima se ne slažete s predsjednicom?

– Za sada ne.

A oko Thompsona?

– Ne znam kakav je njen odnos prema njemu.

Predsjednici je omiljen pjevač, a vi ste svojevremeno prema njemu bili kritični radi koketiranja s ustaštvom?

Thompsona sam dovela u studio i pitala ga zašto već jednom ne završi s time. Rekla sam da vjerujem kako ne veliča ustaštvo, ali i kazala da mora pod to podvući crtu i jasno se izjasniti. Uostalom, to su trivijalne teme. Meni je njegova ‘Lijepa li si’ jedna od omiljenih pjesama.

Ne bih se složila. Isticanje ustaških i fašističkih simbola je veliki problem u Hrvatskoj.

– Ne mislim da je on proustaški orijentiran. On pjeva o ljubavi prema domovini. Može ga se u političkom smislu nazvati konzervativcem, ali mislim da je svima jasno da je bilo kakvo koketiranje s tekovinama totalitarnih režima, pod kojima se naravno podrazumijeva i ustaški režim – nedopustivo.

Puno ste kao novinarka putovali Bliskim istokom. Kakav je vaš stav prema Marakeškom sporazumu?

– Kada bih vam pričala što sam sve vidjela u tom svijetu gdje su stotine tisuća ljudi poslani na put bez povratka, kako su ti nesretnici postali valuta za potkusurivanje ne samo svojih zemalja, nego i drugih, mogli bismo dane provesti u razgovoru. Naš pogled je iskrivljen i priča za nas počinje 2015. kada su izbjeglice došle na naše granice. Ja sam ih pratila od 2011. godine i vidjela da žele blizu svoje zemlje dočekati mogućnost povratka. No, to je dio priče. Više ne možemo govoriti samo o izbjeglicama nego govorimo o migrantima.

A Marakeški sporazum? Migracije su dio ljudske povijesti i jedan od većih izazova sadašnjosti.

– Migracije su tema koja nas tek čeka. Mi smo se zatvorili u svoje okvire i ne znamo koliko je milijuna ljudi migriralo samo radi klimatskih promjena. Držimo se samo toga je li predsjednica podržala Marakeški sporazum ili nije, i što kaže Vlada. Birokrati se uvijek potrude nešto staviti na papir, no to ne mora uvijek odgovarati stvarnom stanju na terenu i odgovarati spremnosti da se ljudima doista pomogne.

Predsjednica bi čvrsto zatvorila granice i poslala vojsku da spriječi ulaz ilegalnih migranata.

– Ono što predsjednica zastupa je čvrsta kontrola ilegalnih prelazaka granice. Dakle, ako netko traži azil, čemu pokušaji ilegalnih ulazaka? Mišljenja sam da kada uđu u našu zemlju, oni su naša briga i treba prije dati njima nego nama da se što prije uklope u društvo. Ali mi moramo štititi svoje granice u ime sadašnjih i budućih generacija. Ne trebamo ih otvoriti i plaćati grijehe imperijalističkih politika.

Vaša je imovinska kartica izazvala dosta interesa. Vidi se da vam nije loše, a pola plaće dajete dvjema obiteljima. Je li to populizam.

– Danas je sve populizam. Nikad nije dobro. Ako nekome pomogneš – populist si. Ako ne pomogneš – ohol si. Objava imovinske kartice je bila jedna od žešćih čitulja u Hrvatskoj, pravi poziv na linč. Ne mogu to razumjeti. Suprug i ja smo s ponosom naveli do zadnje lipe sve što imamo.

U redu je da se imovina dužnosnika prijavi kako bi nadležna institucija mogla pratiti jeste li poziciju iskoristili za vlastito bogaćenje, ali smatram da nije u redu da to bude javno servirano. Čemu to služi? Da mi, kome god padne na pamet, pokuca na vrata?

Kako ste izabrali obitelji?

– Nisam mogla vjerovati da ću se morati ispričavati zbog toga što dajem dio plaće. Poznato je da ja nemam djecu, ali to nije razlog da ne pomognem djeci koja su rođena u neimaštini, od prvog se dana suočavaju s grubošću života i nemaju isti start kao ostali. Što je ljepše nego im pomoći. Kako sam ih izabrala? Htjela sam znati gdje novac ide i da s njime dvije obitelji lakše dišu. Obje obitelji imaju dječicu.

Ostavit ćete dojam da novinari super zarađuju.

– Ja sam uvijek jako dobro zarađivala i možda zato nisam nikada dobro kotirala u hrvatskim novinarskim krugovima. Prva sam imala transfer od 100.000 DEM kada sam prešla s HTV-a na Novu TV i još uz to dobru plaću. Super sam zarađivala i na Al Jazeeri. Dakle, uvijek sam jako dobro živjela od novinarstva.

Jutarnji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Intervju don Damira Stojića s dr. Esther Gitman

Objavljeno

na

Objavio

Američka povjesničarska židovskog podrijetla dr.sc. Esther Gitman koja svojim istraživanjima svijetom širi istinu o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu ponovno je u Hrvatskoj!

Intervju don Damira Stojića s dr. Esther Gitman na Laudato TV-u…
Dr. Githman je povjesničarka, židovka rodom iz Sarajeva, koja živi u New York-u i Izraelu.

U potrazi da sazna kako je ona, njezina obitelj, a i toliki drugi preživjela II. svjetski rat, otkrila je ogromnu ulogu koju je pritom imao nadbiskup Stepinac i katolički svećenici.

Njezino objektivno proučavanje izvornih dokumenata i neopterećenost ideologijom razbija mit koja želi umanjiti ulogu Stepinca i katoličke crkve…

Svjedok istine i glas savjesti, dr. Esther Gitman

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari