Pratite nas

Razgovor

Ester Gitman: Žao mi je što je tako puno priča o Stepincu koje se iznose bez ikakvih dokaza

Objavljeno

na

Esther Gitman

Američka povjesničarka Ester Gitman svoj rad je usmjerila na istraživanje događaja vezanih uz spašavanje Židova u NDH. S dr. Gitman novinarka Večernjeg lista razgovarala je uoči predstavljanja njezine nove knjige o Alojziju Stepincu.

Ovo nije prva knjiga u kojoj govorite o Stepincu. Njemu ste posvetili i dio vaše prethodne knjige “Kad hrabrost prevlada”. Što vas je motiviralo da napišete još jednu?

Od 2008. godine, kada su me prvi put pozvali u Hrvatsku, na konferenciju o Stepincu, napisala sam niz članaka i prezentacija. Bilo je tu toliko materijala o kardinalu Stepincu da mi je bilo žao da se sve to ne objedini.

Među ostalim, tu je i članak objavljen u prestižnom znanstvenom časopisu The Catholic Historical Review, oko kojega je na početku bilo puno otpora jer je bilo povjesničara koji su tvrdili da je moj rad bezvrijedan, da oni znaju da je Stepinac bio poklonik ustaškog režima i zločinac.

Kada je od njih zatraženo da argumentiraju svoje tvrdnje, nisu ih mogli potkrijepiti dokazima, dok sam ja za sve svoje navode imala pokriće u dokumentima.

Žao mi je što je tako puno priča o Stepincu koje se iznose bez ikakvih dokaza, a pogotovo što neki povjesničari iz Izraela, poput Efraima Zuroffa, Godeona Greifa i drugih, falsificiraju povijest.

Ja ne mogu razumjeti zbog čega to rade, je li riječ o nekom prestižu, novcu, što li, no nedavno su na obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta ponovili da je Stepinac zločinac, da je bio dio ustaškog režima, što nije istina.

U uvodu svoje knjige kažete da ste stupili u kontakt s mnogim ljudima, vezano uz spašavanje Židova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali da oni u početku nisu bili voljni razgovarati. Zašto?

U njima je još velik strah iako su već dugo izvan komunističkog sustava. Dok smo razgovarali, oni su gledali oko sebe, osluškivali, što mi je bilo pomalo smiješno, ali me je i vratilo u djetinjstvo, jer su i moji roditelji često znali reći da i zidovi imaju uši.

Sjećam se da sam kao dijete tražila te uši na zidovima, naposljetku sam i pitala gdje su, ali mi nitko nije odgovorio pa sam zaključila da te uši mogu vidjeti samo odrasli. Ovi su ljudi jednako pažljivo osluškivali sluša li ih netko dok govore o Stepincu jer su tu temu još uvijek doživljavali kao tabu, nešto o čemu se javno ne govori.

Ipak, mnogi su govorili, a među onima koji su mi prvi govorili o Stepincu bio je dr. Stjepan Steiner, koji mi je kazao kako osjeća veliko poštovanje prema dvojici Hrvata – dr. Anti Vuletiću i kardinalu Stepincu. On mi je prvi rekao da je Stepinac spasio stotine Židova.

No, ustaškim vlastima je nakon nekog vremena prekipjelo pa se Stepinac našao u opasnosti. U to doba išao je od jednog do drugog čovjeka pod svojom zaštitom i rekao im je: “Ja vas više ne mogu čuvati, molim vas, idite i nađite si mjesto na kojem se možete spasiti.”

Postoje li kakvi dokazi da se Stepincu prijetilo?

Ja imam dokument, pismo koje je 1942. godine Stepincu došlo od Katoličke mladeži, koja ga je optuživala za manjak odanosti prema NDH. U tom pismu nazivaju ga jednim od najvećih neprijatelja i prijete mu da će ga, nastavili li govoriti protiv njih, ubiti na cesti, kao psa.

Stepinac je bio svjestan da ne može spasiti sve ljude. Bilo je tu i puno drugih pisama, primjerice ono njemačkog policijskog atašea Hansa Helma, koji je govorio da se Stepinac previše miješa u svakakve stvari i kako ga treba kazniti. Svi su oni bili svjesni da im je Stepinac prijetnja. Ne treba zaboraviti ni da je BBC 1943. emitirao isječke iz njegovih propovijedi, koje je čuo cijeli svijet.

Iz ovoga proizlazi da se Stepinac zamjerio ustaškim vlastima svojim govorima. Protivnici njegove kanonizacije kao ključni argument navode, pak, da nikada nije javno osudio ustaški režim.

On je kao nadbiskup imao neke obveze, koje je od njega tražila Katolička crkva. U Vatikanu sigurno znaju da se od njega, i ne samo od njega, nego i od drugih biskupa, tražilo da u okupiranim zemljama ostvare kontakt s vladama kako bi se osigurao koliko-toliko normalan život ljudima koji su odlučili ostati u tim zemljama.

Na to ga je obvezivala politika Crkve. Pavelić i Stepinac nisu imali poštovanja jedan prema drugome. Pavelić je nadbiskupa nazivao balavcem, samo jednom je bio u Zagrebačkoj katedrali.

Ni Stepinac nije imao nikakva respekta prema Paveliću, s kojim se sastajao samo u formalnim prigodama, kao što se prije rata sastajao s kraljem Aleksandrom, kasnije s princom Pavlom, a nakon rata i s Titom, no to ne znači da ih je poštovao.

Kritičari Stepincu na teret stavljaju i prisilno pokrštavanje Židova i Srba.

To je blesav argument. Stepinac nije pokrštavao Srbe zato da prijeđu na katoličanstvo, nego ih je želio spasiti. Beogradski biskup Ujčić u pismu ga je molio da to učini, iako je Stepinac naglašavao da se pravoslavce ne može krstiti jer su već kršteni.

No, ako je to nešto što moraš učiniti da bi nekom spasio život… Priču o nasilnom pokrštavanju forsiraju oni koji žele da ljudi mrze Stepinca, koji se otpočetka borio za slobodu čovjeka, bez obzira na religiju i isticao da su svi ljudi Božja stvorenja, bili crni ili bijeli. Židovi ili arijci.

Mješovita komisija hrvatskih i srpskih stručnjaka proučavala je život kardinala Stepinca, no nisu uspjeli doći ni do kakvog zajedničkog zaključka. Mislite li da je uopće moguće približiti stavove?

Ta je komisija trebala imati znanstveni pristup, ali nisam vidjela da su Srbi donijeli ijedan dokument. Ako tvrdiš da je on učinio nešto i ako želiš da te se shvati ozbiljno, potkrijepi to dokumentom! Ja te dokaze nisam vidjela.

Pisala sam dosta i svaku tvrdnju potkrijepila dokumentima. Iz fusnota u mojim knjigama vidljivo je gdje se ti dokumenti mogu naći.

Nadam se i radim sve s nadom da će se naći jedan ili dva studenta koji će proučiti dokumente koji se tiču spašavanja Srba, tražiti u arhivu dokumente o spašenim Srbima, kojih je sigurno znatno više nego Židova, prije svega zato što ih je bilo više, a i više njih je bilo u miješanim brakovima. Kvalitetan rad na ovom području mogao bi znatno smanjiti probleme između Hrvata i Srba.

Razgovarala: Iva Boban Valečić / Večernji list

 

Višnja Starešina: Kako je Esther Gitman susrela Alojzija Stepinca

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Razgovor

Dr. Vesna Bosanac: Vjerujte u svoju Domovinu

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavković s dr. Vesnom Bosanac, simbolom Grada Vukovara

Dr. Vesna Bosanac, kao ravnateljica vukovarske bolnice, u najtežim ratnim trenucima ovoga grada,  postala je simbol  junaštva, građanske hrabrosti, humanosti i etičnosti. Na čelo Medicinskog centra Vukovar i Ratne bolnice Vukovar postavljena je krajem srpnja 1991. Bila je žena na jako teškoj i odgovornoj funkciji. Svakodnevno su u bolnici, u gradu bili izloženi velikom broj bombi i razaranjima, projektilima, granatama…

Dva dana nakon okupacije grada srpski četnici  odveli su je u logor, u Sremsku Mitrovicu, u Srbiju. Tamo su je ispitivali  oficiri JNA. Bila je podvrgnuta mučenju. Oslobođena je 20. prosinca 1991. Prvom prigodom vratila se u svoj grad, u svoju bolnicu, ponovno na rukovodeću funkciju. Nije joj ni tada bilo lako, relativno često su je sputavali, pa čak i sudski progonili. Ona je sve to izdržala. Zahvaljujući i njezinu  iznimnom angažmanu  ova je bolnica obnovljena, a u njoj još samo ratni muzej podsjeća na strahote kroz koje su prošli mnogi Vukovarci, koji su se liječili ili tražili spas od zlotvora koji nisu imali milosti ni prema bolesnicima, odnosno zdravstvenim ustanovama.

Iznimna mi je čast što je u dvorištu ove legendarne bolnice postavljen i čvrsto stoji Spomen križ na sve hrvatske nevine žrtve, koji je podignut na moju inicijativu – Da se ne zaboravi.

Pored toga, uredio sam i priredio njezinu knjigu „Apeli dr. Vesne Bosanac“.

Ova žena, junakinja hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, još uvijek radi, ne da se…

Gospođo Bosanac. Stječe se dojam da se danas gotovo ne govori i ne piše o razrušenoj vukovarskoj Ratnoj bolnici tijekom hrvatskog obrambenog i pobjedničkog Domovinskoga rata…

– U tome se ne bih u potpunosti složila-rekla je. Mislim da se i dalje govori na relevantnim mjestima o razrušenoj Ratnoj bolnici Vukovar, pa je tako, primjerice, o tome raspravljao Saborski odbor za zdravstvo u prosincu 2019., prilikom prihvaćanja zakonskog prijedloga o promjeni osnivačkih prava nad vukovarskom bolnicom. Odlukom Vlade Republike Hrvatske, a zatim, nakon saborskog odbora, u Hrvatskom saboru prihvaćen je i Zakon, te je vukovarska bolnica dobila status Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar…

A gdje je dokumentacije iz vukovarske Ratne bolnice?

– Još se uvijek nažalost nalazi u Republici Srbiji.

– Kako se danas sjećate Vaših svakodnevnih apela koje ste pred okupaciju Grada Vukovara  pisali i slali diljem svijeta, sve do 18. studenoga 1991.?

– Vjerujte, često se sjetim mojih apela iz Ratne bolnice Vukovar, a zahvaljujući Vama gospodine Pavkoviću, ti su apeli prikupljeni i publicirani u zasebnoj knjizi. Ova knjiga apela je zorni prikaz svakodnevnih događanja za vrijeme agresije na Vukovar i vukovarsku bolnicu, te nam služi prigodom održavanja raznih edukacija i na našim stručnim simpozijima, gdje prezentiramo naša ratna iskustva učenicima osnovnih škola, studentima Medicinskog fakulteta ali i svim zainteresiranim koji posjećuju naš muzej „Mjesto sjećanja – vukovarska bolnica 1991.“

A što je s Vašim ratnim memoarima, razmišljate li i o tome?

– Razmišljam, dakako, ali za jedan takav projekt, pisanje ratnih memoara, prije svega je potrebno značajno vrijeme i koncentracija, za koje još nisam našla vremena, obzirom na aktivnosti kojima se sada bavim.

Ne čini li Vam se ipak da se o Vukovaru manje-više govori i piše tek kad krenu priprema za obilježavanje još jedne tužne obljetnice? 

– Imate pravo. O ratnom Vukovaru, ali i o onom što se tu događa tijekom godine, uglavnom se više piše i govori u vrijeme obilježavanja 18. studenoga, mada mogu reći i tijekom cijele godine. Naime, veliki broj ljudi dolazi odati počast Vukovaru i njegovoj žrtvi 1991., ali istina je da bi o tome trebalo više pisati u medijskom prostoru.

A kako se danas sjećate dr. Juraja Njavru i svih ostalih ratnih zdravstvenih i inih djelatnika?

– O, da. Često se sjetim dr. Juraja Njavre. Čak i u svim kriznim situacijama, koje nas i sada snalaze. Osjećam da je njegov duh i dalje s nama. Mnogi ratni zdravstveni djelatnici i moji suradnici više nisu sa nama i vrlo često mislim i na njih.

Što je s ratnom odštetom? To se više i ne spominje…

– Vjerujte, nisam informirana o postupcima vezanim za ratnu odštetu. Glede obnove Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar, do sada je u njezinu obnovu i različite projekte uloženo preko 400 milijuna kuna, a pogotovu u periodu do 2000. godine i posljednje tri i pol godine, od kada smo korisnici EU projekata, financiranih iz EU fondova.

A kako gledate na veliku žrtvu današnjeg zdravstvenog osoblja, kad im se plješće i s balkona?

– Zdravstveno osoblje tijekom obavljanja svog odgovornog posla, u potpunosti je posvećeno pomoći bolesnicima i članovima njihovih obitelji. Tu se nema što dodati. Naš narod to jasno prepoznaje, te im je zahvalan i to iskazuje, kako ste i sami rekli, čak i pljeskom sa balkona.

Danas je vukovarska bolnica gotovo u potpunosti obnovljena, u čemu su među ostalim i Vaše velike zasluge…

– Da, imate pravo. Nacionalna memorijalna bolnica Vukovar je gotovo u potpunosti obnovljena, ali još ove godine završavamo nekoliko projekata, financiranih iz EU fondova. Međutim, također je potrebno pristupiti projektu energetske učinkovitosti, obzirom da je infrastruktura bolnice obnovljena još 1998. i oprema u infrastrukturi je već starija od 20 godine, te ju je potrebno zanoviti. Iako je bolnica u proteklih 20 godina, uz pomoć hrvatske Vlade, opskrbljena novom opremom, medicinska tehnologija je uznapredovala i potrebno je kontinuirano zanavljati opremu za dijagnostičke i terapijske postupke.

Nu, gospođo Bosanac, imate li  problema sa zdravstvenim osobljem? Naime, priča se da liječnici, medicinske sestre… sve više odlaze i zapošljavaju se u inozemstvu. Zašto?

– Nakon mirne reintegracije, svake godine radimo na edukaciji liječnika i medicinskih sestara. Danas u vukovarskoj bolnici radi 130 liječnika, 250 medicinskih sestara, te veliki broj zdravstvenog osoblja, pa je potrebno i dalje kontinuirano raditi na edukaciji, jer za kvalitetnu zdravstvenu zaštitu je najvažnije imati liječnike i medicinske sestre, ali i ostalo zdravstveno i nezdravstveno osoblje. I mi smo do sada imali pojedinačnih odlazaka liječnika i medicinskih sestara, ali u neznatnom broju i za njih smo uspjeli osigurati adekvatne zamjene. Na pitanje zašto osoblje odlazi, mogu reći da su odlasci iz Vukovara i naše bolnice započeli 2000. godine, kada su bili vrlo teški uvjeti rada i slabo plaćeni poslovi, tako da su mnoge medicinske sestre otišle u Austriju, Njemačku i Irsku. Za njih smo osigurali adekvatne zamjene, ali smo ostali u stalnom kontaktu sa svim našim djelatnicima i ponosni smo što su tamo gdje su otišli, pokazali izvrsno znanje i spremnost pomoći pacijentima.

A je li vam poznato od čega najviše boluju hrvatski branitelji, ali i ostali u Vukovaru? Ima li po tom pitanju  još uvijek „tragova“ rata?

– Unazad tri godine, kontinuiranim sistematskim pregledima hrvatskih branitelja, ali i pružajući usluge hrvatskim braniteljima iz cijele Slavonije, mogu odgovorno reći da uglavnom boluju od kardiovaskularnih bolesti, ali sve više i od malignih bolesti. Teško je reći da li  pobol hrvatskih branitelja ima direktnu povezanost sa posljedicama rata, ali se može sa sigurnošću ustvrditi da mnogi od njih, koji rano obolijevaju od teških bolesti, nisu redovito išli na sistematske preglede i mislim da je ovaj projekt Ministarstva hrvatskih branitelja, koji se provodi unazad tri godine, vrlo značajan, te da potiče hrvatske branitelje da više brinu o svom psihičkom i tjelesnom zdravlju.

Nego, vraćaju li se ljudi u Vukovar?

– Nažalost, ne raspolažem točnim podacima koliko se ljudi vraća u Vukovar, ali mogu reći da primjećujem da se u Vukovar naseljavaju mlade obitelji i da sve više mladih i djece živi u ovome gradu.

Koliko je po Vama politika pomogla, a koliko odmogla Vukovaru?

– Politika je svakako važna za obnovu i razvoj Vukovara, pa tako i vukovarske bolnice i mislim da je značajno pomogla u obnovi  grada i bolnice, poglavito u razdoblju od 1997. pa do 2000., kao i u posljednje tri i pol godine, kada smo značajno zanovili sve bolničke sadržaje.

A kako surađujete s današnjim gradonačelnikom?

– Dobro, kao i uvijek. Gospodin Penava  je dosad u potpunosti davao podršku svim našim projektima i vjerujem da će tako biti i dalje. Nema razloga da bude drugačije.

Među prvima ste se vratili u Vukovar. Sjećamo se da Vas neki i nisu baš lijepo dočekali, ali Vi ste ostali…

– Moj povratak u Vukovar je bio moj zavjet i dug prema onima koji su svoj život i zdravlje ostavili 1991. godine. Ne progone me slike rata, vjerujem u budućnost i veseli me svaki put kada u gradu srećem  sve više mladih ljudi sa djecom.

I na kraju, dr. Bosanac, kakva je Vaša poruka?

Moja je poruka  svim građanima Republike Hrvatske da vjeruju u svoju Domovinu, da cijene svoje porijeklo, da brinu za svoje obitelji i da žive sretno na svojem ognjištu.

Razgovarao: Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Plenković najavio smanjenje poreza na dohodak, poreza na dobit, PDV-a na svu hranu…

Objavljeno

na

Objavio

Nemamo puno vremena za slavlje, rekao je predsjednik HDZ-a Andrej Plenković u večerašnjem HRT-ovom Dnevniku, najavivši između ostalog smanjenje broja ministarstava.

Plenković je rekao da je slavlje nakon jučerašnjih parlamentarnih izbora na kojima je HDZ odnio uvjerljivu pobjedu bilo kratko – opustili su se, ali u okvirima disciplinirane mineralne i obične vode.

– Nemamo mi puno vremena za slavlje. Ima puno ljudi koji traže od Vlade i Sabora da djeluje, rekao je Plenković, koji je ranije danas objavio da imaju potporu 76 zastupnika za parlamentarnu većinu.

Plenković je u Dnevniku rekao da su od zastupnika manjina, Reformista i HNS-a dobili načelnu potporu, ali da nije bilo razgovora o sastavu Vlade u smislu kadrova ili resora. Na pitanje hoće li smanjivati broj ministarstava odgovorio je potvrdno.

– To smo jasno kazali u našem programu Sigurna Hrvatska. Vodimo konzultacije o tome kako da prilagodimo na najfunkcionalniji, najučinkovitiji način buduće resore, ali dopustit ćete nam još par dana da se oko toga unutar sebe konzultiramo, rekao je Plenković.

Kao prve poteze između ostalog je najavio smanjenje poreza na dohodak, poreza na dobit, PDV-a na svu hranu…

Plenković je istaknuo da je HDZ pobijedio u devet od 11 izbornih jedinica, a u dvije gdje su bili drugi, trećoj i osmoj, ostvarili su povijesno najbolji rezultat.

Na pitanje što je bila prijelomnica u izborima odgovorio je da su pogodili nekoliko elemenata te da je većina birača svjesna postignuća u proteklom mandatu koji je bio težak i izazovan.

– Siguran sam da je bilo i grešaka, ali smo unatoč tome radili sve što smo najbolje umjeli i znali za interes Hrvatske. Rezultati su bili tu, rekao je Plenković.

Rekao je da su ostvarili 23 mandata u četiri zagrebačke jedinice, isto kao i 2016., ali da su ovaj put pobijedili lijevu koaliciju baš u svim jedinicama.

Govoreći o obnovi Zagreba od potresa rekao je da će nastojati naći formulu koja će sustavno obnavljati i protupotresno ojačavati brojne zgrade koje su stradale.

Što se koronavirusa tiče, poručio je građanima da je najbolje da budemo odgovorni.

– HDD: higijena, dezinfekcija i distanciranje. To su tri elementa koja će najbolje spriječiti širenje zaraze, rekao je Plenković, posebno apeliravši na mlade.

Istaknuo je da je sad puno manji broj hospitaliziranih slučajeva nego u ožujku te da je jako mali broj pacijenata na respiratorima, što znači da je virus isti, ali da nas ljetni mjeseci ipak čine donekle otpornijima.

Plenković poručio Domovinskom pokretu: Ako hoće mijenjati HDZ, onda neka dođu u HDZ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari