Pratite nas

Pregled

Esther Gitman: Neutemeljena su SPC-ova osporavanja Stepinčeve svetosti

Objavljeno

na

Esther Gitman

Povjesničarku Esther Gitman, u hrvatskoj javnosti poznatu po ustrajnom istraživanju života i djelovanja zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, sudbina je drugi put u životu namjerila na Split; kao dvogodišnjakinja s majkom je 1941. godine prisiljena iz rodnog Sarajeva po nalogu vlasti NDH skloniti se u Split, odakle su nakon kapitulacije Italije 1943. uz pomoć lokalnog stanovništva brodovima, nakon boravka u Korčuli, prebačene u Bari i tako spašene.

Sada će od Sveučilišta u Splitu, na prijedlog Katoličkog bogoslovnog fakulteta, primiti počasni doktorat za znanstveni i društveni rad!

Inače, drugi progon njezine obitelji dogodio se već 1948. godine, kad je Tito tražio da Židovi idu u Izrael. Oduzeti su im domovi, bankovni računi i ostala vrijedna imovina, te su kao beskućnici napustili Jugoslaviju, zemlju koju su voljeli i smatrali svojom domovinom. Neki su u njoj živjeli i više od četiri stoljeća.

Život Esther Gitman u Izraelu i u drugim svjetskim zemljama u kojima je živjela bio je vrlo težak, no ističe kako je njezina majka govorila da je bila sretna djevojčica i za nju je uvijek bilo nade i uzbuđenja.

Hrvatska javnost prepoznala je vaš rad, osobito kad je u pitanju sudbina blaženog Alojzija Stepinca, za što ste primili nekoliko priznanja – Hrvatskog katoličkog sveučilišta i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović – a sada primate i počasni doktorat Splitskog sveučilišta. Koliko vam znače sve te nagrade?
– Kardinal Stepinac je rekao: “Kada dođe do mira, i kada bude moguće objaviti dokumente, te kada svatko bude mogao slobodno i bez straha govoriti, tada neće biti ni jednoga koji će reći i riječi protiv mene.”

Sada smo slobodni i njegove riječi pršte iz svih mojih istraživanja i iz mnogih mojih knjiga! Jer u svako doba i u svim okolnostima stajao je poput ratnika protiv neprijatelja koji su opsjedali njega i njegov hrvatski narod, prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata.

Stoga, ako priznanja znače da sam uspjela makar i neznatno osvijetliti i otkriti istinu o držanju kardinala Stepinca i mnogih Hrvata koji su bili spašavali Židove, Srbe i druge disidente za vrijeme Drugog svjetskog rata, onda meni kao povjesničarki ta priznanja znače mnogo.

Uvršteni ste među utjecajne žene američkog društva?
– Da, prepoznata sam kao utjecajna žene Amerike, jer sam 1981. godine započela posao s draguljarnicom sa samo tisuću dolara, a do 1985. moj je posao narastao u korporaciju vrijednu više milijuna dolara.

Usudila sam se imati velike snove i nikad nisam zaboravila da uspjeh stiže onima koji nastoje uspjeti. Bilo je mnogo pojedinaca koji su mi pomagali na mojem putu, a prvi među njima je moj suprug dr. Israel Gitman.

Vaš duh vodio vas je od nastavničkog poziva preko poduzetništva do znanstvenice. Što vas je na to nagnalo?
– Nešto od toga moralo se tako dogoditi. Udala sam se mlada, odmah nakon što sam završila vojni rok u Izraelu. Moj suprug, koji je također tek bio završio vojni rok i primljen je u školu za inženjere, i ja odlučili smo da će tijekom prve godine on raditi danju, a učiti uvečer, a ja ću pohađati dvogodišnju učiteljsku školu, pa kad ja diplomiram, počet ću raditi, a moj će suprug upisati drugu godinu kao redovni student.

Kad je magistrirao, preselili smo se u Montreal u Kanadi, a kad je doktorirao, otišli smo u Ottawu, gdje se suprug kao mladi znanstvenik bavio znanstvenim radom. Kad sam diplomirala 1972., preselili smo se u SAD.

Moj suprug priključio se timu znanstvenika, a ja sam odlučila nastaviti studije s ciljem da steknem zvanje u kaznenom sudstvu. Nakon diplome bila sam pozvana raditi za FBI, ali zbog osjetljivosti posla mojeg supruga, morala sam, na moju veliku žalost, odbiti taj poziv.

Nakon nekoliko beznačajnih poslova i u traženju nekoga smislenog zvanja došla sam na ideju da otvorim draguljarsku firmu. Iako sam tih ranih osamdesetih već imala magisterij iz kaznenog prava, moje su se misli usredotočile na otvaranje draguljarske tvrtke koja će oživiti nakit iz razdoblja art decoa sa suvremenim detaljima.

Dugo sam se bavila tim područjem putujući do najpoznatijih draguljarnica u New Yorku, a “Tiffany” mi je bila najdraža jer je imala prekrasne kreacije najpoznatijih draguljara iz cijeloga svijeta.

Moj izbor metala bilo je 14-karatno zlato jer je bilo lako s njim raditi, a bilo je dostupno većini ljubitelja nakita. Moja ideja da se upustim u posao s nakitom zvučala je suludo mojim prijateljima, a još više mojem suprugu, koji je konačno pristao na pozajmicu za moju tvrtku od tisuću dolara od naše sitne ušteđevine.

Na malom unajmljenom prostoru na 37. ulici i Petoj aveniji napisala sam velikim podebljanim brojkama: $ 1,750,000. Ne znam zašto sam odabrala tu svotu, ali mislim da je tada to bila najveća svota koju je moja mašta mogla zamisliti. Svojoj sam tvrtki dala ime IEG Sales (I za Imaginaciju, E za Entuzijazam i G za Goal, tj. Cilj). Ova tri slova bila su ključ mojeg uspjeha kako sam ja to tada zamišljala.

Budući da su moja mjesečna sredstva bila ograničena, kreirala sam nakit od zanimljivih staklenih perli. Naučila sam kako raditi s kliještima za žicu i drugim sitnim alatom. Kad sam napravila petnaest zanimljivih komada, skupila sam hrabrost i počela posjećivati draguljarnice na Madison aveniji.

Neki su me vlasnici draguljarnica odbili, a neki su pokazali interes i počeli slati narudžbe. Počela sam proširivati liniju do točke kada sam mogla angažirati profesionalne draguljare i zajedno s firmom moga muža stvarati za moju kompaniju sofisticirani računalni program i tako je firma, premda mala, bila u mogućnosti natjecati se i opsluživati velike kompanije.

Nastavila sam trgovati samo s velikim robnim kućama. Tajna mog uspjeha bila je stalno opskrbljivanje novom robom, isporuka na vrijeme i besprijekorna kvaliteta. Moj san o uspjehu i vizija razvoja velikog poduzeća bili su ostvareni u daleko većoj mjeri nego što sam mogla i zamisliti u početku.

Vaše djetinjstvo nije bilo nimalo lagano: pretrpjeli ste stradanja u ratu i poraću. Koliko vam je to obilježilo budući život?
– Moram vam ispričati jednu priču. Kad smo došli u Bari u Italiji, nacisti su granatirali logor u kojem je bilo više od 15 tisuća izbjeglica. Jedan od geler ušao mi je u nogu i nakon samo par dana noga se jako inficirala pa su liječnici, bojeći se gangrene, predložili amputaciju.

Moja hrabra majka odlučno se suprotstavila toj ideji. Tvrdila je da je za djevojčicu bolje umrijeti nego biti bez noge. Moja je noga zacijeljela i, kako sam ranije rekla, znala sam da se neka viša sila brine o meni.

Istraživali ste temu spašavanja i preživljavanja Židova u NDH: koliko su vam u tome bili od koristi hrvatski arhivi, te do kojih ste historiografskih otkrića došli?
– Godine 2002., kad sam bila na Fulbrightovoj stipendiji u Zagrebu, upoznala sam dr. Josipa Kolanovića, koji mi je rekao da su arhivi sređeni i da će mi rado pomoći u otkrivanju materijala koji se odnose na Židove za vrijeme Drugoga svjetskog rata, pod okupacijom nacističke Njemačke i ustaške vlasti pod vodstvom Ante Pavelića.

Pregledala sam više od 30 tisuća dokumenata i kopirala ih pet tisuća. Čitala sam novine iz tog razdoblja i intervjuirala 77 spasilaca i preživjelih.

General bojnik dr. Stjepan Steiner bio je prvi koji me je usmjerio prema kardinalu Stepincu i ustvrdio da postoje dva velika Hrvata koja su spasila stotine Židova, a to su dr. Ante Vuletić i nadbiskup Alojzije Stepinac. Prilično veliki broj dokumenata otkrila sam dok sam bila na postdoktorskoj stipendiji u Memorijalnome muzeju holokausta u SAD-u.

Povjesničari koji su pratili Stepinčevo poslijeratno suđenje tretirali su to suđenje kao izdvojeni povijesni događaj. Tako da su najjasniji bili dokumenti koje su poslali američki diplomati State Departmentu sa Stepinčeva suđenja.

Poput nekog starozavjetnog proroka, Stepinac je ostao neumoljivo vjeran svojoj Crkvi i naravnim zakonima. Postao je glas savjesti za vrijeme triju uzastopnih i suprotstavljenih diktatorskih režima.

U istraživanjima ste došli do brojnih podataka o zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, kojega pojedinci i ustanove još uvijek na razne načine stigmatiziraju. Kakva su vaša saznanja o njemu?
– Sudbinom Alojzija Stepinca bavim se od 2008. godine, kad sam prvi put pozvana u Hrvatsku. Žao mi je što neki povjesničari iz Izraela, poput Efraima Zuroffa, Godeona Greifa i drugih, falsificiraju povijest.

Nedavno su na obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta ponovili da je Stepinac zločinac, da je bio dio ustaškog režima, što nije istina. Pavelić i Stepinac nisu imali poštovanja jedan prema drugome.

Stepinac se s Pavelićem sastajao samo u formalnim prigodama, kao što se prije rata sastajao s kraljem Aleksandrom, kasnije s princem Pavlom, a nakon rata i s Titom, što ne znači da ih je osobito poštovao.

Stepinac je već u početku shvatio da u Hrvatskoj kontrolu ima nacistička Njemačka, a Pavelić je marioneta koja ispunjava njezine naredbe. On je izražavao svoju zabrinutost vođama NDH, upozoravajući ih na to da njihovo nehumano postupanje prema Židovima i drugima pokazuje totalitaristički karakter koji prijeti da nanese veliku štetu hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi tijekom budućih godina. On je ustvrdio: “Zbog zloćudnog ponašanja Pavelićevog režima, hrvatski narod morat će snositi punu odgovornost zbog vladanja ustaša kao i zbog rasta komunizma.”

Stepinčevo nastojanje da spriječi zatiranje nevinih ljudi razljutilo je naciste koji su služili u Zagrebu, tako da su u jednom od svojih dnevnih izvješća obavijestili Njemačku: “Obavješteni smo s više strana o političkom uplitanju tog klerika (Stepinca) u unutrašnje poslove zemlje. On ima veze u svim ministarstvima.

Većina crkava u Hrvatskoj ima kontakte s Londonom i vladom u izgnanstvu. Ovakav stav Crkve može se smatrati protivnim interesima Trećeg Rajha i NDH. Naš cilj je eliminirati utjecaj ovoga svećenika.” Ali Stepinac je nastavio sa svojim propovijedima tvrdeći: “Postoji samo jedna rasa, a to je božanska rasa.

Njihov rodni list se nalazi u Knjizi postanka. Svi oni bez iznimke, bilo da pripadaju rasi Cigana ili nekoj drugoj, bili oni Crnci ili civilizirani Europljani, bili prezreni Židovi ili ponosni Arijevci, imaju isto pravo reći: ‘Oče naš koji jesi na nebesima!'”

Put blaženog Alojzija Stepinca do proglašenja svetim od Katoličke crkve prate razna osporavanja, od kojih je najjače ono od Srpske pravoslavne crkve. Koliko su ta osporavanja opravdana?
– Na temelju svega gore navedenog, ta su osporavanja neutemeljena.

Piše: Damir Šarac / Misija

 

Fra Mario Knezović: Stepinac i franjevci sporni, a patrijarh Irenej velikan

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

General Jurković primljen u Međunarodnu kuću slavnih

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MORH

Zapovjednik Hrvatske kopnene vojske, general-bojnik Siniša Jurković primljen je u Međunarodnu Kuću slavnih (International Fellow Hall of Fame) National Defence Universityja iz Sjedinjenih Američkih Država, a priznanje mu je uručeno na svečanoj inauguraciji koja je održana u utorak, 25. lipnja 2019. u Tartu, Estoniji, priopćio je MORH

Ovakvo veliko priznanje su uz generala Jurkovića primili potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević koji je u svibnju 2018. svečano primljen u Kuću slavnih međunarodnih polaznika Ratne škole kopnene vojske SAD-a (International Fellows Hall of Fame US Army War College) te general-zbora Drago Lovrić i general-bojnik Gordan Čačić na National Defence Universityju.

Zahvalivši na ovom priznanju, general Jurković istaknuo je: “Ovo je izuzetna čast i priznanje za moj rad i ono što je najvažnije, poticaj da i dalje predano i motivirano služim svojoj domovini. Na kraju, ovo je priznanje za Republiku Hrvatsku, Ministarstvo obrane, Hrvatsku vojsku i Hrvatsku kopnenu vojsku “, kazao je general Jurković koji je u Međunarodnu kuću slavnih primljen zbog svojih postignuća na funkcijama koje je obnašao u Hrvatskoj vojsci.

Naime, program Međunarodne Kuće slavnih osnovan je 1999. godine, a njegova je svrha kroz transparentan odabir, odati priznanje međunarodnim polaznicima National War Collegea za postignuća na nacionalnoj razini ili u međunarodnom okruženju.

General-bojnik Siniša Jurković pohađao je i završio National War College od svibnja 2015. do lipnja 2016. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Miroslav Škoro otkazao koncert za obljetnicu VRO ‘Oluja’ u Kninu

Objavljeno

na

Objavio

Menadžer Miroslava Škore Miljenko Ćurić jučer je već rano ujutro bio u pogonu. Morao je gradskim vlastima u Kninu javiti da Škoro, s obzirom na novonastale okolnosti, na proslavi Oluje ipak neće pjevati u njihovom gradu.

Još prošle godine dogovoreno je da Škoro 5. kolovoza bude glavni izvođač na koncertu koji će se održati na središnjem kninskom trgu, ali popularni je pjevač odustao zbog ulaska u izbornu utrku.

Morao sam obavijestiti zamjenicu gradonačelnika Kristinu Perić da Škoro neće moći 5. kolovoza nastupiti u Kninu. Nakon objave kandidature za predsjednika Republike, Škoro je donio odluku da taj dan neće imati koncert nigdje u Hrvatskoj, zato što ne želi da se ovaj veličanstveni hrvatski praznik na bilo koji način povezuje s predstojećim izborima – rekao je Ćurić za Novi list.

Gradonačelnik Knina Marko Jelić nije očekivao ovakav razvoj događaja.

Ne znam je li se prošle godine, kad smo sa Škorom dogovorili koncert, on planirao kandidirati za predsjednika Republike. Izrazito se protivim miješanju proslave Oluje s bilo kakvom politikom i izborima. Zato vjerujem da nije bilo razloga da Škoro ne dođe 5. kolovoza u Knin i normalno odradi koncert koji naš grad financira. S njegovom se kandidaturom za nas apsolutno ništa nije promijenilo. Možda je Škoro bio pod stanovitim medijskim pritiskom. Ali, postupio je kako je smatrao potrebnim i odabrao svoj put. Nema problema – kazao je Jelić.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari