Pratite nas

Pregled

Esther Gitman: Neutemeljena su SPC-ova osporavanja Stepinčeve svetosti

Objavljeno

na

Esther Gitman

Povjesničarku Esther Gitman, u hrvatskoj javnosti poznatu po ustrajnom istraživanju života i djelovanja zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, sudbina je drugi put u životu namjerila na Split; kao dvogodišnjakinja s majkom je 1941. godine prisiljena iz rodnog Sarajeva po nalogu vlasti NDH skloniti se u Split, odakle su nakon kapitulacije Italije 1943. uz pomoć lokalnog stanovništva brodovima, nakon boravka u Korčuli, prebačene u Bari i tako spašene.

Sada će od Sveučilišta u Splitu, na prijedlog Katoličkog bogoslovnog fakulteta, primiti počasni doktorat za znanstveni i društveni rad!

Inače, drugi progon njezine obitelji dogodio se već 1948. godine, kad je Tito tražio da Židovi idu u Izrael. Oduzeti su im domovi, bankovni računi i ostala vrijedna imovina, te su kao beskućnici napustili Jugoslaviju, zemlju koju su voljeli i smatrali svojom domovinom. Neki su u njoj živjeli i više od četiri stoljeća.

Život Esther Gitman u Izraelu i u drugim svjetskim zemljama u kojima je živjela bio je vrlo težak, no ističe kako je njezina majka govorila da je bila sretna djevojčica i za nju je uvijek bilo nade i uzbuđenja.

Hrvatska javnost prepoznala je vaš rad, osobito kad je u pitanju sudbina blaženog Alojzija Stepinca, za što ste primili nekoliko priznanja – Hrvatskog katoličkog sveučilišta i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović – a sada primate i počasni doktorat Splitskog sveučilišta. Koliko vam znače sve te nagrade?
– Kardinal Stepinac je rekao: “Kada dođe do mira, i kada bude moguće objaviti dokumente, te kada svatko bude mogao slobodno i bez straha govoriti, tada neće biti ni jednoga koji će reći i riječi protiv mene.”

Sada smo slobodni i njegove riječi pršte iz svih mojih istraživanja i iz mnogih mojih knjiga! Jer u svako doba i u svim okolnostima stajao je poput ratnika protiv neprijatelja koji su opsjedali njega i njegov hrvatski narod, prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata.

Stoga, ako priznanja znače da sam uspjela makar i neznatno osvijetliti i otkriti istinu o držanju kardinala Stepinca i mnogih Hrvata koji su bili spašavali Židove, Srbe i druge disidente za vrijeme Drugog svjetskog rata, onda meni kao povjesničarki ta priznanja znače mnogo.

Uvršteni ste među utjecajne žene američkog društva?
– Da, prepoznata sam kao utjecajna žene Amerike, jer sam 1981. godine započela posao s draguljarnicom sa samo tisuću dolara, a do 1985. moj je posao narastao u korporaciju vrijednu više milijuna dolara.

Usudila sam se imati velike snove i nikad nisam zaboravila da uspjeh stiže onima koji nastoje uspjeti. Bilo je mnogo pojedinaca koji su mi pomagali na mojem putu, a prvi među njima je moj suprug dr. Israel Gitman.

Vaš duh vodio vas je od nastavničkog poziva preko poduzetništva do znanstvenice. Što vas je na to nagnalo?
– Nešto od toga moralo se tako dogoditi. Udala sam se mlada, odmah nakon što sam završila vojni rok u Izraelu. Moj suprug, koji je također tek bio završio vojni rok i primljen je u školu za inženjere, i ja odlučili smo da će tijekom prve godine on raditi danju, a učiti uvečer, a ja ću pohađati dvogodišnju učiteljsku školu, pa kad ja diplomiram, počet ću raditi, a moj će suprug upisati drugu godinu kao redovni student.

Kad je magistrirao, preselili smo se u Montreal u Kanadi, a kad je doktorirao, otišli smo u Ottawu, gdje se suprug kao mladi znanstvenik bavio znanstvenim radom. Kad sam diplomirala 1972., preselili smo se u SAD.

Moj suprug priključio se timu znanstvenika, a ja sam odlučila nastaviti studije s ciljem da steknem zvanje u kaznenom sudstvu. Nakon diplome bila sam pozvana raditi za FBI, ali zbog osjetljivosti posla mojeg supruga, morala sam, na moju veliku žalost, odbiti taj poziv.

Nakon nekoliko beznačajnih poslova i u traženju nekoga smislenog zvanja došla sam na ideju da otvorim draguljarsku firmu. Iako sam tih ranih osamdesetih već imala magisterij iz kaznenog prava, moje su se misli usredotočile na otvaranje draguljarske tvrtke koja će oživiti nakit iz razdoblja art decoa sa suvremenim detaljima.

Dugo sam se bavila tim područjem putujući do najpoznatijih draguljarnica u New Yorku, a “Tiffany” mi je bila najdraža jer je imala prekrasne kreacije najpoznatijih draguljara iz cijeloga svijeta.

Moj izbor metala bilo je 14-karatno zlato jer je bilo lako s njim raditi, a bilo je dostupno većini ljubitelja nakita. Moja ideja da se upustim u posao s nakitom zvučala je suludo mojim prijateljima, a još više mojem suprugu, koji je konačno pristao na pozajmicu za moju tvrtku od tisuću dolara od naše sitne ušteđevine.

Na malom unajmljenom prostoru na 37. ulici i Petoj aveniji napisala sam velikim podebljanim brojkama: $ 1,750,000. Ne znam zašto sam odabrala tu svotu, ali mislim da je tada to bila najveća svota koju je moja mašta mogla zamisliti. Svojoj sam tvrtki dala ime IEG Sales (I za Imaginaciju, E za Entuzijazam i G za Goal, tj. Cilj). Ova tri slova bila su ključ mojeg uspjeha kako sam ja to tada zamišljala.

Budući da su moja mjesečna sredstva bila ograničena, kreirala sam nakit od zanimljivih staklenih perli. Naučila sam kako raditi s kliještima za žicu i drugim sitnim alatom. Kad sam napravila petnaest zanimljivih komada, skupila sam hrabrost i počela posjećivati draguljarnice na Madison aveniji.

Neki su me vlasnici draguljarnica odbili, a neki su pokazali interes i počeli slati narudžbe. Počela sam proširivati liniju do točke kada sam mogla angažirati profesionalne draguljare i zajedno s firmom moga muža stvarati za moju kompaniju sofisticirani računalni program i tako je firma, premda mala, bila u mogućnosti natjecati se i opsluživati velike kompanije.

Nastavila sam trgovati samo s velikim robnim kućama. Tajna mog uspjeha bila je stalno opskrbljivanje novom robom, isporuka na vrijeme i besprijekorna kvaliteta. Moj san o uspjehu i vizija razvoja velikog poduzeća bili su ostvareni u daleko većoj mjeri nego što sam mogla i zamisliti u početku.

Vaše djetinjstvo nije bilo nimalo lagano: pretrpjeli ste stradanja u ratu i poraću. Koliko vam je to obilježilo budući život?
– Moram vam ispričati jednu priču. Kad smo došli u Bari u Italiji, nacisti su granatirali logor u kojem je bilo više od 15 tisuća izbjeglica. Jedan od geler ušao mi je u nogu i nakon samo par dana noga se jako inficirala pa su liječnici, bojeći se gangrene, predložili amputaciju.

Moja hrabra majka odlučno se suprotstavila toj ideji. Tvrdila je da je za djevojčicu bolje umrijeti nego biti bez noge. Moja je noga zacijeljela i, kako sam ranije rekla, znala sam da se neka viša sila brine o meni.

Istraživali ste temu spašavanja i preživljavanja Židova u NDH: koliko su vam u tome bili od koristi hrvatski arhivi, te do kojih ste historiografskih otkrića došli?
– Godine 2002., kad sam bila na Fulbrightovoj stipendiji u Zagrebu, upoznala sam dr. Josipa Kolanovića, koji mi je rekao da su arhivi sređeni i da će mi rado pomoći u otkrivanju materijala koji se odnose na Židove za vrijeme Drugoga svjetskog rata, pod okupacijom nacističke Njemačke i ustaške vlasti pod vodstvom Ante Pavelića.

Pregledala sam više od 30 tisuća dokumenata i kopirala ih pet tisuća. Čitala sam novine iz tog razdoblja i intervjuirala 77 spasilaca i preživjelih.

General bojnik dr. Stjepan Steiner bio je prvi koji me je usmjerio prema kardinalu Stepincu i ustvrdio da postoje dva velika Hrvata koja su spasila stotine Židova, a to su dr. Ante Vuletić i nadbiskup Alojzije Stepinac. Prilično veliki broj dokumenata otkrila sam dok sam bila na postdoktorskoj stipendiji u Memorijalnome muzeju holokausta u SAD-u.

Povjesničari koji su pratili Stepinčevo poslijeratno suđenje tretirali su to suđenje kao izdvojeni povijesni događaj. Tako da su najjasniji bili dokumenti koje su poslali američki diplomati State Departmentu sa Stepinčeva suđenja.

Poput nekog starozavjetnog proroka, Stepinac je ostao neumoljivo vjeran svojoj Crkvi i naravnim zakonima. Postao je glas savjesti za vrijeme triju uzastopnih i suprotstavljenih diktatorskih režima.

U istraživanjima ste došli do brojnih podataka o zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, kojega pojedinci i ustanove još uvijek na razne načine stigmatiziraju. Kakva su vaša saznanja o njemu?
– Sudbinom Alojzija Stepinca bavim se od 2008. godine, kad sam prvi put pozvana u Hrvatsku. Žao mi je što neki povjesničari iz Izraela, poput Efraima Zuroffa, Godeona Greifa i drugih, falsificiraju povijest.

Nedavno su na obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta ponovili da je Stepinac zločinac, da je bio dio ustaškog režima, što nije istina. Pavelić i Stepinac nisu imali poštovanja jedan prema drugome.

Stepinac se s Pavelićem sastajao samo u formalnim prigodama, kao što se prije rata sastajao s kraljem Aleksandrom, kasnije s princem Pavlom, a nakon rata i s Titom, što ne znači da ih je osobito poštovao.

Stepinac je već u početku shvatio da u Hrvatskoj kontrolu ima nacistička Njemačka, a Pavelić je marioneta koja ispunjava njezine naredbe. On je izražavao svoju zabrinutost vođama NDH, upozoravajući ih na to da njihovo nehumano postupanje prema Židovima i drugima pokazuje totalitaristički karakter koji prijeti da nanese veliku štetu hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi tijekom budućih godina. On je ustvrdio: “Zbog zloćudnog ponašanja Pavelićevog režima, hrvatski narod morat će snositi punu odgovornost zbog vladanja ustaša kao i zbog rasta komunizma.”

Stepinčevo nastojanje da spriječi zatiranje nevinih ljudi razljutilo je naciste koji su služili u Zagrebu, tako da su u jednom od svojih dnevnih izvješća obavijestili Njemačku: “Obavješteni smo s više strana o političkom uplitanju tog klerika (Stepinca) u unutrašnje poslove zemlje. On ima veze u svim ministarstvima.

Većina crkava u Hrvatskoj ima kontakte s Londonom i vladom u izgnanstvu. Ovakav stav Crkve može se smatrati protivnim interesima Trećeg Rajha i NDH. Naš cilj je eliminirati utjecaj ovoga svećenika.” Ali Stepinac je nastavio sa svojim propovijedima tvrdeći: “Postoji samo jedna rasa, a to je božanska rasa.

Njihov rodni list se nalazi u Knjizi postanka. Svi oni bez iznimke, bilo da pripadaju rasi Cigana ili nekoj drugoj, bili oni Crnci ili civilizirani Europljani, bili prezreni Židovi ili ponosni Arijevci, imaju isto pravo reći: ‘Oče naš koji jesi na nebesima!'”

Put blaženog Alojzija Stepinca do proglašenja svetim od Katoličke crkve prate razna osporavanja, od kojih je najjače ono od Srpske pravoslavne crkve. Koliko su ta osporavanja opravdana?
– Na temelju svega gore navedenog, ta su osporavanja neutemeljena.

Piše: Damir Šarac / Misija

 

Fra Mario Knezović: Stepinac i franjevci sporni, a patrijarh Irenej velikan

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Nezavisni odvjetnik Suda EU-a: Sud nije nadležan

Objavljeno

na

Objavio

Nezavisni odvjetnik Suda EU-a, Estonac Priit Pikamae, smatra da taj sud nije nadležan u sporu koji je Slovenija pokrenula protiv Hrvatske zbog navodne povrede europskog prava uzrokovane neprovedbom arbitražne odluke o granici, objavljeno je u srijedu u Luxembourgu.

Mišljenje nezavisnog odvjetnika, kao ni odluka Suda EU-a koja se očekuje negdje u proljeće sljedeće godine ne odnosi se na sadržaj slovenskih prigovora nego samo na pitanje je li Sud EU-a nadležan ili nije za to pitanje.

Nezavisni odvjetnici su posebnost Suda EU-a. Mišljenje nezavisnog odvjetnika ne obvezuje Sud. Nezavisni odvjetnik ne zastupa ničije interese, ni stranaka, ni javnosti, nego samo daje stručno mišljenje o relevantnim pravnim pitanjima.

Na temelju mišljenja nezavisnog odvjetnika teško da će se moći nazrijeti odluka Suda. Dosadašnja praksa pokazuje da u predmetima koji se vode pred Velikim vijećem Suda EU-a, a to je slučaj i s ovom slovenskom tužbom, Sud slijedi mišljenje nezavisnog odvjetnika u oko polovici slučajeva. U predmetima koji se vode pred Malim vijećem, odluke Suda su u oko 80 posto slučajeva u skladu s mišljenjem nezavisnog odvjetnika.

Slovenija je pokrenula postupak protiv Hrvatske na temelju članka 259 Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) i predložila Sudu EU-a da utvrdi da Hrvatska krši 2. i 4. članak Ugovora, koji govori o poštivanju vladavine prava i lojalnoj suradnji među državama članicama EU-a. Slovenija također tvrdi da Hrvatska krši uredbu o zajedničkoj ribarskoj politici, schengenskim propisima o kretanju osoba te direktive pomorskom prostornom planiranju.

Stajalište Hrvatske je da Sud EU-a nije nadležan odlučivati o zahtjevima Slovenije u navedenom postupku s obzirom na to da između dviju država nije doista riječ o sporu o primjeni i tumačenju prava EU, što bi bilo u nadležnosti Suda Europske unije. Hrvatska drži da u ovom predmetu postoji spor koji se odnosi na tumačenje i primjenu međunarodnog prava, koji treba rješavati primjenom pravila međunarodnog prava i za to predviđenim sredstvima mirnog rješavanja sporova, uključujući pregovorima.

Na Sudu EU-a o sadržaju slovenskih prigovora nije se ni raspravljalo. Do sada je jedino 8. srpnja ove godine održana usmena rasprava o nadležnosti. Odluči li Sud da nije nadležan, postupak se automatski okončava. U slučaju da se proglasi nadležnim ili djelomično nadležnim uslijedit će rasprava o sadržaju, a nakon toga slijedi odluka Suda.

Na raspravi u srpnju, Hrvatska je istaknula da Sud EU-a nije nadležan u ovom slučaju jer su granice između dviju zemalja pitanje međunarodnog, a ne europskog prava, da je bit spora to kuda se proteže granica, a ne tumačenje prava EU-a. Hrvatska smatra da bi jedina pravna podloga za ovaj spor pred Sudom EU-a mogao biti članak 273 Ugovora o EU-u.

Članak 273 nudi mogućnost članicama EU-a da pred Sudom EU-a iznesu međusobne sporove o predmetu koji se u strogom smislu ne tiče europskog prava, ali je za članice i za EU važan u širem kontekstu. Ukratko, ako se neki spor među članicama ne tiče konkretno prava Europske unije, onda se sud EU-a o njemu ne može očitovati, osim ako se same članice u tom sporu ne dogovore da mu problem zajedno iznesu u okviru postupka iz 273. članka Ugovora o funkcioniranju EU-a.

Slovenija, s druge strane, drži da je arbitražna presuda činjenica, da je granica tom presudom utvrđena i da se može pregovarati samo o njezinoj provedbi. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Nazor: Nema mirne reintegracije bez vojnih pobjeda Hrvatske vojske i hrvatske policije ’95.

Objavljeno

na

Objavio

Na jučerašnji dan prije 20 godina umro je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Prisjetili su ga se njegovi suradnici i političari. I dok u HDZ-u ističu njegove neupitne zasluge u stvaranju države, oporba upozorava i na propuste – osobito u pretvorbi i privatizaciji. Kakva je bila Tuđmanova politika, kakva je Hrvatska 20 godina poslije?

Gosti emisije HRT-a Otvoreno urednika i voditelja Damira Smrtića bili su: dr. sc. Vesna Škare-Ožbolt, dugogodišnja bliska suradnica predsjednika Tuđmana, povjesničar dr.sc. Ante Nazor, politički tajnik SDP-a Davorko Vidović i Vladimir Šeks, pročelnik savjetodavnog vijeća HDZ-a i suradnik predsjednika Tuđmana.

Prvo se Šeks prisjetio svojih početaka s Tuđmanom. Bilo je to, rekao je, krajem 1986. godine kada je on kao aktivist međunarodne Helsinške federacije za prava čovjeka pokušao osnovati jedan takav komitet u Hrvatskoj. Tuđman mu je tada potpisao pristupnicu za ulazak u Hrvatsku sekciju Helsinškog komiteta. To je, kaže, bio njihov prvi kontakt i prvi susret.

Tuđman je, kaže Šeks, svoju projekciju samostalne demokratske Hrvatske države izložio već 28.2.1989. prilikom inicijativnog skupa u Društvu Hrvatskih književnika, a njegova glavna zadaća zatim je bila da taj projekt, tu Tuđmanovu zamisao, predstavi u veljači 1990. godine. Taj je projekt gotovo u cijelosti ugrađen u Božićni ustav 22.12.1990. godine. Bila je to jedna specifična situacija jer se velikosrpski imperijalni pokret koji je težio prema preustroju Jugoslavije, a zapravo u prekrivenu Veliku Srbiju, otvoreno protivio samostalnosti i neovisnosti i odbacivao bilo kakav savez.

Težio je dominaciji. I to je bila pogibeljna opasnost. Pokušali su silom ugušiti bilo kakav nagovještaj demokracije. Kaže, za dlaku je izbjegnut državni udar u siječnju 1991. Zaključuje, kako je to bilo uistinu opasno vrijeme te da su se samo hrabri ljudi, na čelu s predsjednikom Tuđmanom, odlučili preuzeti taj rizik i krenuti u pohod kroz Hrvatsku demokratsku zajednicu da se ide u stvaranje samostalne, suvremene Hrvatske države.

Škare-Ožbolt, koja je uz Tuđmana bila od 1991., rekla je su tek sada, 20 godina kasnije, jasne neke stvari koje je tada radio Tuđman. Bio je, kaže, izuzetno odlučan u onome što je radio i sve odluke koje je donosio, donosio je promišljeno, u suglasnosti sa svojim suradnicima. Ništa nije odlučio bez da nije saslušao sve svoje suradnike.

Vidović je kazao kako on za razliku od Šeksa i Škare-Ožbolt nema osobnu relaciju s Tuđmanom, no budući da je bio najbliži suradnik Ivice Račana, znao je za Tuđmanovu i Račanovu komunikaciju u kojoj je, kaže, postojalo obostrano uvažavanje. Znalo je biti razilaženja u mišljenjima, ali uvijek je to bio korektan odnos, kakav, kaže Vidović “ja danas priželjkujem u hrvatskoj politici”. Danas, s odmakom kaže da može reći da je Tuđman u jednom ‘grubom’ vremenu ipak zagovarao jednu inkluzivnu politiku i pomirba na kojoj je on inzistirao je možda bila, uz njegovo najveće postignuće – mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, to je bio najveći uspjeh Tuđmanove politike – da se bez žrtava integrirao taj prostor.

S Vidovićem se složio i Ante Nazor koji je rekao da ako stvari ne stavimo u kontekst onoga vremena, ne možemo ih razumjeti. Tuđman je uspio ‘kupiti’ što više vremena da se provede u miru, bez rata. I to će, rekao je, svi koji proučavaju umijeće ratovanja pozitivno ocijeniti. To što smo izbjegli totalni rat, što smo dio po dio Hrvatske vraćali dok i svijetu nije bilo jasno da vojna opcija nema alternativu pa su odrađeni Bljesak i Oluja. Nadodaje na Vidovićevu misao o mirnoj reintegraciji da “nema mirne reintegracije bez vojnih pobjeda Hrvatske vojske i hrvatske policije ’95. godine tek kada su poraženi, onda su pristali na mirnu reintegraciju.”

Škare-Ožbolt zaključuje da je Tuđman svoj program, na kojem je dobio izbore, na kojem je sagrađena Hrvatska – temeljio upravo na pomirbi. Na pomirbi svih Hrvata, na ujedinjenju domovinske, iseljene Hrvatske. Znao nam je u razgovoru reći ‘narod koji se sukobljava s temama iz prošlosti, nema energiju za gledati naprijed i ostvarivati ciljeve koji su ispred’. Bio je, kaže Škare-Ožbolt, potpuno u pravu. A u ovih 20 godina pomirba se nekako pogubila. Došli su neki drugi ljudi kojima to nije prioritet. To je loše, jer Hrvatska kada je bila ujedinjena, kada smo svi bili zajedno, bez obzira bili lijevi ili desni, je ostvarivala gotovo nemoguće stvari.

Ideja pomirbe je, složio se i Šeks, bila ključni korak u stvaranju Hrvatske države. A s procesom ‘detuđmanizacije’ koji je počeo s predsjednikom Mesićem trebala se obezvrijediti sva Tuđmanova pozitivna politička ostavština. A te podjele, u svima, i lijevim i desnim političkim opcijama se trebaju zatvoriti. Svi će morati shvatiti da to potkopava stabilnost i sigurnost Hrvatske, zaključio je Šeks.

 

Ante Nazor: Tuđman je među najzaslužnijim osobama hrvatske povijesti

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari